fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-VOJKOVICI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

vojkovici- 73762 - 09.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (6)

Tragedija porodice Galinac (1)


Ovo je tragedija koja nikog na tim prostorima nije ostavila ravnodušnim, u meni je ostavila žestok trag a sjećanje na taj događaj me i dan-danas natjera na suze.

Krajem avgusta '95, izgledalo je da će porodica Galinac imati vesele ljetne dane i još ljepše trenutke druženja najbližih članova porodice, kojima je rat otežao uobičajena okupljanja u kući majke Mirjane i oca Marka.

Nakon tri ipo godine provedene u Beogradu, Radmila Galinac dolazi da obiđe svoju porodicu koju nije vidjela od početka rata. Na njenom putu, za koji će se pokazati da joj je bio i poslednji, prva stanica je bila Vogošća gdje je trebala da se sretne sa bratom Radenkom, njegovom ženom i dva bratića Nikolom i Stefanom, kojeg do tada nije ni vidjela.

U trenutku kada su se brat i sestra našli u zagrljaju život je izgledao predivno, a njihovoj sreći nije bilo kraja.

Radenko je tražio da ga zbog Radmilinog dolaska oslobodim obaveza u jedinici, pa sam mu dadoh nekoliko dana dopusta kako bi mogao da sa sestrom podijeli ove nezaboravne tenutke.

U sjećanju na te dane mi je ostao jedan nevjerovatan detalj. Radenko mi se požalio da već duže vrijeme osjeća jake bolove u glavi, a u zadnjih nekoliko dana je imao i problema sa mokrenjem. Nije ni slutio da je u isto vrijeme i Radovan, njegov brat blizanac, koji je živio sa roditeljima u Vojkovićima, imao identične bolove, koji su se nekim čudom reflektovali i na Radenka.

Zbog dolaska sestre, Galijeve muke i bolovi su pomalo zaboravljeni. Dogovor je bio da njegova sestra ostane u Vogošći nekoliko dana, a da nakon toga da svi zajedno odu do Vojkovića. Za prevoz sam im obećao vozilo naše Vojne policije.

Tog prvog dana Radmilinog dolaska, Gali je po rasporedu trebao da bude dežurni oficir u komandi Vojne policije. Odlučio sam da ga poštedim te dužnosti i da to odradim umjesto njega jer nisam htio da remetim već unapred napravljenu naredbu o dežurstvima.

Negdje pred mrak, u kancelariji zazvonio vojni telefon. Vezistkinja Snježa me obavjesti da neko iz milicije u Vojkovićima želi da hitno razgovara sa mnom. Nakon što dobih vezu, komandir milicije, inače komšija Galijevih roditelja, mi reče da je Radovan Galinac preminuo od "galopirajuće mišije groznice" koju je dobio u rovovima po šumama u okolini Trnova. Takođe mi prenese da se to odigralo u svega nekoliko dana. Radovanu je bolest napala bubrege i mokraćne kanale zbog čega je otišao u bolnicu, gdje je zadržan na liječenju ali je vrlo brzo, na velikim mukama, umro. Zamolio me je da nađem način da ovo pažljivo saopštim Galiju.

Nakon što završih razgovor, prisjetih se Galijevih zdravstvenih problema. Bili su identični onima koje je imao Radovan dok je umirao u bolnici. Zabrinuto sam razmišljao o tome kako ću sada Galiju saopštiti ovu tužnu vijest i tako mu pokvariti najsretniji dan od početka rata.

Odlučih da radio vezom pozovem Galija da hitno dođe kod mene. I doista, on je bio tu za samo par minuta. Počeh da mu pričam o Radovanu i bolesti koja ga je napala. Pokušavao sam da ga navedem da shvati o čemu se radi, a da mu to ja ne moram direktno saopštiti. U jednom trenutku Galiju se upališe lampice i on me prekide sa direktnim pitanjem:

  • "Je li umro?"

    Ostao sam skamenjen i samo sam potvrdno klimnuo glavom. Gali je tog trenutka počeo da urla iz sveg glasa i da šakama udara u zid stalno ponavljajući riječi:

  • "Kako da to sada kažem Radi?"

