fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-ZUC
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

zuc- 10925 - 01.12.2006 : Veljko Hajduk Bijeljina - best (1)

Dogodilo se 18.09.1992.


Čitam svakakve tekstove o raznim, manje-više poznatim Srbima iz rata a pogotovo o Božuru i Bori, pa me to potaklo da i ja napišem par riječi o onome što mene tišti a i da odgovorim današnjim Vogošćanima na par pitanja koja su tako neoprezno postavili i istakli u prvi plan.

Ružan dan u mome sjećanju bi bio ovaj iz naslova. Tada je moj otac poginuo sa polovinom svoje jedinice u pokušaju zauzimanja kote Orlić. Poginuo je zadnji, oko 18:30 na 50-tak metara od neprijatljskog bunkera sa samo jednim metkom u pušci.

Ma bio je to krvav, ali prije svega sramotan dan za Srbe. Tada se stvarno krenulo u Vogošći sa obračunom sa srpskim junacima koji su očito smetali vladajućoj oligarhiji u trgovini naoružanjem i municijom sa Alijinim sljedbenicima. Jedinice koje su na samom početku rata odradile najteži posao, su slate na pogibeljne zadatke. Preživjeli su poslije ubijani na najrazličitije načine, uvlačenjem u zamke u dogovoru sa balijama kakva je bila ona sa Borom Radicem.

Takva je bila i akcija u kojoj je moj otac, Bog da mu dušu prosti, poginuo. Balije su imali dojavu o akciji najmanje tri dana prije nego što je ista otpočela i dobro se pripremili da nas dočekaju. Malo su se preračunali po pitanju stvarnih sposobnosti onih koji su ih napali pa su pretrpjeli značajne žrtve.

Čovjek, koji je moga mrtvog oca nosio dva kilometra da ne bi ostao balijama, mi je rekao da je cijena, ako se za jedan život može nekako iskazati, plaćena i da nismo ostali dužni. Zbog toga mi je nekako lakše!

Što se tiče Ahatovićana (oko 40 ako se dobro sješam) koji su pobijeni u nekakvom autobusu znam da su dobili što su i zaslužili, ali na žalost ne od ruke Srba nego od ruku istih onih koji sada za njima navodno žale. (Bio mi je simpatičan onaj njihov kedi sa ugrađenim PAM-om, volio bih upoznati konstruktora. ) Žalosno je da je masakrirana srpska nejač, za koju su muslimani iz Ahatovića trebali biti razmjenjeni.
zuc- 20225 - 21.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

O junacima teba pisati pozitivno


Zamolio bih moje drage saborce da na ovom sajtu ne pišu o srpskim borcima koje ne cjene kao borce ili ljude loše stvar o njima a za to nemaju argumente.

Vitka kojeg ovde pominju u lošem svjetlu mogu da pohvalim kao jedinog preživjelog heroja koji je posle pada kote 850 i Golog brda u toku noći doveo preko 100 boraca na Mujkića brdo, zadnju kotu za odbranu Vogošće. Na Olovskom ratištu se isticao sa jurišnim vodom iz Blagovca, a da ne nabrajam manje bitke u kojima je učestvovao. Znam isto tako da je na vanjskom prstenu učestvovao u vraćanju Malog Jasena 95-e godine. Tada Sarićevi specijalci nisu smjeli da nas prate nego su rekli da ako mi vratimo rovove oni će ih popuniti. Šta bi muslimani rekli o takvom borcu?

Zamolio bi vas da ne iznosite podatke za koje niste sigurni.

U jednom tekstu se pominje Lazar Kondić koji u vrijeme kada se to dešavalo uopšte nije bio na tom mjestu kada se to desavalo. Tada je u Semizovcu bio komadant Rajko Janković, kada je Sedma muslimanska izašla na put kod Korita, svi su pobjegli sa linije i vojna policija nije mogla da ih sastavi 7 dana. Tada su stari ljudi koji su čuvali magacine i nisu imali ni uniforme pokrivali njihovu liniju dok ih nismo vratili na liniju.

Zašto niko ne pomene Penu kao hrabrog borca. Napišite nešto o pokojnom Peci, njegovom bratu koji se isticao herojskom borbom.

Nebojša Lalić, koji je pogino kad smo uzeli Glavicu je bio veliki junak. Zahvaljujući njemu smo izvukli Zoku Miličića sa Orlića!

Sjeća li se iko kakvi su Tešini vukovi bili borci? Sjećate li se Goge i Sanje iz saniteta kad su bile ranjene nisu se prepale nego su se još šalile na račun toga. Sjećate li se pokojnog Make, Okca, Denisa, Tice i tih momaka? Znate li vi da je Tica išao na liniju bez jedne noge. Znate li vi da su ti momci ćeifili kaficu dok su muslmani bjesomučno granatirali Mujkica brdo u nadi da Hakija Mršo dođe do svoje kuće! Kad je stalo granatiranje oni su iz razvaljenih rovova iz pješadijskog naoružanje sasjekli muslimanske napade! Ti isti momci su osvjili Glavicu i Šabanovu kuću. Branili su to brdo sedam dana, a kad je Blagovac uzeo taj dio linije i taj isti dan se povukli bez borbe ostavivši telefonsku liniju i veliku količinu municije. Tako je Pice postao legenda iako ja znam da je hodajući po praznoj liniji u toj noći molio svoje da dođu jer se usrao od straha. Da je te noći, kada je ućao na Šabanovu kuću, neko zapucao na njega njemu bi puklo srce od straha! U zoru mu je došao neki Hrvat, kojeg je on na motoroli spominjao kao ustašu.

Dok mi pričamo ko je šta ukrao i ko je kakav čovjek, muslimani veličaju neke papke kao junake. One koje smo prije rata slali po cigare kad se nađu blizu nas.

Vogošćane stalno pominjete kroz neke golfove koji su pokradeni. Dali znate da je Ilija Maletić na Crepoljskom mnoge golfove oduzeo i veliki dio tih auta prodao i zadrzao za sebe i svoje "policajce".

Znate li da je pokojni Gipso dao 10 golfova da bi dobio V. B. R. Možemo li to zvati krađom golfova? Dragi moji saborci pišite lijepe stvari pomenite junaštvo komadanta brigade koji je ranjen kroz pluća, u rukama nosi drenove i polumrtav radi da održi moral boraca na zadnjoj muslimanskoj ofanzivi, kada su pokušali da otvore izlaz iz Sarajeva. Na tim prostorim su i naša djeca junaci a kamoli borci. Neko je pomenuo Lunu i pokušao da ga degradira sa pričom da smo ga zvali Kinez. Za mene će on ostati junak, ma kako ga zvali. Uzoran građanin Vogošće.

Na preporuku mog prijatelj i ratnog druga Srbin Forever odlučio sam da se oglasim na ovom sajtu. Nadam se da će ovaj moj tekst promjeniti moje saborce na pozitivno i da će početi da pišu samo o pozitivnom jer ni jedna država posle rata nije pisala svoju istoriju o lošim stvarima. Pogledajte kako to rade muslimani! Ne pominju Cacu, Juku, Čeli i mnoge druge loše momke.

Toliko ovog puta od mene.
zuc- 20228 - 22.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

Ratna sjećanja I - Linija na Žuči


Slažem se sa tobom da je opština Ilijaš bila u teškoj situaciji tokom rata. Znam i to da su imali dosta istaknutih boraca sa kojim sam se susretao na mnogim mjestima. Ja ne mogu da se sjetim ni imena od njih nažalost, a kamoli šta su radili. Sjećam se Mladena Savića komandira jurišnika sa kojim sam se sretao po Žuči, ali o njima trebaju da pišu Ilijašani koji znaju više o njihovim uspjesima.

Ja samo mogu da pišem o borcima iz Vogošće i o onima koji su došli u toku rata da nam pomognu.

Žao mi je što se naši borci ne javljaju sa svojim imenima kao što i ja neću da se zna ko sam. Za to je kriva svjetska propaganda koja je okarakterisala nas kao zločince a drugu stranu žrtvama. Da to nije tako, mnoge stvari bi se ovdje mogle pomenuti. Ovako, i dalje ostaje strah od poziva na optuženičku klupu.

Mogu da kažem i to da se vlasti odriču heroja pa onda se pitam da li vrijedi pomenuti da smo se zakleli na Borinom grobu da ćemo baš tu da sagradimo crkvu njemu u pomen.

Sjećali se neko pokojnog Velička koji je na Misoči bio sav izranjavan i takav je izvukao teško ranjenog Penu i tako mu spasao život.

Znate li da je pokoni Nebojša Špirić o kome se piše sve i svašta u svaku akciju išao, iako njegove dožnosti koje je obavljao nisu to zahtjevale.

Sjeća li se neko pokojnog Bože Kovačevića izbjeglice iz Pofalića, koji je na Lađevićima iskrvario braneći teško ranjenog druga u rovu.

Takozvana "bitka u Pofalićima", kako je muslimani zovu, nije ništa drugo nego progon srpskog stanovništva. To je bilo sve, samo ne bitka. To su nam pričali Pofalićani koji su to preživili. Tamo nije bilo otpora. Vikićevi su uletili i pobili sve što se kretalo. Oni su danas junaci i njihovi o njima pišu sve najbolje. Možda tako i treba!

Sjećam se kada je JNA napustila Žuč i ostavila teško naoružanje bez zaštite. Taj dan je Joja formirao neku našu jedinicu i izašli smo na Žuč da pomognemo Peninoj grupi u zaštiti srpskih kuća. Toga dana se i desio Pofalićki masakr. Mi smo u kontra-udaru napali Kobilju Glavu i osvojili je. Tada je neki zastavnik naredio da se povučemo jer mi nismo tu da uzimamo tuđe nego da branimo srpsko. Muslimani sa Kobilje Glave su bježali prema Humu i tamo palili srpske kuće. Mi to njima nismo radili!

Posle par dana muslimani su napali na Žuč. Njihova akcija je bila bezuspješna, a Žuč je tada branilo ne više od 50 ljudi. Pena bi to znao tačnije da kaže. Ja znam da su svi oni bili istinski junaci, što se pokazalo u daljnjem toku ratovanja. Odmah po prestanku te bitke, još se barutni dim nije razišao sa livada, pojavili su se Pena i pokojni Peca noseći manjerke za ručak i cigare. Obilazili su liniju odbrane. Ja sam to gledao sa velikom zaprepaštenjem i pitao se odakle im tolika hrabrost!

Prije početka rata svi smo mislili da će se muslimani dogovoriti sa Srbima, jer Bosna nije samo njihova. Nije im ostavljena od Turaka njima u amanet! Bosna je zemlja svih građana! Nažalost njihovo proklestvo je želja za islamskom Bosnom koja po svaku cijenu mora ostati cjelovita. Ovo je dovelo do dugotrajnog i teškog rata. Da su muslimani samokritični, onda bi priznali da je ovo istina. Do tada, kada igraju Srbija i Bosna, ja ću uvijek navijati protiv države u kojoj sam rođen. Kada muslimani počnu poštovati naše junake i naš narod onda ćemo i mi biti uz BiH, a do tada ćemo mi biti Republike Srpske i to ćemo ostati za vjeke vjekova. Amin!

I zato neka je vječna slava svim braniocima Republike Srpske, uz dužno poštovanje svih naroda BiH.

Molio bih sve koji se javljaju na ovaj sajt da napisu ovako nešto. Možda ću u tome prepoznati i sebe i biće mi drago da to pročitam jer ću tako znati da nisam zaboravljen i da sam se borio za pravu stvar. Bio sam istinski borac i bio sam spreman da u našoj borbi dam svoj život ako zatreba!

Pogled na brdo Žuc iz Sarajeva
zuc- 20239 - 23.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)


Ratno sjećanje III - Kako smo uzeli Glavicu?

Spremala se ofanziva na Igman u namjeri da tunel koji su mudžahedini iskopali ispod aerodroma postane bezvrijedan, kako bi se Alija Izetbegović natjerao da sjedne za pregovarački sto. Naša vlast nikada nije imala namjere da istrjebi muslimane nego samo da sa njima postigne dogovor koji oni nikako nisu prihvatali.

Mjesec dana nakon muslimanskog napad na Mujkića brdo, a koje smo mi zvali "Ježevi" odlučeno je da se krene u napad na Žuč i da se pokušaju pomjeriti linije prema Orliću i tom kosom prema Barici. Tako bi se jako skratila naša linija, a Saobraćajni fakultet, oni su ga zvali "Metak", bi ostao iza naših leđa.

Sve je to rađeno u cilju da za nas vežemo puno njihovih snaga, a da naše glavne snage udare na Igman, u akciji koja se zvala "Prsten". U tome smo uspjeli jer smo u samom početku napravili pomake na Glavici. Oni su stalno slali pomoć na taj dio linije, a mi smo ih primjećivali kod zgrade "Plive" u nekom velikom tranšeu i stalno ih granatirali artiljerijom. U prislušnom centru se moglo čuti samo kako su razbijeni i da ne mogu dalje.

Nažalost, i mi smo imali velike gubitke jer smo izgubili istinske junake. U osvajanju Glavice poginuo je heroj Vlado Makić, a ranjeni su Milorad Tica i Dragomir Popović. Akcija je izvedena munjevitom brzinom, još pod artiljerijskom pripremom smo prišli do samih njihovih rovova, a kada artilerija stala mi smo zaskočili na njih i nastalo je bježanje. Taj potez je radio Vogošćanski bataljon podjeljen u tri udarne grupe. Za samo par minuta Glavica je bila osvojena.

Malo niže, kod Šabanove kuće smo zarobili Srbina koji je skino gaće da pokaže da nije osunećen. Mislim da se zvao Milan Ristović. Možda "Srbin Forever" tačno ime tog "junaka" pošto ga je kasnije našao u Nedžarićima. Ja mislim da su naši junaci bili pogođeni iz njegove puške, jer kada mu je komandir Teša oteo pušku, zadobio je od nje opekotine.

Kad je pokojni Mićo Vlahović čuo za taj uspjeh krenuo je u pravcu PSC-a i Fakulteta misleći da je sve oporeno. Poklopili su ga rafali i kraj njega su pala još dva naša heroja, pokojni Nešo i pokojni Grga. Mnogi su tada mislili da mi lažemo da smo izasli na Glavicu jer je ona dominirala nad tim prostorom.

Kada se sve smirilo i mi postavili odbranu na Glavici komandant Vogošćanskog bataljona je naredio komandirima četa, pokojnom Vučku i pokojnom Boži Hart, da obiđu linije odbrane, podjele cigarete i ohrabre borce. Posebno je naglasio da ne idu zajedno, nego svako svojim pravcem pošto muslimani sa Orlića mogu da ih vide i poklope artiljerijom. Nažalost nisu ga poslušali i otišli su zajedno. Tako su dva druga, dva komandira i dva junaka zajedno otišli u vječni mir i naka im je slava!

Naš bataljon je branio Glavicu sedam dana. Za to vrijeme su se muslimani povukli iz Fakulteta jer su bili totalno odsječeni i nisu mogli da dobiju logističku podršku. U višim komandama se predlagalo da budemo odlikovani za hrabrost. Posle sedam dana na Glavicu je došao Blagovački bataljon i popunio liniju. Pred samu noć iz pravca Orlića ispaljen je projektil koji je usmrtio dva ili tri naša borca. Neka mi oproste što ne mogu da se sjetim njihovih imena. Bio je to rov na Šabanovoj kući. Posle toga, Blagovački bataljon se povukao ne izvukavši ni poginule borce, a ni municiju koju su dovukli sa sobom.

Neki muslimanski borac je dobio zlatni ljiljan za vraćanje linije. Naša komanda nije znala da nagradi dobrog borca iako niko nije ratovao za nagradu. Kod nas je bilo 1% godišnje po jedinici pa dok nagradiš pokojnike živi ne dobiju ništa.

Tako je naš bataljon ostao bez zasluženog ordena. Moram da kažem da je četiri mjeseca prije toga, tadašnji komandant brigade Robert Jovanovski, htio da rasformira Vogošćanski bataljon jer komandni kadar nije bio sposoban da ga vodi, a brojčano su bili malo jača čete.

Naši uspjesi su zavarali muslimane i naše snage su to iskoristile na Igmanu. U muslimanskom Sarajevu se najavljivala bijela zastava, ali su onda njihovi saveznici UNPROFOR i NATO zaustavili sve. Naši predaju kompletan Igman muslimanima, a naše snage se povlače još dalje od početnih položaja.

Tako je završena operacija "Prsten". Neka bude vječna slava svim Srbima poginulim u toj operaciji.
zuc- 20246 - 24.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)


Ratno sjećanje IV - Još koji redak o uzimanju Glavice

Pred sami početak akcije, pokojni Vlado Makic je pitao komandanta bataljona, mislim da je tada to bio Koko da li naš bataljon učestvuje u toj operaciji, te ako ne učestvuje on želi da se priključi kao dobrovoljac grupi pokojnog Miće Vlahovića. Koko mu je rakao da učetvuju i on je odlučio da ostane sa nama.

Komandant je tražio dobrovoljce za tu akciju i njemu se javilo preko 50 ljudi. Komandanta je tada uhvatila panika jer je čitav bataljon sa invalidima i ranjenicima brojao nešto više od 200 ljudi. Bojao se, da ako nešto krene naopako, neće imati da pokrije liniju jer kad je postavljen kao komandant nije imao dovoljno ljudi da pokrije svoju zonu odgovornosti. U to vrijeme svi bataljoni su vršili smjene 24-48 a naš bataljon 24/24.

Napravljene su 3 udarna odjeljenja sa podjednakim brojem ljudi. Prvu grupu je vodio komandant i oni su trbali da zaposjednu Šabanovu kuću i kosu ispod nje, do Glavice. U toj grupi se isticali Srele Janković i komandant, koji su išli naprijed, rame uz rame. Još pod artiljeriskom pripremom su prišli rovovima i iznenadili muslimane koji su kad su nas vidili pobjegli u panici niz brdo.

Teša, koji je bio komandir drugog odejeljenja, kad je čuo za taj uspjeh jurišao je na Glavicu i tu su ih sasjekli rafali. Tu je poginuo Maka, ranjeni Tile i Popa. Kada su prišli rovu iz kojeg je pucano izašo je muslimanski borac drzeći pušku u jednoj, a bombu u drugoj ruci govoreći: "Srbin sam! ". Teša mu je istrgnuo pušku iz ruke i bombu koju je i dalje čvrsto držao i tržio od njega da skine gaće. Bio je ranjen i prebacili smo ga sa našim borcima u bolnicu. On je iz bolnice "Žica" pobjegao i nikada nije bio zatvoren niti saslušavan. Posle smo saznali, od Srba koji su bježali iz Sarajeva, da je on bio komandir te linije i da je rekao da se ovi povuku dok traje artiljeriska priprema, a da će on ostati i štititi liniju koliko mogne dok se oni ne vrate. Možda sada taj isti muslimanski junak prima našu penziju i nosi njihove ljiljane. Čuo sam da je u Neđarićima ispričao priču da je postao naš heroj.

Treće odjeljenje je vodio Jovo i oni su "lako" uzeli samo dno Glavice. Ako može da se kaze da je nesto moglo da se uzme lako u ratu! Jovo je jedini koji je uspio da unovči ratni rad zahvljujući svom kumu Joji. Sjećam se da su Jovu nekolko puta htjeli da ubiju naši borci jer ih je uvalio u nešto što nije bilo potrebno, samo da bi se pricalo kako je on hrabar. Te njegove avanture smo plaćali sa poginulim junacima kao što je pokojni Miroslav Todorović - Tošo, a da ga je Koko spašavao štiteći ga svjim tjelom i autoritetom.

Tu akciju, kao i mnoge druge, planirao je lično Koko, a Jovo ih je uzimao i nosio u više komande kao svoje. Da je naša komanda nagrađivala po učinku kao muslimani iz te ofanzive bi svaki drugi bio odlikovan, kad vidim kako je Pice dobijao ljiljane. Neću sa tim da umanjim njegov uspjeh jer i za to je trebalo imati petlju. Izdržao je veliki psihološki pritisak.

Imali smo toliko junaka, a nismo uspjeli ni zaslužne mrtve da odlikujemo. Naše vlasti su imale veliki otpor da nekog unaprijede ili odlikuju pa smo po nekoliko puta slali za unapređenje da bi ga jedan dobio. Vjerovatno su se bojali da ne izađemo iz rata sa puno generala pa bi Hag morao da proširi zatvor!

Ne mogu a da ne spomenem kada je bilo žestokih problema na Žucu 1992. godine da održimo linije odbrane, mi se vratili onako prljavi od blata sa smjene, a Tešu dočekali Miladin i Kljunić i kažu mu da nađe petnaest dobrovoljaca da izađu u pomoć na Žuč. Teša je postrojio naš vod i rekao šta treba da se radi. Njemu se javilo 28 vojnika, a on je oprzno birao najbolje da se ne bi neko nasao uvrjeđen što nije izabran. Kada nas je izabro dobili smo voljno da se malo operemo i javimo za dva sata na zbornom mjestu. Ovo sam naveo samo da dam do znanja kavi su to borci bili.

Teša, kao istaknuti borac, je sa mjesta komandira čete postavljen za komandira odjeljenja na najtežem ratištu u to vrijeme, na Mujkića brdu popularnim "Ježevima".
zuc- 20275 - 25.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)


Ratno sjećanje V - Piksi, Janjuš, Betanija

Krajem 1993. i početkom 1994. godine na Sarajevsko ratište je došao neki idiot koji se zvao Stupar. Doveo je dobro opremljene specijalce, sa modernim naoružanjem 21. vijeka. Moram priznati da su bili strašni borci. Došao je da osvoji Sarajevo zbog toga što muslimani neće da naprave sporazum o prekidu neprijateljstava.

Naše vođe su to shvatile da je to jedini način za zaustavljanje prokletog rata. Tokom 1992. godine mogli smo da se ušetamo u Sarajevo kad smo god htjeli, a i jednim djelom 1993. godine, kada su oni bili vodili ulične borbe između sebe. Međutim, naši nisu imali takav cilj. To dokazuje ovo: Mi smo napali na Žuč i imali zapažene uspjehe prama koti 850 i 877 zvanoj Orlić. Njihove linije su bile prazne 7-8 dana. Ipak, naša dejstva su zaustavljena. Tih dana Srbi su bježali preko Žuči na slobodnu teritoriju spašavajući se od Sarajevskog "bratstva i jedinstva! "

Pukovnik Stupar je bio jedan umišljeni oficir koji je za cilj imao da dobije čin generala bez razmišljanja o gubicima i posljedicama. Informacije o ratištu, koje smo mi imali, nije ni pogledo niti je ikoga saslušao. Možda zbog toga što je u Antiću vidio nesposobnjakovića, pa je mislio da smo svi mi takvi. U to vrijeme smo toliko dobro poznavali muslimansku liniju da smo noću mogli da uđemo iza njihovih leđa. Međutim naše ratno iskustvo Stupara nije interesovalo! On je bio stacioniran u O. Š. Moša Pijade gdje je bila komanda brigade.

Plan je bio da idemo u napad na Žuč. Osmatranje, kao i pripreme za napad su trajali 14 dana. Približavao se i naš Božić. Ne mogu tačno da se sjetim da li je uzbuna za napad bila na Badnji dan ili na Božić. Kada nas je postrojio, saopštio nam je da idemo na Orahov brijeg i sa ciljem da zauzmemo Betaniju. Svi smo bili zaprepašteni njegovom odlukom, jer niko nije izviđao taj dio terena. Išli smo u nepoznato.

Akcija je počela u ranu zoru i ali smo unaprijed bili osuđeni na propast. U prvi mah nam se činilo da će sve ići kako treba pošto je Piksi sa specijalcima i jurišnicima Blagovačkog bataljona upao u prve rovove i nedovršenu bolnicu na Betaniji. Tad je sve krenulo naopako. Naši borci su u napuštenoj bolnici bili zasuti ručnim bombama i tu smo imali 5-7 poginulih. Pokojni Piksi je sa par par svojih ljudi ostao u okruženju, odakle se nisu mogli izvući. Svaka borba za spasavanje Piksija je bila bezuspješna. Iz tog djela linije se živ izvukao samo Janjuš koga su takođe zasuli bombama, od kojih je on bio ranjen. Pričao nam je da nije mogao dići glavu od pucnjave i da je nogama izbacivao bombe, dok su ih muslimani ubacivali u rov kao u koš.

Blagovac je taj dan zavijen u tugu jer je izgubio neke od svojih najboljih boraca. Neka mi oproste što ne mogu da se sjetim svih onih koji su taj dan poginuli.

Ovom prilikom bi pomenuo Janjuša koji se isticao svojom hrabrošću ne samo u toj akciji nego i u mnogim drugim, prije i posle ovog nemilog događaja. Bio je komandir najtežeg djela vogošćanskog ratišta "Ježevi". Ta četa je bila sastavljena od najhrabrijih boraca koji su u nju ulazili isključivo kao dobrovoljci, i time dokazivali svoju hrabrost i odlučnost da će to brdo da brane do poslednjeg daha znajući da je to zadnja linija odbrane Vogošće.

Stupar je posle toga obustavio sva dejstva i u nama ostavio vječitu tugu i bol za suludo izgubljenim herojima.

Neka im je vječna slava i hvala!

Informacija iz Haškog tribunala: Pukovnik Dušan Stupar je bio komadant 72. specijalne brigade. Osam članova ove brigade je ubijeno u operaciji "Pancir 2", koja je započeta 27. decembra 1993. godine. On je u Vogošću došao 30. decembra 1993. godine sa namjerom da izvuče mrtve.

Zvaničan cilj napada na Betaniju je bio "izvlačenje poginulih boraca i stabilizaciju fronta u rejonu Vogošćanske brigade". U periodu između 14. i 28. januara tijela tih osam specijalaca su izvučena i prebačena u Beograd.

Mislim da je pukovnik Stupar osmatrao Betaniju, ali da se pri tome koristio isključivo svojim specijalcima. Bojao se doušnika, jer su u prethodnim akcijama pod Vukotinom komandom, informacije "curile" u Sarajevo.
zuc- 20280 - 25.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Ratno sjećanje VI - kraj 1992. godine


Kraj 1992. godine je bio je težak, možda i najteži period za branioce Rajlovca i Vogošće. Pala li su Orlic - kota 877, Golo brdo i Vis. Očekivao se i pad Vogošće. Mnogo života je položeno za odbranu. Te kote su izgubljene pretjerano lako. Posle akcije na kojoj je nas heroj Božur izgubio život nije se stalo. Pokušavalo se ići dalje. Pričalo se da je bilo zauzeto sve sem jednog rova koji nije imao odstupnicu pa su iz očaja ostali da ga brane. Naš bataljon je pokrivao sami vrh Orlića. Desno od nas je bila tada Rajlovačka brigada, lijevo koliko se ja mogu sjetiti bili su Jeftići. Nadam se da nisam pogrijesio. Blagovački bataljon je tada držao linju odbrane na Motki. Ne znam zašto ali najvjerovatnije su se tamo osjećali sigurnije.

Vukota koji je tada bio komandant taktičke grupe. Došao je na jednu ludu ideju da cisternom izađe na vrh Orlića i kerozinom zalije taj preostali rov, a zatim da ga zapalimo. Tešini vukovi su čuli za taj plan i prijavili se da to odrade bacačem plamena. Prvobitni plan sa cisternom nije dolazio u obzir pošto je veća opasnost prijetila nama nego njima i cisterna koja je već došla na kotu 850 je vraćena je nazad. Vjerovali ili ne, svi koji smo znali za taj plan odahnuli smo nakon toga. Zastavnik Brezo, stručnjak za eksplozivne naprave, obučavao nas je kako da rukujem sa bacačem. U toku obuke sam shvatio da oni nisu tako dobri kao što to izgleda u američkim filmovima. Domet im je vrlo mali, ali nismo odustali od plana bojeći se da Vukota ponovo ne pokuša svoj plan sa cisternom. Na kraju je komanda odustala i od te varijante, a mi smo usmeno pohvaljeni za hrabrost. Dobili smo vreće za spavanje i sretno smo se vratili u jedinicu.

Vukota je smislio novi pakleni plan: tenkom doći do njihovog rova i uništiti ga. Ta akcija je gotovo uspjela, ali je teren bio blatnjav pa je naš tenk skliznuo na njihovu stranu. Posada je napustila tenk i pobjegla nazad. Muslimani su u strahu pobjegli iz rova a naša neodlučnost im je dala šansu da se posle četiri dana vrate i uzmu naš tenk sa kojim se proslavio muslimanski borac Slaviša Sućur. Tenk je bio pun goriva i neprekidno je radio. Naša artiljerija je pokušala da ga uništi ali nije uspjela. Muslimani su četvrtu noć uspjeli da ga izvuku na sigurnu teritoriju.

Hrabri borac Musić Miladin je kao komandir voda sa svoji saborcem (ime sam nažalost zaboravio) krenuo u napred da unište taj rov koji nas je sprečavao da napredujemo. Čuli su se rafali ali oni se nikada nisu vratili. Iza njih je ostala vječna bol i tugu za njihove porodice i saborce. Slava im!

Taj dio Orlića je izgledao stravično. Kao iz filmova strave i užasa! Naše snage su odustale od pokušaja za dalji proboj. Učvrstili smo linije i držali tako do početka decembra. A onda se desilo nešto nevjerovatno. Nestrpljivi borci u rovu na samom špicu nisu sačekali smjenu nego su izašli iz njega. To je najvjerovatnije primjetio Hakija Mršo koji je uskočio u napušten rov. Nastala je pucnjava i sami vrh Orlića je pao neprijatelju u ruke. Pokojni Zoran Miličić koji je bio komandir voda nije htjeo da se povuče, hrabo se borio do kraja i tu je i završio. Nek mu je vječna slava i hvala!

Po Vogošći se širila vijest da je Žuč pala. Istrčao sam sa našom jedinicom u pomoć. Ne mogu da se sjetim ko je sve bio ali se sjećam da je pokojni Nešo Lalić prednjačio i da smo ja i Slobodan Milinković imali muku da ga pratimo. Nosio je 84-ku. Stigli smo do Orlića, obezbjedili sigurno povlačenje na rezervne položaje kota 850. Sutradan su napali na kotu i Jeftići nisu izdrzali taj napad. Povukli smo se prema Koti 830 i Golom brdu. Ubrzo posle toga pala je i ta linija. Jeftići su nestali iz svog sela i trbalo nam je nekoliko dana da saznamo da su se sakrili u Radića potoku sa svjim porodicama. Očekivo se pad Vogošće i Blagovac je sa svojim borcima počeo da postavlja novu liniju odbrane od fabrike prema Rosuljama. Masa naroda je tada napustila Vogošću i do kraja rata se nisu vratili u nju. Postavljena je i nova linija na koti 772 zvana "Ježevi".
zuc- 20283 - 25.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)


Ratno sjećanje VII - Pad i vraćanje Golog Brda

Zadnja šansa za odbranu Vogošće je bila kota 772, zvana "Ježevi". Kada su mi javili da je linija ponovo popustila na Golom Brdu i koti 830, pokušao sam da aktiviram Vojnu policiju u zaustavljanju proboja. Oni su bili stacionirani u fabrici "Pretis". Od komandira sam dobio negativan odgovor. Nisam mogao da vjerujem kada me je odbio sa obrazloženjem da on nema naredbu za to.

Ja sam samovoljno napustio svoju jedinicu i sa Slavišom Vukovićem i još jednim čovjekom (nažalost zaboravio sam njegovo ime) smo uzeli jednu ladu nivu i sa njom se odvezli, što je moguće bilo bliže našoj liniji odbrane. Kada smo već bili na domaku "Ježeva" naišli smo na jednog ranjenika. Slaviša ga je sa nivom prebacio do Doma zdravlja, a ja i moj saborac smo izašli na "Ježeve".

Za to vrijeme Blagovac je na Rosuljama postavljao novu liniju odbrane u pravcu Kremeša. Konačno je i Blagovac krenuo u odbranu. Ne želim sa ovim da kažem da su bili loši borci nego su imali lošu komandu, u čemu je uveliko pomagao Vukota, koji je čini mi se bio njihov zet.

Na Ježevima smo zatekli Tešu i njegove Vukove i ja sam znao da Vogošća neće pasti. Bar ne dok su oni živi! Teša i ja smo pokušali da utvrdimo oporenu liniju. Znali smo da je Vogošćanski bataljon ostao na liniji u pravcu Fakulteta. Desna strana prema Krivoglavačkom bataljonu je bila prazna i mi nismo znali koliko je dug prekid. Nismo imali vremena da prođemo linijom i u to se sami uvjerimo. Tu smo utvrdili odbranu sa 7-8 boraca. Da ne bi nekog izostavio pokušaću da nabrojim samo one koji su se isticali požrtvovanošću.

Počeli smo da kopamo liniju ali nismo imali dovoljno alata. Bilo je bitno da se bar malo ukopamo u zemlju. Kopali smo jedan po jedan rov, i to naizmjenično. Popunili smo jedan od naši rovova, koji je bio ispred novoformirane linije, sa 3-4 borca i napravili mitraljesko gnijezdo. Noć je pala i morali smo brzo da radimo. Pomalo je padao i snijeg, pa nam ni to nije išlo u prilog. Stupili smo u kontakt sa komandom i saopštili im da smo postavili odbranu, ali da nam trba još ljudi i alata. Na vezi smo imali Vitka i komandu Vogošćanskog bataljona. Uskoro smo dobili alat. Vitko je krenuo u prikupljanje ljudstva, koje je pristizalo iz sata u sat. Njima smo odmah davali alat i određivali mjesto na kome će da se utvrde. Do zore su svi na liniji bili ukopani do pojasa, i to je bili dovoljno za odbranu. Popunili smo liniju zahvaljujući Vitku koji nam je u toku noći poslao preko 100 boraca. Tamo sam ostao dva do tri dana.

