fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-VOGOSCA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

vogosca- 89771 - 16.04.2014 : Milutin Sucur Novi Sad - best (0)

Blagovac 3. maj 1992


Zbog takvih pojedinaca moj stari je morao pobjeći u rov, kad je shvatio da je sva ta srpska stvar bilo samo njegovo podmetanje stolica tim pojedincima. Budući da je ponešto znao što ne bi trebao, sklonio se na liniju i niko ga nije dirao. Nema samo prvih mjesec dana ratnog staža zbog drugih angažovanja koje ne bih navodio, a koja su bila itekako u svrhu opstanka i ostanka Srba u Vogošći. Zbog toga on danas nije borac prve kategorije, ali nema veze, bolje je to nego da završi kao Nikola Koljević ili naš Gipso. Ovaj prvi se "samoubio" sa dva metka u glavu. Gipso je saznao nešto u vezi prodaje Vogošće, pa je zbog jezika dobio u leđa još 1992. godine!

Uglavnom, što je rat više odmicao sve se više pokazivalo ko je ko. Sjećam se pred sam rat, na svadbi jedne rodice, ćale me ogrnuo sa SDS trobojkom, da bi ga zbog toga Srbi napadali, Srbi koji su kasnije svi bili agenti 007... Bilo je smiješnih momenata kada su pojedini imali upasane pištolje, iako nisu vidjeli linije, čak su se samoupucavali. Na Blagovcu smo imali takvih heroja, glumaca nekakvih komandanata poput Miladina Trifunovića koji je bio jako halav na pare. Ali eto. Neka.

Danas moj ćale teško bolestan leži u postelji, ima alchajmer i ne zna kako se zovem. Tješi me što se bar sada odmara kad nikada nije, što može malo da odmori od ratnih trauma, Nabožića, Lipe, Stomorina, Kunosića, Karačića, Orahovog brijega i naravno njegove jedinice, rova iznad trafo-stanice, gdje sam i ja bio u par navrata tokom primirja 1995. godine.

sada NIKO i ne pita za zdravlje. E moj ćale, za šta si se ti borio?
Spomenuli ste Omera? Da li je to Omer Čerimagić, dugogodišnji ćaletov prijatelj, našli su se posle rata, dolazio je kod nas u nekoliko navrata. Omerovu glavu i njegovog sina, spasao je moj stari, iako je time navalčio bijes pojedinih na sebe.

Sjećam se jabuke koju je Omerov otac meni poslao iz zatvora. To mu je bilo zadnje. Omer je sad u Vogošći, dugo godina je SDP aktivista, mada ne znam koliko je sad u stanju za bilo šta, ne znam kakvo mu je zdravlje. Jedan od ljudi koji nije znao za napad na Blagovac.

Rat je odnio mnogo dobrog, cijele generacije su nestale, ali najgore je ovo poratno. Sve je propalo, ljudima je duša ubijena, niko nije računao na to. Mogu samo da zamislim kako je ljudima koji su taj rat živili u rovovima i gledali ratni repertoar iz te perspektive. Hvala im.

Hvala i vama što ste mi omogućili da olakšam sebi i da napišem nekoliko redova. Posebno vam hvala što ste pokrenuli ove teme i što ovde mogu da se saživim sa ljudima koji su bili u mom kraju tokom ratnog vremena.
vogosca- 89769 - 16.04.2014 : Milutin Sucur Novi Sad - best (0)

Blagovac 3. maj 1992


Spominjao mi je i neke razgovore sa srpskom stranom tog 3. maja. Kaže da je napadao Srbe što gađaju i da je mnogo civila stradalo, odgovor je bio logičan - pa što ste granatirali prvi? Istina, to mogu da potvrdim, i nijedan Hag mi ne može izbrisati sjećanja, do tog 3. maja, dok nisu granatirali Blagovac, nisam znao šta su granate. Muslimani su perfidno otpočeli rat. Naravno velika većina naroda nije znala o tome ništa.