    Zagrli sam ga i pokušao da ga smirim. Rekao sam mu da ide kući i da ću ih ja ujutro sa vozilom naše jedinice odvesti u Vojkoviće. Gali se malo pribrao, ali je i dalje ponavljao da ne zna kako da ovu tužnu vijest saopšti sestri.

    Galinac (Marko) Radenko Galinac (Marko) Radmila Galinac (Marko) Radovan


    Sledećeg jutra, pred komandu su došli Radmila, Gali i njegova porodica. Nakon što smo se na brzinu spremili, krenusmo preko šuma, gudura i divljih puteva u pravcu Vojkovića.

    Posle nekoliko sati mučne vožnje i drmusanja kroz divljinu, stigosmo u kuću žalosti. U gomili ljudi u crnini zatekosmo i Galijeve roditelje, vidno iscrpljeni od bola koji ih je zadesio. Uprkos stanju u kome su se nalazili smogli su snage da pokažu da im je drago što su nakon dužeg vremena ponovo vidjeli svoju kćerku. Nakon pozdravljanja, ožalošćeni roditelji privukoše oko sebe svoja dva unuka, kćerku, sina i snahu, koji su došli da na vječni počinak isprate svoga brata.

    Nakon sahrane sam morao da se vratim u Vogošću. Uoči rastanka se dogovorih sa Galijem da ću za sedam dana ponovo doći po njih kako bi ih vratio kući. I tako je i bilo! Sedmog dana sam ponovo otišao u Vojkoviće. Tamo se zadržah do kraja dana, jer se Galiju nikako nije dalo da krene kući. Baba Mirjana je neprestano molila Galija da Nikolu i Stefana ostavi kod njih, pošto smo ionako planirali da se za jednu sedmicu ponovo vratimo po Radnmilu, koja je odlučila da produži svoj boravak kako bi ih utješila u tuzi koja ih je zadesila. Gali nije htio da to uradi, ali obeća da će ih ponovo dovesti kada dođemo po Radmilu.

    Nakon svih tih dogovaranja i pregovaranja, konačno krenusmo za Vogošću. Put je bio dug i rizičan, ali smo ipak srećno stigli kući.

    U međuvremenu, dok se bližio dan našeg trećeg odlaska u Vogošću, zbog lažnim izvještaja iz Sarajeva, NATO agresor je počeo da nemilosrdno bombarduje Republiku Srpsku. Pravi razlog bombardovanja je samo njima bio poznat, a izbor ciljeva je jedino njima bio jasan. U njihovom divljanju bombardovani su gradovi, bolnice, fabrike, putevi, mostovi, vodeni propusti na drumovima, seoske kuće, štale, stoka na ispaši, vojni objekti, borbene linije odbrane, pa čak i civilna vozila koja su se kretala po putevima. U tim vazdušnim napadima, osjećela se velika mržnja prema srpskom narodu, i u njima su uglavnom stradali civili i nedužni narod.

    U tom vrijeme kopletan sprski narod se budio uz zvuke aviona, koji su nemilosrdno i neselektivno gađali naše prostore. Dan se završavao na isti način. Republika Srpska je bila zemlja u kojoj se narod užasavao izlaska i zalaska sunca!

    Došao je dan kada smo trebali da ponovo da krenemo u Vojkoviće po Radmilu. Gali je tražio da sa nama povedemo i njegove sinove, jer je to obećao majci. Zamolio sam ga da odustane od tog predloga jer situacija nije dobra, a i put preko Srednjeg, kojim smo tog jutra trebali proći, je bio bombardovan. Pošto su NATO avioni srušili jedan most, put preko Srednjeg je bio zatvoren. Alternativni put je bio onaj preko Vučje Luke, ali su muslimani na njemu neprekidno gađali automobile mitraljezima i brovinzima, pa je kretanje po njemu bilo jako opasno.

    Upravo zbog toga sam odbio da tim putem vozim Galijevu djecu, ali sam mu obećao da ću ih ponovo odvesti u Vojkoviće kada se situacija malo poboljša. On je ovo bez pogovora prihvatio.

    Tog jutra, tačnije u samo svitanje, na dionici puta Semizovac -Srednje, NATO avioni su srušili most koji je bio od velikog značaja za građane Srpskog Sarajeva. Kako je to bila jedina bezbjedna komunikacija sa ostatkom Republike Srpske, komada Brigade, je uputila bagere koji su napravili improvizovani prelaz preko rijeke pa je put ponovo postao prohodan.

