fix
Logo
fix
Nalazite se na Najljepse-WW2
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

ww2- 152 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Rade Mumović


piše: Željko Tomic

Rade Mumović je bio lijep i cijenjen domaćin iz Bukovika, selo nadomak Sokoca.

U drugom svjetskom ratu, Rade je bio komandir jedne partizanske čete. Jednom prilikom, ta se četa vratila u područje Bukovika. Rade je odlučio da obiđe svoju suprugu i sina Rajka. Ostali partizani su ga odvraćali od toga, govorili su mu da je to opasno i da ne treba da ide. Nudili su mu i pratnju, ali je to Rade odbio.

U njegovoj jedinici bili su Sabrija i Kadrija Mlinar. Oni su se već odavno pripremali da pobjegnu iz partizana, pa su ovu priliku i iskoristili. Da bi se iskupili kod Ustaša što su bili u partizanima, prijavili su Rada da je otišao da obiđe porodicu.

Kada su ustaše upale u Radovu kuću, on je držao svoga sina na krilu, tako da nije imao vremena ni mitraljez da uzme ili da pokuša da se brani. Rade je odveden u Vlasenicu, Rašića gaj, gdje je i ubijen. Na tom mjestu se danas nalazi zajednička grobnica za sve Srbe koji su pobijeni toga dana.

Radov sin, Rajko, umro je 1942. godine, od tifusa koji je u selo donijela jedna partizanska jedinica.
ww2- 6501 - 24.03.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Malenica


Autor: Željko Tomic
(zabranjeno kopiranje i objavljivanje)

Bilo je to nekako u vrijeme kada se ratni plamen ponovo počeo razbuktavati nad Bosnom. Tutnjava artiljerije sa Hreše se mogla čuti i na Sokocu, a meni se činilo da je barut, koji je kuljao iz čeličnih čeljusti usijanih topova, nošen vjetrom stizao i do mog kućnog praga.

U Sokolcu su svi pričali o ratu. Bilo je uobičajno da sa slučajnim prolaznikom, umjesto "Pomaže Bog" odmah potegneš priču o događajima na frontu. Ljudi su uglavnom zapitkivali, nadajući se da će saznati nešto novo o tim prevrtljivim dešavanjima oko nas. Međutim, takva neizvjesnost bi ponekad izrodila potrebu da skineš okove sa duše, pa su na vidjelo izlazile i duboko čuvane tajne. Vjerovatno i zbog toga što se živjelo u ubjeđenju da "turska noga više nikada neće kročiti na tlo Romanije".

Jednoga dana, uđe u naše dvorište sićušan čovjek, sa kojim ja, kako ono naš narod reče "ni parče hljeba ne pojedoh, ni čašicu domaće rakije ne popih". Negovo ime na želim da navodim, pa ću ga u ovoj priči zvati Malenica. On me pozdravi, upita za zdravlje moga bolesnog oca, a onda razočarano reče:

"Eh, ne može Srbin život da proživi a da ga bar jedan rat ne zakači. Neće valjda opet da se ponovi Drugi svjetski rat! Mnogo su zuluma Ustaše nad nama učinile! Eto, meni su u drugom svjetskom ratu ubile oca, majku, te dvije sestre i šestomjesečnog brata. "

Malenica primjeti da sam se pretvorio u uho, pa nastavi:

"Jednoga jutra, u naše selo upadoše Ustaše, komšije iz susjednog sela Nevoseoci. Moja majka, vidjevši da su muslimani počeli paliti kuće i ubijati čeljad, izbaci kroz prozor mene i mog starijeg brata, pa nam naredi da bježimo u šumu. I dok smo trčali preko dvorišta, iza kuće se pojavio komšija Osman i povika:"

  • "Kuda bježite, Vlasi? "

    "U trenutku dok smo preskakali ogradu tora, u kome su bile zatvorene ovce, osjetih tup udar u leđa. Pao sam na zemlju. Topla tečnost je počela je da mi se sliva niz grudi i čelo. Ne dugo potom, tijelom mi prođe oštar bol. U trenutku dok sam gubio svijest, glava mi klonu na lijevu stranu. Vidjeh nepomično tijelo moga brata, koji je ležao na samo nekoliko metara od mene. "

    Nakon nekoliko sedmica, Malenica se probudio iz kome. Našle su ga komšije oblivenog krvlju, izmješanog sa ovčijim izmetom. Zbog pucnjave, ovce su panično skakale preko beživotnih tijela dvojice dječaka, pa su brabonjci kroz rupe na odjeći zagadili rane na njihovim mladim tijelima. Rođaci su ih odnijeli u susjedno selo, jer je na temeljima njihove kuće ostalo samo nekoliko izgorjelih greda.

