Slovo "T"

Svi sa imenom:  
      Pezime po?inje na:
Slovo T: 54 / 131  
Vojničko groblje Mali Zejtinlik
Sokolac
Republiko Srpska u te nosim!
Miroslav (Mlađen) Todorović




Rođen: 1966. godine
Poginuo: 1993. godine

Datum rođenja: 04.10.1966. godine
Mjesto rođenja: Rudo
Datum smrti: 22.07.1993. godine
Sahranjen u: 22. redu

Jedinica: SRK , 3. sarajevska brigada
Izvor podataka: Knjiga BORS-a

Za fotografiju visoke rezolucije kliknite ovdje!




Miroslav (Mlađen) Todorović : Poruka posjetiocima

Ukoliko želite da nešto više pročitate o ovom, ali i svim drugim palim borcima Republike Srpske kliknite OVDJE!

Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!

Idealno bi bilo ukoliko biste upisali sledeće podatke:
  1. Kojoj je jedinici pripadao: brigada, bataljon, četa
  2. Datum ili godina rođenja
  3. Mjesto rođenja
  4. Datum pogibije
  5. Mjesto pogibije
  6. Opis pogibije
  7. Bračno stanje, ime supruge i imena djece ukoliko je bio oženjen.

Todorović Miroslav - Tošo‏

Tošo je bio jedan od hrabrijih vogošćanskih momaka. Oni koji su bili uz njega dobro znaju njegov ratni put. Dobro nam je poznato i kako je poginuo, kao i ko je kriv za njegovu smrt. Ja se lično nadam da isti ne mogu spavati zbog grijehova koji su počinili.

Tošu sam poznavao još od '84. godine. Bio je zabavan pa sam jako volio sam da se družim sa njim. Iste te godine se počeo zabavljati sa jednom djevojkom i činilo mi se da je bio sretan jer je stalno pričao o njoj. Međutim, njihova ljubav je pukla nakon nekih godinu i po dana i ona je otišla. Tošo mi nikada nije rekao šta se desilo. Nakon toga je počeo da pije. Viđao sam ga po kafićima, sjedne i naruči pivo i štok. Jednom prilikom sam ga upitao zašto pije oboje, a on mi je odgovorio:

  • "Tako se brže napijem!"

    Meni se danas čini da je on pio zbog one djevojke.

    Godine su prolazile. Tošo je imao još nekoliko djevojaka, ali ni sa jednom to nije bilo onako ozbiljno kao sa onom provom.

    Kad je počeo rat, Tošo je među prvima stao na branik Otadžbine. Nikada se nije bojao. Imao je običaj da se i tada šali, ali mi se to njegovo zezanje nije mnogo sviđalo jer je u njemu bilo i previše crnog humora.

    Jednog dana, odmah na početku rata, zatekli smo se ispred "Sonje" gdje je bilo postrojavanje naše, još uvijek malobrojne vojske. U jednom trenutku sam primijetio da Tošo gleda u djevojku koja je bila sa nama. Bješe to ona ista djevojka, njegova velika ljubav. Prišao joj je, očigledno iznenađen što je uopšte vidi, a pogotovo u uniformi. Počeo je da je ubjeđuje da rat nije za nju, i da u njemu može svašta da joj se desi, čak i da pogine. Bilo je očigledno da je još uvijek, i nakon toliko godina, voli.

    Nakon toga, on je bio opsjednut njome, i stalno je pričao o njoj, doduše sa nekom tugom u glasu. Ona je opet otišla svojim putem. Bila je u rovu u smjenama, a on je nekoliko puta poslije svojih zadataka išao kod nje u rov i provodio skoro čitavu razgovarajući sa njom. Čuo sam ga kako mu ona jednom prilikom kaže:

  • "I šta bi bilo i da smo ostali zajedno? Jedno od nas bi poginulo. Vidiš šta nam se dešava!"

    A on joj je odgovorio:

  • "Ne bi! Ti bi bila sa djecom u Srbiji, a ja bih došao za vama."