    Pred sami polazak za Vojkoviće, od policajaca koji su obezbjeđivali ovu dionicu, dobih informaciju da je put otvoren i da se saobraćaj na njemu odvija normalno. Zbog toga odlučih da za Vojkoviće krenemo tim putem. Kada je Gali vidio da smo bez problema prošli taj oštećeni dio, počeo je da mi prigovara što mu ne dozvolih da povede sinove. Ostao sam pri svom stavu i obećanju da će biti prilike i za tako nešto.

    U Vojkovićima nas dočekaše Galijevi roditelji vidno razčarani što nismo poveli njihove njihove unuke. Pokušah da im iznesem razloge za to, ali su oni tokom dana stalno negodovali što ih nismo doveli.

    Kako je dan odmicao, ja sam počeo da ubjeđujem Galija odmah moramo krenuti kući, jer bi bilo poželjno da tamo stignemo prije prvog mraka i na taj način izbjegnemo NATO avione koji koji će i večeras da nadleću naše nebo. Međutim, Galiju se nije išlo, pa me je u nekoliko navrata zamolio da ostanemo još neko vrijeme. Kada se dan već približio kraju, upozorih Galiju da je krajnje vrijeme da krenemo u Vogošću, nakon čega on mrzovoljno poče da se sprema.

    Radmilino i Galijevo pozdravljanje sa roditeljima je bilo bolno i sa puno suza, upravo kao da su predosjećali da je to bio njihov poslednji pozdrav sa njima. Kočano smo bili spremni za povratak!

    Vozio sam što sam brže mogao, kao da je neka sila tjerala da što prije stignemo na mjesto nesreće. U toj žurbi nisam ni bio svjestan kako vrijeme brzo prolazi. Stigao sam na punk koji je držala moja saobraćajna policija. Na punktu sam zatekao Mlađu, Nebu i S. Savića. Nije nas zaustavilo ni njihovo ubjeđivanje da malo sjednemo i popričamo sa njima. Rekao sam im da sada nemamo vremena i da moramo što prije da stignemo kući kako bi se sklonili sa puteva koje NATO redovno bombarduje.

    Krenuli smo dalje. Padao je prvi mrak. Na izlasku iz Srednjeg susretosmo jedan automobil. Vozač nam reče da je put neprohodan jer su avioni ponovo oštetili dionicu puta. Zamolih ga da zaustavi sva vozila iz suprotnog pravca i da im prenese ovu informaciju. Krenuo sam da vidim da li se oko tog oštećenja može napraviti zaobilaznica. Nakon što stigosmo do kratera na cesti, zaustavih vozilo na samoj ivici i ostavih motor na Golfu da radi. Upalio sam farove kako bih mogao vidjeti kolika ju šteta napravljena eksplozijom avio-bombe.

    Dok smo prilazili krateru, izgledalo je kao da je na tom mjestu srušena nekakva kuća. Udubljenje na putu se nalazio upravo na mjestu gdje je u saobraćajnoj nesreći poginuo naš legendarni košarkaš Radivoje Korać. Iz suprotnog pravca, na nekih stotinjak metara od nas, stajalo je još jedno vozilo sa upaljenim farovima okrenutim u našem pravcu. Stajali smo tako i razgledali ogromnu rupetinu na putu. A onda je Gali rekao:

  • "Bježimo odavde, moglo bi se desiti da ponovo gađaju ovo mjesto!"

    Međutim, bilo je kasno. U istom trenutku sam začuo jako hučanje na nebu, kao da se brdo ruši na nas!

    ...Nastviće se...
  • vojkovici- 73768 - 09.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (20)

    Tragedija porodice Galinac (2)


    Odjednom, poput groma iz vedrog neba, odjeknula je jaka eksplozija. Ugledah ogroman vatreni blijesak, koji se vrtio u krug kao neki vir u vodi. Osjetih da letim, i učini mi se da to traje čitavu vječnost. Shvatih da smo pogođeni bombom. Pomislih da se tako nešto ne može preživjeti i da je ovo moj kraj. I tako, dok letim, razmišljam da sam poginuo i da ovo ustvari moja duša odlazi na nebo! Ako je ovo smrt onda i nije tako strašna! Let još uvijek traje, ali osjećam da počinjem da polako padam, dok po meni, poput nekog jakog pljuska, padaju geleri pomješani sa zemljom i kamenje svih veličina.