Da se vratim na temu. Stari mi je bio blizak SDS-u, mogao bih reci da je bio jedan od prvotimaca, mene kao malog je vodio kod Radovana par puta, Ljilja mi je pravila sok, nekoliko puta smo se i vozili Radovanovim pezejcom, tako da je u to vrijeme mogao mnogo da učini za unesrećenu familiju. Brzo su prebačeni za Beograd. Ne znam detalje puta, ali znam da je Radenko imao kliničku smrt u Žici i na Koranu drugu. Helikopterom su bili prebačeni. Posjećivali smo ih po Beogradu, rođak Radenko je jedno vrijeme bio na VMA, tu sam se svega nagledao.

Trebalo je oprati krv sa pločnika, kuća je sva bila izbušena ko sito. Čudan je bio slijed događaja. Moja starija sestra je bila oprala kosu i htjela kod Raše, tako smo Radenka zvali, njih dvoje su u godini rođeni i bili su veoma bliski. Sreća, majka joj nije dala zbog mokre kose.

Tih dana su avioni RV nadlijetali Sarajevo, u par navrata su probijali zvučni zid. Prva granata na Blagovac je pala iznad njihove kuće, kod komšije Marka Jonjića, koji je lako ranjen. Druga ispred njihove kuće. U momentu prve granate, stric Boro je bio kod prvih komšija Jokića, poslije prve granate odmah je znao šta se dešava i potrčao je u pravcu kuće. Bio je na stepenicama idući na sprat u trenutku padanja druge granate. Dok je još trčao prema kući, strina i rodjak Nedeljko su Išli pored kuće (Neso ispred nje iako nije okrznut), dok je Rašo istrčao dole kod babe ne bi li je nagovorio da izađu gledati avione, ne znajući šta je ustvari posredi.

Nažalost, u momentu padanja granate, njih dvoje su već bili ispred vrata. Strašna nesreća. Rašo je izgubio nogu, teški je invalid, strina Mira takođe teški invalid, dok je baba Ana podlegla ranama u Banji Koviljači. Nikad neću zaboraviti dan kad sam je zadnji put vidio. Mi smo preselili u njihovu kuću dok su bili po bolnicama u BG.

Nevezan za tragediju, ali ipak zanimljiv događaj se desio jedne noći. Bas smo bili u toj kući strica Bore. Ne znam koliko je sati bilo kad su me probudili glasovi napolju - stari je pričao sa nekim ljudima. To je bio Vitko, ne sjećam se sa kim sve, dovukao kaže Raši golfa, novog, kaže kad dođe samo da mu namjestimo komande za invalida. Eto, pa neka neko pljune Vilija, pa Vili je bio momcina, ako je nesto i muljao, to sigurno nikog postenog nije dotaklo.

Mogu nas ubjedjivati u nesto drugo, ali istina je samo jedna, i tu istinu je jako bitno sačuvati u s naraštajima. Hvala Bogu, sričeva porodica je donekle sanirala rane i živjela cijeli rat 500 m od fronta, i preživjela, ali sramota je da se niko nije zauzeo da se obezbjedi izvlačenje iste porodice iz Vogošće poslije Dejtona. Muslimani su ušli. policija ih je obilazila nekoliko dana, da bi na kraju samostalno izašli.

Dodao bih da su muslimani cijeli rat gađali uglavnom tamo gdje su se djeca igrala i sl. Na samoj atletskoj stazi na stadionu u Vogošći i danas može da se vide rupe, i to samo na betonu. Stadion nije front.

Kako bilo, ne bih nikom više poželio da se nađe u tom haosu prljavog rata, gdje je samo sila bila mjerilo pravde. Sumnjam i na to da je neku umiješao prste oko ciljeva granatiranja, nije slučajno palo nekoliko granata u blizini kuće pomenute porodice. Kad kažem neko, ne iskljucujem ni nekog Srbina, ko zna.

Tako, da nam se više ne dese nikakvi Krajišnici, Karadžići, Koprivice, Tintori moleri i slične nakaze koje bi iskoristile svako nevrijeme kao što su iskoristili rat za profitiranje. Zbog njih je samo moja porodica dosta ispastala, i danas ispašta.
vogosca- 89767 - 16.04.2014 : Milutin Sucur Novi Sad - best (0)

Blagovac 3. maj 1992


Datum koji daleko najbolje pamtim od svih, više nego rođendan. Sunčan proljetni dan, prelijepo vrijeme. Svi napolju, neko čisti dvorišta neko nešto drugo radi, neko izašao da divani na lijepom danu. Ma ni trunka slutnje za ono što će uslijediti. Kako bi i bilo kad narod nije imao pojma šta se dešava.

