fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-VOGOSCA_RAT
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

vogosca_rat- 99965 - 23.03.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (0)

Vogošća, ratne medicinske neprilike


Dom zdravlja u Vogošći je na početku rata izgubio veliki broj svojih zdravstvenih radnika, neke zbog nemogućnosti da dolaze na svoja radna mjesta, a neki zbog toga što im nije odgovarala srpska zastava koja se viorila ispred zgrade Opštine, kao i aprilsko zvanično proglašenje Srpske opštine Vogošća.

Nacionalna netrpeljivost koja se širila po BiH znatno je uzdrmala i vogošćansku zdravstvenu ustanovu. Mali broj preostalih doktora i medicinskih sestara stvorilo je više nego kritično stanje u Domu zdravlja Vogošća. U prvim ratnim danima, pojedini medicinari su, bježeći sa teritorije pod muslimanskom kontrolom, dolazili u Vogošću pa se tako poboljšalo brojno stanje zdravstvenih radnika. Međutim, i to je bilo nedovoljno da se zbrinu svi ranjenici, kojih je svakog dana sve više i više pristizalo na zbrinjavanje u vogošćanskom Domu zdravlja.


Loša politička situacija i ekstremni nacionalizam uticao je da su i zdravstveni radnici bili u teškoj situaciji na cijeloj teritoriji BiH. Takvo stanje nije zaobišlo ni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, zbog čega su medicionari srpske nacionalnosti bježeći iz Sarajeva, dolazili u Srpsko Sarajevo.

U to vrijeme u Vogošći se sumnjalo u istinitost o maltretiranju srpskog stanovništva po Sarajevu, jer se na BiH TV kućama pričalo o multieničkom gradu, pa su vijesti o stradanjima Srba smatrane našom ratnom propagandom, zbog čega građani Vogošće u početku nisu davali značaja takvim vijestima. Međutim, vremenom se to promjenilo jer je veliki broj uglednih građana, koji su izbjegli iz Sarajeva, svojim iskazima potvrđivali prethodno objavljene informacije.

Loše vijesti iz muslimanskog dijela Sarajeva svakodnevno su pumpane među stanovnike Srpskog Sarajeva. Nacionalne netrpeljivosti nisu zaobišla ni opštinu Vogošća, pa su se nacionalne nesuglasice i problemi prenijeli i u "Dom zdravlja Vogošća". Među prvim je to osjetila Halida Zeničanin. Halida je bila veoma cijenjena i poštovana, dugogodišnja vogošćanska medicinska sestra. Iako je bio manjak zdravstvenih radnika, Halida je zbog nacionalne netrpeljivosti bila prva koja je iz tog razloga izgubila svoje radno mjesto.

Svakodnevni upadi vojnika u "Dom zdravlja", često sa prijetnjom oružjem, da njihov drug mora da preživi ranjavanje, ili u protivnom oni će sve zdravstvene radnike pobiti. Bilo je to nevjerovatno bjesnilo među pojedinim borcima. Ponašali su se kao da su doktori željeli da ranjenik umre ili su prouzrokovali to ranjavanje. Takvo divljanje je svakodnevno dovodilo u životnu opasnost sve medicinara, a posebno one koji nisu bili srpske nacionalnosti. Zdravstveni radnici su na svojim bijelim uniformama imali napisana svoja imena. Naoružani razjareni divljaci su tako znali, kako se ko zove, pa su još gore reagovali kada bi vidjeli ime medicionara druge nacionalnosti.

Tih ljetnih julskih dana '92. godine ni Franjo Đuriš nije ostao pošteđen od nacionalne netrpeljivosti. Mnogi vogošćani se sječaju kakve su probleme imali kada kod nas nije bilo "Radiologije". Za neophodan snimak svaki put se uzimala uputnica i odlazilo se u sarajevske bolnice, u dugim redovima čekalo da se napravi rengenski snimak nekog dijela tijela. Dolaskom Franje Đurića u vogošćanski Dom zdravlja, naši sugrađani su konačno odahnuli po tom pitanju.

Franjo je bio jedini vogošćanin koji se tim poslom bavio dugi niz godina. Uz velike muke, uz pomoć svojih poznanika i stručnog znanja, oko te grane medicine, Franjo je uspio da osposobi "Radiologiju" u Vogošći i tako smanji velike troškove i probleme pacijentima. Stari vogošćani bili su neizmjerno zahvalni Franji Đuriću na otvaranju Radiologije! A onda je došao rat i neko je sve to zanemario, jer mu je zasmetalo Franjino ime.

Moj drug Zoran Jeličić-Piće svakodnevno je u tom periodu išao na previjanje rane zadobijene prilikom granatiranja Vogošće. Dok su medicinske sestre previjali Pićeta, on je čuo u ambulantnom holu galamu, koja je ukazivala na prijetnju upučenu Franji Đurišu. Zasmetalo je nekima to što će Franjo da napravi snimak na ruci njihovog ranjenog druga. Bili su bijesni zbog toga i posegli su za oružjem, prijeteći kompletnom medicinskom osoblju da sledeći put kad dođu u Dom zdravlja, ako zateknu Franju na radnom mjestu, da će ga na licu mjesta ubiti.

Bili su to neki nepoznati naoružani ljudi, koje Piće do tada nije viđao u Vogošći. Piće je dobro znao ko je Franjo Đuriš. Znao je i to da sam ja dobar sa njegovim sinom Rankom, pa je po previjanju rane odmah potražio mene da mi to saopšti. Kada sam čuo šta se desilo, potpuno sam pobjesnio. Shvatio sam da neke stvari u Vogošći mogu da se spriječe samo silom i prijetnjom. Preuzo sam na sebe taj rizik i pozvao mog Kuma i ostale prijatelje da pođemo u Dom zdravlja i spriječimo smjenjivanje Franje Đuriša.

Oni su bez oklijevanja dali svoj pristanak i za tren oka smo bili spremni za akciju. Stigli smo onako ljuti u Dom zdravlja. Kum je bio komandir naše jedinice i bio je najbolji među nama za verbalni dijalog. Znao je da bi ja na grub način pokušao sprovesti svoj plan u djelo, a on je znao na pravi način svoju ljutnu predstaviti drugima i da svoj plan sprovede u djelo, pa je preuzeo na sebe glavnu riječ. Već od samog početka Kumove priče, medicinari su shvatili našu poruku. Počeli su nas smirivati i ubjeđivati da do Franjine smjene neće doći i da nema potrebe za podizanjem tenzija.

U to vrijeme smo svi u Vogošći znali iz kog razloga je došlo da Halida Zeničanin izgubi posao, pa smo odmah spomenuli njen slučaj. Dobili smo uvjeravanja od direktora ambulante da je Halida sklonjena radi njene sigurnosti i da je dobila zadazak da obilazi i nosi lijekove za stare i nemoćne muslimane po Vogošći. Sve mi je to u tom momentu izgledao sasvim moguće, pa sam zbog Hipokratove zakletve prema kojoj medicinari moraju da se ponašaju, povjerovali smo u istinitost priče medicinskog osoblja.

Povjerovali smo im u to što govore, ali za nas je u tom trenutku bilo važnije da se što više podignu tenzije i stvori frka oko Franjinog imena, jer samo tako se moglo poručuti drugima u Vogošći, da Franjo nije repa bez korijena i da će ga njegovi sugrađani, ako zatreba i oružjem braniti od zlikovaca.

Sve se smirilo i dobro završilo, više niko nije dolazio da prijeti Franji i Franjo Đuriš je, uprkos svemo što mu se desilo, do kraja rata ostao je vijeran svojoj Vogošći, radeći kao šef radiološkog odjeljenja! Kada se rat završio, Franjo je zbog toga što je bio odan Hipokratovoj zakletvi, zbog koje je tokom rata bio obavezan da pomaže srpskoj vojsci, morao za uvijek da napustio svoju Vogošću i ode u Njemačku u kojoj i danas živi.
vogosca_rat- 92403 - 17.02.2015 : Stari - best (1)

Kad iz čovjeka progovori rakija


U jednom od prethodnih članaka na ovom sajtu jedan učesnik se hvali kako je u toku rata "pomagao" Srbima. Nisam mogao odmah da se uključim u komentar, ali nije ni sada kasno da iznesem moj slučaj "hvalisanja".

U ljeto '92. godine, vodile su se žestoke borbe u zonama odgovornosti Sarajevsko-romanijskog i Drinskog korpusa, kroz koja su prolazili putni pravci izlaza iz Sarajevske kotline i putevi spasa. A za one koji su ostali u toj kotlini bili su zatrvoreni sa svih strana. Oni koji su uspjeli ranije napustiti Srpsko Sarajevo, otišli su bez cilja, grlom u jagode. Sa sobom su ponijeli tovare briga za muške članove svojih porodica, za one koji su im ostali kod svojih kuća da brane ono što se odbraniti može.

Baš u to vrijeme poginuo nam je sin. Moja supruga nije bila u našem mjestu kada se to desilo. Nije mogla doći na sahranu jer su sve saobraćajne veze pokidane. Došla je skoro mjesec dana kasnije, i tada je jedva ostala živa, jer je išla od Zvornika preko nekih mjesta, da li Paprača ili Caparde ne znam tačno, gdje su muslimanske snage napale kolonu civilnih vozila, među kojima i moja supruga, od kojih su neki čak i izgorjeli u svojim vozilima. Kada je došla bila je u crnini a izgledala je kao da je bila u nekom rovu od ilovače.

O susretu sa suprugom, ne mogu pisati.

Nije se čestito ni odmorila od puta, obavijena tugom za svojim djetetom htjela je da odmah idemo na groblje. Izišli smo iz zgrade gdje nas je sreo jedan naš poznanik, musliman. Nosio je jednu veću i jednu manju torbu. Žena mi u crnini ide ispred mene, a on umjesto da joj izjavi saučešće priđe meni i moli me da ga odvučem na prelaz da ode iz našeg mjesta. Rekoh mu da sačeka, pa ću ga odvući kad se vratim s groblja. Mi smo sjeli u auto i otišli na groblje.

O susretu majke sa grobom svoga djeteta, to ne mogu da pišem. To je bilo strašno!

Nismo bili na groblju ni pola sata, otpočelo je granatiranje po susjednom selu, pa čak i u groblje. Govorim supruzi da napustimo groblje, ali ona odgovara da bi voljela da i ona pogine i da leži u grobu sa svojim sinom. Nekako je ubijedih i krenusmo do auta a onda prema gradu. Ispred susjednog ulaza, stajao onaj musliman koji me je molio da ga odvučem do prelaza. Otišao sam u stan, uzeo sapun za umivanje, četkicu za zube i kaladont i dao mu još 10 DM. Jer stvarno nisam imao više! Sjeli smo u auto i krenuli pravo do prelaza. Na benzinskoj pumpi kod Delića kuća sretoh jednog našeg borca, koji se vraćao sa smjene na prečazu, na punktu. Rekoh mu o čemu se radi i on mi reče da ostanem tu na benzinskoj i da ga sačekam, pa ćemo zajedno nazad u naselje. Tako i uradih. I naš borac dobro poznaje mog poznanika. Pribojavao sam se da iz pravca prelaza ne bude kakve pucnjave, ali ne bijaše baš ništa. Ubrzo se i onaj borac vrati, rekavši mi da je poznanik prešao i otišao. Otišao je živ i zdrav. I otišao je bezbjedno i tako ostao živ.

Kasnije sam saznao da je u toku rata radio u blizini Pionirske doline u kući Milorada Marjanovića, koji je prije rata imao svoju mašinsku radionicu. S njim su radili još neki naši poznanici iz Vogošće i Sarajeva.

Završio se nesretni rat i neki su se Srbi vraćali i tražili svoju imovinu, stanove ili kuće. Među takvim bio sam i ja. Jedva sam uspio da povratim svoju imovinu! Vratio sam se u stan jer su me moji Srbi istjerali iz tuđe imovine u mjestu gdje sam bio privremeno sa boravkom.

Nakon povratka u Vogošću taj moj poznanik, ostao mi je još više zapamćen zbog njegove nagle promjene u svom nastupu i ponašanju. Kada smo se poslije rata, po povratku u naš stan, sreli u Vogošći, taj isti moj poznanik me je tada upitao:

  • "Je l' Alaha ti, jesi 'l se to vratio u svoj stan?"
  • "Jesam!" - rekoh mu.
  • "A ko ti je bio u stanu?"
    Rekoh mu koje stanovao.
  • "E, neka si se vratio. Od ove bagre se ne može živjeti!"

    Nisam mu baš ništa odgovorio na tu njegovu primjedbu o pridošlom satnovništvu, jer tada nisam ni znao ko se sve i iz kojih su se krajeva doselili novi stanovnici u Vogošću.

    Pa eto, sad znaš da sam u svom stanu, govorim mu, a on mi tada reče:

  • "E, da znaš doći ću ti jednu veče, al da me ne vide ovi drugi da idem kod Srbina."

  • "Pa kako hoćeš!" - rekoh mu, ne rekavši mu ni dođi ni ne dođi, ali mi je ta njegova rečenica govorila nešto?

    Nakon nekoliko dana, moj poznanik u ranim večernjim satima pozvoni na vrata stana.

  • "Evo ja došao!" - reče.
  • "Izvoli uđi!" - rekoh mu.

    Pozdravi se sa mnom i mojom ženom i sjede na kauč. Poče priča o proteklom ratu, gdje se sve on nalazio, šta je sve radio (lagao mi je iako je Bogomoljac) i gdje mu je bila porodica, jer nisu bili zajedno. Moja žena iznese u osrednjem ovalu narezane suve govedine i sira Trapista, te donese i flašu Loze, jer druge još nismo imali. Iako ja ne volim, a samim tim i ne pijem Lozu, žena nasu obojici po čašicu i uz piće i mezu nastavimo priču.

    A sjećam se dok sam još radio, da je on javno govorio da ga SKJ i politika ne interesuju, jer nam je tada rekao, da je on veliki vjernik. Iskreno rečeno, ja ga nisam prije ni vidio da on konzumira alkohol.

    Ovog puta uz svoju priču, on je često ispijao čašicu sa Lozom i mezetio, pa sam se zapitao: "Bože, kako to da vjernici muslimani piju alkohol, ako im je zabranjeno?"

    Moram, iako to baš i nije zgodno a ni red da kažem, da je moj poznanik ubrzo ispraznio oval s nareskom i popio priličnu količinu Loze, pa je piće imalo uticaja i na njegovo dalje ponašanje. Očito da ga je rakija oslobodila i okuražila, pa mi je u sred mog stana izrekao ono što nikada ne bih očekivao da će mi reći. Ali on too reče samouvjereno jer je iz njega govorila rakija:

  • "Jebi se ti, ništa ti meni nisi pomogao!"

    Ja ćutim i gledam u njega. Potom pogledah u ženu, a ona zaprepašteno klimnu glavom. Nisam znao šta je ona htjela da mi kaže tom svojom mimikom, ali vidjevši da je moj komšija u pripitom stanju, ja mu rekoh da je već 11 sati i da treba da idemo na spavanje. On ustade i ode baš kao da i nije bio kod poznanika.

    Nakon odlaska poznanika, žena poče da me psuje:

  • "Ma slušaj ti, ne zovi mi više nikoga da mi dolazi ovdje u stan. Sram ga bilo da tako govori kad se najeo i napio kod nas. A znam da te molio ko nikoga da ga odvezeš do prelaza. Kako ga nije sramota da sada tako govori?"

    Žena se naljutila pravo na mene.

  • "Ženo, ja ga nisam zvao, već je on rekao da će doći da nas posjetiti" - pokušavam da se opravdam, i sam ogorčen na ovog mog poznanika.

    Šta ćeš, takvi su ti ljudi iz kojih umjesto njihovog mozga govori rakija. Neka to bude prošlost iz koje ostaje nauk za budućnosti.
  • vogosca_rat- 91849 - 17.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (8)

    Pretres nepoznatog terena


    Juni i juli mjesec '95. godine bijaše veoma težak period na Sarajevskom ratištu, možda i najteži od početka "Građanskog rata". Borci su unapred bili informisani od svojih komandi šta ih čeka u narednom periodu, tako da su znali da je ovo odlučujuća bitka, biti ili ne biti, pa su se linje odbrane puno ozbiljnije branile nego što je to bilo u svim predhodnim muslimanskim ofanzivama.

    Dani su se smjenjivali, a sa njima i muslimanski napadi na Srpsko Sarajevo. Iz dana u dan, napadi su postajali sve jači i jači, ali ipak, borci su čvrsto držali svoje pozicije. Neke od jedinica nisu izdržale žestoke neprijateljske napade, zbog čega su muslimanske snage naizgled napravile uspjeh u toj ofanzivi. Zbog probijanja pojedinih linija organizovani su kontra-napadi, koji su urodili plodom. Brzim dejstvima bez gubljenja vremena, rezervne jedinice su gotovo sve neprijateljske jedinice vratili na početni položaj.

    Takvu snagu odbrane neprijatelj nije očekivao od srpskih jedinica, zbog čega je bio zatečen i iznenađen, ne vjerujući u ono šta im se dešava na terenu. Daljnji tok ofanzive i razvoj situacije išao je u našu korist, rušio je moral kod neprijatelja, a podizao kod naših boraca, dajući nam uvjerenje da ćemo se na kraju ipak odbraniti od brojnije jačeg neprijatelja.

    Kada je muslimanska ofanziva bila skoro slomljena, krenula je naša kontra-ofanziva na Srebrenicu. Građani i borci Srpskog Sarajeva su sa nevjericom gledali na TV prijemnicima, kojim pravcem idu srpske snage. Kada se pomislili da ćemo krenutu na moralno slomljenog neprijatelja i konačno presjeći njihovu važnu putnu komunikaciju Doboj-Tuzla, i tako potpuno slomiti njegove snage, krenulo se u napad na potpuno drugom dijelu teritorije. Prostor oko Srebrenice je osvojen relativno brzo i mi smo bez borbe ovladali samim naseljem. Kod nas u Srpskom Sarajevu nisu dopirale prave informacije šta se tamo dešava, samo ono što je objavljivala TV "SRNA". Bili smo zaokupljeni svjim problemima, pa na ta dešavanja i nismo pridavali veliki značaj.

    Kada smo konačno krajem jula slomili muslimansku ofanzivu na Srpskom Sarajevu počele su da pristižu nekakve informacije iz Srebrenice.
    Neke muslimanske jedinice su krenule u proboj naših linija i zbog nepoznavanja terena skrenule su duboko u našu teritoriju. Prijetila je opasnost da će rasturene neprijateljske snage izgubljene po našoj teritojiji vršiti diverzije i pljačku stanovništvo po selima. Moralo se hitno nešto učiniti po tom pitanju.

    Na referisanju u 3. sarajevskoj brigadi, komandant Josipović nas je izvjestio o toj situaciji na terenu, a koja je dobijena iz "Glavnog štaba". Izdao mi je naređenje da pripremim "Borbeni vod" ČVP, sa kojim ću da pretresem teren od Vogošće u pravcu Sokoca, na koji se sumnja da su manje grupe zalutale u taj rejon.

    Po završetku referisanja otišao sam u prostorije ČVP i prenio informacije i naredbe dobijene od više komandanta. Tu noć sam sa svojim saradnicima razradio plan našeg zadatka. Sutradan, u sami cik zore "Borbeni vod" dopunjen jednim brojem policajaca iz "Saobračajnog voda", bio je spreman za postrojavanje. Nakon što je utvrđeno brojno stanje, Radmila, personalac u ČVP je upisala u "Ratni dnevnik" imena policajaca koji kreću na zadatak.

    Sve je bilo spremono i krenuli smo marševskim korakom, u koloni po jedan, pod punom ratnom opremom, u pravcu brda koje se zove Motka. U početku je to bilo lagano i zanimljivo za sve borce, pa je raspoloženje za zadatak bilo na visokom nivou. Nakon dolaska na vrh brad, malo smo odmorili i uz pomoć kompasa uputili smo se u pravcu Sokoca. Prilikom kretanja stalno smo koristili topografsku kartu i kompas, pa nam je to bio i jedan vid vježbe koji nismo imali prilike da koristimo do tada tokom rata

    Pošto je bilo veliko interesovanje da se koristi kompas, iskoristio sam ovu akciju kako bi se dodatno uvježbali svi borci sa korištenjem karte i snalaženjem u prirodi krećući se u pracvu određenog zadatka.

    Tokom kretanja koristeli smo i prirodne zankove, poput mahovine na kori drveta, pa je i to bio jedno novo iskustvo za pojedine borce. U početku je to svima bilo veoma zanimljivo. Pretresali smo svaki prostor koji bi nam ukazivao da bi mogao služi kao privremeni zaklon za neku grupu ljudi koja bi se našla izgubljena na tom terenu.

    Kretali smo se polako u širokom luku, duž jednog makadamskog puta koji je vodio u pravcu Sokoca. Kretali smo sa puškama na gotovs, kako bi bili spremni za iznenadni neprijateljski napad. Bio je to ljetni avgustovski dan i bilo je veoma vruće. Zbog vrućine smo morali da često pravimo pauze. U momentima odmora puno nam je pomagalo visoko i gusto olistalo drveće. Već je bilo prošlo popodne kada smo bili blizu Sokoca.

    U jednom usjeku, između dva brda, naišli smo na jednu manju pećinu. U njoj smo pronašli nekoliko opušaka i tragove koji ukazuju da je neko boravio u njoj, ali oni nisu bili svježi pa su pokazivali da je to bilo davno i nije nam davalo sunju da se neprijatelj tu sklanjao u skorašnje vrijeme. Kako ništa nije ukazivalo na to da se neprijatelj nalazi na tom terenu, a umor se uveliko osjećao na svim borcima, odlučio sam da sa jedinicom pođem nazad u Vogošću.

    Pošto zbog geografskog položaja i daljine nismo mogli ostvariti radio kontakt sa našom bazom, da tražimo prevoz nazad, krenuli smo pješke istim putem kojim smo došli, ovaj put u suprotnom pravcu.

    Iako smo se kretali puno brže nego prilikom preteresa terena, ipak umor je učinio svoje, pa su borci često tražili da stanemo i da se malo odmorimo. Dan se bližio kraju, a još uvjek nismo bili stigli u našu jedinicu. Mrak je učinio svoje, zbog čega više nismo mogli koristiti kartu za naš siguran povratak. U našoj jedinici je bilo nekoliko starih iskusnih lovaca, Sale, Slavko i Đuka, koji su dobro poznavali ovaj kraj, a naročito područje Motke, pa smo zahvaljujuči njima bezbjedno stigli u jedinicu. Bilo je blizu ponoći kada smo konačno završili naš policijski zadatak!

    Po završetku zadatka imao sam obavezu da pismeno izvjestim komandu, o dešavanjima na tom prostoru koji smo pretresli i šta smo pronašli tom prilikom.

    Sutradan sam poslao izvještaj komandantu, sa obrazloženjem šta smo zatekli na tom prostoru. Kako je sve bilo čisto i bez sumnje da se neprijatelj skriva na tom prostoru, više se nije poduzimala nikakva akcija po tom pitanju!

    Danas, kada sagledam sve ove činjenice, ono što se desilo narodu iz Srebrenice, trebalo je da se desi i Srbima iz Srpskog Sarajeva. Međutim "one budale se ponovo odbraniše" i spasiše se od pokolja!

    Eto, tako su sarajevski borci pokvarili dogovor između vođa zaraćenih strana!

    Bilo, ne ponovilo se!!!
    vogosca_rat- 91305 - 04.10.2014 : Somi Lutalica Bijeljina - best (0)

    Bošnjak (Jovo) Vojno


    G-dine Željko,

    poginuli borac na dan 04. 10 1994, BOSNJAK (Jove) BOŽO, Vogošća. On se ne zove Božo, već BOŠNJAK (Jove) VOJNO.
    vogosca_rat- 90799 - 13.07.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Pogibija Neše Lalića i Dragana Kujundžića - Grge


    Stanislave,

    Ja i nisam sumnjao da si ti uputio kritike za kukavičluk na račun Čurke i Alija, nego da je to upučeno na račun svih kukavica. Nije to jedina borba u kojoj su ova dvojica učestvovala kao jurišnici, pa je nepošteno nazvati ih kukavicama, dok neki borci koji su bili izvan puškometa danas pokušavaju sebe da uveličaju kao heroje, samo zato što su po spisku pripadali Mićinoj jedinici!

    Iz mirnog doba je vrlo teško reći koje bio kukavica u ratu. U ratu se gine i niko, ama baš niko ne želi da pogine, pa ni ovi naši heroji nisu krenuli u taj juriš da poginu. Oni su herojski krenuli u juriš, u pravom smislu te rijeći! Krenuli su u napad jednom velikom čistinom! Možda se ti ne sjećaš tog terena ali tvoj otac koji je radio u PSC-u dobro zna kako je tamo bilo.

    Juriš je izveden na trolebuskim stanicama, sa proširenjem na obje strane, široko pedesetak metara, a u pravcu Menjaka je bio potpuno vidljiv teren dužine i preko dvjesto metara. U tom jurišu su zanemarili Saobračajni fakultet, koji su muslimanski vojnici koristili kao malu kasarnu za smjenu straže. U toj zgradi je boravilo uvjek od trideset do četrdeset muslimanskih vojnika, plus, jedna smjena direktno na liniji odbrane. Oni su krenuli u juriš zaobilazeći taj objekat, koji je tokom rata bio neprekidno gađan i nije bio srušen. To je bila velika greška!

    Na kraju da kažem, mi treba da pišemo o herojima u toj borbi! Nešo i Grga su bez sumnje bili heroji, a Mićo je pokazao koliko je srce imao, čime ja zaslužio da bude vođa te jurišne jedinice!

    Ako već pričamo o tome koje bio kukavica u toj borbi, onda se ja pitam, a gdje su ostali borci bili iz Jurišnog voda, kad znako da je Mićo tad sa sobom imao preko dvadeset boraca za učešće u toj akciji?

    Da li mi imamo pravo i možemo da kažemo da je kukavica, ko je imao petlju da krene u juriš na tom dijelu terena?

    Ja bi pitao "Niko" da li bi mogao da objasni gdje su on i njegovi drgovi tada bio i zašto nisu pritekli u pomoć da se izvuče ranjeni drug, nego se doveo radni vod da to obavi u njihovo ime?

    Moje mišljenje je, u ratu su bili kukavice samo oni koji su pobjegli iz Bosne, a nakon rata se vratili da koriste blagodeti te zemlje!
    vogosca_rat- 90745 - 11.07.2014 : Stanislav Vogošća - best (2)

    Re: Pogibija Neše i Grge


    Pravi,

    Možda je, kada se ovakvo pogleda moj komentar na onaj post a koji je postavio Niko, ispalo da osuđujem tu dvojicu pomenutih momaka ali to mi svakako nije bila namjera! Ovo prije svega jer pomenutu dvojicu ne poznajem, pa sam napisao da je u ratu bilo dosta kukavica koji su gledali samo svoj interes, što je po meni tačno jer inače to ne bih ni pisao, ali misleći generalno a ne na ta dva pomenuta momka, iako sam negje nekad čuo da se spominje nadimak Ćurka, ali sam ipak rekao da bi oni koji su sa njima bili u borbama najbolje znali detalje određenih situacija!

    Naime, moj krajnji cilj je bio da spomenem dan pogibije Neše i Grge, bez ikakve osude drugih što se to tako dogodilo jer tamo nisam ni bio pa u tim događajima nisam ni učestvovao.

    Taj "Neko" što je to napisao o nekom Ćurki i Aliju je možda iz razloga što se međusobno nisu slagali pa je bio subjektivan (kao što si ti naveo) ili iz razloga što po njegovom mišljenju nisu se dovoljno zalagali da im se pomogne dok su još bili živi a dok je na suprotnoj strani Mićo žrtvovao svoj život da ih izvuče kada su već podlegli ranjavanju i kada se više nije ništa moglo promijenjiti!

    Jasno je i to da njihova pogibija nije direktna posledica nečije greške, pa shodno tome i ne treba raspravljati i donositi sud ko je kriv za to jer koliko se može vidjeti direktnog krivca za sada nema pa neka ostane na tome da su pomenuti borci toga dana dali svoje živote za srpstvo i ne treba tražiti krivca za njihove žrtve!

    Slava im!
    vogosca_rat- 90725 - 08.07.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Pogibija Neše Lalića i Dragana Kujundžića - Grge


    Stanislave,

    Ne želim da sudiš prema pogrešnim informacijama koje "neko" objavio iz mržnje prema pojedinim osobama, zbog čega ću i ja da se uključim u ovu malu raspravu.

    Moram da ti kažem da su se tog 03. 07. '92. desile mnoge greške prilikom izvođenja borbenioh dejstava, zbog čega je sve krenulo neželjenim tokom.

    Prva greška koja se desila, a nije bila po planu koji je pripremljen u TGV i Vogošćanskoj brigadi, je pogrešan pravac napada. Plan je bio nakon probijanja neprijateljske linije i osvajanja Glavice da se krene sa leđa u pravcu Ugorskog i Saobračajnog fakulteta, a ne sa čela kako je taj dan krenuo "Jurišni vod".

    Druga greška je što Minja sa svojom jedinicom nije došao na vrijeme na polazni položaj, kako bi im pomogao prilikom juriša sa bočnom vatrom, što je bilo jako važno u toj borbi.

    Treća greška je što su oni ipak krenuli u napad iz tog prvca bez bočne zaštite.

    Ipak, največa greška je što nisu odvojili ni jednu grupu da napadnu neprijatelja sa leđa, kad je Vogošćanski bataljon probio liniju i pred sobom imao razbijenu muslimansku vojsku. Da su tada imali ljudstva da krene sa Glavice u pravcu Ugorskog, borci Vogošćanskog bataljona bi im sigurno pružili podršku i priključili bi se tom napadu, koji bi ako ništa bar prisilio muslimansku vojsku da obrate pažnju na tu stranu i tako olakšaju izvlačenje Mićinih boraca.

    Moram da kažem, kada sam javio komandi Brigade da smo zaposjeli neprijateljsku liniju na Glavici, Mićo i njegovi saborci su krenuli u juriš, ubjeđeni da je među neprijateljskim vojnicima nastalo totalno rasulo. Pošto su muslimanski vojnici taj dio linije sa Menjaka i zgrade Plive imali odličnu pregled i kontrolu prostora, nije im bilo teško da drže naše borce pod jakom mitraljeskom vatrom, što se i desilo. Nakon što je Mićo uletio sa svojim borcima u tu jaku vatru, prozvao je mene na radio stanicu i psovao mi majku što sam slago da je Glavica pala. Mićo je bio ubjeđen da ako je Glavica pala on ne može dobijati tako jaku neprijateljsku vatru.

    Moram još nešto da kažem što će demantovati da su Ali i Ćurka glavni krivci za pogibiju Neše i Grge.

    Taj prostor kojim su oni krenuli u napad je potpuno otvorena ulična čistina, laka za odbrambena dejstva. Nakon njihovog ulaska i ranjavanja Grge, bilo je nemoguće vratiti se istim putem nazad, pa je iz tog razloga pokojni Grga iskrvario. Ne možemo nikoga kriviti ako se neko uspio izvući iz te vatre. Po vojnim pravilima nikada se ne ide u izvlačenje ranjenika dok borbena dejstva traju a pogotovo ne ako smo sigurni da svaki koji bi pokušao to da uradi ne bi preživio.

    Mnogi učesnici ove akcije ne znaju da je komanda Brigade već bila odustala od akcije izvlačenja, tada, već poginulih Neše i Grge. Međutim, pokojni Mićo nije mislio tako i pokazao svima kakvo je junačko srce imao.

    Borba oko izvlačenja mrtvih tijela se nastavila zahvaćljujući Mići, koji se iako ranjen, nije htjeo povući i ostaviti mrtve drugove u rukama neprijatelja. Napravio je nemoguću akciju, tražio je da svi na linijama počnu da pucaju kako bi odvukli pažnju sa tog dijela ratišta, a od Minje je tražio da sa svojim borcima otvori jaku vatru prema Menjaku i zgradi Plive, napravio veliku dimnu zavjesu i krenuo prema mrtvim saborcima. Nakon više od tri sata borbe za mrtve drugove, Mićo je uspio da izvuče njihova tijela.

    Mislim da je ovako trebala da bude ta priča oko poginulih Neše i Grge, a ne da se okrivljuju ljudi koji u tom momentu nisu mogli ništa da učine za poginule drugove osim da i oni sami u pokušaju izvlačenja mrtvih tijela daju svoje živote.
    vogosca_rat- 90707 - 07.07.2014 : Stanislav Vogošća - best (0)

    Re: Nešo Lalić


    Ovo što sam napisao o Nešu Laliću mi je pričao stari a pošto je on svo vrijeme bio u Vogošći i sa svim tim momcima se dobro znao onda sve što mi je rekao nije rekla-kazala već priče iz prve ruke.

    Za te detalje ja nisam znao to najbolje znate ti i borci koji ste direktno učestvovali u akcijma a ovima neka ide na čest što su bili kukavice i ostali i gledali samo svoj interes, za to ih danas niko i ne spominje. Da su tako gledali svi momci koji su išli u borbu mi bi smo vrlo brzo rat izgubili!

    Žali Bože samo omaladine koja izginu na kraju a ona nas paščad u Americi prodaše za manje od mjesec dana pregovora, što Alija nije uspio da osvoji za puna 44 mjeseca!

    Svim palim borcima RS-a neka je laka zemlja i vječna slava!
    vogosca_rat- 90689 - 05.07.2014 : Niko - best (2)

    Stanislav Škrkar


    Stanislave sve što si napisao je tačno, samo što bi Grga možda preživeo ranjavanje da ga Ćurka nije ostavio ranjenog i pobjegao, tako da je on iskrvario. Kada smo ga izvukli desna šaka mu je bila stisnuta u pesnicu i napravljen šipak.

    Nešu je metak pogodio ispod desne ruke na sastavu pancira a imao je dva pancira na sebi. Prošao je kroz tjelo i udario u ploču i vratio se ponovo u tjelo. Ovo je bilo kobno za njega. Kada je izvučen, zahvljujući Mići Vlahoviću i radnom vodu, a na sramotu Alija koji nije smio sa BVP-om da nam daje podršku napustio BVP i pobjegao, Mićo je ranjen sjeo u BVP i pucao dok nisu izvučeni do Jaranove kafane.
    vogosca_rat- 90673 - 04.07.2014 : Stanislav Vogošća - best (6)

    Na današnji dan - Nebojša - Nešo Lalić


    Na današnji dan 1993. godine život za Srpsko Sarajevo i Republiku Srpsku dao je Nešo Lalić!

    U mnogim tekstovima koji su ovdje pisani može se vidjeti kakav je čovjek i borac bio Nešo. Nikad pognut u borbi, već uvijek uspravno sa svojom 84-om išao je tamo gdje mnogi nisu smijeli ni pomisliti a kamo li otići! Čitajuće tekstove koji između ostalog govore o njemu uvidjeo sam da neki detali tog kobnog dana izostavljeni, vjerovatno zbog nedovoljne informisanosti o tom danu onih koji su o tome pisali pa ću shodno tome da iznesem i ostale pojedinosti tog nesretnog dana!

    Tog dana pored Neše izginulo je još šest srpskuh boraca ako me dobro pamćenje služi. Kako je Pravi pisao, Nešo i Grga su krenuli u pravci PSC-a gdje su dočekani žestokom mitraljskom paljbom. Grga je mislim bio pogođen u nogu, i zbog rasječene arterije brzo je iskrvario. Nešo je pogođen bočno u tijelo ali je uspio da nađe zaklon, nakon čega kreće tragična priča! Nešini saborci gledaju Nešu ali ne mogu da mu priđu je muslimani ne dozvoljavaju da ga izvuku! Nešo im psuje majku, oni pucaju a ostali su nemoćni da bilo šta učine.

    I ubrzo nakon toga Nešo je iskrvario i podlegao zadobijenim ranama. I nakon toga oni dušmani ne dozvoljavaju da se beživotno tijelo Neše izvuče! Uvidjevši da neće dozvoliti da se pali borac izvuče, pozvani su pripadnici radnog voda RS u plavim kombinezonima da iznesu Nešu. Nakon njihovog dolaska muslimani su i dalje pucali ne dozvolivši ni muslimanima iz radnog voda da dođu do Neše i prijetili da će ih sve pobiti, dok jedan od njih iz radnog voda nije rekao svojim "zemljacima" koji pucaju po njima:

  • Nama je svejedno, ubili vas vi ili oni, mi se bez tog poginulog borca ne smijemo vratiti!

    Nakon kraćeg vremena dušmani su poklekli i dopustili da se Nešo izvuče. I tako (od ljudi kojih se ja sjećam) iz Krivoglavačkog bataljona nakon Pece, Zajke, Mome Škrkara gine i Nešo Lalić koji iza sebe ostavlja trudnu ženu koja će mu roditi sina Filipa.

    Laka ti zemlja i Vječna slava Nešo!
  • vogosca_rat- 87119 - 27.10.2013 : Labud - best (0)

    O ratnim događajima u Vogošći


    Pozdrav,

    da li se iko sjeća Aleksandra Acka Aćimovića, koji je poginuo 08. 06. 1992. god. na ŽučI. Da li se iko sjeća ko su bili momci koji su se nalazili na položaju kada je bio napad počevši od Pofalića, kada ja došla pomoć iz fabrike I koji su borci pobjegli. Da li se iko sjeća kako je poginuo Aco džudista? Da li se iko sjeća koliko je tada ljudi pobjeglo sa položaja a danas se nazivaju borcima, da li iko zna da je na tome položaju od 3, 5 kilometara bili samo 36 boraca?

    Da li je ikome poznato kako je uhvaćen Siniša Đurđić i Savo Dragojević a poginuo Savo Kerović?

    Samo još da kažem da je Ilija Sorak bio direktor Omladinske zadruge prije rata a poginuo je negdje oko Vlasenice u autu u sačekuši, a sa njim je bila njegova sekretarica koja je lakše ranjena, na početku rata je pobjegao u Srbiju pa se vratio krajem '92. godine, da bi ga postavili za Načelnika policije.
    vogosca_rat- 85843 - 10.07.2013 : Pedja Rogatica - best (1)

    Milorad Škrkar - Zajko


    Stanislave,

    tvoj stric, a moj prijatelj i brat Zajko je bio veliki čovjek i borac! Poginuo je hrabro, braneći Vogošću i Republiku Srpsku. Svojim tijelom se bacio na bombu koja je upala u našu tranšeju, da ne bi nastradali borci kojih je bilo oko njega! Taj njegov čin lične hrabrosti može da ti kaže kakav je bio. Tebe se sjećam kao nestašnog klinca! Pozdrav za tebe tvoju porodicu, a naročito za tvog oca Peru, sa kojim se nisam vidio još od 1996. godine.
    vogosca_rat- 84059 - 01.04.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Civilna milicija u ratnoj Vogošći


    Civilna milicija u Vogšći u toku rata osim što se nije dovoljno zalagala na suzbijanju zločine i kriminala, imala je otpor i mržnju prema onima koji su to željeli i pokušavali. Takvu mržnju sam lično osjetio i na svojoj koži. Evo i jednog slučaja koji mi se duboko urezao u sjećanje.

    Bližio se kraj ljeta '94. godine. Nakon muslimanske ilindanske ofanzive na Vanjskom prstenu, izgledalo je kao da je ratovanje došlo svima do grla pa se na bojnim poljima sve nekako smirivalo.

    Zatim je došao i septembar a sa njim i početak nove školske godine. Dani su još uvjek bili topli, pa se po ulicama moglo primjetiti veće grupe djece koja su se vraćala iz škole. Na ulicama je bilo najviše srednjoškolaca. Momci i djevojke su iskoristili početak školske godine da bi ispričali svoje doživljaje sa ljetnjeg raspusta. Parkovi su bili prepuni đaka koji su svojom vriskom i trkom nekako razbijali sivilo tih ratnih dana. Upoznavanje momaka i djevojaka i počeci novih ljubavi su bili uobičajena stvar na počeku svake školske godine. Jedan od ovih događaja je i predmet ove moje priče.

    Bilo je popodne i sjedio sam u svojoj kancelariji u prostorijama ČVP 3. sarajevske brigade. Zazvonio je telefon, podigao sam slušalicu i vezistkinja mi je rekla da Teša, pomoćnik za bezbjednost Vogošćanskog bataljona, želi da razgovara sa mnom. Odmah potom sam začuo pomalo ljutiti Tešin glas:

  • "Pa šta je ovo, mi ćemo da ih branimo a oni će da nas biju!"

    Nisam znao o čemu se radi pa sam zamolio Tešu da mi to objasni. Rekao mi je da je niki pijani policajac išamarao njihovog vojnika na ulici ispred srednjošlskog centra Đuro Pucar-Stari samo zato što se ovaj tu nalazio. Teša je tražio da se o tome napravi zapisnik i pokrene istraga, a on će doći kod mene u policiju sa komandantom Bataljona Nenadom Radovanom i Ljucom, borcem koji je bio išamaran. Ja sam se odmah složio sa tim.

    Kako je komanda Vogošćanskog bataljona bila u blizini prostorija ČVP, oni su se već za par minuta našli kod mene u kancelariji. Uzeli smo izjavu od Ljuce, koji u tom trenutku imao nešto više od osamnaest godina i bio jedan od njamlađih boraca Republike Srpske. U svojoj izjavi Ljuco je naveo da je stajao na cesti ispred srdnje škole i čekao svoju djevojku sa kojom se dogovorio da je sačeka po završetku nastave. Bio je izvan kruga školskog dvorišta kada je naišao pijani policajac kojeg on nikada do tad nije vidio u Vogošći. Prišao mu je i pitao ga:

  • "Šta ti radiš ovdje?"

  • "Čekam svoju djevojku!" - odgovorio je Ljuco.

    Ovaj mu je nakon toga počeo udaratui šamare. Ljuco se pobunio i rekao mu da ode u svoju komandu da ga prijavi zbog udaraca koje je zadobio.

    Napravili smo zapisnik i dogovorili se da odemo u stanicu milicije Vogošća i upoznamo načenika i komandira milicije o tom incidentu. Pred samom stanicom smo sreli Acu Tintora koji se pozdravio sa nama. Uvidjevši da smo u miliciju krenuli poslom upitao nas je šta se to desilo. Nisam mu ništa rekao nego sam krenuo prema ulaznim vratima od stanice milicije. Dok smo prošli pokraj Ace, Ljuco mu je ukratko rekao o čemu se radi.

    Ušli smo svi zajedno u stanicu, znajući gdje se nalazi prijavnica krenuo sam da pitam dežurnog policajca za načelnika i komandira milicije. Kada sam prišao prijvnici, kroz staklo sam ugledao do tad nepoznatog policajca, žute kose, plavih očiju i rumenih obraza. U zakrvavljenim očima se mogao vidjeti sjaj od prevelike doze alkohola. Upitao sam ga gdje se nalazi komandir milicije, a on je bez oklijevanja potegao za automatsku puku koja se nalazila na jednom ormariću namjenjenom za dokumente, repetirao je i uperio je u mene. Počeo je povišenim glasom da viče na nas i nam da izađemo iz policije jer će inače on pucati. Kako niko od nas nije imao oružje u rukama, niti ga je pokušavao uzeti da bi pokazao neki otpor na njegovu galamu, tako ni taj policajac nije imao potrebu da povuče oružje i prijeti da će pucati u nas. U tom momentu je Ljuco primjetio da je to taj isti policaja koji ga je išamarao. Obrati se meni sa riječima:

  • "Pa to je onaj koji me je išamar'o!"

    Policajca je Ljucina priča još više razdražilo i na njegovom licu sam ugledao ludački pogled, koji je pokazivao spremnost da će upotrebiti oružje koje je imao upereno u nas. Povukao sam se par koraka unazad, dajući mu do znanja da ne želim nikakav sukob i govoreći mu da sam komandir Vojne policije, pokušavajući na taj način smiriti razbjesnjelog policajca.