    Pao sam ravno na cestu, poput daske bačene sa građevine. Gornji dio tijela mi ostade na asfaltu a donji udari u ivicu kratera. Imao sam osjećaj kao da će mi tijelo puknuti na pola. Ipak živ sam! Svijest nisam gubio. Počinjem da osjećam bolove po cijelom tijelu.

    Postaje mi jasno da je NATO avion uočio farove našeg auta i bacio smrtonosni projektil na svoje žrtve. Imao sam osjećaj da se na mene srušila čitava planina. Počinjem da se pipam po uniformi i shvaćam da imam rane po čitavom tijelu. Srećom, ništa ne ukazuje da su one opasne po život. Pogođen sam u desno rame, pa mi vojnička košulja pri dodiru ruke na tom mjestu izgleda izbušena poput neke heklane zavjese. U ruci osjećam jak bol i ne mogu da je pomjerim. Izgleda mi kao da je otkinuta iz svog ležišta. Opustih je da visi niz tijelo i pokušah da je ne mrdam kako bih ublažio bol. Pogođen sam i u lijevu nogu i uočih poveliku rupu na unutračnjem dijelu butine. Mora da je od gelera!

    Pokušah da ustanem. Kada se najzad uspravih pokušah da hodam. Zbog jakih bolova, lijevu nogu sam morao da vučem za sobom. Potražih Galija, ali ga nije bilo u mojoj blizini. Počeo sam da ga dozivam. Detonacije me je skoro potpuno ogluvila pa ništa ne čujem. Pomislih da je vjerovatno isti slučaj i sa njim!

    Mrak bješe već pao, pa se više ništa ne vidi. Svjetla na našem autu više nisu radila. Nastavljam da tragam za Galijem. Ugledah ga kako nepomično leži u krateru. Priđoh mu, a on mi dade znak da je živ.

    Počeli smo da razgovaramo. Pošto se nismo dobro čuli, derali smo se iz sveg glasa. Kaže mi da noge ne osjeća. Uspio je da se okrene na leđa i ispravi u polusjedeći položaj. Sjedoh pored njega, a on se naslonio na moje rame u namjeri da pokušamo da se nekako izvučemo iz kratera. U ramenu sam osjećao strašan bol, ali sam trpio jer je Gali uspio da pomjeri svoje tijelo prema vrhu kratera. I tako, uz pomoć mog ramena i njegovih snažnih ruku uspjeli smo nekako da se izvučemo iz rupe koju je napravila avionska bomba. Rame je izdržalo!

    Sjedimo na ivici kratera. Razgovaramo sa mukom, malo zbog bola a ponajviše jer ništa ne čujemo. U jednom trenutku osjetih da nam neko prilazi sa leđa. Okrenuh se i ugledah Jankovića, borca iz Semizovačkog bataljona. Njega smo tog jutra povezli do Mokrog da obiđe svoju porodicu, a u povratku smo ponovo pokupili ispred kuće u kojoj smo ga ostavili i dovezli nazad u Semizovac. Pokušava da mi nešto kaže, ali ga ja ništa ne razumjem. Imam osjećaj da se nalazimo u nekoj fabrici kojom odjekuje buka motora. On počinje da viče i ja shvatih da mi govori da dobro poznaje ovaj teren i da se u blizini nalazi poljski telefon njegovog Bataljona. On će pokušati da ode do njih i javiti našoj komandi za nesreću.

  • "Jesi li ranjen?" - upitah ga ja.
  • "Jesam, ali nije ništa ozbiljno!"
  • "Jesi li ti ranjen?" - upita on mene.
  • "Jesam, ali mogu da se krećem!" - odgovorih.

    Nakon toga, Janković poče da se udaljava, a ja primjetih da pomalo šepa na jednu nogu. Uskoro potpuno nestade iz našeg vidokruga.