Kada sam se vratio u jedinicu od svog komandira sam, umjesto pohvala za dobro odrađen posao, dobio kritike sa prijetnjom da ću idući put biti kažnjen.

U Vogošću je upao Gargamel, kako ga ovde neki nazivaju, i razriješio dužnosti Komandu brigade i postavio novu. Linije su iz dana u dan bile sve jače. U Vogošćanskoj brigadi je formirana "Četa ježeva", kako smo je zvali. Oni su se tu utvrdili i ostalo su na tim položajima u odbrani Kote više od 6 mjeseci.

Da napomenem i to da je Kota 772 bila udaljena samo 350 metara vazdušne linije, i 48 metara nadmorske visine od kote 830. Kretanje po našoj liniji je bilo nemoguće i krajnje opasno. Prvih dan dok nismo utvrdili rovove i iskopali tranšee lako su nas pogađali pa je tako ranjen Pesak koji je pokušao da doda Slaviši Jajčaninu porciju za ručak.

U to vrijeme nije bilo struje pa sam ja držao lampu doktoru Popoviću i medicinskoj sestri Snježi dok su oni povezivali krvni sud da zaustave krvarenje.

Ispred linije se pružala jedna poprilično ravna livada, a onda se teren naglo dizao prema Koti 830, sa koje su muslimani mogli da nas lako kontrolišu.

Pola godine kasnije smo ponovo vratili kotu 830 i Golo brdo u naš posjed. Te pozicije su ostale nepromjenjene sve do kraja rata.

Na Golom Brdu linije su bile tako blizu da su jedni drugima bacali kamenje u rov i tako vježbali preciznost.

Na "Ježeve" je išao i Milorad Tica kome je Komanda branila da tamo ide pošto je bio teški invalid. On im je na to rekao: "Pa šta je vama, ja sam za taj posao najbolji jer ne mogu pobjeći sve i da hoću". Bio je uvjek šaljivdžija, pa tako i kad su ga jednom muslimani na liniji prepoznali i pitali: "Zar ti nisi bez noge? ", on im je odgovorio: "Laže raja".
zuc- 20300 - 26.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

Ratno sjećanje 8 - Borino ubistvo


U to ratno vrijeme, svi koji su ostali na svojim ognjištima su bili heroji! Granate su padale po Vogošći, djeca su nam ginula a svjetski mediji su to prikrivali, iz samo njima poznatih razliga.

Tako je krajem maja 1992. godine pao i haubički projektil 105 mm pred hotel "Biokovo" ispaljen od strane "nenaoružanog muslimanskog naroda" i ranio pokojnog Zorana Jeličić-Pičeta junaka Tešinih Vukova. Takvi projektili su u to vrijeme razarali opštinu Ilijaš. Misoča je bilo jedno od muslimanskih uporišta koje "nije bilo nenaoružano" i Ilijašani su morali da nešto učine kako bi spasili svoju djecu. Početkom jula 1992. godine je isplanirana akcija zaustavljanja neprijateljskih dejstva iz tog pravca. Krenulo se u zauzimanje Misoče i oslobađanje vojne kasarne.

Vogošća je dala svoj doprinos u tome. Pokojni Boro Radić i Pena su sa svojim jedinicama krnuli u proboj na Misiči. Dobro organizovana muslimanska odbrana je našim snagama nanijela teške gubitke u ljudstvu. Ilijaš i Vogošća su imali puno mrtvih i ranjenih. Tačnog broja ne mogu da se sjetim! Mene je lično najviše potresla vijest da je teško ranjen naš heroj Pena. Nisam učestovao u toj operaciji, ali su mi saborci pričali da je Pena, dok ga je pokojni Veličko Kecman sav izranjavan izvlačio, molio ovog junaka da ga ostavi sa pištoljem i da pokuša izvući sebe, pošto je Veličko Kecman na sebi imao, vjerovali ili ne, sedam rana. Nije odustao i izvuko je Penu, koji je posle opravka od teških rana nastavi borbu za naš narod.

Po povratku u Vogošću, pokojni Boro Radić, sretan što je preživio takav masakr otišao je u "Čiča Dražinu kolibu" kako su poularno zvali mjesto u kojem se njegova jedinica družila. Popio je veću količinu alkohola i tako polu-pijan dobio vijest o masakru civila na putu prema Srednjem.

Komandant Vogošćanskog bataljona Kljunić sa jednom grupom je već otišao u tom pravcu. Pošto je pokojni Boro raspustio svoju jedinicu posle teške borbe, sa njim je bilo samo par njegovih momaka pa je pomoć u ljudstvu potražio u Vogošćanskom bataljonu koji mu je bio najbliži. Pokupio je sa sobom vojnu policiju Vogošćanskog bataljona i sa četiri automobila se munjevitom brzinom se uputio u pracu Srednjeg. Na putu su ga pokušali zaustaviti Semizovčani da im kažu da je kombibus sa civilima uspio da se izvuče.

Dobro poznavajući Boru, znam da je pomislio da se radi o nekom kontrolnom punktu, pa nije htio da sa njima naglaba već je projurio da pomogne nezaštićenim civilima koji su trebali da dođu na sahranu u Ilijaš. Boro je bio takav i prije rata, uvijek spreman da pomogne slabijem. Važio je za jednu od vodećih faca u gradu, a takav je ostao i u ratu. Pogino je kako je i živio - hrabro i junački.

U toku svoga kratkog ratnog staža, Boro je pokazao puno junaštva i uradio je mnogo za srpski narod. Uvijek ću ga se sa tugom pamtiti, i neka mu je vječna slava i hvala za sve što je u ratu, a i miru, uradio za nas!

Njegova pogibija je ostala jedna velika misterija. Njegovi saborci su lansirali priču da mu je namještena zasjeda. Poznavajući neke od ovih koji su potencirali na ovoj priči, shvatio sam da je to bilo samo njihovo opravdanje da imaju izgovor da ne ratuju.

Ubrzo nakon pogibije Predraga Žarkovića - Božura ta jedinica je rasformirana zbog kriminalnih radnji, kao i izbjegavanja ratnih dužnosti. Pokojni Boro i Božur su posmrtno odlikovani kao pripadnici Vogošćanskog bataljona a ostali su raspoređeni po drugim jedinicama.

Tešini Vukovi su čuli sta se desilo. Nudili su svoju pomoć u spašavanju poginulih ali u tome nisu učestvovali jer članovi Borine jedinice to nisu prihvatili. Često spominjem Tešine vukove, jer sam bio jedan od njih pa vas molim da mi oprostite što su moja sjećanja uvjek preko njih. Bila je tu i grupa " Žuti mravi ", ali oni neka pišu o svjim podvizima, a imaju i dosta toga da napišu.
zuc- 20304 - 26.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Ratno sjećanje 9 - Iz ratih novina


Suze u komandirovim očima - Majka više ne rađa takvog junaka

Vraćali smo se iz Vojkovića sa Radenkovom sestrom Radmilom koja je nameravala ostati nekoliko dana kod brata. Žurili smo kao da nas je nešto vuklo da dođemo što pre na mesto nesreće. Na dva tri kilometra pre kratera susreli smo vozilo koje nas je upozorilo da je u blizini dejstvovala avijacija. Imao sam dužnost da vidim to mesto.

Kad smo stgli, izašli smo iz auta i svima nam se učinilo kao da je kuća navučena na cestu. Gali je tad rekao da idemo jer će možda avioni opet dejstvovati. U tom trnutku čuo sam nešto što je hučalo, učinilo mi se kao motor aviona. Nisam imao vremena, video sam ogromnu eksploziju koja mi se učinila kao vrtlog, kao da me nešto nosi ili samo tako izgleda. Nisam gubio svest. Kad je sve prestalo da pljušti oko nas počeli smo se dozivati. Bio sam metar niže od Galeta. primakao sam se, a on je kukao da ne oseća noge. Naslonio se na moje rame koje je pucalo od bola. Nisam mogao izdržati. Pokušavao sam da dozovem Radu, čuo sam jecanje ali nisam mogao odrediti iz kojeg pravca dolazi. Prišao sam ponovo kod Galeta. Imao sam osećaj da ga više ne boli, rekao mi je da mu čuvam Tanju i decu. Ubrzo je stigla pomoć, tražili su Radu. Posle toga u ambulanti u Semizovcu, Gali i ja smo bili ponovo zajedno. Zezali smo se i on je rekao: "Samo da ostanem živ! " Zatim su nas prebacili za Blažuj. Stalno je pitao za mene, javio sam se i rekao da sve u redu.

Više se nismo videli. Nije mogao preživeti, iako je imao srce veliko i junačko, priča jecajući najbolji Radenkov drug i komandir čete Vojne policije.
zuc- 20306 - 26.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)


Ratno sjećanje X - Borbe na Ježevima - Mujkića brdo (1993-1994) god.

Sjećam se muslimanskog pokušaja da osvoje Vogošću. Prošlo je od tada petnaest godina, ali ja to pamtim kao da se desilo juče. Muslimanska ofanziva je naizgled zaustavljena, ali naši borci brane svoje položaje pod veoma teškim uslovima odbrane. Na samo 350 metara od Kote 772 nalazi se Kota 830 i Golo Brdo, svega 58 metara razlike u nadmorskoj visini. Muslimani nas vide kao na dlanu! Periskopi su nam jedini način za osmatranje njihove položaje. Mudžahedinski snajperi ih veoma često pogađaju i razbijaju.

Jednog jutra se sa linije "Ježevi" javljaju Blagovčani i kažu da su pala dva rova. Ponovo velika prijetnja Vogošći! Mislim da je to bilo početkom 1993. godine, negdje pred kraj zime. Komandant bataljona ne čeka ni trenutak nego odmah izlijeće na liniju, ali već Blagovčani odradili posao i povratili rovove. Naši borci imaju samo jednog ranjenika, čini mi se od tromblona. Oni su imali nekoliko žrtava.

Muslimani ne miruju i traže gdje je linija najtanja. Pokušavaju ponovo na Hrastiku. Pokojni Vučko, neka mi oprosti što sam mu ime zaboravio, sa svojim borcima ih je dočekao spremno. Bilo je kritično ali su se održali bez povrijeđenih.

Provjereni sistem zauzimanja linije ni ovaj put nije uspio. Naime, muslimani su sve naše linije zauzmili diverzatskim akcijama - upadanjem u rovove, a zatim bi porili linju po dužini, koliko je to bilo moguće. Naši bi napuštali liniju i povlačili se na rezervne položaje. Ovaj put rezervni položaj je bio u Beogradu, pa su naši borci odlučno branili rovove, koji su jednim djelom imali grijanje iz fabrike.

Posle te neuspjele diverzantske akcije na Hrastiku, u kojoj niko nije poginuo, pokojni Vučko je sa par momaka izašao ispred linije odbrane i ustanovio da je linija razminirana. Tu je našao pištolj 7, 65 mm, zelenu beretku sa ljiljanima i pitu od riže.

Međutim, to nije bio kraj naših nevolja. Ako se dobro sjećam, 13. juna 1993. godine Koko i Jovo su pošli u redovni oblazak linije odbrane. Izašli su na "Ježeve" i tamo su ih dočekali "Tešini vukovi" i " Žuti mravi" kako smo se popularno nazivali. Pokojni Vlado Makić je povikao: "Pravite kafu, stigao komandant". Neko vrijeme su sjedili sa nama a zatim produžili u obilazak linije.

Čim su se oni udaljili, počele su žestoke detonacije. Teša je odmah shvatio o čemu se radi i projurio je kroz tranšee upozoravajući borce da napuste rovove dok ne prođe artiljerija. U zadnji čas u jednom rovu je našao Ðokića koga je istjerao iz rova. U tom trenutku granata je udarila u rov i zasula ga zemljom. Prošao je bez ogrebotine! Pri samom dnu "Ježeva" jedan borac je bio ranjen. Nažalost, ne mogu da mu se sjetim njegovog imena!

Pošto komandant i Jovo nisu otišli daleko, brzo su se vratili a Jovo je popunio rov u kome je bio ranjeni borac. Komandant je otišao do vrha, a pokojni Maka povika: "Hej, raja komandant se opet vratio na kafu". I u najtežim trenucima, ti momci su bili raspoloženi za šalu.

Napadi su trajali sedam dana, bez prestanka. Branioci "Ježeva" su Komandi poručili da im ne šalju pojačanje jer postojala opasnost da neko ne nastrada zbog prevelikog broja ljudi na položajima. Prvi dan napad je bio najteži, jer su svi rovovi bili preorani granatama. Srećom, žrtava nije bilo.

Postoji i filmski zapis o tom napadu. Napravila ga je TV ekipa "Srne". Okac, borac " Žutih Mrava" taj dan nije izašao na liniju zbog privatnih problema. U toku granatiranja Vogošće, jedan tenkovski projektil je pogodio njegov stan. Svoje roditelje je ostavio u ruševinama, a on se kroz kanonadu granata prebacio do "Ježeva" da bi pomogao svojim drugovima u odlučujućoj bici za Vogošću. Nakon te istorijske bitke niko od tih junaka nije odlikovan, čak ni pohvaljen.

Zato dragi moji saborci, ma gdje bili pod ovim nebeskom kapom, ja vam se zahvaljujem za vašu hrabrost i požrtvovanje, i na ovaj način vam odajem priznanje.
zuc- 20314 - 27.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Ratno sjećanje XI - Dragan Josipović


Početkom rata na Ilijaško ratište je došao Dragan Josipović, kao kapetan prve klase, a rat je završio kao general najviše klase. Da je bilo pravde i Boga i da smo ostali na našim ognjištima čitav onaj prostor iza Žuči bi trebalo da se zove "Josipovićevo". Zahvaljujući njemu mi smo odoljeli svim napadima mudžahedina. Nakon Dejtona, Josipović je u znak protesta od vojske zatražio da ga razriješe svih dužnosti, što se i desilo. Danas živi povučen iz javnog života, kao svi oni koji su se srčano borili za spas srpskog naroda na tim prostorima.

U Vogošću je došao krajem 1992. godine, da zamjeni tadašnjeg komadanta Vogošćanske brigade. Postavio je Maju za novog komandanta, a on je preuzeo taktičku grupu i smjestio se kod "Sonje". Od tog momenta naše linije su bile mnogo stabilnije, a ofanzive žešće.

Njegovi uspjesi su još veći kad se zna da on svoja ofanzivna dejstva nije izvodio iz isturenog komandnog mjesta (IKM), nego rame uz rame sa borcima. Bio je udarna igla u mnogo uspješnih akcija. U jednoj od njih komandir jurišnika R. J. je bio na njegovom lijevom krilu. Javio se motorolom da ne može da krene naprijed zbog jake vatre. Rekli su mu da ućuti jer je "Vrbas" ušao dva kilometra u neprijateljski prostor ispred njega.

Josipović je bio čovjek velikog autoriteta i svi smo se trudili da ispunjavamo njegova naređenja. Za njega slobodno mogu reći da je bio prvi i jedini oficir koji je na tim prostorima dao sve od sebe da se narod sačuva od krvorolića, koje je konstantno lebdilo nad našim glavama.

Kao teški ranjenik (ranjen direktno u pluća) Josipović je pod morfijumom održao sve naše linije, pa čak uspio da povrati izgubljene položaje, u kontra-udarima na unutrašnjem i vanjskom prstenu.

Dragane Josipoviću, ako pratiš ovaj sajt, znaj da nisi zaboravljen i da te tvoji borci vole i poštuju, kako u ratu tako i dan-danas. Želim ti sve najbolje u životu! Tvoj odani i iskreni prijatelj!
zuc- 20332 - 27.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Ratno sjećanje 12 - Vraćanje kote 830 i Golog Brd


U julu 1993. godine, samo mjesec dana nakon uspješne odbrane na "Ježevima" krenula je naša kontra-ofanziva. Te godine su se u našoj brigadi smjenjivali komandanti kao manekenke na pisti. Majo je bio postavljen samo privremeno dok se ne nađe konačno rješenja. Zatim dolaze Jovanovski, Delić, Antić, a nakon njih i potpukovnik Josipović koji je od više lakih brigada napravio "3. sarajevsku brigadu". O njegovom junaštvu, a posebno borbenoj taktici, mogla bi se jedna dobra knjiga napisati.

U toku te godine smo sa njim počeli vraćati izgubljene teritorije. Najprije smo vratili Kotu 830. Dobro odrađena artiljeriska priprema nam je dala hrabrosti da krenemo na tu kotu. Prvi borci koji su izašli na tu kotu su bili, čini mi se, pokojni Močević zvani Moca i pokojni Mićo Vlahović, a za njima smo izašli ja i još jedan borac, čijeg imena više ne mogu da se sjetim. Srpska trobojnica se ponovo zaviorila na Koti 830!

Na vrhu kote, u jednom rovu smo našli nekoliko mrtvih iz Vikićeve jedinice. U džepovima su imali i dozvole za izlazak u grad. Jedan od njih se zvao Saša, i ispostavilo se da mu je otac bio oficir JNA a majka mu je ostala u Sarajevu. Na zahtjev njegovog oca, a uz pomoć njihovog velikog prijatelja potpukovnika Delića, Sašu su prevezli u Srbiju. Čuli smo da je sahranjen kao naš borac uz velike počasti. Neka je na čast svima onima koji su u tome učestvovali!

Ne dugo nakon toga smo zauzeli i Golo Brdo. Pošto je bilo "golo", njega je bilo jako teško držati bez kote 830. U toku napada na Golo Brdo poginuo je Boro Đaić, junak Hotonjske čete. Granata je pala direktno u tranše u kome se nalazio. Sa njim su poginuli još neki borci. Tačan broj ne pamtim ali se sjećam da je jedini borac koji tada nije bio ranjen bio Lazo Kondić koji se kretao van tranšea.

U tim dejstvima smo imali stalnu pomoć ilijaških jurišnih jedinica. Ovom prilikom želim da im se zahvalim u ime svih Vogošćana. Oni su to i zaslužili.

Linije smo ubrzo uvezali i učvrstili. Trbalo je da idemo dalje! Sve je mirisalo na uspjeh. I sve je bilo dobro isplanirano i organizovano! Plan je bio da zauzmemo kotu 850 i otvorimo put prema Orliću, najvišoj koti na Žuču.

Bili smo neodlučni da krenemo dalje, iako smo znali da je Žuč bila totalno prazna, zbog međusobnih borbi muslimanske policije i kriminalaca. U to su nas uvjeravali i Srbi koji su iskoristili šansu da u to vrijeme pobjegnu iz "multi-etničkog" Sarajeva.

Ne mnogo nakon toga, njihovi saveznici su nas prisilili da potpišemo primirje, što su muslimani iskoristili da utvrde liniju i Žuč je ostala neoslobođena. Svi smo žalili za propuštenom prilikom.

Linija je ostala nepromjenjena do kraja rata. Muslimani su smogli snage i hrabrosti da se primaknu do samog vrha Golog brda, pa je razmak između rovova na tom djelu linije bio svega tridesetak metara. Pred kraj rata, ovo je bila jedna od najtežih linija na sarajevskom ratištu.

Moje čestitke borcima koji su je uspjeli održati.
zuc- 20342 - 28.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Ratno sjećanje 12 - Goga i Sanja


Početkom rata tj. 1992. godine nismo imali medicinskog osoblja pa je komanda odlučila da obuči žene koje su se dobrovoljno javile za sanitet na prvim borbenim položajima. Odziv je bio dobar i dosta njih je prošlo kroz obuku u rukovanju naoružanjem, prve pomoći i kondiciji.
Posle su raspoređene po jedinicama. Neke od njih su bile i kod nas. Najviše su mi ostale u sjećanju Goga i pokojna Sanja Radovanović.

Sanja i Goga su bile nase junakinje i bile su uvjek uz Tešine vukove, što pokazuje koliko su bile hrabre. Bile su u sanitetu na "Ježevima".

Teša nas je stalno upozoravao da se ne krećemo jednim dijelom linije koju su mislimanski snajperi dobro pokrivali. Trebalo je da koristimo zaobilaznicu, na kojoj je kretanje bilo mnogo sigurnije. Jednom prilikom, Goga je krenula tom linijom i snajper ju je pogodio u nogu. Kada su saborci prišli da je izvuku na sigurno mjesto, njena prva receniča je bila: "Šta će reći Teša?" Goga se više brinula šta će reći njen komandir nego za ranu koju je zadobila! Posle te rečenice, izašla je i u našim ratnim novinama.

Sanja je bila teško ranjena u stomak, od čega su ostale teške posledice po njeno zdravlje. Za one koji ne znaju, ovom prilikom želim da saopštim da je Sanja prije mjesec dana izvršila samoubistvo skočivši sa 6. sprata nekog stana u Brčkom.

Te djevojke su dale veliki doprinos u odbrani Vogošće. Za moral boraca na prvoj liniji značilo je mnogo ako su znali da će im, ako budu ranjeni, ove hrabre bolničarke ukazati prvu pomoć i previti ih odmah tu na prvoj borbenoj liniji, još dok je granatiranje i žestoka borba u toku. Zato im se u ime svih boraca puno zahvaljujem!
zuc- 20345 - 28.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Ratno sjećanje XV - Tošina pogibija


Komandant taktičke grupe potpukovnik Dragan Josipović je planirao ofanzivu na brdo Žuč kao i vraćanje srpskih sela na Žuči. Koko, komadant našeg bataljona, je formirao jurišni vod a Brigada mu je pridodala vod vojne policije, sa njihovim komandirom pokojnim Todorović Miroslavom - Tošom.
Plan je bio da se uzme kota 850, sa čime bi se stvorile realne šanse da se uzme i kota 873, zvana Orlić. Taj prostor je trebao da radi Mladen Savić, heroj iz Ilijaša sa svojim borcima. Koko je imao zadatak da bude njegov lijevi, tako da bi ga štitio od Ugorskog i Barice od pješadijskih napada u njegovim probojima. Koko nas je izmješao sa policijom i napravio dva jednaka voda i podjelio zadatke. Jedan vod je vodio on lično, a drugi vod je vodio Jovo Maunaga. Strogo nam je naredio da nasa grupa ne smije ući naprijed dok god Savić ne krene prema koti 850. On će da prati njegovo kretanje i kada počne napredovanje i oni uđu u prostor iznad Šabanove kuće, mi tada napadamo na Šabanovu kuću, a do tada da čekamo njegov znak.

Vrijeme je bilo loše i Savić je rekao Koki da on nema namjeru da krene napred taj dan. Koko je sišao do Jove i saopštio mu da nećemo kretati napred. Magla je bila gusta kao tijesto i ništa se nije vidilo. Kada se Koko udaljio od nas, Jovo je rekao pokojnom Toši i Ranku Radovnoviću da povedu ljude i da će oni to odraditi sami, bez ikoga. Znali smo da je tim djelom bilo teško napredovati jer je bio vrlo malo zaklona. Na to nas je upozoravao i sam komandant Koko. Ipak smo krenuli napred i došli do prvog muslimanskog rova koji je bio napušten još od ranije. Do tog rova je Koko nekoliko puta dolazio, čak i pred samu akciju. U njemu je Dabić našao pištolj i nekoliko tromblonskih mina.

Kada je kapetan Antić čuo da je Jovo krenuo počeo je vršiti pritisak na Koku da se priključi u napadu. Znajući u šta nas Jovo uvlači poljskim telefonom se javio Antiću i objasnio da taj prostor muslimani dobro vide i da će svi tamo izginuti. Po zavrstku razgovora sa Antićem, Koko je trčeći pojurio prma Jovinom položaju da ih povuče nazad. Dok je on trčao o tom prostoru je pala granata i usmrtila velikog junaka Miroslava Todorovic-Tošu. Sa njim je granata raznijela jednog srpskog dobrovoljca, koji je to jutro dosao da pomogne svojoj braći i nije htjeo da ostane da se odmori iako je tek doputovao u Vogošću. Pred polazak je našem komandatu bataljona rekao: "Ima vremena, naspavaću se! ". Ime sam mu zaboravio, pa neka mi taj veliki junak oprosti, i neka mu je vječna slava.

Kada je Koko stigao do njih, već je bilo kasno. Ostalo mu je da pokupi poginule koje je granata raznijela. srpski dobrovoljac je još neko vrijeme bio živ i nosili smo ga na šatorskom krilu, a on je stajao uspravno držeći se na rukama jer donjeg dijela tijela nije imao. Njegovo urlanje i dan-danas prolazi kroz moje uši. Kada smo ga donijeli do naše linije izdahnuo je. Otišao je da se naspava jer mu je to jutro spavanje bilo prijeko potrebno.

Kada su ostali čuli šta se desilo, znajući kako je akcija bila isplanirana, i kako se vodio telefonski razgovor sa komandom došli su do Jove repetirali puške da ga strijeljaju. Koko je stao ispred Jove, zaklonio ga svojim tijelom i rekao borcima da se udalje.

Todorović Miroslav - Toša nam je nakon svoje pogibije ostavio stalnu žalost i bol. Vječna mu slava i hvala ze sve što je učinio za nas.
Sedam dana kasnije, Koko je otišao na mjesto Tošine pogibije, pokupio mitraljez M-84 koji je tada ostao na tom mjestu i predao ga njegovom bratu bez zatvarača, kao trofej koji će ga podsjećati na nenadoknadive gubitke.
zuc- 20349 - 28.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Ratno sjećanje XVI - Gligina pogibija


Avgusta 1992. godine sam se vratio i Srbije, gdje sam bio u posjeti mojoj porodici. Saznao sam da se za sledeći dan sprema akcija na Ugorsko. U borbu sam pošao sa visokom temperaturom. Moji saborci su mi govorili da ostanem kod kuće, ali ja sam odbio da ne bi neko rekao da izbjegavam dužnost.

Nasa četa je krenula da zaposjedne tek osvojenu liniju iznad Ugorskog. Gdje god bi se zaustavili da se odmorimo, ja sam odmah zaspao. Uspio sam izaći do linije i tu mi je Teša dao slaninu "sapunjaru" ( onu bez imalo mesa) i glavicu bijelog luka. Rekao mi je da se najedem i da će mi to pomoći. Najeo sam se, a zatim i zaspao. Par sati kasnije sam se probudio odmoran i svjež. Tada nam je Teša rekao: "Dragi moji drugovi, u borbenom rancu mora da bude jedna tabla slanine sapunjare i glavica bijelog luka, a posle toga trpajte unutra šta god hoćete".

Na tom položaju smo ostali dva do tri dana. Utvrdili smo liniju i odlučno je čuvali. Za to vrijeme muslimani nisu pokušavali da povrate izgubljene teritorije, osim što su sa snajperom pucali sa Šabanove kuće.

Kada je konačno stigla naša smjena, mi smo krenuli kući niz liniju u pravcu Uglješića. Civilna milicije je tada držala liniju ispod nas, u pravcu Fakulteta. Oni su napustili svoje rovove i čekali smjenu iza linije. Muslimani su to vješto iskoristili, pa kada smo naišli na taj dio linije na nas je otvorena paljba iz zasjede. U koloni ispred mene je bio i Zoran Glišić-Gliga. Odličan borac i uzdanica Tešinih Vukova! Vidio sam jedan rafal kako pršti po zidu jedne kuće i Gligu koji je pao kao pokošen. Zalegao sam, dopuzao do njega, ali sam odmah vidio da umire. Povuko sam ga prema kući ispred nas, da bi se dočepali zaklona. Rafali su utihnuli i tad smo vidili da je i Teša ranjen. Ubacili smo Gligu u jedan kamion i prebacili ga u ambulantu. Doktor je odmah ustanovio smrt. Rekao je da ga je malokaliberski metak pogodio direktno u srce. Inače ta municija se smatrala nehumanom, jer je kidala organe iznutra.

Tako je otišao još jedan junak, za kojim ćemo vječno žaliti i spominjati ga. Ipak, posle sahrane smo svi otišli i proslavili, jer smo pravim čudom preživjeli.

Sutradan mi je došao brat i rekao:

  • "Šta je sa vama, kako možete slaviti kad vam je drug poginuo? "

    Ni moj brat nije razumio sve to jer tada nije bio raspoređen na prvu borbenu liniju. Tek kasnije, kada je i on otišao na front, došao je kod mene pa mi kaže:

  • "Burazeru, tek sada mi je jasno kako ste mogli slaviti nakon Gligine pogibije! Svaki povratak sa linije traba proslaviti, jer znaš da si ostao živ. "

    Uzrečica "Tešinih vukova" je bila "Mi smo mrtvi, samo još ne znamo tačan datum pogibije!". Ovo pokazuje koliko su bili odlučni da u ovoj borbi polože svoje živote za spas srpskog naroda.

    Sada, kad je sve ovo prošlost, ja im od srca čestitam na uspjesima.
  • zuc- 20393 - 30.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Masta i još svašta


    Milina je jedan od junaka Čete sa Ježeva, koji su spasili pad Vogošće. Kao dobrovoljac iz Blagovca, bio je učesnik mnogih naših akcija.

    Kada su poginuli Boro Vuković i Masta bilo je još ranjenih i poginulih. Mislim da je to bilo kada je poginuo i pokojni Predrag Žarković - Božur, ali ja u toj akciji nisam učestvovao pa pošto nisam bio očevidac događaja onda ne želim da o tome i pišem.

    Orlić je vraćen u septembru 1992. godine. U komandi Brigade se insistiralo da Blagovac povuče ljude sa Motke jer tamo nema borbenih dejstava, a da borci raspoređeni na toj liniji pomognu u držanju nove linije. Blagovac je tada izašao na Žuč i držao desnu stranu od Orlića, tačnije spoj sa Rajlovačkom brigadom.
    zuc- 20394 - 30.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje - Linija odbrane


    Linija odbrane Vogošće je bila postavljena na teretnoj kapiji TAS-a duž ograde fabrike do rova ispod glavne kapije TAS-a. Zona razgraničenja se zatim pružala od kapije ogreva prema pržionici, tj. kući u kojoj je do rata pržena kafa. Zatim jee išla potokom do obućarske radnje, te velikom livadom između fakulteta i baraka. Ova livada je bila izminirana više navrata, i za to nije postojala mineerska šema. Na ovoj livadi nije bilo rovova sve do šume ispred Fakulteta. Zatim se linija pružala obodom šume u pravcu Glavice, do ispod Hrastika. Ovaj dio linije je držao Blagovački bataljon, kao i lijevo od Teretne kapije sve do spoja sa Koševskim bataljonom.

    Desno od Blagovačkog bataljona, počev od Hrastika koji je kontrlisao puteve prema Glavici i Šabanovoj kući, obodom šume do kote 830 je bio postavljen Vogošćanski bataljon. Na samoj koti 830 je bio Krivoglavački bataljon, preko Golog Brda do spoja sa Rajlovačkim bataljonom. Dalje tu liniju ne poznajem pa tako ne bih mogao ni da je opišem. Nadam se da je ovaj opis dobar i da bi mogao pomoći da se stvori neka predstava o liniji odbrane Vogošće.

    Najviša kota Orlić je negdje oko dva kilometra udaljena od kote 830, a kota 850 je na pola puta između te dvije kote. Držanje Orlića je bilo veoma teško jer se za to koristilo puno više ljudstva. Da bi se Orlić trajno održao, morali se se uzeti Ugorsko i Barica, pa su naše snage pokušale da odrade taj posao pararelno sa akcijom na Igmanu. U proljeće te godine, naši borci su tražili sastanak sa komandom korpusa na koji je došao general Galić i tražili pomoć od Korpusa za učešće u toj operaciji. On je na taj sastanak došao sa Načelnikom bezbjednosti Lugonjom, ostao samo 10-15 minuta, a zatim odbrusio da takvo brdo treba da radi samo jedna četa a ne korpus. Zatim se okrenuo načelniku i rekao da trebaju da idu na Ilidžu.

    Na tom sastanku su prisustvovali skoro svi komandiri naše brigade. Sa takvim generalom nismo mogli očekivati nikakav uspjeh! Zbog toga smo smislili operaciju koju smo uklopili u operaciju prsten. Tu operaciju je vodio potpukovnik Josipović, kao komandant taktičke grupe i u njoj smo imali veliku pomoć Ilijaške brigade.
    zuc- 20395 - 30.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)


    Ratno sjećanje XIX - Borbe u Rajlovcu i na Hreši

    Krajem 1992. godine, muslimani su stalno napadali na naše linije odbrane, pa je jedinica u kojoj sam se ja tada nalazio imala zadatak da pruža pomoć u najugroženijim djelovima. Tako je jedan dio naše jedinice otišao u ispomoć Rajlovačkoj brigadi.

    U tim borbama je poginuo Željko Trfunović, junak sa Blagovca. Neka mu je vječna slava i hvala za junački život koji je podario svome narodu. Sa njim je u tim borbama u desnu ruku teško ranjen i Đos Košarac koji je nakon oporavka, kao invalid naše jedinice, uvjek dobovoljno učestvovao u najtežim borbama na ratištu. Zato mu se od srca zahvaljujem, jer je njegovo prisustvo podizalo moral i ulivalo hrabrost ostalim borcima.

    U tim borbama u odbrani kote 850 poginu je Jaza Miličić iz rezervnog sastava civilne milicije. Bio je omiljen među borcima iz Vogošće kao čovjek vedrog duha. Ostala je vječna žalost za njim. Neka mu je laka zemlja i hvala mu za njegove viteške borbe.

    I nakon tih borbi i gubitaka istinskih heroja, naši borci su smogli snage da zaustave žestoke napade muslimana. Punih šest mjeseci trajali su napadi na naše linije. Nakon toga uslijedila je naša kontra-ofanziva u kojoj smo povratili dobar dio izgubljene teritorije i Vogošći obezbjedili dubinu odbrane.

    Uvidjevši da su na tom dijelu ratišta ne mogu da naprave nikakav uspjeh, muslimani su prebacili svoja dejstva na opštinu Stari grad, tačnije Špicastu stijenu, Kulu 1 i Kulu 2.