Jeste da sam bio klinac od 9 godina, ali se jako dobro sjećam svakog detalja koji sam vidio toga dana. Počelo je oko podne, možda sat gore dole, ne sjećam se. Bio sam u dvorištu kod strica, graja, neke žene na terasi, mi djeca skačemo, igramo se. Naglašavam, cijeli Blagovac je bio slično raspoložen, sa mnogo djece napolju toga dana. Nismo Išli u školu zbog političke situacije, tako da smo svi bili na prinudnom raspustu. To je, vjerujem, znao onaj koji je ispaljivao granete na Blagovac i Vogošću tog dana.

Detonacije su počele učestalo da odzvanjaju, niko nije znao šta se dešava, a i kako bi. Trka, zbrka. Ja se sakrih kao u jedan ćošak kuće kao da će mi to pomoći. Stric me trgnu i nekako se nađoh sa sestrom kod drugog strica preko puta. On je bio samac pa je logično bilo da se kod njega smjesti porodica mojih rođaka iz Ugorskog koji su živjeli iza PSC-a i nije više bilo sigurno za njih da tamo ostanu. Kod strica smo se sakrili, sjećam se u kupatilo, ne znam zašto. Stric je bio strašljiv pa je zaključao vrata. Napolju je lupalo kao ludo, znam da sam odskakivao od zemlje koliko sam bio pod adrenalinom, strah se nije mogao kriti.

Najednom na vratima pozvoni stric Zdravko iz Ugorska, koji je privremeno tu i stanovao. Došao je po sina Sašu, mog rođaka koji je poslije u ratu i ranjen tromblonom u glavu, da idu na liniju (koja tada i nije bila ustanovljena nego su ljudi držali straže po ćoškovima i šumarcima). Napolju je prstalo od sitnog naoružanja, ni danas mi nije jasno ko je toliko pucao i u šta. Stričevi se zakačiše jer ovaj nije dao Zdravki i Saletu da idu, s obrazloženjem da će poginuti. Pa nećemo se braniti ispred vrata, reče mu stric Zdravko. Dok je trajala kraća rasprava, zvoni telefon. Javljaju da je pala granata ispred kuce strica Bore, da je ranjen on, baba Ana, strina Mira i Radenko, kako su prvobitno mislili u stomak. Sjećam se da sam se osjećao kao da me je nešto zakucalo za zemlju, samo sam utrnuo. Ne sjećam se danas ko je zvao na telefon, da li je to bio moj stari ili je stric Boro zvao.

Poslije nekog vremena provedenog tu, prešli smo u drugo dvorište kod strica Rade, očevog starijeg brata, u podrum. Tamo smo zatekli neku rodbinu i komšije, pošto je podrum bio povelik i mogao da primi dosta ljudi. Detonacije su i dalje bjesomučno odzvanjale, i danas se sjećam tog specificnog zvuka.

Tek nakon nekog vremena, čini mi se oko dva sata, srpska artiljerija je odgovorila. Dva dana smo bili u tom podrumu, tada sam i čuo detalje tragedije ispred kuće strica Bore. Rođak Rašo je teško ranjen u nogu, koliko znam pero od minobacačke granate 120 mm ga je pogodilo blizu prepona što je rezultiralo velikim gubitku krvi, pa zato i nisu u startu mogli ocijeniti gdje je pogođen tačno, strina Mira takođe teško ranjena u nogu, baba Ana je dobila višestruke rane po cijelom tijelu i teže je ranjena, i sric Boro, koji je lakše ranjen. Nedeljko, drugi Borin sin, nije koliko znam ranjen, iako su za to bili najbolji izgledi.