    Družili su se kada god je to bilo moguće, tj. kada nije bilo nekih dešavanja. Družili su se sve do te nesretne akcije. Ona mu na sahrani nije bila, rekla je da ne bi mogla podnijeti da gleda kako ga stavljaju u zemlju. Umjesto na groblje otišla je na liniju.
  • Tošina pogibija (1. dio)

    Moram da napravim ispravku iz prethodnog teksta u vezi operacije "Prsten". Nadam se da će me neko ko ga pamčenje nije izdalo, dopuniti i ispraviti u vezi ovoga teksta, ako budem pogrješio. Mogao bi moj dragi prijatelj Vasilj, ako i dalje prati ovaj sajt?

    Sastav uže komande Vogošćanske brigade u vrijeme operacije "Prsten":

  • komandant p-pukovnik M. Delić,
  • načelnik O. C-a kap. Z. Antić,
  • pomoćnici u O. C-eu V. Košarac i L. Kondić,
  • k-dant artiljerije Z. Gračanin,
  • pomoćnik personalnih poslova M. Kenjić,
  • k-dant za pozadinu B. Jovanović,
  • komandanti 3 bataljona (Krivoglavčkog) kapetan Kovač,
  • komandant Blagovačkog bataljona Košarac i
  • komandant Vogoščanskog, ja Vogošćanin Pravi.

    Nakon prvog dana operacije 3. jula '93. godine i uspješno izvedenog napada na Glavicu, nastale su nove poteškoće u mom bataljonu. Prilikom postavljanja odbrane na novoj tertioriji pretrpili smo nenadoknadive gubitke u ljudstu. Največe problemi su nastali zbog pogibije komandira četa, Beže Harta i Radovana Vučkovića - Vučka. Na mjesto Bože odredio sam Ružu, a na mjesto Vučka postavljen je Šoja. Ovog zadnjeg sam postavio na to mjesto zato što je uvjek podizao vojsku na pobunu, pa sam ga htjeo uvući u komandu, pretpostavljajući da će to zaustaviti njegovo negodovanje. Od tog momenta Šoja više nije pravi pobune među vojnicima, što je uveliko olakšalo komandovanje tom četom.

    Nakon žestokih muslimanskih napa i uspješne odbrane Glavice, Blagovački bataljon je od nas preuzeo Glavicu kao svoju zonu odgovornosti, ali se isti dan povlači sa te linije, ostavljajući za sobom razvedenu liniju i jedan boroj poljskih telfona, 17 sanduka municije 7,62 i minsko polje.

    Nakon pada Glavice, kod boraca u Vogošćanskom bataljonu naglo opada moral jer su date velike žrtve da se uzme to brdo. Veoma mali broj ljudi se dobrovoljno javljao za nastavak ofanzive, a sve jurišne grupe iz akcije na Glavicu sam vratio na njihove redovne zadtke, čuvanja linije odbrane.

    Kako je operacija "Prsten" odmicala, a naše snage imale veliki uspjeh na Igmanu, bilo je veoma važno za se borbe na Žuči ne prekidaju i što više uvuku muslimanske jedinice u borbu. Zbog toga sam odlučio da formiram jedno jurišno odjeljenje pri Bataljonu, koje ću osloboditi držanja rovova i tako privući što veći broj najboljih momaka. Za nastavak akcije i formiranje jurišnog odjeljenja se prijavio R. Radovanović, Radenko Galinac-Gali i par momaka iz njihove grupe. Ja sam bio vođa te grupe. Grupa je bila nedovoljna za nastavak borbenih dejstava, iako smo Maunaga i ja bili članovi te grupe.

    Za nastavak ofanzive na Žuč komandant Delić određuje mene za komadira jurišne jedinice Vogošćanske brigade, i daje mi pojačanje tako što pod moju komadu stavlja IDV Miće Vlahovića i vod VP sa k-dirom Miroslavom Todorović- Tošom.