    Naša komanda je imala informaciju da će muslimani napasti u rejonu Špicaste stijene, i obavjestili su naše da se pojača linija odbrane na tom dijelu. Komandant bataljona na Hreši, koji se zvao Slavko a bio je aktivni major, ništa nije uradio po tom planu. Muslimani su iskoristili loše postavljenu odbranu i pred samu noć zaposjeli dio linije koja se zvala Kula 1. To je bila njihova taktika na svim dijelovima ratišta: do jutra bi učvrstili odbranu a zatim pokušati da odbrane osvojeni dio linije.

    Znajući koliko je to blizu našeg puta, koji nam je bio jedini izlaz iz okruženja, mi smo u samu zoru munjevitom akcijom u samu napali taj dio linije i vratili u naš posjed. Komandant Hrešanskog bataljona se u to vrijeme nalazio u Srbiji, iako je na vrijeme obavješten o muslimanskom napadu.

    Ubrzo posle tih događaja on je smijenjen, a na njegovo mjesto doveden M. Plakalović. Bio je dobar čovjek ali možda isuvise mek za seljake, kojima je ljetna kosida bila važnija od čuvanja linije i života svojih najmilijih. U to vrijeme vojna policija je imala jedno odeljenje za privođenje ljudi na liniju koje je stalno držala u njihovoj komandi. Nažalost, to nije pomoglo ljudima da shvate da su njihovi životi u stalnoj opasnosti zbog polupraznih linja.

    Muslimani su izviđanjem ustanovili da su linije prazne i u ljeto 1994. godine zaposjeli Špicastu stjenu sa koje su mogli da kontrolišu put. Mi smo ga zatvorili iz bezbjednosnih razloga. Muslimani su Špicastu stijenu zaposjeli pred samu noć, a naše snage u dobro organizovanom kontra-napadu su im nanijeli velike gubitke i povratili naše rovove i obezbjedili dubinu odbrane za taj dio puta.

    Uvidjevši da je i taj dio linije bio nepremostiva prepreka, muslimani su prebacili ratište na vanjski prsten, kako smo mi zvali okruženi dio Srpskog Sarajeva. Svjetski mediji nikada nisi izvještaval javnost o tim dejstvima, iako su snajperi, mitraljezi, i topovi gotovo svakodnevno dejstvovali po našim položajima.

    U to vrijeme nam je poručnik Morion, sin generala Moriona rekao: "Mi znamo šta se ovde dešava, ali politika naše države je takva i mi moramo da radimo kako to oni od nas traže. Možda ćete i vi za 10 -15 godina doći u Francusku kao mirovna misija, da tamo zaustavite rat između Francuza i muslimana, jer i nas to isto čeka".
    zuc- 20401 - 31.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ratno sjećanje - Plavi golf


    Sjećam se ofanzive na Goražde u kojoj nisam učestvovao, ali su mi o tome pričali naši borci nakon povratka iz Goražda.

    Tada se na našem ratištu pojavio plavi golf. Njegova vrijednost je veća u tome što je on kao ratni trofej izvučen duboko ispred naših linija, nakon uspješnih proboja ka samom jezgru grada i fabrici "Pobjeda". Poznato je da je to bila vojna fabrika sitne municije još od prije rata, ali i da su je muslimani koristili i u toku rata. Nase snage su upale duboko u fabrički krug i u veliki dio gradskog jezgra, tačnije do zgrade opštine i mosta na Drini.

    Tada su naši pravili šale da se Goražde nije uzeto zbog toga što su Hecegovci prvi stigli do opštinske zgrade. Kada su uzeli opštinu posvađali su se oko fotelja i tu je akcija stala.

    Naravno to je bila samo šala jer našu akciju nisu uspjeli da zaustave muslimani pa su svjetski moćnici počeli da bombarduju naše položaje oko samog jezgra grada i bili smo prisiljeni da se povučemo još dalje od početnih položaja da bi grad dobio dubinu odbrane. Ko zna možda je tamo neki Pice dobio zlatne ljiljane za njihov "uspjeh". Kako su dobijali odlikovanja nebi se cudio da jeste.

    UNPROFOR se još jednom stavio na stranu muslimana kao njihov saveznik. Zbog takvih poteza srpska strina je stekla nepovjerenje prema njima, ali oni na to nisu obraćali pažnju i nastavili su da pružaju pomoć muslimanima u naoružanju i opremi tokom cijelog rata. Konstantno su insistirali da se njihova vozila ne pretresaju na kontrolnim punktovima. Dokaz za njihovu saradnju našla je kontrola na punktu na Ilidži kada su otkrili masu municije, naoružanja i kompjutera u tajnim spremnicima njihovih transportnih vozila.

    Vjerovatni si ti sa plavim golfom jedan od tih junaka sa Goraždanskog ratišta i ja ti na tome ovom prilikom čestitam kao i svim tvojim saborcima vezanim za uspjeh oko Goražda. Naši heroji u toj operaciji nisu ni pohvaljeni, a kamoli nagrađeni.

    Neka je vječna slava i hvala svim poginulim u toj akciji.

    U to vrijeme koliko ja mogu da se sjetim posle povlačenja naših snaga tadašnji komandat 3. sarajevske brigade pukovnik Josipović revoltiran razvojem događaja je napustio komandu. Na njegovo mjesto je postavljen kapetan bojnog broda Maksimović. Zaslužio je da za svoj kukavičluk bude streljan za primjer svim oficirima koji su dolazili po činove a ne kao pomoć srpskom narodu.

    U toku dejstva aviona na naše položaje mi smo dobili zadatak od više komande da blokiramo kretanje UNPROFOR-aa, a topove i nišanske sprave koje smo im dali na čuvanje, uzmemo i iznesemo na položaje.

    Mi smo taj dio zadatka izvršli veoma uspješno. Njihovi položaji su bili minirani, a naše jedinice postavljene u borbeni položaj. Kao komandant brigade, Maksimović je trebao da izađe na ta mjesta i saopšti Uproforcima šta treba da rade. On to nije htio da uradi pa su Koko i Jovo Maunaga izašli na brdo iznad Krivoglavaca da im to saopšte.

    Druga tačka za deblokiranje naših oruđa je bila iznad Poljina. Tamo je bilo problema oko predaje pa u naši otvorili vatru na francuske vojnike.

    Tada je Zvjerka pokazao svoju mudrost i pozvao njihovog komandira na pregovore. Kada je ovaj izašao Zvjerka mu je stavio bajonet pod grlo i rekao da naredi svojim vojnicima da se predaju. Njihov poručnik je izgovorio nekoliko kratkih naredbi na francuskom, a oni su kao pravi vojnici napustili borbene položaje i izašli u centar njihove baze odložili oružje i u koloni po jedan istrčali pred nas onako nenaoružani. Ja sam tu scenu posmatrao kao neku scenu iz filmova.

    Na našim prostorima sve su jedinice UNPROFOR-a bile zarobljene do konačnog dogovora sa njihovom komandom.

    Tako je još jedna uspješna ofanziva okončana sa pritiskom svjetskih moćnika u korist muslimana.
    zuc- 20413 - 31.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)


    Ratno sjećanje XX - Špicasta stijena

    Ljeto 1994. godine je bio najmirniji dio rata na Vogošćanskom ratištu. Ipak, bilo je i mnogo prekršenih primirja. Kada nastupi primirje, narod bi počeo da se kreće mnogo više nego obično, a onda bi Vogošćane iznenadila poneka granata. Omiljeni cilj sarajevskih mudžahedina je bila pijaca u Vogošći, a često su gađali i parkove u kojima su se igrala djeca. Kao i obično, CNN ili BBC to nikada ne bi objavljivali.

    I baš jednog od tih ljetnih dana, u ranim jutarnjim časovima naša jedinica je dobila uzbunu. Od Vrbasa smo dobili naredbu da odmah izađemo na Hrešu i stupimo u kontakt sa komandantom Plakalovićem jer su pali neki rovovi na Špicastoj stijeni, pa da ih naša jedinica pokuša vratiti.

    Kada smo stigli, Plakalović je upoznao komandira Koku sa dijelom linije koja je izgubljena. Žrtava nije bilo jer su rovovi bili prazni. Oni koji su trebali da budu na smjeni nisu došli zbog kosidbe koja je bila u punom jeku.

    Taj dio linije je bio kod spoja sa Koševskim bataljonom, pa smo tamo našli i njihovgo komandanta V. Medića sa svojim jurišnim vodom. Medić je tražio od nas da odmah krenemo u protiv-udar, što je Koko odbio. On je htio da se prvo upozna sa terenom. Medić je drsko uzviknuo: "Dok ti izvidiš, sve će nam uzeti! " Koko se na to nije obazirao, nego je naredio da naša jedinica napravi džep za odbranu oko palih rovova.

    U međuvremenu, u pomoć su došli Pena i Mauzer sa svojim jedinicama. Stigao je i major Radić iz komande Brigade.

    Koko je za to vrijeme izvidio teren sa artiljeriskih oruđa, a zatim se vratio do linije odbrane. Rasporedio je jedinice koje su došle u pomoć, jednu na desnu, a drugu na lijevu stranu od palih rovova. Radić je ostao na artiljeriji.

    Akcija je počela sa artiljerijom koja je gađala izgubljene rovove. Zatim su Mauzer sa lijeve i Pena sa desne strane otvorili bočne vatre u pravcu neprijatelja. Kokina jedinica je krenula u napad bez pucanja. Na rovovima je nastala velika panika jer su muslimani imali osjećaj da su opkoljeni, pa su počeli da bježe prema rovovima Koševskog bataljona i tako postali lak plijen za naše borce. Akcija je izvedena precizno i na našoj strani nije bilo gubitaka.

    Posle toga komanda Hrešanskog bataljona poslala je svoje borce da popunjavaju vraćene rovove, a da pri tome nisu obavjestili učesnike ove akcije. Kada su naši primjetili da im u susret dolaze dva vojnika, pomislili su da se radi o nekim zalutalim muslimanima. Povikali su im da stanu, ali su ova dvojica počeli da bježe. Presjekli su ih rafali Koševskog bataljona i oni su ostali da leže.

    Tako smo nečijom nesmotrenošću izgubili dva naša borca. Ovo je za mene bio jedan od najtežih trenutaka u ratu. Njihova imena sam, na žalost, zaboravio ali neka im je vječna slava i hvala. Ostavili smo njihove porodice u vječitom bolu i tuzi.

    Prekid tog dijela linije je direktno ugrožavao jedinu vezu opkoljenog Srpskog Sarajeva sa svijetom. Šuma u kojoj su bili ti rovovi bila je udaljena svega 100 metara od puta, pa su muslimani sa tih pozicija mogli da kontrolišu tu, za nas jako važnu saobraćajnicu.

    Do kraja rata, taj dio linije muslimani više nisu napadali. Linije su na tom dijelu ratišta ostale nepromjenjene.

    U toj akciji kao i u mnogim drugim niko nije pohvaljen.
    zuc- 20415 - 01.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ratno sjećanje 21 - Penini junaci


    U mome sjećanju je ostala jedna herojska jedinca iz Krivoglavačkog bataljona. Njihov komandir je bio Pena, a zamjenik je bio njegov brat pokojni Peca Kuzman. U početku rata njihova jedinica je išla na najteže zadatke, čak i tamo gdje niko nije htio da ide.

    Ne mogu više da se sjetim imena svih boraca iz te, za mene najbolje jedinice toga vremena na tim prostorima. Mnogi od njih su poginuli.

    Peca Kuzman je pogino na Kršama, čini mi se 25. maja 1992. godine. Naši su postigli sporazum sa muslimanima sa Krša da ostanu u svojim kućama i budu lojalni građani civilnim vlastima. Međutim, Ismet Kršo je sa svoje štale iz mitraljeza otvorio vatru na naše, pa ne nakon toga nastala pucnjava u kojoj su mnoge Krše izgubile život, dok smo mi izgubili našeg heroja Pecu, a imali smo i nekoliko ranjenih. Neka mu je vječna slava i hvala za viteške borbe na tim prostorima.

    Pričalo se kasnije da su došli muslimani iz grada sa bratom Hakije Mrše i isprovocirali taj napad. Neki od prisutnih su ga poznali i nisu htjeli da pucaju na njega dok je bježao.

    Nakon Peninog ranjavanja na Misoči, mnogi njegovi junaci su se rasporedili po elitnim jedinicama Vogošćanske brigade.

    Nebojša Lalić - Nešo je pogino onako kako je čitavo vrijeme i ratovao: junački, uspravno, sa svojim M84 u rukama i mnoštvom redenika na grudima. Nakon naših uspjeha na Glavici, Nešo je krenuo u juriš iz koga se nije vratio. Za njim je ostala velika tuga i bol. Neka mu je vječna slava za herojske podvige!

    Svi borci iz Penine jedinice su bili pravi heroji. Ne mogu, a da ne spomenem jednog velikog junaka koji je pogino na Žuči, čini mi se da je to bilo 1992. u onim silinim napadima na naše položaje. Ime sam mu zaboravi ali njegovi drugovi iz rova nisu i neće nikada. Prezivao se Skrkar, sin Žika i imao je brata blizanca. Tih dana na njihov dio linije je izvršen napad i u njihov rov je upala ručna bomba. On se na nju bacio poklopio je svojim tijelom i spasio svije drugove iz rova. Nažalost, po cijenu svoga života. Bomba je razvalila njegov stomak i on je podlega. Neka mu je vječna slava i hvala za takvo herojstvo.

    U Peninoj jedinici su se isticali i Predo i Bodan*. Sjećam se tih borbi na Žuči 1992. godine, kad je pala jedna granata nedaleko od nas i teško ranila Predu. Dok smo ga nosili niz brdo on je stalno ponavljao jednu rečenicu, a mi smo se smijali. Ta recenica je bila: "Jebem ti Reks majku, što spasi Titu na Drvaru ovo smo mogli još tada završiti! "

    On je bio uvjek šaljivdžija, pa i u tim trenucima. Oporavio se od rana i vratio se da pomogne našem narodu do kraja rata. Kada su se djelili paketi za porodice poginulih boraca njegova mala kcerkica mu je rekla: "Tata što i ti nisi pogino, pa da i mi dobijemo paket! "

    Mnogih boraca iz te jedinice danas ne mogu da se sjetim, a pričalo se da ih je bar polovina pola poginulo. Za mene su bili jedni od najboljih boraca tokom čitavog rata i ja im ovom prilikom odajem priznanje i zahvaljujem u ime našeg naroda.

    Bilo bi mi drago kada bi još neko mogao da se sjeti nekog od tih junaka jer bi bio grijeh da se ne spomenu u našoj istoriji.
    * Ispravka moderatora na zahtjev učesnika foruma
    zuc- 20427 - 02.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje XXII - Borini specijalci


    U aprilu 1992. godine, mnogi vogošćanski Srbi su bili zbunjeni dešavanjima u Sarajevu. Vješto skrojena propagandna igra da se narod Sarajeva bori protiv "papaka sa brda" je imala za cilj da pridobije što je veći broj Srba na njihovu strani. Međutim, pokjni Boro Radić je bio svjestan šta se dešava i šta muslimani spremaju našem narodu. Pošto je bio jako poštovana ličnost, nije mu bilo teško da formira samostalnu jedinicu.

    U njegovu jedinicu se javljali samo najhrabriji. U prvom mjesecu rata, ovi mladići su prošli kroz mnogo teških i opasnih borbi. Mnogi su, u to vrijeme, vjerovali da će se rat brzo završiti, pa su čekali da Boro i njegovi specijalci odrade taj posao. U akcije je srljao sa puno rizika i nikada se nije saginjao, a pogotovu nije puzao. Kao takav je i dao svoj život za spas svoga naroda. Slava mu!

    Kakav je bio Boro, takvi su bili i njegovi borci. Među njima se najviše isticao Predrag Žarković - Božur, naš junak sa Žuči. Uz njega, jedan od istaknutijih boraca je bio Slava, pa ga je kao takvog pokojni Boro Radić imenovao za svog zamjenika.

    Nakon pogibije Bore Radića i Predraga Žarkovića Božura, komandir ove jedinice je postao Slava. Objektivno rečeno, bio je komandir samo na papiru, jer je Gaga vodio glavnu riječ.

    Čak i dok je pokojni Boro Radić bio živ, "Tešini vukovi" su bili pozivani da se priključe Borinoj jedinici kao ispomoć u nekim akcijama. Da budem iskren, ja ni tada zbog Gage nisam htio da idem sa njima.

    Još i danas mislim da sam bio u pravu. Mnogi pojedinci, koji su tada smatrani junacima, su pali u zaborav jer je tok rata pokazao da su neki od njih kroz tu jedinicu tražili način da izbjegnu borbena dejstva.

    Početkom 1993. godine, ova jedinica je rasformirana, a njeni pripadnici raspoređeni po drugim jedinicama. Neki od njih, poput Gage i Budija više nikada nisu učestvovali u borbenim dejstvima, a bili su veliki problem, kako za civilne tako i za vojne vlasti.

    Nakon što je Borina grupa rasformirana, brigade sa tog područja su odbijale da prime poginule borce iz ove jedinice, pa je tako ispalo da su oni paravojska a ne naši junaci. Neka im to služi na čast! Vogošćanski bataljon ih je stavio na spisak svojih boraca.

    Boro Radić i Predrag Žarković -Božur su posmrtno odlikovani od strane VRS. Neka im je vječna slava i hvala za sve što su učinili za svoj narod, u toku svog kratkog ali herojskog ratnog staža.
    zuc- 20430 - 02.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje XXIII - Luis Mekenzi


    U prvoj godini rata je bilo mnogo medijskih podvala sa ciljem da se srpska strana okrivi za sve što se dešavalo na bosanskom ratištu. Muslimanima su tada pravili zločine koje bi njihovi saveznici opravdavali kao njihovu samoodbranu. Situacija se nije promjenila ni danas.

    Njihova propaganda mašina je bila toliko organizovana da su postavljali eksploziv na važnim mjestima u gradu, a zatim ubijali svoje stanovnike a zatim za ta zlodjela okrivljivali Srbe. Svijet je sve to objavljivao kao istinu.

    Koliko je Zapad bio naklonjen muslimanima, pokazuje i slučaj Luisa Mekenzija. U vrijeme dok je bio komadant UNPROFOR-a, on je višim komandama slao istinite izvještaje sa terena. Nezadovoljni razvojem događaja, muslimanska propaganda je lansirala gnusnu laž da je on srpski saveznik i da mu je, navodno, Miro Vuković privodio muslimanke u našu komandu kod "Sonje" gdje je on bio česti gost. Svjetski mediji su ovu vijest proslijedili u svijet, pa je Luis Mekenzi ubrzo i smijenjen.

    Jednom prilikom došla je u Vogošću i TV ekipa CNN-a da ispita taj slučaj. Uvidjevši da je to laž, i saznavši ko je Miro Vuković, shvatili su da se to nije moglo dogoditi pa su napustili Vogošću. Naravno, nikada nisu demantovali taj slučaj!
    zuc- 20531 - 07.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ratno sjećanje - Slaviša Ćorović


    Mnogi od vas će da se upitaju ko je Slavisa Ćorović! Ja ću pokušati da vam objasnim.

    Slavića Ćorović zbog svoje skromnosti više poznat u svijetu nego nego u našoj zemlji. Kao vrhunski sportista tadašnje Jugoslavije sa osvojenom srebrenom medaljom na karate prvenstvu svijeta u teškoj kategoriji. Mislim da je to bilo 1990. godine, i da je te iste godine osvojio zlatnu medalju na Svjetskom kupu u Los Angeles-u pobjedivši svjetkog prvaka. Kao vrhunski sportista radio na obezbjeđenju važnih ličnosti.

    Bio trener i takmičar "KK Bosna". Dobio je i odličnu ponudu od "KK Partizan" i odlazi u Beograda da tamo živi. Njegova karijera je bila u stalnom usponu, ali kada je trbalo da se vine u svjetske visine u Bosni počinje rat. Sa tim ratom počinje i njegovo propadanje.

    Njegov nesreća je bila što je bio Srbin!

    Svi se pitate šta to ja pričam i o čemu pišem. Slaviša u Beogradu saznaje da je Juka Prazina zarobio njegovog psihički bolesnog brata na ulici, dok je na kiosku kupovao cigarete. Telefonske veze su još uvjek funkcionisale i on poznavajući se sa Draganom Vikićem lično naziva i moli da se njegov brat pusti iz zatvora. Vikić mu odgovara da nema problema, da on dođe u Sarajevo kod njega i on će sve završiti. Slaviša dolazi u Sarajevo kod Vikića u kancelariju. Ovaj uzima telefon naziva Juku i kaže da mu šalje Slavišu i da on to završi. Kada je Slaviša došao kod Juke zatvorili su i njega sa bratom. Iz ćelije su ga izvlačili u neki hodnik, tukli dok se ne bi onesvjesti i onesvješćenog vraćali nazad. Kada bi došao sebi to bi ponovili. Njegove muke su trajale dvadesetak dana.

    Razmjenjen je u Vogošću, i za vrijeme provedeno u zatvoru izgubio je preko dvadeset kilograma. Tešini vukovi su ga primili u svoju jedinicu. Pomogli mu da se psihički oporavi i on je nastavio sa njima da ratuje. Najčešće njegove riječi su bile "ubitću Vikića". Zbog svojih sposobnosti odlazi u Vojnu policiju Vogošćanske brigade. Dobija poziv u reprezentaciju Republike Srpske za prijateljski meč sa Jugoslavijom. Bez trninga sve svoje mečeve dobija sa lakoćom i posle tog meča predsjednik Karadžić ga demobiliše i šalje u Beograd u njegov klub "Partizan".

    Kada su započeli napadi na Srpsko Sarajevo 1995. godine, dolazi dobrovoljno da pomogane svom narodu u odlučujućoj bici.

    Nadam se da vam je sad jasno koliki je heroj bio Slaviša Ćorović. Kažu mi da sada živi u Prijedoru, gdje radi kao trener.

    Ovm prilikom mu šaljem jedno veliko hvala za sve ono što je učinio za srpski narod. Njegovo ime zaslužuje da bude zapisano uz naše heroje, jer to Slaviša Ćorović doista jeste!
    zuc- 20554 - 08.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Ratno sjećanje - Radenko Galinac


    Radenko Galinac - Gali je rodom iz Vojkovića. Početak rata ga je zatekao kao vojnika pod ugovorom. Kada se JNA povukla iz Bosne, on je sa svojom jedinicom otišao u Novi Sad, ali se otuda sa porodicom vraća u junu mjesecu u Hotonjski bataljon.

    Kao istaknuti borac prolazi kroz sve linije odbrane od Orahovog Brijega pa do Visa. Bio je uvijek angažovan na linijama koje su napadnute. Sa Jurišnim vodom iz Hotonja učestvuje u svim ofanzivnim dejstvima. U jednoj od tih akcija bio je pogođen u grudi ali se brzo oporavio i vratio u svoju jedinici. Pričalo se da je bio ranjen jer se nikada nije saginjao.

    U najtežim trenucima za Vogošću, pojačava liniju odbrane na "Ježevima".

    Zbog dobrih osobina dolazi u Vojnu policiju Vogošćanske brigade, a posle i Treće sarajevske brigade. Kao istaknut borac dobija unapređenje i postaje komandir borbenog voda. Za njegovih uspjeha na svim borbenim linijama na kojima je ratovao, Josipović mu dodjeljuje pistolj 7, 65mm. Unapređen je u čin starijeg vodnika i odlikovan ordenom za hrabrost. U najjačim napadima muslimana na vanjski prsten isticao se hrabrošću.

    Radenko Galinac je zaustavio prodor 7. muslimanske na putu Semizovac-Srednje, zaustavio prodor mudžahedina u Lađevačkom potoku, zaustavi prodor neprijatelja na Lipi, povratio Mali Jasen... Zaustavio je sve sile svijeta koje su krenule na srpski narod. Jedinu silu koju nije uspio da zaustavi je bila avio-bomba koju dušmani baciše na njega znajući da je to jedini način da se zaustavi takav junak.

    Za sobom je ostavio svoje sinove Stefana i Nemanju i vječitu tugu i bol svima onima koji su ga poznavali.

    Radenko Galinac - Gali počivaj u miru i neka ti je vječna slava i veliko hvala za tvoja junaštva i život koji si podario svom narodu.

    Radenko Galinac je opjevan u guslarskim pjesmama.
    zuc- 20578 - 10.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Ratno sjećanje sa Žuči


    Volio bi da mogu da se sjetim detalja od 16. maja 1992. godine, poslije pokolja srpskog stanovništava u Pofalićima, kao i imena boraca koji su učestvovali u našem napadu.

    Sjećam se da je Pena sa svojim junacima krenuo na Kobilju Glavu i ušao duboko u selo. Na tom dijelu bilo je i ranjenih u njihovoj jedinici. Mislim da su tada ranjeni Rašo i Guz. Ako griješim, Rašo bi me mogao ispraviti. Tamo je bila i Borina jedinica, kao i Nele. Pomoć u dejstvima su dali borci koji su štitili artiljeriju i lokalno stanovništvo.

    Na Kobiljoj Glavi smo ima veliki uspjeh. Namjeravali smo da formiramo novu liniju odbrane, ali nam je neki zastavnik rekao da se povučemo na početne položaje jer mi štitimo samo ono što je srpsko. Ne znam kako se zove, i više ga nikada nisam sreo. Mi smo odbili da to učinimo, ali je posle izvjesnog vremena došla naredba da se povučemo jer će artiljerija da dejstvuje po tom dijelu a mi nismo imali vezu sa njima da im javimo da smo ušli u tu zonu. Naravno to je to bila laž. Mi smo se povukli i dali šansu muslimanima da napadnu na naše položaje i lako osvoje taj dio Žuči. Dvadeset dana poslije toga, to se upravo i desilo.

    Ja se sjećam priča Pofalićana koji su preživjeli masakr i govorili o jezivim prizorima. Jedan od njih je plačući pričao kako ne može sebi da oprosti poslije svega šta se dešavalo dok je narod bježao ispred Vikićevih zločinaca da su ginuli od pogodaka u potiljak i leđa. Kada mu je brat bio pogođen on mu je prišao i uzeo video-rekorder misleći da je to njegov spas. Nije mu bilo jasno zašto je to uradio, a da ni jednog trenutka nije pomislio da izvuče mrtvoga brata.

    Sve priče preživjelih su bile sličnog sadržaja. Iz svjedočenja preživjelih sa Pofalića bilo je očigledno da se oni nisu branili i da to nije bila nikakva bitka, kako muslimani pokušavaju da je prezentiraju, nego neviđeni zločin koji zbog podrške svjetskih moćnika nikada nije objeloganjen u javnosti.

    Upravo zbog toga ni mi ne znamo istinu koju moramo prenijeti na naša pokoljena. Neka se zna kakve smo komšije imali!

    Poslije sedam dana smo dobili smjenu. Dok sam išao niz Vogošću, prolazeći pored prodavnice "Nova Nada", ugledah neku ženu kako hoda po prodavnici i pakuje stvari. Ušao sam u prodavnicu kroz granatom razbijeno staklo i počeo da galamim na tu ženu. Ona se okrenula prema meni, raširila kućnu haljinu ispod koje je bila samo spavaćica i rekla mi:

  • "Sine, ja sam ovaka izbjegla iz Pofalića i nemam šta da obučem".

    Ja sam se sa suzama u očima izašao iz prodavnice, nemajući hrabrosti ni da joj se izvinem. Od tada, kada god se sjetim te scene, stegne mi se nešto oko srca i počnem da plačem znajući kroz koji je pakao prošao Pofalićki narod.

    Ovom prilikom bi želio da se zahvalim i svim Pofalićanima koji su ostali sa nama da vode borbu za spas srpskog naroda, a svim poginulim borcima iz Pofalića neka je vječna slava i veliko hvala.
  • zuc- 20609 - 12.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ratno sjećanje - Komandant Zorić


    Na početku rata je bilo veoma važno ko narod vodi u rat. Uglednije osobe su mogle da mnogo lakše utiču na narod uzme oružje i stane u odbranu srpskog naroda. Muslimani su bili mnogo bolje organizovani za rat, jer su imali formirane jedinice još godinu prije početka sukoba. Nakon povlačenja JNA iz Bosne, mogli su lako da zavladaju čitavom teritorijom Republike jer su naše snage su bile malobrojne. Mnoga oruđa su bila nezaštićena, poput onih na Čemernom gdje su zlikovci pobili civilno stanovništvo i to prikazali kao svoju borbu, ali siguran sam da će ih stići kazna Božja za ta zlodjela. Pravda je spora ali je dostižna.

    Pravi čovjek koji je postavljen za komandanta bataljona bio je kapetan Zorić. Bio je profesor fizičke kulture i uzoran građanin Vogošće. Visok oko 190 centimetara, širokih ramena. Izgledao je kao div pokraj svojih boraca. Svaka njegova naredba je bila poštovan i po svaku cijenu izvršena. Vogošćanski bataljon je formiran veoma brzo, jer je imao veliki broj dobrovoljaca. Nakon što je proglašena opšta mobilizacija taj broj se još više povećao uglavnom zahvaljujući ugledu njegovog komadanta, kapetana Zorića.

    Pod njegovom komandom postavljena je redovna smjena na Žuči. Linija odbrane prema Ugorskom je postavljena avgusta 1992. godine i do kraja rata je ostala nepromjenjena. I upravo je taj dan je bio koban za našeg komndanta. Naredio je da se prostori koji su bili pogodni za upade diverzanata, što su borci i uradili.

    Nakon izvršenog zadataka, komandant i Tomo su krenuli u obilazak boraca na liniji i kontrolu minskih polja. Teren je bio strm i mokar, pa se kapetan Zorić okliznuo i uletio u minsko polje. Jedna mina se aktivirala i komandant je ostao bez noge. Tomo nije mogao da ga nosi sam, pa mu je kapetan rekao da ode po pomoć a on će sam sebi da pruži pomoć. Dok je Tomo otišao po pomoć, kapetan je sa svojim kaišem iz pantolona pokusao da stegna osakaćenu nogu. Iako je bio jak, zbog gubitka krvi nije uspio da dovoljno stegne ranu, pa je tako naš slavni i nikada nezaboravljeni komandat kapetan Zorić zbog gubitka krvi podlegao ranama.

    Neka mu je vječna slava i hvala za sve što je učinio za srpski narod. Njegovo ime trba da bude upisano zlatni slovima na stranice srpske istorije.

    Nakon pogibije kapetana Zorića, uslijedila je dugotrajna kriza u komandnom kadru Vogošćanskog bataljona. Bilo je veoma teško naši zamjenu za tog uglednog i jako sposobnog oficira.

    Komandant Zorić je prebačen u vogošćanski Dom zdravlja. Tamo mu je sa ruke skinut zlatni sat i uzet trofejni pištolj "Valter", koji nikada nisu vraćeni njegovoj porodici. Neka je na čast onima koji su se drznuli da uzmu te stvari od takvog junaka.
    zuc- 20610 - 12.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje - Zasluge


    Nakon muslimanske ofanzive na Žuč, 08. decembra 1992. godine(1), u kojoj smo uz puno žrtava izgubili najviše kote na Žuči, počela su pretumbavanja po jedinicama u cilju da se ojača komandni kadar u Brigadi. Pojavilo se nova imena sposobna da preuzmu najodgovornije komandne dužnosti. Na mjesto komadanta Bataljona je došao Lazo, a Koko je preuzeo vojnu policiju. Komandu Krivoglavačkog bataljona je preuzeo major Kovač, a Miladin je postao komandant Blagovačkog bataljona.

    Formiranje nove komande u Vogošćanskom bataljonu nije bilo nimalo lako jer neke "idejne vođe" su često pokušavale da ignorišu naređena. Jedan od takvih je bio i Soja. Prilikom preuzimanja Bataljona, Lazo je, zbog mira u kući, postavio Soju na mjesto zamjenika komandanta. U tom momentu, to je bilo dobro rješenje jer je komanda počela da funkcioniše vrlo dobro.

    Međutim, onda se jedan od naših junaka (2) vratio sa VMA, gdje je bio na oporavku. On je preko svojih drugova zatražio sastanak boraca Vogošćanskog bataljona. Taj borac je došao na štakama, i ispred svih boraca izjavio da Soja neće biti u Komandi sve dok je on živ. Zatim je ispričao kako je ležao ranjen prilikom pada kote 850 i molio Soju da ga izvuče. Soja ga je samo pogledao, ubacio svoje konzerve u ranac i ne obazirući se na njega otišao niz brdo. Iako teško ranjen, taj borac se puzeći uspio izvući sa kote koja je pala u ruke muslimana. Nakon toga, Soja je smijenjen. U svoju odbranu nije rekao ništa.

    Mislim da zbog ovoga Soju treba staviti u Crnu knjigu rata, među sve one loše Srbe koji su bezdušno našem narodu nanijeli veliko zlo.

    (1) Datum dodao Z. T.
    (2) Autor teksta je zaboravio ime ovog junaka, pa je zamolio da Oko preko Točeta sazna kako se zove
    zuc- 20619 - 13.02.2009 : Aco - best (0)

    Iza neprijateljskih linija


    Pričalo se da je 8. 12. 1992. godine Vogošća trebala da padne jer su je neki prodali. Da li misliš da je to istina?

    Da li si čuo da su u tom napadu trojica naših boraca iz Blagovačkog bataljona ostali u rovovima i da su muslimani prošli pored njih pa su oni ostali duboko u njihovoj teritoriji. Tek kada je svanulo, oni su saznali da su naši rovovi oko njih prazni. Naše granate su celu noć padale po njima ali su na svu sreću oni ostali živi. Ujutro su uspeli da se nekako prebace na našu teritoriju.

    Vjeruj mi da je ovo stvarno bilo ovako jer sam pre par dana bio sa jednim od te trojice boraca. Najveći apsurd je bio što ih je komanda Blagovačkog bataljona proglasila kao nestale i poslala svoje ljude da jave njihovim porodicama. Oni su, na svu sreću, pretekli vrativši se kućama bez ogrebotine! Posle su pljuštali šamari njihovim saborcima koji su ih ostavili ne javivši im da se povlače!

