Slovo "K"

Svi sa imenom:  
      Pezime po?inje na:
Slovo K: 186 / 188  
Vojničko groblje Mali Zejtinlik
Sokolac
Republiko Srpska u te nosim!
Petar (Aleksa) Kuzman




Rođen: 1950. godine
Poginuo: 1992. godine

Datum rođenja: 20.10.1950. godine
Mjesto rođenja: Sarajevo
Datum smrti: 25.05.1992. godine
Sahranjen u: 24. redu

Jedinica: SRK , 3. sarajevska brigada
Izvor podataka: Knjiga BORS-a

Za fotografiju visoke rezolucije kliknite ovdje!




Petar (Aleksa) Kuzman : Poruka posjetiocima

Ukoliko želite da nešto više pročitate o ovom, ali i svim drugim palim borcima Republike Srpske kliknite OVDJE!

Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!

Idealno bi bilo ukoliko biste upisali sledeće podatke:
  1. Kojoj je jedinici pripadao: brigada, bataljon, četa
  2. Datum ili godina rođenja
  3. Mjesto rođenja
  4. Datum pogibije
  5. Mjesto pogibije
  6. Opis pogibije
  7. Bračno stanje, ime supruge i imena djece ukoliko je bio oženjen.

Na današnji dan: Petar - Peca Kuzman

Na današnji dan (barem ja imam takve informacije) život za Republiku Srpsku i srpski narod položio je Peca Kuzman. Iako u datumu pogibije piše 25. maj 1992, on je na taj dan sahranjen nakon tri dana traženja njegovog tijela!

Peca je bio moj komšija u Krivoglavcima, iako ga se ne sjećam jer sam bio mali, za njega su svi imali riječi hvale. Ispričaću vam za jedan detalj o njemu. Kada je ratni vihor već uveliko zviždao Sarajevom i kada se već oskudjevalo sa namirnicama, u Krivoglavce je došao kamion humanitarne pomoći, Peca je dijelio brašno, i tada je iz jedne kuće pozvao i našeg komšiju muslimana, Hajru, da dođe i rekao mu nakon što mu je dao vreću brašna:

  • "Hajro dok mi imamo jesti imaćeš i ti i tvoja djeca". U istom trenutku, taj jadni čovjek je zaplakao!

    Tog 23. maja 1992. godine, Peca se zajedno sa svojim saborcima uputio se u selo Krše (nažalost bez donošenja zvaničnog naređenja već na insistiranje Joje Tintora) i bez pogovora poslušao dotičnog da se ode i uspostavi kontrola na tom područiju uz lojalnost stanovništva tog sela vlasti u VogošćI.

    Nažalost dočekani su neprjateljski! U tom događaju sa Pecom je bio i moj pokojni stric Zajko. Došli su na jedan dio sela gdje je put išao u desno i u lijevo, Zajko je otišao desno gdje ga je na njega sa jedne kuće kuće otvorena rafalna paljba ranivši ga metak koji se odbio od zolje koju je imao na leđima i pederao ga po lopatici! Peca je otišao u lijevo gdje je (kako se predpostavlja po onome što je kanije viđeno) izašao pred dvojicu naoružanih muslimana koji su bili u rovu i na njega otvorili paljbu, a Peca prije nego što je posustao uspio je uzeti i baciti bombu na njih koja ih je usmrtila!(*)

    Nakon toga se u komandu vraćaju borci gdje moj otac pita brata Zajku šta je bilo a Zajko mu odgovara da je lakše ranjen i da je u redu a na pitanje jesu li se svi vratili Zajko mu kaže da jedino nije Peca! Nažalost tog dana smo ostali bez čovjeka koji je dosta pružio i mogao još dosta toga da pruži svom narodu.

    Takođe bih zamolio Vogošćanina Pravog i druge, ako se sjećaju ovoga događaja da kažu svoj sud o ovom članku jer sam ga posvetio čovjeku koji to zaista zaslužuje. Takođe bih zamolio da mi se pojasni da li je ovo jedini okršaj sa selom Krše u maju 92. ili je bio još jedan, pošto se u nekim propagandnim muslimanskim dokumentarcima kaže da je u tom okršaju poginulo 40 "četnika"!

    (*)Iz nepoznatog razloga, koga nećemo nikada saznati, Peca dan prije odlaska na selo Krše i pogibije kod mog starog ostavlja svoju automatsku pušku i uzima snajper ne sluteći da će sutradan biti u pješadiskom oružanom sukobu gdje dotična puška nema nikakav poseban značaj i samim tim doći u situaciju da, u mučkom i iznenadnom napadu na naše momke, izgubi život!
  • Petar Kuzman - Peca

    Na današnji dan poginuo je, u to vrijeme, za mene, najveći heroj Crnovrške beigade, kako se tada zvala brigada na teritoriji Opštine Vogošća.

    Moj prvi susret sa Pecu u toku rata je bio na Žuči 15. maja '92. On je u to vrijeme bio jedan od organizatora odbrane Žuči, rame uz rame sa svojim bratom, Penom. Bio je veoma hraba i zbog toga je na mene ostavio veoma jak utisak.