    Malenica je imao osam prostrijelnih rana. Bio je pogođen u glavu, grudi, nogu i ruku. Ni brat mu nije prošao bolje. Srećom, i on je ostao živ! Međutim, to se nije moglo reći za ostale članovi porodice, uključujući Maleničine sestre i brata, koji su već odavno ležali na porodičnom groblju više sela. Očevici su tvrdili da ih je Osman izveo pred kuću, i na tom mjestu ih je i zaklao.

    "Trebalo mi je dugo vremena da se oporavim od tih rana! " - nastavi svoju priču Malenica - "Vjerovatno sam zbog njih i ostao ovako sićušan pa me narod na Sokocu prozva Malenica".

    Godine su prolazile. Rat se završio, te se život na Romaniji počeo vraćati u svoje normalne tokove. Sud u Sokocu je podnio krivičnu prijavu protiv Osmana, pa je ovaj odveden u Sarajevo na suđenje. Okružni sud iz Sarajeva je pozvao Malenicu i njegovog brata da svjedoče. Osman je osuđen na tri godine zatvora, ali se na Glasinac vratio nakon osamnaest mjeseci. Upravnik zatvora, takiđe musliman, je pustio Osmana na slobodu zbog primjernog vladanja.

    "Ja i moj brat nikada nismo zaboravili ko nam je pobio porodicu. Na taj nemili događaj nas je podsjećao i sam Osman, koji nam se podrugljivo cerekao u lice, svaki put kada bi prošao pored nas. Nekoliko puta je i prokomentarisao kako mu je mnogo žao što nije ubio i "ona dva mala Vlaščeta. " Zbog toga smo ja i moj brat počeli da smišljamo kako da mu se osvetimo. "

    Par godina nakon rata, na Glasincu je formirana Poljoprivredna zadruga, pa je lokalno stanovništvo imalo obavezu da sakuplja sijeno za farmu krava u Primčićima. Tako se jednom prilikom, na toj "dobrovoljnoj radnoj akciji" nađoše gotovo svi mještani susjednih sela. Osman se do tada jako ugojio, pa se zbog toga i otežano kretao. Volio je da stoji na sijenu, i odozgo naređuje drugima šta i kako da se radi. U jednom trenutku, kada niko nije gledao, Malenica izmače vrljiku, te Osman izgubi ravnotežu i tresnu od zemlju. Pad sa visine od nekih pet do šest metara je nanio Osmanu teške telesne povrede. Još uvijek je bio živ, ali se nalazio u komi iz koje se nikada nije ni probudio.

    Istoga dana, dvanaeštogodišnji Malenica i njegov desetogodišnji brat su odvedeni u stanicu milicije u Sokocu. Tu su odvojeno saslušavani, ali ništa nisu priznali, uprkos nesnošljivoj policijskoj torturi. Nakon par mjeseci, pušteni su iz zatvora zbog nedostatka dokaza. U više navrata su ponovo privođeni u miliciju na saslušavanja, koja su ostala bezuspješna. Par godina nakon toga, ovaj slučaj je u potpunosti pao u zaborav.

    Kada je završi svoju priču, Malenica pogleda u sat, pozdravi se i ode u pravcu grada. Čovjek koji je u tom trenutku izašao na ulicu je za mene bio sasvim druga osoba od one koja se ne tako davno pojavila na mojoj kapiji. Neupadljivi čovečuljak, kome je zajedljivi Sokolac dao nadimak Malenica, zablista u mojim očima, i prerastao sve moje idole. U njemu otkrih heroja, produženu ruku pravde, dječaka kroz koga je progovorio Bog.

    I dok je na Romaniji kopnio i deseti snijeg od trenutka otkako su utihnuli topovi nad Hrešom, stiže me vijest da je Malenica umro. Vjerujem da je u Carstvo nebesko otišao sa osmjehom na licu, i da je u sudnjem času pomislio kako će, kada stigne u Raj, svojim sestricama i majušnom bratu ispričati kako je njihovog ubicu stigla zaslužena kazna. U grobu je već neko vrijeme počivao i njegov drugi brat, koji za svoga života nikome ne ispriča kako su on i Malenica kaznili Osmana.
  • ww2- 7884 - 08.04.2006 : Biljana Los Angeles - best (0)

    Iskren odgovor UDBI


    Citam neku knjigu i spominje se UDBA, pa mi pade na um jedna istinita prica.