    Poštovanje i pozdrav!
    zuc- 20622 - 13.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje - dopuna


    U tekstu broj 20610 napisao sam posle svih ofanziva misleci na njihove i naše ofanzive koje su trajale od maja 92 do kraja ljeta 93. godine.

    Naš heroj, kome ne znam ime, je ranjen u decembru 1992. godine, Koko je postavljen za komandanta bataljona u februaru 1993. godine, a Lazo ga je zamjenio u oktobru 1993. godine. Poslije toga su došla postavljenja Miladina za komandanata bataljon u Blagovcu i Kovača u Krivoglacima.

    Moj dio teksta se odnosio na čitav taj period od godinu i po dana. U tom periodu su bile neprestane borbe. Smjenjivale su se ofanzive sa jedne i druge strane. Zadnja naša ofanziva na tim prostorima je bila u januaru 1994. godine. Poslije toga je uslijedilo primirje. Naše snage nisu pravile borbena dejstv, a iako su je na pojedinim djelovima bilo provokacija od strane muslimana. Snajperi i mitraljezi su radili na svim mjestima na kojima je naš narod bio lak plijen za njih.

    Kad su muslimani organizovali proboj iz Sarajeva sa 75, 000 vojnika u ljeto 1995. godine, ponovo su počeli napadi na Žuč, tačnije na kotu 830. Uspjeli su da uzmu jedan rov ali su borci u rovu bili odlučni da brane taj dio linije. U pomoč im je došao Pena sa svojom jedinicom i rov je vraćen, pa je linija ostala bez promjenjena. Da napomenem i da je muslimansku ofanzivu isplanirao genealštab NATO snaga. Sve je bilo planirano do najsitnijih detalja ali nije bilo planirano da će srpski borci odbraniti svoju teritoriju.

    Posle završene muslimanske ofanzive, u kojoj su imali samo neke manje proboje na sedam mijesta oko Sarajeva, uključujući i unutrašnji i vanjski prsten, njihova ofanziva je uspješno zaustavljena i sve linije ponovo vraćene. Uvidjevši svoj neuspjeh, NATO iz nama nepoznatih razloga, počinje bjesomučno granatiranje srpskih položaja oko Sarajeva, iako su muslimani bili ti koji su prekršili primirje.

    Sarajevski borci su pokazali veliku hrabrost i odlučnost da brane srpske porodice i od takvog neprijatelja kakav je bio NATO.

    Svim poginulim borcima u toj odbrani neka je vječna slava i veliko hvala što su poklonili život za spas svoga naroda.

    Ovom prilikom želim da se zahvalim i preživjelim, i da im čestitam na požrtvovanju u odbrani svoga naroda. Među svim borcima je bila velika odlučnosta da odbrane Srpsko Sarajevo i ako se često spominjalo da bi muslimani prestali sa ratom ako bismo im dali Sarajevo. Često puta se čulo da kada se prestane ratovati mi ćemo im dati Sarajevo, ali dok se vodi rat mi ćemo se odlučno braniti.

    Srpski borci su već tada bili spremni žrtvovati svoja vjekovna ognjšta za mir, ali istinski mir koji bi našoj djeci garantovao da više nikada ne uđemo u rat ni sa kojim narodom na tim prostorima.

    Svjetski moćnici su napravili državu kad im zatreba da mogu da je lako potpale i profitiraju. Pa se sada sa pravom pitam ko su u stvari pravi ratni profiter na tim prostorima.
    zuc- 20625 - 13.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Ratno sjećanje - Zarobljenik Džanić


    U borbama oko Srednjeg, u proljeće 1994. godine, pod komandom Josipovića, po mnogima najboljeg oficira VRS, Ilijaške jedinice su uspjele da ovladaju brdima koji su se zavli Veliki i Mali Jasen.

    Na tim brdima je bio zarobljen i jedan muslimanski vojnik. Mislim da se prezivao Đenanović ili nešto slično tome. Doveden je u prostorije policije 3. sarajevske brigada gde je bio ispitivan. U njegovim novčaniku nađene su slike njegove male dječice, pa je svima je bilo žao da ga tuku i maltretiraju. On je u svojoj izjavi rekao da je sanitetlija, što mu svakako nismo povjerovali ali nismo insistirali da to prizna. Bio je obučen u maskirnu uniformu koju su nosili samo specijalne jedinice. Ostavili smo ga u ubjeđenju da nas je uspio slagati. Poslije saslušanja prijavljen je Crvenom krstu da bi bio razmijenjen. Prema njemu je bio veoma korektan odnos svih policajaca su sa njim sjedili igrali karti ručali a ponekada i koju popili. Jedne prilike u policiju dolazi komandir, a on sjedi sa nama za stolom i igra karte. Sam je ustao prošao kraj komandira koji se pravio da ga ne primjećuje i ušao u prostoriju u kojoj je trebao da bude zatvoren.

    Kod nas je ostao sedam dana, tačnije do dana razmijene. Kad je prešao na muslimansku stranu tamo su ga dočekale TV ekipe nadajući se da će dati izjavu da je zlostavljan i maltretiran. Njego iskaz je bio totalno drugačiji od očekivanog pa interviju sa njim nikada nije prikazan na televiziji.

    Poslije toga neki Srbi su uspjeli da pobjegnu iz Sarajeva i rekli su nam da je on po dolasku u Sarajevo napravio veliko slavlje, a tu je pozvao sve Srbe komšije i rekao im kako je prošao kao zarobljenik u Vogošći. Taj dan je slavio kao svoj drugi rođendan.

    Vogošća je kod muslimana u to vrijeme bila najozloglašenija opština po odnosima prema muslimanskom stanovništvu.

    Mogo bi da kažem i to da je srpskim boracima moral najviše podizao Senad Hadžifezović, koji je svako veče na njihovom dnevniku naš narod zvao "srbo-četnički agresor" pa bi se naši junaci još više zainatili da muslimani ne probiju naše linije odbrane. Ovom prilikom ću se zahvaliti Senadu Hadžifezoviću na tome.

    Ispravka: jedan poznanik iz Sarajeva (inače Bošnjak) mi je ispričao da se ovaj musliman prezivao Džanić. Nije siguran kako mu je bilo ime ali mu se čini da se zvao Senad. Bio je njegov komšija na Alipašinom polju, stanovali su u istoj zgradi. Bio je pripadnik 102 mtbr i on se sjeća da im je on pričao da se ustvari predao jer su bili opkoljeni na jednoj koti...
    zuc- 20633 - 14.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ratno sjećanje - Žuč, napuštanje rovova


    Krajem 1992. godine, mnoge stvari nisu išle na ruku Vogošćanskim borcima i stanovništvu. Vukota koji je bio nesposoban oficir, a komandant taktičke grupe, je svojom suludom taktikom doveo u pitanje čitav region.

    Da je tada pala Vogošća, Ilijaš i Ilidža bi ostale u teškoj poziciji, okruženi sa svih strana i došlo bi do velike opasnosti za 150000 Srba koji su živjeli u tom regionu. Muslimani su pod oružjem imali oko 100000 vojnika. Brojčano jači neprijatelj bi se teško mogao zaustaviti potpomognut sa snagama iz vanjskog prstena, UMPROFOR-a i NATO snagama.

    U pokušaju vraćanja Žuči poslije nevjerovatnih naredbi, izgubljen je tenk pun goriva i grananta. Neki su pričali da je to prodato ali dobro upućeni borci znaju da je to bio još jedan pogrešan potez u nizu onih koje je napravi Vukota u to vrijeme.

    Pored tih grešaka, i borci su se čudno ponašali, pa kada sam jednom prilikom kopao rov, meni jedan moj saborac kaže: "Šta kopaš, sutra ćemo dalje? " Ja sam mu odgovorio: "Danas se ukopavam ovdje, a sutra ću kada tamo stignemo".

    Kada su muslimani krenuli u kontranapad, taj isti borac nije imao zaklon, pa je morao da dijeli rov sa nekim od svojih drugova. Neki borci su stalno ucjenjivali komandu da šalju one sa radne obveze da im kopaju rovove i tranšee. Nisu htjeli da kopaju zaklone u nadi da će neko drugi da im ih iskopa. Kada muslimani napadnu liniju nisu imali dobar zaklon, pa su samo gledali kako da se povuku. Njihove priče poslije pada linije bile su nevjerovatne. Odmah poslije toga bi uslijedila priča kako smo bili prodani. Najčešći padovi linija su bili panika u našim redovima i šrenje lažnih informacija da su linije bile napuštane po nekoliko dužnih kilometara i ako na njima nije bilo borbe.

    Isto se desilo kod nas u zoni odgovornosti Semizovačke brigade. Komandant Brigade je lagao stanje na liniji, a borci su se povukli bez znanja komande. To se ne može zvati prodajom, ali može izdajom za koju bi Janković trebao da odgovara pred Vojnim sudom ili ako ništa drugo da bar bude upisan u Crnu knjgu naše istorije.

    Ne mogu to isto da kažem za Žuč na kojoj su mnogi borci izgubili živote u pokušaju da se zaustave muslimanske ofanzive. Komande su radile onoliko koliko su bili sposobni da se to održi.

    Ovom prilikom bih spomenuo Jeftiće koji su živjeli blizu Žuči a uvjek prvi, i bez borbe napuštali svoje rovove. Oni su bili najopasniji za naše linije odbrane. Kad kažem Jeftiće mislim na sve stanovnike koji su živjeli u tom selu pokraj Vogošće.

    Zbog ovih stvari koje su bile stalno prisutne kod nas, ne vjerujem u prodaju teritorija.

    Hvala ti na ovom odličnom, i po meni jako logičnom, obrazloženju. Počinjem da vjerujem da su sve priče u vezi trgovine granatama i prodaje teritorije - izmišljene.
    zuc- 20640 - 14.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ratno sjećanje - Neđo Sikiraš


    Veoma često se prisjetim jednog dobroćudnog starkelje, dobro poznatog među starijim stanarima u Vogošći. U misli mi dođe Neđo Skiraš sa Grahovišta.

    Nekada davno je radio u vogošćanskoj zadrugi, a kasnije je bio šef u prodavnici "Konzum". Nakon odlaska u penziju, pomalo je pao u zaborav. Ipak, generacije đaka, koje sada imaju prko četrdeset godina, ga još uvijek ga pamte po tome što su na velikom odmoru za užinu kupovali vruć hljeb i rum-pločice.

    Početkom rata, u maju 1992. godine, sam izašao na Žuč u pomoć Peninim junacima. Danas osjećam toplinu oko srca kada pomislim da sam imao čast da budem u istom rovu sa momcima koji će u ratu postati heroji: Nebojša Lalić, Milorad Skrkar - Zajko i Bodan.

    Bio sam na straži kad iz šume začuh stenjanje i teške, spore korake. Otkočio sam oružje i čekao da se neko pojaviti. Dao sam znak mojim saborcima da i oni budu na oprezu. Na tom putu se nalazila neka kapija, na kojoj se pojavi Neđo, meni dobro poznat lik iz školskih dana. Kada nas je ugledao, onako sa puškama u ruci, zastado na toj ogradi pa nas upita:

  • "A, koji ste vi? "

  • "Naši smo Neđo" - kažem ja njemu, a on će na to:

  • "A, koji naši? ".
  • "Srbi! " - rekoh mu uvidjevši šta on pita.
  • "Ne vjerujem ja vama, djeco, ja živ u ruke ne idem".

    Neđo pomjeri svoj sako da pokaže pištolj koji je bi zadjeven za pojas. Vidio sam neku čudnu odlučnost u tom starom čovjeku, koji je tada imao oko 80 godina. Da bih mu skratio muke kažem ja njemu čiji sam, pošto je dobro poznavao moje roditelje. Međutim, Neđo još uvijek ne vjeruje:

  • "Možda ti meni lažes" - kaže on meni - "Koga ti još imaš".

    Počeo sam mu nabrajati imena cijele moje familije: ujaka, ujne, tetke, tetka i svih ostalih. Kad je Neđo vidio da znam sve onda je rekao:

  • "Znam sve Janjine, samo hoću da sam siguran! ".

    Zatim me upita za zdravlje moje familije. Tu se malo ispričasmo i on meni kaže:

  • "Sine moj ne idem ja nigdje iz mog Grahovišta. Star sam ja da se selim bilo gdje, ali krvnicima živ u ruke nikada neću pasti. Ako dođu po mene, ili će me ubiti ili ću ja sam sebi presuditi! ".

    Kažem ja njemu:
  • "Ne boj se ti, čika Neđo, dok smo mi ovde neće oni tebe uhvatiti. "

    Dvadesetak dana nakon toga, stari Neđo je morao sebi presuditi. Neka mu je slava jer je bio veliki junak, možda i najveći od svih koje sam sreo u tom prokletom ratu.
  • zuc- 20644 - 14.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ratno sjećanje - UNPROFOR


    Sjećam se kada smo uhapsili UNPROFOR-ce u Rajlovcu. Vojna policija im je morala saopštiti da su uhapšeni, umjesto Komande brigade koja se na čelu sa Maksimovićem nije proslavila u toj operaciji.

    Saopštili smo im da su naši zarobljenici i da se ne mogu više kretati izvan tih prostorija. Objašnjavali su nam da oni nisu ništa uradili.

    Tada im je Ranko Radovanović rekao na srpskom jeziku:

  • "Vaaaššii aaviiiooonii suu boombaarrrdooovaaaliii naaašee pooolooožaaajee ookoo Gooorrraaaždaa! "

    Jedan Francuz mu na srpskom jeziku kaže:

  • "Ne naši, nego NATO. Mi nismo NATO! "

    To je bio još jedan od Rankovih ratnih bisera. Naravno nas nije interesovalo to što su pokušavali da njihov "Miraž" nije dejsvovao po našim položajima nego "Fantom" NATO snaga.

    Naš cilj je bio da ih prisilimo da prestanu sa dejstvovanjem, a to je bio jedini način da ih zaustavimo. Trebalo je tada da ih izvedemo pred narod pa da oni linčuju, kao što je to narod Somalije uradio kada su im kamenjem oborili helikopter, a posadu ubili motkama.

    Unproforci su imali odličnu opremu: dobre automatske puške i snajpere, pancire i pasivne dvoglede. Predsjednik Milošević je insistirao da se sva oprema vrati ali optiku smo ipak zadržali u našoj jedinici. Poslije smo napravili jednu grupu za noćna dejstva koju je Vrbas često koristio. Bila je veoma dobra ekipa od pet ljudi i planirali smo da napravimo jedan vod od petnestak ljudi za upade neprijatelju iz leđa. Taj projekat je trbalo finansirati, pa je Rajko Koprivica bio protiv. Iz tog razloga ova jedinica nikada nije proširena.
  • zuc- 20676 - 16.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ratna sjećanja - IC i pasivna optika


    Prilikom hapšenja UNPROFOR-a na svim prostorima širom brigade učestvovalo je više jedinica pojačanih borcima sa prostora gdje su bili stacionirani. Mnoge od tih jedinica su samovoljno uzimale šta god im se svidjelo iz priručnih magacina. I mnogo tih stvari nije predato Komandi brigade. Najlakše smo završili posao sa Ruskim vojnicma na Hreši. Ilijaš je imao lagan zadatak pošto su Kanađani koji su bili na tom prostoru, kada su čuli šta se dešava došli u komadu sami da se predaju.

    Najbolju opremu su imali francuski vojnici kod kojih je nađena optika sa infracrvenim zracima i pasivna optika. Za tu opremu su znali Bezbednjak i Vrbas. Nakon što se situacija smirila, IC optika je podjeljena po jedinicama: Vojna policija, Penini izviđači i Jurišni bataljon. Pasivna optika se nije spominjala, a bilo je pet pasivnih naočara jednostavih za rukovanje i nošenje. Vrbas nije nikome dozvolio da ih koristi pošto je vojna policija imala grupu od pet ljudi napravljenu za noćna dejstva. Ta ekipa je tajno radila samo kada Vrbas to zahtjeva. Vrbas je pokušao da tu jedinicu ojača sa dobrom opremom ali presednik opštine Vogošća nije bio zainteresovan za finansiranje tog projekta. Taj je tim je krajem rata u toku noći dirvezantskom akcijom srušio most kod PSC-a. Bili su spremni i odlučni da uđu iza neprijteljskih linija, i da započnu dejstva na njihovom prostoru.

    Vrbas je na kraju rata rekao: "Nemojte nikome da pričate kako ste ratovali jer vam niko neće vjerovati. U Republici Srpskoj niko nije tako ratovao". Tako je jedna herojska grupa ljudi ostala zauvjek nepoznata u svome narodu. Mali broj ljudi, uglavnom onih iz uže komande je znao za ove neustrašive borce.

    Ovom prilikom želim da četitam toj grupi na njihovoj hrabrosti! Jedan od tih heroja je i Radenko Galinac - Gali. Neka mu je vječna slava i hvala!
    zuc- 20685 - 17.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Moj osjećaj u borbi!


    Mora odmah da kažem da ne mogu pisati kako sam ja to doživljavao, pošto bi po tome mogli da me poznaju oni koji su učestvovali sa mnom, a ja to neću. Imam u planu da napišem knjigu o mojim doživljajima u ratu, samo bi mi trebalo neko književno da je obradi, tada bi koristio svoje pravo ime pa bi mogao da unesem i kako sam doživio sve borbe.

    Ovom prilikom pokušavam da dočaram teren i težinu borbe i što je najvažnije, sve junake kojih ovog momenta mogu da se sjetim, a mnoge sam zaboravio pa neka mi oproste za to jer ne želim nikoga da izostavim sa kim sam bio u tim borbama.

    Nadam se da me razumijete i da mi nećete zamjeriti ako nekog ne spomenem.

    Neko je jedne prilike napisao da se ne pominju svi nadimci " Žutih mrava". Vrlo je teško sad da se sjetim svih nadimaka a on se stidi i neće da napiše. Ovom prilikom ću ja da napisem za koje se ja sjećam da su bili udarna igla te jedinice: komandir je bio Toče, Vlado Makić, Maka, Okac, Denis, Taka, Tile, Zgura, Kljopi.... Nadam se da će moj saborac sada biti zadovoljan i da će on da dopuni ovaj spisak. Ovde nije određeno ko može da piše pa bi volio kada bi se svi javljali sa nekim pričama iz tog perioda.

    Ucesnicima ovog Foruma hvala na podršci i razumjevanju!
    zuc- 20689 - 17.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje - Izviđanje


    Pred sami početak muslimanske ofanzive naša obavještajna služba je intezivno radila na prikupljanju podataka o neprijatelju. Imali smo neke nagovještaje da se sprema ofanziva na Srpsko Sarajevo. O svemu tome je znao i sam UNPROFOR koji je bio često dvostruki špijun, pa su nam na neki način dali do znanja da budemo oprezni. Na jednom dijelu linije koji su muslimanske snage osvojile ostala je jedna grupa boraca ispred naše nove linije. Tim prostorima su hodali nekoliko dana pokušavajući da ustanove gdje je formirana naša nova linija odbrane.

    Ne mogu da se sjetim koliko su dana bili ispred naše linije, ali su uspjeli da nađu načina da se prebace na našu stranu. To je bila naša najjača izviđačka grupa koju smo ikad imali u toku rata. Kada su prešli na našu stranu pričali su nam o muslimanskim jedinicam koje se koncentrišu svuda po brdima na vanjskom prstenu i pripremaju napad. Vrbas je poslije tih informacija otišao kod komandira tog dijela odbrane gdje su izašli ovi borci i sa njim pokušao da uđe ispred linije kako bi utvrdio informaciju koju su nam donijeli naši borci. Čim su krenuli ispred linije ustanovili su da je linija koja je bila minirana, tada razminirana što je bio znak da će uslijediti napad.

    Kako su ulazili u dubinu, taj komandir je postajao sve nervozniji. Počela ga je hvatati panika i Vrbas se morao vratiti nazad. Pozvao je Koku i ispričao šta se taj dan deslio i rekao mu da pripremi pasivne naočare i grupu za noćna dejstva. Planirao je da sa nama uđe iza leđa neprijatelju i provjeri tačnost informacija koje su nam naši borci donijeli. Trebali smo da budemo pred komandom Brigade u osam sati uveče, a onda sa njim odemo na taj dio linije. Međutim, prije samog polaska Vrbas je javio da tu noć ne može da ide jer ima neodložne zadatke, pa je akciju odgodio za sljedeću noć.

    Sledećeg jutra, oko pet sati, su počeli žestoki napadi na liniju koju smo trebali tu noć da obiđemo i ponovo izminiramo. Tako je naš faktor iznenađenja izostao. Njihovi napadi su planirani sa 75000 boraca i ratnom tehnikom, probojom i otvaranjem Sarajeva iz Vanjskog prstena.

    Heroji Srpskog Sarajeva su se branili i herojski odbranili od desetorostruko brojnijeg neprijatelja i ja im na tim uspjesima čestitam, a poginulim herojim neka je vječna slava i hvala što su položili svoje živote za svoj narod. Preživjeli iz tih borbi će ih se uvjek sjećati i nikada ih neće zaboraviti.
    zuc- 20720 - 20.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje - Lađevići '95


    Po povratku iz Lađevičkog potoka zatekli smo jedan vod jurišnog bataljona Treće sarajevske brigade koji je došao da nam pomogne u vraćanju izgubljene teritorije. Njihov komandir je bio Dugi. Čim je d kada su dosli odmah je zauzeo polozaje desno od vojne policije i napravili smo siri krug odbrane po vrhu brda oko sela Lađevića. Sa IKM-a su nam javili da na liniji desno od nas nema nikoga, na potezu od najmanje tri kilometra i da budemo oprezni.

    Koko je otišao do Dugog i informisao ga o stanju na terenu. Nešto kasnije, začula se pucnjava sa sa linije Jurišnog voda, pa su Koko i Gali krenuli nazad da provjere šta se dešava. Na vrhu brda Dugi je sa svojim vodom spremno dočeka tročlanu muslimansku izviđačku grupu. Sasjekli su ih rafalima i u tom obračunu dvojica su ostala da leže, a treći je, iako pogođen, uspio da pobjegne. Prišli smo mrtvima i Koko je iz džepa jednog od njih uzeo motorolu. Borci Jurišnog voda su prigovarali, ali im je Koko obećao vratiti njihov "trofej", koji mu trenutno treba da bi pratio dešavanje na terenu. Tu smo ostali cijeli dan, spremni da branimo to brdo.

    Vrbas je zatražio od nas da se povučemo do samog sela, jer je linija desno od nas pukla. Mi smo ipak odlučili da se ne povčemo, da bismo zavarali muslimane da još uvijek držimo stare linije, kako bi naši borci imali malo više vremena da se ukopaju. Vrbas je prihvatio takvo naređenje. Kada je Dugi čuo za naredbu, došao je do Koke i insistirao da se povčemo jer su primjetili muslimansko pregrupisavanje iza naših leđa. Približavala se noć i Koko je tražio da ostanemo dok se potpuno ne smrači, jer je vjerovao da muslimani neće krenuti u napad noću. Pitao je borce ko od njih poznaje ovaj teren, i javio se jedan od njih, Gavro - junak iz Jurišnog bataljona. On je odlično poznavao teren, pa je rekao da može da nas bezbjedno izvuče iz okruženja kada padne noć.

    Borci su postali nervozni pa su Koko i Gali otišli na dio linije gdje su primjećena muslimanska pregrupisavanja. Ostali su tamo do potpunog mraka. Svo vrijeme smo preko osvojene motorole, pratili kretanje neprijatelja, pa smo znali šta se dešava na njihovoj strani.

    Njihov visoki oficir je neprestano tražio Duleta da mu se javi na radio, ali se ovaj nije mogao javiti jer je već bio mrtav. Muslimani su na radiju često koristili srpska imena, kako bi zavarali naš prislušni centar. Iz njihovog razgovora smo zasnali da smo ubili nekog važnog komadanta, jer se jedan izvukao pa je javio komandi da su prilikom izviđanja tek osvojenog terena naletjeli na "neželjene goste" i da su Dule i njegov pratilac poginuli, a on je uspio pobjeći ranjen. Njihov glavni je insistirao da se izvrši napad na taj dio linije na kojem smo mi bili na položajima. Javili su da je stigao "čovjek sa šeširom" koji je bio specijalista za taj teren. Taj "čovjek sa šeširom" je bio onaj Durak što je mučki, iz zasjede ubio našeg heroja Boru Radića i žene i djecu u kombiju koji su išli na sahranu poginulim borcima iz Ilijaša.

    Naš komandir je stalno obilazio naše borce i obavještavao nas kakvo je stanje kod neprijatelja. To nam je davalo samopouzdanje i hrabrost da dočekamo mrak. Kad se potpuno smrklo, sakupili smo se na jedno mjesto postojili se u kolonu jedan po jedan i prebrojali se. Čini mi se da nas je bilo trideset i osam. Koko nas je napomenuo da podignemo noćne nišane kako bi se vidjeli prilikom kretanja kroz gustu jelovu šumu. Prije nego šsto smo se počeli izvlačiti Koko se uključio u razgovor njihovog glavnog i rekao mu: "Hej, Dule vam ga je danas popušio". Njihov glavni, kada nas je čuo, odmah je naredio da se ide jedan kanal niže, što smo i mi uradili, pa smo nastavili da pratimo njihov razgovor.

    Počeli smo se izvlačiti iz okruženja... Poslije dugog i iscrpljućeg dana, ušli smo u noć neizvjesnosti. Kretali smo se sporo da bi bili sigurni da niko nije zaostajao iza kolone. Bilo je mračno kao u paklu. Kako se nišani na puškama nisu vidjeli, neki od nas su morali da zapale cigare, kako bi mogli da pratimo kretanje kolone. Borac koji bi zapalio cigaru je držao ruku uspravno, da se ona što bolje vidi.

    Mnogi borci iz kolone su udarali glavama u debela jelova stabla, koja su izgledala kao da su se svezala sa nebom. Sa vremena na vrijeme bi se začuo tup udarac, a onda bismo se nasmijali jer smo znali da je neko od nas pogriješio put. Gavro je bio na čelu kolone i stalno smo ga zapitkivali koliko još ima, a on je stalno odgovarao: "Još malo, još malo". Nama je to izgledalo kao vječnost.
    Svo vrijeme smo pratili rad muslimana preko njihove motorole. Javili smo i našoj komandi da smo krenuli prema našim linijama, pa da budu oprezni kako ne bi neko otvorio vatru na nas. Što smo duže išli borci su postajali sve nervozniji i sumnjičaviji u Gavrovo poznavanje terena. Počelo je komešanje pa smo morali da zaustavimo kolonu. Pošto smo se prebrojali pred polazak svaki od nas je zapamtio svoj broj. Tu smo se još jednom prebrojali i bili smo sigurni da niko nije ostao.

    Malo smo stajali i slušali urlanje njihovog komandanta preko motorole, koji je bio nezadovoljan razvojem događaja toga dana. Poremetili smo njegove velike planove, i zadržali njihovo napredovanja. Zatim smo upitali Gavru da li je siguran da nas vodi pravim putem. On odgovorio da zna ovaj teren kao svoj džep i da ne moramo ništa da se brinemo. Rekli smo mu da ako nas odvede muslimanima u ruke, mi ćemo mu lično presuditi. Rekao nam je da nismo normalni i ponovo je poveo kolonu. Kako nismo imali izbora, krenuli smo za njim.

    Teren je bio strm pa smo stalno posrtali. Ubrzo smo došli u neku uvalu i Gavro se zaustavio, okrenuo prema nama i šapatom nam rekao:

  • "Vidite li onaj proplanak, što se nazire kroz granje? E, to vam je mjesto gdje je ostao naš pincgaurer. "

    Bilo je to prvi put, nakon dužeg vremena da smo mogli da vidimo nebo. Bili smo na domak naše nove linije pa smo potvrdili naš dolazak. Komanda nam je dala upustva kako da bezbjedno priđemo našoj liniji. Na djelu linije na koju smo trebali da izađemo bio je Teša sa svojom jedinicom. Njega su uvijek raspoređivali na dijelove linije koji su bili kritični za održati, pa je tako dobio i taj dio linije.

    Nakon dva sata hodanja, uspjeli smo da se izvučemo iz okruženja. To mi je bila najduža ratna noć.

    Kada smo stigli u komandu u Lađeviće, Dugi je tražio motorolu ali nje nije bilo. Izgubili smo je dok smo marširali, ali nam niko nije vjerovao. Mislili su da smo je sakrili, kako bi je zadržali za našu jedinicu. Major Božić je insistirao da se preda motorola jer je jako bitno da možemo pratiti njihove napade i praviti kontraudare.

    Koko je, onako ljut, upitao Gavru da li ga može odvesti nazad do onog mjesta gdje smo zadnji put slušali šta se dešava kod neprijatelja. Gavro je pristao, pa su odlučili da krenu u svanuće. Pred zoru, Koko, Gali i Gavro su krenuli nazad da nađu motorolu. Kretali su se sporo i oprezno jer se nije znalo da li su muslimani ušli u taj prostor. Došli su do dijela na kojem je su pimjetili muslimanske vojnike kako izvode radove. Gavro išao ispred i našao motorolu. Uzeo ju je i i vratili smo se nazad. Gavro je tada priznao da mu je drago što je on našao motorolu, jer je tako prestao da sumnja da je mi nismo zadržali.

    Odvažnom akcijom ovih hrabrih boraca motorola je ponovo bila u našim rukama. Major Božić im nije vjerovao da su išli nazad, jer po njemu niko nije imao petlju otići nazad u šumu. On je vjerovao da je motorola je svo vrijeme bila kod nas. Ni Gavrino svjedočenje nije pomoglo.

    Major Božić je zadržao motorolu kod sebe, i dalji tok muslimanske ofanziva je pratio a da pri tome nikoga nije obavještavao o njihovim planovima napada. To smo saznali od njega lično kad se čitava operacija završila. Rekao nam je:
  • "Ja sam sve to pratio preko motorole koju ste mi dali! "
    On je u tome uživao, kao u prenosu neke utakmice.
  • zuc- 20733 - 21.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    CNN na Žuči


    Pokušavam da se prisjetim vremena kada je CNN došao u Vogošću da snimi kako srpski narod živi pod granatiranjem od strane muslimana. Nakon što su napravili par snimaka naselja, od Komande su zatražili da izađu na liniju odbrane i tamo naprave nekoliko snimaka. Naša komanda im je to dozvolila u cilju da se čuje srpska istina u medijskom ratu koji je vođen protiv našeg naroda. Njihov zahtjev je bio da se snime borci sa Žuči. Dozvoljeno im je da izađu na samu borbenu liniju i oni su napravili nekoliko snimaka.

    Njihovi snimci nikada nisu pušteni na CNN-u, ali su poslije toga uslijedili žestoki napadi upravo na taj dio linije. Volio bih ako neko od učesnika foruma može da napiše nešto o tome. Moje sjećanje me navodi da se radi o snimcima sa Orlića.

    Poslije završene muslimanske ofanzive '92. godine, ekipa CNN-a je došla da ponovo snima. Ovaj put su tražili je da izađe na liniju odbrane "Ježevi" ali im komanda ovog puta to nije dozvolila zbog sumnje da su špijunska ekipa koja treba da pomogne muslimanima u zauzimanju tog dijela linije. Ubrzo poslije toga bio je napad na taj dio linije.
    Njihova spijunaža sa time nije prestala. Ponovo su skupili hrabrosti i došli u Vogošću, u vrijeme kada je Vrbas bio komandant. Vrbas im nije dozvoli da prave bilo kakve snimke i oni su samovoljno bez odobrenja pokušali napraviti snimke komande. Poslije toga su bili pohapšeni a oprema im je oduzeta. Posto se radilo o "novinarima" naš vojni vrh je tražio da se puste što smo i učinili a opremu smo zadržali.

    Kasnije som tu opremu zamjenili za radio stanice, koje su bile prijeko potrebne našoj brigadi.
    zuc- 20754 - 23.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno sjećanje - Pad Žuči


    U decembru 92' godine moslimanska ofanziva pod nazivom "Koverat" imala je za cilj otvranje Sarajeva i spajanje sa Zenicom i Tuzlom. Počela je žestoko, pa nam je nanijela velike gubitke kako u ljudstvu tako i teritorijalno.

    Izgubljene su sve važnije kote na Žuči a moral boraca je bio slab. Mnoge linije su bile napuštene bez borbi. Vogošći je prijetila opasnot pada, a samim tim i cijelom Srpskom Sarajevu. Počele su da se postavljaju rezervne linije koje su ukazivale da ce Vogošća biti ispred linije fronta. Stanovništvo je počelo da napušta grad bježeći na sigurne teritorije pa čak i u Srbiju. Vogošćanski bataljon je jedini ostao na liniji odbrane na tom dijelu ratišta.

    Sami vrh brda kako smo ga popularno zvali "Ježevi" pokrivala je Tešina četa. Taj naziv je dobio od naših boraca zbog toga što su našli metalne ježeve koji su postavljeni na putu da se zaustavi kretanje naših vozila kada smo osvajaili taj dio terena.

    Na samoj koti u odlucujućoj noći za opstanak i spas Vogošće odigrali su kjučnu ulogo sledeći borci: Teša kao komandir čete, Popa, Slava, Pesak, Kelja, Maka, Mića, Veba i Taka. Neka mi oproste oni koje nisam spomenuo a bili su tu noć. Ova herijska grupa je tu odlučujuću noć stala na branik otadžbine i možda spasila cijeli region od pada. Tako se stvoren temelj očuvanja Srpskog Sarajeva a možda i cijele Republike Srpske. Uvezivanjem ta tri grada došlo bi u pitanje i opstanak naše države.