    Sa podignutim rukama u vis, dajući mu do znanja da nema potrebe za potezanjem oružja, rekao sam mu da smo došli razgovarati sa njegovim komandirom. Od njegove galame se orila cijela stanica milicije ali niko od pretpostavljnih se nije pojavljivao da smiri situaciju i pijanog policajca ukloni ispred nas. Kako se policaja nije smirivao, a naše ubjeđivanje nije urodilo plodom, krenuli smo prema ulaznim vratima. Nakon više od dva minuta napete situacije u stanici, došli smo do vrata, i na moje iznenađenje u tom trenutku se na vratima kancelarije zamjenika komandira pojavio Petar Motika. Pozvao nas je da uđemo u njegovu kancelariju i mi smo sa olakšanjem primili njegov poziv. Potom smo mu objasnili razlog naše posjete. Bili smo posluženi kafom i sve mi se činilo da ćemo uspješno završiti posao zbog kojeg smo došli. Međutim, nakon petnaestak dana na moja vrata dolazi poziv na sud u kojem piše da sam ja okrivljen za napad na policisku stanicu milicije Vogoća. Uvidjevši šta mi je smješteno, otišao sam kod načelnika bezbjednosti Brigade i rekao mu šta su pokrenuli protiv mene. Majo, koji je bio Načelnik vojne bezbjednosti 3. sarajevske brigade mi je rekao:

  • "Nemoj da brineš, ja ću to srediti!".

    Nakon par dana Majo me je pozvao da dođem kod njega u kancelariju i rekao da odem na to suđenje i da je on dogovori sa njima da će taj slučaj biti Ad-Akta. To me je jako uzbudilo i razbjesnilo još više, jer su i Maju uspjeli ubjediti u tu lažnu optužbu protiv mene. Rekao sam Maji da neću otići na suđenje a ako budem morao da idem na sud onda hoću da to bude vojni a ne civilni sud, jer sam tamo otišao po službenoj dužnosti kao komandir vojne policije. Majo nije više vršio pritisak na mene ali nije ni podnio prijavu na vojni sud.

    Zanimljiva sitacija u tom postupku je bila da sam ja bio jedini okrivljeni, a svi ostali su bili svjedoci tog događaja. Ignorisao sam pozive na sud koji su redovno dolazili na moju adresu. Zbo mog nedolaska na suđenje, nikada niko nije došao do kraja rata da me privede. Nakon više od šest mjeseci sreo sam tadašnjeg sudiju Korpvicu i on me je zamolio da se odazevem na suđenje a da će me on osloboditi optužbe zbog nedostatka dokaza. Odbio sam njegov prijedlog, obrazlažući mu da to neću uraditi jer nisam ja napao na stanicu nego došao na službeni razgovor.

    I tako je taj slučaj završen a ja nikada nisam otišao na suđenje.

    Nakon završetka rata mi je istekla vozačka dozvola i morao sam je pod hitno produžiti. Dobio sam informacijeu da je dokumentacija iz Opštine Vogošća nakon rata prenesena u Rogaticu. Tamo sam ušao u prostorije u kojima je bila smještana i milicija. Tamo je bilo i puno policajaca koji su u toku rata radili u Vogošći, a među njima je bio i Petar Motika. Oni su mi tada rekli da je dokumentacija do slova K iznešena, a od slova K je ostala u Opšini Vogošća i da tamo moram otići ako želim produžiti vozačku dozvolu. Bio sam iznenađen tom pričom o dokumentaciji ali nisam sumnjao u njenu istinu, računajući da su to službena lica koja govore istinu. Napustio sam prostorije i krenuo prema parkingu gdje je se nalazilo vozilo sa kojim sam došao u Rogaticu. Kada sam prišao do vozila vidio sam da mi je zadnja desna guma probušena. Dok sam pripremao alat da promjenim gumu, pogledao sam prema stanici milicije i vidio sve one vogošćanske policajce kako stoje ispred vrata i podsmijevaju mi se dok ja mijenjao gumu. Nakon toga sam otišao do vulkanizera da mi zakrpi gumu. On mi je rekao da guma nije slučajno probušena nego ju je neko namjerno razrezao sa nožem. Tako je kod mene ostala sumnja da su policajci koji su me poznavali namjerno probušili a gumu na autu zbog neke mržnje prema meni koja je još uvjek bila u njima.

    Osim borbe na linjama po okolnim brdima Srpskog Sarajeva i borbe za suzbijanje kriminala, ničim drugim nisam mogao izazvati mržnje prema sebi, tako da mi i dan danas nije jasno zašto su "čuvari zakona" prama meni bili tako okrutni!

    Ovom prilikom Petru Motiki i njegovim saradnicima želim da se zahvalim na toj dobrodošlici u Rogaticu.
  • vogosca_rat- 83993 - 29.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Neki ljudi nisu vrijedni da se pominju


    Iskreno da kažem da se danas osim imena Radeta Ćetković, ničega ne mogu sjetiti da bi napisao nešto o njemu.

    Josa je nešto sasvim drugo. Imao sam veoma dobre odnose sa Josom, mogu da kažem da je bio dobar za druženje. Znao je u pravim trenucima ispričati dosta šaljivih priča, pa su ga svi voljeli slušati iako su znali da mnoge od njih nisu bile istinite.

    Kao borac u ratu, nemam lijepe riječ za njega. Njegov rat je završen onog dana kada je sa Borom Radićem u istom autu uletio u zasjedu u kojoj je on nekom ludom srećom ostao živ. Od tog dana on je vodio neku svoju politiku da izbjegne ratne obaveze i zadatke.

    Kao komandir policije dobio sa naredbu od više komade da privedem neke od pripadnika Borine specialne jedinice, među kojima je bio i Josa. To je bilo nakon više od godinu dana od kada je rasformirana Borina jedinica. Zamislite, više od godinu dana nakon Borine pogibije neki od članova te jedinice nisu bili nigdje mobilisani. Cijela Vogošća je brujala o tome i mnogi pošteni borci su počeli da negoduju smatrajući kako i oni mogu da ne idu na liniju kao što to rade pojedinci u Vogošći.

    Krenuli smo u akciju mobilisanja tih ljudi. Pošto je komanda procijenila da je to akcija viskog rizika, iako sam ja smatrao da je to rutinski zadatak, predložili su da ih prvo upozorimo da se sami prijave za raspored pa tek ako se ne odazovu onda da pođemo u njihovo nasilno privođenje. Tako sam i uradio, prvo sam ih obavjestio da mogu sami izabrati u koju jedinicu će se prijavitijaviti za dobijenje novog vojnog rasporeda, u protivnom biće privedeni u komandu kod Mome Kenjića i biti raspoređeni po potrebi komande Brigade. Mnogi su prijedlog prihvatili i prijavili se u jedinicama u kojim su imli svoje drugove. Josa je otišao kod Pene u jedinicu, koja u to vrijeme nije imala nikakve vojne zadatke. Pena je bio kao neki vojvoda u radikalima i formirao je jedinicu u koju su otišli mahom ljudi koji su izbjegavali vojnu obavezu i ratne zadatke. Sami su sebe zvali dobrovoljci iz radikala. Kada je trebalo da se krene u borbu Penini članovi jedinice su govorili da to nije njihov rat jer su tobože bili loši politički odnosi između SDS-a i Radikalne stranke. Možda nije fino što smo se opet vratili na ovu temu oko Penine jedinice ali tako je to bilo i možda je bolje da se zna prava istina.

    Evo nekih imene iz Penine jedinice pa vi precjenite sami o čemi ja pišem: Sima Hipik, mali Kelja (Žakin burazer), Čkalja, Aco Tintor, Nemanja Kuzman, Velibor Kuzman, Josa, Gaga...

    Tek kada je rasformiran Izviđački vod Miće Vlahovića i formiran Jurišni bataljon neki od Mićinih momaka su pristupili Peninoj jedinici. Tada je ta jedinica imala boljih boraca za borbene zadatke.
    Kada je Pena dobijao borbene zadatke, jedna te ista grupa se stalno pojavljivala na ratištu: Rega, Čurka, Žika, Kroma i još par momaka, neka mi oproste što sam zaboravio njihova imena. Praktično, za Josu i monoge u toj jedinici je bilo važno da imaju papir i mogu da dokažu da su vojno angažovani, pa bi bilo bolje da ih i ne pominjemo na ovoj stranici.
    vogosca_rat- 83977 - 28.03.2013 : Delija Zvornik - best (1)

    O Cetu i Josi


    Vjerovatno ovo što si rekao za pokojnog Velibora je tačno a ja sam ovu moju verziju čuo iz usta njegovog strica, ali bilo kako bilo ostaje tuga i žal za onakvim momkom neka mu je vječna Slava.

    Zanima me da li poznaješ i kakvi su borci bili Rade Cetkovic-Ceta i mislim da se drugi zove Dragan Josipović zvani Josa a neko ga je zvao i Nine. O Ceti sam čuo sve najbolje a za ovog drugog baš obrnuto, naravno mislim o njihovom ratovanju. Nine je bio komšija mom stricu u zgradi i znam da je pravio lude žurke al ga linija čini mi se nije često vidjela.

    Drugo što me zanima kakvo imaš mišljenje o čuvenom kafiću "Lili" koji se nalazio u istoj zgradi gdje su živjeli moj stric i Nine, i onoj ekipi koja se dole okupljala da li su oni vidjeli rata, a po opremi koju su nosili mogli su osvojit Sarajevo...
    vogosca_rat- 83943 - 26.03.2013 : Nije Bitno - best (0)

    Damjanović, Herak


    Sretko Damjanović je izašao iz zatvora u kojem je nedužan ležao što znaju veoma dobro i oni koji su ga osudili. Posle izdržane kazne i razni prebijanja i batinjanja u zatvoru, izašao je i sad živi u Višegradu, a kako živi zaboravljen od sviju, živi kao prosjak i klošari gleda ko će mu nećto dati.

    Da te malo podsjetim, to nije Dragan Damjanović prezime je isto ovo je ako se sjećaš Žune to je njegov stariji brat, a Dragan Damjanović je dobio 17 godina Foče i čuo sam da je podnio žalbu sudu pravde u Salzburu.
    vogosca_rat- 83907 - 24.03.2013 : Bb. CC PD - best (0)

    Borislav Herak


    Vjerovatno se mnogi sjecaju Heraka i sluča.ja Borislav Herak, kao i novinara Burnsa koji je umalo dobio Pulizerovu nagradu za priču o Heraku koji je navodno priznao ubistvo nekoliko desetina muslimanski civila uključujuci i djecu. Herak je osuđen u Sarajevu na smrtnu kaznu koja je kasnije preinačena u kaznu od 20 godina. Pored Heraka osuđen je i Damijanović, ne sjećam se imena koji je kasnije pušten. Davno sam čitao o Herakovom slučaju i dokumenti su bili na engleskom, upućivali su na mnoge greške u Herakovom sudskom procesu kojih je bilo jako mnogo i u svakom normalnom sudu ovaj čovjek bi zbog tih grešaka bio u najmanju ruku ponovo suđen ne odbacujući i mogućnost totalnog oslobađanja krivice. Zanima me gdje se nalazi ovaj čovjek danas, da li je još u zatvoru ili je pušten. Hvala.
    vogosca_rat- 83869 - 23.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Tošina slika


    U tekstu broj 83831 - 21. 03. 2013 neko navodi da sam ja postavio Tošinu sliku. Moram da kažem da je sliku postavio Željko koji je nekako došao do Tošine ratne slike i dodao je uz moju priču o Tošinoj pogibiji!
    Tako je priča dobila i sliku našeg heroja!
    vogosca_rat- 83231 - 03.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

    Ilija iz vogošćanske policije


    Pozdravljam posjetioce ove stranice i molim Vogošćane, a naročito one koji su živjeli u Vogošći pre i u toku rata, da napišu nešto u vezi Ilije (čije sam prezime zaboravio, bivšeg predratnog direktora Omladinske zadruge u Vogošći. Ilija je bio u toku rata bio na nekoj "dužnosti" u vogošćanskoj policiji.

    Pozdrav Stari.
    vogosca_rat- 82074 - 30.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Isključenje struje u toku rat


    U poćetku rata, Vogošća je imala zajedničku struju sa sarjevskim djelovima grada. Kada bi se desilo da u Sarajevu nestane stuje zbog granatiranja u kojem su stradali dalekovodi, muslimanski borci bi sa snajperima pucali u čašice na dalekovodima koji prenose struju za Vogoću, sve dok ih ne bi pogodili i tako presjekli dotok energije u naš dio grada.

    Tada bi se organizovala zajednička akcija električara sa obje zaraćene strane da se dalekovodi poprave i vrate u funkciju. U tim periodima niko nije imao struju, osim fabrike koja je proizvodila granate.

    Pošto su muslimani skontali kako mogu da nam naprave probleme sa električnom energijom i to su počeli koristiti, naša vlast je donijela odluku da po dubini naše teritorije postave novu trasu dalekovoda i tim pravcem dovedu novu struju za cijeli krug Unis-ovih fabrika i kompletno naselje Vogošća. Nakon toga naše napajanje električne energije se više nije moglo vidjeti sa muslimanske strane. Od tada dalekovodi koji su bili u blizini borbene linije nisu više korišteni, pa njihova oštečenja nisu uticala na nestanak struje na teritoriji Vogošće.

    Ako nestanak električne energije nije bio usled oštećenja dalekovoda onda se zbog restrikcije isključivala struja po blokovima u naseljenim djelovima Vogošće. Neki blokovi koji su se graničili, dosjetili su se pa su razvlačili produžne kablove od zgrade do zgrade, pa tako jedni drugima prebacivali struju u vrijeme dok je bila restikcija.

    Koliko me pamčenje služi, struja u toku rata nije bila plaćena, pa sam veoma iznenađen da je nekome zbog neplaćenih računa bila isključena struja u ratnom periodu.

    Pravi,

    Vojska Republike Srpske nije plaćala ni struju ni telefon. Ovdje prije svega mislim na komande i vojne objekte. Koliko je meni poznato, ni izbjeglice nisu plaćale struju ukoliko su imali nekakvu potvrdu iz Komeserijata za izbjeglice.

    Ostali su svi bili obavezni da plaćaju struju, ali mi se čini da isključivanja struje zbog neplaćanja računa nije bilo sve do 1994. godine. Kažem, meni se čini ali možda i griješim.
    vogosca_rat- 80333 - 10.12.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Priča o Milovanu Vlačiću


    Za Sarajliju Grand Forks,

    Počeli smo priču o Milovanu, kao da se radi o nekom istaknutom junak. Ipak, mislim da je dobro pisati i o ovakvim ljudima jer ono može da razbije famu o onome što oni nisu bili.

    Jednom prilikom sam na ovom sajtu pisao kako je Bane, vozač Hitne pomoći, poznatiji u Vogošći kao Pirketov burazer, pričao kako je bio u borbi na Žuči u trenutku kada smo 16. maja '92 krenuli u napad na Kobilju Glavu. U toj akciji smo ovladali jednim dijelom tog sela i da nas nije zaustavi neki zastavnik Torbica, osvojili bi cijelu Kobilju Glavu, možda čak i Hum. Tada su muslimani masovno bježali ispred nas, i usput za odmazdu palili srpske kuće na koje su nailazili na tom potezu.

    Jednom prilikom se sakupio popriličan broj boraca spreman za polazak u neku od akcija. Bane je pričao o toj borbi na Kobiljoj Glavi, ali ni jednog trenutka nije rekao da je on bio vozač saniteta, a ne ratnik. Njegova priča je bila vrlo zanimljiva i svi su ga sa velikim interesovanjem pažljivo slušali. Sa mnom u društvu su tada bili Bodan i pokojni Nešo Lalić. Pošto smo nas trojica bili učesnici te akcije o kojoj je Bane pričao, mi smo se samo zgledali iz nevjerice da Bane to priča, znajuči šta je on radio na Žuči. U jednom trenutku Bane se sjetio da sam i ja bio u toj borbi, pošto me je tada vidio, okrenuo se meni i reče:

  • "Pa i ti si bio tamo! Reci nam da li je ovako bilo?"

    Ubrzo nakon što je završio ovu priču, Bane je otišao da vozi kombi Hitne pomoći, a mi smo ostali gledajući za nji i čekajući naredbu za pokret u novu akciju. Pokojni Nešo tada reće:

  • "Eto, mi ćemo do kraja rata svi u borbi izginuti a ovakvi će ostati živi i pričati kako je bilo i kako su oni hrabro ratovali!"

    Na ovom sajtu sam opisao neke akcije u kojima je učestvovala moja jedinica i na moje veliko iznenađenje neki od učesnika su nekoliko puta pokušvali da kažu kako su i oni bili u nekoj od tih akcija iako sa sigurnošću znam da te osobe nisu bile tamo. Tom prilikom ih nisam demantova, a mislim da sam trebao. Neki ljudi misle da se teško sjetiti koje sve bio u tim borbama pa bez imalo stida pokušavaju da od sebe naprave heroje.

    Upravo zbog toga mislim da je ova priča o Milovanu veoma korisna i poučna!
  • vogosca_rat- 80278 - 08.12.2012 : Sarajlija Grand forks - best (1)

    Milovan Vlačić


    Za Vogošćanina Pravog,

    da, dotični je stanovao u Vogošći u Omladinskoj ulici broj 38. Hvala tebi na interesovanju, ali ja lično ne volim kada posle muke i stradanja, izniču neki posleratni heroji i spasitelji i na sav glas pričaju o spasavanjima, ratovanjima i tome slično.

    Razlog zbog čega to ne volim jeste zato što šire nebuloze i glasine koje se nikada nisu ni desile. Nažalost takvih priča je na hiljade i upravo one prave pometnju i šire neistinu. U priči Vlačić Milovana nema ništa loše u tome što je on pomagao ljudima jer je to sasvim normalna stvar, ali je glupo kada se to uopšte nije desilo. Sa druge strane, Milovan uopšte ne liči na čovjeka koji je sposoban za tako nešto.

    Mislim da svako može da priča šta mu je volja i to nikome ne osporava, nego eto rado posjećujem ove naše stranice i čitam kad god uhvatim vremena, pa pomislih pošto ima ljudi iz Vogošće da se malo i raspitam.

    Milovan sada ima oko 55-60 godina. Po njegovoj priči on je stanovao u pomenutoj ulici, navodno kada se prolazi pored ili ispod hotela "Biokovo" pa se krene u pravcu Pretisa. Tu ima neka mala raskrsnica, kod koje se nalazila neka prodavnica. E, on je živio odmah iza zgrada preko puta prodavnice.

    Svima pozdrav .. ..
    vogosca_rat- 80235 - 06.12.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Ubistvo Saše Jovanovića


    Za Xxx,

    Saša Jovanović je prije rata bio jedan divan djećak. Nije se družio sa lošim momcima dok nije počeo rat. U ratu se skoro sve znalo ko šta radi, pa je tako i priča o Borinim prodatim Golfovima bila aktuelna među rajom. Rijetki su bili oni koji su znali sakriti šta rade, pa čak i ubice su se hvalile svojim djelima.

    Moje lično mišljenje je da bi bilo bolje da se nisi ni javio, nego što si demantovao mene, a nisi naveo svoje mišljenje ili "prave" informacije koje imaš. Od tebe se ne traži da navodiš imena, ali bi bio red za pokoj duše Sašine, da napišeš bar razloge od kojih bi se moglo naslutiti i ko je izvršilac tog zločina. Ako ništa da barem ne mogu mirno da spavaju. Mogao si da pročitaš šta sam sve pisao na ovom sajtu.

    Veliki broj učesnika na forumu sa obje strane me lično poznaju. Čak sam doživljavao i prijetnje od nekih muslimana što sam postao navodno "Veliki Srbi". Što se mene tiče, ja se ne bojim ničega. Šta će biti biti će. Kada budem išao u Bosnu pisaću na ovom forumu da znaju ovi što mi prijete da dolazim. Pa neka se sprame za mene da me palijama naplehaju preko leđa, kako mi reće onaj miš, Zuban Nihad, što sam ga slao po cigare, kad sjedi samnom u društvu.
    vogosca_rat- 80205 - 05.12.2012 : Xxx - best (3)

    Saša Jovanović


    Razlozi Pogibije Saše Jovanovića su netačni. Informacije o toku događaja i razlozima njegove pogibije sam doznao od osobe koja se sa njim tom prilikom vratila z Beograda, a koja inače živi na relaciji Inđija-Pariz. Oni su se tom prilikom rastali samo na 15 minuta da se presvuku i nađu u stanu kod osobe X. Pisao bi o tome još, ali živim na Balkanu gdje još uvjek veoma lako može da nekoga "pojede noć".
    vogosca_rat- 80199 - 05.12.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Ubistvo Aleksandra Jovanović - Saše


    Nalazio sam se u kancelariji u objektu ČVP, u Ulici Spasoja Jovandića. Zanimljiv slučaj koji je vezan za taj objekat, desio se pred sami početak izbijanja građanskog rata u BiH. Zgrada je bila napravljena pred sami rat i bila je namjenjena za penzionere Vogošće. Zbog vanjskog izgleda tog objekta koji je puno ličio na đamiju, penzioneri su odbili da usele, a u njega su uslelili "Komunalno Preduzeće Vogošća". Nakon rata taj objekat je prepravljen i sada služi kao đamija za izbjeglice. Da, dobro ste pročitali "đamija za izbjeglice".

    Kada je februara 1994. godina formirana 3. sarajevska brigada u taj objekat je uselila ČVP i SVB brigade, a komunalci su prešli u objekta preko puta zgrade Opštine Vogošća.

    No da ne dužim o tome jer to nije tema ovog mog pisanja.

    Sjedio sam u kancelariji i pripremao naredbu za naredni ratni dan moje jedinice. Bilo je to ljeto '94. Dani su bili prilićno topli, zbog čega smo stalno morali držati otvorene prozore. Počeo je da se spušta prvi mrak. Vjetrić koji je pirkao napolju, uvlačio se kroz otvoren prozor i počeo da osvježava moju kancelariju.

    Situacija u prostoriji je postajala podnošljivija i lakša za rad, zbog čega sam skoro svako veće to vrijeme koristi na radu za pravljenje naredbi. Moju pažnju oko započetog posla privukla je rafalna paljba, koja je zbog velike blizine izgedalo kao da se puca isred samog objekta. Skoćio sam sa stolice i prišao otvorenom prozoru. Pogledao sam kroz njega i vidio nekoliko vojnih policajaca ispred ulaza od objekta kako gledaju u pravcu "Doma Zdravlja".

  • "Šta se dešava?" - upitah ja.
  • "Ne znam, izgleda da neko rafala iz puške!" - odgovori jedan od njih.
  • "Odakle dolaze pucnjevi?" - zapitah ja
  • "Iz Ulice Skendera Kulenovića", kaže on meni.

    Zgrabio sam pušku koja mi je bila na dohvat ruke i siđoh niz stepenice. Rekoh jednom od policajaca da mi se pridruži, da odemo do te ulice da vidimo ko puca. Pošto je bilo jako blizu, krenuli smo pješice. Prođosmo pored "Doma zdravlja" i odatle dalje uz brdo pomenutom ulicom. Ulica je bila strma i lagano je zavijala u lijevu stranu. Sa desne strane ulice su bile zgrade u nizu a sa lijeve je bio betonski podzid, koji je štitio da se zemlja sa brda ne odranja na cestu. Kada smo došli do pred sami vrh brda, primjetismo jedno vozilo svo izrešetano sa mecima. Priđosmo autu i u njemu vidimo da neko nepomično sjedi za volanom. Kada sma otvoro prednja vrata vozila primjetih nepomično tijelo Saše Jovanovića koje je bilo izrešetano od glave do pete. Izvučemo tijelo napolje. Bilo je jezivo vidjeti kako je iskasapljeno od metaka. Prsti na rukama ispresjecani kao da ih je neko sjekao tupim predmetom. Noge prelomljene na nekoliko mjesta. Bilo je strašno vidjeti na šta je ličilo tijelo tog lijepog i jako zgodnog momka, koje više nije ličio na njega. Uzeo sam radio stanicu i pozvao svoje policajce. Ukratko sam rekao dežurnom o čemu se radi. Tražio sam od njega da pozove civilnu miliciju da dođu na mjesto zločina i da se napravi uviđaj. Saša nije bio vojno angažovan i za ovaj slučaj je bila nadležna civilna milicija.

    Saša Jovanović na početku rata bio je angažoivan u jedinici Bore Radića, uglavnom kao njegov lični vozač. Posle Borine pogibije, njegova jedinica je rasformirana, a njeni pripadnici raspoređeni u druge jedinice. Saša se nije odazvao na novi raspored i više nije bio ni u jednoj vojnoj jedinici. Vješto je izbjegavao vojnu obavezu odlascima u Srbiju u vrijeme kada se za njim pojavi potjernica i policija počne da ga traži. Međutim naručiocima njegovog ubistva nije promakao njegov boravak u Vogošći.

    Saša se taj dan vratio iz Beograda, što očito nije ostalo neprimjećeno. Djevojka sa kojom se Saša zabavljao još od prije rata stanovala je u Ulici Skendera Kulenovića. Ubice su znale da će Saša nakon povratka iz Beograda prvo posjetiti svoju veliku ljubav. Zlikovci su pripremili zasjedu i strpljivo čekali kada će se Saša pojaviti pred zgradom svoje drage. I nisu dugo čekali! Prvi sumrak je za njih bio najpogodniji trenutak za akciju, a za Sašu koban. Dvojica počinioca zločina su ispucali po jedan pun okvir iz automatskih pušake, nakon čega su nestali u tamnu noć. Nakon što smo stigli na mjesto zločina, Sašu smo na rukama prebacili u "Dom Zdravlja". Naravno, doktor je odmah konstatovao smrt. Vratio sam se na mjesto zločina i počeo da istražujem i rekonstruišem događaj. Vidio sam jasne tragove zločinaca, koji su stajali uz pomenuti podzid pokraj ceste. Uz sami zid, odmah pokraj ceste, nalazila se manja hrpa pijeska, nepotrošena od prijašnjih radova. Sa jedne i druge strane pješčane gomile vidjeli su se tragovi obuće, a svuda okolo su ležale prazne čaure. Bilo je očigledno da su bila dvojica. Rasporedili su se na dvije strane i sa zadnje strane auta pucali u žrtvu, koja nije imala nikakve šanse da preživi tu žestoku paljbu.

    Uskoro, nakon moje rekonstrukcije događaja, stigla je i civilna milicija, tačnije Stanko iz kriminalne službe. Objasnio sam mu šta sam sve uočio. Napravio je zapisnik na mjestu događaja.

  • "Šta ćete da radite sa ovim slučajem?" - upitao sam Stanka.
  • "Isto kao i sa mojim rođakom Gipsom. Ništa! Napisaćemo da je bio srčani udar!"

    Stanko potom sjede u službeno auto civilne milicije i odveze se niz ulicu. Aleksandrovo ubistvo je ostalo još jedan nerješen slučaj! Istraga nikada nije pokrenuta iako se pretpostavljalo koji je bio motiv tog ubistva.

    Saša je, kao Borin lični vozač, znao sve poslove koje je Boro sklopio i sa kim je radio. Jedna veća pošiljka Golfova isporučena u Beograd, od koje je dobijeni novac od prodaje istih, Boro je planirao za kupovinu specijalne opreme za svoju jedinicu. Pošto je Boro u među vremenu poginu i nakon njegove pogibije nikad ta oprema nije došla u jedinicu. Jedini koji je znao kome je Boro prodao te "Golfove", bio je Saša. Pretpostavljalo se da je Saša uspio da preuzme taj novac, a da ga nije htjeo podjeliti sa svojim saborcima, nego ga je zadržao za sebe. Njegovi saborci su primjetili da Saša troši prilično puno novca, za koji se znalo da prije nije imao. Mislim da je uslijedila prijetnja Saši od određenih ljudi iz te jedinice, ako ne podjeli novac sa njima, oni će ga likvidirati. Saša očito nije imao namjeru da to uradi i uslijedilo je ostvarenje pretnje - njegovo ubistvo.

    Tek toliko da izvršioce ovog zločina podsjetim da se nije zaboravilo i da im poremetim njihov bezbržni san. Neka malo misle o tome!

    Aleksandar Jovanović - Saša, iako u vrijeme pogibije nije imao više od 24 godine, nije bio vojno angažovan, pa zbog tog se ne nalazi na spisku poginulih boraca.

    Njegovom ocu, koji je bio ratni direktor Pretisove Alatnice, još veći bol nanosi mlađi sin Predrag Jovanović - Peđa, koji je nakon odležane kazne zatvora od 15 godina zbog ubistva vogošćanina Savana Pustivuka, ponovo napravio krivično djelo, ubistvo pravoslavnog popa u Doboju. Ovi Jovanovići su napravili veliku mrlju na poznatu vogošćansku familiju Jovanović. Inače kompletna familija Jovanović je bila jedna časna i poštovana familija, koja je bila starosjedioc u Vogošći!
  • vogosca_rat- 80107 - 02.12.2012 : Sarajlija Grand forks - best (0)

    V.M.


    Pozdrav,
    osoba sa inicijalima V. M iz omladinske u Vogošći je Vlačić Milovan.
    vogosca_rat- 79649 - 18.11.2012 : Stari Blizo - best (3)

    Bože, da li je to predskazanje?


    Dan ili dva uoči 1. avgusta '94. godine dođoh kući kao isprebijani pas. Jer priznaćete svaki dan otići u 05:00 a vratiti se u 21:00 sat, da je to previše i za najzdravijeg mladog čovjeka, bildera, a kamo li za stariju osobu kao što sam bio ja. Sa mukom se popeh na četvrti sprat. Bješe već noć, iako je ljetni dan poprilično dug. Ne upalih svjetlo, već onako umoran do iznemoglosti, samo zaključah ulazna vrata i u odjelu legoh na kauč. Nije mi se jelo, iako sam bio gladan. Uostalom, znao sam da nemam ništa napravljeno da se jede.

    Ležim i osluškujem povremene pucnje, koje dolaze kroz otvoreni balkon moga stana. Kako one u daljini, tako Bogami i one malo bliže. Čuje se i po neka eksplozija granate koja grune negdje u daljini, pa se njeni odjeci razprsnu kroz tamnu noć. I taman kada sam htio da se prepustim snu, začu se:

  • "Av, avuuuuuu, av. Av, avuuuuu, av. Av, avuuuuuuuu!"

  • "Bože šta mu je, što zavija?" - zapitah se ja - "Čiji li je to pas, kad tako zavija? Nije valjda pas lutalica?"

    Zavijanje tog psa je bilo tako prodorno da mi se činilo da se ispeo na moj balkon. U toku rata se desila prava najezda pasa lutalica, pa ih je puno preostalo i te 1994. godine tako da su ih ljudi tjerali ispred zgrada jer su napadali prolaznike.

  • "Pa kako da baš niko da otjera i ovog psa sa prostora između moje i TAS-ove zgrade? Zar ovo nikome ne smeta?"

    I tako, žalosno zavijanje tog psa me u mislima vrati u moje djetinjstvo, u dane kada sam imao deset godina. Tada sam živio kod tetke, jer su mi oca i majku ubile ustaše.

    Jedne nedelje se tetkin djever Rade spremao u posjetu kod svog ujaka. Trebao je da na zaprežnim kolima od njega dovuče stotinjak crepova kako bi pokrio jednu šupu za živinu.

    Kada je sve bilo spremno za put rade pozva i mene:

  • "Mali, hoćeš li da ideš sa mnom po crijep?"

    Ja jedva dočekah, pa upitah tetku da me pusti. Nakon što se ona složi, mi krenusmo do ujaka. Nakon sat vremena dođosmo do njegove kuće. Rade ispregnu volove i ispred njih stavi malo sijena da jedu. Zatim natovarismo crijep. Rade ponovo upregnu volove, pozdravimo se sa ujakom i krenemo kući. Tek što smo krenuli ujak zavika:

  • "Rade, Radeee!"

    Stadosmo i okrenusmo se prema ujaku.

  • "Evo imam jedno malo štence, pa ako hoćeš ponesi ga kući!" - reče ujak.

  • "Pa dobro, svakako nam lisica svaki dan dolazi u avliju, a nemamo kera!"

    Rade se vrati i uze kuče. Ono bješe malo, čini mi se da nije manje ni moglo biti.

  • "Slušaj Rade, pokri ga da ne vidi kuda ide, jer može da se vrati nazad." - reče ujak.

    Ja se začudih šta to ujak priča, ali ipah uzeh štene i popeh ga na kola a satim ga pokrih jednim krajem od ćebeta.

    Put od ujaka pa do skretanja prema tetkinoj kući je bio makadanski, a zatim se odatle nastavljao seoski, kolski put u dužini od nekih tri stotine metara. Kada dođosmo do skretanja, Rade zaustavi volove da ih malo odmori. Tetak stavi pred volove sepet sijena, pričeka desetak minuta a zatim opet povika na volove da krenu u pravcu kuće. Međutim, volovi ne krenuše. Stali kao ukopani. Nisu htjeli da se maknu ni za pedalj. Rade se malo naljuti, pa ponovo povika na njih, ali oni ni makac. On potom uze bič pa udari jednog, a potom i drugog, ali oni i dalje stoje kao ukopani.

    Naljutio se Rade, pa ode do komšije, da ga zamoli, da dođe sa svoja dva vrana konja i da mu pomogne da izvuku crijep do kuće. Dođoše i prikopčaše vagire za volovsku rudu. Nasta vika na volove i konje, ali oni ni dalje neće da se maknu sa mjesta. Okupilo se komšija iz okolnih kuća i radoznalo posmatraju pa i pitaju, šta vozimo.

  • "Crijep" - reče Rade.

    I dok su se oni mučili oko pokretanja kola, naiđe Ilija, mještanin tog sela koji je inače imao govornu manu pa su mu se pojedinci iz sela pomalo i podrugivali. Kad je vidio mnogo ljudi kod kola svrati i upita:

  • "Šta to činimo?"

    Rade već ljut odgovori Iliji:

  • "Bježi Ilija Boga ti, nemoj me još o ti zajebavati!"

    Međutim, Ilija nije pobjegao već je i dalje bio uporan da sazna šta prevozimo u kolima. Komšije mu rekoše da je to crijep.

  • "Mora biti još nešto, nije samo crijep!" - reče Ilija i priđe kolima. Podiže onaj kraj ćebeta, pa ugleda štenca.

  • "Eee, vidiš Rade da ima još nešto na kolima!"

    Ilija uze štene i reče komšiji da otkopča konje.

  • "Sad će volovi krenuti i bez konja i tvoga Rade udaranja volova!"

    Kada je komšija otkačio konje, Ilija držeći u rukama štene, priđe volovima pa im reče:

  • "Ajd Šaronja, ajd Dikonja!"

    Volovi krenuše kao da se ništa prije toga nije dešavalo. Ilija se okrenu i reče Radetu:

  • "Slušaj Rade, da znaš, domaća životinja nikada neće da svojoj kući vuče drugu životinju!"

    I dok mi je sve ovo prolazilo kroz glavu, glas zavijanja kera i dalje je odjekivao po stanu. Ustanem i iziđem na balkon. Pogledam ispod i ne vidim ništa. U tom trenutku se ponovo začu. Ispred TAS-ove zgrade, između ulaza broj 3 i 4 ugledah jedno omanje bijelo kerče prekriveno tamnim šarama. Bilo je u sjedećem položaju i okrenuto prema balkonu u čijem je pravcu upućivao svoje zavijanje. Bješe to stan u kome je do početka rata stanovala jedna porodica iz Vojvodine, koja je takođe radila u TAS-u. Oni su na početku rata napustili Vogošću pa se u njihov stan uselila neka porodica iz Pofalića.

    Čudio sam se kako to da ama baš niko ne izađe da mu baci malo hrane kako bi prestao da zavija. Čuo sam ga cijelu noć.

    Sutradan, već na izlasku iz zgrade mi rekoše da je poginuo Božo Kovačević, izbjeglica iz Pofalića. Stanovao je upravo u stanu ispod kojeg je cijelu noć zavijao taj ker.

    U to da životinje mogu predskazati sam se uvjerio u oba ova dva događaja koja vam na ovom mjestu opisah.

    P. S. Za autora teksta: "Malo o miševima, malo o spomeniku"
    Gospodine Kap,
    Ja ni u jednom momentu nisam naveo čiji su miševi, da li su srpski ili muslimanski, ali ti si već ovim svojim komentarom rekao ko si, čim dijeliš životinje po nacionalnostima. Sramota!
  • vogosca_rat- 78859 - 05.11.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Brojno stanje i gubici VP


    Jovane,

    Prije svega hvala na čestitkama mojoj jedinici! Moram da kažem da se potpuno slažem sa tobom oko gubitaka i uspjeha jedinica. Uglavnom se piše o uspješnim akcijama sa svake zaraćene strane, dok se neuspjesi usput spomenu. Iako sam pisao i o padanju naših linija, vemo malo sam iznoisio sa koliko gubitaka. To nisam radio zbog toga da bih sakrio naše gubitke, nego što to pišem po sjećanju, pa o tome nemam tačne podatke. A koje bih sigurno pomenuo, jer je to bitan dio naše istorije.

    U periodu od maja '92 do februara '94 godinem VVP Vogošćanske brigade je uglavnom imao 20 ljudi, a komandanti su koristili policiju kao jurišnu jedinicu u svim ofanzivnim zadacima. U to vrijeme je bilo jako puno poginulih i ranjenih pripadnika VVP, ali nemam tačne podatke o poginulim i ranjenim.

    Nakon formiranja 3. sarajevske brigada, komandant brigade Josipović je koristio ČVP po pravilu službe, isključivo u defanzivnim zadacima.

    ČVP 3. sarajevske brigade je počela sa radom u februaru '94 sa pet ljudi. Majo i Jopsipović su u novi sastav ČVP doveli iz nekadašnjeg voda VP Vogošćanske brigade i mene kao komandira, Rasko M. zamjenik komandira, i tri policajca, Ranko R , Radenko Galinac-Gali i Šiki. U tom periodu, od februara '94 pa do kraja rata, jedinica se neprekidno povećavala. U direktnim borbama nije poginuo ni jedan vojni policajac. Što se tiče ranjenih, samo tri borca su bili izbačeni iz stoja zbog ranjavanja. Od toga dvojica u borbi, Ranko i Miroslav, jedan je bio ranjen kada je komandant Janković izdao naredbu da privedemo vojnika iz Semizovačkog bataljona, ovaj je pucao kroz zatvorena vrata na komandira voda Dragana Damijanovića. Tom prilikom je Dragan bio teško ranjen, imao je prostrelnu ranu kroz stomak.

    U tom periodu smo imli i tri poginula, Tešanović bio jedno vrijeme moj zamjenik. Naime, bio je razriješen dužnosti prije pogibije ali smo ga vodili kao pripadnika ČVP. Poginuo u kafanskoj svađi, čuvar zatvora (zaboravio sam mu ime), ubio ga je zet na kućnom pragu. Pred sam kraj rata Radenko Galnac - Gali je poginuo od NATO bombardovanja.

    ČVP je pod Josipovićevom komandom isključivo učestvovala u odbranbenim zadacima i vraćanju izgubljen teritorije.

    U muslimanskoj ofanzivi na Srpsko Sarajevo ČVP je učestvovala u sadejstvu sa Specijalnom policijom u vraćanju dionice puta Semizovac-Srednje. Pošto je ČVP dobila zadatak da pokrije dio linije Semizovačkog bataljona na taj zadatak je pošlo jedno odjeljenje borbenog i jedno odjeljenje saobračajnog voda. Jedinica je krenulo sa oko 20 ljudi na taj zadatak. Upali smo u zasjedu i tom prilikom je bio teže ranjen Ranko R. iz borbenog voda i lakše ranjen Mladen P. iz saobraćajnog voda.

    U toku same akcije vraćanja dionice puta i protjerivanja neprijatelja sa naše teritorije nismo imali ranjenih niti poginulih.

    Prilikom zaustavljnja neprijatelja na dionici Repetitor-Lipa, jedinica je učestvovala sa tri odjeljnja to jest 21 borcem borbenog voda. U borbama smo imali smo jednog teže ranjenog (Miroslav) i jednog lakše ranjenog (Slava) koji je ostao do kraja izvršenja tog zadatka.

    Prilikom vraćanaj Velikog Jasena u kojem je učestvovao borbeni vod sa oko 20 ljudi, nismo imali ranjenih ni poginulih boraca.

    Brojno stanje ČVP pred kraj rata je bilo preko 125 ljudi. U brojno stanje su uključene uža komanda, 1., 2. i 3. vod, pozidina sa kuhinjom, odjeljenje za kriminalistiku, odjeljenje za čuvanje vojničkog zatvora, o veza. U sastav policije se dolazilo po preporukama komandanata, a nakon provjere Službe vojne bezbjednosti, isključivo po Majinom odobrenju posatjali su pripadnici vojne policije.

    Podatke o Specijalnoj policiji nemam pa tako ne mogu ni pisati o tome.
    vogosca_rat- 78086 - 12.10.2012 : Gvozden Vidakovic Dubai - best (2)

    Đorđo Vidaković


    Pozdrav svima,

    Drago mi je da postoji ovakav sajt na kome se mogu vidjeti imena boraca koji su dali živote za Republiku Srpsku, nadajući se da će jednoga dana biti bolje što sada nikako nije.

    Moj otac se zvao Đorđo Vidaković i poginuo je na Orliću 18. 09. 1992. Svi koji objavljujete ime čovjeka koji je ostavio dvoje djece i ženu da bi otišao u borbu za bolji život i nadu da će njegovi sinovi živjeti drugačije treba da znate da se on zvao Đorđo a ne Đjorđe.

    U to vrijeme nisam znao zašto je otišao na Orlić, bio sam mali kad me poslao kod komšinice da me čuva. Nisam znao ni mami da kažem gdje je tata kada je došla iz Doma zdravlja i vidjela da sam sam. Nisam znao tačno ni zašto je urlala u 6:50 uveče kad su došla ambulantna kola sa direktorom Doma zdravlja i njene dve koleginice. Saznao sam to tek kada sam poljubio hladno čelo moga oca.

    Dok sam odrastao, gledao sam ljude oko mene kako nas šutaju i kinje, od mjesta do mjesta u Republici Srpskoj. "Slavni junaci" su postali ljudi koji su se krili po mišijim rupama za vreme rata. Čekali smo da nam neko pomogne, kaže da smo u zemlji koja priznaje žrtvu moga oca i opravda razlog zbog koga ga nema sa nama. Sada znam samo da su nas gledali kako se patimo i samo željeli da nas nema.

    Ni dan-danas se ništa nije promjenilo, a ja sam daleko u zemlji za koju me ne vežu nikakve emocije. Volim svoju zemlju, volim svoga brata i njegovu porodicu. Volim svoju majku koja je pet godina krvarila i ludila u Domu zdravlja Vogošća krpeći ranjenike i sklapajući oči mrtvim borcima.
    Ja se zovem Gvozden i moj otac, da mu bog dušu prosti, se zvao Đorđo.
    Napišite njegovo ime pravilno. Bar toliko zaslužuje.

    Hvala ljudima koji su odvojili vreme da ga spomenu na ovoj stranici.
    vogosca_rat- 72654 - 12.08.2012 : Maid Zenica - best (0)

    Pitanje za Maksa


    Pozdrav za sve učesnike. Imam jedno pitanje o poginulom borcu Armije BiH a zvao se Sudar Selver. Porijeklom je sa Pala, bio je diverzant i poginuo je u decembru '92 negdje na Žuči, mislim na koti 850 ili 830. Međutim, nikada nisam dobio tačne informacije. Volio bi ako neko zna da mi odgovori. Hvala!
    vogosca_rat- 71608 - 13.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Čovjek sa biblijom


    Mila,

    imaš odlično pamćenje! Nakon onoga što si napisala prisjetio sam se sledećeg:

    Vjerovatno je to ona ista osoba koju sam i ja poznavao, isto kao i svi ostali borci u Vogošći! Njegovo pravo ime sam zaboravio, ali ću napisati neke podatke koji će posjetioce ovog foruma asocirati o kojoj se osobi radi.

    Zapravo, taj čovjek je nekada bila islamske vjeroispovjesti. Nisam siguran, ali mislim da je bio u braku sa Srpkinjom. Nije mi poznato ni da li se i prešao na pravoslavlje ali znam da je u ratu koristio srpsko ime. Ima je malo dužu, tamno smeđu kosu a nosio je i dugačku gustu bradu. U rukama je stalno imao bibliju, i kao takav je ostavljao utisak da je pravoslavni sveštenik.

    Malo je onih koji su znali da je taj čovjek nekada bio musliman a mi koji smo to znali o tome nismo razgovarali sa našim saborcima.

    Ja lično mislim da je on bio dobar čovjek, što se u razgovoru sa njim moglo osjetiti. Bio je veoma pošten i pouzdan, što je u ratu bilo veoma važna stvar. Počeo je jedno vrijeme redovno da izlazi sa nama na liniju "Ugorsko".