    Godine 1948. u selu Vražalice kod Goražda neko prijavio poštenog domaćina da ima pušku. UDBA u je to doba bila strah i trepet. Bogami, dođoše oni kod domaćina da traže pušku.

    Odmah na ulazu u kuću ga počnu maltretirati, ali kako je čovjek uporno tvdio da nema pušku, oni ga istjeraju iz vlastite kuće i narede mu da se dobro smisli.
    Domaćica se pobrinula da gospodu UDBA-še počasti sa kajmakom i kuvanim krompirima, te medom i domaćom rakijom. I tako su se oni gostili jedno sat vremena, dok se neko od njih ne sjeti zašto su došli.
    Skoči jedan od njih pa otvori vrata, a domaćin i dalje stoji na vlastitom pragu.
  • "Jesi li smislio? " - upita ga udbaš.
  • "Jesam" - odgovori domacin.
  • "Sta si smislio? " - opet ce udbas.

  • Smislio sam... da je nemam...

    Ja sam se ovoj priči slatko nasmijala. Na svu sreću, domaćin je nekako sačuvan od daljih maltretiranja. Još uvijek je živ.
  • ww2- 8680 - 19.04.2006 : Biljana Stanisic - best (0)

    Iskren odgovor UDBI


    Posle razgovora sa UDBOM "posteni domacin" se zabrinuo sta ce i kako ce, je u ono doba nije bilo lako izaci na kraj sa UDB-om.

    Dosjeti se on, pa proseta do komsije, covjeka od povjerenja, pametnog i pravednog, pa ga upita za savjet, sta da radi.

  • "Sta cu, kuku meni, dosli UDBA-si mi traze pusku, a ja puske nemam! " - pozali se on svom komsiji.

  • "Ako imas pusku, idi da je predas, ako je nemas, kupi je pa je predaj"! - nasavjetova ga pametni komsija.
  • ww2- 9603 - 10.05.2006 : Slavisa Ceremidzic Calgary - best (3)


    Zeljko,
    Evo dopade me malo vremena na poslu pa se sjetih da konačno počnem i ja nešto pisati. Za početak iščupah iz sjećanja kroz priče starijih nekoliko detalja kako mi je pokojni djed poginuo. Bilo je takvih slučajeva tada dosta. Pokojna baba nije ni voljela da se toga sjeća i priča puno o tome. Dosta sam toga i zaboravio.

    Kad me opet dopadne pisaću opet. Veliki pozdrav i puna podrška.


    Pogibija moga djeda

    I gmizali su ustaški kamioni ljeta 1942. polako makadamom od Sarajeva prema Romaniji. I kupili su uz put na šta god su naišli, i staro i mlado i muško i žensko - ko god se prevari vjerujući da se ništa desiti neće.

    Većina nejači se morala skloniti u zbjegovima na sigurno mjesto. Ma nije svako vjerovao da do zla može doći jer prošlo je dosta kamiona sa ustašama i prije ali s' prva ne diraše nikoga već provlačiše svoju vojsku i oružje na neke lokacije koje im njihovi poglavari odrediše. Jedna od njih bješe i Ravna Romanija.

    Nađoše se tako i poneki naivni seljaci koji nisu marili ni zašta već vjerovali 'zdravo za gotovo' da će kamioni samo tako prolaziti. I nastavise oni odlaziti kupovati duvana do obližnjeg dućana sve idući makadamom i gledajući kako ustaški kamioni prolaze. Cak im neki nosiše u logore i prodavaše suvih krušaka ne bi li i tako izvukli koju paru za svoju čeljad.

    A ko to bješe među tim ustašama? Uglavnom muški dio domaćeg muslimananskog stanovništva što još ostaše da žive poslije kraja prvog svjetskog rata i raspada turske vlasti. Imali su plodne njive i njivice i zakopitili svoj posjed i plodnu zemlju od svojih predaka. Sve te njive i njivice iskrčiše i potrijebiše i uzoraše i obradiše pravi Srbi - Srbi sluge - što su rađe izmakli daleko od 'džade' i povukli se u svoje katune negdje u paljikama, zaseocima i šumama nego vjeru svoju pogazili. Radili su u najam turškim agama da bi mogli preživjeti i prehraniti švoju nejač. Kad rat poče većina tih muslimana se pridruži u domobrane, tamo ih dobro nahraniše i naoružaše i postadoše oni vjerne sluge ustaške 'endehazije'.