    Nakon pada kote 830 naši borci su došli u tešku situaciju da odbrane liniju odbrane ali je vrijedilo pokušati i krenulo su na utvrđivanje nove linije. Grupa Žuti mravi: Maka, Mica, Veba i Taka izašli su na istureni rov koji je bio prazan i postavili M84 u namjeri da zaustave dalje napredovanje neprijatelja dok su "Tešini vukovi" počeli da kopaju dva nova rova iza njihovih leđa u cilju postavlja kružne odbrane na koti 772. Desno od njih sve je bilo prazno i velika opasnost je prijetila da budu opkoljeni sa brojčano puno jačim neprijateljem. Alata nije bilo dovoljno da se kopaju rovovi u isto vrijeme pa se kopalo naizmjenično jedan pa drugi rov. Cilj je bio da se koliko toliko ukopaju do svanuća kad se očekivao ponovni napad za muslimana za konačni proboj.

    Jedan rov su kopali Pesak i Slava, a drugi Popa i Kelja. Snijeg je počeo da pada pa je to bio još jedan otežavujući faktor za te junake. Počelo je utvrđivanje linije i ako realno nisu bile velike šanse da se taj dio odbrani u ponovnom napadu. Stuplo se u vezu sa komandom i tražilo se pojačanje u ljudstvu alatu i ćebadima da bi mogli promrzli borci da zgriju dok smjelo drže stražu na isturenom rovu. Maka je posjedovao motorolu preko koje smo imali kontakt sa Vitkom i komandom Bataljona. Vitko je radio na prikupljanju ljudstva, a komanda nam je poslala MTS i baterije za radio stanicu.

    Sve je stizalo brzo i na vrijeme, a posebno borci koje je Vitko dovodio cijelo noc. Raspoređivni su na mjesta koja su trebali braniti i nastavljali su sa kopanjem rovova. U jutro smo bili svi u zemlji do pojasa i to je bilo dovoljno da se pokuša zaustaviti pokolj srpskog stanovnistva. Odlučnost boraca za odbranu nije izostala pa su muslimanske sange na tim prostorima doživjele veliko poraze i gubitke njihovih velikih junaka po kojima da nas daju imena stadiona ulica i tome slično.

    Ovom prilikom želim da se zahvlim našim herojima a i svima drugima koji su nastavili da brane i odbrane "Ježeve" i Vogošću. Svim poginulima neka je vječna slava i veliko hvala.
    zuc- 20779 - 24.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Dragan Kujundžić - Grga


    Ko je bio Dragan Kujundžić - Grga? On je bio dijete jedne kulturne i gospodske porodice. On je u Vogošći otvorio i prvu videoteku, pa je kao takav bio je poznat svim Vogošćanima.

    Grga je rat je započeo u jedinici Zorana Miličića, našeg heroja sa Žuči. U to vrijeme svaki komandir je imao kvalitetnu i hrabru grupu pored sebe sa kojom je bilo lako izvršavati najteže zadatke. Jedan ot tih hrabrih boraca bio je i naš Grga. U toj hrabroj ekipi su bili još i Mlađa, Janje, Šile, Ganga itd.

    Bili su to dobri momci, isto kao što su bili dobri i Tešini vukovi i Žuti mravi.

    Poslije pogibije njihovog komandira Zoke na Žuči 8. decembra 1992. godine, Grga i njegov najbolji drug Mlađa žele da napuste Bataljon i pređu u jurišni vod Vogošćanske brigade. Nije im udovoljeno zbog malog broja ljudi na liniji Bataljona. Njihova upornost da napuste Bataljon nije prestajala pa im je komandant bataljona udovoljio njihovom zahtjevu.

    Dragan Kujundžić - Grga je postao uzdanica Jurišnog voda. Isticao se hrabrošću i požrtvovanošću u svim akcijama u kojim je učestvovao. Nakon uspjeha Vogošćanskog bataljona na Glavici 15. jula 1993. godine, Grga kreće u svoj poslednji juriš u pravcu PSC-a. Pokosio ga je broving sa Barice, zajedno sa Nešom Lalićem tako su ova naša dva heroja zajedno otišla u legendu o sarajevskom ratištu.

    Grga je bio ranjen u nogu, ali je zbog presječene glavne vene brzo izgubio krv i podlega ranama.

    Neka im je vječna slava i veliko hvala za njihovo herojsko ratovanje.
    zuc- 20842 - 27.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Grupa za noćna dejstva


    Mali broj ljudi je znao za grupu boraca za noćna dejstva. Oformljena je poslije hapšenja UNPROFOR-a i oduzete opreme za noćna izviđanja. Radili su po Vrbasovom naredjenju i niko drugi ih nije mogao koristiti.

    Prvi pokušaj da se ta jedinica oformi preko Vrbasa bila je 1993. godine poslije žestokih napada na kotu 772. Vrbas je obilazio linije na Žuči i stao sa borcima na Ježevima da popriča. Njegovo pitanje za njih je bilo kako možemo izvesti napad na Žuč. Dobio je odgovor koji u startu odbacio kao nemoguć. Borci su mu rekli da se Žuč može uzeti noću. Dobro smo poznavali tu liniju i mogli smo lako da se prebacimo noću iza njhovih linija. Vrbas je tu soluciju odbio sa rečenicom: "Nemamo mi takvih boraca! ".

    Ideja je odbijena, ali nikada nije bila ugašena. Početkom 1994. godine ponovo je počelo da se razgovara o toj jedinici. Iznesen je plan Vrbasu i on je bio oduševljen idejom. Trebalo je da se nabavi oprema kao što je imala specijalna jedinica iz Pančeva i Niša. Osposobio bi se jedan vod od oko petnaest najhrabrijih dobrovoljaca. Oni bi se ubacivali noću iza leđa neprijatelju i zoru kretali u napad. Tako bi se dijelovi teritorije uzimali bez artiljerije i muslimanski saveznici ne bi mogli da nas optužuju kako su to navikli.

    Za te poduhvate je trebalo da se daje novčana nagrada poslije odrađenog zadatka poput onih kako je specijalna policija nagrađivala svoje borce. Počeli su razgovori sa presednikom opštine Vogošća Rajkom Koprivicom. Presednik je taj prijedlog odbio rekavši: "Gdje je taj srpski patriotizam? ".

    Naš komandir je zbog toga bio prozivan na nekim nivoima vlasti i prestavljan u lošem svjetlu pa je dalji razvoj naše jedinice zaustavljen. Vrbas je znao da već postoji par momaka koji su spremni na taj način ratovati pa im je povrenmeno davao zadatke za noćna dejstva.

    Prvi zadaci su bili noćno isturanje te jedinice ispred naših linija koje su imale za cilj pronalaženje mogućih mjesta za šverc sa neprijateljem. U jednoj od tih akcija upali su u unakrsnu vatru iako su borci na liniji znali da je grupa ispred naše linije. Bili je vrlo opasno, ali se sve završilo bez povreenih. Teren na kojem se grupa nalazili bio je pun mina pa se morlo paziti kuda se hoda.

    Paralelno sa našom grupom na tom dijelu pokušala je upad u Vogošću muslimanska diverzantska grupa. Srećom na vrijeme su bili primjeceni i zaustavljeni od Blagovačkog bataljona. Po povratku sa terena naše jedinice saznali smo za tu muslimansku akciju.
    zuc- 20887 - 02.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Grupa za noćna dejstva


    Činjenica je kako smo mi imali boraca koji bi se smjeli noću ubacili iza leđa neprijatelju, da su i oni mogli imati takođe takvu ekipu. Naša jedinica nije nikada ušla tako duboko iz prostog razlog što plan za njenu upotrebu nije podržan od civilnih vlasti u Vogošći. Rađeno je uglavnom između dvije borbene linije. U slučaju da se podržao plan naši bi sigurno to radili i tom prilikom se ne bi ulazilo u naseljeni dio, a da se ne izvrši diverzija i ostavi trag u cilju da nastane panika u njihovim redovima. Sve ostalo je glupiranje pojedinaca kakvih smo i mi imali.

    Navešću jedan primjer sa naše strane. Nas borc iz Koševskog bataljona, inicijali V. B. , jedno veče popije koju više i odluči da svrati u "Parkušu". Tamo je odspavao jednu turu u parku. U jutro se budi i ne može sebi da dođe odakle on u "Parkuši". Skida srpska obiljezja sa sebe i čitav dan pod strahom hoda po gradu. Kad je pala noć privlači se prvoj borbenoj liniji. Znao je dobro borce na liniji pošto im je bio komandir. Doziva ih i sretno se vraća kući. Od tog dana pa do kraja rata naš junak nije okusio alkohol. Ja mu čestitam na tome.

    Tako isto je mogao da uđe neko i u našu teritoriju, ali ako nije ništa uradio onda kao da nije ni bio. Muslimani nisu ništa uradili na našim prostorima pa samim time nema potrebe da vjerujemo da su upadali do spomenika, a da ga nisu digli u zrak. Na takve komentare se ne treba obazirati! Da je naša ekipa tako nešto uradila, naša televizija bi to objavila.


    Pasivni IC Na ovoj slici je jedan od boraca iz grupe sa Pasivnim IC uređajima, koje "Pravi" opisuje. Izvinjavam se što sam glavu morao da izostavim sa fotografije.
    zuc- 20947 - 07.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Miladin, Guz i Trifka Babić


    Straže na Orliću bile su teške za naše borce. Sami vrh je podjeljen na zone odgovornost po bataljonima zbog same težine držanja linije.

    Ni jedan bataljon nije htjeo da se prihvati odgovornosti te linije pa je Brigada odredila da svaki bataljon ima jedan dio odgovornosti. Sami vrh Orlića dobio je Vogošćanski bataljon, desno od njega je bio Blagovac a lijevo Krivoglavci, koliko je sad moguće da potvrdim kao tačnu informaciju nakon toliko godina. Poslije naših uspjeha u Septembru, ponovo smo došli na sami vrh Žuci.

    Bilo je to uklinjavanje naše brigade zbog čega smo morali izvlačiti naše snage na taj dio linije, a rovovi su bili gusti pa nam je nedostajalo ljudstva da popunimo rovove. Mnoge linije su ostale sa dva čovjeka u rovu, što je bilo naporno za stražarenje. Mnogi u to vrijeme su molili se Bogu da na njih ne bude napad i lijegali spavati.

    Prilikom obilaska linije komandiri su ih hvatali na spavanju. Jedna smjena našeg bataljona koju je vodio Miladin Musić je po izlasku na vrh samoinicijativno je odlučila da krenu na rov i pokušaju ga osvoje. Taj je rov spriječio naše dalje napredovanjena za povratak kompletne Žuči.

    Miladin i Guz su bili hrabri borci, koji su odlučili da pokušaju da se privuku rovu. Međutim, dok su prilazili bili su primjećeni. Čuli su se rafali i naša dva heroja se vrtila. Ostavili su sa tugom i bolom sve one koji su ih znali.

    Neka im je vječna slava i veliko hvala za hrabrost koju su ispoljili za odbranu našeg naroda. Njihova imena su zaslužila du budu debelim slovima upisana u istoriju srpskog naroda.

    Njihovu jedinicu je smjenila naša jedinica kojoj je komandir bio Teša.

    Kada smo izašli prvi put na Orlić na mene je ostavio sliku kao iz filmova strave i užasa. Ni jedno stablo nije bilo čitavo. Izgledalo je kao da je neki div u svom bjesnilu polomio sve oko sebe. Stalno smo se šalili kako nemamo gdje otići u WC pa da neko drži šatorsko krilo dok mi vršimo nuždu. Ako se ne varam smjene su se izvodile na dva dana.

    Sa nama u smjeni je bio i Trifko Babić. Prilikom noćne straže izašao je iz rova kako bi mogao bolje kontrolisati prostor ispred sebe. Sa druge strane grada tačnije sa Vraca, počeo je pucati broving po vrhu Orlića. Nesretnim slučajem pogodio je Trifka direktno u srce. Pao je mrtav i ne znajući šta mu se desilo. Teša, Popa, Slava, Pesak, Kelja i ja smo ga snijeli sa Orlića do kote 850 odakle je prebačen u Vogošću.

    Nakon silaska sa linije otišli smo u ambulantu. Tamo nam je doktor saopštio da metak koji ga je pogodi nije imao snage da probije njegovu košulju kako bi izašao napolje, ali je imao snage da usmrti našeg junaka. Neka mu je vječna slava i hvala!

    Moram da kažem i to da je njegova supruga Selma imala velikih problema da se održi u Vogošći nakon njegove pogibije. Neka je na dušu onima koji su joj pravili probleme. Njegove komšije, a i Vojna policija, su pružile veliku pomoć kako bi im obezbjedili normalan život u Vogošći.
    zuc- 20971 - 09.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Diverzantska akcija


    Grupa za noćna dejstva često samoinicijativno uvježbava noćna izviđanja na prostorima treće Sarajevske Brigade. Kako se stekla sigurnost da nas neprijatelj ne može vidjeti, tako su članovi grupe sve češce odlazili na teren.

    Jedne prilike Vrbas je došao na ideju da isproba diverzante. Planirao je da se na tri razlicita mjesta na unutrašnjem prstenu u jednom trenutku naprave eksplozije. Jedna u Hotonju, druga kod PSC-a i treća u Rajlovcu. Vrijeme za završni čin je bilo 23:05h. Vasilj je imao zadatak da traktorsku gumu sa eksplozivom zavalja prema muslimanskoj liniji, Bato je u Rajlovcu dizao u zrak dio puta, a naša grupa je je dizala most koji je čuvao UNPROFOR.

    Naš zadatak je bio teži od drugih pa je Vrbas odlučio da bude u pozadini prilikom akcije. Na samom mostu su bili "legionari", a desno od mosta je bio muslimanski rov. Naš plan je bio da sa osam protivtenkovskih mina razrušimo most kako se ne bi moga koristiti za saobraćaj. Na izvršenje zadatka su krenula četri čovjeka, a peti čovjek je bio Slavko koji je osmatrao prostor na mostu i oklinu kako bi nas navodio da bezbjedno priđemo do samog mosta.

    Gali, Mara, Slava i ja smo prilazili mostu. U rukama smo imali svaki po dvije protivtenkovske mine. Slavko nas je navodio kada je slobodno primicanje na osnovu kretanja stražara na mostu. Ruke su nam bile zauzete pa je bila velika opasnost ako bi se sreli sa neprijateljom jer oružje ne bi mogli koristiti. Imali smo pasivne naočare i mikrofon na radio uređajima kako nas neprijatelj nebi čuo dok ih koristimo. Lice smo zatamnili sa vodenim bojama da ne bi bili primjećeni preko pasivne optike koju su legionari imali. Zbog kontrasta boja nezatamnjeno lice bi se lako vidjelo kao neka upaljena sijalica.

    Imali smo zadatak protiv ozbiljnije armije pa smo tako i ušli u izvršenje tog zadatka. Kada smo se dočepali mosta bilo je lako izminirati noseći stub. Postavili smo detonirajuću kapsulu i plastični eksploziv. Prilikom povlačenje postavljali smo detonirajući kabal dužine tristo metara. Postavljali smo ga po grana stabala koje su nam bile na putu. Kada smo stigli krug fabrike stavili smo pet centimetara sprogorećeg štapina.

    Plan je bio da se sakrije mjesto odakle je izvedena akcija. Detonirajući kabal bi ostavio trag paljevine pa smo ga zato digli na visinu kako bi trag bio teško uočljiv. Kada je na satu otkucalo 23:05h upalili smo sprogoreči štapin. Nakon pet sekundi čula se ogromna eksplozija. Kamenje je svukuda pljuštalo. Padalo je čak preko nas. Legionari su se rastrčali na sve strane ne znajući šta se dešava.

    Nako završene akcije Vrbas nam je čestitao na odlično izvršenom zadatku. Sve su grupe u tačno vrijeme izvršile svoj zadatak. Ja im i ovom prilikom čestitam na tome.
    zuc- 21002 - 12.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Radovan N. - Živi heroj!


    Veliki grijeh bi bio kada se u našu istoriju ne bi upisalo jedno takvo ime kao što je naš Radovan! Promjenio je mnoge jedinice kroz svoj herijski ratni put, pa ga mnogi i ne spominju kroz svoje komentare.

    Došao je kao dobrovoljac iz Sombora i oženio se Vogošćankom. Vrati se u svoj rodni grad gdje je stvorio svoju porodicu. Njegovo hrabro ratovanje je stvorilo sliku o njemu da je on rođeni vodža pa je kao takav najčešće bio komandant ili komandir jedinice u ofanzivama. Njegov ratni put završio je kao komandir čete u odbrani Krajine u septembru '95 godine, u kojoj su se naši borci istakli hrabrošću.

    U Vogošći je obavljao dužnosti komandanta Blagovačko, Krivoglavačkog i na kraju Vogošćanskog bataljona. Bio je jedini komandant koji nije bio aktivni oficir a nije ni rođen u našem gradu. Sve ovo pokazuje koliko je povjerenje stekao kod domačeg stanovništva koje je bilo sumnjičavo prema ljudima koji su dolazili kao dobrovoljci.

    Ja mu ovom prilikom čestitam na njegovim uspjesima i zahvaljujem za sve što je učinio za naš narod.
    zuc- 21076 - 17.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odlazak iz Vogošće


    IC naočare kao i moje naoružanje sam zadržao kod sebe na kraju rata, a evo zašto: Vrbas je nakon Dejtona od nekolicine nas tražio da nastavimo sa radom. Sakupljao sam dobrovoljce za taj projekat. Ako si bio u našoj jedinici onda o tome nešto sigurno znaš. Kada je Vrbas vidio da nema podrške pretpostavljenih napustio je teritoriju Vogošće!

    KFOR, tačnije Italijani, su mi došlli na vrata sa tajnim spiskom na kojem je bilo i moje ime i saopštili mi da napustim federaciju jer mi oni ne mogu garantovati bezbjednost.

    Kako smo se izmjestili u Semizovac sa svom našom dokumentacijom, na tim prostorima sam ostao do poslednjeg dana. Pokušavao sam da održim rad jedinice. Naši dokumenti kao i moj ratni dnevnik ne znam da li je iko izvukao iz Semizovca. Sve što sam mogao da povučem sa sobom i svojom porodicom sam izvukao. Tako sam izvukao IC naočare. Februara 22, 1996 u 18:00 sam konačno uspio osposobiti vozilo sa kojim sam krenuo u put bez povratka!

    Putovao sam šest sati do Vojkovića. Tamo sam dobio prenoćište od herojske porodice Galinac! U jutro sam krenuo prema Zvorniku. Mićo Flauta mi je pomogao da se smjetim kod nekih ljudi koje nisam poznavao.

    Tu smo prenočili drugu noć. Ujutro sam sa Mićom otišao kod nekog čovjeka u okolini Zvornika. Kod njega sam ostavio vozilo i svu opremu.

    Odlučio sam da odem u Srbiju, ali to mi nije uspjelo jer živim u mješanom braku. Ja, žena i osmogodišnji sin smo natovarili torbe na sebe i krenuli iz Zvornika prema čamcu kako bi se prebacili u "stranu zemlju". Moj sin nas je tješio dok smo plačući napuštali Republiku Srpsku.

    Kada sam se vratio u Zvornik, saznao sam da su mi stvari opljačkane, a Mićo mi je rekao da je to uradio njegov zet.

    Da bih preživio, u Srbiji sam brao kukuruz i okopavao repu. Radio sam sve što domaći nisu htjeli. Za to vrijeme provedeno u Srbiji pojeo sam više "Ikara" nego čitav rat. Međutim, ni to nije bilo dovljno da bih preživio i platio kiriju za stan pa sam morao prodati svoj nakit pa i vjenčane prstenove da bi moja žena otišla kod svojih da posudi para kako bi preživjeli.

    Dragan Josipović je počeo sa radom na formiranju Sarajevsko-romanijskog korpusa pa me je pozvao da počnem da radim sa njim. Neimaština me je natjerala, pa sam odlučio da i to pokušam kako bi prehranio porodicu. Plate nije bilo ni poslije 3 mjeseca rada, a imao sam samo troškove i bio odvojen od porodice.

    Prilikom svakog odlaska u Republiku Srpsku, navraćao bih i u Višegrad kako bi obišao Tanju, Nikolu i Stefana. Sa Tanjom sam odlazio kod porodice Galinac da obiđemo grob naših junaka, položimo cvijeće i zapalimo svijeću.

    Svake godine na 9. septembr u mojoj kući se zapali svijeća i pusti suza za mojim pokojnim drugom!
    zuc- 21174 - 23.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Ratne igre


    Kraj ljeta 92'godine se polako bližio kraju. Mnogi su gubili nadu da će ratno ludilo stati. Naša linija odbrane se pomjerila na Ugorsko, kako bi se zaštitilo stanovništvo od stalnih snajperaskih pogodaka po rubnim djelovima naselja. Vjeru u zaustavljanje ratnih dejstava imali su i poljoprivrednici iz Srbije. Stalni prodavac na pijaci bio je Draganče, poznat mnogim "slobodnim" ženama u Vogošći! Imao je nekih pedesetak godina i bio je vesele prirode, pun lijepih riječi! Žene su ga voljele vidjeti na našoj pijaci. Došao je da rasproda lubenicu koja mu je rodila bolje nego ikad do tada.

    Tešini vukovi sakupili su nešto para i kopili lubanicu kako bi je ponijeli na liniju. Pesak je bio lud za lubenicom pa smo mu ispunili želju. Došli smo na liniji do naših rovova koje smo vodili po brojevima.

    Bili su to rovovi devet i deset. U rovu devet postava Piće, Slava i Pesak, a u rovu deset Teša, Popa i ja. Bio je vruć avgustovski dan. Lubenica se brzo ugrijala. Nije više bila dobra da se jede pa smo odlučili na jednu smjelu akciju - da uđemo u Ugorsko i u jednoj od kuća ostavimo našu lubenicu da se ohladi.

    Prebacivanje je bilo kao neka igra dječaka koji ne pomišljaju u kakvu avanturu se upuštaju. Prebacivali smo se koristeći grbavi teran isped nas. Uspjeli smo da se domognemo prvih kuća! Počeli smo tražiti kuću u kojoj ima voda. Kuće su bile razvaljene pogocima granata. Bilo je uzbudljivo traganje za vodom. Prebacivali smo se od jedne do druge kuće. U jednoj od kuća smo konačno našli vodu. Začepili smo rupu na kadi kako bi je napunili vodom. Ostavili smo lubenicu da se hladi i krenuli nazad na liniju. U povratku na našu liniju, muslimani su nas primjetili. Njihov snajper sa Šabanove kuće počeo je d nas gađa dok smo prolazili kroz voćnjak pokraj kuća. Uspješno smo se prikrivali i niko nije bio pogođen! Došli smo do naših rovova i skuvali kafu koju je Pesak najčešće pravio za sve nas.

    Dan je polako prolazio i bližilo se vrijeme ručku. Imali smo ručak u kesama od UNPROFOR-a! Bili su to bolji obroci nego oni koje smo imali u našim kućama! Ja sam za ručak imao pasulj sa kobasicom. Bio je to ukusan obrok za koji su se svi otimali.

    U kesici je bio "tabasko" koji ja do tada nisam nikad probao. Upitao sam drugove koliko da naspem. Slava je volio ljutu hranu. Rekao mi je da saspem sve. Bočica je bila mala i ja sam je istresao. Kada sam probao, umalo mi nisu oči iskočile. Pasulj je bio tako ljut, da takvo nešta nikada u životu nisam probao. Počeo sam da trčim po rovu kao sumanut. Slava mi je dodao flašu i počeo da viče: "Zalij, zalij! Uzeo sam flašu i nageo misleći da je voda. U flaši je bila rakija od koje sam se zagrcnuo. Od kombinacije tabaska i rakije imao sam osjećaj kao da gorim iznutra. Okrenuo sam se prema Slavi, a on je počeo da bježi kroz šumu iza naših leđa. Dugo mi je trebalo da dođem sebi.

    Nakon dužeg vremena, Slava se vratio nazad. Moj ručak je ostao nepojeden. Slava mi je ponudio svoj obrok. Pitao sam ga šta će on jesti. Rekao mi je: "Ješću tvoj pasulj". Mislio sam da me folira.

    Dao sam mu pasulj koji je on sa merakom pojeo. Svi smo ručali i bili zadovoljni. Poslije ručka smo odmarali kao da smo čitav dan kopali.

    Došao je trenutak nove akcije za našu lubenicu. Krenuli smo nas šestorica.

    Krenuli smo polako prema Ugorskom u novu avanturu. Prebacivali smo se jedan po jedan kako bi bili sigurni da nismo primjećeni. Kada smo se dočepali voćnjaka, znali smo da nas u tom dijelu teško mogu primjetiti zbog gustih krošnji koje su nas dobro zaklanjale. Primicali smo se kući u kojoj smo ostav našu lubenicu. Opkolili smo kuću kao američki specijalci u njihovim ratnim filmovima. Stali smo po ćoškovima štiteći ulaz kuće.

    Zadnji od nas, prema kući je dolazio Pesak. Bio je visok skoro dva metra. Imao je ogromna stopala. Trebao je da uleti u kuću i uzme lubenicu. Nakon toga počinje prebacivanje nazad. Dali smo mu znak da je sve čisto i da krene unutra. Krenuo je u trk prema kući. Bila je to neviđena scena. Izgledao je kao slon u staklarskoj radnji. Kraj jedne strane kuće, na travi je ležala jedna ogromna tabla od lima. Kada je on dotrčao do table, počeo je da trči po njoj podižuči visočije noge kao da ide na prstima. Kroz Ugorsko se prolamao nenormalno jak zvuk od limene table. Ukočili smo se od straha. Bili smo zbunjeni neko vrijeme ne znajući šta se dešava. On je uletio u kuću, zgrabio lubenicu i kenuo nazad prema liniji. Počelo je pucanje prema nama. Postojala je opasnost da naši borci sa linije zapucaju po nama ne znajući da se vraćam iz jedne lude avanture. Koristili smo iste zaklone kao i prilikom odlaska koji su nam davali sigurnost da nas mogu teško pogoditi. Sretno smo se vratili i pojeli naš zasluženi desert.
    zuc- 21248 - 01.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Izvršavanje dužnosti


    Moram da kažem da Luku Petrovića, nisam lično poznava. Imali smo naredbu po kojoj smo radili. Kakav je kao čovjek ne mogu da kažem. U tom krugu lopova oko njega bio je i moj rođak Dule. Poznavajući dobro mog rođaka sumnjam da je taj krug ljudi bio pošten. Dule je bio najsitnija riba među njima.

    Komandant bataljona, jedino njega nije naredio da zatvorimo. Razlog što nije bio zatvoren je zato što je moj rođak. To je komandant, meni lično rekao poslije završene akcije hapšenja.

    Komanda bataljona mora biti dovoljno daleko iza linije. To je vojno pravilo koje nije izmislio komandant. A kakav je bio komandant pokušat ću opisati u nekoliko narednih rečenica.

    U prostorije vojne policije dolazi UNPROFOR delegacija sa prevodiocom. Komandir delegacije poručnik Morion u rukama nosi neku fasciklu. Dok je išao hodnikom iz ruku mu ispadne fascikla, a papiri se razletiše svugdje po hodniku. Na jednom od papira velika slika konandanta Koševskog bataljona. Majo, koji je bio načelnik bezbjednosti primjeti papir sa slikom i dohvati je sa poda. Na papiru su bili svi podaci i kraća biografija našeg komandanta. Bila je to potjernica za komandanta koju je napravio UNPROFOR. Podaci su uzeti iz vojnog odsjeka opštine Centar.

    Naš komandant je bio vojno lice u penziji. Majo je pretpostavio da je podatke dostavila prevodioc, koja je bila sa poručnikom Morionom. Prevodioca smo zatvorili u pritvor dok ispitamo cijelu stvar.

    Poručnik Morion je ubjedio Maju da ona nije ništa kriva. Nakon više sati ubjeđivanja ona je puštena na slobodu. Napustila je našu teritoriju sa francuskim vojnicima! Prevodilac je bila muslimanka iz Sarajeva. Njen muž je bio poznat u gradu. Ne mogu se sjetiti njenog imena ali se sjećam da je prezime bilo dugačko i složeno kao dvije riječi u jednu. Kako to mogu da budu samo muslimanska prezimena! Dugo vremena je radila za UNPROOR kao prevodilac!

    To je bio komandant o kojem se piše da se krio duboko iza prve borbene linije! Komandanta nisam poznavao od prije rata. U ratu je u meni ostavi utisak ludo hrabrog čovjeka. O njegovoj hrabrosti ću da pišem nekom drugom prilikom!
    zuc- 21277 - 05.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Paljevo


    U toku rata na Paljevu je bila artiljeija iz Ilijaša, kao i repetitor radio veze Treće sarajevske brigade. U toku NATO agresije na Republiku Srpsku vojna policije je dobila zadatak od Vrbasa da se Paljevo i Motka zaštite od mogućeg desanta. Ta brda su bila pogodna za desant zbog dominacije nad teritorijom Srpskog Sarajeva.

    Izašao sam sa jedinicom na teren! Poveli smo brigadne minere sa nama. U šumi smo nasjekli dugačke pritke. Zabili smo ih u zemlju po livadi u rastojanju od tridesetak metara. Mineri su izminirli cijeli prostor između. Tako smo se zaštitili od mogućeg desanta. Naše odjeljenje je ostalo da stražari, kako bi zaštitili stanovništvo od minskog polja!

    U toku obezbeđenja terena imali smo jednog vojnika koji je bio pod mojom komandom, a njegov zadatak je da po mojoj naredbi ispali vođenu raketu na agresorske avione. Dok smo vršili pripremu ternena, iznad Paljeva je nadlijetao jedan "Fantom" koji je snimao naše radove. Ja sam naredio vojniku iz Ilijaške brigada da ispali "Strelu" na avion. On je odbio moje naređenje pod izgovorom, neću da nam napravim mobu. Avion NATO snaga je letio tako blizu naših položaja da sam mogao vidjeti pilota kako gleda u nas. Otišao sam kod Vrbasa i saopštio mu kako je vojnik odbio moje naređenje.

    Žalosno je ali taj vojnik je bio obučen za ispaljivanje vođenih raketa. Kad je došlo vrijeme da ih koristimo oni su sami odlučivali hoće li ispaliti raketu. To je bio njegov jedini zadatak u toku ratnih dejstava.

    Naša vojska je bila u toku rata kao neka samouprava pa su komande često odbijane. Zato danas sumnjam u izdaje komandi, a još više cijenim vojnike koji su na dobrovoljnoj bazi išli u napad prilikom naše ofanzive. Zbog tog odnosa vojnika prema komandi, ja sam htjeo da napravim jednu hrabru ekipu koja je za svoju hrabrost trebala biti nagrađena. Takvo nagrađivanje bi povećalo broj hrabrih vojnika, koji su bili spremniji od drugih da urade nešto više za našu borbu.

    Svakog dana u našim jedinicamam je bilo manji i manje boraca. Neki su bježali sa ratišta, neki ostadoše invalidi, a mnogi poginuše hrabro od čega niko od njihove familije danas nema dovoljno srestava za osnovni život.

    Neka im je vječna slava i hvla!

    Rat je dugo trajao, što je muslimanima davalo nadu za konačan uspjeh. U tome je još veći uspjeh naše armije u toku građanskog rata! Ja joj ovom prilikom čestitam na herojstvu koje su iskazali u toku svih četrdeset tri mjeseca ratnih dejstava. Kompletna armija Republike Srpske je herojska poput one iz prvog svjetskog rata. Razlika je samo što naša armija nije dala priliku neprijatelju da nas potisne sa naše teritorije do kraja rata.

    Muslimane je svijet spašavao cijelim tokom rata da ostanu ne poraženi. Sve naše uspjehe su zaustavile svjetske sile. Da su naši političari htjeli da ih porazimo to bi lako bilo odrađeno još u prve dvije godine rata. Ali, o tome nekom drugom prilikom!
    zuc- 21352 - 13.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Maj 1992. godine


    Vojska Jugoslavije je napustila artiljerijska oruđa 12. maja '92 godine. Nikome nisu prijavili povlačenje, pa na tim položajima dva dana nije bilo nikoga. Naši su saznali da je sve prazno. Postojala je velika opasnost da nastrada stanovništvo koje je ostalo nezaštićeno.

    Artiljerija je bila sa one strane prema gradu. Penina i Borina jedinica su izašle na položaje 13. maja. Napravili su kružnu odbranu oko cijele Žuči. Borini borci su počeli da napuštaju liniju prije nego je došla pomoć. Krizni štab je napravio jednu jedinicu od dobrovoljaca, pa su oni izašli u pomoć Peninoj jedinici. Među njima je izašla i naša grupa, sastavljena iz više četa Vogošćanskog bataljona. Naš komandir je bio Brenjo. Zaposjeli smo liniju odbrane od Živkovića kuća prema Grahovištu.

    Taj dio linije su napustili Borini borci prije nego što smo mi stigli na Žuč.

    Bio sam iznenađen da je Grahovište bilo prepušteno na milost i nemilost muslimanskim ekstremistima, koji su već likvidirali veliki broj Srba, nakon hapšenja u tom selu. Pričalo se da Zelene beretke dolaze po mlijeko kod mještana tog sela. Selu je bilo gotovo prazno, tek poneki starac je ostao na svom ognjištu. Svi ostali su napustili selo.

    Na Žuč smo došli petnaestog maja. Napad na Pofaliće je uslijedio dan poslije toga. Naš kontra-napad je počeo u jutro 17-og. Najprije je Nele ispalio nekoliko raketa iz ručnog bacača u pravcu Kobilje glave. Stanovnici tog sela su počeli da bježe u pravcu repetitora na Humu. Ispod samog repetitora su bile srpske kuće, koje su oni počeli da pale bez ikakve potrebe.

