Slovo "V"

Svi sa imenom:  
      Pezime po?inje na:
Slovo V: 46 / 108  
Aleksandrovo
Banat, Srbija
Republiko Srpska u te nosim!
Mićo (Slavica) Vlahović




Rođen: 1970. godine
Poginuo: 1994. godine

Datum rođenja: 20.04.1970. godine
Mjesto rođenja: Beograd
Datum smrti: 07.12.1994. godine
Mjesto pogibije: Treskavica

Jedinica: SRK , 3. sarajevska brigada
Izvor podataka: Knjiga BORS-a

Za fotografiju visoke rezolucije kliknite ovdje!




Mićo (Slavica) Vlahović : Poruka posjetiocima

Ukoliko želite da nešto više pročitate o ovom, ali i svim drugim palim borcima Republike Srpske kliknite OVDJE!

Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!

Idealno bi bilo ukoliko biste upisali sledeće podatke:
  1. Kojoj je jedinici pripadao: brigada, bataljon, četa
  2. Datum ili godina rođenja
  3. Mjesto rođenja
  4. Datum pogibije
  5. Mjesto pogibije
  6. Opis pogibije
  7. Bračno stanje, ime supruge i imena djece ukoliko je bio oženjen.

Mićo (Slavica) Vlahović

Lično sam poznavala Miću Vlahovića. To je bio hrabar borac i divan mladić. U ratu sam s porodicom živjela u Vogošći, Mićo se družio s mojom djecom tako da je bio čest (koliko je to mogao jer je stalno bio na liniji) gost u našem domu. Pokušavala sam da mu zamjenim majku, tako što bih mu odnijela da ima jesti i odjeću prala u mašini. Bio je stidljiv, uvijek je govorio da mu ništa ne treba jer sve ima, a u stvari nije ništa imao. Njegova smrt nas je teško pogodila, kao da smo izgubili nekoga ko nam je bio najbliži rod. Neka mu je laka zemlja i vječna mu slava.

Mićo Vlahović

Mićo Vlahović bješe veliki prijatelj. Nije mnogo pričao, mnogo više je volio da sluša. Stalno je imao potrebu da nas zaštiti, više je mislio na nas nego na sebe.

Tužno je što su i neki od nas bili sa njim čisto radi koristi. A Miću Vlahovića je krasilo jedno veliko poštenje. Bio je pošteniji od svih nas zajedno. U toku čitavog njegovog boravka u Vogošći bio sam zadivljen njegovom hrabrošću i skromnošću. Nije volio da bude u centru pažnje, pa je uvijek stajao po strani i samo se osmjehivao. Tek ponekad bi se uključio u razgovor, dobacivši po koju onim svoji "lalinskim" naglaskom i na tome bi se sve završavalo.

Miću nisam nikada čuo da se bilo čime hvalio. Ponekad bi popio po koje pivo, a par puta sam ga vidio sa cigarom mada je to radio više radi zezanja jer nije bio pušač. Sa cigaretom u ruci je bio jako nespretan je nije znao ni kako da je drži.

Kada je Vogošćom vladala tišina, a što se rijetko dešavali, imao sam osjećaj da ima u sebi neku nesigurnost. Međutim, kada krene akcija, Mićo bi postajao skroz drugačiji - prvi, hrabri borac koji se ničega nije bojao, i data je vrlo dobro znao šta radi.

Mićo, hvalat ti za sve što si učinio za nas.

Mićo Vlahović nije volio da se slika. Svaki put kada bi neko okrenuo foto-aparat u njegovom pravcu on bi rekao:

  • "Beži bre!"

    Ova slika je nastala ispred kafića u Reljevu, uoči odlaska u akciju na Moševičko brdo. Na njoj su Mićo i sa Filipom, sinom pokojnog Neše Lalića.

    Mićo Vlahović
  • Na parastosu Miće Vlahovića: Ilindan 2014. godine

    Napisano povodom dvadeset godina smrti Miće Vlahovića: 07. 12. 1994. godine.