    * * *
    I pozna žena čovjeka svog na kamionu ustaškome držeći za ruku starijeg sina a mlađeg još u naručju nosaše. Poznade ga, a kako i ne bi, svezanog u lance sa još nekoliko srpskih muških glava, jer joj čovjek bješe krupna stasa i stavljen na ivicu karoserije ustaškog kamiona. Poznade i Kostu na kamionu, s njime joj čovjek ode da kupe duvana...

    Zapomaga žena iz sveg glasa i zakuka kad to vidje, jer znala je da ga više živa vidjeti neće i u ovo naopako doba kud je pristala kukavica sinja sa svojom malom nejači - dvoje male djece. Zurio je u nju čovjek njen i zurio je u svoje dvoje male djece izmučenim očima još ne vjerujući šta ga snađe i ne puštajući ni glasa...

    I pogibe čovjek njen tako ali osta za njim dvoje djece koje ona dizaše u bijedi, ratnim strahotama i drugim silnim nevoljama. Saznade se poslije da su izmučeni bili, maljevima lupani u glave i pobijeni tako i bačeni u neke gudure negdje na Glasincu. Pokopani im ostaci bijahu u zajedničku grobnicu nešto kasnije od lokalnog Srpkog življa negdje kod Djurkovića groblja.

    I pogibe moj djed tako da ga ni rođena djeca upamtili nisu...
    ww2- 11481 - 03.02.2007 : - best (0)

    Moja porodica u 2. svjetskom ratu


    Moje selo koje je 41 bilo 80% muslimansko, 49-te 100% Srbi? Varate se nisu ih pobili Četnici, iako su 100% bili u ustaškim satnijama, i SS handžar diviziji. Poznate ustaše iz mog sela su Alispahići, Demirovići itd. Nakon rata su se odselili u Sarajevo, i niko nije odgovarao za svoje zlocine?

    Mog strica, inače nepismenog seljaka, OZNA je teretila kao četničkog operatera na radio uredjaju, i maltretirala. Njega su, Bog da mu dušu prosti, dugo vremena uvijali u prijesne kože ne bi li preživio. Sve te njegove muke je morao da podnese jer su ga cinkarile njegove komšija. No, preživjesmo!

    Moj djed nije bio takve srece, ubiše ga ustaša i "domoljuba", koji su mu polomili "sve kosti", i išupali brkove i skalpirali lice!!!
    ww2- 11785 - 03.03.2007 : Kriva Jela - best (0)

    Da se ne zaboravi


    Ne znam zasto, ali imam potrebu da pisem o onome sto sam cula od moje majke.

    Ne znam tacno kada se ovo desilo, vjerovatno ceterdeset prve. U Dugandzicima su ustase (muslimani) na vatri pekli zivog Todora Bunijevca. On je toliko jaukao da u ga culi u okolnim selima.

    Iz tih sela su ljudi bjezali u glavnom na Zunove. Moja majka, koja je tada imala 11 godina je nosila svog dvogodisnjeg brata Bogdana. Izgubila se u sumi od svojih i nekako nabasala u Mangurice. Tu su ih stigle ustase, medju kojima je bilo djece. Moju majku su ustase ranile i ona je pala s bratom u narucju. On je zaplakao i ona ga je umirila. Medjutim je pored njih proslo ustasce od mozda svojih 10 godina i vidjelo da je Bogdan ziv. Otrcalo je i obavjestilo druge ustase rjecima: "Ovo zivo, zivo". Dosli su i ubili ga. Zakrkljao je umiruci a oni su mu se narugali.

    Ovo se desilo ispred kuce Malkana Krunica. U kuci je bilo jos neke djece i jedna zena. Zenu su ubili i kucu zapalili. Kroz prozor je iskocila tada petogodisnja Dusanka Savic. Zvala je i tu drugu djevojcicu (koja je takodje imala 5 godina) da iskoci, ali ona nije htjela od ubijene majke da se odvoji. Ne znam vise tacno koliko je tu jos djece bilo. Ustase su stavile slamu na prag i zapalile kucu. Moja ranjena majka je cula prvo plac pa kasalj.