    Mi smo krenuli pješadijskim napadom prema selu. Pena je sa svojim borcima uspio da dođe do prvih kuća. Tom prilikom je bio ranjen Guz i čini mi se Rašo. To je bila idealna prilika da se preko Huma u pravcu Hreše izvede akcija koja bi nam smanjila liniju za deset kilometara. Nakon našeg upada u selo došla je naredba da se povučemo. Mi smo odbili da to učinimo. Sa mnom je bio Bodan, Zajko, Nešo i još jedan mladi momak iz Pofalića koji je neprekidno plakao pričajući kako je preživio napad.

    Počeli smo da se ukopavamo po rubu šume. Tada se pojavio jedan zastavnik, niži rastom. Rekao nam je da se moramo povući jer će dejstvovati naša artiljerija sa Blagovca. Bilo je čudno da se nakon napada povlačimo. Mi smo se povukli na početni položaj.

    Ovo sam već jedne prilike napisao, a sad pokušavam da podsjetim na te dane Oka koji se toga ne sjeća.

    Bilo bi dobro ako bi se još neki učesnik iz ove akcije javio da potvrdi ovo o čemu pišem!
    zuc- 21357 - 14.04.2009 : G6a8 Bijeljina - best (0)

    Žuč 1992. godine


    Ja sam bio gore na Žuci sa Penom, tačnije kod Trifkovića kuća, iznad samog groblja gje je ubijen onaj nesretni Kenan Demirović. Sve što je napisao Pravi je istina. Bili su to naši počeci...

    Ja ću se osvrnuti na nešto sasvim drugo.. Linija je bila uspostavljena, rovovi stojeći, logistika u svakom smislu prisutna, ali je nešto drugo "usložnjavalo situaciju". Naime, niko nam nije objasnio da jež, obični mali sumski jež, može disati kao čovjek, lomiti pod sobom grančice kao čovjek i uopšte biti pravi nevidljivi neprijatelj u mrkloj noći, tj. između 2 i 4 časa po ponoći... Kakva kafkijanska pozicija nabrijanih srpskih boraca....

    P. S. Zastavnik iz kasarne u Rajlovcu prezivao se Torbica, ali i on je samo izvršavao naređenje, jer se nije smjelo čačkati dalje da ne bi navukli "mobu na ledja" Jojinom puncu i šurevima koji su stanovali malo iza... Tada je i nastao sukob između Pene i Joje koji je kulminirao u hotelu Park kad je Pena na sastanku zarobio cijelo ratno povjereništvo za Vogošću... Padale su tada ostavke ko prezrele kruške, srah u očima za goli život se vidio do Buloga, ali...
    zuc- 21385 - 16.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Naša komanda na Žuči


    Nekako je u mojoj glavi ostalo prezime Živković, ali se vjerovatno radi o porodici Trifković. Njihovo ime ne smije da se zaboravi!

    Ugledni domaćin Mlađo dao je svoju kuću za potrebe komande. Bdio je nad njima sa svojim porodicom. Dvorio ih kao da su to najmiliji gosti njegove kuće. Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali ako me pamćenje ne vara taj ugledni domćin je poginuo, ili je bio teško ranjen, 8. juna '92 godine u pokušaju da zaustavimo napad brojčano jačeg neprijatelja na Žući.

    Za to vrijeme Jojin šura je više volio da nahrani svoje svinje, nego nas vojnike.

    Dvadeset trećeg maja, Krše su trebale predati oružje bez borbi i mirno nastaviti suživot sa nama. Tako je bilo dogovoreno. Sve je išlo po planu dok se nije pojavio Jovo sa dobrovoljcima iz Srbije. Nakon toga Kreše su izgubile povjerenje i nastle su žestoke borbe. U tim borbama je poginuo jedan do tada najvećih junaka na tim prostorima.

    Peca Kuzman je došao iz Njemačke kako bi pomogao svojoj braći u odbrani od neprijatelja. Taj izvanredni čovjek je za vrijeme svoga kratkog ratnog vijeka ostavio snažan utisak na sve nas. Divio sam se njegovoj hrabrosti. Nika da se nije saginjao niti zaustavljao prilikom naših napada. Takav je bio i u odbrani. Ustajao je iz zaklona i kreatao prema neprijatelju da bi ga otjerao dok još nije ni došao da ugrozi liniju.

    Eto, takav je bio naš Peca. Zato neka mu je vječna slava i veliko hvala za život kiji je poklonio svome narodu.

    U tim borbama je zarobljen Pavlje. Zaboravio sam njegovo prezime. Nakon mjesec dana bio je razmjenjen. Pričalo se da su ga najviše maltretirali Vogošćani koji su pobjegli pred početak rata.

    Pavle je nekad živio u Reljevskoj cesti. Otac mu je dobio stan u Vogošći. Stanovao je kod fudbalskog stadiona. Volio bih da neko dopuni njegovo prezime.

    Nakon pogibije Pece, našeg junaka, Pena revoltiran odlazi u krizni štab hapsi sve po redu. Nakon toga Joja i Jovo, pod strahom za goli život napuštaju Vogošću. Poslije par mjeseci, Jovo se vratio u Vogošću. Joja se vratio nako godinu dana provedenih na Palama. Nije se više petljao u komandovanje. Imao je kancelariju u Radničkom Univerzitetu gdje je ostao do samog egzodusa.

    Ako neko ima tačnijih informacija o svemu ovome volio bi da se ovaj tekst dopuni i ispravi.
    zuc- 21414 - 18.04.2009 : G6a8 Bijeljina - best (0)

    Žuč '92


    Bile su to kuće Živkovića, kao i Pajdaka, Starčevića, Đurića... samo su one bile bliže lokalnom putu od kuća Trifkovica, kojim se dolazilo od "Spasinog bunkera" prema Kobiljoj Glavi. Svi ti ugledni domaćini su izašli u susret borcima sa strane u punom smislu, kao što rekoh logistike.

    E sad, naravno da mi se nije svidjelo, kao i drugim momcima naravno, kad sam u pomenutom svinjcu, pomenutog šure, vidio popriličnu gomilu viršli namjenjenih borcima, uredno dopremljenih iz Rajlovačke kasarne tog jutra, ali šta ćeš i pomenute gice moraju doručkovati, zar ne?

    Kad spomenu našeg Petra... Takav se čovjek rodi il' ne rodi... Takav smisao za šalu, i to na svoj račun, takvu ludu hrabrost, takvo požrtvovanje za saborca... To se rijetko viđalo.... Primio je borbu sam protiv tri do četiri neprijateljska borca, ispred nas na nekih 50-tak metara, i nažalost poginuo...

    Ne sjećam se prezimena ni ja Pavlovog, ali znam da momak poslije razmjene nikad više nije bio isti... Što bi rekli, puk'o, poslije "tretmana" na suprotnoj strani...

    Joja se vratio poslije Peninog teškog ranjavanja na Misoči.. Tada je "mali" Veličko iznio Penu zajedno sa našim momcima... Pena je tada zadobio devet prostrelnih rana i dugo se liječio na VMA.
    zuc- 21620 - 07.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Borbe po Žuči 1993. godine


    Nakon neuspješne muslimanske ofnzive na Vogošću u junu 1993. godine, krenula je naša kontra-ofanziva 15. jula pod nazvom "Prsten". Nakon uspješne akcije na Glavici, naše jedinice su se povukle bez borbi. Novi rovovi nisu bili dovoljno iskopani, pa je to bio glavni razlog njihovog povlačenja.

    Bile su česte prijetnje naših boraca na linijama da će napustiti rovove ako ne dobiju pomoć u kopanju rovova. Zbog toga su komande slale čak i starije ljude na kopanje. Kopajući rovove na Perivoju je poginuo moj radni kolega Rajko Smiljanić. Bio je to čovjek sa preko šezdeset godina starosti. Neka mu je laka crna zemlja.

    Česti slučajevi povlačenja boraca sa osvojenih položaja su ljutile učesnike u akcijama. Jurišnici su često borbama prsa u prsa osvajali teritorije, i tom prilikom svaki pedalj zemlje plaćali svojim životima.

    Nakon uspjeha naših boraca na Golom brdu i koti 830 dobili smo vijest da su naše jedinice ovladale Igmanom. Za to vrijeme građani Sokolović kolonije bježe preko aerodromske piste. Tunel je bio prepun ljudi koji su bježali ispred naših jedinica. U borbama na Igmanu je poginuo Vogošćanin Predrag Beatović. Neka mu je vječna slava i hvala.

    Moj bataljon je dobio naredbu da krene u jača dejstva prema Mujkića brdu i Šabanovoj kući. Tom prilikom dobijam pojačanje I. D. V. na čelu sa Mićom Vlahovićem. Savić iz Ilijaške brigade je imao zadatak da krene vrhom brda, prema koti 850, a naše jedinice će paralelno pratiti njegovo napredovanje ispod brda i štiti ga od napada sa boka. Kota 830 je bila pod našom kontrolom, pa sam odlučio da krenemo prije Savićevih borace kako bi mu dali sigurnost u daljem napredovanju.

    Pred samo kretanje na polaznom mjestu u Mićinoj jedinici je bio i Cigo. Kada su artiljerijska dejstva prenešena prema neprijateljskoj pozadini dao sam znak Mići Vlahoviću da krenemo naprijed. Tog momenta se pojavi Cigo ispred nas i izvadio WC papir. Reče da ode obaviti nuždu i da će nam se odmah priključiti. Mi smo krenuli ne obraćajući pažnju na njega, jer ni do tada nismo imali veliku korist od njega.

    Uspjeli smo ovladati njihovim prvim rovom, koji se nalazio neposredno ispred linije od "Ježeva". Bio je to više izviđački rov, nego odbrambeni. Izgedao je kao da se nije redovno popunjavao. To je isti rov ispred koga je poginuo naš heroj Miroslav Todorović - Tošo.

    Krenuli smo dalje obodom brda, prema koti 850. Tom kosom smo se probili do ispod same kote, gdje smo se zaustavili kako ne bi otišli prduboko ispred Savićeve jedinice. Javili su nam da oni nisu ni krenuli prema koti 850, i da budemo obazrivi kako ne bi upali u okruženje. Počeli smo postavljati polukružnu odbranu ispod vrha brda prema Šabanovoj kući. U tom momentu je stigao i Cigo. Došao je do mene i Miće pa reće, evo i mene. Tako je Cigo pokušao da razbije priču o njemu da on nigdje ne učestvuje u borbama.

    Javio sam se IKM-u da smo se zaustavili. Trebalo je da ih obavjestim do kojih smo pozicija stigli kako nas naša artiljerija ne bi počela granatirati. Ispred nas se nalazila jedna livada koja je bila okružena sa svih strana bjelogoričnom šumom. Nisam htjeo da kažem komandi gdje smo da ne bi otkrio naše položaje. Bila bi to velika opasnost od granatiranja. Dan prije napada sam izviđao taj teren sa naših oruđa. Sa nama je bio i moj brat koji je bio dio tima na IKM-u. Tom prilikom smo primjetili livadu na kojoj smo postavili odbranu. Sa tog mjesta je izgledala kao trougao ali na terenu je bila kako veliki pravougaonik. Moj buraz se toga dosjetio pa me pita, da ti nisi na trouglastoj livadi. Tako je komanda saznala gde se nalazimo.

    Pred samu noć, naše snage su zamjenili borci iz rova. Sutradan smo saznali da su se povukli sa tog dijela linije. Sreća da prilikom tog zadatka nismo imali žrtava! Ubrzo poslije toga, svjetski moćnici su zaustavili našu ofanzivu jer je Alija najavljivao kapitulaciju.
    zuc- 21629 - 09.05.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    Trougla livada


    Jos kao dječak sam slušao priče o trougloj livadi. Gledano sa Blagovca, to je jedna velika livada sa dva blago povijena špica u šumu, a iznad je okomita strana iza koje se nalazi kota 850 i donjim koji ide prema Ugorskom. Ukupna površina livade i šume je 12 duluma i ona je oduzeta mome djedu posle Drugog svjetskog rata zbog neplaćeni poreza.

    Toga dana, koji Pravi opisuje, našao sam se prvi put na njoj. Iz rova koji je bio na Špicu, krenuo sam sa Oljom i dvojicom hrabrih klinaca iz Krivoglavaca. Imena neću pominjati, ali oni će se prepoznati jer žive gdje i Pravi. Naišli smo na napušteni rov napravljen u stablu bukve. Po načinu na koji je bio napravljen, djelovao je kao snajperski ili izviđački rov.

    Polako smo krenuli dalje. Prešli smo špic od te livade i ušli u šumu. U tom trenutku je među nas pala granata, mislim da je bila 60 milimetara. U jednom trenutku nisam znao šta me je snašlo. Ležap sam u lišću i čitavo tjelo me je bolilo. Bio sam malo ošamućen, a kroz glavu mi prođe misao gdje baš na djedovini da stradam. Srećom, ta njihova granata je bila lošeg kvaliteta tako da ni meni, a ni hrabrim klincima nije bilo ništa osim blage ošamućenosti. Međutim, Oljo je dobio geler u desnu mišicu, tačno u pravcu srca. Kako je on bio bilder, njegova mišica je bila kao moja noga, tako da geler nije mogao da prođe kroz nju. Dalje nismo mogli da ne bismo otišli previše duboko ispred naših.

    Par nas se vratilo i pridružilo interventnoj jedinici iz Ilijaša, koju iz razumljivi razloga ne mogu imentovati. Krenulo se silovito napred. Borba je bila žestoka ali nije dugo trajala jer se neprijatelj povukao. Neprijatelj je još neko vrijeme davao jak otpor iz jednog rova u kojem je bilo pet njihovih boraca.
    zuc- 21633 - 10.05.2009 : Rade - best (0)

    Mudžahedinske laži


    Samo da ispravim: Žuč : Vogošćanin Pravi : Vogošća

    Predrag Beatović nije poginuo na Igmanu 1993, nago na Tarčinu u oktobru 1992. godine.

    Dalje, na "youtube" sam našao balijski dokumetarac "Vanzemaljci iznad Sarajeva", gdje oni lažu iz sve snage o svojim "uspjesima", pa čak kažu da je na Žuč bačena atomska bomba, da je Mladić komandovao sa brda Motka a on to brdo nikada nije ni očima vidio. Kažu i to da je onaj tenk koji smo uništili u njihovoj ofanzivi, eto slučajno zašlajdrao i blokirao prolaz njihovih "Labudova".

    Prava istina je da je tenk unšiten isti dan, i da je njihova ofanziva propala, a da su srpski artiljerci pokazali svoj pravi sjaj, pogotovu haubica 155 milimetara koja je uništila tenk, a od "Labudova" napravila šiš ćevap.

    Ono što je najbitnije je da se iz ovog dokumentarca mogu pokupiti imena organizatora pokolja u Pofalićima, ali i to što se vidi lik zločinaca poput pilićara Piceta, i ostale đubradi koja slobodno hoda, čak i Srpskom Republikom, pa zato se obavezujem, ali molim i sve ostale posjetioce foruma, ako se neko od ovih đubradi pojavi u njihovoj blizini, da uradimo sve kako bi zločincima naplatili zločin.

    Sa vjerom u Boga, sloboda ili smrt!
    zuc- 21798 - 27.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odbrana Ježeva


    Tenk na Žuči je pogođen krajem jula 1993. godine, kada su muslimani pokušali da povrate rov koji su izgubili na Golom Brdu. To je bilo u vrijeme kada smo mi izvodili operaciju "Prsten".

    Muslimanski napad na "Ježeve" je trajao između od 13. i 21. juna '93 godine. U njihovj akciji je poginuo Hakija Mršo, višestruki nosilac zlatnih ljiljana. Njegova kuća je bila odmah iza naše linije.

    Ježevi su imali pet glavnih rovova i dva pomoćna, koje smo koristili kao osmatračke i borbene. Svi rovovi su bili uvezani neprekidnom i dubokom tranšeom. Neposredno iza linije smo imali zemunicu, gdje smo mogli da smjestimo najmanje jednu smjenu u rezervi.

    Prilikom njihovog napada, tenk je dejstvovao sa Orlića. Tom prilikom je razrušio sve naše rovove na liniji. Vojnici su bili u zemunici. Po prestanku artiljerijskog dejstva, vratili su se u razvaljene rovove i do nogu potukli muslimanske vojnike. Najzaslužniji za naš uspjeh je bio komandir Teša, koji je smireno i bez panike organizovao odbranu.

    U prvom i najjačem udaru na "Ježeve" nismo imali ranjenih i mrtvih, što je dalo veliki podstrek i sigurnost za dalju odbranu, u to vrijeme, najvažnije kote na Vogošćanskom ratištu. Ja sam bio komandant tog bataljona.

    Na "Ježevima" sam ostao od prvog do zadnjeg dana napada. Moj najveći problem je bio što sam dan prije napada prestao da pušim. Nakon sedam dana provedenih u rovu, vratio sam se kući živ i zdrav. Bilo je pravo čudo da sam izdržao da ne počnem ponovo pušiti dok sam provodio vrijeme na liniji. Samo dva dana nakon njihove neuspjele ofanzive, TV SRNA je došla i snimala naše razvaljene rovove.

    Ovom prilikom čestitam svim učesnicima na herojskoj odbrani kote 772, zvane "Ježevi".
    zuc- 22140 - 14.07.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Predrag Kerović - Aci


    Draga gospođo, nisam siguran da li se radi o Aci, pošto sam poznavao Acija i Nenu Keroviće. Dva brata koje su voljeli svi Vogošćani. Neno je preživio rat, a Aci je ubijen na Žuči 8. juna 1992. godine u muslimanskoj ofanzivi, ili bolje rečeno etničkom čišćenju, srpskih sela oko Sarajeva koje oni proslavljaju kao svoje velike uspjehe i pobjede. Da to nisu radili muslimanski demokrati danas smo mogli biti kao Švicarska, jaka i moderna država, ovako smo se vratili 3 vjeka unazad, gdje nas pokušavaju zadržati što mogu duže.

    Po nekim pričama, na Acija je naišao njegov radni kolega, ime mu ne znam, koji ga je prepoznao i ubio. Iz te muslimanske ofanzive ni do dan-danas nisu pronađena neka od tijela poginulih.

    Da ti odgovorim da li je tooooooo trebalo, jeste sa naše strane trebalo, jer da smo pustili da se sprovodi Alijina demokratija mnogi bi danas završili kao Predrag Aci Kerović, Aleksandar Aco Aćimović i da ne nabrajam dalje imena dobrih Vogošćana koji su dali svoje ¿ivote da bi mi bili ¿ivi.

    Nije bitno ko je poćeo rat nego zašto je počeo, pa samim tim je jasno i ko je počeo. Priča da su Srbi pravili veliku Srbiju je izmišljena za naivne, koji su lako posegnuli za oružjem da bi to spriječili, a time su rušili bratstvo i jedinstvo, koje je temelj zajedničkog ¿ivota. Srušena Jugoslavije je bio kao vremeplov u prošlost gdje se srpski narod iskorištavao i uništavao.

    U komunizmu smo učili da su četnici bili zlikovci, a Čića Draža Mihajlović je posmrtno odlikovan u USA za ratne zasluge, pa se danas pitam šta je ustvari istina u svemu tome? Da li je Amerika odlikovala pogrešnog čovjeka i zašto?

    Danas se srpskom narodu ponovo pakuje istorija, u kojoj su drugi nevine ž¿rtve. Srebrenici je napravljen zločin, ali prema vojnicima koji za svijet ne postoje, jer je to bila po njihovim izvještajima demilitarizovana zona.

    Zato danas sa ponosom kažem da sam se borio za srpski narod, kojem je zaprijetilo istrebljenje, po ko zna koji put, smišljeno od velikih sila! Srpski narod će zauvjek ostati na tim prostorima na kojima je stvorio evropsku civilizaciju zavidnog nivoa.
    zuc- 22201 - 25.07.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Predrag Kerović-Aci


    Početak rata je mnoge Vogošćane zatekao zbunjene, ne znajući šta se dešava, pogotovo nas koji smo bili u mješanim brakovima. Aci Kerović, nakon mobilizacije srpskog naroda u Vogošći, dobio je zadatak kao četvrta smjena na Žuči, da čuva srpske porodice od muslimanskih neprekidnih napada na taj prostor. Muslimanski žestok napad na srpska sela po Žuči uslijedio je 8. juna '92, u tim borbama smo imali mnogo zarobljenih i poginulih naših boraca, a jedan od njih je bio Predrag Kerović-Aci. Neki od preživjelih u tim borbama su nam pričali, da je Aci bio zarobljen i da ga je prepoznao neko od muslimana, koji je sa njim radi u Pretis-u i da ga je nakon toga ubio.

    Neka od tijela poginulih srpskih boraca nikada nisu pronađena poput Aleksandra Aćimovića-Ace, sin Arsena, nastavnika matematike koji sgurno nije bio nacionalista, a to znaju svi oni koje je on učio u školi. Sa druge strane muslimanski nastavnici poput Baručije, su sa svojim nacionalističkim ispadima bili ismijavani od svi naroda u predratnoj Vogošći.

    Pogrešna politika muslimanskih lidera dovela je srpski narod do zida, a u toj politici je priča da smo mi Srbi veliki, a muslimani mali dala da se srpska riječ nije priznavala u demokratskom društvu, jer je svaki Srbin, koji se tako osječao bio četnik i ekstrem. Dansa poslije toliko godina muslimanski narod zaslijepljen pogrešnom i agresivnom politikom svojih vođa pravi iste greške i pita se zašto Srbi neće da žive sa njima.

    Draga Zaki, toliko od mene da ti pokušam dati odgovor na tvoje pitanje. Moje iskreno saućešće, Aci je bio dobar čovjek, drug, sportista, otac i muž, koga su svi volili u bivšoj Vogošći! Neka mu je vjećna slava i veliko hvala za život koji je poklonio svom narodu.
    zuc- 22472 - 04.09.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratni zakoni


    U dužno poštovanje prema familiji pokojnog Acija, moram da napišem par redaka. Nisam imao namjeru da bilo koga povrjedim sa pisanjem mojih tekstova na ovom forumu, a naročito ne porodicu poginulog borca.

    Naša mišljenja o ratnim zakonima su naša lična stvar, a zakoni su precizno regulisani u svim zemljama, pa ja koji živim u demokratskoj zemlji, morao sam da potpišem dokument u kojem kaže da sam u slučaju rata obavezan vojnički ili radno braniti zemlju u kojoj živim. Nije mi pružena mogućnost da odlučim. Stoga mislim da u našem ratu mi smo imali izbor da pređemo na ovu ili onu stranu, pa se danas pitam da li je naš pokojni Aci trebao da pređa na onu stranu i da se bori za državu kaku je stvarao Alija Izetbegović.

    Pokojni Aci je poginuo 8. 6. 1992 godine na Žuči. Po vašem opisu kako je indentifikovano tijelo sa prostrijelnom rano i još jednim pogotkom u glavu pokazuje kako je zvjerski ubijen. Vi se danas ne pitate ko je pucao u njegovu glavu nego pokušavate okriviti nekog Srbina da nije htio da kaže gdje ga je zakopao. Niste se pitali da li je i kroz kakve strahote prošao taj Srbin koji neće da da ovu informaciju.

    Zato vas molim da ne podižete tenzije i postavljate jednostrano ovu situaciju, nego da se usmjerimo na zločinca koji ga je svirepo ubili!

    Ove tekstove o pogibiji Predraga Kerovića - Acija nisam napisao da bi došao u sukob sa porodicom pokojnika nego da podjelim tugu sa njegovom porodicom koja se i poslije sedamnaest godina bori da zaštiti pokojnikovo ime.

    Istina je da srpski borci koji su bili zarobljeni, a poslije razmjenjeni, nisu dali nikakve informacije o stradanjima na tim prostorima tako da nismo znali za mnoga tijela naših boraca koji su poginuli u toj bici.
    zuc- 25030 - 18.09.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ispovjest prijatelja


    Danas sam dobio email od mog prijatelja kojem je rat unistio život i donio mu nesagledive posledice. Suze su mi same tekle dok sam čitao njegov email koji mi je poslao. Želim da ga objavim na ovom sajtu iako od njega nisam tražio odobrenje za to. Nadam se da mi neće zamjeriti! U tekstu sam promijenio samo moje ime, sve ostalo je u orginalu.


    Zdravo Pravi,

    Vrijeme prolazi, godina za godinom što je čovjek stariji čini mi se sve brže i brže, ali kad dođe kraj septembra to mi jako teško pada jer mi je u više navrata zagorčao život. Kako?

    19. 09. 1970. godine - umro mi je otac, bio je jako mlad ali bolestan od rane mladosti.

    18. 09. 1992. godine - Rat uveliko bjesni, tog dana prije osamnaest godina dogodila se i ta za mene najveća akcija u kojoj sam učestvovao - pokušaj da se osvoji vrh Orlića, kota 850 ili 830 nisam siguran. Golo brdo prekriveno vojskom od komande pa sve do šume.

    U devet časova kreće artiljerijska priprema koja traje 45 minuta, pokret svih jedinica koje treba da idu u čišćenje što je na mene ostavilo poseban utisak, jer ono zajedno sa borbom u šumi ne može ni jedan režiser dočarati na filmu, a po tvom pisanju koliko si ih ti sa svojim saborcima imao u toku rata, što takvih što većih i opasnijih. Iskreno da ti kažem nisam osjećao nikakav strah, vjerovtno što sam na ježevima i kasnije zadnji rov prema pržionici kafe ( Nedžadova kuća ) doživio u svim pucnjavama nekakvo kalenje.

    Moja četa bila je druga po redu koja je trebalo da sačuva teritoriju koju su osvajale specijalne jedinice, da ih ne nabrajam jer sam im se divio na hrabrosti, jer jurišati kroz kišu metaka, bombi i ostalih projektila ispaljenih sa njihovih položaja što me danas ne iznenađuje da su nas tako spremni dočekali jer sam na ovom sajtu pročitao da je akcija bila izdata od strane naših ljudi koji su je planirali.

    Sjećam se da je prvi podlegao Vukotin vozač i sve tako redom do večeri naših dvanaest boraca junaka od kojih sam poznavao Božura, Krču, Vukovića i još neke ali im se sad ne mogu više sjetiti imena. Neka im je laka crna zemlja za koju dadoše svoj život. Nadam se da ćemo imati priliku da ovo komentarišemo uživo.

    Sjećam se da smo one koji su bili u mrtvačnici u domu zdravlja sutradan dostojanstveno ispratili na vječni počinak.

    20. 09. 1992. godine - Bio je dan, nedelja, oko devet i četrdeset minuta. Bilo je to vrijeme kad me je stigao taj prokleti metak koji mi je uništio život i sve moje životne snove!!!

    Izvini stari druže što sam izabrao tebe za ovu ispovjed danas. Približava se taj ponedjeljak koji ne znam kako ću izdržati jer svake godine to mi sve teže i teže pada!

    Pravi, ne mogu više da pišem. POZDRAV!
    zuc- 26496 - 16.02.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Žuč - Kota 772, Mujkića Brdo


    Prvo da ti odgovorim za informaciju kako smo saznali da je Žuč prazna i da tamo nema muslimanske vojske. Srbi koji su iskoristili taj momenat izašli su iz Sarajeva upravo preko Žuči, rekli su da tamo nema nikoga. To je bilo u ljeto 1993. godine, u toku naše ofanzive na Igmanu.

    Ofanziva na Žuči je bila preduzeta u cilju zavaravanja neprijatelja da se vaše snage vežu za taj dio linije. U tom periodu kada su nastale borbe sa kriminalcima po gradu, stala je i naša ofanziva i na Žuči i na Igmanu. Ustvari samo je radila naš artiljerija a pješadija nije kretala naprijed, zbeg toga je neprijateljska strana imali utisak da naši napadi nisu stali.

    Mislim da je zaustavljanje daljnjih napada bio neki dogovor naših i vaših vođa, koji mi sitne ribe nismo mogli znati.

    Kota 772, Mujkića brdo a koje smo mi u toku rata zvali Ježevi, naziv je dobila zbog metalne prepreke za oklopna vozila koju smo zatekli na putu kod kuće Hakije Mrše, kada smo osvojili taj dio terena. Mogu da kažem i to tvrdim sa sigurnošću, da vi niste uspjeli ovladati rovovima na koti 772 u decembru 1992. godine. Vaš napad je zaustavljen a vi ste popunili naše stare napuštene rovove, koji nam nisu odgovarali za novoformiranu liniju. Vi ste popunili naše stare rovove na koti 772 i jedno vrijeme držali ljudstvo u njima ali ste ih vrlo brzo napustili zbog lošijeg položaja i problema prilikom smjenjivanja ljudstva. Smjene ste vršili noću jer smo mi danju mogli da kontorlišemo prilaze tim rovovima.

    Kada smo u ljeto 1993. godine krenuli u napad na Žuč, ušli smo u naše prijašnje rovove. Jedan rov se nalazi tačno na putu na koti 772, bio je razrušen od naše granate. U njemu smo našli nekoliko mrtvih tijela koja su se stopila sa ilovačom, samo na osnovu uniformi smo skontali da su to leševi. U drugom rovu, pred početak našeg napada prilikom izviđanja našli smo pištolj 7, 65 u jednoj ostavljenoj uniformi. Ova dva rova su se nalazila ispod kote 830, a tačno na putu koji je vodio od kuće Hakije Mrše u pravcu Ugorskog.

    Vaš diverzantski napad na kotu 772 bio je u februaru 1993. godine. Tada ste uspjeli da zauzmete jedan rov i tranše koji je bio iskopan u pravcu vaše linije a nama je služio nekad prije vašeg osvajanja tog dijela terena da se bezbjedno dolazi do rova stare linije, upravo onog kojeg sam spomenuo da smo u njemu našli pištolj. Dva vaša vojnika su uspjela da uskoče u jedan naš rov i to se desilo na samom početku noći. To je bio vaš ustaljeni način osvajanja teritorije. Uskočite u dio linije i onda napravite pritisak da se rovci sa linije povuku. Momci koji su pokrivali taj dio linije su bili odabrani momci naše brigade. Bili su neustrašivi i živi se nikada ne bi povukli sa te linije. Zbog toga niste uspjeli osvojiti Mujkića brdo.

    Vod koji je taj dan pokrivao liniju bio je satavljen od najboljih boraca iz Blagovca, a komandir je bio Janjoš. Ja sam bio komandant bataljona, a tu dužnost sam preuzeo negje sredinom februara 1993. godine. Tek nekoliko dan nakon mog postavljenja uslijedio je taj vaš napad o kome ti govoriš. Rano u jutro sam izaša na liniju da vidim kako da se vrati taj rov, a Blagovčani su već likovali nad mrtvim neprijateljskim vojnikom. Blagovčani su preuzeli tijelo mrtvog vojnika da bi izvršili razmjenu za svoje borce koji su ostali 8 decembra '92 na Orliću, kota 877. Ne sjećam se više kako je završena ta razmjena, ali se sjećam se da je u tom napadu bio još jedan vaš vojnik i da smo ustanovili da je on bio ranje.

    Aleksandar Ristić u to vrijeme nije prešao na našu stranu ili se ja ne sjećam tog slučaja.
    zuc- 37704 - 24.08.2011 : Realan Vogošća - best (0)

    O ratu na Žuči


    Čitam ovaj forum već duže vremena ali sam do sada bio samo pasivni posmatrač i doista sam uživao u opisima pojedinih događaja i sa jedne i sa druge strane. E, sada se javljam da dam par primjedbi pojedinim forumašima jer mislim da nije u redu da se prilikom opisa nekih dogadjaja 30% posta posveti omalovažavanju druge strane, poput onog oni miševi a mi junaci, oni niski a mi visoki, oni ružni a mi lijepi itd.

    Kako sam i sam bio učesnik mnogih, ovdje opisanih, događaja ali u te bitke nisam ulazio podcjenjujući protivnika. A da jesam, vjerujem da sada ne bih bio živ. Zbog toga mislim da treba biti realan, jer ni kod nas a ni kod vas nisu ratovali terminatori i masine nego ljudi koji su i miševi i heroji u isto vrijeme.

    Ko je bio na Žuci zna o čemu pričam. Da bi opstao na tom prokletom brdu morao si da budeš lud a to sa herojstvom i kukavičslukom nema veze. Naprimjer, postovi koji opisuju pad Kote 850 se opisuju kao nesretan slučaj. Na našoj strani se pričalo da je Hakija Mršo, znajući da ste upali u vezu, u eter pustio nekakvu priču da stotine muslimanskih vojnika idu na tu kotu, mudžahedini bla... bla... i ostala sranja... Dalje se kaže da je vaše uhvatila panika pa su se povukli. Moram da priznam da tu noć nisam bio gore, ali znam jako dobro isto kao da jesam. Da li je to bilo junaštvo ili mangupluk? Da li su ovo bili vaši miševi što su se povukli?

    Ovo je sve normalno, toga je i kod nas bilo. Ljudi su podložni svakakvim osjećajima i to je prije svega greška onih koji su ih poslali gore. Onaj prokleti rov na Orliću niste mogli uzeti iz istog razloga zbog koga mi nismo mogli uzeli Mujkića brdo. Da je bilo koja od ove dvije kote pale rat bi na ovom ratištu bio završen porazom one druge strane - naravno uz masovna klanja i ubijanja.

    Dva vojnika iz istog rova imaju totalno razlicite opise identičnih događaja upravo zbog toga što jedan osjeća strah a drugi nešto drugo, vjerujte da je bilo momenata kad sam vise razmišljao (i šamarao) o onome do sebe nego o sebi.

    I samo još nešto, količina granata ispaljena sa vaše strane na naše položaje je bila biblijskih razmjera. Granatiralo se po par dana bez prestanka. Sjediš i nešto čekaš, a onda onaj do tebe pukne...
    zuc- 69023 - 02.05.2012 : Tatara Cirih - best (0)

    Slaviša Ćorović


    Poznajem Slavišu Ćorovića. Nekada smo bili zajedno u KK Bosna, tako da me vaše pisanje i prijatno iznenadilo, ali isto tako i šokiralo. Nadam se da će i on nekada ovo pročitati.

    Ako je ovo što pišete istina, šokiran sam da je Slaviša toliko propatio.