    Kada je Savo Guzina organizovao ratne novine, "Vogošćanski bilten", pošto je, čovjek o kome pišem, od prije rata radio kao novinar, Savo ga je uzeo da mu pomaže u novinarskom poslu. Savo ga je lično poznavao još od prije rata, pa je pokušao da mu na taj način pomogne i tako se odužio svima nama!

    Mnoge tekstove koji su se pojavljivali u "Vogošćanskom biltenu" je pravio upravo on. Najčešće je on lično pravio intervju sa srpskim junacima tog vremena.

    Nakon rata sam čuo od osobe sa kojom sam bio u bliskom kontaktu, da je upoznao tog čovjeka negje u Americi i da mu je on pričao o meni sve najbolje i ja mu se na tome putem ovog foruma od sveg srca zahvaljujem!

    Mislim da taj čovjek, danas nosi svoje pravo ime i prezime, koje je imao od prije početka rata.

    Usput da kažem da je "Vogošćanski bilten" bio od velike važnosti za moral i informisanje, kako boraca tako i građana Vogošće. U to ratno vrijeme je mali broj ljudi je bio nagrađivan sa ordenom ili pohvalom od vojne komande, za svoje junačke podvige, pa je bilten objavljivajući tekstove iz tog vremena, bio i jedan vid nagrađivanja boraca o kojim se pisalo. To je bio jedini naćin da se čovjek osjća da neko cijeni njegov trud i rad!

    Ovom prilikom želim da se zahvalim svima iz tima: Savo, Perić, Miki, nekoliko djevojaka i svi ostali koji su radili na izdavanju "Vogošćanskog biltena" i redovno nas izvještavali u tim teškim uslovima života.
    vogosca_rat- 71596 - 12.07.2012 : Mila Tomic Tamo daleko - best (0)

    Borac sa biblijom


    Da li se neko seća čoveka koji je stalno nosio bibliju sa sobom na položaje: Žuč, Orlić, Ježeve... Interesuje me kako se zove. Navodno je studirao Bogosloviju. Bio je jako kratko u Vogošćanskoj četi. Pozdrav za Vogošćanina Prvog i Brione F16 jer znam ko je on.
    vogosca_rat- 71540 - 10.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Poginuli borci Vogošće


    Izgleda da je ova diskusija o poginulim borcima Vogošće krenula stranputicom, pa bih želio da po ovom pitanju napišem i svoj komentar.

    Kao prvo, želio bih da pohvalim sve one koji se trude da na ovom portalu iznesu informacije o poginulim borcima, uključujući mjesto, datum i opis pogibije, kao i mjesto sahrane. Ovi podaci su zlata vrijedni i u svakom slučaju će biti korišteni za ažuriranje podataka u Virtualnom groblju.

    Međutim, treba da shvatite da zvanični spiskovi već odavno postoje, i njih je napravila Boračka organizacija Republike Srpske. Spiskovi su po opštinama i ja ih koristim za kreiranje baze podataka na osnovu koje dodajem borce u Virtualno groblje.

    Moram priznati da ni spiskovi BORS-a nisu perfektni, pa je za očekivanje da postoje i poginuli borci koji nisu upisani u njihovu knjigu. Jedan od mojih zadataka je da prilikom unosa podataka zabilježim i sve greške u tom spisku i namjera mi je da BORS-u pošaljem moje ispravke.

    U isto vrijeme, napominjem da su svi ostali spiskovi nezvanični, pa nema potrebe da dižete toliko buke oko toga što nečije ime nedostaje.
    vogosca_rat- 71538 - 10.07.2012 : Neba Bak Smederevo - best (0)

    Poginuli borci Vogošće


    Pozdrav svim forumašima.

    Reših da se javim posle pisanja F-16 Brioni i da se nadovežem na poginule za koje se pravi spisak. Da li se spisak sada detaljno pravi ili ga selektirate ali da se ubacim u priču i napomenem na cetiri poginula borca u našim redovima.

    17. 10. 1992. godine, u akciji Fočanskom, sa Hotonja prema Kobiljoj glavi u nasim redovima su časno poginuli Pajić Dejan iz Smedereva, mali Siske iz Sarajeva, Bidža ili Ljuba četnik i Zorkin rođeni brat iz Apatina, a kome ne mogu da se setim imena.

    Dva meseca kasnije, otprilike polovinom decembra na Otesu je poginuo još jedan borac iz Smedereva - Mića Austrijanac, neka im je laka zemlja. Dokumentacija je uredno ispisana i predata tamosnjoj Vogošćanskoj komandi od strane našeg komandira Buce a kako mi je rekao i u skorijem razgovoru da je dokumentacija sačuvana i uvek je dostupna ako zatreba.

    Kako reče Špiro, bilo bi najbolje da se to odradi po abecednom redu, i smatram da nikog ne treba izostaviti sa spiska ako ga već pravite, jer istoriju ne treba menjati.

    Još jednom veliki pozdrav za sve forumaše i za gospodina Željka.
    vogosca_rat- 71488 - 09.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Poginuli borci Vogošćanske brigade


    Špiro,

    zbunio si me svojom reakcijom! Koliko ja vidim, ovaj spisak koji je postavio F16 Brioni sa tačnim datumima pogibije boraca su do 1. oktobra '92. godine. On je pokušao da pomogne svima nama da se sjetimo naših poginulih boraca i na tome mu veliko hvala!

    Pokojni Špiro je poginuo 26 aprila '93, pa zato i nije mogao biti na ovom spiku!

    Molim sve učesnike ovog foruma, da pažljivo pročitaju tekst pa tek onda stavljaju komentare na njih, kako ne bi dolazilo do nepotrebnih prepucavanja.

    Ja sam takođe došao do jednog spiska uz pomoć dobrih ljudi koji žele da pomognu, na kojem nema datuma pogibije, nego je sortiran po abcednom redu. Sada se bojim da taj spisak objavim jer će neko na taj spisak pogrešno reagovati.

    Molim sve one koji primjete da na spisku nedostaje neko ime, da to na fin način ukažu i pomognu da se spisak dopuni!

    Za ovaj spisak koji si postavio, još jednom, "Veliko ti hvala F16 Brioni"!!!
    vogosca_rat- 71474 - 08.07.2012 : Spiro Spiric Novi Banovci - best (0)

    RE: Spisak poginulih boraca


    Pročitah spisak poginulih boraca Vogošće i iznenadih se da u njemu ne nađoh i svog pokojnog sina Nebojšu - Špiru Špirića koji je poginuo na Ravnom Nabožiću 26. aprila 1993. godine. Jeste da je u toj akciji on bio dobrovoljac, ali mi nje jasno zbog čega ga nema na tom spisku ili možda već pravite neku selekciju među poginulima.
    vogosca_rat- 71472 - 08.07.2012 : F-16 Brioni Vogošća 1 - best (1)

    Poginuli borci Vogošće


  • 23. 05. 92. Branko Kondić iz Vogošće, mjesto pogibije Vogošća
  • 25. 05. 92. Petar Peco Kuzman iz Krivoglavaca m. p. selo Krše
  • 30. 05. 92. Đoko Ikanović iz Vogošće m. p. Poljine
  • 08. 06. 92. Srpko Koprivica iz Krivoglavaca m. p. Žuč
  • 08. 06. 92. Ranko Bojić iz Vogošće m. p. Žuč
  • 08. 06. 92. Boško Mizdrak iz Sarajeva m. p. Žuč
  • 08. 06. 92. Branko Bozalo iz Pofalića m. p. Žuč
  • 08. 06. 92. Aleksandar Milošević iz Vogošće m. p. Žuč
    (ovde nisu navedeni oni koji su nestali ili naknadno ekshumirani)
  • 09. 06. 92. Boro Gračanin iz Vogošće m. p. Žuč
  • 14. 06. 92. Rade Savić iz Vogošće m. p. selo Uglješići
  • 17. 06. 92. Milorad Zorić iz Vogošće m. p. selo Uglješići
  • 19. 06. 92. Milorad Škrkar iz Krivoglavaca m. p. Žuč
  • 19. 06. 92. Slavko Jovanović sa Blagovca m. p. Žuč
  • 19. 06. 92. Mile Košarac sa Blagovca m. p. Žuč
  • 02. 07. 92. Zoran Bogojević Heto iz Vogošće m. p. Žuč
  • 19. 07. 92. Željko Jovičić iz Krivoglavaca m. p. Misoča
  • 19. 07. 92. Boro Radić iz Vogošće m. p. Ljubina
  • 19. 07. 92. Dejan Lalić iz Vogošće m. p. Ljubina
  • 19. 07. 92. Željko Marković Raze iz Vogošće m. p. Ljubina
  • 19. 07. 92. Srđan Amiđić Điđi iz Vogošće m. p. Ljubina
  • Mladen Kuzman preminuo nakon ranjavanja
  • 20. 07. 92. Goran Šućur iz Hotonja m. p. Vogošća
  • 23. 07. 92. Sretko Cvijetić sa Blagovca m. p. fabrika UNIS
  • 30. 07. 92. Velibor Kovačević Vela iz Hotonja m. p. Hotonj
  • 31. 07. 92. Kosta Nešić iz Semizovca m. p. Žuč
  • 12. 08. 92. Zoran Rosić Gliga iz Vogošće m. p. Ugorsko-Hrastik
  • 16. 08. 92. Mitar Subotić iz Semizovca m. p. Nebočaj
  • 16. 08. 92. Predrag Rajić iz Semizovca m. p. Nebočaj
  • 16. 08. 92. Budimir Rajić iz Semizovca m. p. Nebočaj
  • 16. 08. 92. Spasoja Rajić iz Semizovca m. p. Nebočaj
  • 18. 08. 92. Radislav Janjić iz Krivajevića m. p. Ljubina
  • 20. 08. 92. Branko Grabovac iz Semizovca m. p. Vranjak
  • 20. 08. 92. Zoran Zekić iz Semizovca m. p. Vranjak
  • 20. 08. 92. Božidar Petrović iz Semizovca m. p. Vranjak
  • 28. 08. 92. Živan Lalić iz Krivoglavaca m. p. fabrika UNIS
  • 06. 09. 92. Mihajlo Suslovski iz Vogošće m. p. fabrika UNIS
  • 07. 09. 92. Željko Blagovčanin Gipso sa Blagovca m. p. Vogošća-caffe Mango

  • 12. 09. 92. Slavko Popović Leo iz Vogošće m. p. Doglodi
  • 18. 09. 92. Predrag Žarković Božur iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 18. 09. 92. Radenko Krčo iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 18. 09. 92. Željko Mastilo sa Blagovca m. p. Žuč-Orlić
  • 18. 09. 92. Boro Vuković sa Blagovca m. p. Žuč-Orlić
  • 18. 09. 92. Đorđe Vidaković iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 18. 09. 92. Petko Motika iz Semizovca m. p. Žuč-Orlić
  • 19. 09. 92. Slaviša Bošković sa Kremeša m. p. Žuč-Orlić
  • 21. 09. 92. Anđelko Marković iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 21. 09. 92. Aleksandar Borovčanin iz Semizovca m. p. Žuč-Orlić
  • 21. 09. 92. Sreto Perić iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 21. 09. 92. Radenko Starčević iz Hotonja m. p. Žuč-Orlić
  • 22. 09. 92. Trifko Babić iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 22. 09. 92. Cvjetko Botić iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 22. 09. 92. Miladin Musić iz Vogošće m. p. Žuč-Orlić
  • 01. 10. 92. Borislav Boća Čolaković iz Vogošće m. p. Vranjak

    Ovo su imena poginulih boraca i datumi njihovih pogibija, koje ja posjedujem. Napominjem još jednom da svaki od ovih podataka ne mora da bude 100% tačan, možda se negdje omakla greška u mjestu pogibije ili datumu, mada ja mislim da je u visokom procentu tačno sve što sam naveo.

    Za neke od navedenih imam i zapisan način na koji su poginuli, npr. svi ovi u fabrici su poginuli od snajpera, Milorad Zorić i Boća Čolaković su nagazili na minu, Goran Šućur je poginuo nesretnim slučajem, Zoran Rosić iz zasjede.. . itd.

    Za neke sa spiska je suvišno bilo šta pisati, jer je svima dobro poznato kako su poginuli i gdje, pogotovo kad je u pitanju Boro Radić, koji je poginuo 19. 07. 92. kod kafane Ranč u mjestu Ljubina u kasnim popodnevnim satima.

    Za sada toliko i pozdrav za sve.
  • vogosca_rat- 71352 - 04.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Zoran (Nenad) Bogojević


    Željko,

    Zoran Bogojević-Heto je prenešen iz Vogošće i sahranjen na "Malom Zejtinluku" u dvadestom redu. Moj tekst i F16 Brioni možeš staviti u njegovu ratnu biografiju.

    Bilo bi dobro ako imaš i datum njegove pogibije da je uneseš? Usput da te pitam dali ćeš ti imati informacije o poginulim u SRK, u kojim su manjim jedinicama bili angažovani?

    Pitam te za to jer je bilo puno ljudi koji su bili izbjeglice a poginuli su u borbama za Vogošću. Na osnovu podataka u kojoj su jedinici bili angažovani moglo bi se doći do broja poginulih boraca!

    Pravi,

    Zoran (Nedo) Bogojević rođen je 02.03.1962. godine u Sarajevu a poginuo je 02.07.1992. godine. BORS nema podataka o mjestu njegove pogibije.

    Svako na ovoj stranici može da "poveže" neki članak sa borcem koji se već nalazi u Virutalnom groblju. Kada odeš na opciju "Ocjenite članak" izaberi "Poveži članak sa borcem", zatim izaberi njegovo ime i klikni na "Poveži borca sa člankom". Nakon izvjesnog vremena generisaće se nova stranica za tog borca, u ovom slučaju Zorana, koja će sadržati i tvoj članak. Kažem "nakon izvjesnog vremena" jer to "povezivanje" mora neko tj. ja da odobri.

    Nemam podataka o pripadnosti brigadi, bataljonu ili četi za pojedine borce.

    Uoči godišnjeg odmora sam počeo da unosim borce sa područja opštine Vogošća, stigao do rednog broja 83 i tu sam zastao. Vjerujem da ću uskoro nastaviti sa radom.

    Jedan od problema koji imam jeste što su opštine Vogošća, Rajlovac i Koševo ( 3. sarajevska bridaga ) unesene na istom spisku, tako da će biti teško izdvojiti samo Vogošćanski bataljon.
    vogosca_rat- 71281 - 03.07.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (2)

    Ispravka


    Moja greška za događaj u pivnici 89. Permutovao sam godine. Dobro se sjećam događaja, mjesecima su stajale rupe od metaka na onom debelom staklu.
    Što se tiče Hetine pogibije, u mom dnevniku je upisano da se to desilo 2. jula 92. što takođe ne mora biti 100% tačno.

    Pozdrav za Komandanta!!!
    vogosca_rat- 71272 - 02.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za F16 Brioni


    Nemam namjeru da se sa tobom prepucavam oko datuma ili bilo čega drugog. Nemam ništa protiv da napraviš korekciju i spraviš nešto što je napisano netačno ali ako to sa sigurnošću znaš da je tačno. Netačne ispravke nisu dobro došle!
    vogosca_rat- 71260 - 02.07.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Zoran Blagojević


    Zoran Bogojević Heto je poginuo 2. jula 92. god, a Miki Polovina je ubijen 91. , a ne 89. -te.
    vogosca_rat- 71238 - 01.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za Maks Lazarevića


    Maks,

    ti si vjerovatno Natašin brat! Natašu sam veoma cijenio i poštovao. Bila je to divna djevojka! Uzor Vogošće!

    Pošto ja najviše pišem o Vogošći u mojim tekstovima se spominju neka imena ljudi za koje se ti intersuješ.

    Nisam razumio tvoje pitanje "šta je sa Makom"? Zapravo, nisam razumio na koga misliš? Ako misliš na Makić Duška i lokal "Orion" onda da ti kažem da je vlasnik lokala bio Momo Radovanović a Duško je bio njegov zet i radio je u "Orionu". Duško živi sa svojom porodicom u Južnoj Africi.

    Na kojeg Hetu misliš? Bio je Heto iz Semizovca, što je prodavao motorne pile. Iako je musliman, on je uz pomoć srpskih vlasti u toku rata otišao u Suboticu i tamo nastavio sa poslom koji je radio u Semizovcu. Čujem da je Hetin sin Jasmin preuzeo radnju na sebe i da mu taj posao i dalje dobro ide.

    Bio je Zoran Bogojević-Heto, veliki navijać Crvene Zvezde, sin jedinac, koji je poginuo na Žuči od muslimanskog snajpera krajem maja ili početkom juna '92. godine.

    Predrag Polovina - Miki je poginuo 20. septembra '89. godine u vogošćanskoj pivnici. Ubio ga je Uglješa Aranitović-Ugo u pokušaju da svome tadašnjem zetu Gagi, učini uslugu i ubije pokojnog Boru Radića. Miki je bio vrlo hrabar momak, mrzio je potezanje oružja u svađama i to ga je koštalo života.

    Čuo sam da Gaga trenutno živi negdje u Novom Sadu.

    Feđa je jedan ljigavac i dvoličnjak! U toku rata uz moju i Tešinu pomoć izašao iz Vogošće, otišao u Njemačku i nakon rata se vratio u Vogošću. Nas dvojica smo prije rata bili veliki prijatelji. Nakon rata on mi se nije nikada javio iako sam na više načina pokušavao da stupimo u kontakt. Čujem da mu je žena jedna od vodećih muslimanskih ekstrema i srbomrzaca u Vogošći. To me ne iznenađuje jer je i u komunizmu moglo da se osjeti njena velika mržnja prema Srbima.

    Pročitaj moje tekstove i o mnogima za koje se raspituješ možeš pronaći detaljnije opise o njima.

    Ima tekst i o Mikiju Polovini!
    vogosca_rat- 71236 - 01.07.2012 : Neso Markovic Sokolac - best (0)

    Informacija za Maksa Lazarevića, Ljubljana


    Informacija za Maksa o nekim predratnim Vogošćanima. Momak kojeg si nazvao Đorđević Nebojša - Nešo je ustvari Đorđić Nebojša. Po mojim saznanjima on je sada u Kanadi kao i Šekerac Zoran - Šeki. O Mikiju Polovini je mnogo pisano na ovom forumu, pa se možeš informisati čitanjem tekstova o Bori Radiću, Gagi itd. Heto je stradao na samom početku nesrećnog rata od muslimanskog snajperiste iz pravca Huma, kad smo išli na smjenu ekipi koja je bila na Žuči, potez od Orlića do kote 850.

    Pozdrav Nešo !!!
    vogosca_rat- 71194 - 29.06.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Rovovi Vogošćanskog bataljona


    F16 Brioni,

    Slažem se sa tobom da su rovovi koje ti pominješ bili poredani po brojevima. Naš bataljon je jedno vrijeme držao liniju od dalekovoda koji je se nalazi iznad "Ježeva". Rov iznad dalekovoda je bio broj 1, dalekovod je bio broj 2, na samom putu ispod dalekovoda je bio broj 3 i na putu 4, 5, 6. Rovovi 3, 4, 5, i 6 su se nakon operacije "Prsten" ponovo popunili i dobili imena Budva, Gandi, Barba, Đedo.

    Kada smo prvi puta zaposjeli tu liniju u avgustu 1992. godine, komandant bataljona je bio pokojni kapetan Milorad Zorić. On je postavio tu liniju i odredio brojeve i taj isti dan je poginuo, tako što se okliznuo na mokroj travi i nogom zakaćio poteznu minu od koje je izgubio život.

    Naši rovovi su tada bili raspoređeni po putu ispod Ježeva, kota 772. Kada je pala kota 830 i Golo brdo naše snage su se povukle sa tog dijela terena.

    Kada sam ja došao za komandanta bataljona naša linija je bila od "Pržionice" do "Ježeva". U to vrijeme nije bio rov koji sam ja spominjao u mom tekstu i rekao da je prilikom muslimanskog napada u operaciji "Koverat 2", u njemi bio ranjen Luka. Rov u kojem je bio Luka, napravljen je i redovno bio popunjavan sa ljudstvom, tek nakon muslimanskog diverzantskog napada na "Ježeve", februara 1992. godine, kada je nakon vraćanja izgubljenog rova u njemu ostao jedan mrtav muslimanski borac. I ovaj slučaj sam opisao na ovom forumu. Međutim, taj rov do tada nije postojao, pa se nije uklapao u nekadašnje brojeve, zbog čega sam pomislio da je to rov po imenu "Đedo".

    Pomenuo si i rov "Alfa" i Blagovački bataljon. U vrijem kada sam bio komandant Vogošćanskog bataljona, iako je to bilo veoma teško uspjeti, jer niko nije htjeo da pomjera svoje ljudstvo na druge dijelove linije, uspio sam isposlovati u komandi Brigade, da Blagovačkom bataljonu prebacim dio naše zone odgovornosti od "Pržionice" pa sve do one šumice ispod "Alfe". Komanda Brigade mi je izašla u susret, jer je naš bataljon imao najtežu zonu odgovornosti, a mali broj ljudi.

    U vrijeme operacije "Prsten", rov "Alfa" je bio IKM našeg bataljona, pa tako i nije moguće da je to bio rov Blagovačkog bataljona.

    Nakon operacije "Prsten", naš bataljon se pomjera prema koti 830. U to vrijeme sam ponovo bio u problemima kako popuniti predugačku liniju. U pomoć su nam došle jedinice iz Sanskog Mosta, Prijedora i Banjaluke. Dolazili su na 15 dana i međusobno se smjenjivali. Toj jedinici, koju je vodio potpukovnik Vojvodić, dodjeljena je zona odgovornosti od 5 rovova, od "Alfe" do Hrastika. U vrijeme dok su oni bili na mojoj zoni odgovornosti, moj bataljon je bio u problemima sa municijom, bombama i često smo morali kontrolisati minska polja i ponovo ih minirati. U isto vrijeme, Blagovački bataljon je tražio da moj bataljon ponovo preuzme zonu odgovornosti od njih, računajuči da imam sa tom pomoći iz Krajine dovoljno ljudstva na liniji. Ja sam ponudio da oni preuzmu ljudstvo koje meni dolazi u pomoć i uzmu njihovu zonu odgovornosti od "Alfe" do Hrastika. Blagovačkom bataljonu je to izgledala dobra ponuda i njihov komandant je prihvatio moj predlog. Tom prilikom Blagovački bataljon je preuzeo sve rovove do broja 17 pa tako i "Alfu".

    Uskoro nakon toga Blagovački bataljon je uvidio svoju grešku ali ja nisam dozvolio da se sve vrati u prvobitno stanje.
    vogosca_rat- 71116 - 27.06.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Korekcija na pisanje Pravog


    Pozdrav forumašima,

    Navešću samo jednu malu korekciju na pisanje komandanta, prošlo je dosta vremena, sjećenja izblijede, pa je s toga i opravdano to što je pravi napravio jednu zanemarljivu grešku.

    Naime, u to vrijeme kad je bio napad(jun 93. samo jedan rov na liniji Ugorsko je imao svoje ime, a to je bio rov "Alfa", koji se nalazio na dnu linije i njega je držao Blagovački bataljon. Nakon naše operacije Prsten, u julu iste godine, naša linija je pomjerena ispod Ježeva nekih pedesetak metara i tek tada su nastali rovovi, koji su dobili imena Đed, Barba, Gandi, Budva.. . itd.

    Rov "Đed" je dobio ime po jednom borcu, koji je bio u njemu i kojeg su tako zvali. Umro je poslije rata , čini mi se 2001. godine.

    Od Ježeva pa sve do Alfe, prostirala se linija ivicom šume, koju je držao naš bataljon i rovovi su bili označeni brojevima od 1 do 17. Ja nisam bio stalno u istom rovu, mijenjali smo se. Najviše sam bio u rovovima od 7 do 11. U vrijeme tog napada nisam bio u Vogošći, bio sam u Srbiji kod rodbine. U povratku negdje u Loznici sam saznao da je jedan borac sa naše linije poginuo i da je nekoliko ranjeno. Tek kad sam došao u Vogošću saznao sam da je poginuo Ranko Vidičević, a par minuta prije njegove pogibije je ranjen B. M. Ja kad sam došao u Vogošću B. M. je već bio pobjegao iz bolnice u Blažuju, pa sam ga posjetio kući. Oni su bili u rovu broj 1. Sa njima je još bio u rovu i A. J. koji je igrom slučaja ostao neokrznut u tom napadu.

    Za sada toliko od mene.
    vogosca_rat- 70736 - 21.06.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Operacija Koverat 2


    Na današnji dan prije 19 godina, uspješno je slomljena muslimanska ofanziva, koja je imala za cilj, razdvojiti Srpsko Sarajevo na dva dijela, dovesti srpsku vojsku i stanovništvo u bezizlanu situaciju i povezati svoje snage iz Sarajeva sa snagama i Zenice i Tuzle.
    Ovako je to bilo:

    Kada sam došao na mjesto komandanta Vogošćanskog bataljona, napravi sam sa svojim pomoćnicima u bataljonu plan obilaska boraca na liniji. Svakodnevno je neko iz komande bataljona imao zadatak da obiđe liniju odbrane, popriča sa borcima o problemima i stanju na terenu i podjeli im po kutiju cigareta.

    Naizmjenično redajući se kao na nekom dežurstvu sasvim slučajno došao je red na mene da 13-og juna 93' krenem u obilazak borbene linije bataljona. Bila je to uobičajena maršuta, izći na liniju "Ježevi", i od najviše tačke krenuti niz liniju od rova do rova. Iako smo imali nekih nagovještaja od više komande da će uslijediti napad na našu liniju, neznajući tačan datum početka napada, na liniji su se smjene odvijale redovno, bez povećanog broja boraca sa povišenom opreznošću na osmatračkim mjestima.

    Tog jutra sa mnom u obilazak linije je krenu moj pomočnik za bezbjednost J. Maunaga. Izašli smo na najvišu kotu naše odbrane, 772, zvanu "Ježevi" i tamo zatekli Tešu i njegov vod na redovnoj smjeni. Kako sam još od prije rata bio blizak prijatelj sa svim tim borcim na tom dijelu linije, po mom dolasku poćela je uobićajena šala između nas. Pokojni Vlado Makić-Maka me je prvi primjetio da dolazim i odmah povikao saborcima, "pristavljaj tu kafu, stigo' nam komandant"!
    Maunaga i ja smo tu zasjeli i isćeijfili kafu koju su nam oni napravili. Većina od tih boraca je bila raspojasana i nespremna za borbu. Kako je vrijeme bilo toplo, većina od njih su bila bez uniforme a Denis i Taka su bili u potkošulji, vojničkim gačama i papučama, kao da su došli na plažu. Upitao sam ih dali neko stražari a Teša mi je odma odgovorio da ne brinem jer se na tri najvažnije taćke neprekidno osmatra, bez obzira šta se dešava u tranšeama i rovovima. Smjena na Ježevima je trebala da broji 18 ljudi, ali su oni pravili svoj interni dogovor da na smjenu izlazi najmanje 15 ljudi a ostali su po njihovom međusobnom dogovoru dobijali da ostanu kod kuće ali u pripravnosti sa obavezom da u slučaju napada na liniju bezuslovno moraju doći da pomognu svojim drugovima.

    Znajući o kakvim se borcima radi, iako sam za takav njihov dogovor znao, nisam ga zabranjivao niti pokušavao da ga sankcionišem na bilo koji naćin. Kada smo se dobro ispričali i sa užitkom popili kafu, odlučio sam da sa Maunagom krenem dalje niz naš liniju odbrane. Došli smo u prvi rov ispod Ježeva" prema Ugorskom. Čini mi se da smoga taj ro zvali "Đedo". Bio je malo istureniji od ostalih na liniji i mnogi su sa pravom govorili da je to najopasniji rov i da bi trebalo da se pridoda "Ježevima", jer u slučaju napada na tu liniju, taj rov će biti jedan od prvih na udaru. Pošto je to bilo teško za riješiti u to vrijeme, zbog broja ljudi koji bi mi trebali da se taj rov pokrije u četri smjene, taj rov nije pridodat četi Ježeva. U rovu smo zatekli nekoliko boraca. Popričali smo sa njima podjelili cigarete. U to vrijeme ja sam bio prestao da pušim i taj dan je bio sedmi dan od kada sam bacio cigarete. Iako sam nosio cigarete za borce po liniji a oni me svi nudili da zapalim, bio sam uporan, sve te krize uspješno prebrodio i nisam zapalio ni jednu cigaretu. U tom rovu, ne mogu da se sjetim ko je sve bio ali se sjećam da je bio Luka, inaće Hrvat po nacionalnosti. Pozdravili smo se sa Lukom i drugovima i krenuli dalje niz liniju. Sledeći rov na našem putu je bio broj "7". Čin mi se da smo u rovu zatekli Lalića, možda je tu bio i F16 Brioni, možda on to može potvrditi, pożto se ja ne sjećam njegovog lika i ne znam o kome se radi.

    Lalić je bi jedan divan i pametan čovjek i sa njim se uvjek imalo nešto popričati, tako da smo se i na tom rovu malo zadržali. Kada smo udlučili da krenemo dalje niz liniju, pala je jedna granata i pogodila direktno u rov "Đedo".

    Maunaga i ja smo se bez ijedne rijeći okrenuli i počeli da trčimo prema tom rov. Uletili smo u njega i tamo zatekli jednog borca ranjenog, čini mi se da je to bio Luka. Bio je lakše ranjen i mogao je sam da se kreće. Jednom borcu u tom rovu sam rekao da pođe sa Lukom i pomogne mu da ga dođe do doma zdravlja u Vogošći. Maunaga i ja smo zaposjeli taj rov i spremili se za odbranu. Pošto je granatiranje linije nastavljeno a najviše na rovove na "Ježevima", Maunaga je rekao, idi ti gore do njih vidi šta se dešava a ja ću ostati ovde da branim ovaj rov. Znajući da je Maunaga hrabar, i spreman da ostane da se bori, odmah sam krenuo prema "Ježevima". Artiljerijski napad je bio tako žestok da se tako snažno potresalo tlo pod mojim nogama. Uspio sam da se probijem do tranšea i prvog rova na Ježevima. Tamo me je dočekao Teša, rekavši mi "ništa ne brini sve je pod kontrolom". Odma me je izvjestio šta je odradio na liniji odbrane i ja sam bio oduševljen Tešinom sposobnošću i načinom na koji je postavio i zaštitio ljude od artiljerijskog napad. Zahvaljujući Teši na liniji Ježeva niko nije bio ozlijeđen. Kada je počelo granatiranje, Teša je prošao kroz tranšeu, obišao sva osmatračka mjesta i iz njih izvukao ljude nazad u tranše. Zadnji čovjek kojeg je Teša našao u osmatračkom mjestu bio je Đole bokser, kojem je to bio prvi put od kada je rat počeo da je izašao na tu našu liniju. Kada ga je Teša ugledao u osmatračnici, povikao je "izlazi brže odatle" Đole je taman izašao u tranšeu a granata se zabila u grudobran njegove osmatračnice. Tako je Đole u zadnjem djeliću sekunde zahvaljući Tešinoj sposobnosti ostao ošamučen od udara granate ali živ i bez ogrebotine. Teša je povukao sve ljude nazad na sigurno i strpljivo čekao kada će stati artiljeruijski napad da se ponovo vrate u svoje osmatračnice. Kroz tranše sam sa Tešom obišao kompletnu liniju i vidio da se borci osjećaju sigurno bez znakova straha. Hodaju ći tako kroz tranżeu ponovo sam sreo pokojnog Maku. Kada me je ugleda pokojini Maka, počeo je da viće iz sveg glasa, "hej raja, dożo komandant upet na kafu, pristavljaj odma". I stvarno, Maka je odma uzeo onu špiritušu, potpalio vatru i počeo da pravi kafu. Dok su granate od neprijateljskog tenka i topa rasturale naże rovove, Maka je napravio kafu i mi smo je mirno popili kao da se okolo ništa ne dešava. Monogi borci nisu žurili ni da se spreme, nego su nako u gaćama hodali po tranšei. Dok smo mi pili kafu, na liniju su pristigli i borci koji su po njihovom dogovoru taj dan bili oslobođeni od dežure na liniji. Od svih boraca, koji su dożli u pomoć, najviše me je iznenadio izlazak Okca. Sav u znoju i onako zapuhan od žurbe, ispričao nam je da je jedna tenkovska granata uletila kroz prozor u njegov stan i razvalila sav naještaj. Pošto je bio kući kada je počelo granatiranje, rekao je svojim roditeljima i ženi da se sklone u najsigurniji dio stana dok ne prođe granatiranje. Oni su se sklonili u kupatilo koje je bilo u sred stana i tako se spasili da ne budu povrijeđeni kada je granata uletila u stan. Iako je njegov stan bio pogođen, Okac je uzeo svoju opremu i po dogovoru sa svojim saborcima izašao na liniju odbrane, pod kišom gelera, da pomogne svojim drugovima u odbrani Vogošće.

    Kada je neprijateljska artiljerija počela da smanjuje svoje dejstvo prema prvoj liniji i prenijela svoje dejstvo na prilazne puteve prema liniji i po samom naselju, to je bio znak da će uslijediti pješadijski napad.

    Teša je naredio svijim borcima da se pripreme i popune osmatračka mjesta na liniji.

    Linija Ježeva je imala 7 osmatračkih mjesta i u tom trenutku sve i jedna osmatračnica je bila direktno pogođena sa atiljrijskim projektilima. Iako je bila razvaljena kompletna linija odbrane, borci su se vratili u srušene rupčage i zalegli spremno čekajući pješadijski napad. Kada je krenuo napad, mi smo žestoko uzvratili sa pješadijskim naoružanjem. Napad je trajao nekih petnestak minuta a onda je sve ponovo utihniulo. muslimanske snage su bile iznenađene otporom koji smo im pružili iz tih razvaljenih rovova. Tako je odbijen prvi napada a da pri tom nismo imali nijednog poginulog borca. To je borcima dalo samopouzdanje da je linija čvrsta i laka za odbranu.
    Pošto smo na liniji, neposredno iza naših leđa, imali zemunicu u kojoj se moglo smjestiti dvije smjene za odbranu Ježeva, tu zemunicu sam odredio kamo IKM mog bataljona. Induktorskim telefonom sam pozvao komandu i rekao da podignu kompletan bataljon na uzbunu. Sve je bespreorno funkcionisalo i bataljon je vrlo brzo bio podignut i izveden na iniju odbrane. Na Ježevim sam imao dvije smjene u rovovima i jednu smjenu u IKM-u. Neprijateljski artiljerijski i pješadijski napadi su se smjenivali u talasima i iz dana u dan su postajali sve slabiji i slabiji. Pošto je linija bila dosta stabilna i borci su ulijevali povjerenje da će to braniti po svaku cijenu, odlučio sam na zahtjev boraca da vratim jednu smjenu kući, kako bi smanjio rizik od ranjavanja boraca u prepunoj liniji. Nakon 7 dana neprijateljski napadi su potpuno stali i kada smo pomislili da smo slomili njihov napad, uslijedio je diverzantski napad na Hrastik. Napad je bio neuspješan i nismo imali nikakvih gubitaka. Taj napad sam već spominjao u nekim od mojih tekstova.

    Na IKM-u sam ostao svih 7 dana i za to vrijeme nisam zapalio nijednu cigaretu iako sam imao čestih kriza, naročito u trenucima žestokih borbi. Ipak sam uspio da odbijem sve te napade kao i neprijateljske koji su bili još žešći. Kada sam prvi puta od početka te ofanzive, došao kući, žena me je pital, "šta ćeš prvo, kafu ili da jedeš". Izabrao sam kafu, da je u miru za stolom popijem. Kada mi je žena prinjela kafu i vidjela da ja koji sam oduvjek bio strastveni pušać, nisam zapalio cigaretu uz kafu, reklami je onako kroz šalu, "pa ti stvarno nisi normalan".
    Na žalost, poslije nekoliko mjeseci opet sam počeo da pušim!
    Nakon što se sve smirilo, na Ježeve je došla TV SRNA i snimila reportažu o odbrani Vogošće. Snimili su razrušene rovove na Ježevima i stvari koje su ostale od diverzantske grupe na Hrastiku.
    Iako je linija na Ježevima bila jedna od natežih linija odbrane u toku rata, nakon uspješno odbiujene velike neprijateljske ofanzive, niko od istaknutih pojeinaca nije pohvaljen a kamli odlikovan ili unaprijeđen sa činom.

    Ovom prilikom želim da istaknem da su u toj borbi najzaslužniji za odbranu Vogošće bili Teša sa svojo fenomenalnom organizacijom odbrane i njegovim momcima, Maka, Taka, Denis, Okac, Mića, Popa, Slava, koji su se cijelo vrijeme ponašali kao da su došli na neki piknik a u borbi neustrašivo branili kotu 772. Čestitam vam junaci!!!
    vogosca_rat- 69740 - 23.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Tenk na Orliću


    Nešo Markoviću,

    Ne mogu da te se sjetim po imenu koje si ovde naveo, ali ti je tekst dosta sličan onome koji sam nekada napisao na ovom forumu. Ja se sjećam jednog momka koji je bio kod mene u Bataljonu i ja sam mu potpisao dozvolu da pređe na artiljeriju, mada u to vrijeme to nikome nisam dozvoljavao. Ne znam dali si to ti ili neko drugi?

    Taj momak je otišao na obuku za vođene rakete (maljutka i fagot), zbog čega sam i dozvolio njegov prelazak u artiljeriju.

    Kada je tenk sa Orlića uništio svih sedam osmatračkih mijesta na Ježevima i osmi rov, spoj Ježeva i linije na Ugorskom, granatiranje je trajalo nekih četri dana. Iz tog tunela na Orliću, koji smo mogli da primjetimo sa linje, tenk je izlazio ispaljivao po jednu granatu i brzo se vraćao u zaklon.

    Zbog toga što je preglednost iz rova broj 10 bio najbolji pregleda na taj tunel u kojem se pojavljivao tenk, naredio sam da se postavi BST, ali je tenk izlazio veoma kratko vrijeme i nismo mogli da ga gađamo sa BST-om.

    Zbog brzog manevrisanja i preciznog gađanja iz velike blizine, ja sam insistirao od komande Brigade da mi se pošalje posada za vođenu raketu. Tada je kod mene došao taj momak kojem sam ja dao odobrenje da ide na obuku za vođene rakete. Rekli su mi da je odlićan za taj posao, jer je za dobrog strelca bilo veoma bitno da ima dobar osjećaj za vođenje rakete, da bi se precizno pogađao cilj. Obišli smo zajedno liniju i utvrdili da je najbolje mjesto za lanser upravo mjesto gdje smo postavili BST.

    Od momenta kada smo postavili lanser za fagot na mjesto gdje je bio BST, nakon prvog pokušaja da se ispali raketa, koja je bila neispravna, od tog momenta se tenk više nije pojavljivao na otvoru tunela na Orliću.

    Nakon dva dana čekanja da se pojavi tenk, izgubili smo svi strpljenje i ja sam naredio da se sa drugim fagotom nasumice gađa ulaz tunela. Posada me je upozorila da je to jedini fagot koji još imamo i da poslije toga nećemo imati čime da gađamo. Preuzeo sam na sebe taj rizik i naredio da se ispali taj fagotu u otvor tunela. Pošto je tenk još uvjek bio u tunelu, fagot je uletio u otvor i pogodio tenk. Tenk nije bio uništen ali je bio oštećen. Nakon popravke tenk je prebaćen prema Golom brdu i tamo je u borbam uništen.

    Iako je tenk precizno gađao naše rovove od Ježeva pa sve do rova broj 7, jer mu konfiguracija terena nije dozvoljavala da izađe previše iz tunela i obori tako nisko cijev da bi gađao donji dio linije prema Hrastiku.

    Neki tenkovski projektili su prelijetali preko naših rovova i završavali u zgradama po Vogošći.

    Ovom prilikom želim da se zahvalim posadi na fagotu za fantastično odrađenom zadatku. Nakon njihovog uspješnog pogodka u tenk, neuspješno je okončan muslimanski artiljerijski i pješadijski napad na našu liniju i Vogošću.

    Moram da dodam i to da je pred samu muslimansku ofanzivu zvana "Koverat", jednom prilikom sa mnom u obilazak linije pošao i potpukovnik Josipović. Kada smo došli na Ježeve, Josipović je dvogledom gledao teren ispred naše linije i po vrhovima brda na Žuči. Tom prilikom je on primjetio veliki iskopani rov i zaključio da je to tranše za tenk. Tada je Josipović primjetio i mjesto na kojem je pripremljen manji rov za top ili nešto slićno. Dao nam je svoj dvogled i pokazao mjesta na kojim se vidjela velika tanšea i mali rov za top.

    Bili smo iznenađeni sa njegovom moći zapažanja. Mi koji smo na toj liniji danonoćno izviđali nismo primjetili te rovove a on koji je tek došao na liniju u prvom izviđanju nam je ukazao na opasnost koja nam se spremala.

    U muslimanskom napadu sa ta dva mjesta na koja nam je ukazao potpukovnik Josipović, na našu liniju su otvarli vatru iz zisa i tenka.
    vogosca_rat- 69736 - 23.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Muslimani u VRS


    Bio sam veoma zainteresovan da se dozvoli da se muslimani samoinicijativno angažuju u VRS, ali odziv je bio veoma slab. Gotovo nikakav! Moram da napomenem F16 Brioni, da je kod nas u jedinici bio Milorad Đuderija.

    Milorad je pred rat bi musliman, mislim da se zvao Suad. Bio je jako dobar momak. Veoma sam ga cijenio i kao borca i kao čovjeka, bez obzira što sam bio protiv pokrštavanja a pogotovo nasilnog! Milorad je zbog svog političkog ubjeđenja prešao na pravoslavlje. Poštovanje prema Miloradu sam osječao i kod njegovih saboraca u jedinici. Bio je na liniji na Hrastiku u 3. četi Vogošćanskog bataljona.

    Mišljnja sam da je bilo još muslimana u Vogošći koji bi zbog svog političkog stava ušli u VRS, ali je politička elita bila suviše kruta prema takvima i nerado im je dozvoljavala da se vojno angažuju, što je po meni bila velika greška. Sa njihovim angažovanjem bi VRS dokazala svjetskim silama da je multietnička, kao što su muslimani pokazali u Sarjevu, dok na drugim mjestima nisu imali takav sastav svoje vojske.

    Zbog lažne politike muslimanskih lidera, Srbi u Sarajevu su se angažovali u armiju BiH. Kako je rat trajao dugo, muslimani su pokazali za šta se ustvari oni bore, pa su mnogi Srbi uvidjeli svoju sopstvenu grešku ali je bilo veoma kasno, pa su nastavili započeti put. Mnogi od njih su iskorištavali povoljnu priliku odlazeći na liniju, bježali su na srpsku stranu.

    Iz VRS ni jedan musliman nije prebjegao na muslimansku stranu!
    vogosca_rat- 69684 - 22.05.2012 : Nlo Gojino Brdo - best (2)

    Muslimani u našoj vojsci


    Evo ja ću probati odgovoriti Maxu na postavljeno pitanje u vezi "multi-kulti" saboraca. Kod nas je bilo isto muslimana u jedinici. Mi smo ih u šali zvali "Suncokreti". Nisam imao ništa lično protiv njih, ali da sam znao da mi neko od njih vrsi artiljerijsku pripremu kad krenem na bunker, ili da mi obezbeđuje bokove, istog bih se momenta vratio nazad. To je moje razmisljanje! Opet, svako ima svoje mišljenje.
    vogosca_rat- 69552 - 19.05.2012 : Oko - best (1)

    Za Maksa


    Pozrdav i tebi Max,

    po svemu onome što čitam, a tu sam svaki dan, ti i ja nismo bili u neposrednoj blizini samo na mijatovića strani nego i na ostalim lokacijama na Žuči. Mislim da smo se veoma često sudarali, mada meni opisivanje događaja ne ide tako dobro, poput nekih drugih na ovom forumu. A šta se tu može, ja nisam završio faks ili Vojnu školu, a ne radim ni u državnim institucijama... Ipak, pišem od srca i sjećanja kako se i šta dogodilo. Naravno, neke stvari se i zaborave, mada kada pročitam neki detalj o nečemu sjetim se svega jer to nikad ne može da izblijedi samo neke momenete u određenim trenucima života potisnemo negdje u sebe pa je samo pitanje trenutka kada će to isplivati na površinu.

