Svi sa imenom:  
      Pezime po?inje na:
Slovo C: 22 / 25  
Vojničko groblje Bratunac
Bratunac
Republiko Srpska u te nosim!
Radinka (Dragomir) Cvjetinović




Rođen: 1951. godine
Poginuo: 1992. godine

Datum rođenja: 1951. godine
Mjesto rođenja: Ažlica
Datum smrti: 12.07.1992. godine
Mjesto pogibije: Zalazje

Jedinica: Drinski korpus , 1. bratunačka lpbr
Izvor podataka: Knjiga BORS-a

Za fotografiju visoke rezolucije kliknite ovdje!




Radinka (Dragomir) Cvjetinović : Poruka posjetiocima

Ukoliko želite da nešto više pročitate o ovom, ali i svim drugim palim borcima Republike Srpske kliknite OVDJE!

Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!

Idealno bi bilo ukoliko biste upisali sledeće podatke:
  1. Kojoj je jedinici pripadao: brigada, bataljon, četa
  2. Datum ili godina rođenja
  3. Mjesto rođenja
  4. Datum pogibije
  5. Mjesto pogibije
  6. Opis pogibije
  7. Bračno stanje, ime supruge i imena djece ukoliko je bio oženjen.

Na bratunačkom groblju

Vojničko groblje u Bratuncu je najvjerovatnije drugo po veličini groblje srpskih vojnika zapadno od Drine. Na njemu počiva oko 500 poginulih boraca Vojske Republike Srpske, koja se uzdigla iz pepela kostiju armije poginulih junaka. Većina palih boraca je na ovaj lokalitet prenešena nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bratunačko groblje je priča o mrtvima koji su pobjegli iz svojih starih grobova strahujući pred osvetom živih! Ovo je moja priča o posjeti tom svetom mjestu!


Sunce se već bješe propelo visoko na nebo kada stigosmo do kapije groblja. Uprkos tome što smo Nedeljko i ja planirali da u posjetu poginulim saborcima dođemo nešto ranije, dobro nas namučiše krivine koje su se nakotile na putu između Sokoca i Bratunca, pa smo morali da se pomirimo sa činjenicom da nas u ovoj varošici dočekao dan u svom punom sjaju. Odmah pri ulasku u ovaj lijepi gradić postade nam jasno da ćemo morati da se borimo sa vrućinom koja se kroz nebo nezadrživo sliva u procjep između dva brežuljka na čijim padinama se smjestilo Vojničko groblje u Bratuncu.

Na nizbrdici sa moje lijeve strane poređane su u nekoliko nizova 182 humke, koje me neodoljivo podsjećaju na vojnički stroj. Požurih u tom pravcu, naoružan svojim foto-aparatom i željom da za uspomenu na ovo mjesto sa sobom ponesem sliku svakog groba. Iz iskustva sam znao da će mi trebati bar četiri sata da se poklonim pored svakim krstom i škljocnem mojim digitalcem. Međutim, kako svaki grob u sebi krije po jednu nepotrošenu mladost i hiljade nezapisanih priča, mogao sam pretpostaviti da će moja posjeta mrtvima potrajati nešto duže nego što to obećah Nedeljku. Jer, kakav bih ja bio čovjek da prođem pored ovoliko palih heroja a da ni za trenutak ne zastanem ispred njihove Vječne Kuće. Svjeće ne palim, jer bi mi onda za posjetu trebalo nekoliko dana, ali ispred svakog krsta dam nemušti zavjet da ću to uraditi nekom drugom prilikom u crkvi...

Ispred mene promiču grobovi palih boraca. U grobnoj tišini odjekuje šklocanje moga digitalca. Fotografije utisnute u granitne spomenike otkrivaju i poneki poznat lik. Za neke poginule sam siguran da su nam se životni putevi ukrstili, ali mi njihova imena ne zvuče poznato... Zbog toga žurnim korakom idem dalje...

Svaki put kad se začuje ono "škljoc", ja brojim: "Jedan, dva, tri... osamdeset šest, osamdeset sedam..." Ponekad se zbunim ali ipak nastavljam: "...osamdeset devet, devedeset..."