    Za vrijeme rata nisam bio u Bosni, bio sam u inostranstvu.

    Poznajem i Dragana Vikića i jedino u šta sumljam u vašem pisanju je to da je Dragan Vikić izdao Slavišu. To mi je najteži i najtužniji dio, pogotovu što su se obojica dobro poznavali.

    Upravo sada se pitam da li je ikada Vikić pročitao ovu vašu priču o Slaviši i da li na nju ima neki komentar. Ako ikada sretnem Vikića, pitaću ga za Slavišu i saznati punu istinu.

    Slaviša je bio dobar momak i uzoran sportista. Nije zaslužio takvu patnju! U vrijeme kada smo zajedno vježbali kod Salke Ćurića bilo nam je svima nebitno da je li Slaviša Srbin a ja nisam. Danas su druga vremena, u koja bih se možda i ja trebao uklopiti, ali nemam neku potrebu za tim jer još uvijek živim vani.

    Lijepa vijest za mene je da je Slaviša bar preživio rat, i da ne leži na nekom vojničkom groblju.

    Sa Slavišom sam se zadnji put sreo 1986. godine. Pamtim ga onakvog kakav je bio u to vrijeme: veseo i takav će za mene i ostati.

    Želim mu puno sreće i uspjeha u životu.

    Gore navedeno ime nije moje pravo, ali ako Slaviša ikada pročita ovaj tekst znaće o kome se radi.

    Pozdrav
    zuc- 69033 - 02.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Slaviša Ćorović


    Sa tobom se potpuno slažem u vezi Slaviše Ćorovića. Bi je to ljudina od čovjeka u svakom pogledu. Jedino se ne slažem sa tobom da to što si pročitao o Slaviši pitaš Vikića jer od njega nećeš dobiti istinu. O tome bi trebao da pričaš sa Slavišom lično, pa da ti on kaže kao što je i meni rekao. Slaviša nikada nikoga nije mrzio, a Vikića je toliko mrzio da za njega ne bi koristio pušku već bi ga ubio šakama.

    Vikić je Slavišu prevario i nagovorio da dođe u Sarajevo u vrijeme kada je Slaviša bio takmičar beogradskog Partizana. Neće ti on to priznati, prijatelju moj. Kurva nikad ne priznaje da je ono što jeste, i to ti je tako.

    Da je Vikić planirao spasiti Slavišinog brata, kada je Slaviša došao iz Beograda u Sarajevo na Vikićev poziv, Vikić bi otišao sa Salvišom do Juke a ne bi ga samog poslao u ruke tih zvjeri.

    Da si samo imao priliku da vidiš Slavišu kako je izgledao kada je bio razmjenjen, siguran sam da ga ne bi prepoznao onako iscrpljenog i mršavog.

    Slaviša je u to vrijeme bio jako čutljiv, pa smo Teša i ja vodali ga po nekim feštama da se malo oporavi. Najviše šta sam od njegao mogao čuti u ta vremena da nešto priča, bilo je: "Ubiću Vikića". Tek nakon 3-4 mjeseca, moglo se sa njim pomalo komunicirati.

    Kada je Vikić trebao da ide u Banjaluku na neki sastanak, tada mu se preporučivalo da ne ide jer neko hoće da izvede atentat na njega. Prvo šta mi je palo na pamet bilo je da je tamo Slaviša Ćorović koji bi ga možda mogao pokušati ubiti. Vikić do poslednjeg dana nije htjeo da odustane od tog satanka, na kraju je zadnji dan pred sami polazak za Banjaluku, je odustao jer je dobio "visoku temperaturu".

    Možeš da ga pitaš zašto nije otišao na taj satanak, možda ti to bude htio iskreno odgovoriti.
    zuc- 69704 - 23.05.2012 : Neso Markovic Sokolac - best (2)

    Tenk iza kote 850


    Čitao sam većinu Vaših priča o, za mene nesrećnom vremenu i događajima na brdu Žuč, u kojima ima negdje više a negdje manje istine, pa mislim da bih i ja mogao napisati ovu moju istinu. Prije svega o događaju vezanom za muslimanski tenk koji je gađao i pogodio rovove na Ježevima.

    Tenk je uništio nekoliko naših rovova i vjerovatno pripremao teren za pokušaj proboja muslimanskih jedinica preko položaja na Ježevima, koji je po mom mišljenju bio jedan od najtvrđih, što zbog sastava boraca na položaju, što zbog značaja kote za odbranu Vogošće.

    Naravno, ne želim da umanjim važnost ostalih boraca i položaja jer sam i sam bio na položaju "Hrastik" na liniji prema Ugorskom, a koja nikada za vrijeme onog nesrećnog rata nije bila probijena, a nije ni smjela biti jer rezervne linije nismo imali!

    Sama istina je u tome kako je pogođen tenk. Ja sam tada bio na drugom položaju kad je vezom javljeno da odemo po lanser "Fagot" i dvije rakete na Ilidžu kod "Srpske garde" koju sam lično obučio za dejstvovanje na lanseru, kao i Interventni vod u Neđarićima. U to vrijeme mi u Vogošći nismo imali taj lanser.

    Utovarili smo taj lanser i rakete i dovezli ih na liniju prema Ugorskom. Postavio sam ga na mjesto na Hrastiku gdje je malo ispod već bila spremna posada BST-a. Mjesto nije baš bilo idealno, pošto je bilo strmo i obraslo šumom, a iza puta koji se spuštao skoro ispod Ježeva. Lanser smo morali ukopati jer je postojala opasnost od snajpera te je moglo doći do oštećenja istog.

    Tenk se nalazio u nekom dubokom rovu sa debelim grudobranom, koji se nije vidio sa mjesta na kojem sam se nalazio sa mojim poslužiocem. Tenk sam uočio i to samo kupolu, a malo prije toga je padala kiša, a sunce koje je tek izašlo iza oblaka obasjalo je kupolu. Odlučio sam da ispalim raketu, međutim raketa je bila neispravna i čulo se samo tiho zujanje elektronike na lanseru.

    Tenk je tada opet ispalio granatu na naše položaje i odmah se povukao u drugi zaklon koji nisam mogao vidjeti. Nakon pet minuta, tenk se ponovo vratio u onaj duboki rov. Odlučili smo da uključimo artiljeriju sa Krivoglavaca da bi malo raščistili grudobran oko tenka, pa smo uz pomoć veze navodili haubice, koje su dobro odradile posao. Granate su padale oko tenka, okolo i iza tako da je grudobran bio smanjen i vidjeli su se točkovi tenka. Iz komande su pitali da li se može gađati, a ja sam im odgovorio da može, nadajući se da je bar druga raketa ispravna. Ispalio sam raketu prema tenku, a sa puta ispred se podigao oblak prašine, pratio sam tenk kroz blok optike na lanseru. Tenk se u tom trenutku pokrenuo, vjerovatno da bi se sklonio od haubičkih granata i iz našeg vidnog polja, jer su shvatili da naši borci navode artiljeriju na tenk. U tom trenutku tenk je pogodila moja raketa, a iznad tenka se pojavio stub crnog dima.

    Tako je tenk pogođen i onesposobljen za dalje dejstvo po Ježevima. Ipak, nije bio uništen, već samo oštećen pa su ga ga muslimani sklonili iz našeg vidnog polja. Jedan Hrvat, inače oženjen Srpkinjom, koji je nekako pobjegao sa muslimanske strane za koje je kopao tranšee na Žuči, rekao nam je da je tenk bio pogođen u gusjenicu i da mu je curilo gorivo. Nakon toga je prebačen na drugu lokaciju i više nije dejstvovao po Ježevima.

    Eto, tako je (vjerovatno) propao još jedan pokušaj muslimanskih jedinica za poroboj koridora preko Vogošće.

    Eto, to je moj doprinos istini, a ovu priču mogu potvrditi svi borci koji su taj dan bili na liniji "Hrastik" prema Ugorskom.

    Puno pozdrava svim srpaskim borcima!
    zuc- 69818 - 27.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Utvrđivanje linija na Žuči


    Nakon zaustavljnja operacije "Koverat 1", u decembru '92, srpska vojska je započela intezivne radove na ukopavanju linija odbrane Vogošće. Najznačajniji radovi su se izvodili na liniji "Ježevi" i dalje prema Perivojskom putu. Taj dio linije je bio potpuno neutvrđen, jer se formirala tek nakon te decembarske ofanzive.

    Zbog velike blizine neprijateljske linije, koja je bila dominantnija nad linjom odbrane na "Ježevima", kretanje po liniji i izvođenje smijena, je bilo nemoguće a da ne budete primjećeni od strane neprijatelja. Zbog toga su se smjene u početku na tim dijelovima linija izvodile noć. Sve je to natjeralo srpsku vojsku da se počne ukopavati na tom dijelu terena. Neprekidno se radilo na kopanju tranšea kako bi se omogučilo kretanje od rova do rova na mjestima koja su bila izložena neprijateljskom paljbom.

    Kada su se prokopali prvi tranšei, bili su jako plitki da se vojska kretala u polučučećem stavu. Zbog toga se nastavilo sa produbljivanjem tranšea i vrlo brzo su postali dovoljno duboki da su se borci mogli u njima kretati uspravno i da pri tome ni jednog momenta neprijatelj ne primjeti njihovo kretanje.

    Kako su "Ježevi" bila najznačajnija kota za opstanak linije, komanda Brigade je formirala "četu Ježevi" a u nju su ušli dobrovoljci Vogošćankog bataljona, podjeljeni u dvije grupe i njima su pridodate još dvije grupe dobrovoljaca iz ostatka Brigade. Jedna grupa je bila iz Blagovačkog bataljona a druga grupa iz Hotonskog bataljona.

    Posebno naglašavam da su se svi borci dobrovoljno prijavili u Četu "Ježevi" i bili su spremni da po svaku cijenu brane taj dio linije. Četa je imala četri smjene a svaka smjena je brojala po 18 boraca.

    Na koti 772, na dužini oko 150 metara, napravili smo sedam osmatračkih mijesta, sa neprekidnim tranšeima između rovova. Neposredno iza same linije, odmaknutu oko tridestak metara od prve linije, napravili smo jednu zemunicu u kojoj se moglo smjestiti najmanje jedna kompletna smjena za liniju "Ježeva".

    Ono što je zanimljivo u vezi te zemunice jeste da smo nju počeli kopati Teša, Popa i ja još u avgustu ili septembru '92, kada niko od srpske vojske nije htio da kopa rovove. Naime, naša jedinica je jedan period držala dio linije oko dalekovoda koji se nalazio ispod kote 830. Da bi se moglo dovesti pojačanje u ljudstvu i smjestiti na liniji kao rezerva radi eventualnog muslimanskog napada, mi smo počeli kopati zemunicu iza prve borbene linije. Međutim, ona nikada nije završena zbog pomjeranja linije i prebacivanja naše jedinice da drugu lokaciju.

    Pošto muslimanska vojska nije imala mogućnost da sa svojom artiljerijom neposredno gađa srpske linije odbrane Vogošće, borci na linijama prema Ugorskom su odbijali da se ukopavaju u zemlju, smatrajući da za to nema potrebe.

    Rovovi na liniji iznad Ugorskog su bili poput nekih malih šupica. Oni uglavnom nisu bili ukopani u zemlju, pa zbog toga borci nisu imali sigurnu zaštitu čak ni od metaka, a da ne govorimo o granatama. Zakloni su pravljeni samo kao zaštita od eventualinih padavina. Na toj liniji je bio najutvrđeniji rov broj 10. Njega smo iskopali pokojni Zoran Rosić, Teša, Popa i ja.

    Mislim da je taj dio terena prema Ugorskom naša vojska osvojila 12. avgusta '92, i tako povezala vogošćanku liniju sa kotom 850, koja do tog momenta bila isprekidana i šuplja na puno mijesta. Po završetku te akcije, u kojoj nismo imali žrtava, počeli smo odma utvrđivati osvojenu liniju. Tadašnji komandir našeg voda je bio Teša, rasporedi je ljudstvo po liniji i odredi im osmatračka mjesta.

    Pokojni Zoran Rosić - Gliga, Popa i ja smo bili zajedno na osmatračkom mjestu. Kako je to mjesto imalo najbolji pregled terena, Teša je odlučio da njegov IKM bude u tom rovu koji je tada dobio naziv broj deset.

    Uprkos tome što su nam iz komande govorili da je to samo privremena stanica i da će se krenuti dalje u osvajanju Ugorskog i izlaska na sljedeće brdo koje se zvalo Menjak, mi smo intezivno radili na ukopavanju tog rova. Mnogi naši saborci su nas ubjeđivali da uzaludno kopamo jer se ide dalje, ali mi smo bili uporni objašnjavajući im da za sada kopamo zaklon za ovu liniju a kada dođemo tamo nastavićemo kopanje i za tu liniju. Nastavili smo kopanje tog rova i u roku od dva dana koliko smo tada ostali na toj liniji, do dolaska smjene, uspjeli smo da se ukopamao za odbranu.

    Rov broj deset u kojem sam tada bio, bio je urađen iz tri dijela. Prvi dio je bio osmatračnica, iskopan u visini do vrata. U slučaju neprijateljskog napada, tri borca su istovremeno mogla da iz tog rova vode borbu, pa se samim time mogla kontrolisati velika površina terena na sve strane ispred linije. Osmatrački rov nalazio se na prednjem nagibu tog brda, između šume koja je bila u nepsrednoj blizini iza naših leđa i puta ispred rova koji vodi prema Šabanovoj kući. Iz rova se pružao pogled, lijevo prema Šabanovoj kući i desno, kontrolišući komletan prostor ispod kote 850 pa sve do Šabanove kuće. Drugi dio tog rova je imao tranšeu dužine oko dva metra sa kojom se dolazilo do trećeg dijela rova, koji je bi na zadnjem nagibu brda, koristeći ga kao sklonište od padavina. U skloništu su moglo spavati četiri čovjeka. Taj zadnji dio rova je bio Tešino komandno mjesto, a nama koji smo bili na liniji služio je za i za druženje i igranje u vrijeme boravka na liniji.

    Upravo zbog takve organizacije rova izlazak na liniju nam nije predstavljao nikakav teret, nego jedan vid lijepog druženja, zbog čega smo se u to vrijeme često šalili, da je čovjek izmislio rat da ne bi radio kućne poslove nego da bi mogao da "landara".

    I dok smo se mi u tom skloništu družili, osmatrački rov je obavezno bio popunjen sa jednim čovjekom na straži.

    U taj rov su dolazili i borci iz drugih rovova na liniji, pod uslovom da je neko u njihovom rovu ostao da osmatra teritoriju.

    U jednom od mojih ranijih tekstova na ovom forumu sam opisao kako smo se šalili i družili, pa čak iz dosade pravili i nepotrebne avanture ulazeći u teritoriju ispred linije.

    Naše snage nisu uspjele da ovladaju teritorijom ispred te linije a koju su planirali radi ispravljanja predugačke vogošćanske linije odbrane i taj rov broj deset je ostao do kraja rata jedan od najutvrđenijih rovova na dijelu linije od Ježeva do Hrastika.

    Prva ozbiljnija utvrđivanja na vogošćanskoj liniji odbrane, tj. ukopavanja u zemlju, počela su nakon muslimanske ofanzive "Koverat 2", koja je počela 13. juna '93. godine. U tom sedmodnevnom, neprekidnom napadu na "Ježeve", muslimanske snage po prvi put koristile artiljerijsku pripremu na tom dijelu linije u kojoj su rasturili najutvrđeniju liniju "Ježeva", uništivši sa topovskim i tenkovskim granatama iz neposredne blizine svih sedam osmatračkih mjesta na toj koti.
    zuc- 71315 - 03.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća 1 - best (0)

    Zoran Bogojević - Heto


    Zoran Bogojević - Heto je pošao na smjenu na Žuč i na putu su se zastavili da se odmore. Heto je sjeo na livadu i dok je odmarao bio je pogođen iz muslimanskog snajpera. Po mom sjećanju pokojni Heto je poginuo prije 8. juna 1992. godine, u vrijeme dok je kompletna Žuč bila pod našom kontrolom.

    Kada su sa Žuči otišli vojnici JNA, krizni štab Vogošće je organizovao redovne smjene na tom brdu. Prva redovna smjena je na Žuči otišla 15. maja '92 godine. U toj smjeni su bili isključivo dobrovoljci u kojima sam bi i ja. Nakon toga su na Žuč redovno odlazile smjene i nisu bile više na dobrovoljnoj bazi već po izboru i naređenju komandi.

    Moja smjena, to jest prva smjena na Žuči je bila smjenjena 22. maja, mislim da je bio petak. Od tada se smjena na Žuči vršila petkom. Sledeća, to jest treća smjena je bila 29. maja do 5. juna i mislim da je u toj smjeni bio i Heto.

    Nakon te smjene, poslednja smjena koja je izašla na Žuč je bila 5. juna '92. Muslimanski napad na Žuć je izveden 8. juna '92. godine, i tom prilikom smo izgubili veliki dio teritorije na Žuči. Palo je sve od Živkovića kuća i one strane prema Kobiljoj Glavi i Humu pa do kote 850, što znači da Heto nije mogao poginuti 2. jula na putu između Orlića i kote 850, jer je Orlić bio pod muslimanskom kontrolom. Siguran sam da je to bilo prije 8. juna ali nisam siguran da li je poginuo 29. maja ili 5. juna '92. godine, što takođe ne mora biti 100% tačno.

    Zoranovi roditelji su umrli od tuge za njim, i oni su jedini koji bi mogli sa sigurnošću da nam potvrde datum pogibije, kada već nemamo dokumentaciju o poginulim u Vogošći!
    zuc- 77952 - 08.10.2012 : Dragan Stojanovic Crvenka - best (0)

    Jovo O. i njegovi dobrovoljci


    Da se samo nadovežem na priču koja nije istinita, a objavljena je 5. 10 o Žuci. Napominjem da Jovo O. i njegovi dobrovoljci nikada nisu bežali i časno su se borili na Žuči. Samo narod Vogošće i mi dobrovoljci znamo kako je bilo na Žuči. Jovino ime treba da se pamti zajedno sa svim ostalim dobrovoljcima!
    zuc- 77968 - 08.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Jovo O. i njegovi dobrovoljci


    U nekom od mojih ranijih tekstova sam već pomijao Jovu O. i njegove dobrovoljce! Jovo je na mene ostavio utisak častnog čovjeka da častnijeg u ratu nisam sreo! Svaka mu čast i veliko hvala za sve što je učini za srpski narod!

    Jovo je čovjek kakvog majka ne rađa dva puta! Bez i jedne mrlje u svojoj ratnoj biografiji. Koliko se ja sjećam, Jovo je u Vogošću sa svojim dobrovoljcima dolazio dva puta.

    Prvi puta je bio na Žući, tačnije na koti 850. Tamo se nalazio jedan veliki šator u kome su njegovi borci bili u neprekidnoj u pripravnosti.
    Drugi puta je došao u ljeto '94 i svi smo ga sa oduševljenjem dočekali. Njegovi borci su tada držali liniju na "Vanjskom prstenu" u Lađevičkom potoku.

    Ukoliko sam u nečemu pogriješio, zamolio bih Dragana Stojanovića da me ispravi!
    zuc- 81779 - 20.01.2013 : Zeljko Mijatovic London - best (0)

    Slavko Mijatović


    Zamolio bih, ako je neko bio sa mojim ocem Slavkom Mijatovićem, kada je poginuo od srpskog poturice Slaviše Šućura, da mi se javi jer bih volio da malo više saznam o tome.

    Hvala!
    zuc- 85377 - 07.06.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Predrag Kerović - Aci


    Početkoom rata '92 godine, nakon što je JNA napustila artiljerijska oruđa i borbene položaje oko Sarajeva, prije nego što su muslimani shvatili da su oruđa bez posada, Srbi iz Vogošće su se uz pomoć Kriznog štaba organizovali i zaposjeli borbene položaje na Žuči. U to vrijeme su bili česti napadi muslimanske vojske iz Sarajeva na to brdo smrti.

    Jedan od tih učestalih i žestokih napada uslijedio je 8. juna. U tom napadu je bilo puno zarobljenih i poginulih boraca iz Vogošće, a jedan od njih je i Predrag Kerović - Aci.

    Po pričama preživjelih iz te borbe, Acija je nakon zarobljavanja ubio njegov drug sa posla, ljut što je Aci bio mobilisan u srpskoj vojsci.

    Ovom prilikom bi zamolio da se Predrag Kerović-Aci uvrsti u spisak poginulih na dan 8. juni '92.

    Vječna slava svim poginulim borcima, a posebno onima na Žuči!
    zuc- 86222 - 02.08.2013 : Slobodan Popovic Kljajicevo - best (2)

    Jovo Ostojić


    Moram da se oglasim povodom nekih netačnih navoda o vojvodi Jovi Ostojiću.

    Mi, vojnici Jove Ostojića, smo 1992. godine bili stacionirani na brdu Žuč. Mislim da se negde u avgustu mesecu dogodio napad na Semizovac i polovina naših ljudi sa Žuči je poslato tamo u pomoć. Međutim, tada se desio i napad na Žuč. Naši ljudi koji su ostali na Žuči su trcali u pomoć u rovove, nisu znali da su ljudi koji su držali liniju istu napustili, muslimani su ih dočekali, pošto su već bili u našim rovovima. Tu je poginuo Bato Knežević iz Kljajićeva - Srbija i još neki momci iz Apatina i Prigrevice kojima ne znam imena. Bilo je tu i dosta ranjenih: Opačić Crni iz Kljajićeva, Đango mislim da je bio iz Prigrevice i još neki momci.

    Mi koji smo poslati u Semizovac ostali smo tamo desetak dana. Na svu sreću linije su tada odbranjene. U Semizovcu je bio Mićo Čolaković vrlo hrabar momak i neki Jefta.

    Po pisanju nekih muslimana u Semizovcu je bilo maltretiranja zarobljenika koji su kopali rovove. Zarobljenici jesu kopali rovove ali garantujem za period dok smo mi bili tamo da to nije istina. Bilo je pokušaja od strane nekih domaćih boraca koje smo mi sprečili. Oni koji su kod nas kopali rovove jeli su istu hranu kao i ja, pušili iste cigareta kao i ja.

    Posle pogibije naših ljudi na Žuči, koja nije trebala da se desi, Jovo povlači sve svoje borce i mi odlazimo za Srbiju.

    Najveća je greška što tada nismo odmah ušetali u Sarajevo kada je to bilo vrlo lako. Nego su nam ljudi ginuli svaki dan od snajpera bez potrebe.
    zuc- 86485 - 23.08.2013 : Slobodan Popovic Kljajicevo - best (0)

    Minja


    Hvala na informacijama za Minju. Ako jos nešto saznaš javi. Puno pozdrava!
    zuc- 87113 - 26.10.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Moje vatreno krštenje


    Moje prvo vatreno krštenje bilo je 16. maja '92. godine. Dan prije toga smo imali smotru koju je organizovao Krizni štab Vogošće. Jovan Tintor - Joja, presednik KŠ Vogošće, izršio je smotru dobrovoljaca, jer mobilizacija još uvjek nije bila počela. Objekat smo zvali "Kod Sonje" po imenu vlasnice motela. Joja nas je informisao o teškoj situaciji na Žuči jer je JNA već 7 dana napustila artiljeriju koja se nalazila na tom brdu i pod hitno moramo izaći gore da obezbjedimo topove kako muslimani ne bi došli do njih kada saznaju da na Žuči nema srpske vojske.

    Nakon smotre je tražio petnaest dobrovoljaca koji su voljni izaći na Žuč i braniti topove dok se ne nađe druga grupa da nas smijeni. Javilo se petnes ljudi među kojima je bilo četri moja dobra druga i naravno ja. Nakon toga smo otišli kući da se pripremimo za stražu sa koje se nezna kada ćemo se i dali ćemo se uopšte živi vratiti kući. Žuč je u to vrijeme bila u okruženju muslimaskih sela, pa smo morali čekati mrak da izađemo na Žuč.

    Da bi došli neprimječeno do prvih srpskih kuća kamion je morao voziti bez svjetala u toku noći. Kada smo stigli u te kuće, dalje smo krenuli pješke do vrha brda da bi se napravila kružna odbrana. Nije bilo dovoljno ljudi da se sve pokrije pa smo postavili malo stražarskih mjesta za odbranu sa 3 čovjeka u rovu. Sve ovo se odvijalo u toku noći pa je bilo dodatno psihičko opterećenje zbog nepoznavanja terena. Međutim popunili smo neke rupe koje su ličile na rovove.

    Rano ujutro muslimani su izvršili napada Pofaliće. Jedini spas za bjegstvo ovog naroda je bio preko Žuči. Oko 1000 ljudi uspjelo je da se spasi od masakra i stigli su do nas. Vojno sposobne smo zadržali, a žene, strce i djecu prebacili na sigurnu teritoriju u Vogošću i kasarnu u Rajlovcu. Po saznanju da smo izgubili Pofaliće, samoimicijativno smo krenuli u kontranapad ali u drugom pravcu. Napali smo Kobilu Glavu i ovladali prvim kućama tog sela. Stanovništvo je masovno bježalo iz sela u pravcu Huma na kojem se nalazio TV repetitor a ispod vrha tog brda su bile srpske kuće. Muslimani su bježeći sa Kobilje Glave palili srpske kuće na Humu. To se jasno vidjelo sa mjesta na kojem smo se nalazili.

    Kada se očekivalo da ćemo osvojiti Kobilju Glavu, naišao je zastavnik Torbica i naredio povlačenje na početne položaje jer mi nismo tu da osvajamo tuđe teritorije nego da branimo srpsku zemlju. Odbili smo da se povučemo i on je otišao ljut. Nakon pola sata stiže naredba da se povučemo na početne položaje jer će artiljerija sa Blagovca početi da dejstvuje po Kobiljoj Glavi pošto nemaju informaciju dokle smo mi pomjerili liniju prema napred, pa se iz bezbjednosnih razloga moramo povući.

    Bili smo vidno razočarani zbog povlačenja ali i ponosni na odlično izvedenu kontra-ofanzivu, koja je privremeno zaustavila muslimane u daljnjem napredovanju prema Žuči. To je bilo moje prvo vatreno krštenje i osim razočarenja zbog povlačenja nisam osjetio nikakav strah. Kod svih boraca se osjetio visok stepen morala i gotovo sam siguran da sa tim malim brojem ljudi smo mogli napraviti čudo da je komanda imala petlje da nas vodi naprijed. Pretpostavljam da su se bojali ako izgubimo tu bitku da će im biti teško prikupiti nove snage da pokriju region koji smo mi tada pokrivali.

    Tu smo ostali 7 dana i za to vrijeme smo imali 3 muslimanska napada na našu liniju. Mislim da ti napadi nisu bili ozbiljnog karaktera nego kako nasilno izviđanje da bi ustanovili sa koliko snaga i osmatračkih mjesta pokrivamo liniju. U Vogošću smo se vratili 21-og maja a taj dio Žuči je 8. juna uz puno naših žrtava pao u ruke muslimanima.

    To su bila moja prva vatrena krštenja. Bio sam sa pravim momcima i nisam osječao nikakav strah osim velikog ponosa što mogu da branim svoj narod.
    zuc- 87209 - 13.11.2013 : Stanislav Škrkar Vogošća-Trebinje - best (0)

    Borbe na Žuči


    Pozdrav moderatoru Željku i svi forumašima.

    Čitajući tekstove o ratištima u Vogošći i na Žuči ne mogu baš da povežem jasan tok svih događaja od početka rata na toj teritoriji (maja 92) i, osvajanja i padanja linija na Žuči!

    Zamolio bih učesnike ovog foruma (po mogućnosti Vogošćanina Pravog jer je on u većini akcija bio sa momcima iz Krivoglavaca odakle sam i ja) ako bi mogli napisati u jednom članku hronološki niz događaja na Žuči (odakle je inače moja majka, djevojačko prezime Živković)?!

    Ja znam da je 19. juna bio jedan od napada kada je poginuo i Zajko ali se ne sjećam da li je tada pala linija ili poslije toga!
    zuc- 87285 - 17.11.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Hronološki redoslijed događaja borbi na Žuči od '92. - '95.


    U hronološkom niz događaja nas srpskoj zemlji na Žuči može da se vidi koja je strana bila agresor a koja se branila!

    Pred početak rata na Žuči je bila JNA i sama je obezbeđivala svoj MTS koji gore nalazio. U to vrijeme JNA nije obezbeđivala srpske teritorije i sela pa su mještani na Žuči organizovali seoske straže, koje su stražarile samo noću. Niko od mještana sa Žuči nije sumnjao da bi muslimani mogli po danu da izvedu napad na srpska sela pa se straže danju nisu ni držale. To su iskoristile muslimanske jedinice upale u srpsko selo Grahovište, zarobili deset vojno sposobnih srpskih muškaraca i poveli ih na svoju teritoriju. Jedan od njih deset iskoristio je opuštenost tih zlikovaca pa im je uspio pobjeći i tako izbjegao sigurnu smrt. Ostalih devet Srba je streljano, samo zato što su bili Srbi! Tijela tih ljudi nisu pronađena, a Sarajevo i danas ćuti i krije zlikovce tog djela.

    Sve se ovo dešavalo dok rat još nije bio ni počeo. Od tog momenta ostali srpski zaseoci na Žuči su morali neprestano da obezbeđuju svoje kuće. Grahovljani, nakon onoga što ih je zadesilo, više nisu imali vojno sposobnih muškaraca pa se straže nisu čuvale ni noću ni danju. Računali su da više nema nikakvog razloga da to selo bude napadnuto od muslimanske vojske.

    Kada sam 15.05.1992. godine sa svojim drugovima izašao na Žuč da pomognemo u očuvanju srpske teritorije, Grahovište nije bilo zaokruženo u tu srpsku teritoriju. Iz kojeg razloga je bilo tako nije mi ni danas poznato. Danas mi se čini da su srpski političari imali nekakve dogovore sa muslimanskom stranom u vezi teritorija i stalno su upozoravali da ne napadamo muslimane, tako da sam mislio da će to selo po tom njihovom dogovoru ostati muslimanima. Zbog tih dogovora, koji su bili stalno u toku, bili smo ubjeđeni da muslimani neće napadati na teritorije pod srpskom kontrolom, ali ne lezi vraže, stvari su se iskomplikovale.

    Prve borbe u kojima su srpske snage krenule u oružani sukob na Žuči desile su se 16. 05. '92. godine, nakon pokolja srpskog stanovništva u Pofalićima. Srbi su krenuli u napad na Kobilju glavu ali su stigle naredbe da se povučemo sa osvojene teritorije. Vraćeni smo na teritoriju koja je bila pod srpskom vlasništvu i nastavili smo da čuvamo srpsko stanovništvo i MTS koja su se tu nalazila. Muslimani su u toku maja '92. godine u nekoliko navrata pokušavali da naprave proboj na Žuč ali je sve to bilo neuspješno.

    Muslimanske snage su osjetile da se Žuč brani sa malim brojem ljudi pa su 08. 06. '92. godine krenuli sa znatno brojnijim snagama u akciju u kojoj su uspjeli da ovladaju kućama Živkovića i najvećom kotom na Žuči, 877 zvanom Orlić. U tim borbama su uspjeli da osvoje srpska sela i MTS nanijevši velike gubitke srpskim braniocima te teritorije.

    Muslimanske snage nastavle su sa napadima narednih petnaestak dana ali se srpska odbrana konsolidovala i zaustavila njihovu ofanzivu. Nakon osvojene teritorije na Žuči, muslimanske snage su ponovu ušle u Grahovište i napravili masakr od ostatka stanovništva. U tom trenutku u selu su bli samo starci i žene. Svi su svirepo ubijeni! Ni za te zločine još uvijek niko nije osuđen!

    Naše snage su postavile liniju na koti 850 desno prema Visu. Zbog velikih muslimanskih napada na srpske teritorije mještani iz Uglješića, inače muslimani, su izgubili povjerenje da se mogu održati u okruženju srpskih sela, samovoljno su napostili svoje selo. Vogošćanski bataljon je iskoristio napade muslimanske vojske na Žuči i u kontra napadu 17. 06. '92. godine pomjerio prema naprijed svoju liniju odbrane u predjelu Uglješića, a desno u pravcu kote 850. Tada je formirana linija od kote 850 prema Vogošći obodom brda sa pogledom prema Ugorskom, pored Mršine kuće ispred Blekića i Softića kuća u pravcu Uglješića.

    Stalno prijetnja muslimanskih snaga da će krenuti u napad i sve nas u Vogošći pobiti I dalje nije jenjavala. U to vrijeme vogošćanska telefonska centrala je funkcionisala preko Sarajeva. Muslimani su iskoristili taj monopol i počkom rata stanovništvu Vogošće iskljućili telefonske linijie. Početkom avgusta '92 iznenada su proradili vogošćanski telefoni. I gle čuda! Samo jedan dan su vogošćanski telefoni zvonili na sve strane. Sa druge strane žice su se javljali muslimani koji su u Vogošći imali "prijatelje Srbe". Javljali su nam "prijatelji muslimani" da bježimo sa porodicama iz Vogošće jer se sprema velika ofanziva u kojoj niko živ u Vogošći neće biti pošteđen.

    Srpska strana je zbog opasnosti od ponovnog muslimanskog napada na Vogošću planirala da pomjeri svoju liniju prema Barci i Menjaku i tako dobije dubinu odbrane, a samim tim skrati predugačku liniju oko Vogošće. Ofanziva je počela 10. 08. '92. godine i taj dan se uspjelo ovladati većim dijelom teritorije od Uglešića prema Ugorskom od Saobraćajnog fakulteta preko Hrastika pa do Ježeva, kote 772. Tom akcijom se ispravio jedan dio linije i planirano je krenuti dalje prema Barici i Menjaku ali se iz nepoznatih razloga ofanziva zaustavila na dostignutim položajima.

