Slovo "M"

Svi sa imenom:  
      Pezime po?inje na:
Slovo M: 153 / 233  
Vojničko groblje Mali Zejtinlik
Sokolac
Republiko Srpska u te nosim!
Zoran (Dušan) Mirić




Rođen: 1958. godine
Poginuo: 1993. godine

Datum rođenja: 04.08.1958. godine
Mjesto rođenja: Visoko
Datum smrti: 19.01.1993. godine
Mjesto pogibije: bolnica Žica, Blažuj
Sahranjen u: 4. redu

Jedinica: SRK , Ilijaška lpbr
Izvor podataka: Knjiga BORS-a

Za fotografiju visoke rezolucije kliknite ovdje!




Zoran (Dušan) Mirić : Poruka posjetiocima

Ukoliko želite da nešto više pročitate o ovom, ali i svim drugim palim borcima Republike Srpske kliknite OVDJE!

Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!

Idealno bi bilo ukoliko biste upisali sledeće podatke:
  1. Kojoj je jedinici pripadao: brigada, bataljon, četa
  2. Datum ili godina rođenja
  3. Mjesto rođenja
  4. Datum pogibije
  5. Mjesto pogibije
  6. Opis pogibije
  7. Bračno stanje, ime supruge i imena djece ukoliko je bio oženjen.

Mirić (Dušan) Zoran

pripadnik 6. pč. 3. pb. , rođen 04. 08. 1958. godine u Visokom. Dana 19. 01. 1993. godine na liniji u rejonu Počivala-Čekrčići iz PAM-a teško ranjen u glavu pa je hitno prebačen u bolnicu «Žica» u Blažuju gdje je izvršen operativni zahvat, ali je nakon operacije preminuo.

Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokolcu.

Posmrtno odlikovan 1993. godine Ordenom Miloša Obilića.

Od uže porodice ostali su:
- supruga Snježana
- kćerka Željka
- sin Vladimir 1986.

Ilijaš ne bi bio herojski grad da nije imao herojsku Ilijašku brigadu, a ova opet ne bi bila takva da nije u sebi imala heroje " Ilijaške Nemanjiće.

Ni heroji nisu svi isti. Jedan od cjenjenijih u Ilijaškoj brigadi je bio Zoran Mirić.

O njemu je u opštinskom "Biltenu" broj 244. od 7. februara 1993. godine nepotpisani autor napisao sljedeće:

Učesnik je prvih straža prije ratnih dejstava ovog rata. Radio je ono što niko nije smio. Preuzimao je punktove koji su bili najopasniji. Od početka ratnih dejstava držao je najopasniji punkt na cijeloj liniji odbrane u Čekrčićima.

Znao je rukovati svim mogućim oružjima od puške do topa.

Svojim aktivnim dejstvima iz raznih oružja blokirao je muslimanima put Visoko " Buci.

Na tom dijelu puta uništio je oklopno vozilo i više kamiona sa municijom.

Muslimani su zbog toga morali otvoriti novi put preko Tušnjića za Buke i Kralupe.

Muslimani su znali da se on nalazi na tom punktu pa su ga gađali iz raznih oruđa (PAM-om, PAT-om, tenkom, vođenim raketama).

On se ničeg nije bojao. Oko 4-5 mjeseci nije nigdje odlazio od rova niti je tražio smjenu. Svojom hrabrošću ulivao je veliko povjerenje ostalim borcima. Kad je on na liniji, tada se ne pita da li su ostali došli.

I sami građani, mještani, su pričali da su znali kad on puca, jer se njegova vatra razlikovala od ostalih.

Nije htio da bude nikakav komandir. Jedva su ga natjerali da bude komandir voda.

Imao je svog "fiću" koga je prilagodio tamošnjim uslovima. Maskirao ga raznim bojama i u njemu razvozio municiju od rova do rova i izvlačio ranjene i poginule borce i to sa mjesta odakle niko nije smio.

On se jednostavno šetao linijom, tako da su njegovi saborci mislili da se njemu ništa ne može dogoditi.

U najtežim trenucima kad muslimani napadaju, on bi u rovu nastavio kafu, govoreći: "Kako ću komšije dočekati, a da im kafu ne ispečem? "

Imao je jednog crnog mačka koga je volio. Kada bi granate počele da padaju po liniji, ako mačak nije ušao u rov, on bi izašao iz rova i tražio mačka ne računajući da bi mogao biti pogođen od granate.

I kao čovjek bio je veliki. Htio je svakome pomoći.