    Probudih se nešto ranije nego obično. Jutarnje sunce preplavilo sobu, a ilindanski zraci prodiru i kroz zatvorene oči. Uprkos tome što jako volim da se izležavam na krevetu nakon buđenja, toga jutra ustadoh "onako po vojnički" jer mi kroz glavu prođe misao prekoravanja:

  • "Ne smijem da zakasnim na parastos našeg Miće!"

    Sa kafom u ruci izjurih na ulicu, pomalo zabrinut da ne upadnem u gužvu na putu do Pančevačkog mosta. Međutim, umjesto kolone nestrpljivih Beograđana koji kasne na posao, dočekaše me puste ulice. Srećom, danas je subota.

    Kada prođoh ispod rampe za novi most preko Dunava, pogledah na sat i zadovoljno konstatovah da ne kasnim. U ratu sam naučio da planiram aktivnosti, ali se nikako ne mogu oslobodio stare navike da kasnim. Nazvah Mariju Maksić da joj kažem da dolazim.

  • "Da li dolazi još neko od tvojih?" - upita me ona.

    Kod Marije riječ "tvojih" u isto vrijeme označava i "one preko Drine" kao i "one sa sajta". Uprkos tome što sam odmah shvatio šta me pita, ja joj odgovorih:

  • "Nisam siguran šta misliš, ali znam da ste i vi moji!"

    U Zrenjaninu svratih u onu istu cvjećaru u kojoj kupujem cvijeće svaki put kada krenem na Mićin grob. Izbor bješe nekako skroman, vjerovatno ne zbog toga što ljudi manje umiru. Nisam imao vremena da čekam da mi prodavačica napravi malo ljepši buket, nego uzeh ono što je već imala pripremljeno.

    Produžih dalje. Na putu za Aleksandrovo vozim polako jer tu uvijek ima radarska kontrola. Srce mi govori da nagazim na gas, ali razum ipak pobjeđuje - treba poštovati saobraćajne propise, pogotovu kada su drotovi pored puta.

    Uđoh u Aleksandrovo. Selo se u poslednjih nekoliko godina i nije baš mnogo izmjenilo, sem što je zelenilo nekako bujnije a drveće veće. Shvatih da sam stigao do svog cilja kada ugledah crkvu sa lijeve i zgradu Mjesne zajednice sa desne strane uzane seoske ulice.

    U dvorištu me dočeka Marija i nekoliko Mićinih drugara. Svi se raduju što sam došao, čak mi se i zahvaljuju. Stojimo ispod široke krošnje kestena i razgovaramo o svemu, čak se pomalo i zezamo. Uprkos tome što svako pokušava da nametne svoju temu, svaki se razgovor završava na Mići, ili bar dotiče ono vrijeme kada je i on bio među njima. A potom, nakon što se pomene njegovo ime, svi zaćute za trenutak, kao pod komandu. Čuje se i poneki uzdah.

    Narod se polako okuplja. Stižu tu i Miroslav Gajin - Rus, Vesna.. . Svi me pozdravljaju i svako pita da li stižu "moji". Sa ponosom mi pričaju da su oni, nakon našeg prvog parastosa Mići Vlahoviću, svake godine okupljali i to u velikom broju. Govore i o tome ko je sve "od mojih" u prethodnim godinama bio tu. Posebno su bili oduševljeni kada je jedne godine došao General. Za njih je to bila velika čast. Jako često pominju i Minera. Iako ga nikada nisu vidjeli, on je stalno prisutan među njima. Miner je i ove godine poslao Mariji novac da kupi prase i hranu za parastos.

    Odlazimo na groblje. Svi me nude da me povezu. Izbor je veliki a odluka teška. Ja na kraju pristajem jer "domaćine" treba poštovati. Povinovah se njihovoj želji, a svoj auto ostavih ispred Mjesne zajednice.
  • Prijatno sam iznenađen izgledom Mićinog spomenika. Novac koji je Miner poslao za njegovo renoviranje je doista dobro utrošen: sanirana je strana koja je tonula, očišćena mermerna ploča, slova na spomeniku su ponovo ofarbana... Dan ranije, Marija je sa Mićinim drugarima bila na groblju. Oni su očistili spomenik i počupali travu u njegovoj blizini. Nekako čovjeku dođe toplo oko srca kada zna da se ovo sveto mjesto jako dobro održava!