    Ostao sam sa Galijem, u iščekivanju pomoći, jer sami sebi nismo mogli da pomognemo. Galija počinje da hvata kriza! Stalno mi ponavlja kako samo želi da ostane živ, govoreči da ne osjeća donji dio tijela. Govori mi da je gotov i moli me da mu čuvam djecu. Teške riječi u teškom trenutku. Tješim ga i ubjeđujem da je on dobro i da ćemo mi još dugo zajedno ratovati.

  • "Gotovo je druže, gotovo!" - povika Gali!

    Pokušavam da ga skrenem sa teme, pa počesmo da na smjenu dozivamo Radmilu. Ona se ne javlja, ali mi ne odustajemo. Nakon toga, već dobro iscrpljeni od svega, legli smo na asvalt i tresemo se od zime.

    U međuvremenu, stižu prvi ljudi za pomoć. Vidim mog rođenog brata kako mi prilazi sa nosilima. Pomislih u trenutku, otkud on prvi da dođe na moju nesreću. Koliko dugo sam već ovdje? Obratim se bratu da bi ga utješio misleći da on zna da sam ja tu nastradao:

  • "Ej, buraz dobro sam! Ništa ne brini za mene, ali molim te prvo pomozite Galiju jer je on dosta teže ranjen!"
  • "Ej, bruze pa to si ti? Ne mogu da te prepoznam!"

    Pomislih u sebi, na šta to ličim kada me rođeni brat ne može prepoznati. Nakon što odnesoše Galija, stigoše i druga nosila za mene. Prije nego što me odnesoše ja pogledah ka bratu i uzviknuh:

  • "Molim te buraz potražite Radmilu! Nismo uspjeli da je nađemo u ovom krateru, a i ne javlja nam se kada je zovemo!"
  • "Pronašli smo i nju, u lokvi vode na dnu kratera. Pogodio ju je ogroman komad u leđa i napravio veliku rupu na tijelu. Najvjerovatnije je bila mrtva na licu mjesta!"

    Saznadoh i to da je Gali u dosta lošem stanju i da su mu slagali da je Radmila živa i da su je već prebacili u bolnicu.

    Ubrzo potom, Gali i ja se ponovo nađosmo jedan pored drugog, samo ovaj put u Domu zdravlja u Semizovcu. Izgledao mi je veseo i uvjeren da će preživjeti.

    Nakon ukazane prve pomoći ponovo su nas razdvojili jer je Galija hitna pomoć odvezla u bolnici "Žica" u Blažuju. Nešto kasnije na isto odredište povezoše i mene. Put je bio prepun rupa, i prilikom prelaska preko svake od njih sam osjetio jake bolove. Počeo sam da molim vozača da uspri jer su bolovi postajali sve nesnošljivi. Nakon sat vremena konačno stigosmo u bolnicu i ja odmah upitah za Galija. Rekli su mi da je dobro i da ga je doktor Lazić preuzeo i odveo na operaciju.

  • "Dobro je da ga je on prauzeo, sigurno će ga spasiti!" - pomislih.

    U sobi u kojoj sam ležao smjenjivali su se moji saborci. Činilo mi se da ih je za to kratko vrijeme prošlo na hiljade. Nekako sam uspio da zaspim ali me u neko doba probudiše jaki bolovi u tijelu. Bješe već svanulo a oko mene su još uvijek sjedili moji drugovi. Odmah nakon što se probudih upitah za Galija. Moji saborci su ćutali, i samo oboriše glave ka podu. Meni krenuše suze na oči. Shvatih da Gali po prvi put u ovom prokletom ratu izgubio bitku. Podlegao je u borbi za vlastiti život. Zaplakah poput malog djeteta! Rat nas je toliko zbližio da nisam mogao ni da zamislim da ga više nema. Kako ću ja bez Galija, mog junaka, moje uzdanice?

    U sobu ulazi dokor Lazić. Upita me kako se osjećam ali mu ja nisam mogao odgovoriti jer sam i dalje plakao. Iako ga nisam ništa pitao on mi reče:

  • "Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći!"

    Ja mu samo potvrdno klimuh glavom u namjeri da mu pokažem da znam da je to tako.

  • "Zadobio je veliko oštećenje bubrega i mokraćnih kanala. Povređena mu je i repnjača, iz koje je neprekidno izlazila krv, a to u bolnici nisu mogli da zaustave je nisu imali voska.".