    Mjesec dana nakon toga naše snage ponovo kreću u napad. Tačnije, 18. 09. '92. godine je uslijedila ofanziva, ali se umjesto na Menjak krenulo na Žuč. Pošlo se sa kote 850 prema Orliću. Nakon žestokog muslimanskog otpora naše snage su se zaustavile na samom vrhu Orlića. muslimanske snage su pružile snažan otpor i nisu se povukle sa tog vrha, tako da je vrh Orlića bio pod kontrolom obje zaraćene strane. Naše snage su ponovo bile razvučene na veliku dužinu, zbog čega su svi bataljoni u Vogošćanskoj brigadi imali probleme oko organizovanja smjena za čuvanje nove linije odbrane.

    Zbog naših gubitaka u ljudstvu, odustalo se od plana napada na Menjak.

    Nova muslimanska ofanziva "Koverat 1" počela je 08. 12. '92. godine. Ofanziva je bila žestoka i muslimanske snage su imale ogroman uspjeh. Osvojili su, gledano sa naše strane sa desna prema lijevo: Vis, Orlić, kotu 850, kotu 830, Golo brdo i spustili se na kotu 772, zvanu Ježevi. Od tog momenta srpska strana nije bila više na Žuči I kompletnu Žuč su preuzele Alijine snage. Nastala je zima i nikome se više nije ratovalo po takvom vremenu. Osim muslimanskih diverzantskih akcija nije bilo većih pokušaja ratnih operacija.

    Kada su muslimanske snage ponovo konsolidovale svoje redove za napad, 12. 06. '93. godine je krenula ljetna ofanziva "Koverat 2". Glavni pravac napada su bili Ježevi. Pomoćni pravac je bio prema Rajlovcu. Nakon petnaestak dana bjesomučnih napada na našu liniju odbrane, muslimanske snage su odustale od ofanzive ne osvojivši ni pedalj srpske teritorije.

    GŠVRS je planirao napad na Igman i odredio je lažni pravac napada na Žuč. Naša ofanziva zvana "Pancir" počela je 03. 07. '93. godine. Tom prilikom osvojena je Glavica i Šabanova kuća. Nakon sedmodnevne borbe oko Glavice, naše snage su 22. 07. '93. godine prebacile pravac napada na kota 830 i Golo brdo. 23. 07'93 osvojena je kota 830 i Golo brdo. Tako smo se ponovo vratili na brdo Žuč. U to vrijeme je u Sarajevu je nastala velika panika. Očekival se kapitulacija muslimanske vojske ali su uskočile međunarodne snage i zaustavili dobro organizovanu srpsku ofanzivu.

    Ponovo je Žuč ušla u neko primirje, sve do 27. 12. '93. godine, kada se na našoj teritoriji pojavio pukovnik Stupar da povede srpsku vojsku da osvoji Sarajevo. Ofanziva je još prije početka propala jer je vojska glavne udarne snage Vogošćanske brigade osjetila veliku izdaju od tog pukovnika. Akcija je umjesto na Žuč krenula na Betaniju. U toj ofanzivi smo doživili veliki neuspjeh i pad morala kod velikog broja vogošćanskih boraca. Nakon toga je potpisan sporazum između zaraćenih strana o prestanku borbenih dejstava oko Sarajeva.

    Srpska strana je taj sporazum ispoštovala do kraja rata, a muslimanska strana ga je prekršila 18. 06. '95 napadom i osvajanjem rovova na koti 830.

    Nakon toga na Žuči više nije bilo nikakvih borbi.

    Ovo je po mom sjećanju hronološko dešavanje borbenih dejstava na i oko Žuči. Ako sam nešto izostavio nadam se da će me dopuniti oni koji se sjećanju tih dešavanja!
    zuc- 88310 - 23.01.2014 : PVFO Vogosca Stroga konspiracija - best (1)

    Sukob na liniji u Lađevićima


    Par riječi o poginulim, i već odavno zaboravljenim herojima:

    Konkretno hoću da nešto kažem o Lađevićima i pogibiji Bože (Đeda ) Joze i ako se ne varam još jednog Hrvata koji je bio u VRS i ranjavanju još par naših vojnika. Mogu samo da kažem da su oni taj dan bili ostavljeni na liniji izranjavani i bespomoćni, dok su ostale junačine sa linije nagulile prema Čevljanovićima.

    Pokojni Jozo je tog dana krenuo po vodu do obližnjeg izvora i tako nabasao na muslimane. Uspio je zapucati i tako su ostali saznali da su im muslimani prišli iza leđa. Potom nastaje panika i svi nagrnu da zadnjeg rova, ako se ne varam, na ulazu u Menđeraš. U tom trenutku pokojni Božo, koji je bio u tom rovu, počne galamiti na njih što bježe a nisu ni vidjeli muslimane, pa uz to ostavili i broving. Nakon toga je sa jednim drugom krenuo da povrati broving. Nakon njegovog odlaska muslimani zapucaju i na taj posljedni rov (gdje su se okupili vojnici sa čitave linije. Naši su počeli odgovarati a još uvjek niko od njih nije ni vidio muslimane. Pucalo se na sve strane, onako nasumično.

    Kod ovog rova je bio i mali Broving, ali se on ubrzo zakovao pa su odgovarali samo iz rova kroz puškarnicu. Tad neko sa muslimanske strane zoljom pogađa direktno u puškarnicu i tada ostatak ovih "heroja" bježi ostavljajući jednog teško ranjenog saborca u rovu.

    Kada su pokojni Božo i njegov pratilac čuli rafale i detonacije, krenuli su nazad ali su naletili na muslimane i Božo gine a drugi biva ranjen u stražnjicu. Ovaj ranjeni dolazi do rova i zatiče ostavljenog ranjenika, pokušava ga previti ali i on ubrzo napušta ranjenika i kreće u povlačenje.

    Tako na kraju ostade da je čitavu linuju do dolaska interventne jedinice sačuvao pokojni Božo, Jozo i ovaj teško ranjeni i ostavljeni borac.

    Eto, to je sažetak i istina o sukobu na liniji Lađevići.
    zuc- 88777 - 16.02.2014 : Vogošćanin Pravi Vgošća - best (5)

    Re: Suživot u zabludi!


    Na veliku žalost svih građana FBiH i RS, politička elita iz Sarajeva ubjedila je muslimane u dvije zablude zbog koji je počeo ratu BiH, a i dans se raspiruje na isti način.

    Prva zabluda muslimana u šta ih ubjeđuju njihovi političari i oni to pokušavaju poručiti srpskom narodu je: srpski narode vi ste "glupi" da znate šta vam je bolje, pa ćemo vam mi napraviti državu kakva Srbima odgovara! Do not worry about it!

    Druga zabluda je nastal pred početak, a nastavila se pojačanim intezitetom nakon građanskog rata: Vi Srbi ste srbo-četnički agresori i genocidan narod ali mi muslimani ćemo vas napraviti da ste "Bosanci" pravoslavci (šta ima veze jarane, može ba da budemo raja prava) i tako vas više niko neće smatrati lošim jer ćete služiti okupatorima kao što mi kroz istoriju uvjek tako radimo, pa nas danas podržavaju sve velike sile koje žele da nas okupiraju. Do not worry about it!

    Tako se novim generacijama koje dolaze neprekidno prikazuje srpski narod u lošem svijetlu kod koje treba da se stvor griža savjeti i promjena svijesti među Srbima! Takav pristup politici ne vodi suživotu i pomirenju a Bogami ni oproštaju za sva zla vijekovima nanošena srpskom narodu u BiH.

    U mojim tekstovima sam opisao predratnu koaliciju SDA i SDS-a u Vogošći koja je mene lično odbila od bratstva i jedinstva i opredjelila za borbu protiv zajedničkog života u BiH! Tadašnja koalicija sa Srbima za muslimanske političare je bila samo cilj da osvoje vlast i nije im bila sveta da je očuvaju da ne izbiju sukobi pa su vršili opstrukciju za svaku odluku SDS-a koja je bila u interesu građanina srpske nacionalnosti u Vogošći, bez obzira što je ta djelatnost bila od vitalnog interesa cijeloj opštini Vogošća.

    Toliko o politici.

    Što se tiče dokumentarca "Vanzemaljci iznad Sarajeva" na Jutubu, mogu samo reči da je preuveličan i sa dosta laži. Ali, stavimo ruku na srce pa razmislimo malo o tome? Moram biti iskren da priznajm da su nam bili svu Žuč uzeli i to je neosporno. Početkom rata mi smo bili na svim važnim kotama na Žuči! Ne samo to mi smo imali i artiljeriju na Žuči, što pokazuje da smo linije odbrane imali u svim pravcima sa Žuči na prednjem nagibu prema muslimanskom Sarajevu. U prvih godinu dana rata naše snage su izgubile kompletnu Žuči a linije su nam bile na ivici naselja gdje je bio srpski živalj, zbog čega je neprijateljski snajper lako pogađao svoje ciljeve po naselju. To dobro znaju radnici iz radne obaveze koji su kroz snajperske hitce ulazili u krug fabrike i stanovnici iz Omladinske ulice, čija su djeca dok se igraju kraj zgarda bili meta muslimaskim snajperima sa Glace.

    Međutim, problem koji je bio pred srpskim stanovništvom je dugačka linija odbrane i veliki broj muslimanskih vojnika u Sarajevu koji su napadali na tu liniju. Kada su pale sve visoke kote na Žuči, linija odbrane se znatno skratila i dala mogučnost srpskom stanovništvu da se može odbraniti od brojnijeg neprijatelja. Da ne bude zabune, kota 772, zvana "Ježevi", nije bila na Žuči nego je bila zadnje brdo do Vogošće ispod Žuči!

    Zbog velikog rizika da se izgubi i to poslednje brdo do Vogošće, vogošćanski borci su preko svojih komandi tražili da se Sarajevsko-romanijski korpus uključu u ofanzivu i da se vrati ta srpska zemlja pod kontrolu srpskog naroda.

    Međutim, komandat korpusa, nazovimo ga general Galić, iako po mom mišljenju on taj čin ni po čemu ne zaslužuje, na sastanku sa svim komandirima pripadnicima tadašnje Vogošćanske brigade je cinično i sa podsmijehom rekao: "Šta vi hoćete da to korpus radi, pa to je samo jedno brdo. To treba po vojničkom pravilu da osvoji jedna četa. Po tom pitanju me nemojte više zvati na ovakkve skupove"! Svi smo bili zatečeni tom njegovom izjavom. Usato je sa stolice i napustio sastanka koji je trajao najviše deset minuta i otišao dalje vjerovatno na neko praseće prečenje, pretpostavljam.

    Nakon toga je TG Vogošća na čelu sa Josipovićem počela da priprema ofanzivu na Žuč u sklopu opreacije "Prsten". Tokom te operacije smo probili njihove linije na dosta mijesta, zbog čega je prijetilo da će muslimansko Sarajevo kapitulirati. Tada je srpska vojska pokazala dominaciju na Žuči a naš konačan uspjeh na tom brdu je zaustavila međunarodna zajednica sa zahtjevom da se potpiše primirje. Pošto naš krajnji ciljevi nisu bili osvajanje Sarajeva nego pritisak političare sa muslimanske strane da potpišu prekid ratnih dejstava, operacija je zaustavljena i potpisalo se primirje. Sa tim primirjem je spašeno muslimansko Sarajevo u kojem je u to vrijeme trajao međusobni sukob između vlasti i jedinica koje su se otele kontroli Alije Izedbegovića.

    Nakon potpisanog primirja, za koje su Srbi mislili da će biti kraj rata, muslimanske jedinice su organizovale odbranu na Žuči i ponovo nastavili sa ratnom opcijom i idejom borba za cjelovitu BiH. Međunarodne snage su tada prevarile srpsku stranu i osvojene teritorije koje su preuzeli od Srba prepustili muslimanskoj strani i tako im ponovo vratili realne mogučnosti da iz pješadijskog naoružanja lako djeluju po srpskim položajima i brane već skoro izgubljeno Sarajevo.

    Od tog primirja na Žuči su do kraja rata bile obadvije zaračene strane, stim što je i dalje najviše kote na Žuči držala muslimasnka vojska. Kako su sva ostala brda oko Sarajeva bila pod srpskom kontrolom, muslimani nisu mogli koristiti Žuč za svoju artiljeriju, jer su naši topovi mogli lako da ih eliminišu u tom slučaju.

    To je moja kratka analiza viđenja tog vremena.
    zuc- 89013 - 27.02.2014 : Denis Brkić Siegen - best (5)

    Iz ratnog dnevnika muslimanskog borca sa Žuči


    Naletio sam na jedan veoma zanimljiv izvještaj iz ratnog dnevnika muslimanskog borca sa Žuci, pa mislim da je vjerodostojan i interesantan i ne bi bilo loše da ga objavmo na ovom mjestu.

    Moj najgori dan rata - Bitka za Žuč

    Osvanuo je lijep i sunčan dan. Bio je to 21. ili 22. juli 1993. godine, ne mogu da se sjetim tačno. Rat je bio u punom 'cvatu' i stalno su se dešavali belaji. Mene je uglavnom dosta toga mimoišlo. Nisam se gurao naprijed, fatao sam se začelja kolone. Nisam nikad bio osobito hrabar, a da jesam, vjerovatno sad ne bih bio ovde. Ipak sam svim srcem bio u Armiji BiH, jer sam znao da smo borci za slobodu i nezavisnost BiH, moje jedine domovine.

    Toga dana u 8 ujutro sam krenuo na smjenu na Žuč. Prvo sam svratio do Maršalke, gdje smo se pobrojali, pokupili sljedovanje i lagano krenuli (pješke, naravno) nekih sat i po do vrha Žuči. Taj put nikada nisam volio, mada je prolazio kroz živopisan krajolik, koji je nakon početka rata postao avetinjski pust uprkos prirodnim ljepotama. Dok se dođe do Žuči, treba proći kroz nekoliko naselja: Pofaliće, Buća potok, i još par sela. Pred samu Žuč, uvijek se prilazilo sa stisnutim mudima i nekim iskonskim strahom. Tu se vodilo mnogo borbi, i naša brigada je jedina zaista pomakla liniju od centra grada, za otprilike 8 kilometara - zamislite da je svaka brigada u Sarajevu uradila isto. Dosta ljudi je stradalo, imali smo jako mnogo ranjenih, ali smo nekako opstajali.

    Prije samog našeg ulaska u selo Jezera, počeli su da granatiraju naše položaje na Golom brdu. Odmah smo zastali i uletili u jednu praznu spaljenu kuću. To je trajalo nekoh 10-tak minuta i onda je stalo. Pomislili smo da su nešto primijetili pa zasuli granatama čisto zbog "mira u kući". Prošli smo kroz selo, i ispod samog Golog brda imali smo jednu kuću u kojoj smo uglavnom boravili kad nismo na smjeni na liniji.

    Nekad smo znali igrati karata ispred te kuće, dok jednog dana Samir nije poginuo od gelera. Još uvijek mi nije jasno kako smo bili glupi i komotni da se zajebavamo na takvom mjestu, a tek mi nije jasno kako svi nismo poginuli. Apsurd je da smo nakon eksplozije svi uletili u kuću, a samo Samir nešto progovori, uhvati se za sudoper i pade. Poplavi u licu, i ko riba na suhom je pokušavao da dođe do daha. Počeli smo da urlamo: "Samire, šta ti je?!". Jedan mali geler ga je pogodio kroz leđa direktno u srce. Nije mu bilo spasa. Ma nije bila ni kap krvi. Imao je 19 godina...

    Ušli smo u kuću, preuzeli smjenu i pogledom otpratili raju koja su trkom krenula za grad. Tek kasnije sam skontao koliko su imali sreće. Da su ostali još deset minuta, možda neki od njih ne bi bili živi, jer je u tom momentu počela OFANZIVA.

    Nisam ni postao svjestan šta se dešava, a napolju je krenulo da pljušti sa svih strana. Nismo više znali otkuda sve padaju. Pod kišom granata otrčali smo do prve tranšeje i krenuli do našeg topa jer smo znali da će tamo biti mnogo belaja. Utrčali smo u rov, i svi zadihani smo se gledali isprestravljeni... STA JE OVO? Detonacije su postale nesnosne. Sve oko nas je gorilo. Ja sam se držao rukama za korjenje jer su detonacije bile toliko jake da su nas bacale po podu. Neki su već krenuli da paniče i da kukaju, a ja sam samo pržio cigaru za cigarom. Imao sam samo jednu kašikaru i držao sam je čvrsto u ruci. Imali smo samo jednu pušku na nas trojicu, jer smo k'o biva bili posluga na topu. Duboko oranje nije prestajalo, granate su samo padale i padale. Ubrzo smo čuli krike, i pored našeg tranšeja su dvojica boraca nosila trećeg, koji nije imao noge. Djavo je odnio šalu.

    U jednom momentu nakon nekih sat ipo granatiranja, pucnjava prestade. Mrtva tišina. U sebi sam se poradovao da je sve gotovo, i da će se sve polako smiriti. Nakon par minuta poče žestoka pješadijska pucnjava.

  • "ETO IH!" - neko se prodera.

    Bojan je izletio s puškom i krenuo da puca niz brdo. Mi ostali smo samo sjedili i blejili u prazno. U tom momentu, počeše da protrčavaju borci sa Golog brda, i vrište:

  • "Pala linija!"

    Većina ih je pobacala puške, koje smo mi prihvatili. Ja sam zgrabio kalaš, i krenuo da gledam niz padinu. U tom momentu je neko iz blizine krenuo da "sijačem smrti" dere po zemlji oko mene. Zgrabio sam bombu i samo je bacio ispred bunkera. Bomba sastavi, a ja samo proturim kalaša i krenem nasumice da derem nizbrdo.

    Odbili smo napad na naš rejon, ali je iznad nas palo Golo brdo. Više nije bilo nikoga na liniji, što znači da je naše desno krilo bilo skroz prazno. Granatiranje je opet počelo. Rokali su k'o ludi slijedećih sat vremena. Nakon toga opet pješadijski. Mislili smo da sa naše desne strane nema nikog, ali je ipak bilo neke raje koja se valjda krila po bunkerima. Nas nisu direktno napali, ali paljba na našoj desnoj strani je skoro skroz prestala. Više nije bilo iluzija da tamo ima neko živ.

    U tom momentu, kroz tranšej ugledasmo kako prilaze dvojica ranjenika bukvalno noseći jedan drugog. Jedan je dobio u glavu, a drugi u leđa. Više nismo imali šta da tu tražimo, počela je i nas fatati panika i napustili smo položaj.

    Na Žuci smo uvijek imali samo ofanzivne linije, jer je Šehović htio da samo idemo naprijed. Nismo imali ni metra rezervne linije. To je bila velika greška, jer smo bili izloženi direktnom topovskom paljbom sa brda iznad Vogošće pa i sa Poljina. Do tada su nas gađali uglavnom sa Ilidže i minobacacima iz Vogošće.

    Krenuli smo se izvlačiti sa linije, noseći dvojicu ranjenika koji su zapomagali. Nosili smo ih kako smo stigli jer su oko nas sastavljali minobacači. Uletismo napokon u tu našu kuću, kad unutra još 5-6 teških ranjenika i sa njima naša dvojica koji su ostali u kući. To je scena koja se ne da opisati! Na sve strane krv i zavoji, poderane košulje i potkošulje, krici i jauci i molitve. U međuvremenu je ta kuća dva puta pogođena, sva sreća u krov, inače bi opet bio masakr. Skontali smo da moramo nekako prebaciti ove jadnike, inače će svi i poumirati. Pošto sam ja jedini imao pancir, istrčim iz kuće i punim trkom pravac saniteta, koji je bio na kraju sela. Na jedvite jade sam dotrčao do njih, otvorio vrata, a unutra još gora scena. Gomila mrtvih i ranjenih boraca, i jedan doktor koji sav izbezumljen samo puši i gleda u prazno. Tip je bio u totalnom šoku, i kontao je da sam ja neprijatelj. nakon što sam mu objasnio situaciju i rekao da imamo ranjenih, on je samo klimnuo glavom i rekao: "Donesite ih. " Pitao sam ga ima li ikakvih kontakata s komandom. Kaže da zadnje što je čuo jeste da su dvoja ambulantna kola pogođena dok su pokušavali da dođu do Žuči.

    Opet sam istrčao vani i zaletio se nazad u kuću koliko god sam brže mogao. Dok sam protrčavao kroz kratere koji su se u međuvremenu umnožavali, sapleo sam se nekoliko puta, i imam utisak da mi je to u jednom momentu spasilo život, jer je nekoliko detonacija odvalilo u mojoj neposrednoj blizini. Svakako mi je sve zvonilo u glavi pa više nisam mogao ništa da čujem, osim da osjetim pritisak od detonacija.

    Nekako sam se dokopao kuće i ispričao situaciju, i odlučili smo da jednog po jednog ranjenika prenesemo u ćebadima, pošto nismo imali nikakva nosila.

    Dvojica su istrčala sa jednim ranjenikom a ja sam pokušao da previjem jednog teško ranjenog momka. Zvao se Nenad i bio je negdje sa Alipašinog polja, i stalno me je pitao kako mu izgleda rana i hoše li preživjeti. Ja sam ga tješio da će sve biti u redu i da hitna pomoš samo što nije stigla. Realnost je bila drugačija: Imao je veliku rupu u ledjima baš u predjelu bubrega i brzo je gubio krv. Počeo je da se gubi i krenuo sam da ga polako podižem, ne bi li vidio da li je u stanju za transport. Činilo mi se da neće živjeti još dugo ako ga odmah ne odvedemo doktoru. U tom momentu su se vratila ova dvojica, a jaran i ja smo ranjenika poprtili u ćebe i trkom kroz granate. On je jaukao dok smo ga prenosili, ali nije bilo druge, morali smo trčati. Uspjeli smo uletiti kod doktora koji je samo blijedo gledao i čekao kada će i na njega da dođe red.

    Vratili smo se u kuću i shvatili da nema smisla prenositi ranjenike tamo, jer im svakako nema ko pomoći, već da se priberemo, i probamo organizovati kakvu takvu odbranu ispred i unutar kuće. Bilo je dosta oružja koje su drugi odbacili, i ja sam zgrabio šarac i par redenika i zalegao u krater pored kuće. Sve sam više gubio osjećaj za spasavanje sopstvenog života, i počelo je da me hvata neko čudno ludilo. Nekoliko puta sam išao u kuću da vidim kakva je situacija, i u jednom momentu sam totalno pukao. Osjetio sam totalni gubitak straha, jer zaista više nije imalo šta da se izgubi.

    "Ja više ne mogu ovako! Ko će sa mnom gore na vrh brda, idemo da vraćamo položaje! - povikah. U to njih trojica u glas: " Ma jesi lud, pobiće nas sve! Ja sam zaista osjetio nevjerovatno samopouzdanje i rekoh: "Ja idem, ko će sa mnom?". U tom skošiće na mene, oboriše me na pod "Nećeš ti nigdje! , oduzeše mi mitraljez, i uguraše me u mali prostor ispod sudopera.

    Totalno sam izgubio pojam o vremenu i prostoru, svo vrijeme sam samo gledao u vrata i iščekivo momenat kako neko unutra ubacuje bombe. Vjerovatno je prošlo dosta vremena dok smo tako ležali na podu i čekali smrt na vratima, kad je počelo da se smračuje. Više niko nije htio da dežura vani, jer su nekako svi pukli.

    U jednom momentu smo čuli kako se približavaju neki glasovi i kako neko polako prilazi kući. Lagano smo repetirali puške i pogledom ispratili jedan drugoga. Ovaj jaro pokraj mene ne izdrža i povika:

  • "Ko je?"
  • "Smjena!" - neko se prodere - "Ja sam, Učo!".

    Učo je bio komandir voda. Prepoznali smo njegov glas i skočismo na noge. Brzo otvorismo vrata, koja smo ipak zabarikadirali, i unutra uletiše desetak naših iz čete. Oni još nisu svjesni šta se dešava, niti znaju kakva se tragedija odvija.

    "Momci, idite lagano u komandu u Buća potok, mi ćemo sad vidjeti šta dalje, - reče Učo. U tom momentu nisam mogao vjerovati kako se situacija obrnula za 160 stepeni. Još prije par momenata sam mislio da ću zaplatiti, kad ono, stiglo izbavljenje. Nije mi trebalo dvaput ponavljati. Zgrabio sam šarac za svaki slučaj, izletismo napolje pa pravac grad. Već je pao mrak, a i granatiranje prestade.

    Dok smo izlazili iz sela, sretosmo kolonu naših boraca kako idu gore u pravcu Golog brda. Pitaše nas za par detalja na brzinu, mi odgovorismo šta smo znali. Bili su to Ciletovi momci, Izvidjačko-diverzantska brigada. U jednom momentu su pomislili da mi bježimo sa linije pa su ko htjeli da nas vraćaju, ali mi smo bili prilično ubjedljivi (pogotovo šarac u mojim rukama). Nije prošlo 15 minuta, već smo čuli kako se oni rokaju na vrhu brda. Kasnije smo čuli da su oni vratili liniju. Loša vijest je bila da je u napadu poginuo moj jedan jako drag komšija, koji je bio super momak i volio sam ga ko brata. Zvao se Zlatko. Neka mu je laka zemlja. Nikad te nećemo zaboraviti, tvoja raja sa Điđikovca.

    U slijedećih nekoliko dana je bilo pravo ludilo, u kojem više nisam učestvovao, ali sam ipak bio dovoljno blizu u slučaju potrebe. Izgubili smo liniju s one strane Golog brda, ali oni nisu uspjeli da nas odbace dalje nizbrdo. Kasnije smo ispod Golog brda kopali tranšeje, koje smo trebali davno iskopati kao rezervnu liniju, I vjerovatno bi bilo mnogo manje žrtava. Naša brigada je pretrpjela značajne gubitke. Poginuli su i komandant brigade Enver Šehović i komandir prve čete. Nakon toga naša brigada više nije bila prije toga, ali smo i dalje gurali koliko god smo mogli.

    Ja sam poslije toga prekomandovan u četu Centar, odnosno na liniju u Fočansku ulicu iznad TAS-a. Jako često sam znao gledati na Žuč i prisjećati se pakla koji se desio te '93-će. I dan danas ne mogu da vjerujem da sam preživio, i dalje računam vrijeme na "prije i poslije Žuči".

    Rat sam ipak preživio. Zadnjih godinu dana rata sam radio kao pionir, postavljao i skidao mine. I tu je bilo nezgodnih momenata. Psihički osakaćen kao i mnogi drugi koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini, nastavio sam dalje. I evo me, tu sam...
  • zuc- 90423 - 08.06.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Borbe na Žuči


    Na današnji dan, prije 22 godin muslimanska vojska je izvela napad na brdo Žuč koje je bilo nastanjeno etnički čisto srpsko. Nakon osvojene teritorije krenulo se u etničkog čišćenja sela na tom brdu u kojem je stradalo jedan broj Vogošćana koji su pritekli u pomoć kao zaštita malobrojnom stanovništvu. Neki su bili zarobljeni a nakon toga su streljani.

    Duži vremenski period se tragalo za tijelima poginulih Srba u toj borbi ali je muslimanska strana izbjegavala da se izvrši razmjena kako bi se prikrili zločini koje su činili nad Srbima.

    Nakon tog napada koji je počeo rano u jutro 08. 06. 1992. godine, naše snage su se povukle na kotu 850 i tamo formirali novu liniju odbrane. Stanovnici sela Grahovište, uglavnom starci, žene i djeca su ostali u svojim kućama a muslimanska vojska je nakon prestanka borbenih dejstava, prošla kroz selo i sve što je ostalo Srba na tom prostoru, mučki pobila.
    zuc- 90531 - 19.06.2014 : Stanislav Vogošća - best (8)

    Na današnji dan: Milorad Zajko Škrkar


    Na današnji dan, 19. juna 1992. na Žuči (mislim na koti 850) poginuo je Zajko, moj stric, koji ja kako je rat odmicao zakleo se da neće od metka poginuti, i tako kako je rekao nažalost je i bilo!

    Milorad Škrkar (od oca Živka) u raji poznat kao Zajko rođen je 4. novembra 1966. godine u Sarajevu, kao blizanac sa bratom Mitrom, u raji poznat kao Cole! Živio u Vogošći - Krivoglavcima, i nikad nisam čuo da je neko o njemu imao loše mišljenje, naprotiv samo riječi hvale. Moji su mi pričali da sam još kao dijete išao sa njim u grad, pa čak i na sastanak na koji je on išao sa djevojkom! Nije bio ni pušač niti je pio alkohol (jedini u porodici, na koga sam se i ja očigledno ugledao) a znao je ustati ujutru prije 5 i do pola 8 pokositi cijelu njivu jer kako sam rekao nije imao poroke koji bi ga preokupirali kao ostale članove familije. Bio je veliki prijatelj sa Nešom Lalićem. Upisao je i elektrotehnički fakultet a onda na žalošt došlo je i to zlo u naš grad - RAT!

    U tekstu o Peci Kuzmanu sam spominjao jednog muslimana Hajru, u našem selu, koji je nakon Pecine pogibije sve više sa svojom porodicom osjećao netrpeljivost koja je vladala. Kada je Peca poginuo nedugo zatim Zajko je otišao u njihovu kuću i rekao:

  • "Ja bih da mogu, ali stvarno ne mogu da danonoćno dežuram kraj vas već ako se slažete recite gdje hoćete da vas odvučem odavde i učiniću to bez obzira gdje god to bilo!"

    Jadni ljudi su se složili i zahvalili, i Zajko ih je odvukao prema muslimanskom dijelu Vogošće gdje su imali neku rodbinu. Ubrzo zatim Zajku umalo da ubiju njegove komšije Srbi, koji su bili ljuti što i nima nije dodjelio oružije kada je krenu da uruči našim komšijama, pa revoltirani time pucaju na njega dok je prolazio kraj njih autom. Metak je prošao kroz obje šoferšajbne, na sreću ga nije pogodio. Malo je falilo da izbije krvoploliće, i nakon skoro sat vremena ubjeđivanja Zajku su odveli kući! Ali uskoro za to saznaje Peca nakon čega opet dolazi do konflikta i umalo oružanog obračuna ali sve je ostalo na riječima.

    Drugi put Zajku ranjavaju u Svakama, kada je radila avijacija a treći put (koji sam opisao u pogibiji Pece) na Kršama!

    19. juna 92 u onim silnim napadima koji su tada bili od onih (kako ih opisuju ovi propagandni dokumentarci) "golorukih" vojnika sa one strane Žuči, Pena i Boro Radić su izašli sa svojim momcima da zaustave dalje napade muslimana! U toj borbi Zajko je imao nastavak na puški koji je služio za lansiranje ručnih bombi. U tom haosu koji je vladao Zajko je ispaljivao ručne bombe sve dok jedna nije htjela da stane u tu tzv. šolju iz koje se ona lansira! On je tu bombu sklonio želeći da stavi drugu ali pri tome mislim da nije previdio da u toj bombi nije bilo osigurača! U rovu sa njim je bilo 7-8 momaka i svi u blizini su čuli odvajanje kašike!

    Poznavajući njegov lik i djelo, Zajko nije mogao sebi dozvoliti da zbog nesretne okolnosti strada neko od njegovih drugova već se samo okrenuo ka njima na sekund, pogledao ih i poklopio bombu!

    Iako je imao pancir na sebi, preminuo je na licu mijesta. Zbog težine zadobijenih rana moj otac nije dao da se sahrana obavi sa otvorenim kovčegom. I tako samo nakom dva mjeseca rata, iako su mu svi govorili da shvatajući rat na taj način neće dugo preživiti (moj deda je govorio da ako rat potraje Zajko neće ostati živ) gine od bombe a ne od metka, kako je i rekao.

    Kada su pospremali njegove stvari našli su i neku svotu novca koju je on (kako se predpostavlja) skupljao za ženidbu. I milon se puta zapitam koliko je taj rat odnio mladih života i njihovih budućih pokoljenja! Bio sam mali da bih se svega toga sjećao, i danas dan jedna od praznina u mom životu je ta što on nije živ i što ga ja pamtim samo po pričama a ne po mom ličnom zapažanju!

    Laka ti zemlja i vječna ti slava Zajko!
  • zuc- 93153 - 07.06.2015 : Stanislav Vogošća - best (2)

    Početak pada kota na Žuči


    Na današnji dan 8 juna 1992 počeli su prvi veći napadi na Žuč, nakon onoga masakra u Pofalićima u maju mjesecu.

    Tog dana muslimani su krenuli u napad sa namjerom da nastave sa onim što su započeli na Grahovištu, Kobiljoj glavi, Pofalićima! Familija sa majčine strane (Živkovići) su u posljednji tren izbjegli da ih muslimani ne zateknu u kući, moj stari kada je čuo za napad brzo je sa autom krenuo po punca i punicu ali u putu se mimoišao sa mojim ujakom koji ih je već uspio evakuisati.

    Danas Bakir i njegovi sljedbenici ovaj datum obilješavaju kada dan početka borbe protiv "agresora" a ja se pitam kako su moji u svom i na svom mogli biti agresori i kome su to oni smetali.

    Ako ni nakon 20 godnina ovdje ne jenjava nacionalizam već naprotiv, dobija neku novu i radikalniju formu onda se u bližoj budućnosti može slobodno očekivati novi rat!

    P. S. Kuća od moje familije tokom čitavog rata bila je muslimanska komanda a sada joj se ni temelji ne vide...
    zuc- 101555 - 04.12.2017 : Ivanka Kovacevic Srbija - best (0)

    Sela na Žuči


    Poštovani,

    potrebna mi je informacija o imenima srpskih sela koja su se nalazila na brdu Žuč do 1992. godine, pa bi volela da mi neko napiše tu informaciju ukoliko zna. Isto tako, ukoliko neko zna i dodatne informacije o stanovništvu koje je živelo prije rata na Žuči.

    Hvala!

    Idi na stranu - |1|2|