Aleksandar ( Aćim ) Krajišnik 1938 - 1992Pod rednim brojem 174, u zadnjem redu i uz samu ograde groblja, sa spomenika se smješi potpuno nepoznat lik jednog brke. Međutim, njegovo ime mi reče sve! Pa naravno, radi se o Aleksandru Krajišniku - Aki, saborcu našeg Zoke iz Hadžića koji ga je tako slikovito opisao u onoj njegovoj predivnoj priči da nisam uspio da se suzdržim a da ne uzviknem oduševljeno što pronađoh Akin grob. I dok sam se saginjao da cjelivam krst, u mislima se vratih na brdo Tinovo i juni 1992. godine. Jasno, baš kao na filmu, vidjeh mudžahedina kako iz neposredne blizine ubija zarobljenog Aleksu hicem u potiljak...

Nakon što obiđoh sve grobove na lijevoj strani, zastadoh kod česme ispred grobljanske zgrade da se napijem vode i povratim dušu. Pogledom milujem krstove na drugom brežuljku i sve mi se čini da ih tamo ima mnogo više. Eh, koliko je meni sudbina zapisala da obiđem grobova u ovom mom pasjem životu!

Krećem dalje. Škljoc, škljoc, škljoc.. . Ispred groba Radinke-Race Cvjetinović zatičem njenu sestru kako pali svijeće. Kako Radinka nije bila udata, njena sestra joj najčešće obilazi grob.
  • "Eh, jadna moja Raca! Govorila sam ja njoj da zajedno bježimo u Bratunac jer će nas muslimani pobiti! A ona mi kaže da ne može jer mora neko da kuva za vojsku!"

    Cvjetinović (Dragomir) Radinka ima status poginulog borca, a svoj život je izgubila 12.07.1992. godine u Zalazju, mjestu u kome je u prethodnom ratu poginulo bar 55 srpskih boraca.

    Eto, ovo je samo djelić jedne tužne životne priče koja je zauvjek sahranjena u Radinkin grob!

    Nakon četiri sata nesnošljive vrućine i buljenja u mermernu bjelinu, u glavi mi nastade takav košmar da počeh da se sudaram sa grobovima. Fotografije na krstovima više i ne vidim, a sa velikom mukom pokušavam da objektiv fokusiram na slike palih boraca.

    U jednom trenutku se nađoh pred grobom prekrivenim prelijepom pločom od crvenog mermera. Lik na krstu mi se učini nekako poznatim, ali je i ovdje ime bilo ključ za pitanje ko počiva u humci ispred mene.

    Za Srđana Amidžića ne mogu reći da sam ga baš dobro poznavao, ali ga se sjećam iz onih ratnih dana pred početak ljeta 1992. godine. U ta sumorna ratna vremena sam, skupa sa Nikolom Poplašenom, bio veoma čest gost u hotelu "Park". Za razliku od nekih "žestokih momaka", Srđan bješe tih i skroman dečko, što u ono vrijeme možda i nije toliko bilo na cijeni, ali je meni govorilo da se radi o perspektivnom mladiću sa izuzetno dobrim kućnim vaspitanjem.

    Jednom prilikom sam sjedio sa Božurom u hotelu "Park" i upravo smo razgovarali o Golfovima koji se suludo arče i uništavaju na Palama, kad pored nas naiđe Srđan. Ljubazno nas pozdravi. Božur mu uzvrati pozdrav i blago mu se nasmješi, a zatim se okrenu prema meni i reče:

  • "E vidiš, brate, ovakvima treba dati Golfove da ih vozaju, a ne onim lopovima sa Pala! Jer, ova djeca već sutra mogu poginuti a da još uvijek nisu imali prilike da okuse sve one blagodeti života, koje su još pred njima..."

    Srđanov grob je bio 490-ti kojeg sam slikao toga dana. Škljoc, škljoc, škljoc... Trebalo mi je još dvadeset minuta da uslikam čitavo groblje, na kome se smjestilo oko 410 vojničkih grobova i isto toliko neispričanih priča i prerano ugašenih života...

    Nekako u ovo vrijeme, kada obilježavamo godišnjicu tog tragičnog 19. jula 1992. godine, na ovoj stranici se uvjek sjetimo Bore Radića i onako usput pomenemo i Srđana Amidžića, Željka Markovića i Dejana Lalića. Zbog toga ovu priču posvećujem upravo onim skromnim i hrabrim borcima koji na točku istorije ostadoše u sjeni "žestokih momaka"...

    Napisano povodom 20 godina smrti Srđana (Rajka) Amidžića. Slava mu!