    On je i dalje pričao, dok sam ja plakao i slušao.

  • "Da je kojim slučajem preživio bio bi nepokretan i cijeli život bi proveo kao biljka".

    I dok je završavao razgovor, doktor Lazić mi reče:

  • "Dok sam se borio za njegov život stalno se raspitivao za tebe i sestru. Žao mi je što nisam mogao ništa više da učinim za njega. Umro je jutros oko dva sata"!

    I tako, preminuo je naš Gali. Ostade samo tuga i žal za sinom, ocem, mužem i junakom kakvog majka više ne rađa. Da je bar ostao živ? Nije mu se ispunila ni njegova poslednja želja, onu koju je poželio u trenutku dok se njegov život gasio.

    Kasnije sam, u razgovoru sa ljudima koji su ga prevozili do bolnice, saznao sam da je Gali imao strašne bolove zbog oštećenja mokraćnih kanala i bešike. Tražio je da mu daju nož da sam sebi odsječe penis jer nije mogo da izdrži nesnosni nagona za mokrenjem. Takođe su mi rekli da je stalno pitao za mene i Radu! Do poslednjeg atoma snage brinuo se i za nas!

    Njegov brat blizanac Radovan, umro od mišje groznice koja mu je uništila bubrege i mokraćne kanale, a Gali je poginuo od NATO bombe čija mu je eksplozija razorila bubrege i mokraćne kanale. Koja slučajnost da dva brata blizanca umru na identičan način! Kakva strašana sudbina! Kakva tragedija za porodicu Galinac, koja u dvije sedmice izgubi svoje neizmjerno bogatstvo: kćerku Radmilu od 28 godina i sinove Radovana i Radenka, rođene samo gudinu dana nakon nje!

    Na današnji dan, prije tačno 17 godina, prestalo je da kuca junačko i plemenito srce Radenka Galinac - Galija! Dragi prijatelju dok smo mi šivi živjećeš i ti. Neka ti je vječna slava i hvala!!!

  • vojkovici- 86833 - 30.09.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    (Ne)zaboravljeni heroji


    Parastosi poginulih članova porodice Galinac su uspješno obavljeni. Srbin Forever i Regac su odradili besprekoran posao u vezi organizacije.

    Parastos je održan u u crkvi "Sveti Petar Sarajevski Zimonjić" u Vojkovićima. Upućeni su pozivi familiji i ratnim drugovima poginulih, BORS-u Ilidža, Načelniku Opštine Ilidža i prestavnicima SNSD vladajuće stranke u Republici Srpskoj, kao i TV kući Istočno Sarajevo, koja je trebala snimati parastos članova porodice Galinac.

    Zbog zauzetosti sale u crkvi "Sveti Petar Sarajevski Zimonjić" u Vojkovićima, crkva u Veljanima "Sveti Vasije Ostroški" nam je ponudila besplatno salu za ručak koji je planiran nakon parastosa i obilaska grobova poginulih članova porodice Galinac. Uz sve to trebalo je da se pripremi prigodan govor da se pročita za poginule, a za pomoć smo se obratili 88-togodišnjem djedu Branku Staniću starom srpskom junaku, provjerenom još iz predhodnih ratova, pripadniku jurišnog Gatačkog bataljona, koji nam je sročio tekst od kojeg se koža ježila a suze navirale na oči...

    Nedelja, 08. 09. 2013. ljeta Gospodnjeg

    Osvanu je divan, sunčani septembarski dan! Predivno zdanje crkve "Sveti Petar Sarajevski Zimonjic" obasjano jutarnjim sunčevim zrakama. Plato ispred crkve je bio prazan, a crkvena vrata širom otvorena u iščekivanju vjernika za nedeljnu svečanu liturgiju i parastosa poginulim junacima porodice Galinac. Sa Igmana dopire miris čistog, svježeg planinskog vazduha. Kompletna slika izgledala je božanstveno, samo je povod za dolazak na to mjesto kvario taj divni osjećaj!

