Slovo "Đ"

Svi sa imenom:  
      Pezime po?inje na:
Slovo Đ: 66 / 66  
Vojničko groblje Mali Zejtinlik
Sokolac
Republiko Srpska u te nosim!
Sveto (Sekula) Đurđić




Rođen: 1955. godine
Poginuo: 1993. godine

Datum rođenja: 17.01.1955. godine
Mjesto rođenja: Draževići,Ilijaš
Datum smrti: 14.02.1993. godine
Mjesto pogibije: Srednje, Ilijaš
Sahranjen u: 17. redu

Jedinica: SRK , Ilijaška lpbr
Izvor podataka: Knjiga BORS-a

Za fotografiju visoke rezolucije kliknite ovdje!




Sveto (Sekula) Đurđić : Poruka posjetiocima

Ukoliko želite da nešto više pročitate o ovom, ali i svim drugim palim borcima Republike Srpske kliknite OVDJE!

Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!

Idealno bi bilo ukoliko biste upisali sledeće podatke:
  1. Kojoj je jedinici pripadao: brigada, bataljon, četa
  2. Datum ili godina rođenja
  3. Mjesto rođenja
  4. Datum pogibije
  5. Mjesto pogibije
  6. Opis pogibije
  7. Bračno stanje, ime supruge i imena djece ukoliko je bio oženjen.

Sveto (Sekula) Đurđić

Bio je pripadnik 1. pč. 6. pb. Ilijaške brigade, rođen 17. 01. 1955. godine u Draževićima, opština Ilijaš. Poginuo 14. 02. 1993. godine u Srednjem. Izlazeći iz vojničke kuhinje pala granata na 5-6 m. blizu njega od koje je pogođen u predio srca. Sahranjen je u groblju u Draževićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
Posmrtno odlikovan 1993. godine Medaljom za vojne zasluge.

Od uže porodice ostali su:
  • supruga Mira
  • kćerke Nikolina (1989) i Kristina (1991).
  • Sveto (Sekula) Đurđić

    Čudni su putevi gospodnji, pa tako se desi da tog 14. februara 1993. godine pogine pred vojničkom kuhinjom jedan od najhrabrijih i najboljih boraca sa područja Nišićke parohije.

    Sveto Đurđić iz Draževića bješe u ono vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka, momak "jedan i pojedan", rado viđen u društvu, neizostavan na svim okupljanjima, vedrog duha, kadar savršeno zaigrati i zapjevati. Za svoje doba momkovao je "poduže", lijep i zgodan, nije žurio da "digne ruku nase" kod matičara. Oženio se u 32. godini i neposredno prije rata dobio dvije kćerke.

    Izbijanjem ratnih sukoba bez razmišljanja odlučio je da brani svoje rodne Draževiće. To selo izuzetne ljepote i krajolika bilo je u izuzetno nepovoljnom položaju u odnosu na neprijateljske jedinice. Sa dvije strane svijeta okruženo muslimanskim selima a preostale dvije bile su padine strme "kao niz nos" od kojih je jedna kanjon a druga vodila na putnu komunikaciju koju su kontrolisali naoružani muslimani. U neposrednoj blizini su Gajevi, u kojem je bila velika koncentracija muslimanske vojske, komande lokalnog i Sokolačkog bataljona, plus jedinice iz Kaknja i Breze čija je uža specijalnost bila diverzantska djelatnost i operacije tipa "Čemerno".

    Sve je išlo na ruku neprijatelju sem činjenice da je Draževiće branio jedan vod izuzetno hrabrih i neustrašivih mladića predvođenih komandirom Svetom, riješeni da do zadnjeg brane svoju djedovinu. Neprijatelj je probao različite varijante napada, danju i noću, na svim mogućim tačkama ali nije uspio u namjeri da uništi ovo selo i njegove stanovnike. Sveto je čak imao jednu grupu koja je stalno bila u pokretu i na čijem je išao čelu, nicajući tamo gdje ga niko ne očekuje, stvarajući zabunu kod neprijatelja.

    Kad su i posljednja neprijateljska uporišta oko Srednjeg pala u decembru 1992. godine Sveto je sa svojom jedinicom prešao na položaje prema Polomu i brdima na drugoj strani puta Semizovac-Nišići. Tada, u vrijeme zimskog zatišja, jedna grupa momaka na Nišićima je uspostavila komunikaciju sa radio-amaterima, pomažući rastavljenim porodicama da čuju glase o svojima. Tako se javi i radio-amater iz Loznice, sa porukom da Mira Đurđić već duže vrijeme bezuspiješno pokušava čuti vijesti o suprugu Sveti, da li je živ i gdje je. Sa radošću je primio obavještenje od momka sa Nišića. Već bukvalno sljedećeg dana ovaj radio-amater sa Nišića tražio je onog Lozničanina da bi Miri javio vijest da je Sveto poginuo. Zaista, čudni su putevi gospodnji.

    Iza Svete ostale su supruga i kćerke koje ga nisu upamtile a ostala je i ojađena majka Dobrila, koja je godinama poslije rata jurišala na uporišta birokratije, tražeći pravdu i pomoć vlastodržaca. Ne znam da li je živa i gdje je, ali godine prolaze, majke heroja poput Dobrile, Šimše i drugih odavno su zaboravljene od svih režima i tzv. "boračkih organizacija". U zaborav padaju i heroji i njihova djela a na nama, njihovim savremenicima i sastradalnicima ostaje obaveza bar da ih pominjemo, makar i na ovaj način. Slava mu i hvala, vječnaja pamjat.