    Dok sam boravio na Žuči, u nekoliko navrata muslimanka vojska je izvela napad na to brdo. U toku borbe, Peca je istrčavao da pojača liniju odbrane, nije se zaustavljao u našim rovovima, podigao bi ruku prema nama dao bi nam znak da prestanemo pucati, a on bi nastavljao da se približava prema muslimanskim vojnicima koji su nas napali. Tako je on sam odbijao napade koji su dolazili sa muslimanske teritorije.

    Gledajući kao je on to izvodio u toku žestoke borbe, počeo sam da vjerujem u priče o borcima koji su herojski ratovali u Drugom svjetskom ratu. Pokojni Peca je baš tako ratovao, kao Joja sa Kozare, kao Valter u Sarajevu, kao Čiča sa Romanije, uspravno i ponosno, ne razmišljajući da bi u toj borbi mogao poginuti! Za mene u to vrijeme je takav način ratovanja bio propaganda tadašnje KPJ, ali zbog Pecinog načina ratovanja i herojstva koje je iskazao, počeo sam da vjerujem u herojske podvige ljudi iz prijašnih ratova. Takav je bio i naš Peca!

    Iako nas je napustio prerano, Peca je svojim primjerom pokazao kako se treba boriti za svoj narod. Put njegove slave i herojstva su slijedili njegove komšije iz Krivoglavaca, poput Zajke i Neše Lalića, koji takođe položiše živote na oltar otađbine!
    Vječna im slava!!!

    Iako nisam bio očevidac Pecine pogibije, u mojim tekstovima sam pisao o ovom događaju i dešavanjima vezanim za njega a koji je napravio velike promjene u Vogošći.
    Sjećam se nekih priča o tom događaju:

    Opštinske vlasti su uputile prijedlog selu u kojem su živjeli stanovnici muslimanske vjeroispovjesti, da mirno predaju oružje i budu lojalne srpskim vlastima Opštine Vogošća. U tom selu su živjeli pretežno domačini sa prezimenom Kršo, a koje je se nalazilo na putu iz Vogošće prema brdu Žuč. Stanovnici sela su bili vrijedni i pošteni, pa je bilo velika šteta da zbog građanskog rata koji je počeo ti ljudi nedužni stradaju. Zbog geografskog položaja tog sela nešto se moralo učiniti, pa se krenulo u mirovne pregovore sa mještanima.

    Petar Kuzman - Peca

    Na današnji dan poginuo je, u to vrijeme, za mene, najveći heroj Crnovrške beigade, kako se tada zvala brigada na teritoriji Opštine Vogošća.

    Moj prvi susret sa Pecu u toku rata je bio na Žuči 15. maja '92. On je u to vrijeme bio jedan od organizatora odbrane Žuči, rame uz rame sa svojim bratom, Penom. Bio je veoma hraba i zbog toga je na mene ostavio veoma jak utisak.

    Dok sam boravio na Žuči, u nekoliko navrata muslimanka vojska je izvela napad na to brdo. U toku borbe, Peca je istrčavao da pojača liniju odbrane, nije se zaustavljao u našim rovovima, podigao bi ruku prema nama dao bi nam znak da prestanemo pucati, a on bi nastavljao da se približava prema muslimanskim vojnicima koji su nas napali. Tako je on sam odbijao napade koji su dolazili sa muslimanske teritorije.

    Gledajući kao je on to izvodio u toku žestoke borbe, počeo sam da vjerujem u priče o borcima koji su herojski ratovali u Drugom svjetskom ratu. Pokojni Peca je baš tako ratovao, kao Joja sa Kozare, kao Valter u Sarajevu, kao Čiča sa Romanije, uspravno i ponosno, ne razmišljajući da bi u toj borbi mogao poginuti! Za mene u to vrijeme je takav način ratovanja bio propaganda tadašnje KPJ, ali zbog Pecinog načina ratovanja i herojstva koje je iskazao, počeo sam da vjerujem u herojske podvige ljudi iz prijašnih ratova. Takav je bio i naš Peca!

    Iako nas je napustio prerano, Peca je svojim primjerom pokazao kako se treba boriti za svoj narod. Put njegove slave i herojstva su slijedili njegove komšije iz Krivoglavaca, poput Zajke i Neše Lalića, koji takođe položiše živote na oltar otađbine!
    Vječna im slava!!!

    Iako nisam bio očevidac Pecine pogibije, u mojim tekstovima sam pisao o ovom događaju i dešavanjima vezanim za njega a koji je napravio velike promjene u Vogošći.
    Sjećam se nekih priča o tom događaju:

    Opštinske vlasti su uputile prijedlog selu u kojem su živjeli stanovnici muslimanske vjeroispovjesti, da mirno predaju oružje i budu lojalne srpskim vlastima Opštine Vogošća. U tom selu su živjeli pretežno domačini sa prezimenom Kršo, a koje je se nalazilo na putu iz Vogošće prema brdu Žuč. Stanovnici sela su bili vrijedni i pošteni, pa je bilo velika šteta da zbog građanskog rata koji je počeo ti ljudi nedužni stradaju. Zbog geografskog položaja tog sela nešto se moralo učiniti, pa se krenulo u mirovne pregovore sa mještanima.