    Sveštenik ne gubi vrijeme. Parastos protiče dostojanstveno, upravo onako kao što to i treba. Stvari teku ustaljenim redoslijedom: krst, hljeb, vino, cvijeće, svijeće...

    Sa groblja izlazim poslednji. Nekako mi žao da napustim Miću jer svi oni mogu da mu dođu u posjetu u bilo koje vrijeme, a ja mogu samo jednom u dvije-tri godine.

    U Mjesnoj zajednici postavljeni stolovi, upravo onako kao što je to bilo i 2009. godine kada smo "mi" organizovali parastos. Ima svega, a ponajviše mesa. Vremena za gubljenje nema, za stolom priča sporije teče. U sali bješe nas dvadesetak i svi smo dobro pojeli, ali je mesa ipak ostalo više od polovine. Kažem ja njima da moram reći Mineru da im sledeće godine pošalje manje novca za hranu. :-)

    Ilindan je ujedno i seoska slava Velikih Livada tj. Aleksandrova. U blizini se čuje muzika, pa me par mojih "novopečenih" drugara poziva na piće pod seoski šator. Pođoh sa njima, više iz znatiželje nego zbog toga što sam žedan. Razgovaramo o svemu, a najviše o Mići. Oni me ubjeđuju da će ponovo pokrenuti akciju preimenovanja Željezničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića. Takođe hoće da proglase Miću narodnim herojem! U beogradskoj opštini Rakovica je osnovano Udruženje veterana Građanskog rata 1991-1995, a Mićo je na njihovom sajtu već proglašen herojem. Na spisku heroja otadžbinskog rata pronađoh i ime Dragana Josipovića. I to me jako obradova!

    Dan se već bližio kraju, a da ja nisam ni primjetio da je moj susret sa "našim" prijateljima iz Aleksandrova prošao kao "treptaj oka". Pokušavam da smislim neku "izlaznu strategiju", poput one da "ne volim da vozim noću". U svakom slučaju, ispred mene je dug put, a za one pandure koji se sa radarom u ruci nalaze na ulazu u svako vojvođansko mjesto čekajući one koji su se zaputili na dug put, ja nikada neću biti "naš" već ulov iz inostranstva na kojoj mogu da zarade bonus na platu ili nešto keša ukoliko si spreman da se nagodiš bez pisanja prijave.

    Vozim nazad za Beograd. Nebo vedro, okićeno zvjezdama. Neko reče da svaki čovjek ima svoju zvjezdu. Pitam se koja li je onda Mićina? Gledam u njih, ali mi ni jedna ne odgovara. Mićina zvijezda bi trebala da bude sjajnija od svih, veća čak i od Mjeseca. Razmišljam i o tome da bi i ljudi poput Minera i Vogošćanina Pravog još za života trebali da imaju svoju zvjezdu. Jer, da nije bilo njih, kao i svih drugih koji njeguju uspomenu na Miću Vlahovića, danas bi se njegovo ime mnogo manje pominjalo.

    Zaborav je opasna bolest! Sve ono što u prošlosti progutaš, u budućnosti može da ti kroz nos izađe! Upravo zato narodu i trebaju heroji; oni su neka vrsta antibiotika za zaborav.

    Imao sam nesreću da živim u periodu koji je bio vrlo težak za srpski narod. Ipak, imao sam i veliku čast da upoznam mnogo srpskih junaka. Neki od njih su bili generali, poput Ratka Mladića i Dragana Josipovića, drugi opet pukovnici, poput Zorana Borovine. Ipak, ništa manje nisu bili važni ni oni obični borci, poput Miće Vlahovića, Saše Rusa, Predraga Žarkovića, Bore Radića, Mladena Savića i mnogih drugih...

    Neka je vječna slava svim onim junacima koji su se preselili u Carstvo Nebesko, i neka nam još dugo požive svi oni istinski borci Vojske Republike Srpske koji su se požrtvovano borili za pravdu i svoj nebeski narod!