    Sve je bilo spremno za okupljanje u čast Radovana, Radmile, Radenka i Slavka Galinac, žrtava oslobodilačkog rata u BiH. Na plato ispred crkve sam među prvima došao ja, Srbin Forever i njegov sin. Ubrzo potom nam se priključuje Marko Galinac, otac od Radovana, Radmile i Radenka. Ne dugo zatim, mjesto je bilo krcato automobilima. Rodbina od poginulih i njihovi ratni drugovi preplavili su poveliko crkveno dvorište. Pristigli su ljudi iz svih krajeva Republike Srpske. Mnogi se nisu vidjeli još od kraja rata, pa smo iskoristili tu priliku da se srdačno pozdravimo i popričamo.

    Potom smo ušli u crkvu. Njena unutrašnjost je bila krcata, kao u vrijeme najvećih vjerskih obreda. Iako skup bješe tužan, bilo je i lijepo vidjeti da tako veliki broj ljudi prisustvuje liturgiji i parastosu. Zvaničnici BORS-a sa Ilidže na čelu sa Šehovcem i Načelnik opštine Kovač su uveličali ovaj skup sa svojim prisustvom. Na poziv su se oglušili samo predstavnici SNSD-a i TV kuće Istočno Sarajevo. Za članovi vladajuće partije, ovaj skup nije bio interesantan, a TV kuća Istočno Sarajvo je zbog štrajka bila u nemogućnosti da pošalje ТV ekipu za dogovoreno snimanje ovog parastosa, tako da smo ostali uskraćeni za video snimak ovog interesantnog događaja.

    Po završetku liturgije u crkvi je obavljen je parastos, posle čega smo se sa automobilima uputili na groblje "Grlica". Nakon polaganja cvijeća na grobove poginulih od strane njihove uže porodice, ČVP i presednika BORS-a Ilidža, uz upaljene svijeće smo se pomoli za duše pokojnika. Na kraju je Srbin Forever pročitao unaprijed pripremljen govor, od koga su svima tekle suze a čula se i kuknjava njihovih roditelja, rodbine i ratnih drugova, kao da su pokojnici tek tada spušteni u svoje humke.

    Nakon toga su se svi prisutni pomolili i cjelivali mermer na uzglavlju žrtava, a potom smo se uputili u crkvenu salu u Veljane, gdje je bio pripremljen ručak za sve prisutne. Tamo su bile sve zvanice osim predstavnika SNSD-a.

    Ovom prilikom želim da se zahvalim svima onima koji su se odazvali i prisustvovali parastosu, a posebnu zahvalnost odajem pripadnicima ČVP koji su, uprkos ovoj finansijskoj krizi, došli iz svih krajeva Republike Srpske u jako velikom broju da odaju počast našem ratnom drugu Galiju i njegovim najbližim!

    Ovom prilikom želim da saopštim da je Milan Vukotić, čitajući naše tekstove na ovom sajtu odlučio da bude donator desetodnevnom bovku na Jadranskom moru u Crnoj Gori za dvoje djece od poginulih borca, prepuštajući meni taj izbor. Ja sam izabrao i na parastosu predložio da to budu Nikola i Stefan, sinovi pokojnog Radenka Galinac - Galija.

    Milane, hvala ti puno za ovaj poklon, budi siguran da je otišao u prave ruke!
    vojkovici- 93615 - 09.09.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    In memoriam


    10. septembra se navršava 20 godina od kada je NATO u svom zločinačkom pohodu napravio do tada neviđenu tragediju porodici Galinac/

    Da se ne zaboravi:

  • Galinac (Marko) Radenko - Gali (ovakvog junaka majka više ne rađa)
  • Galinac (Marko) Radmila
  • Galinac (Marko) Radovan


    Vječna vam slava dragi prijatelji!
  • vojkovici- 95169 - 14.02.2016 : Zoka Hadzici - best (4)

    U ratu za 15 dana izgubili troje djece, a sad jedva sastavljaju kraj sa krajem


    vojkovici- 102609 - 26.08.2018 : VHS kaseta Semizovac-Srednje - best (0)

    Tragedija porodice Galinac


    Upitajte Vogošćanina Pravog što ne objavi video materijal sa uviđaja i bdijenja u kući pokojnog Galija i njegove sestre. To je jedan srceparajući video zapis, a pogotovu onaj dio kada otac, koji je prije par dana sahranio jedno dijete, grli drugo dvoje u sanduku.

    Idi na stranu - |1|2|