    Kada razmišljam o tebi, ponekad mi se učini i da te lično znam, mada ovo što čitam ako si ti (S. D. otac vozač, ) znam te ali sa slika i opet kažem ako si to ti. O tebi sam čuo mnogo pozitivni stvari mada sam čuo kako si prošao 1992. godine u tunelu. Opet si ostao čovjek i pozdravljam takvog čovjeka i borca sa bilo koje zaraćene strane.
    vogosca_rat- 69550 - 19.05.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Perica Simonović, Rade Zoranović


    Postavio bih Maks jedno pitanje, pa kad bude imao vremena i mogućnosti da mi odgovori, a nadam se da će odgovor biti iskren poput njegovog dosadašnjeg pisanja.

    Pitao bih ga da li je poznavao harmonikaša Pericu Simonovića, koji je navodno bio u Velešićkom bataljonu i aktivan učesnik borbi na Žuči na strani Armije BIH. On je navodno u Sarajevo došao pred sami rat, ali je sticajem okolnosti ostao u gradu i priključio se tadašnjoj TO BiH. Da li Max zna šta se poslije sa njim desilo i kad je izašao iz grada?

    Isto pitanje bih postavio i za izvjesnog Radeta Zoranovića iz Pofalića, koji je za sebe tvrdio da je bio stopostotni Srbin, da je sve obilježavao, slavio Krsnu slavu i sve ostale običaje. Međutim, odmah na početku rata se priključio TO BiH i bio borac na Žuči u Pofalićkom bataljonu. Čak je kako sam kaže u jednom od napada na srpske položaje na Žuči, da bi preplašio srpske borce, on prvi uzviknuo "tekbir".

    Sve mi je to malo nelogično, pa bih zamolio Maxa, koji je očigledno bio njihov saborac, da mi otkrije koji su to razlozi koji su naveli ovu dvojicu boraca da se tako aktivno bore na strani Armije BiH.

    I još jedna napomena: da li je Maxu ili bilo kome poznato šta je Perica Simonović izjavio nakon što je došao kući u Beograd?

    Pozdrav za sve forumaše bez razlike u svim dijelovima planete i na svim meridijanima.
    vogosca_rat- 69546 - 19.05.2012 : Neba Bak Smederevo - best (3)

    Fočanska ulica


    Pozdrav svima,

    evo da se nakon kraće pauze ponovo javim.

    F-16 Brioni - u prošlom pisanju sam objasnio da nismo pošli za tenkom na Orliću da bi ga vratili već da ako bi naišli na njega, obezbedili i sačuvali dok ne bi došla vojno-tehnička služba koja bi ga osposobila za povratak. Ja lično nisam poznavao teren, a da budem iskren mi nismo bili tu da razmišljamo već samo da izvršavamo naređenja. Moje lično mišljenje je da je tenk predat, a da smo mi dobrovoljci najverovatnije bili žrtveni jaganjci.

    Valter: Valter, sećam se tog događaja, i on se desio najverovatnije u avgustu mesecu kako mi u razgovor reče pobratim, sa kojim sam pričao pre neki dan.

    Kec je bio dobar momak, ako si ga upamtio. Inače njega pamte po tome što je nosio lisice i utoku i sve je redom vezivao lisicama, kao šatro bio je policajac. Uživeo se u tu ulogu! U suštini moja ekipa je bila takva, uvek smo negde išli pa smo se i u pomenutoj situaciji našli u pravom trenutku na pravom mestu, i bas mi je drago da si živ kao i tvoj ranjeni drug. Veliki pozdrav za Vas.

    Max: nakon razgovora sa svojim pobratimom, komandirom Bucom, koga ovom prilikom puno pozdravljam, da je akcija koju ti spominješ: Kolačuša-Studenac-Aleksina kuća-Fočanska, zapravo akcija na Hotonju prema Kobiljoj glavi o čemu sam već pisao u ranijem obraćanju. Akcija je bila 17. oktobra 1992 godine. Ovo je sigurno jer me je Buca podsetio da smo 19. oktobra bili u konvoju koji je prevozio našeg poginulog druga Paju za Srbiju. U akciji smo imali četiri mrtva, moj pobratim, pokojni Paja, mali Šiške iz Sarajeva, pokojni Bidža ili Ljuba četnik, i Zorkin rođeni brat, inače momci iz Apatina.

    Veliki pozdrav za njih ako su živi, svaka im čast, baš su bili pravi borci.

    Ja i moja ekipa smo krenuli sredinom, to jest Fočanskom, na desnom boku su nam bili Zorka i njegovi, a po levom boku su trebali da idu, Žuti i Brnetova ekipa. Međutim, pre nego što je pucnjava i započela Žuti se povukao sa našeg levog boka, što ste vi uočili pa smo neko vreme maltene bili u okruženju. To je trajalo dobrih tri do četiri sata. Transporter koji je bio iza naših leđa nije hteo da nam priđe i da nam pruži podršku kad ste nas suzbili kod kuće novinara Eskića, a koji je zapalio kada se sve završilo.

    Ispred nas su bila dva vidljiva bunkera iz kojih ste pucali tako da ni mušica nije mogla da prođe. Desni bunker od nas je neko skinuo RB-om, ali nam je levi zadavao velike probleme, jer dešnjak nije mogao da ispuca iz RB-a na njega. Međutim , pojavio se momak sa Hotonja, Savan, isto hrabar momak, kasnije je poginuo laka mu zemlja, koji je bio levak i iz drugog puta skinu levi bunker.

    Međutim, ja sam opazio bunker u sredini koji je sve vreme ćutao, i na to sam ukazao komandiru koji je obavestio ostale. Međutim, pokojni Siske je istrčao ispred njega kao Rambo i to su svi očekivali da će biti pogođen. Ispred bunkera je bila uvala i on se srušio i otkotrljao ispod bunkera, u tom je pokojni Paja iskočio iz zaklona i jurnuo da mi pomogne jer je davao znake života, i čim je Paja izasao iz zaklona, snajper ga je pogodio i on se stropoštao pored Sisketa.

    U našoj grupi je bio ranjen komandir Buca, a kod Zorkinih su dvojica bili lakše ranjeni. Transporter nije htio da priđe dok smo se mi mučili sa bunkerima. Buca je bezuspešno dozivao preko motorole da se transporte približi i počne da puca, ali od toga nije bilo ništa.

    Nekako nakon Savaninog pogotka u srednji bunker, Zorkini su prvi upali, zapravo Ljuba Četnik. Počeo da juri muslimane po tranšeima, ali je u toj borbi i izgubio život.

    Vi ste na tom položalju imali utvđene bunkere i tranšee, jer smo od vaših dobili informaciju da ste se dugo spremali i utvđivali.

    Eto, tako se i zavrila ta akcija. Na našoj strani smo imali četiri mrtva i najvjerovatnije tri ranjena.

    Nakon akcije se digla velika halabuka oko transportera, ali nismo dobili nikakav odgovor, a mogli smo i da nagrabusimo. Srećom, ostadosmo čitavi.

    Pravi imaš pozdrave od Buce! Pozdrav za Maxa i sve ostale!
    vogosca_rat- 69528 - 18.05.2012 : Danijel Vasic Zvornik - best (0)

    Krmača


    Vogošća, negdje oko 5 sati ujutro. Budi me strašna pjesadijska paljba na liniji oko fabrike Pretis. Pomislih:

  • "O Bože, kakav je ovo napad kad artiljerija ćuti a pješadijsko naoružanje besprekidno štekti?"

    Gradom je odjekivala pojedinačna paljba, izmješali se kratki i dugi rafali. Drugim riječima, izgledalo je strašno, gori...

    I tako, sukob je trajao nekih pola sata. I dok se rađala zora, ja sam ćutao i slušao to prangijanje.

    Na pedesetak metara od moje zgrade, preko rijeke zvane Vogošćica, u polumraku dođe nekakav kamion, iz koga izađe par ljudi. U polumraku razaznajem njihove siluete, ali koliko se god trudio nisam mogao da vidim šta rade.

    I baš u trenutku kada se pocnjava pojačala, iz pravca kamiona dođe strasna buka, a potom ugledah užarenu kuglu kako polijeće sa kamiona. Zabezeknuto sam posmatrao tu nesvakidašnju pojavu i slušao strašnu buku koju je pravio taj projektil.

    Kugla je obasjala polovinu Vogošće, i uputila se u pravcu odakle je dopirala pucnjava. Nakon 20-tak sekundi začulo se ono strašno buuuuuuum!

    Nakon detonacije punjava je u potpunosti zamrla. Zavladao je opšti muk i tišina.

    Ni danas mi nije poznato gje je ta čudna naprava pala, ali sam saznao da su muslimani izvrsili jak pješadijski napad, a da je stvarka koja je roknula negdje oko repetitora ustvari bila čuvena "krmača" koju su naši lansirali sa rampe koja je bila pricvršćena za kamion.

    Ako se neko od boraca sa Vogošćanskog ratišta sjeća ili je bio učesnik u onoj pucnjavi, a prije svega mislim na Maksa i "Vogošćanina Pravog", a može i bilo ko drugi ko je upućen u situaciju, da malo bolje razjasni ovaj događaj, a pogotovu me interesuje kako je to izgledalo na liniji kada je ta stvar roknula...
  • vogosca_rat- 69514 - 18.05.2012 : Max Sarajevo - best (2)

    Odgovor sa Valtera, F6 Brioni...


    Mnogo pozdrava g-dinu Željku, Pravom, Valteru, Nebi, Borisu, Mineru, F-16 Brioni, kao i ostalim posjetiocima...

    Za Valtera

    još uvijek prikupljam informacije ide teško jer odrađujem onako kako si želio, bez halambuke, ali se nadam da ćeš biti zadovoljan odgovorom. Pozdravi mi tu ekipu i prenesi im da paze kuda idu kada malo više popiju, rekli su da više.... hahaha... Vratio si me onim komentarom Ahatovići - Reljevo, hahaha.....

    Za F-16 Brioni

    Za operaciju Koverat tada nisam bio upoznat pa tako nisam imao ni razloga da to prešutim.

    Operacija Koverat je planirana u tajnosti i njene pripreme su trajale dugo. Po informacijama koje sada imam, ta je operacija trebala da počne u zadnjoj sedmici mjeseca Decembra 92.

    Napad VRS na Otes i zauzimenje tog naselja, a sa naše strane gledano gubljenje te teritorije, nas je primoralo da izvršimo napad na Kotu 850, kako bi dobili na vremenu da se linije na tom dijelu koliko toliko stabilizuju. Taj naš napad je imao kodni naziv "Jabuka", ako me sjećanje dobro služi.

    Moja jedinica je za napad na kotu 850 saznala 4. decembra u 18 sati. Radili smo ubrzano i već u 21 sat sam imao spremnu ekipu sa kojom sam se u noći 4. na 5. decembar preko Smiljevića ubacio u dio kod guma ispod sela Jezera. O tome sam već nešto napisao.

    Što se jedinice "Laste" tiče, oni su samo jednom došli na Žuč i to kao ispomoć za vrijeme "Operacije Prsten". Moje mišljenje za tu jedinicu bih zadržao samo za sebe, ako baš želiš poslaću ti preko g-dina Željka moje objašnjenje i moja lična zapažanja. Laste su bile specijalna jedinica koja je bila u sastavu CSB-a, napravljena je kao kontra specijalna MUP-ovoj.

    Čitao sam neke stare postove i došao do zaključka da smo ja i "Oko Bjeljina" kojeg pozdravljam, u više puta bili jedan naspram drugog. Prije svega mislim na onaj dio koji opisjue dešavanja na Mijatovića kosi.

    Prepoznao sam pisanje "5450" koji je bio sa mnom i doživio je saobraćajnu nesreću 2010. godine. Ostao je paralizovan.

    Svima mnogo pozdrava!

    Max
    vogosca_rat- 69284 - 10.05.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (2)

    Operacija Bosna '92


    Operacija Bosna 92 je trajala od 18. do 23. septembra 1992. godine. Tom prilikom je probijena linija iz pravca kote 850 prema vrhu Orlića, a srpske snage su došle do ispod samog vrha, gdje su neprijateljske snage pružile veoma žestok otpor.

    U tim borbama je bilo i dosta poginulih boraca.

    Poginuli 18. septembra 1992. godine

  • Predrag Žarković Božur
  • Radenko Krčo
  • Željko Mastilo
  • Boro Vuković
  • Đorđe Vidaković
  • Petko Motika


    Poginuli 19. septembra 1992. godine
  • Slaviša Bošković

    Poginuli 21. septembra 1992. godine
  • Anđelko Marković(kapetan)
  • Aleksandar Aco Borovčanin
  • Sretko Perić
  • Radenko Starčević

    Poginuli 22. septembra 1992. godine
  • Miladin Musić
  • Cvjetko Botić
  • Trifko Babić
  • vogosca_rat- 69264 - 09.05.2012 : Valter - best (0)

    Akcija


    Neba,

    ta akcija se desila 1992. godine, mislim u junu, na slatini kod Gračana kuća. Muslimani su krenuli ujutro oko 6 sati u napad iz pravca Bara. Ja i još jedan borac smo ostali sami čuvajući druga koji je ranjen u stomak. U toj ekipi koja je došla da nas izvuče i uspješno vrati položaje bio je i jedan momak koga su zvali Kec.

    MAX-poslo sam ti preko Željka na email podatke o onome što me interesuje. Nadam se da ćeš biti diskretan jer ne bih želio nikoga da uznemirim a pogotovu ne porodicu i familiju od te osobe. Nadam se da shvataš o čemu se radi. U prošlom životu sam nekome nešto dužan i osjećam da je to moja obaveza da saznam. On je sahranjen na groblju LAV.
    vogosca_rat- 69252 - 09.05.2012 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (0)

    Ježevi


    Pozdrav Max,

    što se tiče tvog pitanja u vezi 19. oktobra 1992. godine, Kolačuša-Studenac-Aleksina kuća ( Fočanska ), veruj mi da ja nemam pojma o nazivima, i oni meni baš ništa ne znače.

    Neko na ovom forumu pomenu da sam sa svojom ekipom u zadnjem trenutku došli i pružili pomoć našem borcu ranjenom u stomak, a ja se tog događaja tek kao kroz maglu sećam. Kada bi napomenuo događaj, recimo sta se desilo možda bih se i setio i odgovorio ti.

    Što se tiče pomenutog događaja u vezi izvidnice, niko nas nije upozorio sa uzvikom "Stoj" a zatim zapucao. Koliko me sećanje služi, došli smo do raskrsnice dva puta, jedan je vodio desno u malu uvalu. Vatra je otvorena na nas sa leve strane puteljka, i veruj mi da me je neko tamo ostavio samog ja bih se izgubio, da li namerno ili ne kad god bih se desili u nekoj takvoj situaciji nikad se nismo vracali na pocetnu tačku istim putem, uvek smo išli nekim zaobilaznim putem pa tako nisam nikad ni upamtio maršrute kretanja.

    Borise, baš mi je drago da me neko pamti, ako je D. D. neko ko je živeo u Poturovićima ili Ljubini, društvo je bilo podeljeno, uzvrati moje pozdrave a i ti mi budi pozdravljen.

    Imao bih i jednu molbu za sve forumaše. Ako neko poznaje mlekadžiju koji je živeo, kad se spustiš putem od hotela Park nizbrdo, u ulici levo. Bio je to dečkić svetlo plave kose, i kao što rekoh raznosio je mleko po Vogošći. Kod njega je nam je ostao film sa slikama koje nam nikada nije uradio, pa bih vam bio zahvalan da mi pomognete da stupim u kontakt sa njim. Uspomene su uspomene.

    Pozdrav svima.
    vogosca_rat- 69242 - 08.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija 'Bosna 92'


    Još jednom pozdrav za Maxa!

    Po mojim saznanjima, vi ste još u januaru '93. godine otišli sa tih rovova jer su naši topovi sa Blagovca, a posebno sa Poljina, mogli da gađaju neposredno te rovove, pa je zato bilo teško da se oni održe.

    To su bili uklinjeni rovovi i mogli su se popunjavati samo noću. U slučaju ranjavanja, bilo je veoma teško izvući borca do sigurne teritorije. U to vrijeme su naši borci koristili improvizovane periskope, koje su sami sebi pravili, a vaši borcu su ih gađali sa snajperima i razbijali im ogledala.

    Periskop je bio najsigurniji način da se izviđa teren na tom dijelu linije. Kada sam ja došao na mjesto komandanta, vaše snage više nisu popunjavale te rovove, zbog čega su se i stekli uslovi da pokušate diverzantskom akcijom osvojiti kotu 772, Ježeve.

    U operaciji Bosna '92 nisam učestvovao pa mi je veoma teško da o tome komentarišem jer bi to bilo nagađanje. U to vrijeme smo osim vogošćanskih jurišnih jedinica, imali i jedinicu dobrovoljaca koju je vodio Bokan. Imali smo dosta poginulih i ranjenih. Ja sam tada bio sa Tešinim borcima, a naš zadatak je bio defanzivan, tj. da čuvamo liniju.

    Pred početak te ofanzive, a nakon pogibije pokojnog Bore Radića, jedinicu je preuzeo Slava Vuković, koji je tada bio Borin zamjenik. Pošto je Slava bio mlad, u ekipi je bilo puno kriminalaca, među kojima se posebno izdvajao moj bivši prijatelj Gaga, pa Slava nije mogao da kontroliše tu jedinicu.

    Jednom prilikom me je pozvao jedan moj dobar prijatelj, namjerno neću pomenuti njegovo ime, da ja preuzmem tu jedinicu kako bi, navodno, ja i on oteli Gagi pare koje je ovaj stekao nezakonito u ratu. On mi je tada rekao da on zna da se Gaga boji mene, objašnjavajući mi da sam ja jedini u Vogošći koji bi mogao imati autoritet nad Gagom.

    Ja sam taj predlog odbio sa obrazloženjem obrazlažući da ne želim te pare i da neću da ratujem sa Gagom jer bih u svakoj zajedničkoj akciji gledao kako da ga likvidiram zbog toga što je on bio saučesnik ubistva, u kome je Uglješa Aranitović - Ugo ubio mog velikog prijatelja Predraga Polovinu - Mikija. Tako sam ostao izvan te jedinice, a i akcije na Orliću koja je uslijedila nakon toga!

    Možda mi je moj stav prema kriminalu i kriminalcima u ratu na neki način i pomogao da ostanem u životu. Mnogi koji su bili u tim vodama, danas više nisu među živima!
    vogosca_rat- 69241 - 08.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Teša i odbrana na Ježevima


    Pozdrav za Maxa i ostale učesnike ovog veoma lijepog komentarisanja iz rata. Kamo sreće da nam ovako i političari pričaju. Možda bi od te države moglo nešto i da se napravi!

    Željko, ti si potpuno u pravu u vezi odbrane Vogošće u to vrijeme a evo i zašto!

    Kao prvo, moram da kažem da je Teša je bio jedan od najinteligentnijih komandira na tim prostorima, uz to je bio i veoma hrabar borac, štaviša komanda nije imala sluha da to na najbolji način i iskoristi.

    O Teši i njegovim podvizima bi se mogla napisati knjiga, ali eto igrom slučaja on je bio čovjek oštrog jezika i sa njim se nije moglo manipulisati. To komandi nije odgovaralo, zbog čega je Teša za svoje uspjehe u borbama došao do komandira čete a onda je zbog svojih energičnih stavova kojih su se bojali svi u Vogošći, od predsednika opštine pa do komandanta Bataljona, prebačivan je na niže komandne funkcije, kako bi ga odaljili od sebe.

    U to vrijeme svi koji su trebali da nešto narede vojsci, više se gledali u Tešu nego u komandanta Gorana Kljunića. Ako bi Teša prihvatio naredbu bez pogovora, ta naredba bi se ispoštovala, bez obzira na težinu i posledice koje bi imali. Jednom riječju Teši su njegovi borci vjerovali. Teša je bio veoma razborit i promućuran, zbog čega je u djeliću sekunde donosio velike i dobre odluke.

    One noći kada je Teša sa svojom grupom izašao na liniju koju su trebali braniti borci Krivoglavačkog bataljona, tačnije Jeftići, saznao je da se kompletna linija povukla sa Golog brda. Tada smo znali da se jedna muslimanska grupa iz pravca Golog brda spustila dublje u šumu, što je vjerovatno bila ta grupa koju je vodio Max. Teša je odmah obavjestio sve svoje borce na liniji da će se linija odbrane nastaviti držati a da se neprijatelj može očekivati iz svih pravaca. Svi rovovi na liniji su od tog momenta imali zadatak da se brane iz svih pravaca a da se susjedni rovovi uvežu i međusobno komuniciraju. Tako se napravio jedini način da se dođe do Ježeva a to je bilo isključivo iz samačke kolonije, pa dalje neposredno našom linijom. O tome je bila obavještena i viša komanda. Teša im je objasnio i dao upute kako se može izaći na liniju a da se na one koji dolaze ne otvori vatra. Svaki drugi pokušaj da se priđe našoj liniji bi se zaustavi otvaranjem pušćane vatre.

    Kako je vojnički logično da se prvo osvajaju više kote pa tek onda udoline, mi smo te noći bili oprezni, ali smo znali da napad iz tog pravca nije moguć. To bi za muslimane bilo pogubno jer je artiljerija sa Blagovca i Kremeša taj prostor imala kao na dlanu.

    Pošto je, kako se ovde tvrdi, četa iz Svraka ostala na Perivojskom putu, mi smo imali kontrolu na ta dva važna uzvišenja na putu prema Vogošći. Prostor između ta dva brda smo u tom momentu mogli ostaviti bez rovova i siguran sam da muslimanska vojska ne bi pokušala napad iz tog pravca.

    Ovakvih slučajeva je bilo na obje strane. Ako se sječate septemra '92. godine, to smo već spominjali, kako su muslimanske snage sa samo jednim rovom koji se branio a tada se sumnjalo da se borci iz tog rova nisu mogli povući pa su zbog toga pružili žestok otpor i tako uspjeli sačuvati i sebe i sami vrh Orlića. Sve oko tog rova je bilo prazno ali srpska vojska nije ulazila dublje sa drugih pravaca iako je tada možda mogla da dovede taj rov u okruženje i tako ga prisili na predaju.

    Po vojničkim pravilima u modernim ratovima, za jedno brdo, poput Ježeva, postavlja se kružna odbrana, sa jednim odeljenjem koje treba da ga brani. Dodatni rovovi po toj taktici nisu bili ni potrebni da se postavljaju. Pošto je ovo bio rat sličan Prvom svjetskom ratu, rovovi koji su bili između dva brda su bili samo kao osiguranje od eventualnog diverzantskog napada. Pošto je uglavnom takav rat bio vođen, rovovi su se postavljali gušće nego što to nalažu vojna pravila.
    vogosca_rat- 69236 - 08.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Napad na Bioču


    Poštovani,

    Pažljivo čitam postove zadnjih dana. Pravi, Maks, Valter, Neba, F-16 su se baš raspisali oko događaja na žući 92-93. godine.

    Gospodine Željko, pomenušte Dobrovoljaćku i 3. maj 1992. godine! Tužno je da ste samo vi pisali o tome, jer sa naše strane nije niko.

    Dobrovoljačka nije bila nikakva spontana akcija Patriotske lige, Zeleni beretki i ostalih paravojnih formacija muslimansko-hrvatske koalicije, već odlićno isplanirana akcija.

    Ne znam koliko se vas sjeća da je istog dana tog 3. maja '92. godine otpočela prva jača ofanziva na gotovo čitavom Ilijaškom frontu ili na "Spoljnom prstenu" kako ga neki nazivju. Ovo sve pokazuje da su muslimanske jedinice imale odličnu koordinaciju svojih akcija. Unutrašnji i spoljni prsten se ne mogu nikako drugaćije tretirati nego kao jedan front.

    Ovo sam pisao kao mali uvod za ovo šta ču sada reći o Žući.

    Kao prvo, drago mi je da se ova prepiska oko Žuči izrodila u nešto dobro. Ovdje mislim na pronalaženje nestalih i poginulih boraca sa jedne i druge strane, ako sam dobro skontao.

    Ovdje se puno pisalo oko postavljanja linija, pada linija, povlačenja, kao i da li su muslimani moglu ući u Vogošću ili ne.

    Sada, koliko ja znam a i pročitah ovdje, mislim da su muslimani češće ulazili u prazne rovove ili napuštane položaje nego što su ih osvajali.

    Ponekad pomislim da je Maks bio na našoj strani pa nas folira. Evo i jedno pitanje za Maksa. Da li je namjerno prećutao ili nije bio upućen da akcije koje su izvodili krajem '92. godine su bilo jako dobro kordinisane sa njihove strane?

    A evo i zašto! Svi napadi od strane muslimana u decembru '92. godine na širem reonu Žuć su bili pripreme za jako ozbiljnu akciju koju su pripremali za kraj decembra.

    Neko je napisao da su borbena dejstva stala 27. decembra. Kako ja to vidim, to je bio dan "D". Naime, sve interventne jedinice Ilijaške brigade su u tom periodu pomagale jedinicama iz Vogošće i u jedno pripremale kontraofanzivu u cilju povratka izgubljenih položaja prvenstveno na Golom Brdu, kao i povraćaj famozne kote 850.

    Datum akcije je bio 28. 12. '92 godine. Stoga nije slučajno da su borbena dejstva od strane muslimana prestala dan prije. Evo i zašto su muslimani pokušavali, kako i sam Maks reče, da se spuste u prednji nagib Golog Brda.

    Sve interventne jedinice Ilijaške brigade, artiljerija, tenkovi su bili angažovani za akciju koja je trebalo da počne u 6 sati i 40 minuta. U upravo u to vrijeme u reonu Bioće poćinje do tada najjači napad muslimana na Ilijaškom frontu.

    Informacije radi, naše položaje na Ježevima i Golom Brdu od našeg položaja na Bioči je djelilo samo Paljevo, a udaljenost je bila nekih 7-8 kilometara vazdušne linije.

    Predvođeni 7. muslimanskom brigadom ( muđehedinskom jedinicom čiji je sastav činilo više od 50 % stranaca ) jačine jednog bataljona, taćnije 440 boraca i jedinico Ibrinih momaka iz Moštra jačine 100 boraca, uspjele su da za deset minuta zauzmu položaje od kote 744 Višegrad pa sve do kote 744 Dragača u, dužini oko dva kilometra. Zbog toga se akcija na Žući, koja je bila planirana taj dan završila prije nego što je i poćela.

    Inaće, muslimani su napali na dio položaja sa kojeg su bili povučeni svi mlađi borci da bi sa interventnim jedinicama otišli na Žuč, u cilju uspostavljanja novo formiranih linija nakon akcije koja je trebalo da se izvede, i nakon eventualnog pomjeranja linije.

    Ovo sve pokazuje da muslimani nisu samo imali dobru koordinaciju, nego i dobre operativne podatke.

    Nakon povlačenja jedinica sa Žući, naše jedinice su uspjele da povrate izgubljene položaje u potpunosti do 16 sati i 20 minuta istog dana nanevši strahovite gubitke 7. muslimanskoj briadi, koji su po našim saznanjima iznosili oko 400 stradalih samo na našem položaju u našim rovovima ih je ostalo oko 70.

    Ovo je još jedan dokaz da su spoljnji i unutrašnji prsten bili jedan front.

    Mislim da i dan-danas muslimani nisu svjesni koliko su tog dana bili blizu ostvarenu svog cilja - probijanja prstena. Djelilo ih je samo Paljevo.

    Pravi je spomenuo, nasilno izviđanje, i izviđanje položaja uopšte.
    Poslije ove akcije izviđanje ispred linije položaja je postalo rednovno, a bilo je zapostavljeno zbog priprema za akciju na Žući.
    Muslimani su to iskoristili, i gadno pogrešili. Potpuno se slažem sa pravim da nasilno izviđanje ne samo da nije dobro nego može da dovede do katastrofalnih poljedica.

    To je najbolje naučila 7. muslimanska brigada. Oni su svoj napad bazirali na dva vrlo uska pravca koje su razminirali, pa su prilikom našeg kontranapada najveće gubite imali prilikom povlačenja preko minski polja.

    Mislim da je ovo bila najozbiljnija šansa muslimana da ovadaju ovim prostorom a da i tako uđu u Vogošću. Nakon toga, ovo više nije moglo nikada da se uradi, a pogotovo nakon formirana TG Vogošća, koja je djelovala kao jeda operativna grupa, upravo zbog koordinacije jedinica.

    Rovove na Ježevima je sigurno gađao Tenk sa Orlića, kako pravi kaže. Sjećam se da se poslije toga počelo sa pripremama za Operaciju Prsten. Nakon ekplozije bureta sa eksplozivom ispred naših položaja, borci na liniji su pomislili da se ponovo oglasio tenk sa Orlića.

    Ni u kojem slučaju to nije bila Nora kako kaže Maks, jer su ovo bili neposredni pogoci.

    VP Nore u Visokom je, koliko ja znam, bio u tunelu na voznom vagonu, kojeg su povremeno izvozili i dejstvovali sa njega. Ali rijetko preko dva hica, jer su morali da se povuku zbog dejstva naše artljerije.

    Maks, interesuje me da li je tačno da su "Laste" imale određenu zonu odgovornosti koju su znali napamet, npr. jedan vod je pokrivao Golo brdo? Kakvo je tvoje mišljenje o ovoj jedinici?

    Imao sam dvojicu školskih drugova u Lastama, jedan je iz spota "Vojnik sreće".

    Neba, prenosim ti pozdrave iz Semizovca od D. D.

    Puno pozdrava Boris.
    vogosca_rat- 69212 - 08.05.2012 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (0)

    Ježevi


    Malo sam se raspitivao kod svog pobratima i komandira Buce, pa sada sa sigurnošću znam da je tačna informacija o izvidnici i popunjavanju dva isturena rova.

    Moj pobratim nije siguran da li je pokojni Miću bio u decembru na pomenutim zadacima. Ja sa sigurnošću tvrdim da je pomenuti događaj bio od 7 do 10 dana nakon što sam bio na ručku kod pokojne Sanje i Mudrog na Ježevima, kada je pokojna Sanja i ranjena, o čemu sam već pisao. E sada, jedino ako se ne radi o istim datumima, a samim tim je moja greška ako sam ga nenamerno ubacio u priču u pomenutom događaju, ali pretpostavljam da je on bio tad na pomenutom zadatku.

    Ipak, raspitaću se kod Buce pa ću ti javiti tačnu informaciju pošto i on odlično barata datumima, isto kao i ti, jer je on u to vreme bio komandir Interventnog voda u Vogošći.

    Što se tiče toga da niko nije nasilno išao u izviđanje ja ne znam, baš se nešto i ne razumem u vojnu taktiku, mi smo išli u izvidnicu, samo što smo natrčali na naše protivnike. Ako hoćeš pravo mi smo krenuli u popunu ta dva rova, a ne i u izvidnicu kako se ispostavilo da smo otišli.

    Kad god bi nas neko pozvao, nismo odbijali već smo bez pogovora išli i tako smo i upali u tu pucnjavu. Nije mi poznato kako se taj teren zvao.
    vogosca_rat- 69208 - 08.05.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O poginulim borcima


    Pozdrav i tebi Neba Bak kao i ostalim učesnicima,


    Upravo sam pročitao da je pokojni Mićo u Vogošću došao početkom '93. godine, a onda koliko mene sjećanje služi, još jednom smo isto tako imali grupu od sedam do osam boraca VRS koji su iz pravca Perivoja išli putem prema Visu, to je sasvim lijevo gledano sa naše linije od Golog brda, tačnije prema dalekovodu na Visu pa je moguće da je to taj slućaj koji si naveo, samo što je ovaj put momak koji se nalazio na našem rovu br. 5 kod samog dalekovoda i koji je gledao niz put povikao "Stoj!!!!" i odmah zapucao.

    Moguće je da je to taj slućaj koji si pomenuo.

    Imam pitanje za tebe:
    Da li ti je poznat datum 19. oktobar 1992. godine, na potezu Kolačuša-Studenac-Aleksina kuća (Foćanska)?

    Ovo pitam iz razloga što je taj dan bio napad i taj dan je po mojim informacijama poginulo sedam dobrovoljaca i trojica mještana, svi su bili pripadnici VRS.

    Mnogo pozdrava
    Max


    Za Vogošću još uvijek nemam podatke o poginulima. Međutim, ako to nešto znači pravim Vogošćanima, taj dan je u Vogošći poginuo i Blagojević (Miladin) Dragan. Mislim da je pripadao 2. sarajevskoj brigadi.
    vogosca_rat- 69206 - 08.05.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Ježevi


    Pravi,

    U potpunosti se slažem sa tvojom analizom, naša komanda je bila u pravu, tada to nisam mogao shvatiti, u tim danima sam mislio da nije cilj uči u Vogošću. Tek poslije, kako je rat trajao počeo sam povezivati i razumjevati neke stvari.

    Bio je to period mladosti i ludosti. Ja i moja ekipa smo bili previše hrabri u odnosu na godine koje smo imali. Tada nisam znao čitati karte i marginalne informacije, nisam znao šta su MEP-ovi, infiltracija itd., da više ne nabrajam, sve sam to učio u pokretu i na brzinu.

    Kad je riječ o čuvanju ljudi, 95% momaka iz moje jedinice je poginulo od granata. Od metaka i bombi smo se koliko-toliko mogli saćuvati. Sve rane koje nosim po tijelu su od gelera, što od bombi, što od tromblona, jedna je od granate ali to nije bitno. Poenta je u tome da se od granata rijetko ko mogao sakriti.

    Imam dva pitanja:

    Prvo pitanje: po tvojim saznanjima do kada smo držali dio Mujkića brda/Ježeva?

    Ovo pitam jer sam nekoliko puta lično bio na dijelu koji smo držali, prvi put u januaru '93 godine, a u narednim mjesecima još nekoliko puta. Koliko se sjećam taj dio linije koji smo držali je bio uklinjen.

    Jedan moj prijatelj je poginuo na tom dijelu 12. 01. 1993, pisao sam prije o tome.

    Drugo pitanje:

    Volio bih da ako možeš napišeš analizu ili tvoje viđenje vaše operacije "Bosna '92". Naređenje za nju je napisano 14. 09. 1992. godine os strane, komande SRK, borbeno naređenje op. br. 1 i trajala je od 18. 09. do 23. 09. 1992, pravac Kota 850-Tri bukve-Orlić frontalno Orlić-Volujak.

    Ako si o tome već ranije napisao vjeruj mi da nisam uspio nači.

    Mnogo pozdrava,
    Max
    vogosca_rat- 69196 - 07.05.2012 : Max Sarajevo - best (2)

    NORA


    Pozdrav Valteru,

    ako želiš da to bude diskretno, možeš preko g-dina Željka poslati na mail ili traži od njega moj mail, pa ako budem znao odgovor napisaću ti, a ako ne budem imao podataka ili informacija za taj slućaj iz ljeta '92 vjeruj mi da ću ga iskopati. Nemoj zaboraviti tvoj sam dužnik i stojim ti na raspolaganju.

    Pravi,

    Naš tenk je tada imao samo pet granata, moguće je da je to bio neki drugi, a možda je čak i NORA gađala, ona je imala granata. Da pojasnim, NORA je naša haubica koja je bila na polžaju negdje kod Visokog.

    Mnogo pozdrava Valteru, Pravom, Nebi Bak, F-16 Brioni, Mineru kao i ostalima.
    Max
    vogosca_rat- 69188 - 07.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odbrana Vogošće


    Pozdrav za Maxa i hvala ti na dobrom i detaljnom opisu oko vašeg decembarskog napada.

    Kao prvo, moram da ti kažem da Hakija Mršo nije borbom osvojio dio linije Ježeva, nego je zaposjeo naše stare rovove, koji se nisu mogli držati zbog novonastale situacije. Hakija je zaposjeo onaj istureni rov koji smo mi držali one noći dok smo kopali novu liniju i onaj rov ispod Ježeva. Oba rova su se nalazila na putu prema Golom brdu i Šabanovoj kući. Pošto je bilo veoma teško da se oni održe mi ih nismo planirali popunjavati. Takođe, već ti je poznato da su vaše snage zbog velikih gubitaka u tim rovovima morali da ih napuste bez borbe.

    Mi smo te rovove, koristili kao polazne tačke u ofanzivi "Prsten", kada smo osvojili kotu 830. Tada su naši borci u toku noći držali rov ispod kote 830 i otkrili da su u njemu bili leševi zatrpani zemljom od granatiranja. Kada smo malo raskopali vidjeli smo uniforme ispod zemlje. Tijela su ostala zatrpana, a u drugom rovu smo našli puno tromblona i pištolj 7, 65, što pokazuje da je postojao veliki strah prići tom rovu i izvući tijela poginulih i MTS.

    Druga stvar, mislim daje vaša komanda ispravno postupila kada vas je povukla na Golo brdo da utvrdite tu liniju. To je vojnički ispravno. Kada se kreće u napad, osvajaju se najviše kote. Da ste krenuli dublje u napad ne utvrdivši osvojene kote, uvukli bi se u klin i razvukli bi snage i tako bi oslabili i odbranua i napad. Bio bi veliki problem sačuvati osvojeno ako bi usledio naš kontra-napad. Pošto niste imali tačne informacije o našim snagama realno je bilo za očekivati da čete se početi ukopavati na osvojenoj teritoriji. Vi ste u tom napadu napravili velike pomake naprijed, zbog čega ste morali da utvrdite osvojeno. Taj prostor je bio najgušći rovovima u cijelo BiH, tako da je osvojena tertorija bio ogroman zalogaj u tom trenutku.

    Iako si uspio da te noći uđeš još 500 metare u dubinu, mi smo ipak planirali braniti više kote i vi bi bili u veoma teškoj situaciji da da ste odlučili da idete dalje. I sam znaš da nisu svi borci imali isto srce, zbog toga je puno linija i padalo bez borbi. Na to je morala da računa i vaša komada, zbog čega je sasvim logično postupila, jer su gubici u tim manevrima bili nenadoknadivi.

    Kada sam ja bio u situacijama da napadam ili da se povlačim iz teritorije u kojoj smo se previše uvukli, uvjek sam pokušavao držati tu teritoriju do noći ili da pokažem neprijatelju da sam tu, pa se tek onda povučemo, računajući da da će neprijatelj zbog toga stati da se utvrdi na dostignutim linijama. U svim slučajevima ta taktika se pokazala ispravnom. Ja sam vodio psihološki rat i uvjek sam razmišljao šta neprijatelj mora da uradi i na osnovu toga vodio borbu.

    U toku rata u mojim jurišima ili odbranama vodio sam računa da sačuvam ljude, i to mi je bilo najvažnije. Teritorija se može osvojiti i drugi dan, a poginuli drug se više nikada ne može povratiti. Mislim da sam zbog ovakog razmišljanja u akcijama koje sam ja vodio imao i najmanji broj poginulih u odnosu na druge komandire u Brigadi.

    Ja nisam ratovao herojski, za mene je to bila ludost. Ja sam uvjek vršio psihološki pritisak na neprijatelja i tako osvajao ono šta sam zacrtao. Svi rovovi koje smo osvojili bili su prazni, jer smo ih prislili da se povuku. Nikada nisam koristio nasilno izviđanje da bi saznao gdje je neprijatelj, jer bi onda i neprijatelj znao gdje smo mi. Zbog toga su neki, koji su sa mnom išli u borbu, mislili da sam ja ludo hrabar dok sam ja mislio da je nasilno izviđanje bila ludost.

    Za one koji ne znaju, nasilno izviđanje je otvaranje žestoka vatra dok se ide u pravcu neprijatelja da bi on uzvratio vatrom i tako otkrio svoj položaj.

    Na kraju da kažem, da su svi uspjesi koje sam imao, prvenstveno zasluga mojih saboraca koji su se znalački, muški i junački boriti.

    Ja im ovom prilikom čestitam na tim uspjesima!

    Pravi,

    ja mislim da je ovo izvanredna analiza, i samo bih još dodao da je svako dalje spuštanje preko nagiba na Golom brdu bila čista ludost. Ne treba zanemariti da bi u tom slučaju muslimanske snage bile izložene našem najačem oružju - artiljeriji. Zbog toga počinjem da vjerujem da, dok god su Tešini borci branili Ježeve, muslimanske snage nisu mogle ući u Vogošću.
    vogosca_rat- 69184 - 07.05.2012 : VALTER - best (0)

    Slučaj na Pofalićima


    Max posto vidim da baratas sa mnogim podacima. Da li si upoznat sa dešavanjima u Pofalićima u ljeto 1992. godine, tačnije u Ulici Darovaoca krvi. To su ona tri nebodera preko puta Ekonomske škole. Mene lično interesuje jedan pojedinačni slučaj.

    Za F16: Tačno je da tu noć nije bilo nikakvi dejstava, samo ta minobacačka granata koja je imala let od svega 30-40 metara. Radi se o našoj granati i našem borcu. Bilo je to u toku noći, i radilo se o nesretnom slučaju.

    Taj dan je bila radna obaveza za kopanje rovova jer smo mi bili na ledini bez ikakvog zaklona. Međutim, nisam 100% siguran da se radi o istom danu, jer je prošlo mnogo vremena.
    vogosca_rat- 69170 - 07.05.2012 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (0)

    Ježevi, Mićo Vlahović


    Da se nadovežem na Maksovu priču, koga pozdravljam.

    U tom periodu koji ti opisuješ, znači nekih sedam do deset dana nakon vašeg napada na Ježeve, a koji si ti opisao u svom skorijem tekstu, i ako je to taj izlet u kome sam i ja učestvovao, bilo nas je 15-tak kako ti navodiš, opet kažem ako je to taj događaj.

    Pošto smo mi bili dobrovoljci, bili uvek u pokretu i za bilo kavu aktivnost. Obično nas je bilo dve grupe, jedna je odmarala a druga ratovala.

    Tom prilikom su nas pozvali da krenemo u pravcu Ježeva, i nakon dogovora čelnih ljudi na Ježevima, nas petoro iz moje grupe je krenulo sa pokojnim Mićom Vlahovićem, laka mu crna zemlja, u izvidnicu i ujedno da popunimo dva isturena rova kojim bi branili prilaz u slučaju vašeg napada.

    Taj predeo gde smo trebali iskopati dva rova u razdaljini od nekih 20-30 metara jedan od drugog je bio pomalo specifičan. Pokojni Mića je tom prilikom rekao da krenemo još malo napred u izvidnicu da vidimo koliko ste se vi vratili nazad od vaše stare linije, jer je sumnjao da se vi polako vraćate jer ste se pripremali za kontra-napad, što se na kraju ispostavilo tačnim, jer ste u kasnim vecernjim satima probali sa napadom koji je odbijen.

    Pošto je pokojni Mića bio veoma inteligentan, u šta sam se uverio na osnovu toga jer je odmah po usleđenoj pucnjavi, naredio da se vratimo i da od popunjavanja ta dva rova nema ništa jer bi nas vi u slučaju napada okružili zbog specifičosti mesta gde bi ta dva rova bila, a to je neko iz komande naredio po ucrtanoj karti gde bi se postavila ta dva rova dok se ne utvrdi linija i dok ne dođe popuna.

    Pokojni Mića se nakon tog incidenta žustro zakačio sa nekim preko motorole i tom prilikom je rekao da od kopanja i popunjavanja ta dva rova nema ništa. Takođe je rekao da je on svoj zadatak obavio, tj. da je izvidio situaciju i ocenio da ta dva rova ni po koju cenu ne treba tamo postavljati.

    Pokojni Mića nam je dao slobodno, a on je sa svojim ljudima otišao na svoju stranu mi na našu.

    Pozdrav za Pravog, f-16, Minera i sve ostale naše borce.
    vogosca_rat- 69164 - 07.05.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    RE: Borac sa pet jakni


    Pozdrav svima,
    Kada sve povežem, i koliko uspjem povezati za te decembarske dane, a i po informacijama koje imam, jedinica na čelu sa rahmetli Hakijom Mršom je uspjela uzeti dio Mujkića brda/Ježeva. Tu noć ih je zamjenila jedna studentska četa sa Bjelava koja nije imala neko veliko borbeno iskustvo.

    Istu noć ste uspjeli povratiti taj dio izgubljene linije i tamo je ostao Bajić Salko. Moguće da je to borac sa pet jakni.

    Želim napomenuti da mi tada nismo bili spojeni sa jedinicama iz Vogošće i oni su djelovali kao druga brigada.

