Slovo "L"

Svi sa imenom:  
      Pezime po?inje na:
Slovo L: 68 / 72  
Mjesno groblje Vojkovići
Srpska Ilidža
Republiko Srpska u te nosim!
Aleksa (Momir) Lučić




Rođen: 1951. godine
Poginuo: 1992. godine

Datum rođenja: 25.10.1951. godine
Mjesto rođenja: Sarajevo
Datum smrti: 25.08.1992. godine
Mjesto pogibije: Kotorac

Jedinica: SRK , 2. sarajevska lpbr
Izvor podataka: Knjiga BORS-a

Za fotografiju visoke rezolucije kliknite ovdje!




Aleksa (Momir) Lučić : Poruka posjetiocima

Ukoliko želite da nešto više pročitate o ovom, ali i svim drugim palim borcima Republike Srpske kliknite OVDJE!

Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!

Idealno bi bilo ukoliko biste upisali sledeće podatke:
  1. Kojoj je jedinici pripadao: brigada, bataljon, četa
  2. Datum ili godina rođenja
  3. Mjesto rođenja
  4. Datum pogibije
  5. Mjesto pogibije
  6. Opis pogibije
  7. Bračno stanje, ime supruge i imena djece ukoliko je bio oženjen.

Aleksa (Momir) Lučić

Aleksa Lučić (Vojvoda Rajko) tj. moj otac, VELIKI ČOVJEK na prvom mjestu, sposoban, neustrasiv, pametan, ambiciozan, snalažljiv...

Pored njega me ničega nije bilo strah, bio je naš zaštitnik, a sad je moj andjeo čuvar! U ratu je radio pri policiji, bio je vezista, život je izgubio jer je pokušavao da uspostavi vezu sa jedinicom koja je bila na Igmanu, iako su ga njegovi drugovi zvali da se skloni jer su padaju granate pa su zbog toga svi pobjegli u zaklon. On je ostao da uspostavi vezu sa nekim mladim momcima, da vidi da li su još živi, da im pošalju pomoć. A onda je pala ta prokleta granata i veliki geler ga je pogodio u grudi. Kažu mi da je dugo ležao i dozivao drugove:
  • "NE DAJTE DA POGINE VOJVODA RAJKO".

    Puno je iskrvario dok su mu pritekli u pomoć, a i put preko Tvrdimića do bolnice je bio dug. Do tamo je stigao živ, operisali su ga ali nažalost posle operacije se nije probudio.
    Iza sebe je ostavio suprugu Ranku i dvije maloljetne ćerke, Tijanu i Milicu.

    Odlikovan je sa zlatnom medaljom za hrabrost od Radovana Karadžića.

    Danas se pitam zašto je dao život? Za koga? Mi kao porodica poginulog borca još nismo dočekali da nas neko pita kako živite, možete li, treba li vam posao, bilo šta. Mama je imala strašan udes 2015. godine, autobus se prevrnuo. Ležala je u bolnici Foča. Direktor bolnice je insistirao da je nepokretnu prebace u Crnu Goru. Molila sam ga da je ne diraju, još koji dan da je ona žena poginulog borca, njegove riječi su bile:

  • "Gospođo, znate li vi kada je rat završen? Šta nas sad interesuje čija je ona žena".

    Toliko o našoj državi i našoj ljudskosti.

    Ja sam ponosna čija sam ćerka i uzdignute glave mogu da hodam. Rat mi je uzeo nekoga koga sam volila najviše na svijetu, ko je bio moj uzor, tatu na koga sam mogla da se oslonim i ne bojim ničega. Neka je mom ocu, mom anđelu, vječna slava i hvala!!!