    Sjecala se i toga da su je nasli cetnici i odnijeli u Cvrcice. Tu se sastala sa svojima. Tamo je dosao i taj Malkan Krunic i kukao. Nabrajao je sve svoje sto su tog dana ubijeni.
    ww2- 11830 - 07.03.2007 : Gromovnik Republika Srpska - best (0)

    Žrtve iz Srbije



    Zvanični podaci o broju žrtava iz prvog svjetskog rata u Srbiji:

    Srbija poginuli vojnika 450, 000
    poginuli civila 650, 000
    ukupno 1, 100, 000
    raneni ukupno 1, 250, 000

    Ovo treba da podsjeti Srbe na velike žrtve iz prvog svjetskog rata.
    ww2- 11833 - 07.03.2007 : Mixer - best (0)

    Srbi u logorima u 1. svjetskom ratu


    U I Svjetskom ratu je stradalo 1, 7 miliona Srba!
    Nemojte zaboraviti logore, od kojih je bio najpoznatiji u Aradu u Rumuniji, tamo su izmedju ostalih ostale kosti mnogih Srba sa Glasinca, medju kojima i moja 2 strica(bili su djeca)!
    O tome imam dokaz!
    ww2- 13178 - 06.06.2007 : Jelena Elek Florida - best (0)

    Svugde ima dobrih ljudi!


    Godine prolaze, rat je prestao ali mržnja i dalje vlada. Ponekad se obični čovek pita zašto, a odgovora nema...

    Naši preci su nam pričali priče. Interesantno, ali moja baka je uvek ponavljala jednu te istu priču. Istitnitu! Volela sam da je slušam, mada mi sada zvuči pomalo kao bajka.

    Naime, davne 1942. godine u kuću moje bake, koja je u to vreme bila dete, upaldoše ustaše; gnusni, ona kaže opasni i oholi ljudi. Tražili su njenog brata koji je bio u četnicima. Nisu ga našli. Bila je slava, gorelo je kandilo nad ikonom spoj i mir. Ustaše su preturale po kući, tragale za ko zna čim: odelom, bakinim bratom?

    Jedan oholi ustaša izvadi nož i krenu da ubije sve u kući. Baka je u tom trenutku počela da moli Boga za milost. I šta se desilo, drugi vojnik je sprečio mrznog čoveka da ih pobije i rekao je: "Pustite ljude da žive. Danas im je slava i ja ne mogu pred Boga da izađem okrvavljenih ruku! "

    I čudo se desilo! Ustaše su napustile bakinu kuću, i oni su preživeli. A na kraju priče, ona bi uvijek govorila da je i među ustašama bilo dobrih ljudi.
    ww2- 15681 - 29.10.2007 : Roka Rodjo - best (0)

    Na području Bosanske Krajine


    u vrijeme Drugog svjetskog rata najveći ustaski koljači su bili upravo muslimani. Postoje mnogi podaci i dokazi o njihovim zvjerstvima u to doba. Tako da Srbi i po završetku tog rata su nailazili na neke od svojih dželata po opštinama na kojekakvim funkcijama u službi ovaj put jebenog Bratstva i Jedinstva.

    S verom u Boga!!!!
    ww2- 16464 - 29.11.2007 : Spiro Novi Banovci - best (1)

    I muslimansko ime na spomeniku


    U septembru 1941. godine ustaše iz Semizovca predvođene braćom Ratkom i Sandijem Hakl i Bećirom Lokmićom, upale su jednog nedeljnog jutra u selo Krivoglavce i u nekoliko kuća natrpali sve živo što su zatekli a zatim zapalile. Gorjeli su živi ljudi, žene i djeca, a među njima i moj otac Kojo Špirić. I ne samo da su zapalili mještane, nego i stoku u štalama, pa je, po kazivanju Jovanovića sa druge strane rijeke Bosne, čitavim krajem odjekivalo rikanja zapaljenih krava i volova.

    Moja pokojna majka, sestra i ja (tada sam imao 3. 5 godine) smo slučajno ostali živi jer smo te nedelje bili kod tetke u Sarajevu. Nakon masakra, ustaše nekoliko dana nisu dozvoljavali prilaz selu, a poslije par dana moja pokojna majka nas je odvela na zgarište naše kuće i kopajući po magazi (podrumu) u pepelu je uspjela da, zahvaljujući džepnom satu, nađe kosti moga oca, pokupi ih u jednu nagorjelu kantu i sahrani u bašti ispod kuće.

    Nekoliko godina nakon rata, opština Vogošća je u Krivoglavcima podigla spomenik žrtvama fašističkog terora, i koje li ironije, među upisanim žrtvama toga pokolja se našao i jedan musliman. Više se ne sjećam kako se zvao, ali se često pitam da li je i on učestvovao u paljenju sela.

    Idi na stranu - |1|2|