Čitao sam ovde kako je neko pomenuo pravac rasipanja gelera, odnosno kako je zaključio da, ako je granata ispaljena sa jedne strane da geleri moraju po pravilu da se rasprše na suprotnu. Netačno, granata u ovom slučaju je došla sa strane na koju je velika većina gelera i Išla, nažalost na stranu gdje se moja rodbina nalazila u momentu padanja granate.

Još bih dodao kako sam ovde vidio kako su granate dolazile sa Kobilje Glave. Tačno, ali mnogo ih je došlo iz Barice, sa gornjih dijelova, sa sigurnošću znam. Imao sam priliku da razgovaram sa Ramizom Efendićem, koji je bio dobro upoznat sa situacijom tih, a i ostalih dana rata...
vogosca- 87579 - 09.12.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

RE: Pogibija moga oca


Mali Muhareme,

hvala ti na saučešću! Iskreno da ti kažem, u isto vrijeme sam ponosan na sebe i svoja ratna djela, ali mi je i veoma teško živjeti sa tim kada znam da sam u teškim životnim uslovima vodio borbu da ostanem čovjek i da sam zbog toga izgubio svog najmilijeg, pogotovo kada još znam da je to meni bilo namjenjeno. Moj otac je bio veoam dobar, pravedan i pošten čovjek i on nije zaslužio da na takav način izgubi život!

Neki kažu da vrijeme liječi sve, ali kako vrijem prolazi meni je sve teže i teže! Sam ne mogu dovesti zločince pred lice pravde, a ni danas nema ljudi koji bi mi u tome pomogli.

Znam da je na našoj, a vjerovatno isto tako i na vašoj strani bilo puno dobrih i poštenih ljudi u toku ratu, jer oni ne znaju drugačije da žive. Problem je u tome što su uglavnom dobri ljudi bili suviše tihi i povučeni, pa je lošim ljudima bilo "lako" da pokažu svoje pravo lice. Isto tako mislim da je bilo malo loših ljudi, ali je bilo premalo dobrih i hrabrih ljudi, koji su smjeli da se suprostave lošim i spriječe ih u njihovim namjerama. Zbog svega toga u svakom zlu mala grupa ljudi nadvlada većinu. U svakom ratu, zlo uvjek vlada nad nedužnim narodom.

Kod nas se kaže da nekome treba dati vlast pa da vidiš kakav je čovjek.

Prije neki dan sam na FB pročitao Ajnštajnovu definiciju rata:

  • "Rat je, gdje se ljudi međusobno ubijaju, a da se i ne poznaju, a vode ga ljudi koji se dobro poznaju ali se međusobno ne ubijaju"!

    Žalosno ali istinito!
  • vogosca- 87553 - 08.12.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Ubistvo moga oca


    Mnogi će pomisliti da Marinko nije imao motiv za ubistvo moga oca, a da mržnja prema nesrpskom stanovništvu nije dovoljna da se ubije Srbin koji štiti to stanovništvo.

    Nažalost svih nas koji smo živivli u vrijeme rata u Bosni, obje zaraćene strane znaju da je to bio dovoljan motiv za ubistvo!

    Dodatni motiv za Marinka da ubije moga oca je sledeći:

    Kada je rat bio na pragu Marinko je bio jedan od onih koji je na Srpskoj Opštini Vogošća pokazivao silu prema nesrpskom stanovištvu, ali i srpskom koje se ne slaže sa njim u tom pogledu Kako je u duši bio miš, svoju snagu je pokazivao isključivo kada unese u sebe veću količinu alkohola. Marinko je u to vrijeme imao podršku od zeta, koji je bio oženjen sesričinom njegove žene i još nekih ljudi iz civilnoj miliciji. Toliko se zbog toga izdigao da je bio ubjeđen da može da uradi šta god želi a da za to ne odgovara pred zakonom. Međutim ja to nisam tako mislio i bio sa ubjeđen da isti zakoni još uvjek važe za sve građane Vogošće. Zbog toga sam se toj njegovoj sili u nekoliko navrata i oštro suprostavio.

    Jednom prilikom Marinko je iznio automatsku pušku iz svog stana, ušao u moj ulaz i pucao vičući iz sveg glasa: "Pobiću srpske ustaše u ovoj zgradi".