    Naša jurišna jedinica ima zadatak da bude Savićevo lijevo krilo na pravcu od Šabanove koće do Kote 830 a jurišna jedinica iz Ilijaša, kojom komanduje M. Savića, ima zadataka da izvede napad na Golo Brdo.

    Tošina pogibija (1. dio)

    Moram da napravim ispravku iz prethodnog teksta u vezi operacije "Prsten". Nadam se da će me neko ko ga pamčenje nije izdalo, dopuniti i ispraviti u vezi ovoga teksta, ako budem pogrješio. Mogao bi moj dragi prijatelj Vasilj, ako i dalje prati ovaj sajt?

    Sastav uže komande Vogošćanske brigade u vrijeme operacije "Prsten":

  • komandant p-pukovnik M. Delić,
  • načelnik O. C-a kap. Z. Antić,
  • pomoćnici u O. C-eu V. Košarac i L. Kondić,
  • k-dant artiljerije Z. Gračanin,
  • pomoćnik personalnih poslova M. Kenjić,
  • k-dant za pozadinu B. Jovanović,
  • komandanti 3 bataljona (Krivoglavčkog) kapetan Kovač,
  • komandant Blagovačkog bataljona Košarac i
  • komandant Vogoščanskog, ja Vogošćanin Pravi.

    Nakon prvog dana operacije 3. jula '93. godine i uspješno izvedenog napada na Glavicu, nastale su nove poteškoće u mom bataljonu. Prilikom postavljanja odbrane na novoj tertioriji pretrpili smo nenadoknadive gubitke u ljudstu. Največe problemi su nastali zbog pogibije komandira četa, Beže Harta i Radovana Vučkovića - Vučka. Na mjesto Bože odredio sam Ružu, a na mjesto Vučka postavljen je Šoja. Ovog zadnjeg sam postavio na to mjesto zato što je uvjek podizao vojsku na pobunu, pa sam ga htjeo uvući u komandu, pretpostavljajući da će to zaustaviti njegovo negodovanje. Od tog momenta Šoja više nije pravi pobune među vojnicima, što je uveliko olakšalo komandovanje tom četom.

    Nakon žestokih muslimanskih napa i uspješne odbrane Glavice, Blagovački bataljon je od nas preuzeo Glavicu kao svoju zonu odgovornosti, ali se isti dan povlači sa te linije, ostavljajući za sobom razvedenu liniju i jedan boroj poljskih telfona, 17 sanduka municije 7,62 i minsko polje.

    Nakon pada Glavice, kod boraca u Vogošćanskom bataljonu naglo opada moral jer su date velike žrtve da se uzme to brdo. Veoma mali broj ljudi se dobrovoljno javljao za nastavak ofanzive, a sve jurišne grupe iz akcije na Glavicu sam vratio na njihove redovne zadtke, čuvanja linije odbrane.

    Kako je operacija "Prsten" odmicala, a naše snage imale veliki uspjeh na Igmanu, bilo je veoma važno za se borbe na Žuči ne prekidaju i što više uvuku muslimanske jedinice u borbu. Zbog toga sam odlučio da formiram jedno jurišno odjeljenje pri Bataljonu, koje ću osloboditi držanja rovova i tako privući što veći broj najboljih momaka. Za nastavak akcije i formiranje jurišnog odjeljenja se prijavio R. Radovanović, Radenko Galinac-Gali i par momaka iz njihove grupe. Ja sam bio vođa te grupe. Grupa je bila nedovoljna za nastavak borbenih dejstava, iako smo Maunaga i ja bili članovi te grupe.

    Za nastavak ofanzive na Žuč komandant Delić određuje mene za komadira jurišne jedinice Vogošćanske brigade, i daje mi pojačanje tako što pod moju komadu stavlja IDV Miće Vlahovića i vod VP sa k-dirom Miroslavom Todorović- Tošom.

    Naša jurišna jedinica ima zadatak da bude Savićevo lijevo krilo na pravcu od Šabanove koće do Kote 830 a jurišna jedinica iz Ilijaša, kojom komanduje M. Savića, ima zadataka da izvede napad na Golo Brdo.