    Mnogo pozdrava,
    Max
    vogosca_rat- 69162 - 07.05.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Vaše formiranje linije na Ježevima


    Pozdravi Pravom, F-16 Brionu, Valteru, Mineru, Nabi Bak, Borisu kao i ostalim!

    Pravi,

    moram ti odgovoriti vezano za period 15. na 16 . decembar 1992 i dio linije ispod Golog brda prema Kutima, gledano sa moje strane lijevo od Mujkića brda/Ježeva prema Rajlovcu.

    Želim napomenuti da taj dan moja jedinica nije imala pravac napada prema Mujkića brdu/Ježevima. Naš zadatak je bio napad na Golo brdo.

    Po padu Golog brda, na dijelu te pomenute linije, tu noć nije bilo nikoga od pripadnika VRS. Ovo pišem iz razloga što sam se uspio spustiti šumum ispod Golog brda najmanje oko 500 metara po dubini, tako da su mi Ježevi dolazili sa desnog boka.

    Dobili smo komandu da se vratimo nazad i u prednjem nagibu nekih 80 do 100 metara ispog Golog brda formoramo liniju i da se pripremimo za kontranapad i odbranu Golog brda.

    Dva do tri sata poslije našeg povratka nazad i formirana je privremena linija.

    Na dijelu puta koji se sa Golog brda spušta lijevo prema Kutama, to je onaj put koji ide prema dalekovodu ispod Golog brda a gdje su poslije bile vaše linije, putem je direktno nekih 150 do 200 metara od nas prema nama iz pravca Kuta išla grupa od 10 do 15 vojnika. Ovo je informacija koju su mi dali oni koji su imali bolji pregled, mada sam ja uspio da vidim svega 5 do 6.

    Kretali su se taktički, oprezno, a naoružanje je bilo spremno za dejstvo, očekivali su kontakt.

    Na početku smo pomislili da je to neka naša grupa, tj. naši lijevi susjedi i iz pravca Visa, koji su zalutali. Uspjeli su nam priči na nekih stotinjak metara.
    Jedan od naših momaka nije imao strpljenja da ih pusti da mu priđu još bliže nego se onako proderao na njih: "Koji ste?".

    Došlo je do razmjene vatre i ti momci su pobjegli nazad. Ko su bili i koja jedinica, to ne znam.

    Krenuli smo za njima dublje u šumu, tada smo motorolom ponovo dobili naredbu od rahmetli Šehovića:

  • "Namojte dole, ima ih u šumi!"

    Slijedeća komanda je bila:

  • "Izvlači se nazad!"

    Kada smo se vratili i zaposjeli privremeno formiranu liniju, dok smo čekali smjenu bili smo smo zasuti granatama sa svih strana. Tom prilikom smo imali i ranjenih.

    U narednih nekoliko dana od tog 16. do 20. decembra, naši izviđaći nisu mogli da lociraju vašu novu liniju na tom dijelu. A onda je vaša linija preko noći bila uspostavljena, kao što ste već napisali pod uglom od skoro 90 stepeni.

    Mnogo Pozdrava,
    Max
  • vogosca_rat- 69136 - 06.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odbrana Vogošće


    F16 Brioni, hvala ti na lijepim riječima!

    Malo sam prošao kroz sjećanja i ta dešavanja, proćaskao sa mojim prijateljima i došao do zaključka da si ti bio u pravu u vezi Svračana. Te noći smo postavili liniju, od Ježeva, pod uglom od 90 stepeni desno u pravcu Perivojskog puta. Nakon mog odlaska u matičnu jedinicu, linija se podigla prema Golom brdu ivicom šume. Znao sam da je linija pomjerena naprijed, ali nisam znao da su Svračani ostali na njoj ili sam to zaboravio.

    Naša komanda nije imala mnogo informacija o junačkim podvizima pravih boraca, a veoma često to nije ni objavljivala niti je pohvaljivala borce za njihove podvige. Vjerovatno zbog toga što su htjeli da pokupe slavu za sebe.

    Ovom prilikom ti se izvinjavam i mislim da si bio u pravu u vezi navoda vezanih za četu Svraka.

    Krivoglavački bataljon je tada napustio liniju odbrane i ja sam mislio da su tada svi borci otišli sa te strane odbrane.

    Ja sam postavljen na mjesto komandanta u vrijeme kada je Milidrag hapsio po Vogošći, i kada je bila borba na Hotonju. Nisam siguran ali mislim da je to bio kraj januara ili početak februara.

    U februaru se, dok su na liniji bili borci iz Blagovca, desila i diverzantska akcija na Ježevima. Blagovčani su se srčano borili i odbranili liniju. Tada je ostao jedan muslimanski vojnik u našim starim rovovima ispod Ježeva. To se desilo prvih dana nakon izmještanja moje komande iz hotela "Biokovo" u obdanište u Ulici Radovana Šućura.

    U sledećem postu ću opisati one dane kada je počela ofanziva "Koverat" u junu '93. godine. Zbog tenka koji je neposredno gađao sa Orlića, morao sam postaviti maljutkaša da ga gađa. To sigurno nisam uradio zbog pet tenkovskih granata.
    vogosca_rat- 69120 - 05.05.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Borac sa pet jakni


    Pravi,

    Naravno da se znamo! Međutim, najprije jedna mala korekcija. Ti nisi u to vrijeme bio komandant Bataljona, nego si bio u Vojnoj policiji. Komandant je bio kapetan Goran Kljunić. Ti si na to mjesto postavljen 2-3 mjeseca kasnije.

    I mogu samo da kažem da Bataljon pod tvojom komandom nikada nije išao ni metra nazad, već samo naprijed.

    Pravo da ti kažem i mene malo buni sve to, jer vjerujem da se dobro sjećaš tih događaja. Ali sam siguran da su i Svračani tada bili sa nama.

    Možda je u pitanju igra datuma, možda je ovaj događaj bio dan-dva poslije pada kote 830, ili su to možda bili pojedinci iz Semizovačkog Bataljona (četa Svrake), koji nisu pobjegli pa su nam se priključili. Sve je moguće!

    Nemam nikakvog razloga da ih branim, ali se dobro sjećam da je neko tad rekao da su i Svračani naložili vatru. To se ne može zaboraviti.

    Za Valtera:

    ne sjećam se da je tu noć iko poginuo, jer uopšte nije bilo borbenih dejstava. Kad se konsolidovala linija, Krivoglavčani su držali položaje desno od nas, kad se gleda u pravcu Rajlovca.

    Što se tiče nestalih boraca Armije BIH, sjetio sam se jednog detalja, a to mogu da potvrde i borci, koji su bili na Ježevima tih dana. Vrijeme dešavanja je druga polovina decembra 92. godine, ali ne znam tačan datum. Tog dana nisam bio na liniji, ali sam sve ovo čuo iz priče...

    Nakon jednog odbijenog napada, ispred naših rovova je ostao da leži jedan neprijateljski borac. Pričalo se da je on na sebi imao pet jakni. Dobro se sjećam te priče, jer smo svi komentarisali kako je on mogao navući sve te jakne. Ne znam da li je to istina ili je to neko izmislio, ali tako se pričalo!

    Nije isključeno da bi to mogao biti 23. 12. 1992. godine, koji je Max pomenuo kao datum nestanka jednog od njihovih boraca. Gdje je taj borac sahranjen ne znam, ali možda neko drugi zna.

    Toliko za sada, veliki pozdrav za sve, a svim forumašima koji slave Đurđevdan, želim sretnu Slavu.
    vogosca_rat- 69106 - 05.05.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O ratu i ostalo


    Hvala Vam svima za trud i informacije, realno gledajući sve je to davno bilo, ali opet te slike su ostale negdje u podsvjesti.

    Pravi, F-16 Brioni, Valtere, Mineru: Kako ja Vama mogu pomoći, da Vam se bar malo pokušam odužiti.

    F-16 Brioni, imam slike tih poginulih boraca pa cu vidjeti da ti ih preko G-dina Željka pošaljem na imail.

    Ono što si napisao za Ježeve moram ti napisati, a to je moje mišljenje ono što je ko mogao osvojiti ili uzeti to je i uzeo prije tog pokreta perom 1995. Ostalo ili se nije moglo ili nije postojala volja boraca na obje strane.

    Mogu vam realno reći kada sebi postavim pitanje da li sam ponosan kada danas odem, na primjer u Vogošću ali i na Ježeve, Golo brdo, Uglješiće, Rajlovac itd., a koje nismo vojnički osvojili već smo ih dobili potpisom pera? Smijem se zakleti da je ista stvar i razmišljanje ljudi i boraca VRS.

    Sjeti se da smo i mi potpisom izgubili dijelove Krajine koji su vojnički bili dobijeni.

    Teško je kada pojedina mjesta koja su do kraja rata ostala pod vašom kontrolom danas nemaju ulice sa imenima nekih junaka, kao npr. Vogošća nema ulicu pokojnog Bore Radića, zatim Miće Vlahovića, Špire itd. Vjeruj mi da ja to mogu jako dobro razumjeti.

    A onda opet kada se sjetim kako su se pripadnici mog naroda razbježali iz Vogošće, faktički bez otpora predali Vogošću mislim na onaj urbani dio, danas ti isti po njoj šetaju kao paunovi podignutih glava, a sve su to Pizdurine, kao što jedan moj prijatelj kaže "Pusti ih bolan to su mehke kite". Na kraju ti isti nisu imali toliku želju da se ponovo vrate u Vogošću. Mislim na pojedince koji su skontali da je bolje u Sarajevu.

    Moram ti priznati da ja i dosta nas koji nemamo nikakve veze sa Vogošćom smo želili vojnički uči u Vogošću.

    Vjeruj mi u Vogošću nismo ušli vojnički i iskreno ću da ti napišem i odgovorim nimalo nisam ponosan na to.

    Mineru moram ti odgovriti: "Dobri smo mi kakvih ima, vjeruj mi čak predobri!" Imaš sreće da si odavde na vrijeme otišao i uspio da se uklopiš u novi svijet, da se malo rehabilituješ. To mogu razumjeti, novi svijet, nova sredina, normalna situacija, neki lijevi ljudi. Uklopi se u nju i bigaja vajpli.

    Mi, koji smo tu ostali, koliko god da pokušavamo da pobjegnemo od prošlosti ona je uvjek tu oko nas, prati nas poput sjene. Na primjer, kada idem ulicama skoro svaka treća nosi ime nekog od poginulih prijatelja, slušaš radio pa počnu reklame i onda opet neka od ulica sa poznatim imenom, pogledaš oko sebe i za svako te brdo vezuju uspomene, svaka kota ima svoju priču... A ti moraš da živiš sa tim!

    Pomagao sam i ranjenima, kada sam god mogao, bez obzira o kome se radi, naši ili vaši. Ovo može potvrditi jedan momak, vojnik VRS, mislim da je bio '74. ili '75. godište, kojeg smo zarobili na Treskavici kao pripadnika Gardijske brigade. Bio je ranjen u ruku i nogu. Ja sam ga previo, preživio je i sa još šest svojih saboraca je kasnije razmjenjen. Jednom prilikom ću i o tome pisati. Nije htio da se preda i borio se muski, ranjen je od bombe. Dok sam ga previjao rekao sam mu:

  • "Pa konju jedan hoćeš li da pogineš, glumiš borca?"

    Ne znam da li je preživio rat, ali ako jeste sjetiće se on mene: zvao sam ga "Borac".

    Da li sam bio human može potvrditi, ako je živ, i Neđo Bozalo stariji čikica koji se jednom prilikom toliko napio da je promašio put i došao u Butmir. Poslije je prebačen u Sarajevo i tamo je bio sa nama do razmjene.

    Za Minera: Ja sam najprije čovjek, pa tek onda sve ostalo. Kome god sam mogao pomoći ja sam i pomogao, a i dan-danas to radim.

    Za Valtera: Preživjeli smo, u pravu si, ali nam sada živci pomalo popuštaju! Mogu nas razumjeti samo oni koji su bili sa nama, i prošli isto ono što i mi. Drugim riječima, oni sa kojima smo bili u istim govnima.

    Mnogo pozdrava prijateljima,
    Max
  • vogosca_rat- 69102 - 05.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za F16 Brioni


    Dragi prijatelju ne sumnjam da te poznajem i to vjerovatno se dobro poznajemo ali me čude neke stvari. Ja sam bio komandant Bataljona i morao sam htjeo ili ne da budem upoznat sa puno stvari jer sam prisustvovao stalnim referisanjima u komandi brigade.

    Najviše me čudi da ti kao borac koji si bio u jednom od zamišljenih rovova te hladne decembarske noći, znaš da su Svračani bili na liniji a Teša i ja koji smo postavljali novu liniju i uvodili ljude u nju ne znamo da smo imali nekoga na liniji sa kime bi se trebali spojiti.

    Nisam imao tu informaciju da su Svračani ostali na liniji te noći iako sam tri dana bio sa Tešom i pomagao mu da se postavi nova linija. Dakle naša linija od Ježeva prema Rajlovcu je bila kompletno nova i to me toliko zbunjuje da je neko ipak ostao na liniji. Jedino je moguće ako sam ja to zaboravio.

    Možda Max može da nam kaže da li su te noći od Golog brda pa prema Rajlovcu neki dio naše linije uspio održati.

    Da napomenem da su Svračani, kako smo ih tada zvali, bili pretežno izbjeglice koje su se nastanile u tom selu i da su bili dobri i hrabri momci. Jedan broj hrabrih momaka iz te čete je prešao u Jurišni bataljon i tada su bili udarna igla te jedinice.

    Druga stvar koja me iznenađuje, je što sam ja bio komandant Bataljona i najčešće i komandant jurišnih jedinica, ali nisam imao priliku da budem na svim pravcima napada i da vidim sve mrtve i poginule, kako na našoj tako i na neprijateljskoj strani. Neke koje sam sretao ja sam i opisao na ovom forumu. Pošto nisam bio u napadu na Golo brdo, ja nisam vidio te mrtve vojnike pa o tome ne mogu ni da komentarišem.
    vogosca_rat- 69082 - 04.05.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Odbrana Ježeva


    Max,

    da li ste mogli zauzeti Ježeve ili ne, to sada više nije ni bitno jer ste ih dobili krajem 1995. godine i to bez žrtava, jednim pokretom ruke, jednim potpisom. Dobili ste njih, a i sve ostalo.

    Tačan datum napada onog diverzanta je 3. januar 93. god. rano ujutro.

    Pravi,

    Da ti objasnim odakle mi to za Svračane. Kad su nas poslali onu noć gore na ježeve u ispomoć, dobro se sjećam nekih detalja. Prvo, bilo je veoma hladno, možda čak i do -10. Sigurno nije bilo nikakvih rovova. Ja sam legao na jedno ćebe iza jednog drveta i gledao otprilike u pravcu Golog brda. Imali smo one kockice za paljenje vatre iz talijanskog UNPROFOR paketa, pa sam naložio i vatru, iako su me neki upozotravali da bi moglo biti opasno.

    Dobro se sjećam da je neko, nakon izvjesnog vremena, prokomentarisao doslovice ovako:"Eno su i Svračani naložili". Oni su bili desno od nas, otprilike kada se gleda u pravcu Rajlovca.

    Tu noć nije bilo nikakvih borbenih dejstava, čak mi se čini da niko ni metka nije ispalio.
    vogosca_rat- 69070 - 04.05.2012 : Valter - best (0)

    O ratu


    Max,

    nema na čemu, vidim da si OK lik i razumna osoba. Ja se datuma ne sjećam baš najbolje, ali se sjećam svih događaja u kojima sam učestvovao. Sjećam se čak i nekih razgovora, a snove koje ti imaš imamo i svi mi ostali koji smo istinski prošli kroz pakao rata.

    Nedavno sam sam na tu temu pričao sa jednim mojim ratnim drugom, jer ne mogu ni skim drugim, zbog toga što me oni neće razumjeti. Za vrijeme rata čovjek očvrsene pa mu više ne pada teško bilo čija pogibija. Nije da ti je baš svejedno ali se nekako navikneš!

    Međutim, sada čak i kada gledam neki film suze mi same idu, pa moram da se krijem od porodice da ne vide da plačem. Izgleda da živci popuštaju, a o snovima i da ne pričam.

    Moj drug mi kaže da i on upravo to doživljava. Izgleda da je to ono prokletstvo rata, koje nas tek sada stiže.

    Kada spavam, moji ukućani me ne smiju probuditi jer iz sna znam da skočim i udarim. Pored toga, kažu mi da po noći pričam!

    Jebem ti onaj prokleti rat!
    vogosca_rat- 69013 - 01.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Rovovi na Orliću


    Za Valtera,

    Ja jesam bi veliki protivnik krađe golfova i borio sam se da se svi vojno sposobni angažuju. Ta krađa golfova se i danas povlači po raznoraznim sjelima, a Vogošćani se spominju kao kriminalci. Zamisli, moj rođak Čube odveze golfa u Ilijaš i proda ga za šteku Malbora. Mene je srce bolilo kada sam čuo za to. Nije to jedini primjer sramote koja se dešavala na tim prostorima. Bio sam za to da se svi vojno sposobni angažuju u borbu, kao u Sarajevu.

    Bio sam razočaran i zbog toga što naša komanda nije dozvoljavala da se dobrovoljci nesrposkog stanovništva vojno angažuju u naše jedinice. Mislim da bi nas danas mnogo manje bolila glava da smo bili mudri kao što su to radili muslimani.

    Moram da te demantujem, ja nisam pravio Vojnu Policiju a pogotovo ne na početku rata. Mi smo u bataljonu pravili grupe sa kojima smo obilazili stanove i vojno sposobne Srbe dovodili pred "oltar" kod Mome Šoškića.

    Krivoglavački bataljon je držao lijevo krilo Vogošćanskog bataljona od Orlića pa do kote 830.

    Po onome šta si ti pisao dobio sam zaključak da si ti kao pripadnik Blagovačkog bataljona držao rov na Orliću koji je pripadao Vogošćanskom bataljonu, drugi puta objasni da te razumijem.

    Bombu koju su bacili Krmčići, još tada se znalo da su oni, ali se iz razumljivih razloga nije pričalo o tome jer bi moglo da dođe do žestokih problema između naših jedinica na tom spoju. Zato je to ostalo kao tajna. Svi znamo da to nije bila namjera i da se to desilo slučajno. Možda bi bilo bolje da to nisi pomenuo, ali šta je tu je. Zbog onih koji su tada nastradali, to se zataškavalo.
    vogosca_rat- 69010 - 01.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Kolja Kalaba


    Za F16 Brioni,

    Sjećam se Kolje, visok, plav, lijep momak, nosio je naočare. Izbjegao je iz Sarajeva, iako nije nikoga poznavao ipak se skrasio u Vogošći u nadi da će uspjeti da izvuče svoje roditelje žive i zdrave iz Sarajeva. To mu je bila glavna peokupacija. Bio je to divan momak, pored pameti kojom je osvojio svoje ratne drugove, bio je u borbenim dejstvima smiren i neustrašiv borac i o tome smo Teša i ja jedne prilike međusobno razgovarali. Bili smo sigurni da u vrijeme borbe neće napraviti ništa što bi moglo ugorziti borce na liniji. Ukratko, bio je momak od povjerenja.

    Kolja je imao rodbinu u Beogradu i jednom prilikom se telefonom čuo sa njima, mislim da je tada nešto saznao o svojim roditeljima i poslije toga je otišao za Beograd iz kojeg se više nikad nije vrati u našu jedinicu.

    Nadam se da je Kolja našao svoje roditelje žive i zdrave!

    Eto, ja se sjećam Kolje, mada je bio veoma kratko sa nama. Mogu da se sjetim i mnogih boraca na liniji, pa čak i da ih naborjim po rovovima u mojoj smjeni a nikako ne mogu da se sjetim ko je F16 Brioni.

    Stvarno sam se zainteresovao o kome se radi...
    vogosca_rat- 69002 - 01.05.2012 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (0)

    Devojka sa Žuči


    Pozdrav Pravi,

    sećam se devojke o kojoj pričaš i mislim da je bila iz Beograda, isto kao i starija žena po imenu Milka koja je bila u našem vodu. Njih dve su zajedno došle u Vogošću. Ta devojka je imala neke probleme u Beogradu, i mislim da je zbog toga boravila u Vogošći. U poslednje vreme je bila u društvu Zorana Berara, Zorkinog momka iz Apatina.

    Ako me sećanje ne vara, ona je sa njim i otišla.

    Ovom prilikom bi pozdravio Zorana Berara, bio je bio odličan borac i veoma dobar čovek. Zapamtio sam ga po dobru.

    Pozdrav svima.
    vogosca_rat- 69001 - 30.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Djevojka sa Žuči


    Za F16 Brioni,

    nisam misli na Ljubu, ženu sa papagajem. Ovdje se radi o mlađoj djevojci i mislim da je došla iz Srbije sa dobrovoljcima. Možda bi je Neba Bek mogao znati. Ostala je jedno vrijeme kod nas u Bataljonu kada su dobrovoljci otišli. Družila se sa Goranom, sinom od Drage Andrića i njegovim rođakom, mislim da se i on zvao Goran. Bio je kod mene u Bataljonu, a ja sam ga poslao na obuku za upravljanju maljutkama. Nakon pada Orlića i kote 850 ona je negdje otišla i ja je u Vogošći više nisam viđao.
    vogosca_rat- 69000 - 30.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Linija na Ježevima


    Joše jednom ću da se vratim na dešavanje u decembru '92, tj. na onaj dan kada je sve bilo palo.

    Teša je poslao nekoliko boraca u onaj rov na putu prema Šabanovoj kući i Golom brdu. Taj isti rov pominje i Maks da su ga oni kasnije držali jedno vrijeme.

    U to vrijeme to je bio naš rov, koji smo mi držali do te noći. Taj rov je bio previše isturen i oko njega se nije mogla formirati linija odbrane zbog konfiguracije terena i nedostatka ljudstva.

    Teša i ja smo došli do zaključka da povučemo liniju ivicom šume. Tako smo i počeli kopati nove rovove, ostavljajući livadu ispred nas i dalje u pravcu Rajlovca.

    Ta linija se pružala pod uglom od devedeset stepeni u odnosu na stare rovove na Ugorskom u pravcu Rajlovca. Stari rovovi ispod Ježeva nam više nisu odgovarali, a su ih nakon našeg povlačenja popunili muslimani, ali su oni zbog naše artiljerije i velikih gubitaka morali da se povuku iz tih rovova.

    Te noćo u isturenom rovu su se često smjenjivali borci, malo zbog zime a ponajviše zbog velike opasnosti, pa smo to podjelili na sve borce ravnomjerno. U toj noći je puno njih prošlo kroz taj istureni rov.

    Kada je već bio pao mrak, Komanda nam je javila da će Bilja, naša medicinska sestra, doći kod nas putem iz pravca Golog brda, za koje smo već znali da je prazno. Mi nismo mogli vjerovati da je to istina. Pošto sa Biljom nismo imali direktnu vezu, sumnjali smo i da se neka muslimanska grupa ubacila u našu radio vezu i da pokušava da nas obmani i napravi diverziju na našu liniju odbrane.

    Kako je bio mrkli mrak pa je i vidljivost bila jako loša, mi smo od komande neprekidno tražili da nas izvještava o njenom kretanju kako se ne bi desilo da pucamo u nju. Vrijeme koje smo proveli čekajući da Bilja dođe na našu novu liniju je za mene trajalo čitavu vječnost.

    Upravo smo od Bilje saznali da je kompletna linija prema Rajlovcu pala bez borbe i da su oni poslednji koji su se povukli sa Golog brda.

    Da napomenem i to da Bilja nije bila sama, ali ja se danas više ne sjećam ko je još sa njom bio te noći.

    Nakon toga, počele su pristizati i prve grupe ljudi koje je Vitko uspio da sakupi te noći. Teša i ja smo svakoj novoj grupi dali alat, a zatim ih odvodili niz novu liniju do mjesta na kome su trebali da iskopaju rov.

    Kopanje i popunjavanje nove linije je trajalo cijelu noć, sve do samog svitanja. Teša i ja te noći nismo ni sklopili oči, a ista stvar je bila i sa narednom. Međutim, tada se o tome nije ni razmišljalo. Naš glavni cilj je bio da se dobro utvrdimo prije početka novog napada muslimanskih snaga, kako bi se ljudi osjećali sigurnim i ne bi ponovo napustili liniju. Stalno smo ponavljali da Vogošću više nema rezervnih položaja i ako linija popusti rezervni položaj je bio u Beogradu.

    Ljudi su to ozbiljno shvatili i na licima im se vidjela odlučnost u odbrani te najviše kote koja je još ostala u našim rukama do samog naselja.

    Te noći nisam sreo nikoga na liniji koju smo popunjavali i ne znam gdje su mogli biti borci iz Svraka u tom momentu. Linija je bila potpuno nova bez ijednog starog zaklona pa me buni infomacija da su Svračani ostali na liniji. Ovoga puta molim da mi se objasni gdje su bili svraćani u tom momentu. Kod nas na liniji nisu bili a sa druge strane Perivojskog puta ja nemam informacije da se neko održao te noći na našoj liniji odbrane.

    Neki ljudi misle da se zaboravilo ko je sve bio u nekoj borbi, pa danas svi pokušavaju da dokažu da su i oni bili na tom mjestu. U nekoliko navrata sam takve stvari pročitao i na ovom sajtu.
    vogosca_rat- 68999 - 30.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odbrana Vogošće


    Valteru, prijatelju moj!

    Kao prvo, moram da dodatno objasnim moje pisanje o Blagovačkom bataljonu na ovom mjestu, kako ne bi bilo nesporazuma. Ja ne pričam šta je bilo u novembru '91 ili februaru '92. Ja pričam o maju, junu, julu, avgust i septembru '92.

    Ni u jednom trenutku nisam ni pomislio da borci iz Blagovca nisu ratovali, ili ne daj Bože da sam rekao da su bili loši borci. Naprotiv, gledajući procentualno po broju stanovnika, po mom mišljenju Blagovac je imao više junaka nego samo naselje Vogošća. Ja nisam pisao o tome, ako pažljivo pročitaš, a ti dobro znaš gdje su Blagovačke jedinice bile angožovanje do septembra '92. godine, onda ćeš shvatiti šta sam ja htjeo da kažem.

    Pojedinačno gledajući, blagovački borci su do tada učestvovali na puno borbenih zadataka, ali su sve te borbe bile u nekim drugim jedinicama u Brigadi. Ako hoćeš pošteno, borci iz Blagovačkog bataljona su tada bili na lakšim zadacima u odnosu na neke druge bataljone u Brigadi u početku rata.

    Ne znam da li se sjećaš, ali Blagovački bataljon je dobio zonu odgovornosti na Orliću, uglavnom zahvaljujući pritisku Krivoglavačkog bataljona i Pene lično. Oni su se ljutili na komandu Brigade zbog toga što je Blagovački bataljon bio angažovan samo na linijama gdje nije bilo borbi, dok je Krivoglavački bataljon bio na mjestima gdje se krvari i vode žestoke borbe, pa je tako do tog trenutka izgubio jako veliki broj boraca. Zbog toga je komanda Brigade dodjelila Blagovačkom bataljonu zonu odgovornosti na Orliću.

    Za mene su Blagovčani bili dobri borci i tu nema potrebe za nikakvom diskusijom. Oni sa kojima sam ratovao, poput Vasilja, Đoša, Vitka i da ne nabrajam dalje, su za mene bili borci na koje sam se uvjek mogao osloniti.

    Na kraju da kažem da su svi bataljoni u Vogošći bili popunjeni borcima koji su živjeli u Vogošći, a pred početak rata se angažovali u Krivoglavcima i Blagovcu da čuvaju straže. Ako se sječaš, Hotonjski bataljon je imao više boraca iz Vogošće nego mještana iz Hotonja. U to vrijeme je komanda planirala da rasformira Vogošćanski bataljon zbog malog broja boraca. Da ja tada nisam prihvatio da budem komandant u Vogošći, Vogošćanski bataljone bi bio pripojen Blagovačkom bataljonu, kao četa.

    Ja se lično ne sjećam kada ste vi držali taj rov, Špic na Orliću, ali ja znam da je to bila zona odgovornosti Vogošćanskog bataljona i redovno su vršili smjene na tom rovu do pada Orlića.

    Ja pokušavam da napišem istinu bez obzir da li će to nekog da pogodi ili ne. Istina je za mene u ovom trenutku najvažnija.
    vogosca_rat- 68989 - 30.04.2012 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (0)

    Potraga za tenkom


    Za F-16 Brioni:

    Ne znam sa kog aspekta gledaš u vezi događaja sa tenkom na Orliću, na koji smo mi krenuli u akciju. Odmah da ti kažem da mi nismo znali o kakvom se terenu radi, i da smo tek nakon nedelju dana doznali o kakvoj je akciji bilo riječ.

    Ne sećam se koji je deo dana bio, ali znam da je bilo smrknuto i da smo krenuli po sasvim nepoznatom terenu jer pre toga nikad nisam kročio u taj kraj, ali smo se sigurno zadržali dva do dva ipo sata na tom delu. Išli smo oprezno i pratili zvuk tenka. Kasnije smo saznali da je neko od naših u razgovoru sa suprotnom stranom saznao da su tenk odvukli buldožerom.

    Kako reče F-16, mi pri ulasku na tu teritoriju nismo prošli pred nikakvog rova, a da smo ušli u neprijateljsku teritoriju smo saznali tek kada nas je posle lutanja po terenu taj jedanaesti nas pratilac uveo u sačekušu, o kojoj sam već pisao.. Imao je motorolu i stalno sa nekim šuškao nečujno i pri tom bi se uvek sklanjao u stranu da mi ne slušamo razgovor.

    Posle sačekuše koja je trajala odprilike nešto manje od pola sata, naš pratilac nas je poveo sasvim drugim putem tako da smo došli na našu teritoriju a da pri tome nismo naišli ni na jedan naš rov, što me je pomalo zbunjivalo gde smo mi to išli. Ipak, najbitnije je da smo mi zadržali naše glave na ramenima.

    I da razbijem dilemu, namera nam je bila da sačuvamo tenk ako naiđemo na njega dok se ne bi pojavila ekipa koja bi ga osposobila za povratak. Ovu istu informaciju sam naveo i u mom prošlom pisanju pa ne znam šta je F-16 pročitao ako ne ovo.

    E sada, nakon što sam pročitao da je tenk prodat, ispada da smo mi bili žrtveni jaganjci ako su nas poslali da ga šatro sačuvamo i pri tom davali nagradu nama a ne nekoj ekipi iz Vogošće, interventnoj ili policiji, te stoga i proizilazi da je tenk stvarno prodat.

    Bilo, prošlo i ne ponovilo se! Sve je to sada iza nas, samo stoje ovakvi komentari i sećanja.

    Boris kaže da poznaje ceo Interventni vod iz Semizovca, onda verovatno i mene dobro poznaje. Komandir Simke, Gojla, koji živi sada u Modriči, Maxa, Miki, itd. da ne nabrajam sve saborce, ima ih dosta, koje ovom prilikom pozdravljam i nadam se da ćemo u bliskoj budućnosti organizovati neko okupljanje.

    Pozdrav svim forumašima!
    vogosca_rat- 68982 - 30.04.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Postavljanje linije na Ježevima


    Max,

    ja smatram da je bilo više razloga zbog čega je vaša komanda odlučila da 15. decembra privremeno obustavi daljnje operacije na Žuči: gubici u ljudstvu, vremenske neprilike, a i imali ste problema u rejonu Otesa i Azića, gdje ste izgubili veliki dio teritorije, pa ste morali razvlačiti ljudstvo i u tom pravcu.

    Ne kažem da je bilo nekih velikih borbi cijele zime, ali je bilo povremenih napada i pokušaja. Mršo je poginuo, ne 27. nego 28. decembra. A poslije se desio i onaj već opisani događaj, gdje sam pominjao onog diverzanta i još nekoliko sličnih pokušaja. Ponavljam, datum je bio 1. ili 2. januar 93.

    Pomenuo sam i jun 1993. godine, zato što je tad bio vaš najžešći napad na Ježeve. Ne znam stvarno da li ste imali samo 5 granata ili više, ali je tih dana i Vogošća granatirana, kao i cijela linija fronta.

    Operacija "Prsten" se dešavala tačno od 3. jula, pa do 28. jula 93. g. i od tada su prekinuti napadi sa naše strane, jer je na nas izvršen pritisak od strane Zapada.

    Slažem se sa tobom da su u ratu najviše stradali obični ljudi. Ti dobro znaš su upravo na Žuči sa vaše strane izbjeglice iz istočne Bosne bili "potrošna roba".

    Ne bih se složio sa "Pravim" da je kompletna linija od naših rovova, pa prema Rajlovcu bila prazna. Na primjer četa iz Svraka se nije bila povukla. Čini mi se da se jedan njihov borac nedavno oglasio na ovom forumu, kako su oni odbranili Vogošću. Malo je pretjerao, ali sam siguran da nisu bježali. Tu liniju za koju Max pita, su upravo držali oni.

    Sredinom decembra 1992. godine, kad je pala kota 830 i kad su se naši povukli iz "Obrenove kuće", prvi rov na liniji Ugorsko, koji nije pao je bio rov "broj 7" i u njemu sam bio tih dana. Taj rov se nalazio na samom rubu šume, pored samog puta koji je vodio prema Šabanovoj kući. Sa mnom je tad bio u rovu momak koji se zvao Kolja Kalaba, bio je izbjeglica iz Sarajeva, nosio je naočare. Bio je veoma obrazovan momak. Sjećam se pored nas u osmici je bio Zoran Milivojević zvani Šera, koji je bio veliki šaljivdžija i u tim teškim trenutcima.

    Od "sedmice" pa do Ježeva su bili novi rovovi i gledali su u pravcu Obrenove kuće, a rov broj jedan se nalazio na samom desnom ćošku Mujkića brda (Ježeva) gledajući iz pravca Ugorskog.

    Dalje, bili su rovovi od 1 do 5 na Ježevima i bili su okrenuti prema Ugorskom, a onda je linija ponovo savijala u pravcu Rajlovca i taj dio su držali Svračani. To su bili uglavnom izbjeglice iz Visokog i okoline, koji su nastanili selo Svrake pored Semizovca.

    Jednom prilikom su me poslali kao pojačanje gore na Ježeve. Sjećam se dobro da nas je tad bilo baš podosta i da je bilo veoma hladno. Nije bilo nikakvih rovova, sjedili smo na ledini. Naložili smo čak i vatru. Sjećam se da je B. Durić, izbjeglica iz Zenice, inače karatista, tada prokomentarisao da ni njima (muslimanima) nije do ratovanja po ovakvoj hladnoći.

    I da odgovorim "Pravom" u vezi one djevojke sa Orlića. Mislim da se radi o Ljubinki. Zvali smo je Ljuba. Išla je 3. jula 93. u akciju na Glavicu u ekipi sa Novom Drinčićem i Ratkom Dabićem. Bila je u šemi sa Dabićem, jer su stalno bili zajedno.
    vogosca_rat- 68976 - 29.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Orlić i položaji ispod Golog brda


    Pozdrav Pravom kao i ostalim učesnicima,


    Moram te demantovati kada pišeš za vrh Orlića, jer sa vrha Orlića se baca prelijep pogled na grad kao i oklna naselja i da smo taj dio izgubili mislim da se više nikada ne bi vratili na Orlić jer se iza naših leđa nalazila čistina, šume više nije bilo, isjekli su je što mještani što građani tako da se mi nikada više ne bi mogli popeti na Orlić.

    Tačno je da ste uzeli dio Orlića. Znaš i sam dobro kao i ja kako i na koji način.

    Možda si primjetio da ja u svojim tekstovima nikada nisam napisao da smo držali dio Mujkića brda / Ježeva.

    Ovo pišem iz razloga što u pojedinim tekstovima dolazim do dijelova u kojim se piše da je uzeto navešću primjer Golo brdo. Po mom mišljenju i pisanju ja pišem samo za ono što smo u potpunosti kontrolisali. A to podrazumjeva da se kompletna ta kota ili taj dio nalazio iz naših leđa i bio 100% pod našom kontrolom.

    Tačno je da je prilikom Operacije "Prsten" dio Golog brda bio pod vašom kontrolom. Realno gledajući čak mislim po završetku te operacije i 50:50, niko nije držao vrh. Ovo je moje mišljenje.

    Sigurno si primjetio da za neke dijelove pišem da smo uzeli dio kao što je i bilo.

    Možda rovovi na Orliću nisu bili tako blizu, možda se meni tada to tako činilo, ali vjeruj mi da ću prvom prilkom kada odem gore ponovo obići taj dio linije.

    Za vaše pokojne borce koje si naveo ću napisati da niko od njih nije bio živ. Poginuli su na licu mjesta. Svi su već bili mrtvi kada su izvučeni. Jedan od njih je imao malo veču bradu u SMB uniformi preko koje je imao džemper.

    Na jednoj AP, na drvenom kundaku je bio urezan križ i ćiriličnim slovima su bila napisana četiri slova "S" i sa potpisom "Mićo", a pištolj koji je poginuli borac imao kod sebe je bila (kako sam ga zvao) zastavina kratka devetka. Imam i slike, pa ti ih ako želiš mogu poslati. Kod G-dina Željka imaš moj mail.

    Napominješ da si neke postove na tu temu već ranije napisao i opisao, dosta stvari, ali ih ja još uvijek nisam uspio da nađem.

    Zamilio bih te ako možeš da napišeš koja je jedinica držala dio ispo Visa, tačnije šumom desno od Visa prema dalekovodu ispod Golog brda. Da ne bi bilo zabune jedan dalekovodni stub je bio na Visu i tu je bio naš rov br. 5, a drugi je bio ukoso i dolazio je ispod Golog brda, tačnije sa desne strane puta. To je onaj put koji ide lijevo prema Kutama. Mislim da je iz tog pravca bio vaš napad prema Golom brdu.

    U jednom od narednih tekstova ću napisati i zašto te pitam za taj dio.

    Mnogo pozdrava
    Max
    vogosca_rat- 68968 - 29.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Borbe na Žiči


    Maks, moram da ti skinem kapu na ovako tačnim podacima koje iznosiš! Nemam riječi, osim "Svaka ti čast na svemu".

    Čitajući neke od tvojih tekstova pomislio sam kao da smo ti i ja bili u istoj jedinici.

    Što se tiče borbi na "Ježevima", da se dalje krenulo onim intezitetom odmah u decembru, moje mišljenje je da bi Vogošća pala. Sa tim se moram složiti, ako hoću biti realan.

    Evo zašto tako mislim:

    Tog dana je kompletna linija od Ježeva pa do Rajlovca je bila izgubljena. U noći 11. na 12. decembar, Vogošćanski bataljon je jedini ostao na liniji odbrane, a kompletno desno krilo do Rajlovca je bilo nepokrveno. Svako može zmisliti šta bi to značilo da se krenulo dalje u napad na Vogošću.

    Kada se to dešavalo ja sam bio u policiji u komandi Brigade u fabrici "Pretis". Do mene je došla vijest da je Žuč izgubljena i da su svi pobjegli sa linije. Pošto sam znao da je Teša sa svojom četom taj dan na liniji prema Ugorskom, bio sam siguran da se on sa svojom vojskom neće povuči. Otišao sam kod Mire Kuzmana, tadašnjeg komandira VP i tražio mu da odredi ljude koje ću ja povesti kao ispomoč na Ježeve. Miro mi je grubo odgovorio, "ja nema naredbu za to i ne mogu ti odobriti da vodiš ljude". Ja sam samoinicijativno napustio jedinicu i sa policajcem Slavom Vukovićem krenuo na liniju Ježeva. Kada smo sa nekom Ladom Niva stigli ispod brda, izašli smo i krenuli uz brdo. U jednom trenutko smo naišli na neke momke iz Tešine čete, koji su vodili ranjenika. Ja sam tada rekao Slavi da se vrati nazad i odvuče ranjenika u Dom zdravlja.

    Kada sam izašao na vrh brda, na Ježevima sam zatekao Tešu, Slavu Manekena, Peska, Popu, Đakulu i njegovog zeta Zoku, Kelju Kajmakovića i još nekoliko hrabrih momaka, čijeg lika danas više ne mogu da se sjetim.

    Mrak se primicao polako i to je bila naša šansa de se organizujemo i odbranimo. Neprijatelj je bio siguran da je kod nas nastala velika panika i da nisu morali da nas napadaju jer će osvojiti naše linije odbrane.

    Te noći, 11 decembra, dok se još uvjek moglo pomalo vidjeti kroz noć, jedan muslimanski borac u bijeloj maskirnoj uniformi je samouvjereno došao do dalekovoda koji se nalazio ispod kote 830, naslonoio se na njega i podigao uvis cijev svoje puške, i pucao je pojedinačnom paljbom u zrak, računajući da ćemo mi pobjeći sa linije.

    Teša i ja smo uz pomoć ovih hrabrih momaka organizovali polukrušnu odbranu na Ježevima. Pokojni Vlado Makić je imao radio stanicu sa kojom je imao kontakt sa komandom Bataljona. Došao je na Ježeve i donio je do nas "motorolu" da bi nam omogučio bolju komunikaciju. U to vrijeme se isključivo koristio RUP16 i poljski telefoni kao sretsvo veze na liniji.

    Snijeg je pomalo padao i bilo je hladno, što od straha što od stvarne zime. Tada smo preko "motorole" tražili da nam se što prije donese alat za kopanje, topao ćaj i čebad da se možemo pokriti. Na liniji smo imali samo jedanu lopatu i jednu krampu, koju smo naizmjenično koristili kopajući četri rovao prema zamišljenoj novoj liniji u pravcu Rajlovca, kako bi se do ujutro pokušali zaštiti od eventualnog napada ako bi uslijedio iz pravca kote 830.

    Rov koji se nalazi na putu prema Golom brdu i Šabanovoj kući smo popunili sa ekipom iz Žutih mrava, dali smo im M84 sa zadatkom da nas zaštite dok se mi utvrđujemo na novoj liniji. Iz drugih pravaca nismo imali ljudstva da se zaštitu pa tako mogući napad sa Golog brda prema Perivoju niko nije pokrivao niti smo razmišljali da se zaštitimo iz tog pravca.

    Vojnički je bilo za očekivati da se napadne najviša kota, a to je bila kota 772 i mi smo čvrsto odlučili da je branimo.

    Za to vrijeme Balgovac i komanda Brigade su preuzimale mjere da se zaštiti fabrika i počeli su planirati postavlanje nove linije preko Rosulja sa pogledom u pravcu Vogošće, što znači da je komanda več digla ruke od odbrane samog naselja.

    Stanovništvo je zbog nesigurnosti počelo panično da bježi iz Vogošće preko fabričke kapije u pravcu Pala. Te noči veliki broj građana Vogošće je pobjegao i mnogi od njih se više nikada nisu vratili u Vogošću. Jedan od onih koji su pobjegli iz Vogošće bio je i Goran Kljunić, dotadašnji komandant bataljona.

    Kada je komanda bataljona vidila da smo odlučni da branimo Vogošću, krenula je u veliku akciju prikupljanja alata i ljudstva, koje smo im tražili preko "motorole".

    Osim komande, na vezi preko "motorole" smo imali i Vitka, koji je sa jednom svojom ekipom pošao u prikupljanje ljudstva. Te noči je Vitko podigao preko 100 boraca iz njihovih stanova i kuća, i doveo ik kot Teše i mene. Mi smo ih raspoređivali po zamišljenoj liniji odbrane i davali im alat, čebad i čarape, koja su u međuvremenu pristigle do nas.

    Do sledećeg jutra smo formirali novu liniju. Svi borci su bili ukopani do pojasa, sa najmanje dva čovjeka u svakom rovu. Bilo je dovoljno da se spriječi očekivani napad iz tog pravca.

    Da je kojim slučajem uslijedio napad iz drugih pravaca, kao na primer iz Perivoja prema Rajlovcu, Reljevu i Krivoglavcima, kao što sam već ranije napomenuo odbrana bi bila nemoguća jer u to vrijeme je i dalje veliki dio linije bio nepokriven a četa Jeftića je i dalje bila skrivena po kućama u Radića potoku, dok je njihovo selo bilo nezaštićeno.

    Međutim, napad nije uslijedi tog dana, a ni drugog, ni trečeg... Po nekoj vojničkoj logici, muslimani su razmišljali kao i mi da je njihova linija za kratko vrijeme bila udvostručena i u tom trenutku je bilo najvažnije utvrditi odbranu osvojenog prostora, jer bi u sučaju protivnapada veoma lako mogli izgubiti osvojene pozicije. Zbog toga je i bilo logično da će se borbena dejstva usporiti. Mi smo to iskoristili i utvrdili nove linije.

    U međuvremenu, linija naše odbrane se potpuno popunila. U narednih nekoliko dana je bila utvrđena, pokrivena potrebnim ljudstvom i spremna za odbranu.

    Kada sam shvatio da je najgore prošlo, otišao sam kući da se okupam i ponovo se javio u VP na redovne zadatke. U komandi me je dočekao moj komandir Miro Kuzman i pozvao me na raport u svoju kancelariju. Umjesto da me pohvali, ja sam od strane mog komandira bio tako iskritikovan da nisam mogao vjerovati da on sve to govori meni. Rekao mi je da sledeći puta ako to budem otišao iz jedinice bez njegovog odobrenja da će me on lično izbaciti iz policije. Ljutito sam odgovorio da ću svaki put kada osjetim da moja jedinica neće stati u zaštitu građana Vogošće, otići samoinicijativno i pomoći svom narodu.

    Nakon zaustavljanja neprijateljskog napada, niko od istaknutih boraca nije javno pohvaljen a kamo li odlikovan. Teša je sa mjesta komandira čete, dobio je "unapređanje" - gurnuli su ga naprijed da što prije pogine i postavili za komandira voda najteže linije koju smo imali u toku rata.

    Dva mjeseca nakon toga, ja sam postavljen na mjesto komandanta Bataljona.
    vogosca_rat- 68964 - 29.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Rovovi na Orliću


    Pošto dobro poznajem taj dio linije na Orliću, moram da kažem Maksu da rov nije bio tako blizu kao što ti tvrdiš i da je bio sigurno dalje nego što je to bilo na Golom brdu.

    Na Golom brdu su na kraju rata naši borci vašim borcima prebacivali sjekiru da nacjepaju drva jer oni nisu imali čime da to rade. Tada su iz rova u rov, kada su vratili sjekiru, u znak zahvalnosti, prebacili kutiju cigareta sarajevske Drine.

    Tokom rata često su prebacivali kamenje jedni drugima u rov, kao provokaciju.

    Evo ti neka dešavanja iz tih vremena, kada smo držali liniju na Orliću.

    U septembru mjesecu '92. godine, kada smo izveli napad sa kote 850 i tom prilikom uspjeli da osvojim Orlić, u borbama je poginulo puno boraca a Boro Vuković je tada ostao na neprijateljskoj strani.

    Kada je komanda Brigade odredila zone odgovornosti na novoj liniji na Žuči, 1. četa Vogošćanskog bataljona je imala zadatak da drži sami vrh Orlića. U to vrijeme Vogošćanski bataljon je držao linju na Ugorskom a Orlić odnosno sama Žuč je bila podjeljena po zonama odgovornosti za svaki bataljon posebno. Tom prilikom se Blagovački bataljon po prvi put uključio u držanje linije na Žuči. Njihova linija odbrane je do tada bila na Motki i štitili su se od eventualnog napada iz pravca Srednjeg. Oni praktično do tada nisu ni ratovali, jer na tom dijelu nije bilo nikakvih borbenih dejstava.

    Takvu zonu odgovornosti su dobili zahvaljujući komandi Brigade u kojoj su večina članova komande bili iz Blagovca kao i ppukovniku Vukoti Vukoviću koji je takođe bio porijeklom sa Blagovca. No, bilo kako bilo, to danas više nije ni važno.

    Vogošćanska brigada je dobila dio linije odbrane na Orliću i bilo je podjeljeno na sva tri bataljona. Tako je Krivoglavački bataljon imao zonu odgovornosti od kote 850, okrenut pogledom prema Ugorskom a pružala se obodom brda u pravcu Orlića, Vogošćanski bataljon je držao sami vrh Orlića a Blagovački bataljon je držao četvrti rov desno od vrha Orlića pa sve do spoja Vogošćanske i Rajlovačke brigade.

    Naša četa ja dobila obavezu da drži Orlić i sa tri voda izvodila smjene. Smjena na Orliću se vršile po vodovima. Komandir 1. voda je bio pokojni Zoran Milićić - Zoka, komandir 2. voda je bio Teša a komandir 3. voda je pokojni Miladin Musić.

    Liniju smo držali po 24 sata svaki treći dan. Naša četa je u to vrijeme imala i 4. vod. Komandir voda je bio Šima a vod smo zvali "Specijalci". Njega su sačinjavali stariji ljudi, naši očevi, kojima je izlazak na brdo bio veliki problem. Oni su u to vrijeme držali liniju od "Pržionice" potokom do mosta koji je služio kao prelaz u Uglješiće.

    Našu nekadašnju liniju na koju smo držali na Ugorskom je preuzeo Toče i pokojni Desimir Lukić, komandiri 2. i 3. čete.

    Prvi izlazak na Orlić je izgledao jezivo. Sami vrh Orlića je bio uništen i na njemu su bili samo patrljci od stabala, koji su (kao iz fimova strave i užasa) virili iz zemlje najviše jedan metar a oko nas je svuda naokolo bila gusta magla. Sve grane su bile totalno uništene i potkresane od silnih granata.

    Miladin ( Ilija ) Musić 1954 - 1992Nakon zauzimanja Orlića, prvu smjenu su izveli Zokini borci iz 1. voda, drugu smjenu je izveo Teša (u kojoj sam bio i ja) a treću smjenu je izveo pokojni Miladin Musić. Pošto smo imali informaciju, da je jedan rov, uspio da zaustavi naš dalji napad, Miladin je odlučio da izvidi gdje se taj rov nalizi i pokuša da ga osvoji. Tako je odlučio tom prilikom, izaša sa jednim svojim saborcem ispred linije. Nakon izvjesnog vremena su se začuli rafali i njih dvojica se više nikada nisu vratili među svoje saborce. Tijela naših boraca se nisu mogla vidjeti kao ni rov iz kojeg su pogođeni.

    Miladinovu hrabru pogibiju sam već jednom prilikom pomijao na ovom forumu. Miladine neka ti je vječna slava! Tvoji drugovi te neće zaboraviti!

    Smjene su se i dalje redovno nastavile da se vrše, sve do jedne prilike kada je Hakija Mršo iskoristio neozbiljnost naših boraca i uskočio u rov Špicu, kako smo ga mi tada zvali, mislim da je bio broj 7 od 9 koliko smo ih mi držali na toj liniji. Bio je to najistureniji rov na Orliću i Teša, Popa i ja smo redovno popunjavali taj rov, kada smo bili na smjeni.

    U to vrijeme ukazala se potreba za popunjavanjem Vojne policije u brigadi i ja sam po zahtjevu bezbjednjaka Zlataka prebačen u tu jedinicu.

    Ja sam bio u policiji kada se desio taj Mršin diverzantski napad na taj rov na špicu. Na liniji je bio 1. vod i komandir pokojni Zoran Miličić- Zoka. U rovu na špicu je bio Bojić Z. , koji je samoinicijativno ranije napusti rov i sišao u podnožje brda da dočeka smjenu koja je krenula da preuzme liniju. Hakija je to vidio i iskoristio, uskočio je u rov na Špicu. Linija je počela da se osipa po bokovima a pokojni Zoka se nije htjeo povuči iz rova u kome se tada nalazio. Pokušao je da odbrani liniju i bio pogođen direktno u glavu.

    Tada je na Žuč izašla Vojna policija da zaustavi taj napad. Pokojni Nešo Lalić je sa M84-kom uspravno i bez saginjanja krenuo u juriš a ja i Bodan nismo mogli da ga pratimo zbog brzine kojom se kretao u napadu. Kada smo stigli do pod sami Orlić, prišli su nam borci iz Zokinog voda, jedna djevojka nam je ispričala šta se desilo.

    Nažalost zaboravio sam joj ime iako sam je dobro poznavao, jer je bila borac iz naše čete. Evo njenog opisa, možda se neko sjeti njenog imana, bila je visoka za djevojku, imala je prirodno plavu kosu i bila mršava. Mislim da je došala kao dobrovoljac, jer nije bila Vogošćanka. Možda F16 Brioni zna o kome se radi.

    Ta djevojka nam je rekla da se Zoka nije htjeo povući, i da je pokušao odbraniti liniju a da je njima rekao da se povuku za svaki slučaj ako on ne uspije. Rekla nam je da je Zoka ostao u rovu pogođen u glavu i da je ona to lično vidjela, prišla je do njega ali mu nije mogla pomoći. Nije imala snage da ga izvuče, a ostali borci su se već bili povukli.

    Zoka nije uspio da se odbrani i svoj život je položio hrabro braneći svoje drugove u povlačenju. Zoka vječna ti slava bila!

    Tijela od ove četrice borca koji su poginuli na Orliću u to vrijeme koje sam opisao u ovom postu, dobili smo od muslimanske strane kao poklon za "Pravoslavni Božić" i to bez razmjene. Tijelo pokojnog Bore Vukovića je još uvjek imalo kosu i nokte, kada smo ga dobili. Sumnjalo se da je poginuo u borbi u septembru, jer je bilo nemoguće da se toliko dugo kosa i nokti održi na mrtvom tijelu, pošto se zna da nakon nekoliko dana ti djelovi isplivaju iz tijela.

    Pošto se sva vojska povukla na kotu 850, bilo je veoma rizično doći do pokojnog Zoke i pokušati izvući njegovo tijelo. Zbog toga se odustalo od ideje iako smo imali tu namjeru.

    Nova linija se postavila na koti 850. Samo nekoliko dana nakon toga je počeo novi napada na tu liniju i Krivoglavački bataljon, tačnije četa Jeftića se povukla bez borbe i ostavila nebranjenu liniju, koja je ubrzo pala u ruke neprijatelju. Ta dešavanja sam takođe jedne prilike opisao na ovom sajtu.

    U našoj četi je u toj borbi bilo ranjenih boraca a Gojko Šojić-Šoja kao komandir tog voda ostavio je ranjenog druga, mislim da se zvao Goran, imao je i nadimak ali sam ga zaboravio. Šoja je pokupio sve konzerve za hranu, koje su bile u rovu i otišao okrečući glavu od saborca koji ga je preklinjao da ga ne ostavi živog da padne u ruke neprijatelju. Šoja je otišao u nadi da niko neće saznati šta je uradio a Goran iako je bio teško ranjen u nogu zbog čega je ostao invalid, uspio se puzajuči izvuči na sigurnu teritoriju i ispričati svojim drugovima kakav je čovjek Gojko Šojić. Mislim da Gojko Šojić danas živi u Trebinju i uživa boračku penziju.

    Gojko, trebaš da se stidiš zemlje po kojoj hoda!
    vogosca_rat- 68955 - 29.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Dodatna objašnjenja


    Da dopunim prethodni odgovor F16 Brioni
    Za Maxa:

    Max je u jednom od poslednjih svojih komentara rekao da je njima komanda bukvalno zabranila da u decembru 92. nastave pohod prema Vogošći i da je to bila greška komande, jer bi oni navodno tada mogli lako da uđu u samo naselje. Međutim, kada mi je odgovarao na pitanje o diverzantu sa Ježeva, izvjesnom Fehimu Agiću Agi, Max mi je rekao da je Aga poginuo 19. februara 93. pred samu akciju na pravac lijevo od Mujkića brda prema Rajlovcu, a da je on tad bio kod Šabanove kuće, gdje je imao zadatak da izvede lažni napad na našu liniju u Ugorskom. Zbog toga se pitam, ako je njihova komanda obustavila napade na Vogošću i Ježeve, otkuda onda napadi cijelu zimu 1993. godine, pa onda ponovo u junu?

    Realno gledajući sa ove distance: Komandi je došlo iz guzice u glavu šta smo propustili, pa se zbog toga nastavilo dalje, u međuvremenu je dolazilo do nekih pregovora i primirja, svako primirje je korišteno za utvrđivanje linija, ali kako sam ranije napisao sada je bilo kasno jer su vaše linije bile dobro utvrđene i artiljerijski dobro pokrivene.

    Sjeti se šta sam napisao poslije pada Golog brda i šta sam rekao momcima iz jedinice tog davnog 15. decembra 1992 godine.

    Nas je operacija Prsten opametila pa smo poslije na nekim dijelovima imali čak i po tri rezervne linije.

    Nikad niko nije niti će odgovarati zašto se na spoju ispod Golog brda tačnije na dijelu između rovova broj 17 i broj 1 koji su bili prvi na udaru nije napravio još jedan rov, kao i to da niko taj međuprostor nije minirao ili ako ništa bar očistio travu i paprati radi boljeg pregleda. Mnoge stvari iz rata će ostati tabu tema.

    Mišljenja sam da bi mi, obićni ljudi, te stvari trebali da počnemo otvarati...

    Kako se navodi u pisanjima da ste Vi među svojim imali izdajnike tako smo i mi među svojim imali iste.

    Ko su ti izdajnici danas najbolje govori njihovo bogatstvo. Još jedan put moram reči: Veliko hvala gospodinu Željki što je napravio ovaj sajt i što je svoje slobodno vrijeme posvetio nama, onim malim ali kao ratnicima velikim ljudima, bez obzira na kojoj strani smo bili!

    Možda griješim ali moje mišljenje je da sam preko ovog sajta počeo stvarati nova prijateljstva, čak mogu reči da ni prema kome ko se borio sa druge strane ne osjećam mržnju, doduše ljude sam uvijek dijelio na ljude i neljude, vjerska pripadnost po meni nije mjerilo.

    Iskreno, neke ljude sa ovog sajta bih volio i lično upoznati, sa nekim imam dosta toga zajedničkog, Pravi je jedan od njih.

    Moram napisati i ovo da ću prvom prilikom obići vojnička groblja. Neka sam i obišao. Možda čak dođem kada bude organizovan neki parastos.

    Možda sam nekome od učesnika postao naporan sa ponekad dugim pisanjem ali ima dosta toga što se treba napisati, a opet dosta toga ostane nenapisano.

    Izvinjavam se svima, morao sam!
    Mnogo pozdrava
    Max
    vogosca_rat- 68952 - 29.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Dopunska objašnjenja


    Pozdrav svim učesnicima na forumu!

    Odgvor za F16 Brioni:

    Želio bih prvo da razjasnimo neke detalje: Od 5. decembra 1992. pa do 15. decembra 1992. godine vodile su se konstantne borbe na dijelu od Orlića, preko Kote 850, Jezera, Golog Brada do Visa. Evo ti po datumima da ti bude jasnije:

  • 5. i 6. decembra 1992. godine - probijamo linije na Orliću, slijedi nastavak prema Koti 850
  • 8. i 9. decembar 1992. godine - Padaju Kota 850, a 2. Viteška zauzima Vis
  • 10. decembra 1992. godine zauzimamo Jezera.
  • od 11. do 15. decembra nastavljamo sa napadima na Golo Brdo.

    Tačno je da sam naveo da smo sa padom Golog brda 15. decembra trebali nastaviti dalje. Plan komande je bio da je padom tj. zauzimanjem Golog brda kraj borbenih operacija.

    Moje mišljenje je bilo da smo operacije trebali nastaviti u kontinuitetu tog decembra 1992 godine. Razlog za to je da Vi ne bi imali vremena za konsolidaciju i bolje organizovanje oko uspostavljanja, formiranja i utvrđivanja linija.

    Pravi ispavi me ako griješim.

    Nakon 15. decembra borbena dejstva sa naše strane su utihnula. Nastavljena su tek 27. decembra 1992. godine kada je rahmetli Hakija Mršo pkušao napad na Mujkića brdo.

    E, sad u periodu od 16. do 26. decembra ste imali dovoljno vremena da se konsolidujete i organizujete, kao i to da koliko toliko učvrstite linije.
    Sjećam se da sam bio iznenađen kada sam 23. decembra prilikom izviđanja u dijelu ispod Golog brda prema Kutama vidio da ste u par dana uspjeli da učvrstite liniju i da se u 50 metara nalazi 8 do 9 rovova ( dobro utvrđenih bunkera).

    Zašto sam bio iznenađen pa iz razloga što sam se nekoliko dana prije spuštao pa mogu reči do livade iznad kuća u Kutama ( pedesetak metara od kuća) gledano sa Golog brda prema Petlji. Nije bilo ni žive duše. Liniju ste formirali mogu reči preko noći.

    Taj period, hajde da kažem prestanka borbenih operacija, od 15. do 23. decembra ste dobro iskoristili.

    Sada da se nadovežem da su dejsta potpuno stala poslije 27 decembra.

    Moraš se sjetiti da su borbena dejstva stala i u januaru 1993 ( mislim do 10 . januara) zbog pregovora u Ženevi. Bilo je onog prepucavanja i granatiranja, ali napadne aktivnosti ni sa jedne strane nisu izvođene.

    Nastavak je uslijedio, ali bez bitnih rezultata poslije 10 januara. Prvi pravi i ozbiljniji pokušaj napada (poslije onog 27. decembra) je bio kako sam naveo tog 19. februara 1993. godine kada je poginuo moj prijatelj Rahmetli Aga.

    Za diverzanta na Ježevima provjeri datum ranjavanja tog tvog prijatelja.

    Za mene su datumi veoma bitni.

    E, sada za našu artiljerijsku pripremu:

    Moram te ispraviti, preskačeš vrijeme i postavljaš mi pitanje za naše napade 12. juna 1993. godine, pa se među učesnicima foruma stiće utisak da smo mi od decembra '92. pa do jula '93. godine konstantno napadali.

    Opet, hronološki gledano operacija "Prsten" se dešavala od 2. - 3. jula do 28. jula ( možda čak i do avgusta, ali borbene aktivnosti one žešće i teže su bile do 28 jula).

    Pravi i ja smo već o tome malo diskutovali.

    Kao što navodiš tih pet granata je bilo sve što smo imali za tenk. ipak bila je to 1993. Jedna ako ne i najteža godina. Nije smjelo biti greške. Bilo ih je još nekoliko za ZIS.

    Nismo imali, to odgovorno tvrdim, adekvatnu artiljerijsku pripremu. Na jednu našu palo je najmanje onako ofrlje da napišem 10 do 15 vaših granata. Ratovali smo na dva fronta.

    Ako imaš dnevnik volio bih i zamolio bih te da mi kada postaviš pitanje navedeš i datum ako ništa bar približno.
    I da ti ne ostanem dužan, za odgovor po mojoj evidenciji nemam podatak za onu granatu da je pogodila u spavaonu, na sreću po datumu koji si naveo nemam evidentirano da je neko poginuo taj dan, a opet što ja nemam ne mora značiti da se to i nije desilo.

    Nadam se da sam ti sad uspio bar malo pojasniti.

    Mnogo pozdrava
    Max
  • vogosca_rat- 68946 - 28.04.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Tenk na Orliću, Ježevi '93


    Pozdrav za "Pavog" i da mu kažem da su moje prepiske tačne iz razloga što sam jedan dio rata vodio dnevnik i zapisivao tačne činjenice i datume pojedinih događaja, ali ti događaji se u glavnom svode na moje lične doživljaje, mada ponekad ima i zapisa o datumima pogibija ili ranjavanja pojedinih boraca ili civila.

    Možda ponekad iznesem neki dio iz mog dnevnika, ako nekoga to uopšte bude zanimalo.

    Želio bih da se osvrnem na priču Nebe Baka iz Smedereva, gdje je on opisivao dešavanja u vezi tenka, koji je sa Orlića u jesen 92. skliznuo u Ugorsko. On tom prilikom govori da je njima bilo rečeno iz komande, da pokušaju da vrate tenk nazad, koliko sam ja razumio. Pošto odlično poznajem taj teren, nije mi jasno kuda bi oni eventualno mogli taj tenk prebaciti na našu teritoriju s obzirom da je on bio pregazio njihove rovove i zaustavio se u dubini njihove teritorije.

    Vjerovatno bi jedini izlaz bio da se tenk usmjeri na magistralni put Kobilja Glava-Vogošća i da magistralom pored Saobraćajnog fakulteta dođe na našu teritoriju kod benzinske pumpe. Svako ko je ratovao u Vogošći zna da je to, blago rečeno, neizvodljivo.

    Za Maxa:

    Max je u jednom od poslednjih svojih komentara rekao da je njima komanda bukvalno zabranila da u decembru 92. nastave pohod prema Vogošći i da je to bila greška komande, jer bi oni navodno tada mogli lako da uđu u samo naselje. Međutim, kada mi je odgovarao na pitanje o diverzantu sa Ježeva, izvjesnom Fehimu Agiću Agi, Max mi je rekao da je Aga poginuo 19. februara 93. pred samu akciju na pravac lijevo od Mujkića brda prema Rajlovcu, a da je on tad bio kod Šabanove kuće, gdje je imao zadatak da izvede lažni napad na našu liniju u Ugorskom. Zbog toga se pitam, ako je njihova komanda obustavila napade na Vogošću i Ježeve, otkuda onda napadi cijelu zimu 1993. godine, pa onda ponovo u junu?

    Ranko ( Boško ) Vidičević 1968 - 1993Max je napomenuo da oni nisu imali ni dobru artiljerijsku pripremu prilikom svojih napada, međutim u napadu na Ježeve (Mujkića brdo) u junu 93. godine Šućur je tenkom izvrnuo svih 5 naših rovova na Ježevima i to direktnim pogocima. To mogu potvrditi svi borci, koji su tad bili gore na prvoj liniji! Tad smo imali jednog poginulog borca - Ranko Vidičevi. Poznavao sam ga dobro. Bilo je i nekoliko ranjenih, uglavnom lakše.

    Taj napad je odbijen, a poslije je slijedio kontranapad u akciji poznatoj pod nazivom "Operacija Prsten".
    vogosca_rat- 68938 - 28.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Linije na Orliću, plaćanje u ratu


    Pozdrav Pravom, Borisu, Nebi, Valteru, kao i ostalim posjetiocima!

    Pravi moram te ispraviti jer si zaboravio koliko su blizu bile linije na Orliću poslije vaše akcije odnosno napada u Septembru te godine.
    Konkretno mislim da onaj rov koji je bio presudan u odbrani Orlića, a koji si spominjao. Mi smo ga zvali rov br. 8 - OSMICA. Pripadao je Velešićkom bataljonu. Razmak između linija na tom dijelu je bio nekih 10 do 15 metara. Poslaću sliku tog rova.

    Sjećam se da sam jedne prilike vršio trampu na tom dijelu.

    Bilo je to ono standardno prepucavanje na liniji. Poslije psovki i uvreda počeli smo normalno komunicirati. Vaš borac je govorio kako mu se puši cigareta Drina, a ja sam mu rekao da mi se jede Sardina.

    Možda će se nako od učesnika sjetiti da smo trampu izvršili tromblonom. Na onaj trenutni tromblon (zeleni tanki JNA) sam zavezao kutiju Drine i opalio, normalo nisam vadio osigurač, par minuta poslije sam taj isti tromblon dobio nazad sa zavezanom konzervom ribe.

    Poslao sam na mail g-dinu Željku izgled linija na Golom brdu, skinuo sam je sa Gugla, pa bi bilo dobro da je postavi da se prisjetimo jer sam siguran da smo u tom zlom vremenu, bar mi na prvim borbenim redovima bili, a i dan danas ostali mnogo bolji ljudi.

    Što se tiče plaćanja akcija, toga je bilo i kod nas. Za to sam prvi put čuo 27. decembra 1993. godine kada smo došli u komandu na Kobiljoj glavi. Zadtak je bio povratak izgubljenog rov br. 5 zvanog Balvani u blizini Medicinskog centra.

    Tu noć sam iz usta jednog sadašnjeg generala čuo desetarsko razmišljanje (tu noć mi je zvučao kao kaplar ili desetar, a danas mislim da je bio u pravu i da se sve trebalo naplatiti) i riječi:

  • "Momci da se ne lažemo, recite koliko para hočete da vratite taj rov. Taj rov se mora vratiti, vi samo recite cjenu!"

    Tada tu noć sam ostao bez riječi da bi u daljnjem toku rat svojim očima gledao plaćanje.

    Imali smo jedinice koje se nisu ni počešale, a da to nisu unovčile. Opet imali smo jedinice koje su visile pred TV ekranima, isto kao i pojedinci koji nisu bili ni blizu prve linije.

    Nažalost, takvih je bilo na sve tri strane i oni su u velikom broju preživjeli rat. Mi koji smo pucali jedan na drugog borili smo se za neke ideale.

    Borise, Guto se zove Mensur.

    Mnogo pozdrava
    Max
  • vogosca_rat- 68928 - 27.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Plaćanje za akcije


    U nekim mojim postovima sam spominjao da je Specijalna policija bila plaćena za svoje akcije. Velika je vjerovatnoća je da je to neko namjerno proturio kako bi došlo do netrpeljivosti između vojne komande i komande Specijalene policije.

    Luna i ja smo o tome diskutovali na ovom forumu i mislim da smo tu dilemu razriješili. Sada, kada se i Boris oglasio sa pričom o plaćanju za akcija Specijalne policije, moram ponovo da se uključim i kažem kako je došao do pogrešne informacije po tom pitanju.

    Zapravo o čemu se radi? Kada je formirana Specijalna policija namjenska jedinica za izvođenje borbenih dejstava, civilne vlasti su ukazale vojnoj komandi (Karadžić - Mladić) na velike uspjehe te jedinice i zahtjevala od vojne komande da i vojska formira takvu specijalnu jedinicu. Kada je Mladić pitao kako će se te jedinice finansirati, jer je bilo govora i o plaćanju za vojne uspjehe, Karadžić mu je kratko odgovorio: "Isto kao i Specijalna policija!"

    Pošto je u to vrijeme bilo priče de se Specijalna policija izdržava od šverca, vjerovatno od onog kojeg je država radila sa neprijateljem, Mladić je odbacio tu ideju pa Specijalna vojna jedinica nikada nije formirana.

    Mislim da je zbog toga i došlo do pogrešnog tumačenja da se Specijalna policija plaćala za svoje uspjehe. Jako je bitno napomenuti da pripadnici Specijalne policije za svoje zasluge nisu bili posebno nagrađivani iako su možda i trebali jer sada, kada se rat završio oni nisu dobili ništa.

    Ja sam imao namjeru da napravim Specijalnu jedinicu za noćna dejstva i za svoje uspjehe da budu novčano nagrađivani a ti borci su svi već pokazali da su patriote, kada su uzeli oružje i otpočeli borbu za svoj narod. Presednik opštine Vogošća je to odbio i jedinica nije nikada formirana, a da jeste dobijeni novac za akcije bi bio usmjeren za porodice poginulih boraca te jedinice.

    Da je presednik opštine u našem razgovoru o formiranju te jedinice, garatnovao da će on isplaćivati odštetu od petnaest hiljada maraka, koliko sam ja tražio da se isplati porodicama u slučaju da neki od tih boraca pogine, ta jedinica ne bi bila plaćena, nego bi radila na dobrovoljnoj bazi.

    Pošto je Rajko Koprivica rekao da nema novac za plaćanje takvih boraca, ta jedinica nikada nije zaživjela iako je po naređenju komandanta Josipovića i na zahtjev bezjednjaka Maje odradila neke manje zadatke.
    vogosca_rat- 68924 - 27.04.2012 : Boris Sirob - best (0)

    O mom pisanju


    Ja rekoh da sam oprao svoj prljavi veš, a ono ostale još jedna čarapa.

    Ja očito imam problem , jer mnogi ne razumiju šta pišem ili ne pročitaju dobro.

    Tako je bilo i sa Nebom, pa poslije par prepiski, on na kraju napisa isto što i ja ili ja što i on kako god hoćete. Ja napisah da je samo budala mogla poslati tenk na Orlić, a on da je to bila uska stazica kojom se jedva moglo proći.

    Tenk je na Orliću prodat, to je potvrdio i Pravi. A Maks je potvrdio da je musliman bio iz Gornje Bioče kod Ilijaša , što sam ja i napisao. Taj musliman se zove Sabahudin Šehić poznatiji kao Guto, za ime nisam sto posto siguran.

    Ni ja ne pišem o onome za što nisam siguran i za što nemam argumente.

    Pravi kaže da su se ove stvari sredile kad je Josipović došao u Vogošću. Ne znam koliko vas zna da je Josipović prvo došao u Vogošću, a onda isti dan otišao u Ilijaš. Upravo zbog ovih stvari o kojima mi pišemo, i to sve sa novim Golfom kojeg je dobio čim je stigao u Vogošću.

    Kad je došao u Malešiće ( Ilijaš ) tog istog golfa je zapalio u stovarištu Ozrenka. Odatle je pješke došao u komandu Ilijaške brigade. Poslije se morao Vratiti u Vogošću kako Pravi već spomenu u jednom postu, jer je zbog stvari o kojima je nedavno pisano na ovom forumu postalo sasvim izvjesno da će muslimani ući u Vogošću.

    Josipović se vratio pod uslovom da se formira TG Vogošća, iz poznati razloga.

    Gospodine Luna,

    Gdje sam ja to napisao, da vojska nije plaćala, specijalna jedinica MUP-a jeste svoje pripadnike za Akcije. Ako to nađete nikad ni jedno slovo neću napisat viš na ovom sajtu.
    NAPISAO SAM.
    Da ni jedna vojna komanda nikad nije platila ni jednoj jedinici za bilo kakvu akciju, a da su to činile civilne vlasti i to uglavnom specijalnoj jedinici MUP-a RS.

    Borci Specijalne jedinice MUP-a nisu dobijali pare, a nije ni Sarić, kao komadant te jedinice. Međutim, neko jeste, a svi znamo da su bar dvojicu sada uspješni biznismena iz tadašnjeg vrha MUPA.

    Ja sam upravo mislio nanjih. Kao što je Neba nosio sanduke na Fakultet, a nije znao šta je u njima. Ili ona pametna budala poslala tenk na Orlić, a da neko drugi upravlja sa njim.

    Tako su o ova dvojica slali vaše odrede u razne akcije, a da vi niste bili ni svjeni da od neki akcija neko ima debelu korist.

    Razmislite logićno. Zašto bi neko formirao odrede Specijalne policije, ako su oni bili klasične borbene jedinice. Osim što su bile pod civilnom vlašću, odnosno pod komandom ministra MUP-a.

    Vojnim jedinicama civilne vlasti nisu mogle izdavat i komandu ni za šta.

    Kažeš da ne plujem po grobovima poginuli boraca vaših odreda! Čovječe, pa ja imam brata koji je dva puta odlikovan Karađorđevom zvjezdom za vrijeme rata. Učestvovao je u formiranu prvog odreda vaše jedinice, i u njoj je ostao skoro do samog završetka rata.

    Evo ti i ukratko šta ja znam o vašoj jedinici:

    Prije rata u sastavu specijalne jedinice MUP-a BiH iz Ilijaša je bilo četiri Srbina i dva muslimana, odnosno Albanca. Jedan je poginuo na početku rata Rašid Buća. On je bio dobar momak, pokoj mu duši.

    Dvojica Srba su došli u Ilijaš, a ova dvojica što su ostali poveli su sa sobom poveli još trojicu, u prvi centralni odred koji je bio na Jahorini. Posli je je taj odred prešao u Zvornik.

    Osim njih petorice, odlično sam poznavao i momka iz Vogošće koji je bio komandir odreda u Banjaluci. Komandant centralnog odreda Neđo Ikonić sada leži u zatvoru Viktor Bubanj.

    Ž. J. iz Vogošće su bili namjestili ubistvo Srđana Kneževića, komadanta Bjeli Vukova sa Pala, isti oni koji su ga slali u razne akcije da bi za sebe uzimali pare.

    Pripadnik jedinice koji je ostao u Ilijašu, Srpko Pustivuk, je skoro izašao iz zatvora gdje je bio nepravedno optužen.

    Ja sam uporno u prethodnim tekstovima molio da ne pišemo više o ovim stvarima, zbog zečeva i slonova, jer bi u zatvor moga otići još neko zbog ovog pisanja. Ikoniću su smjestili takvu igru, da se to ne bi moglo opisati ni na sto strana ovog sajta.

    Pa zar nisu skoro uhapsili i Sarića.

    Luudi, za prave profitere drugi rade poslove i peru prljav veš.


    Luna nisam imao namjeru da ni najmanje povredim ni jednog borca vaše jedinice. Pa zar bih pljuvao po onome što je moj brat radio i za šta se borio.

    Kako gospodin Željko reće, svi smo ponekad radili neke stvari a da nismo ni bili svjesni šta to radimo, i ša smo radeć činili za nekog drugog.

    Ikonića znam kao i samog sebe, zbog pranja nečijeg prljavog veša, več je do sada debelo platio, a bojim se da će tek da plati.

    Luna ako i poslije ovog pisanja misliš da mi je prića bez veze, izvini molim te! Zaboravi šta sam do sada pisao.

    Ja sam upravo oprao i zadnje čarape, o ovome neću više pisati. Jedino ako me neko ne natjera da perem i čizme.

    Vodimo računa o zečevima i slonovima!
    Pozdrav,
    Boris.
    vogosca_rat- 68918 - 26.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Tenk na Orliću


    U jednom od mojih tekstova sam spominjao tenk koji je proklizao na blatnjavom terenu i oišao na muslimansku stranu. Taj tenk su vozili tenkisti Vogošćanske brigade, Pike i Srpsko. Ovdje bih želio da još jednom opišem šta se sve dešavalo u tim vremenima.


    Bilo je to septebra '92. godine, nakon naše akcije na Orlić u kojoj je poginulo mnogo naših boraca. Neki od od njih su bili istaknuti borci, kao npr. Božur i Krčo milicioner.

    Po ovladavanju najviše kote na Žuči, poznate i kao kota 873 ili Orlić, naše snage je na zadnjem nagibu tog brda dočekao jedan rovu koji je pružao žestok otpor i zaustavio naše borce u daljnjem napredovanju. U tim borbama smo imali dosta ranjenih i poginulih boraca.

    Naša komanda na čelu sa potpukovnikom Vukotom Vukovićem je pretpostavljala da se tu radi o samo jednom rovu, i da bi, ako ga osvojimo, naše snage mogle da nastave dalje napredovanje u tom pravcu. Zbog toga su razmatrni razni planovi za zauzimanje tog rova. Ipak, jedna od najluđih ideja je bila da se izvede napad na taj rov - sa cisternom punom kerozina.

    Po tom planu, trebalo je cisternu sa kerozinom dovesti u blizinu rova a da se nakon toga protiv-požarnim topom kerozin izbaci na taj rov i na kraju iskoristiti bacač plamena da se taj kerozin zapali.

    To i nije tako loša ideja da smo mogli zamoliti muslimane da ne pucaju za vrijeme te akcije, dok se mi spremamo da ih zapalimo, jer bi u slučaju pogotka cisterna mogla da bude zapaljena tako da bi mnogi Srbi raspoređeni na toj liniji nastradali.

    Vukota je uporno insistirao da se ta ideja sprovede u djelo, pa je zbog toga na to mjesto i došao bager koji je počeo da prokopava put. Kada je i put bio spreman, stigla je i cisterna sa kerozinom.

    Bio sam šokiran kada sam doznao da je za taj zadatak određen moj rođeni brat! Za mene je to bilo kao da ga šalju u sigurnu smrt. Kako sam u maju mjesecu iste godine već izgubio oca, odlučio sam da spriječim izvođenje te akcije i tako spasim brata od sigurne smrti.

    Za mene je to bilo kao da je neko dovukao atomsku bombu na našu liniju i dao je mom bratu da je pronese kroz masu boraca do same neprijateljske linije.

    Zbog opasnosti koja je prijetila mom bratu, ja sam se dobrovoljno prijavio i predložio komadni da na taj rov izvedemo napad sa bacačem plamena ali bez cisterne. Komanda je prihvatila moj predlog, a meni je malo laknulo jer sam uspio da spasim brata i mnogo borce sa naše linije.

    Cisterna je povučena nazad u vatrogasnu bazu a ja, Teša, pokojni Piće, Slava, Pesak i Popa smo počeli pripreme za izvođenje akcije. Ja sam trebao da baratam sa bacačem plamena a "Tešini vukovi" su trebali da mi daju vatrenu zaštitu dok sa bacačem plamena pokušavam zapaliti rov.

    Najprije sam otišao u komandu Brigade u krug fabrike "Pretis", na obuku za bacač plamena. Tamo sam našao pokojnog zastavnika Rajka Brezu. On me je obučio kako se koristi bacač plamena i stekao sam utisak da to baš i nije moćno oružje sa kojim bi se mogao izvesti taj napad, kao što to izgleda u američkim filmovima. Ipak nisam htjeo odustati od te, takođe, sulude ideje, jer sam se bojao da će komanda vratiti još goroj ideji da sa cisternom kerozina krenu u napad.

    Nakon što je sve bilo spremno za akciju, ja i Tešini vukovi smo pozvani u komandu Brigade i tamo nas je dočeka potpukovnik Vukota. U kancelariju smo šli Teša, Popa i ja. U njoj je u tom momentu bio sastanak komande, i Vukota je nas šestoricu pohvalio pred cijelom komadom. Pokazao je rukom prema nama i rekao:

  • "Zapamtite dobro ove hrabre momke, oni su se dobrovoljno javili da izvedu ovu akciju i ja im se zahvaljujem na tome ali mi smo odustali od tog plana!"

    Nakon toga smo izašli iz kancelarije. Potom su nas odveli u fabričke magacine u kojima je bio smješten MTS i za nagradu nam podjelili vreće za spavanje. U tom momentu su nam one jako puno značile jer smo tako olakšali nošenje opreme na borbeni položaj.

    Nakon toga smo se vratili u jedinicu i nastavili redovne dužnosti na liniji odbrane.

    Nakon nekoliko dana procurila je vijest da će se akcija na Orliću nastaviti sa pokušajem da tenk probije muslimansku liniju odbrane i osvoji taj zaostali muslimanski rov. Tenk je bio spreman, napunjen gorivom i u njega ubačeno četrdeset granata, kao da se tenk sa posadom danima neće vračati iz borbe.

    Put do vrha kote je bio probijen i tenk je stigao na polaznu tačku sa koje je trebao da krene u napad. Jedna grupa dobrovoljaca je bila određena da prati kretanje tenka i dadne mu vatrenu podršku.

    Mislim da je već bio mjesec oktobar kada je tenk krenuo u napad. Dani su bili kišni i na terenu se stvorilo blato koje strašno otežavalo kretanje, kako vojsci tako i vozilima. Pošto je teren bio blatnjav kada je tenk krenuo napred, odmah je počeo da proklizava prema neprijateljskoj strani. Članovi posade tenka, Srpko i Pike su se prepali i u panici napustili unutrašnjost tenka, a potom su zajedno sa grupom koja ih je pratila na zadatku došli nazad do naše borbene linije.

    Tenk je, koliko se ja sječam, skoro četri dana, neprekidno radio a za to vrijeme ga je naša artiljerija bezuspješno pokušavala uništiti da ne bi pao neprijatelju u ruke. Nakon četvrtog dana, zvuk motora tenka se više nije čuo jer su muslimanski borci uspjeli da ga odvuku na svoju teritoriju i nakon toga su ga koristili protiv Srba u svim operacijama koje su organizovane na tom dijelu ratišta.

    Moj mišljenje je da potpukovnik Vuković Vukota nije bio tako glup kako nam je tada izgledalo da pravi pogrešan izbor za napad na Orlić. Svi njegovi potezi su bili dobro smišljeni i tenk je očito bio planiran da se preda u ruke neprijatelju a da se za to ne posumnja da ga je Vukota prodao. Kišovito vrijeme, neiskusna i strašljiva posada tenka, maksimalno napunjen tenk sa granatama i gorivom, klizav teren - sve su to stvari koje je Vukota iskoristio da prebaci tenk na neprijateljsku stranu a da se pri tome uopšte ne posumnja u njegovu izdaju.

    Eto, ja sam svoje rekao a vi presudite da li sam upravu ili ne!

    Ubrzo nakon toga, potpukovnik Vukota Vuković povučen sa te funkcije a na to na njegovo mjesto je došao tadašnji major Josipović koji je na tom prostoru stvorio za neprijatelja neprobojan bedem. Zbog njegovog poštenog i herojskog ophođenja prema stvarima, stekao je izuzetno povjerenje kod boraca pa je sumnja o trgovini sa neprijateljem pala u zaborav.

    Zastavnik Rajko Brezo

    Zastavnik Rajko Brezo pred sami kraj svog života. Inače, bio je komandir minera pri 3. sarajevskoj brigadi. Vječna mu slava!
  • vogosca_rat- 68914 - 26.04.2012 : Luna - best (1)

    Odgovor Borisu


    Borise, kažeš da nikada ni jedna vojna jedinica nije plaćala za akcije a znaš da je Specijalna jedinica policije RS plačala svoje pripadnike. Priča ti je baš bezveze!

    Cijeli rat sam bio pripadnik te jedinice o kojoj pričaš i o kojoj očito ništa ne znaš. Nikada, ni meni a ni mojim saborcima iz te jedinice, nije plačena ni jedna akcija niti učešče u njoj a ratovali smo po cijeloj BiH!

    Da znaš Borise, kad već Ilijašane nazivaš Nemanjićima da je i Specijalna brigada Policije Republike Srpske dobitnik ordena Nemanjiča, ali se to rijetko spominje. To samo ako nisi znao! O tome se namjerno piše malo jer Specijalci cijene doprinos i onih brigada i jedinica koje nisu dobile to odlikovanje, a i malo je učesnika iz te brigade na ovom forumu.

    Takođe Borise, učestvovao sam tri puta u napadima na Sokolje, i zaustvljanje ofanziva iz tog pravca. Tu su mi poginuli dobri drugovi i već sam pisao o tome. Ne pljuj na njihove grobove, jer i njihovi roditelji i sestre čitaju ove tekstove. Kažem roditelji i sestre jer su bili mladi da bi imali supruge i djecu!

    Te akcije su preduzimane da bi se otjerali muslimanski borci koji su se spuštali nisko prema Orlu i kasarni u Rajlovcu i snajperima ubijali ljude koji su hodali neoprezno po krugu kasarne ili se vozili putem Ilidža-Vogošća. U tim akcijama je poginulo dosta specijalaca i jednom je stradao, (sto poginuli, sto ranjeni sto zarobljeni) skoro čitav naš Odred iz Hercegovine. Ako ništa, poštuj te njihove rane.

    Sve što smo u to vrijeme radili, radili smo srcem i iz patriotizma a ne za novac. Piši o čemu hoćeš, ali ne pričaj ono o čemu ne znaš ništa.

    P.S. iz Ilijaša sam u to vrijeme znao samo jednog Borisa, nosio je malo dužu kosu i stalno bio u društvu Marinka Vidovića. Imao je kafansku bitku i ranjavanje sa Jucom ispred Dijane. Ako si ti taj Boris, negdje krajem rata sam ti uzeo pištolj koji si izvukao Leopardu iz futrole. A opet ako si taj, kažu bio si dobar borac, ali i narkoman.
    vogosca_rat- 68904 - 26.04.2012 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (0)

    Tenk na Orliću


    Da se nadovežem na Maxovo pisanje, najverovatnije da jeste Orlić, što se tiče tenka. Tačno je i to da je vozač iskočio i ostavio tenk sa svom vojno-tehničkom opremom. Postavljalo se pitanje ko je poslao tenk na takav teren, jer je tuda teško bilo ići i pešice.

    Mi smo krenuli da probamo da ga zastitimo dok ne dođe sposobno osoblje da ga sredi za povratak, mada od toga nista nismo ni očekivali, ali smo ipak krenuli da izvršimo zadatak. Ovo je moglo biti kobno po nas, ali srecom sve se dobro završilo.

    Što se tiče para, ne sećam se koliko smo dobili, i nije mi bilo do para već sam samo razmišljao toga dana da smo dobro prošli od sačekuše i izvukli žive glave. Ko je nakon toga mogao da razmišlja o parama!

    Vozač tenka je bio mlad momak, zaboravio sam mu ime, a sretali smo se po gradu u više navrata, a i kod baba Vuke na kafi.

    Sto se tiče Valtera, mogao bih reći da se verovatno poznajemo jer mi je ta priča poznata, a i iz drugih situacija, jer sam imao dosta sličnih situacija. Ipak, nadam da ćemo se jednog dana sresti svi iz Vogošće, a voleo bih puno jer poznajem dosta ljudi, ali na ovom forumu jedino prepoznajem Pravog, a i za njega ne bih znao o kome se radi da mi komandir voda Buca sve to nije objasnioi.

    Nadam se da će jednog dana biti napravljeno neko okupljanje boraca, kao što to radi suprotna strana. Mislim da bi vredilo da to uradimo i mi sa naše strane.

    Što se tiče Borisa, kao sto sam odgovorio i Maxu, verovatno se radi o Orliću sto posle nekog vremena razmisljanja i sagledavanja stvari mogu da konstatujem da to i jeste bio Orlić. Za tenk niko od nas nije znao, bar po meni ni jedan podatak koji ti opisuješ. Jednostavno je stigla poruka da se javimo kod parka, fontane, gole devojke, gde smo imali obicaj da se nadjemo i neko od nas bi otišao unutra na dogovor, verovatno je to neki muzej, ako grešim neka me neko ispravi. Mogu vam reći da je unutra postojao sef i da je u njemu bilo dosta para za neverovati, a čovek koji je rukovodio tim novcem je plaćao nas, davajući nam nagrade preko plata za svaku vojnu akciju za koju bismo samo mi bili izabrani samo mi. Bio je čovek sa istim imenom i prezimenom kao i naš smederevski vojvoda - Milan Babić. Ako te je zanimalo to da kažem, dobio si odgovor, mada sam u jednom mom ranijem pisanju i to istakao.

    Mislim da nema potrebe da se prepucavamo preko foruma, sve je to prošlost i trebamo težiti ka nekim lepšim stvarima. Rata se treba sećati, ali onog pravog rata kao što to opisuje Max, koji stvarno ima smisla da opiše detalje i događaje, i to mi se kod njegovog pisanja jako sviđa.

    Borise, ne znam gde sam ja to tebe uvredio, jer ja sam kao i mnogi u ratu bio momak od 22 godine, a došao sam da se borim na strani srpskog naroda, što znači da sam i ja običan smrtnik kao i ti, i mislim da svako ima svoje viđenje rata. Pa i meni je smetalo mnogo toga, ali nismo imali nikakve moći da nešto promenimo. Naš komandir Buca bi nam samo saopštio neke stvari ako bi nešto trebalo rešiti za stolom. Neko je povukao temu šverca i ja sam sam se samo nadovezao. Ja sam samo izneo svoje viđenje i svoje doživljaje, a kada bih mogao da izađem na binu i počnem pričati sve što znam, uz prisustvo živih koje bih mogao dovesti sa mnom da mi budu svedoci, neke stvari bi se daleko čule.

    Ipak, slažem se sa Borisom da treba gledati u budućnost i našu borbu za očuvanje istine i sećanja na rat koji smo vodili, a da većina nas još uvek i ne zna zašto! Politika je čudo, zato se nadam da ćemo malo više povesti računa kako se ophodimo jedan prema drugom.

    Primjera radi, pogledajmo suprotnu stranu, kod njih nema mrlje, svi su jedan za drugog, a ono što mene boli je činjenica da su se glavešine u ratu bogatili dok je pošten narod ginuo.

    Pozdrav!
    vogosca_rat- 68882 - 25.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Dobrovoljci, tenk i još ponešto


    Pozdrav Pravom kao i ostalim posjetiocima! Želio bih da se nadovežem za pisanje Neba Bak:

    Po informacijama i dokumetaciji koju posjedujem, (a ja ništa neželim napisati za što nemam argumente) da ste tada dobili po 300 DM. Možda griješim ali u tom periodu glavni za dobrovoljce je bio mislim Ostojić (Jovo mada za ime nisam 100% siguran ).

    Za napad koji spominješ Dobrovoljci su izvršili napad na dijelu Fočanske ulice, isparvi me ako griješim i imali ste dosta gubitaka, čak negdje posjedujem i spisak svih poginulih (laka im crna zemlja) u toj akciji. To znam jer je na tom dijelu linije, a Pravi to može potvrditi taj napad '92 bio prvi i poslednji u toku čitavog rata.

    Tenk je posebna prića! Ako je riječ o tenku koji je tada prešao preko naših rovova na Orliću, a isti je prešao preko rova u kojem su bila tri pripadnika moje jedinice sva trojica su preživjela rat, ponekad ih uz kahvu prisjetim na taj dan), a dvojica zarobljenika su uspjela preći na našu stranu ( čak jednog od njih sam poznavao iz vremena prije rata - bio je iz Gornje Bioče kod Ilijaša).

    Da budem precizan, taj tenk je prešao preko rova koji ja dražao Velešički bataljon. Vozač je još prije dolaska do linija iskočio, a tenk se po prelasku preko naših linija nastavio kretati desno tako da je došao do dijela Vogošćanskog bataljona koji tada još nije bio u našem sastavu (pripadao je 12. brdskoj brigadi) u čijoj zoni se prevrnuo.

    Tenk je imao čitav borbeni komplet. Sjećam se da kada sam provirio u unutrašnjost tenka u njemu je nešto varničilo pa smo mislili da je miniran.

    Ubrzo su došli tenkisti koji su utvrdili o čemu se radi. Po njihovj priči jedan kabal je prilikom prevrtanja ispao iz svog ležišta, oštećenja nije bilo i u toku noći je dizalicom ponovo osposobljen tj. prevrnut na gusjenice i prebaćen na dio mislim Sokolja.

    Čak mislim da smo vam kasnije taj tenk vratili nazad. Hahahahaha, Pravi i Miner znaju da je on dočekao je kraj rata na Golom Brdu.

    Mnogo pozdrava,
    Max

    vogosca_rat- 68878 - 25.04.2012 : Valter - best (0)

    Tajni dolazak muslimana u Vogošću


    Bravo prijatelju, čestitke na tekstu i podacima o švercu koji sam pominjao još prije dvije godine, a tada su me svi demantovali da je to bilo nemoguće. Pored toga, svi su negirali i to da su muslimani tajno dolazili u Vogošću. Znao sam da se to radilo, ali nisam znao kuda i na kojoj liniji je to bilo. Jako se dobro zna ko su bili glavni igrači u tom švercu ali za to nema dokaza.

    Sjećam se tvoje ekipe, a možda se i ti sjetiš mene na Poljinama tj. Slatini u junu 92. godine. Tamo sam ostao sam sa dvojicom prijatelja, jedan od njih je bio teško ranjen u stomak kod Gračana kuće. Ja sam pokušavao da zadržim napad dok su Gračanin i ostali pobjegli sa linije. Tvoja ekipa je došla u zadnjim ternucima i pomogla nam da zaustavimo napad, a zatim i da tog mog ranjenog prijatelja smjestimo u kola koja su ga odvukla na Pale i tako mu tad spasili život.
    vogosca_rat- 68876 - 25.04.2012 : Boris Sirob - best (1)

    Tenk na Orliću i još ponešto


    Gospodine Neba,

    Tenk za kojim ste vi išli nije ostao na Žući, nego na Orliću!
    Eto, sada znam ko je išao iza tenka, a kako sami rekoste niste uspjeli da ga povratite.

    Ne znam da li znate da je ispred tog tenka kao njegova prethodnica išao jedan musliman kojeg sam lično poznavao. Bio je iz Ilijaša , zarobljen u Ahatovićima. Nakon ovog događaja on je zajedno sa tenkom prešao u Sarajevo. Nakon rata je ovo ispričao je nekim Srbima. Sada živi u Ilijašu.

    Ako ste bili na Orliću, onda znate kakav je to teren. Poslati tenk na takav teren, da mu predhodnica bude musliman kao živi štit ili vodič, a da vatrena podrška koja štiti tenk ne bude uz njega govori dovoljno sama za sebe.

    Takvu akciju je naredila budala, baš prava budala. A možda je tenk i prodat!

    Ja u zadnih nekoliko postova nigdje nisam pročitao da ste napisali da ste pare dobijali za akcije, kao što jeste, nego sam pročitao da ste pare dobijali za obavljena dela.

    Nelogično je i to jedinica poput vaše izvršava pozadinske poslove, tj. dostavljanja materijalno-tehnički srestava na liniju fronta koju pri tom drže obični vojnici.

    Nemojte opet da me pogrešno shvatite, vi ste radili ono što vam je neko već naredio ili platio.

    Nikada ni jedna komanda VRS ni u jednoj jedinici koja je bila podčinjena toj komandi nije platila za bilo koju akciju. To su obično radile civilne vlasti (.....)

    Pogledajte na Youtube dva filma, ako već niste gledali: "Srebrenica, izdani grad" i "Sarajevo rikošet".

    Naše političke vlasti su nam bile namjenile istu sudbinu, kao što je i nesretne muslimane izdala njihova politička vlast.

    Pa zar nisu nakon ofanzive u junu '95. godine naši političari rekli "Ove tvoje budale su se opet odbranile, šta čemo sad?"

    Odlićno mi svi znamo šta su Joja Tintor i njemu slični radili prije rata, šta u ratu i šta nakon njega. Ali, kako već jednom rekoh njima će suditi ko već treba.

    Ali, još jednom vas molim vas da ne pišemo o ovome. Pa nismo mi Kandićka, Vučo, Biserko i njima slićne.

    Ja ne posjećujem ni jedan sajt na ovu temu osim ovog, ali ne vjerujem da se igdje može pročitati da je neki musliman pisao nešto slično, i na vidjelo iznosio njihov prljavi veš. Neću da nam se dušmani smiju i naslađuju. Ne pišite više o ovome molim vas! I ne ljutite se jer smo svi bili u istim govnima, pa smo ih na kraju i pojeli. Ljudi se razlikuju po tome koliko su snažni da se nose sa velikim problemima.

    Pozdrav Boris!
    vogosca_rat- 68830 - 23.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odbrana Vogošće


    Pozdrav za Maxa,

    Danas je teško reći da li se mogla uzeti Vogošća ili ne, ali moje mišljenje je takođe kao i Maksovo. Ja sam jedne prilike opisao šta se dešavalo tog kobnog decembra '92.

    Te noći kada je pala kota 830 i Golo brdo, na liniji su ostali samo borci iz Vogošćanskog bataljona na pravcu prema Ugorskom. Kompletna linija koju su držali borci iz Krivoglavaca i Rajlovca je bila prazna. Mislim da se te noći medicinsko osoblje zadnje povuklo sa Golog brda i rekli nam da nema nikoga na liniji sve do Rajlovca.

    Blagovčani su se počeli organizovati da postavljaju liniju po Rosuljama, računajući da će Vogošća pasti u ruke muslimanima. Da ste kojim slučajem nastavili napadati na tu novu liniju koja je bila loše utvrđena i popunjena sa ljudima koji su uglavnom izbjegavali borbu, siguran sam da bi se ovi povukli kao što se to uradilo sa drugih kota. Sa takvom odbranom bi se Vogošća teško mogla odbraniti.

    Teša je sa malom grupom zaustavio osipanje linije i napravio kružnu odbranu na koti 772 ali daljnja odbrana je bila nemoguća bez hrabrih momaka koji će da ostanu na linji kada počne napad. Da je krenuo neki jači i ozbiljniji napad odbrana ne bi izdržala a Tešini borci bi ako se ne bi povukli onda bi sigurno izginuli jer tada u Vogošćanskoj brigadi nije bilo ljudi koji su imali autoritet da narede vojnicima da se bore.

    Međutim nije uslijedio taj odlučujuči napad i naše snage su se konsolidovale, napravile jako uporiše sa istinskim borcima na koti 772 i tako su uspjeli odbiti sve napade na tom pravcu.

    Da je kojim se kojim slučajem krenulo u napad sa Golog brda prema Rajlovcu mislim da bi tim pravcem moglo puno više da se napravi nego u pravcu Vogošće. Naša komanda je ipak mislila da će muslimanski glavni pravac napad biti prema Vogošći.

    Ovo se obistinilo nakon pola godine, ali je bilo bezuspješno i muslimani su na "Ježevima" doživili slom ofanzive "Koverat" u junu '93. godine.
    vogosca_rat- 68783 - 22.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Sanja Radovanović


    Djevojka koju pominješ je bila u Vogošćanskom bataljonu i zvala se Sanja Radovanović. Negdje u jesen '92 je bila ranjena na liniji kod Ježeva, dok je obavljala sanitetske zadatke u Tešinoj četi. Zbog teških oštečenja u stomaku Sanja se više nikada nije potpuno oporavila, ni fizički a ni psihički. Sanja je nakon rata izvršila samoubistvo tako što se bacila sa sedmog sprata zgrade u kojoj je živjela sa njenim ocem. Inače, bila je izbjeglica u Brčkom. O njenoj tragičnoj smrti sam pisao na ovom sajtu.

    Sjećam se veze između Sanje i jednog momka iz Srbije. Ne mogu da se sjetim njegovog imena ali mi se čini da se prezime nije se završavalo na "ić". Možda se zvao Mastilo ili tako nešto slićno. Možda bi Neba mogao da me ispravi.

    U to vrijeme dok su se oni zabavljali družio sam se sa njima. Bila je to jedna divna ljubav između njih dvoje. Sanja je bila sestra našeg prijatelja Saleta i u feštama koje smo često pravili u toku rata, sa nama se družio i taj zaljubljeni par.

    Sanja Radovanović je bila heroj u našoj jedinici i zato neka joj je vjećna slava!
    vogosca_rat- 68769 - 22.04.2012 : Neba Bak Smederevo - best (0)

    Susreti sa neprijateljem


    Evo da se javim , pomno pratim dešavanja na ovom forumu, i sve mi se čini da se diskusije zahuktavaju otkako se javio i Max.

    Sve je to lepo, ali priče su jedno a stvarnost je drugo. Ne bih se složio sa Maxovim predlogom da se obe strane nađu na Žuči i da se oprobaju sa puškama na boju, jer smo mi ipak bili na različitim stranama. Ja sam lično iskusio situaciju kad su me 92-ge godine odveli u Kiseljak, a tamo Zenge ili HVO, nisam siguran, i to nas dočekuju uzvicima: "Evo braće četnika!" Mislim, ratovao sam protiv njih u Hrvatskoj a sada smo "braća". Kada se setim sa kakvom sam zebnjom sedeo u kafani sa njima dok su mi naši govorili: Slobodno sedi, spusti cev!" Ma kakvi, otkad sam ja mogao da verujem njima, a ne tamo Maxu ili bilo kome (bez uvrede) sa kojima smo se tukli ceo rat.

    Kada je '92. godine bilo potrebno 80 četnika da ide na ispomoć na Igman i da pomognu Hrvatima, i pri tome su uzeli dve prage, i to zamislite na "revers", ja prvi nisam hteo da idem tamo, a i niko od mojih nije prihvatio taj zadatak iako su nas ubeđivali da će za nas, sem toga što VRS daju naftu, biti i izvjesnih nagrada.

    Stoga mislim da je van pameti organizovati bilo kakve susrete na Žuči, pa jer bi meni proradio adrenalin pa bih uzeo prangiju za pojas, što nije isključeno da bi i neko na suprotnoj strani uradio.

    Mišljenja sam da bi na Brdu smrti moglo biti svašta, a vi prosudite sami.
    vogosca_rat- 68768 - 22.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Linija kod Saobraćajnog fakulteta


    Moje mišljenje da nije došlo do napada na Vogošću iz pravca Saobraćajnog fakulteta je isto kao i Željkovo. Fakultet je već bio u poluokruženju i upravo zbog toga i oni su taj dio linije zvali "Metak". Svaki dalji ulazak njihovih snaga na tom dijelu terena stvorilo bi dodatne poteškoće koje su oni već imali u popunjavanju te linije.

    U jednom od mojih tekstova sam napomenuo da su se nakon osvajanja Glavice muslimani počeli povlačiti iz Fakulteta, jer su imali velikih problema da neprimjetno dovode smjenu. Iako je njihova jedinica je smjenu obavljala isključivo noću, naše snage su redovno pratile ta dešavanja i vrlo često su bili granatirani dok je njihovo ljudstvo prilazilo zgradi Fakulteta. Svaki njihov ranjenik je bio u ozbiljnoj životnoj opasnosti zbog otežanog izvlačenja iz tog poluokruženja.

    U toku naše operacije "Prsten" su veoma teško mogli da dolaze do tog djela i da izvlače ranjene i poginule. U to vrijeme vozilo hitne pomoći je nekoliko puta dolazilo do zgrade Plive i Fakulteta i svaki put bi izlazilo pod žestokom srpskom paljbom.

    Vododerina, koju Miner spominje, je bila povoljna da se izvede diverzantska akcija i ja sam sa mojim saborcima Slavom i Galijem često izlazio do nje, ali popunjavanje linije nije bilo povoljno zbog velikog rizika.

    U vrijeme kada sam preuzeo Vogošćanski bataljon, februara '93, "Pržionica" je bila naša osmatračnica sa brovingom. Ne znam da li se Miner sjeća tog perioda ali ja sam tada imao problema sa ljudima koji su sami sebe odredili da tu budu na straži. Petnaestak mladih i sposobnih boraca koji su dežurali na brovingu su odbili moje naređenje o premještanju na Žuč, zbog čega sam morao da napišem naredbu o sedmodnevnom vojničkom pritvoru za pokojnog Đoku, koji je bio najuporniji da se moja naredba ne ispoštuje.

    Nakon toga sam odredio starije ljude iz Bataljona, kojima je bilo teško da izlaze na liniju iznad Ugorskog, da popune "Pržonicu" i radnju "Muje obućara". Tako smo se zaštitili od diverzantskog upada, koji je bio moguć da se izvede koritom rijeke.

    U to vrijeme smo bili skoro sigurni da muslimani iz tog pravca neće izvesti napad na Vogošću jer smo znali da je livada ispred fakulteta minirana, pa tamo i nismo postavljali rovove. Mislim da je to vojnički bio ispravan i logičan potez.

    Naš sledeći rov je bio u šumi iznad Saobraćajnog fakulteta, pa smo iz njega kontrolisali livadu između samačkih baraka i Fakulteta.

    Kada je Blagovački bataljon preuzeo dio linje do Hrastika, oni su radi svoje sigurnosti postavili još jedan rovu u samačkim barakama i tako pokrili i dio linije ispred minskog polja.
    vogosca_rat- 68762 - 22.04.2012 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Saobraćajni fakultet i Ježevi


    Željko,

    kad gledaš sa Blagovca od naše artiljerije, kompletna linija od Orlića pa dole preko kote 830, Ježeva i veliki dio Golog brda se vidi odlično i faktički nije bilo potrebe za bilo kakvim navođenjem artiljerije. I tu su oni imali dosta problema sa logistikom i izvlačenjem ranjenika.

    Ja sam uvijek samo onako razmišljao kako bih ja na njihovom mijestu odradio.

    Od mosta ispred Saobraćajnog, teren ispod puta je prirodno spušten nekoliko metara pa preko Ogreva ili stovarišta građevinskim materijalom, ispod kafane "Tri Ruže" pa ispod Delića kuća i sve do ispod spomenika teren nije vidljiv za artiljeriju. Sa uvođenjem većeg broja vojnika i zaposijedanjem tog terena naša linija iznad Hrastika bi bila ugrožena i faktički bi se morala povući na početne pozicije kod Kršinih kuća. Samim time bi i Vogošća bila otvorena a tada, s obzirom na nase brojčano stanje, sigurno je ne bi mogli održati. Time bi i Blagovac i Hotonj bili ugroženi. Poslije toga ko zna šta bi sve bilo.

    Imali su oni oko Sarajeva i gorih pozicija koje su održali.

    Sa druge strane, ja sam siguran da smo mi tada relativno lako mogli uzeti i Saobraćajni fakultet i Ugorsko desno ispod Glavice i lijevo ispod Hotonja (zaboravio sam kako se taj dio zove, ako nije Menjak) ali nije sada vazno, pa im se podvuci pod Orlić. Sve nam je to bilo kao na dlanu i za artiljerijsku i logističku odbranu.

    Međutim, tada su po komandama počeli da osvicu tipovi poput Maunage, koji su sebi već počeli krojiti buduće pozicije i sve je to ostala mašta istinskih boraca koji su to mogli ostvariti. Pa onda bijaše ono "ura naprijed" pa "gari nazad" i tako dogurasmo do Dejtona i popušismo momački.

    Hvala Bogu, bi sam i ostao sam fajter. Ovamo sam se već izborio i živim možda ljepše nego da sam ostao tamo, jer siguran sam da ne bi mogao da istrpim da mi razni Maunagići kroje gaće.

    Istinski mi je žao svih palih drugova i njihovih porodica, a sada i onih pravih koji se nisu znali ogrebati i nagrebati pa sada žive na ivici egzistencije.

    Zato poruka samo njima: Ne dajte se, izdržite i ovo kad ste mogli i gore i voli vas sve Miner!
    vogosca_rat- 68754 - 22.04.2012 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Saobraćajni fakultet, Ježevi


    Da, Pravi, štoljpi je sada u mojoj kolekciji.

    Tada sam imao malo problema jer su me kritikovali za minska polja. Došao sam i izvidio teren ispred rovova. Lijevo ispred kuće u kojoj je bila veza je bio put koji je vodio prema Šabanovoj kući. Od tog puta je bila uzbrdica prema našoj liniji i upravo u tom ćošku nisam imao postavljene mine jer je taj ugao niže prema Glavici bio jako pregledan.

    Na nekih tridesetak metara iznad puta je bio jedan grm. Tu sam primijetio mijesto gdje se je privukao napadač. On mora da je tu proveo dosta vremena i ugrabio je trenutak kad su naši bili opušteni i privukao se pod sami rov. Taj je imao hrabrosti ali nije bio neki specijalac jer se po bacanju bombe odmah dao nazad u bježaniju. Da je bio neka marka mogao je lagano uzeti taj rov. Vidi sam trag kako je sklizao nizbrdo i pošto su naši zapucali on je ispod puta propuzao prema Šabanovoj kući. U panici je kod grma zaboravio zelenu torbicu sa spomenutim rekvizitima. Kasnije sam ga prozivao da dođe po pitu i pištolj.

    Lijevo od tog mjesta pa naviše sve naše mine su bile nedirnute.

    Kasnije sam u puno prilika primjećivao mijesta na kojima su se oni provlačili i dugo osmatrali naše položaje, jer su ta mjesta bila dobro ugažena i uvaljana, a nalazio sam i ostatke konzervi i hrane.

    Ipak, jedna me stvar čudi. Kako to da nikada nije došlo do napada iz smijera Saobraćajnog fakulteta. Jer dugo vremena nije bilo ni jednog rova između parka ispod Tasove donje kapije i Omladinske. Ja sam dugo tražio da se ta linija zatvori i tek krajem '93 sam dobio odobrenje i postavio rov kod pržionice. Kompletna livada od Samačke do Delića kuća je bila nepokrivena. Nekako u liniji od pržionice prema ćošku Saobraćajnog je bila jedna prirodna vododerina obrasla šibljem. Kroz nju sam dolazio pod samu Glavicu. Ja sam bio siguran da sam tuda mogao uvesti dobru ekipu i lijevo očistiti Saobraćajni, a desno krenuti uz Glavicu. To sam i predlagao ali me nisu slušali i to su životom platili pokojni Lalić i Grga.

    U isto vrijeme, ovim putem su naši protivnici mogli doći pod Delića kuće i ispod pržionice komotno uzeti Đinđino brdo do spomenika. Tu su imali prirodnu zaštitu od artiljerije sa Blagovca. S obzirom da su u ljudstvu bili visestruko nadmoćniji, za jednu noć bi tu mogli uvesti hiljdu i više ljudi. Međutim, oni su pokušavali tamo gdje su bili izloženi artiljeriji kao na dlanu, a ispred su imali Tešu i njegove momke koje niko i nikada nije mogao pomijeriti sa tih pozicija.

    Da su pokojni Boro i Mića poživjeli, možda bi se tako nešto i desilo jer sam sa Mićom u nekoliko navrata proveo dosta vremena u blizini Saobraćajnog i Glavice, a i Šef je volio takve vrste akcija.

    Pozdrav od Minera

    Miner,

    ja mislim da oni nikada nisu planirali ovu akciju jer je na Saobraćajni fakultet bilo nemoguće dovesti veću grupu ljudstva a da ne budu primjećeni sa naše strane. U isto vrijeme, logistička podrška, izvlačenje ranjenika i eventualno povlačenje nakon neuspješne akcije bi bili značajno otežani zbog naše artiljerije.
    vogosca_rat- 68748 - 21.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Ado iz Uglješića!


    Moram ti navesti podatak da su Vogošćani mojoj brigadi pridodati prilikom transformacije u martu 1993. Mislim na promjene i transformacije koje su tada nastale u Armiji RBiH, pa je tako moja brigada koja se na početku zvala 1. mehanizovana ( a koja je u svom sastavu imala dva pofalićka bataljona i jedan velešićki ) promjenila naziv i dobila novo ime 1. motorizovana brigada ( ona je sada imala u svom sastavu tri bataljona i to: prvi pofalićki, drugi velešićki i treći vogošćanski bataljon, kao i prateće jedinice među kojim je bila i moja ČVP. S obzirom da je poginuo na početku tj. u prvim mjesecima rata kao pripadnik 12. brdske kao se tada zvala ta brigada pa zbog toga nisam poznavao pomenutog Adu.

    Za kako si zvao Obrenova kuća. Tačno ja da je ta kuća poslije bila u međuzoni. Vjerovali ili ne, par puta sam uspjevao doći do nje i u njoj sam našao maskirni pancir, što su bili oni vrlo dobri panciri koje je koristila i specijalna jedinica VJ tačnije 72. spec. brig. jer sam iste pancire vidio na njima nekoliko mjeseci poslije u decembru 93 - tačnije 27. decembra ) u prednjem gornjem desnom đepu predvidjenom za bombe ili nešto slićno našao sam crni patent nož.

    Za borbe na Ježevima
    pošto vidim da poznaješ konfiguraciju terena i velike livade i čistine na tom dijelu moja zamisao je bila da bi bilo bolje da na Ježeve ili Mujkića brdo napadamo sa boka tj. gledajući sa vašeg dijela desnom stranom od Mujkića brda šumom iz pravca Kuta.
    Pojedini delegati iz komande su mislili da mogu manipulisati i izvoditi operacije nacrtane na karti bez poznavanja terena, obilaska i izviđanja.

    Moram ti priznati da su operativci u Brigadi u 95% slučajeva bili jajare, htjeli su uvijek da idu na slijepo, da uberu poene preko naših leđa i preko što većeg broja poginulih, e pa vidiš ja im to zadovoljstvo nisam priuštio i to nisma dao. Zato i dan danas imam poštovanje mojih saboraca, možda će neko od vas pomisliti, a smijem se zakleti mnogi da sam bio pička i da nisam imao hrabrosti i petlju, ali ja sam akcije izvodio samo na sigurno. Kada kažem na sigurno onda mislim na izvođenje svih onih priprema prije operacije, od izviđanja do planiranja do u same detalje.

    Nažalost kako je rat trajao mi smo gubili one najbolje i najhrabrije prijatelje i operativce. Ovim koji nikada nisu izlazili iz komande i koji su sklonjeni od rata nisam vjerovao.

    Da li sam imao hrabrosti evo još jedan podatak pa procjenite, Pravi i Miner znaju gdje su se nalazile kamionske gume u Jezerima, tu su naslagane još prije rata, 50 metara ispod sela u potoku, e ja sam sa jednom gurpom bio ubaćen kod tih guma u noći 4. na 5 decembar 1992 godine, a linije su bile na Orliću, Vis, Kotu 850, Golo Brdo i Jezera je tada držala VRS. Sve te kote su bile oko mene i moje ekipe. PAT je još uvijek bio kod dalekovoda na krivini ispod pravoslavnog groblja, sada je dolazio nama iza leđa.
    Strah operativaca sam koristio na taj način tako što bi čuvao ljude, Pravi će se mislim složiti sa mnom, tako što može potvrditi koliko je lažnih napada imao, znao sam doći na početni položaj za napad i prvo obezbjediti ljude pa tek onda malo onako bez veze zapucati da bi sve to izgledalo kao napad.

    Moram ti reći da "nema tvrđave koja se ne može osvojiti, samo je stvar do napadača".

    Mujkića brdo smo uz velike gubitke mogli uzeti, da bi prošli sa manjim gubicima morali bi imati dobru artiljerisku pripremu, mi je nažalost nismo mogli imati, u takvoj situaciji preči su mi bili ljudi. Današnje vrijeme najbolje govori da li sam bio u pravu. Da li su moji postupci bili dobri ili loši.

    Ipak ja i dan danas mislim da nijedna kota nije vrijedna ljudskih života. Kada sve stavim na vagu samo je onaj pošteni narod na sve tri strane ginuo.

    Puno pzdrava
    Max

    vogosca_rat- 68746 - 21.04.2012 : - best (0)

    Ado Spahić


    Pozdrav! Informacija za Adu Spahića zvanog Guz. Njegova pogibija se desila na ratnom tunelu na Dobrinji, a datum ne bih znao.
    vogosca_rat- 68736 - 21.04.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Obrenova kuća, Ježevi...


    Hvala na odgovoru Max,

    mislim da je ta granata pogodila Saobraćajni fakultet 1. decembra 93. god. Eto sad imaš tačan datum, pa bi mogao da mi odgovoriš na pitanje.

    Što se tiče Fadile (Žute), nisam imao namjeru da vrijeđam vaše poginule borce (a pogotovo ne nju, jer je bila žena-borac, što je rijetkost), nego samo da provjerim vjerodostojnost nekih priča, koje sam čuo još u toku rata. Jer me uvijek zanima, u vezi nečega što čujem, da li je to prava istina ili laž.

    Isto važi i za Adu iz Uglješića, mislim da se prezivao Žero. Čuo sam iz priča da je poginuo u junu ili julu 92. Pred rat je imao običaj da se napije i pravi probleme, a bio je i dobro naoružan, pa me čudi da ga niko od vaših nije pomenuo, jer mi je već tada djelovao kao neki vaš vođa.

    Po tvom opisu mjesta pogibije Mrše, to je bila velika kuća na sprat, koja je tada bila nedovršena. U toj kući sam proveo neko vrijeme, čini mi se u novembru 1992. godine Zvali smo je "Obrenova kuća". Sjećam se da smo ložili vatru u nekakvu veliku burad. Poslije sam prebačen par rovova ispod, prema Vogošći, a nekih mjesec dana nakon toga ta kuća postala međuzona.

    Par metara od te kuće je u julu 93. poginuo, takođe od granate, jedan naš istaknuti borac iz vojne policije, čiju je pogibiju opisao "Pravi".

    Nije mi samo jasno da li ste imali na umu, dok ste tih dana jurišali na ježeve, odnosno Mujkića brdo, da su vam 20 metara sa desne strane od te kuće bili naši rovovi, a ispred vas uzbrdo tridesetak metara na ježevima, bilo 50 momaka naoružanih do zuba. Treba istaći i to da tada na Ježevima nisu bili borci, koji bi se poslije par rafala povukli sa linije, tako da sam siguran da je zauzimanje Ježeva tih dana za vas bila "nemoguća misija".

    Bili kako bilo, još jednom, hvala na odgovorima i veliki pozdrav!
    vogosca_rat- 68734 - 21.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pištolj


    Veliki pozdrav za Minera!
    Ne znam kod koga je taj pištolj, vjerovatno kod Minera, hahahaha. Nakon te diverzantske akcije na moj zahtjev došao miner iz Brigade da popravi minsko polje za koje smo pretpostavljali da je tom prilikom demontirano. Sa minerom, kao njegova lična zaštita od eventualnog neprijateljskog napada, izašli su pokojni Vučko, komandir čete, sa još dvojicom boraca. Nakon izvršenog zadatka, Vučko me je obavjestio o onome šta su zatekli ispred linije.

    U to vrijeme je dolazila TV "Srna" i napravila reportažu o sedmodnevnom neuspjelom muslimanskom pokušaju da osvoji Vogošću i tom prilikom je napravljen snimak i o diverzantskoj akciji na Hrastiku. Sve se to dešavalo samo nekoliko dana nakon neuspjelog pokušaja zauzimanja kote 773, zvane "Ježevi".
    vogosca_rat- 68723 - 21.04.2012 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Pita i pištolj


    Pozdrav Pravi,
    znaš ti onu "sve pite su pitice a burek je pitac" a šta mu ga dođe pita od riže?
    Sta misliš ko je pronašao tu torbicu sa tom famoznom pitom od riže i gdje se sada nalazi taj štoljpi?
    Pozdrav svima, Miner!
    vogosca_rat- 68720 - 20.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Panorama Žuči


    Pozdrav za Maxa,

    Sliku na žalost nisam napravio ja. Ukrao sam je sa Facebook-a. Kamo puste sreće da jesam, ali moje bivše komšije nisu tako dobre prema meni da bi ja došao u sred dana i slikao po Vogošći. Kada bi došao u Vogošću prvo bi obišao neke primitivce, koji se čak javljaju na ovom sajtu, poput onog Nihada što se predstavlja, šatro da je za bratstvo i jedinstvo. Dao bi im nekoliko vaspitnih šamara a onda bih tek pošao da napravim fotografije okolnih brda. To nije tako ni važno za ovu priliku ali eto samo da kažem kakvih sve ljudi ima.

    Slika je po mojoj pretpostavci napravljena upravo kako i ti misliš sa puta prma Kremešu ili možda iz Bradića. Mislim da bi slika sa Blagovca bila najbolja za prikaz linija razdvajanja. U sredini slike se vidi jedan dalekovod, ispred njega je bila naša linija i taj dio se zove Hrastik. Lijevo u pravcu dalekovoda je bila Šabanova kuća.

    Hrastik je bio uzvišenje iznad Šabanove kuće a vaši su pokušali jednu diverzantsku akciju u junu '93 na tom mjestu. Možda ti znaš nešto o tome. Nisu uspjeli ništa napraviti ali smo mi došli do jednog pištolja 7, 65mm, Zelene beretke sa ljiljanima i pite od riže, koji su ostavili ispred naše linije u minskom polju, prilikom povlačenja. Tada nismo imali povrijeđenih iako je jedna bomba pala na ulaz u jedan naš rov. Naša sreća je što smo pravili vrata na rovovima pa bomba nije mogla da uleti u unutrašnji dio rova.

    U gornjem desnom uglu je kota 830, u sredini slike je Hrastik i u lijevom donjem uglu je šuma koja se nalazila ispred Saobraćajnog fakulteta. Po toj dijagonali je bila linija odbrane Vogošćanskog bataljona u vrijeme kada sam ja bio komandant.

    Zuc, pogled na brdo iz pravca Vogošće

    vogosca_rat- 68710 - 20.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Ogovori na pitanja


    Pozdrav i tebi F16 Brioni
    Pokušaću da ti odgovorim

    Granata sa Blagovca

    Moram ti priznati da je preko 80% poginulih boraca iz moje brigade poginulo upravo od granata, konkretan primjer je moja jedinica u kojoj sam od 19 poginulih imao 17 poginulih od granate. Trenutno nisam u mogućnosti da provjerim tačnost tvoje informacije, jer nisam blizu podataka i evidencija koje posjedujem, ali ti mogu reči da je sve moguće pa čak i podatak za tu granatu.

    Kada se sjetim artiljerijske pripreme na dio Šabanove kuće i one granate koja je u jednom rovu direktnim pogotkom ubila 5 mojih prijatelja, ili granate koja je pogodila zemunicu na Visu ( tačnije stotinjak metara desno od Visa ) kada su poginula sedmorica boraca, taj dan su baš u toj zemunici poginula torojica iz moje jedinice.

    Rahmetli Žutu

    Lično sam je poznavao, a moje pravilo je da o mrtvim treba govoriti sve najbolje, bez obzira na kojoj se strani nalazili, tu ćeš ostati uskraćen za odgovor. Realno ne mogu ni odgovoriti jer ništa nisam ni vidio ni čuo.

    Opet mogu reči da se radi o zamjeni identiteta jer se jedna iz saniteta udala za jednog komadanta kooji je zbog nje ostavio ženu i dvoje djece. Danas žive u Vogošći.

    Rahmetli Hakija Mršo

    Po mojim informacijama Rahmetli Hakija je poginuo od granate kod kuće koja se nalazila prva gledajući sa Mujkića brda prema Šabanovoj kući, ili kada ideš iz Ugorskog poslednja kuća koja je bila ispod samog Mujkića brda.

    Za Adu zvanog Guz

    Ako znaš ime i prezime ili datum pogibije meni lićno nije poznat, tako da ne znam o kome je riječ.

    Nadam se da sam bar malo uspio odgovoriti.


    Pozdrav Pravom i jedno pitanje za njega: Jesi li ovu sliku napravio negdje na putu za Kremeš? Ovo pitam jer me zbunjuje pogled na Žuč sa brda iznad Radića potoka, slićan je.

    Mnogo pozdrava
    Max
    vogosca_rat- 68698 - 19.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Fotografija Žuči


    Željko,

    šaljem ti sliku Žuči, sa pogledom iz Vogošće. Na njoj se vidi najviša kota 877(Orlić), desno od nje je kota 850, a nešto dalje je i kota 830. Ispod vrha se vidi kompletan prostor na kojem su bile obje linije odbrane.

    Slika je predivna, jedini je problem što me podsjeća na ona teška ratna vremena u kojima smo dali onolike žrtve.

    Zuc, pogled na brdo iz pravca Vogošće

    vogosca_rat- 68688 - 19.04.2012 : Oko - best (0)

    Napad na fabriku PRETIS


    Nedelja, 18. april 1992. godine - pripadnici Zelenih beretki potpomognuti ljudstvom iz Olova i Vikićevcima izvršili su oružani napad na fabriku PRETIS. Tom prilikom su uzeli određenu količinu nauružanja iz "Namjenske proizvodnje" i tim činom otpočeli prve oružane sukobe jačeg karaktera na Sarajevskom području. Sam čin napada je bio medijski popraćen jer su dan prije toga na TV pozivali radnike Fabrike da dođu i da brane fabriku, mada su radnici i fabrika normalno radili. Pitam se zašto bi je radnici morali braniti? Da bi oni upali preko teretne kapije i opljačkali nauružanje?
    vogosca_rat- 68680 - 19.04.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Pitanja za Maxa


    Evo par pitanja za Maxa, pa ako može da odgovori, bio bih mu zahvalan, ovo je čisto iz znatiželje (ne mora odgovoriti na sva, ako neće):

    Još u ratu sam čuo da je negdje početkom decembra 93. godine, jedna granata sa Blagovca, uletjela u spavaonu na Saobraćajnom fakultetu i pobila nekoliko vaših boraca. Da li je to istina ili ne?

    Čuo sam od jednog borca Srbina, koji je bio u jesen 92. na Orliću na vašoj strani, da je vaša "herojina" žuta Fadila bila švalerka komandanta (ili komandira)i da su zajedno poginuli od granate.

    Na kojem je mjestu tačno poginuo fudbaler UNIS-a Mršo?

    Kad i gdje je poginuo Ado zvani "Guz" iz Uglješića. O njemu sam čuo dosta kontradiktornih informacija o datumu pogibije. Interesantno da ga vaši borci nigdje ne pominju, niti u pozitivnom, niti u negativnom kontekstu.

    Napominjem još jednom da su pitanja lična i čisto iz znatiželje i da ne mora, ako neće da odgovori na sva.
    vogosca_rat- 68490 - 12.04.2012 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Pozdrav Vasketu


    E pa Vaske pozdrav i od Minera i drago mi je što si se javio! Nikada neću zaboraviti tvoju podršku u onoj situaciji sa porodicom Korijenić. Ti si bio jedan od rijetkih koji su pravilno ocijenili moj postupak.

    I na kraju, poslije silnih maltretiranja i ponižavanja od pizdolisca Maunage i ostalih poltrona koji su isplivali iz neke tame, ti si me primio u Blagivački i kraj rata sam sa vama dočekao na Orhovom brijegu. Pravda je pobijedila pa sam iz tvojih ruku na Blagovcu dobio Orden za hrabrost. Ti si se čak zalagao i da napravimo neko slavlje ali frka oko iseljenja je uveliko bila u toku i nismo to odradili.

    Na kraju pozdrav tebi i svim blagovačkim momcima koje sam uvijek cijenio i volio.

    Miner.
    vogosca_rat- 68468 - 11.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Veliki pozdrav za mog prijatelja


    Kao prvo da pozdravim mog velikog prijatelja, ratnog druga i saradnika, Vasilja Košarca.

    Hvala ti što si se javio i razbistrio situaciju koja je u mojoj glavi bila pomućena.

    Pošto sam pročitao tekstove od Pentagona, koji piše o napadu na Olovo, postavio sam mu pitanje u kojem sam spominjao Ajdanoviće, Konjsko, Gradinu i Kruševo. Međutim on mi nije dao odgovor, nego je konstatovao da sam vrlo kratko vremena proveo na Olovskom ratištu, što je mogao pročitati iz mog pisanja.

    Pošto Pentagon spominje da je pogođen naš tenk, zbog toga je kod mene napravio konfuziju u glavi da se to ustvari zvalo Kruševo a Kruška. Mislim da sam u nekim mojim ranijim tekstovima spominjao naše učešće na Kruški ali sam tada pisao sa puno manje detalaj nego sad, zbog ograničenosti broja znakova. Zbog slićnosti u nazivima, došao sam do pogrešnog zaključka.

    Međutim, sada me je zbunilo i tvoje pisanje o tom našem napadu, zapravo, zbunio me je Mitrovdan koji navodiš kao datum tog dešavanja. Moje pitanje za tebe, dali je to bilo u novembru '94 ili krajem zime odnosno početkom '94 kako sam ja mislio? Ako je to bilo u novembru '94, kao što ti kažeš to znaći da je Polom i Moševačko brdo takođe bilo u novembru '94.

    Pošto znam da si ti bio veliki poznavalac svih tih ratnih dešavanja, pa te molim ako se još uvjek sječaš datuma da pročitaš sve moje tekstove, napraviš ispravke u datumima ili detaljima koje ti lično znaš. Tvoj drug bi ti bio veoma zahvalan na tome!

    To bi bilo od velike pomoći da se napiše realna knjiga sa tačnim datumima.

    U svakom slučaju ti hvala što si se javio dopunio ta dešavanja i ispravio moju grešku.

    Što se tiče D. M. , ja se slažem sa tobom da je on bio nenormalno hrabar i u dejstvima pod njegovom komandom, on je direktno učestvovao u borbama na terenu. Rijetki su bili takvi kao D. M. , osim našeg šefa i možda Anđića iz Hercegovine, ja ne znam nikoga ko je na taj način vodio svoje jedinice.

    Ipak, moja konstatacija je da osim te hrabrosti, nije bio sposoban da izabere dobre pravce za napad, što se može vidjeti i iz tvog pisanja o dešavanjima na Kruški, kada su naši borci vidjeli šta se dešava i kako on vodi operaciju, samovoljno su počeli da se povlače iz te ofanzive. Našim saborcima se to nikada nije desilo na drugim ratištima.

    Pozdravi svoju porodicu, naravno i Đošovu.
    P. S.
    Nadam se da ćemo se vidjeti kada budem dolazio tamo.
    vogosca_rat- 68424 - 09.04.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    O lažima na drugim forumima


    Želio bi samo Maxa da upitam, kako bivši borci Armije BIH, reaguju kad čitaju raznorazne bajke na njihovim forumima i raznim blogovima u kojima se opisuju ratne godine. Evo, kopiraću jedan dio teksta o borcu Smaji Šikalu.

    "Bio je i ratnik i vragolan. Na početku agresije hvatao je policajce iz Vogošće i slao ih, uz "preporuku", Momi Mandiću. Četnicima na Ilidži upućena je željeznicom "pošiljka" eksploziva. Sjećamo se i one akcije kada je u "Pretisu" ubijeno najmanje 70 četnika, a fabrika više mjeseci onesposobljena za proizvodnju granata.

    Smajo Šikalo je imao dugu kosu i uvijek je nosio šešir. Po tome je prepoznatljiv. Ali, imao je još nešto što ga je neobično krasilo: djevojačku dušu. Prosto, čovjek nije mogao da se načudi otkud tome junaku, neustrašivom borcu, mladiću tolike snage, tako mehka duša?"

    Pitam se, koliko bi neko morao da bude nenormalan pa da povjeruje u ovakve priče? U cijeloj Vogošći, tokom cijelog rata nije poginulo 70 boraca, a ovde se navodi, kako je Smajo u jednoj svojoj akciji u Pretisu, učestvovao u ubistvu najmanje 70 četnika!?!

    Ima još dosta ovakvih primjera, ali neću sad sve da ih navodim. Samo me zanima kako Max i njegove kolege, bivši borci, koji su bili na licu mjesta, reaguju na ovakve i slične tekstove, kada ih čitaju.
    vogosca_rat- 68345 - 07.04.2012 : Miner Vogosca Vogošća - best (1)

    Prohujalo sa vihorom!


    Citat jednog velikana pisane riječi:

    "Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete."


    Ja, Pravi i Željko u zemljama u kojima živimo smo mogli danas na udarnim vijestima da gledamo kilometre crvenih stolica i starim žalopojkama o milijunima izginulih za koji su krivi (a ko drugi ) nego Srbi agresori.

    Ja lično priznajem i cestitam, ovima drugim tu jedinu izvojevanu bitku koju su dobili kukanjem i cvilenjem na sve strane. Nikad neću zaboraviti silno radovanje kad su američke kurve počele da bombarduju fabriku u Vogošći i naše položaje. Tada sam konačno i zauvijek shvatio da sa njima nikada više neće biti zajednice i napretka. Umrli su i tu je tačka stavljena za svakog ispravnog pravoslavca.

    Nažalost, ti zavedeni jadnici nemaju pojma šta je tada Aljo sve potpisao u Dejtonu. U zemlji u kojoj živim je bila ogromna deponija nuklearnog otpada za koju je mijesečno za održavanje ista dobijala, pazite dobro slovima i brojevima jedan milion i sto hiljada dolara, $1. 1oo. ooo. I sve je to dislocirano tiho i u miru u te krajeve. A što je najžalosnije, totalno besplatno. Prvo sve bombe su bile radioaktivne a sad vam sve postojeće rupe i stare rudnike filuju. Vas mi nije žao ali jeste naših koji nikad nisu ni voljeli ni prizivali te nakaze. Među pilotima koji su sve to vozili tamo, zlobno kruzi jedan "crnjak", kako će se tamo za pedesetak godina rađati ljudi sa tri glave i bez ruku i moći će se do mile volje ujedati i pljuvati ali se neće moći tući.

    Meni je žao što su i našu jednu glavu smijestili tu jer mi ih nikad nismo prizivali i borili smo se kako smo znali i mogli protiv njih.
    To je sadašnjica, tužna i jadna.

    I sad mi je žao što moram razočarati Maksa i ostale i otvoreno mu priznati da ja rođeni Sarajlija (rođen pod hrastovima davne 53 i u istom sekundu udahnuo prvi zrak sa Amirom sa kojim sam odrastao i družio se do marta '92) ne želim nikad više da se vidim i sijedim i pijem "kafu" (jer smo je pili i prije rata) a neka on sada novokomponovanu "kahvu" pije sa Sandžakljijama i papcima iz napaćene nam Srebrenice. Jer zašto da neko pije kafu sa agresorom na samo njegovo drago Sarajevo. Eto samo on zna kako se roditi pod hrastovima a ja sam se tu agresirao.

    Samo kad bih samo i jednog trenutka i samo kroz bar jednu riječ vidio ono iskonsko priznanje da smo isti narod (a što samo mi Srbi stalno pokušavamo da dokažemo ali nas drugi ne priznaju kao daljnu braću), onda ću možda početi da razmišljam o zajedničkim sastajanjima i neće mi biti važno kako se zove onaj mirišljav i drag mi napitak.

    Sad za sada sam dovoljno daleko od tih jadnih krajeva, živim veoma lijepo, mnogostruko sam nadoknadio izgubljeno imanje (na svoj način kažnjavam ove jebene anglosaksonce) pa na račun naplatim dva, a za kesh, čisto u svoj šlajpek pet.

    Dok sam bio tamo u tim vremenima bio sam vam veoma često i veoma blizu. Gledam one slike, mogli bi mi platiti da dođem i očistim ta minska polja, aj ne bi vam bi skup (kad neće to da urade ti vaši prijatelji Ameri) Ha ha, šalim se!

    Pozdrav svima, Miner

    P.S. Moram im čestitati za jedan mali napredak, bar nisu postavili zelene stolice, ono šatro krv je crvena.
    vogosca_rat- 68128 - 30.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    22-28 jul 1993. godine


    Pozdrav Valteru!

    Poslednji put kada smo ovako komunicirali bilo je vezano za period od 22. do 28. jula 1993 godine. Tada sam pitao za momka ( Sandžakliju ) koji je imao 20 godina i koji je ostao ispog Golog brda. Ovdje navodiš pokušaj napada na Kotu 850 koji je bio 31. jula 1992. godine.

    Pašo kojeg spominjem tada nije bio u mojoj jedinici, došao je negdje u proljeće 1993. godine. Ovaj kojeg ja poznajem moraću te demantovati nije iz Žepe.

    Moram ti reći da na Žuči nikada nije bila ni jedna jedina jedinica Mudžahedina. Ovo ti odgovorno tvrdim. Oni se pojavljuju tek 1993. godine, dolaze preko teritorije koju je držao HVO i to u jeku sukoba između ARBiH I HVO-a. Kakve su to političke igre bile u pitanju mi nikada nećemo saznati. Moje mišljenje je da su oni Armiji RBiH nanijeli više štete nego koristi.

    Taćno je to da smo imali neke jedinice koje se nisu mogle kontrolisati, ali to je bilo u 1992. godini kada se još uvijek radilo na ustrojstvu i discipliniranju jedinica. Pa i sam sa takvim više puta dolazio u sukob što fizički što vatreni.

    Napisaću još i to da je na početku rata lako bilo biti neki opjevani komadant, a to si mogao ako u jedinici imaš muzičara, napravi pjesmu, svakako je bilo doba patritskog naboja i eto te, opjevan a da prve linije nisi ni vidio. Takve komadante i komandirčiće mogu poimenično nabrojati.

    Da se vratim na taj 31. juli 1992. goine. Taj dan smo trebali izaći na Kotu 850 ali jedan od komandira koji je bio u potoku ispod kote, a to je desno od one vikendice koju smo zvali Baroševa vikendica, nije smio da krene. Prepao se! Čak je naredio svojim da ne pucaju. Znam sigurno da bi bio strijeljan da taj dan na tom mjestu tj. početnoj poziciji nije ostao bez ruke. Takav je na kraju rata nagrađen Ordenom.

    Moja jedinica taj dan nije imala zarobljenih, bilo je nekoliko ranjenih, a o toj akciji ću pisati poslije.

    Puno pozdrava!
    vogosca_rat- 68114 - 30.03.2012 : VALTER - best (0)

    Akcija na Žuči


    Pozdrav za Max-a,

    mene interesuje taj tvoj borac Pašo koji je mogao imati oko 24 godine kada se ovo dešavalo, bio je rodom iz Žepe, a živio je a i sad je iznad Buća potoka?

    Ako si toga dana u julu 1992. godine bio na Žuči onda bi mogao da se sjećaš vaše akcije iznad kote 850. Oko dva sata popodne akciju su izvršili, po našim procjenama mudžahedini. Većina boraca je otišla po ručak tako da su na liniji ostala samo četiri borca. Jednog našeg borca su ubili a drugog živog zarobili. To su bili ljudi preko 50 godina.

    Ja sam u tom trenutku bio nešto niže, možda nekih 100 metara, na liniji prema Ugorskom, tj. sa one strane uz koju se nije moglo popeti gore a da ne budeš viđen. Nas desetak smo se brzo organizovali i zaustavili napad. Sjećam se da sam čuo tog što su uhvatili (Ž. M.) jer su ga tukli i gonili ispred sebe.

    U toj borbi smo imali i jednog poginulog. Odmah pored mene je pogođen tompsonovim metkom u glavu B. R. Prije nego što nam je došlo pojačenje oni su se povukli, mada su prije toga pokušali da nam dođu iza leđa tj. da se popnu uz tu stranu ali u tome nisu uspjeli. Na tom mjestu su im ostala dva borca.

    Nama je došlo pojačanje, Penini borci i Borina jedinica, ali sve je već bilo gotovo. Čulo se samo sporadično puškaranje.

    U toj borbi se desio i jedan nesretan slučaj. Poginuo je jedan Penin borac, koga smo zvali Zajko. Naime, on je imao bacač bombi koji se stavlja na automatsku pušku. Međutim, bomba koju je tom prilikom htio ispaliti nije mogla da uđe u bacač i on je spustio pored sebe iako je iz nje već izvukao osigurač. Kada je shavatio šta je uradio samo nas je pogledao a bilo nas je tu desetak, a onda je legao na bombu da bi spasio nasše živote. Bomba ga je bukvalno raznjela ali niko drugi nije bio povrijeđen, samo je jednog našeg borca, P. M., po licu zakačio jedan mali geler.

    Zajko je tom prilikom mnogima od nas koji smo bili tu spasio život tako što je sebe žrtvovao.

    Zarobljeni borac je bio tetak od V. J. koji je bio i ostao u dobrim odnosima sa ćelom Bajramovićem, Jukom i ostalim sarajevskim kriminalcima. Znam da je vec sutradan bio u Sarajevu kod Ćele u Centralnom zatvoru i pokušavao naći tetka ali ga po mojim saznanjima nikad nisu našli jer navodno ta grupa koja ga je zarobila nije bila ni pod čijom komandom.
    vogosca_rat- 67978 - 25.03.2012 : Valter - best (0)

    Vozač tenka


    Pegla: ime njegove majke nije Mara. Samo ti mogu reći da je njegova majka rodom od Kojica sa Nišića.

    Znam da mislimo na istu osobu, međutim ja sam mislio da je on jedan od one trojice braće, Marinih sinova koji su bili autoprevoznici tj. imali svoje privatne kamione.
    vogosca_rat- 67975 - 25.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Vozač tenka


    Pozdrav Valteru

    Mislio sam da se radi o istom momku, nišandžiji iz tenka. Po informacijama koje ja imam, tenk nije vozio taj za kojeg ti mislis da je. Ovih dana ću provjeriti ko je bio vozač.

    A za kahvu u "Parkuši" bujrum, za mene nije nikakav problem. Iskreno bih volio bi da se ispričamo. Po svemu sudeći, sigurno smo bili tako blizu, a opet tako daleko jedan od drugog.

    Danas je takvo vrijeme da postoji mogućnost da se nekada nađemo i jedan pored drugog, a da toga nismo ni svjesni. Ono što je bilo bilo je, žao mi je samo one sirotinje tj. naroda, ma ko god da bio i kome god da je pripadao. Nismo mi krivi za to, mi smo samo imali nesreću da živimo u tom vremenu.

    Bar ja tako mislim!
    Pozdrav!
    vogosca_rat- 67974 - 25.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O borbama na Golom brdu


    Pozdrav Mineru!

    Na dijelu Golog brda gdje se zaglavio tenk tačno je da je oko tenka bilo leševa. Ti momci su izginuli par minuta poslije, kada su vidjeli da tenk gori, uhvatila ih je panika, a već sam naveo da niko od starješinskog kadra nije bio sa njima. Ti momci su pripadali Specijalnoj jedinici MUP-a, tačnije bili su 5. četa.

    Ta 5. četa nikada nije korištena za borbena dejstva. Bili su neiskusni borci, i u toj četi su po mojim saznanjima bili oni mlađi momci koji su većinom bili štele.

    Prije toga su držali linju na dijelu Muzeji - Ekonomska škola- Bristol- Elektroprivreda tj. desnom obalom Miljacke prema Grbavici.

    Ta linija je bila najsigurnija u gradu i u tom dijelu od septembra 1992 god. pa do kraja rata nije bilo borbenih dejstava. Nije bilo napada ni sa vaše ni sa naše strane.

    Napominjem da su bili neiskusni i da nisu osjetili šta je bitka. Tačno je i to da su imali dobru opremu, ali sjeti se one stare "Boj ne bije svjetlo oružje, boj bije srce u junaka!" . Moram priznati da sam im i ja sa svojom ekipom zavidio na opremi.

    Dio te 5. čete, tačnije jedan vod, je radio po gradu kao OBL ( Luna zna sta to znači), u prevodu opet daleko od borbene linije.

    Kao i većina, samo su se ložili na specijalce, i bilo im je drago da ih zovu specijalcima.

    Napisao sam inicijale jednog k-dira koji ih je ostavio u tom paklu al hele nejse ... Kao što sam naveo, uhvatila ih je panika jer su vidjeli kako tenk gori i kako je presječena glavna komunikacija za dolazak pomoći ili izvlačenje, sa njima nažalost nije bio niko od starješina, samoinicijativno su počeli da jedan po jedan pretrčavaju oko tenka, ali su ih dočekali rafali tako da su jedan po jedan ginuli. Drugi dio je izginuo u dijelu ispod tenka, jer se nisu mogli izvući nazad pa je dobar dio izginuo u tom prednjem nagibu.

    Taj dan, u veoma kratkom periodu, poginulo je njih 17.

    Na noć prije 26. / 27. jula poginuo je jedan momak iz specijalne, a koji je jedini među njima bio iz starije i prekaljene postave. On se zvao Pandžić Edin.

    Za posjetioca "F16 Brioni"

    Momak koji je imao akreditacuju zvao se Ušanović Edin.

    Na kraju ove priče, a nadam se da će se i ostali složiti sa mnom, u pravu si kada si napisao da se poslije 28. jula 1993. sve smirilo. Glavna priča o Žuči na ovom dijelu Golog brda je završena. U zimu na kraju 1993. i početkom 1994. nastavljene su aktivnosti na dijelu oko Visa, ( nešto malo oko Šabanove kuće ), Orahovog brijega i Sjeničke kose - Betanija. Poslije smo u proljeće 1994. pa do kraja nastavili na Bjelašnici i Treskavici. Nažalost, ni jedna operacija da li sa va"e ili na"e strane nije me mimoišla. Naš poslednji napad na Kotu 830 bio je 17. juna 1995 god. bez bitnijih pomaka linije. I u toj akciji smo imali gubitaka.

    Nadam se da je sada malo jasnije!
    Pozdrav
    vogosca_rat- 67924 - 22.03.2012 : Luna - best (0)

    Nešto u vezi SM


    Ne mogu da vjerujem! Inicijale SM u bivšoj specijalnoj je imao samo Muslić Samir. A ja sam mislio da je on bio hrabar borac. Ne može čovjek predvidjeti reakcije ljudi u nekim izuzetno teškim situacijama.
    Bilo, ne ponovilo se!

    Da li ti je bio interesantan podatak što sam pisao o tom momku čije je tijelo ostalo kod vas?
    vogosca_rat- 67920 - 22.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O poginulom muslimanskom borcu


    Pozdrav Valteru,

    Volio bi znati te detalje, ali toga dana nisam bio na tom dijelu jer sam, kako sam već naveo, bio na Koti 830.

    Ako budeš htio, kod moderatora ima moj mail pa mi možeš napisati.

    Ovi jadovi koji su bili sa njim i koji su ga ostavili su tako pričali dok nisam popizdio i rekao im da se najzad dogovre koja je verzija njihove priče prava istina. Međutim, ni dan-danas ne znam pravu verziju, a tu dvojicu kada god sretim samo pljunem, naravno radi se o pripadnicima Armije RBiH, a što je još žalosnije bili su na spisku u mojoj jedinici. Takvih parazita je bilo svugdje.

    Iz iskustva govorim da sam na spisku imao 140 do 200 ljudi, ali sam se uvijek mogao osloniti samo na nekih 30 do 40 boraca. Ostali su bili foleri.

    Pozdrav
    vogosca_rat- 66762 - 04.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratni vihor u Vogošći


    Baš u vrijeme kada sam postavljen na mjesto komandanta Vogošćanskog bataljona u Vogošći su se dešavale veoma čudne stvari. Počela je ofanziva na Donji Hotonj, Milidrag je sa korpusnom policijom upao u Vogošću i uhapsio veliki broj boraca a ja sam doveden na mjesto komadanta bataljona.

    Zbog velikih problema u Vogošćanskom bataljonu, mi smo bili izolovani od učešća na pripremi planova za izvođenje naše ofanzive u reonu Donjeg Hotonja. Sve se ovo dešavalo u istom mjesecu, čini mi se da je to bilo krajem januara '93, samo mjesec ipo dana nakon teški borbi na Žuči, koje su se vodile za odbranu Vogošće. Vogošćani su nakon velikih napora uspjela da zaustavi silovit napad muslimanskih snaga i organizuju liniju odbrane na "Ježevima", praktično na zadnjem brdu sa koga se mogla organizovati odbrana vogošćanskih ulica.

    Početak ofanzive na Hotonj, u kojem su učestvovali uglavnom dobrovoljci, naša braća iz Srbije, bili su veoma tragični za nas. U prvom danu borbe imali smo ogromne gubitke u ljudstvu. Bio je to rekordan broj poginulih u jednom danu, čak trinaest. Iako se ni muslimanske snage nisu mogle pohvaliti da su bolje prošle, ovo je za nas bila najveća tragedija poslije pada dijala Žuči i tom prilikom gubitka velikog broja borac, a koji se desio 8. juna 1992. godine.

    I dok je Vogošća bila obavijena tugom i žalom za srpskom mladeži koja izginu u tom juriš, u Vogošću upada naduveni Milidrag, oficir Korpusne policije sa sa njegovim ljudima. Počinje da hapsi uglavnom najistaknutije borce jurišnog voda naše brigade. Svi borci su bili iznenađeni razvojem događaja, pogotovu što se to dešavalo u Vogošći koja je bila obavijena tugom. Nakon toga srpski vojnici iz Vogošće sa oklopnim vozilima i Peđom tenkistom kreću u kontra-ofanzivu, i iznenađuje korpusnu policiju, tako što su je zaskočili i za tren oka zarobili i razoružali. Milidrag, iznenađen odlučno organizovanom akcijom srpskih boraca, je morao da se povuče iz te akcije i napravio dogovor sa jurišnim vodom o prestanku hapšenja.

    Milidrag je tom prilikom dao objašnjenje da je po zahtjevu Rajka Koprivice i civilne policije došao u Vogošću da pohapsi osumnjičene za krađe golfova i svirepa ubistva nesrpskog stanovništva. Presednik opštine tom prilikom nije dao imene vodećih ljudi u Vogošći kao i svoje ime, koji su najviše pokrali i opljačkali Vogošću i njena bogatstva. Za Rajka Koprivicu i vodeće lopove u Vogošći je u tom trenutku bilo važnije da se pohapse sitni lopovi kako bi za njih što više ostalo da pljačkaju, nego da se odbrani opština Vogošća.

    Srećom, sve se smirilo a Milidragu je dozvoljeno da djelimično izvrši svoj dio zadatka zbog kojeg je došao u Vogošću. Tom prilikom je pohapsio samo one za koje sumnjalo da sprovodili nasilničko ponašanje, zlostavljanjem i ubistvima nesrpskog stanovništva po Vogošći. Tada su uhapšeni i odvedeni u zatvor Kula: Miro Vuković, Aco Marin-Cvrle, Sima Mladenović- Hipik, Ratko Dabić i Goran Lubina. Miro Vuković, Aco Marin i Sima Hipik su vrlo brzo pušteni zbog nedostatka dokaza, a Ratko Dabić i Goran Lubina su osuđeni zbog svirepog ubistva Naze Skenderović, majke mog nekadašnjeg prijatelja. Zbog tog ubistva i političkih ubjeđenja mog bivšeg prijatelja i dan danas smo ostali bez kontakta i prijateljskih odnosa. Zaboravio je mnoge stvari koje sam za njega do tad učinio pa čak i spasavenje njegovog života. Bratski nema šta!
    vogosca_rat- 66682 - 04.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Preuzimanje komande Vogošćanskog bataljona


    U samo početku rata mnogi građani srpske nacionalnosi u Vogošći, iz straha su odlazili u okolna sela i prijavljivali se u jedinice koje su tada bile tamo već formirane. Izbjegavali su da se mobilišu u Vogošćanski bataljon, kako njihove komšije ne bi vidile da su oni bili mobilisani u to vrijeme ozloglašenim "četničkim" jedinicama. Ovo je jako uticalo da Vogošćanski bataljon da bude brojčano slabiji od seoskih bataljona oko Vogošće.

    Kako je rat odmicao, zbog velikog broja poginulih i ranjenih boraca a jednim dijelom i zbog velikog broja ljudi koji su pobjegli iz Vogošće a posebno nakon muslimanske ofanzive u decembu '92 i gubljena velikog dijelo teritorije oko Sarajeva. U tim borbama Vogošćanski bataljon je bio brojčano oslabljen, zbog čega nije imao dovoljno ljudstva da kao drugi bataljoni vrši smjene na svojoj zoni odgovornosti.

    Nakon te silovite muslimanske ofanzive, Vogošćanski bataljon je brojčano imao jačinu jedna čete i iz tog razloga je tadašnji komandant brigade, major Jovanovski htjeo da rasformira Vogošćanski bataljon i pretvori ga u četu, koju bi pripojio Blagovačkom bataljonu. U bataljonu su nastala velika negodovanja i pobune boraca zbog pokušaja da se grdski bataljon pripoji seoskom. Tražili su od komandanta da se svi vogošćanski borci koji imaju adresu boravka u Vogošći, prekomanduju u Vogošćanski bataljon i na taj način napravi bojčana ravnoteža sva tri bataljona u brigadi. Major Jovanovski, svakodnevno je vodi sastanke sa borcima Vogošćanskog bataljona, kako bi našao najbolje rješenje i smirio uzavrelu situaciju u bataljonu. Pošto vojska u bataljonu a ni komada brigade nije bila zadovoljna sa tadašnjim komandantom poručnikom Bandićem, tražili su najidealnije rješenje za bataljon. Major Jovanovski se nije usudio da rastura druge bataljone da ojačava Vogošćanski bataljon jer se bojao da u tim teškim trenucima za Vogošću ne bi izazvao nezadovoljstvo kod drugih bataljona i na taj način ugrozio odbranu Vogošće koja je se tek spasila od silovitih neprijateljskih napada i sa velikim gubicima se održala da ne padne u ruke muslimanima.

    Na predlog velikog broja boraca, major Jovanovski je došao na ideju da smjeni komandanta bataljona i na njegovo mjesto postavi mene i na taj način smiri situaciju u bataljonu. Ja sam tad obavljao dužnost komandira odeljenja brigadne policije i nisam ima pojma šta se dešava u Vogošćanskom bataljonu. Major Jovanovski me je pozvao kod sebe u kancelariju i predložio mi da preuzmem komandu u Bataljonu. Ja sam to odbio, rekavši mu da živim u mješovitom braku i da zbog toga ne želim biti komandant, jer bih mogao da dođem u neprijatne situacije. Rekao sam mu da bih ja na provokaciju žestoko reagovao i da bi to moglo da bude veoma kobno za sve nas. Major mi je objasnio da su borci od njega tražili da ja budem postavljen na mjesto komandanta i da se ta ideja svidjela i njemu. Ostavio me je kod sebe u kancelariji sa kompletnim papirima brojnog stanja i oružja koje duži vojska od Vogošćanskog bataljona. Ja sam tu jedan sat pregledavao papire bataljona kada se na vratima ponovo pojavio major Jovanovski, držeći nekakav papir u ruci. Rekao mi je "Ostavi sad to, ideš sa mnom u bataljon".

    Pošto sam bio policajac, mislio sam da ja idem tamo u svojstvu njegovog pratioca, pošto je to tako bilo po vojnim pravilima da komandant uvjek ide sa pratnjom iz obezbeđenja. Kada smo došli u komandu on je izvadio onaj papir i počeo da ga čita. Bio sam zatečen i iznenađen, jer je major čitao naredbu o mom postavljenju na mjesto komandanta Vogošćanskog bataljona. Na kraju mi je dao naredbu u ruke i rekao: "Ako hoćeš sada možeš da odbiješ moju naredbu". Izašao je iz kancelarije komande bataljona i uputi se prema vozaču i vozilu sa kojim smo zajedno došli u komandu bataljona. Ostavio me je u nezgodnoj situaciji sa kompletnom užom komandom bataljona.

    Bio sam veoma zbunjen nastalom situacijom ali su svi u komandi pokazali veliku radost zbog mog postavljenja na mjesto komandanta i vrlo brzo razbili tu neprijatnu situaciju. U to vrijeme komanda bataljona je bila u prostorijama hotela "Biokovo". Pošto se komanda bataljona nije selila iz tih prostorija od početka rata, tako je muslimanska vojska imala poznate kordinate za svoju artiljeriju i veoma često je precizno granatirala, baš taj prostor oko komande. Stoga sam odlučio da komandu izmjestim na novu lokaciju i počeli smo intezivne pripreme oko preselenje komande.

    Za to vrijeme ja sam provjervao i pripremao se za nova imena i promjene mojih saradnika u bataljonu. Moji glavni savjetnici za novi stručni kadar u bataljonu su bili pošteni i provjereni ljudi od velikog povjerenja na tim prostorima, O. Jajčanin i LJ. Lalić. U dogovoru sa njima sam formirao novi tim sa kojim sam planirao voditi bataljon.

    Nakon sedam dana smo se preselili u novu komandu u ulici Radovana Šućura u zgradu obdaništa "Mira Cikota", koja je u vrijeme rata bila prazna. Prvi dan preselenja sam pročitao naredbu o postavljenjima uže komande i komandira jedinica. Za mog zamjenika sam postavio kapetana Boru, izbjeglicu iz Sarajeva, pomočnik za moral je bio kapetan O. Jajčanin, pomočnik za pozadinske poslove LJ. Lalić. Pomočnika za bezbjednost nisam mogao sam da biram nego sam ga dobio po naredbi više komande(Jojin čovjek), a to je bio J. Maunaga, Jojin kum.

    Tačnog datuma mog postavljenja za komandanta bataljona, se danas ne mogu sjetiti, ali znam da se to sve dešavalo krajem januara i početkom februara 1992. godine.

    Vršenje smijena po liniji odbrane su postale sigurnije i počeli smo da izvodimo smotre pred odlazak vojske na liniju, koje su do tada bile nemoguče i veoma rizične zbog opasnosti od granatiranja. Na smotrama sam osjeti veliko raspoloženje i visok moral boraca zbog mog dolaska na mjesto komandanta. Pošto sam u to vrijeme bio sa njima u bataljonu, kao običan borac, uvjek išao u borbu u dobrom raspoloženju, sa osmijehom i šalom. Borci su me na te dane podsjetili i insistirali od mene da takav i i dalje ostanem dok ispraćam borce na smjene za odbranu Vogošće.

    Bataljon je iz dana u dan postajao sve jači, i kod više komande je ulijevao veliko povjerenja da može funkcionisati kao bataljon. Tako su prestala dalja razmatranja o njegovom rasformiranju, a on je u daljem toku rat postao udarna brigada naše brigade na tim prostorima, kao i cijele TG Vogošća.

    Na liniji odbrane smo, uz pomoć dodatnog kopanja, pojedine rovove isturili nekim djelovima linije i tako smo smanjili broj rovova i popravili kontrolu teritorije. Samim time smanjeno je i brojno stanje na liniji. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da se organizuje još jedna smjena pa nam je komanda Brigade smanjila zonu odgovornosti i tako omoguči da bataljon vrši smjene 24 na liniji 48 kući, kao i drugi bataljoni u brigadi, što do tada nije bilo moguće.

    Vojska je nakon toga bila raspoloženija i voljnija za odbranu. Prava snaga i moral boraca Vogošćanskog bataljona se najbolje pokazalo u toku odbrane od muslimanske ofanzive pod nazivom "Koverat" a takođe i u našoj kontra-ofanzivi pod nazivom "Prsten". Trećina bataljona je učestvovala u jurišu u kojem je ovladala brdom pod nazivom Glavica a druge dvije trećine bataljona su to brdo hrabro i viteški branili, zbog čega je TG Vogošća poslala zahtjev u glavni štab da se naš bataljon odlikuje za hrabrost u toj ofanzivi.
    vogosca_rat- 28522 - 01.05.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Zaboravljeni heroji


    Nekoliko dana pred početak muslimanske ofanzive, pozvao me je puk. Josipović kod njega na razgovor. U toku razgovora mi je ispričao da je na jednom dijelu linije nađeno razminirano naše minsko polje. muslimanski izviđači su našli minska polja i tom prilikom napravili prolaze kroz njih markirajući ih sa platnenim trakam u boji.

    Rekao mi je da je pošao da obiđe naša minska polja, kako bi utvrdio koliko su ih uspjeli razminirati. Sa njim je tada išao jedan od komanidra te linije i jedan vojnik.

    Kada su ušli u razminirana minska polja, komandir linije se uspaničio i zbog toga se Josipović morao vratiti bez obavljenog zadatka.

    Predložio je svoj novi plan u kojem bi trebalo da sa mojom grupom za noćna dejstva, od tri do četri čovjeka, uđemo ispred linije, kako bi utvrdili koliko je razminirano minskih polja i na kojim pravcima neprijatelj planira da izvede ofanzivu. Ja sam prihvati njegovu ideju i rekao da moram obaviti razgovor sa borcima, jer sam za učesvovanje u akcijama, velikog rizika, tražio isključivo dobrovoljce.

    Nakon razgovora sam otišao u komandu ČVP, sakupio sve vodove i njihove komadire, objasni Josipovićev plan akcije i tražio dobrovoljce za učešće u njoj. Kao i uvjek redovno su se za takvu akciju javljali Gali i Slava, ali se ovoga puta javio i Ostojić. Imali smo nešto više od dvadeset i četri sata da se fizički i psihički pripremimo za akciju.

    Njih trojicu sam oslobodio svih aktivnosti u jedinici a pozadincima u jedinici sam naložio da nam pripreme opremu za noćna dejstva. To je bila izuzetno kvalitetna noćna optika, koju smo zaplijenili od francuskih legionara, kada smo ih zarobljavali zbog NATO agrasije na Republiku Srpsku.

    Sve je bilo spremno za polazak u akciju, kada me je pozvao puk. Josipović i obavjestio me da se acija mora odložiti i zakazao je za sljedeću noć jer on ima neodložne sastanke.

    Sutradan u jutro, puk. Josipović je teško ranjen kada je pošao u obilazak terena na vanjskom prstenu. Dok se njegovo vozilo kretalo cestom u pravcu Srednjeg, pala je granata neposredno ispred njegovog vozila i tom prilikom usmrtila vozača koji se prezivao Macan (ime sam zaboravio ali mu je nadimak bio Crni) a puk. Josipovića teško ranila. Ta nesreća se desila samo nekoliko dan pred muslimansku ofanzivu.

    Na dionici puta Semizovac - Srednje, između Kameničkih stijena i brda Lipa, muslimanski izviđači su mogli da osmatraju dionicu puta sa teritorije koja je bila pod njihovom kontrolom. Na tom dijelu teritorije, između kota koje smo zvali Repetitor, zbog TV repetitora koji je bio postavljen na tom brdu i brda Lipa. Ta dva brda su naglo padala i pravila jedan veliki procjep, kroz koji je tekao mali potok a kraj potoka se pružao asvaltirani put, koji se spaja sa putom Semizovac - Srednje, a koji je nama koristio kao jedini izlaz iz okruženog Srpskog Sarajeva. Njihovi artiljerijski izviđači su mogli dobro da kontrolišu tu dionicu puta na dužini od par stotina metara, tako da su mogli upucati svoja oruđa da precizno gađaju.

    Dobro proračunata brzina vozila i precizan pogodak minobacačke granate, od kojeg je poginuo vozač Radović i teško ranila puk. Josipović, uticala je puno na pad morala u našoj brigadi. Naša brigada je ostala bez pouzdanog čovjeka koji bi mogao povesti vojsku u odlučujuću borbu protiv višestruko jačeg neprijatelja.

    Pukovnik Josipović je do njegovog ranjavanja neprekidno radio na popravljanju borbenih i artiljerijskih položaja, što je uveliko pomoglo u odlučujučoj bitci za odbranu Srpskog Sarajeva. Redovno referisanje oko priprema za odlučujuću bitku je nastavi i poslije ranjavanja. Referisanje je organizovao iako je bio u teškom fizičkom stanju. Njegovo kretanje je bilo izvodljivo jedino uz pomoć morfijuma, koji je uzimao kako bi ublažavao velike bolove dok se kretao po okolnim Sarajevskim brdima. To je na sve njegove bliske saradnike toliko psihčki uticalo, da smo svoje zadatke obavljali sa više elana nego obično, gledajući njega kako se pati dok priprema i organizuje odbranu Srpskog Sarajeva.

    Kada je počela muslimanska ofanziva, puk. Josipović je još uvjek bio u lošem fizičkom stanju, nije se mogao kretati od velikih bolova, ali ga to nije pokolebalo i on je nastavi da obilazi okolna brda i izmješta artiljerijska oruđa na nove i bolje lokacije.

    Stalno izmještanje artiljerijskih oruđa, zbunjivalo je neprijatelja prije a i u toku same ofanziva, zbog čega nisu mogli znati sa koliko snaga raspolažemo u odbrani Srpskog Sarajeva. Njegova upornost je mnogo doprinjela da se slomi neprijateljska ofanziva.

    Moje mišljenje je da je pukovnik Dragan Josipović bio najzaslužniji čovjek za odbranu Srpskog Sarajeva, koji je u teškom fizičkom stanju nastavio da komanduje Brigadom do konačnog sloma muslimanske ofanzive, što je značajno uticalo na moral svih boraca 3. sarajevske brigade. Današnja vlast se odrekla generala Dragana Josipovića! Čak šta više, do dana današnjeg nisu se udostojili da mu obezbjede njegovu zasluženu penziju.
    vogosca_rat- 23102 - 23.12.2009 : Miner Vogosca Vogošća - best (1)

    Vatreno krštenje


    Negde sredinom aprila, dok sam se vraćao iz Kiseljaka, čuo sam na radiju da su počeli vatreni okršaji u Vogošći. Uhvatila me je neka čudne groznica i strah jer cijela porodica mi je bila tamo. Vozio sam sumanuto da stignem kući.

    Vogošća je bila pusta. Tek kod supermarketa sam vidio momke iz novoformirane Borine jedinice. Mahali su mi da stanem, a zatim me upozorili na snajpersko dejstvo iz zgrada ispod vodovoda. I dok sam ostavljao auto ispred hotela, začu se gromoglasna pucnjava iz pravca spomenika i desno sa Briona.

    Malo mi je laknulo kada sam shvatio da Boro i njegova jedinica imaju kontrolu nad Vogošćom.

    Ovaj događaj me je natjerao da upotrebim oružje koje sam kao trofej sačuvao prilikom zauzimanja stanice milicije. Otišao sam po oružje a zatim sam oprezno prišao Bori. Bilo je očigledno da mu je bilo drago što sam se priključio, a znao je i da sam bio i na obuci u Pančevu.

    Osmatrali smo čistinu ispod spomenika, zgrade desno od "Asteriksa" i teren lijevo od škole. Neko je pucao iz pravca spomenika, i djelovalo je da je to nekako iza a ne iz neposredne blizine spomenika. Desno preko rijeke, iz pravca šljivika čuo se "garonja" a više nas su fijukali i meci iz tog pravca.

    Tada nam je prišao pokojni Toša i rekao da je opazio nekoliko podignutih crijepova na zgradi ispod vodovoda. Dogovorismo se da jedna grupa vatrom pokrije krov, druga da pokriva šljivik desno preko rijeke, a Boro, Toša i ja da krenemo do "Asteriksa".

    Tako smo i učinili. I dok smo trčali na cik-cak, Boro je pucao iz 84-ke u pravcu šljivika, Tošo je pokrivao zgrade lijevo od nas a ja sam pucao prema spomeniku i gore uz ulicu. Sa nam je trčao i jedan momak u uniforimi rezervne milicije. Zastali smo kod "Asteriksa", ali smo osijetili da tu nije dobro pa smo odmah krenuli u pravcu spomenika. Meci su udarali u asfalt, a dizali su i busenčiće trave. U tom trenutku su i ostali krenuli za nama. Ja, Toša i taj policajac smo puzali pored dugačkih temelja spomenika, dok je Boro hodao uspravno i glasno ih psovao pucajući ispred sebe i na desnu stranu. U jednom trenutku sam vidio da mu je noga čudno odletjela u zrak, i onda je Boro pao na leđa. Prišao sam mu i vidio da je dobio metak u petu. Pritrčali su i ostali momci i prenijeli ga u zaklon, lijevo od mjesta gdje je ranjen. Jedan od momaka je otrčao da doveze auto.

    I dok su oni prenosili Boru, ja sam nastavio da pucam u pravcu šljivika. Rezervni policajac je čučao ispod samog spomenika. U jednom trenutku on je jeknuo i prevalio se na stranu. Bio je ranjen direktno u stomak. Opet je pritrčao neko od Borinih momaka i odvukao ga dolje do ceste. Ubrzo su ih negdje odvukli.

    Vatra iz pravca šljivika je bila jaka pa smo morali da se sklonimo niže. Komandu nad našom grupom je preuzeo Gaga. Krenuli smo polako uz ulicu Đure Salaja. Svo vrijeme se iz pravca muslimanskih kuća čula pucnjava. I mi smo smo otvarali oštru vatru. Napredovali smo polako. Na raskršću gdje se odvaja ulica S. Krupića, nas je dočekala žestoka pucnjava. Toša je bacio nekoliko bombi preko Pećančeve kuće. Ubrzo potom, pucnjava je prestala. Nakon toga nije bilo nekih većih problema, i skoro nesmetano smo došli do benziske pumpe.

    Mislim da smo ovom akcijom definitivno pokazali drugoj strani ko je gazda u Vogošći, jer su nakon toga svi ekstremisti iz ulice S. Krupić i Briona podvili repove i zbrisali preko rijeke, i da zajedno sa Alijom nisu ljubili guzu onom gadu i gaduri preko "bare" nikada ne bi ponovo ušli u Vogošću. Sa druge strane, ja sa ponosom mogu otići na onaj svijet jer sam tamo bio do kraja i nisam poražen vojnički nego podmuklo i kukavički. Konačno, uprkos tome što je bio rat, uvijek ću biti ponosan što sam se borio rame uz rame sa Borom, Božurom, Tošom i ostalim momcima.

    Miner

    vogosca_rat- 23096 - 21.12.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    RE: Početak rata u Vogošći


    Pozdravljam mog prijatelja Minera i drago mi je da je i on počeo da piše o onome što je radio i doživio u toku rata, a znam da je toga, hvala Bogu, bilo dosta. Volio bi da opiše i akciju rušenje mosta kod Jaranove kafane.

    U potpunosti se slažem da je napad i osvajanje stanice milicije u Vogošći odredio dalji tok rata, tj. kome će Vogošća pripasti. Srpska zastava se zaviorila pred opštinom Vogošća i ko god da je htjeo da to promjeni morao je da izvrši vojni napad, što bi prouzrokovalo veliko krvoproliće. Za takav poduhvat muslimani nisu imali ni snage a ni hrabrosti. Mnogi od njih nisu mogli da gledaju srpsku zastavu kako se vijori na jarbolu pa su zbog toga mnogi, a pogotovu mladi muslimani, napustili Vogošću i otišli u Sarajevo gdje su već bile organizovane njihove paravojne jedinice. Sve to je pomoglo srpskom narodu da vidio šta se dešava pa su i oni počeli da se organizuju u vojne jedinice sa namjerom da se zaštite od opasnosti koja je prijetila vogošćanskim Srbima.
    vogosca_rat- 23080 - 20.12.2009 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Početak rata u Vogošći


    Dosta toga se pisalo i napisalo o ratnim događanjima u Vogošći ali sve je bilo nekako na preskok. Kad sam se već uključio u pisanje onda želim da se krene od početka. I to od samog početka 1992. godine jer je i tada bilo nekih događaja, noćnih straža i sitnih provokacija sa obje strane. Ipak, mislim da je pravi početak rata bio zauzimanje stanice milicije. Nisam baš dobar sa datumima, ali znam da se ovo desilo u martu 1992. godine.

    Bio sam u autu kod marketa kad sam čuo pucnjavu, negde niže niz ulicu. Upalio sam auto i pošao u tom pravcu, ali gornjom ulicom kuda je išao trolejbus. Kad sam došao do Doma zdravlja, shvatio sam da pucnjava dopire iz pravca milicijske stanice. Prošao sam iza Mimoze i parkirao kod Edine brijačnice, a zatim provirio iza zgrade u kojoj je stanovao pokojni Božur. Vidio sam Boru Radića, koji je stajao na platou ispred stanice milicije, galamio i sa vremena na vrijeme opalio u zrak kratki rafal. Zviznuo sam mu, a kada me je on ugledao, mahnuo mi je rukom da priđem. Pretrčao sam preko mosta. Boro mi je rekao da iz stanice uzmem oružje i da mu čuvam leđa.

    Uletio sam i u hodnik, tamo našao nov kalašnjikov i torbicu punu okvira sa municijom. Zatim sam istrčao napolje i ugledao tadašnjeg komandira stanice milicije Boru Maksimovića kako leži u lokvi krvi, lijevo ukoso prema Radničkom domu na skretanju za Valter Perić. Prošao sam iza stanice, naslonio se na veliko drvo i osmatrao zgradu iza opštine da neko Bori ne bi mogao da priđe sa leđa. Poslije nekoliko minuta mi se pridružio i pokojni Božur. Boro je i dalje stajao ispred i prozivao i dozivao tadašnje "čuvene vogošćanske face" da izađu i da se obračunaju čija je Vogošća. Boru nisam vidio, ali sam ga mogao čuti.

    Meni i Božuru se pridružio i jedan momak koji je stanovao u prvom neboderu iza stanice milicije. Neka mi oprosti što sam mu zaboravio ime, ali mislim da su ga zvali Šofer.

    Potom sam ja otrčao do Doma zdravlja i obavjestio ih da je Boro Maksimović ranjen. Vozač hitne pomoći je odmah upalio auto i otišao sa sestrama da mu pruži prvu pomoć. Boro Radić ih je bez ikakvih problema propustio, a oni su pokupili ranjenika i odvukla ga na Koševo.

    Nas trojica smo ostali tu, sve dok nisu došli momci sa Blagovca i definitivno preuzeli stanicu milicije.

    I danas, poslije toliko godina, siguran sam da je to bio odlučujući trenutak za Srbe da preuzmu vlast u samoj Vogošći. Kako i zašto se Boro Radić odlučio na taj potez, sada se samo nagađa i mislim da je malo ljudi koji znaju pravu istinu a možda je ona i otišla sa Borom u grob.

    Ipak, siguran sam u jedno: Boro je bio jedina osoba u Vogošći koja je mogla odradi taj posao. Prava je šteta što je tako rano poginuo, jer da je ostao živ stvari u Vogošći bi se sasvim drugačije odvijale. Da su se kojim slučajem u Vrbasovoj ekipi našli Mićo Vlahović i Boro Radić, bio bi to strašan udarni tim.

    Miner
    vogosca_rat- 20925 - 05.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odgovor za Pitara


    Nisam lažov i ni jednu riječ nisam izmislio kroz moje pisanje. Čak sam mnoge stvari prešutao radi nekih koji to ne bi htjeli da se zna. Reći ću ti samo ovo da je Vili bio sa Mujom Đihanićem po kafićima koji su radili u gradu za vrijeme rata. Vidio je mnoge Vogošćane!

    Nije mi važno da li ćeš mi vjerovati jer ja to ne pišem radi vas nego radi nas, jer su vaši rekli svoje ko je šta radio. Samo sa o zločinima šuti.
    vogosca_rat- 14731 - 19.09.2007 : Roka Rodjo zemlja nedodjija - best (0)

    Gaga


    Gaga u Vogošći nije mogao da diše od svog jada i nemoći zato što je fukara i govno. Prije dvije godine mi je izbjegao u mačvanskom Prnjavoru, ali ako Bog da i sreća junačka dogodine sigurno neće. Prestanite da dirate mrtve, o bilo kome da se radi, ali i da pišete hvalospjeve o govnima poput Gage i ostalih beskičmenjaka.

    S verom u Boga!

    P. S. Žali Bože samo onolike žrtrve što uzalud padoše i ostaviše siročad iza sebe!
    vogosca_rat- 8788 - 21.04.2006 : Nećko - best (0)

    Moj komentar


    Hoću ti reći da ga je raja popušila, bez veze! Poginu mi je brat na Golom brdu, 1993. godine, kad je Tomo pobjegao vama. Ostala iza njega djeca, sirotinja, kontaš li, majke plaču na svim stranama, jad i bjeda... A tih Ačkara ima u svim narodima i koliko je Vladušića i Ristovića po cijeloj Bosni... Žalosno!



    PS. Može li mi neko reći nešto za Acu Trifkovića-Trifu, radio je sa mnom u Tas-u i Dragana Njegovanovića, igrali smo košarku. Interesuju me gdje su, šta rade? Pozdrav!

    Idi na stranu - |1|2|