    U to vrijeme sam misli da se to odnosi na Miloša Nikolić - Ninu, kojeg je u nekoliko navrata prozivao dok je ovaj išao ulicom, zbog sina što je otiša iz Srpske Vogošće u muslimanski dio Sarajeva. Iako se to nije odnosilo na mene, smetalo mi je što unosi strah svima onima koji žive u zgradi.

    U to vrijeme sam živio u Omladinskoj Ulici. Pošto sam se mobilisao u srpskoj vojsci, a Omladinska Ulica je bila okružena kućama sa pretežno muslimanskim življem, pa sam iz lične sigurnosti prešao u stan kod roditelja u ulicu PVFO, jer je ona bila okružena srpskim kućama. Barikade su u to vrijeme bile svukuda, a teritorija razdjeljena na srpsku i muslimansku. Građani Vogošće više nisu išli na posao niti djeca u škole. Jedan dan je Miroslav Ivanović - Miki, Marinkov sin, koji je tada imao nešto više od šesnaest godina, rekao svojim drugovima iz komšiluka da su vrata na srednjoškolskom centru "Džuro Pucar-Stari razbijena, a da u školi ima puno EURO-BLOK čokolada, koje su se prodavale učenicima za užinu dok su boravli u školi.

    Miki je pozvao Harisa da mu pomogne da prenesu te čokolade kod njega. Haris je tada živio u stričevom stanu u istom ulazu u kojem su živili i moji roditelji. Njegov stric Hastor Nijaz, kažu da je danas najbogatiji Bosanac, je u to vrijeme bio u Njemačkoj na specializaciji, a stan je ostavi Harisu da mu ga čuva. Haris je išao u srdenju školu u Vogošći pa mu je boravak o tom stanu bilo odlično riješenje, i ne sluteći da bi nadolazeći rat mogao da ga košta njegovog mladog života. Kada je Miki poveo Harisa sa sobom, Haris nije ni razmišljao o posljedicam koje bi mu se mogle desiti zbog toga. Otišao je sa Mikijem u školu i pomogao mu prenijeti čokolade kod svojih roditelja.

    Kada se otkrilo da su iz škole pokradene čokolade, odmah se doznalo da je to uradio Haris. Priveli su ga na saslušanje, a Mikija glavnog pokretača krađe, niko ništa nije pitao.

    Počeo sam da se raspitujem gdje je Haris odveden na ispitivanje. Nalazio sam se ispred zgrade gdje je Haris stanovao i sa nestrpljenjem iščekivao da od nekog dobijem tu informaciju. A onda se neočekivano pred zgradom pojavio Haris, krećući se pognute glave prema ulazu zgrade. Izgledao je jadno i tužno. Iza njega je išao Marinkov zet koji je u to vrijeme bio na glasu kao vema opasan tip. Dok su prilazili ulazu zgrade, šutao je nogom po Harisovoj cjevanici, govoreči mu: "Brže, brže". Haris je pravio bolne grimase ali nije progovarao. Kada sam to vidio, razljutio sam se i počeo da vičem: "Zašto to radiš, što ga udaraš"?

    On mi reće da mene ne interesuje i da gledam svoja posla. Primjetio sam da je bio u pijanom stanju, pa sam sa opreznošću počeo da razgovaram sa njim da ne izazovem neželjeni sukob ali sam mu dao do znanja da ću zaštititi Harisa. Kako sam bio u uniformi sa puškom u ruci, a znali smo se od ranije, on je bio svjestan da se ne šalim, pa se njegov odnos prema Harisu promjenio.

    Ponovio sam ga pitao: "Zašto ga udaraš"?

    On mi reče: "Zato što je opljačkao Srednju školu i pokrao čokolade. Idemo sad u stan da ga pretresemo".

    Pošto sam znao da je on u rodbinskoj vez sa Mikijem i Marikom Inanović, odmah mi je bilo jasno o čemu se radi.

    Bio sam odlučan da istrajem u Harisovoj zaštiti, jer sam bio svjestan da se radi o namještaljci u kojoj je Haris naivno uvučen. Harisov stan je bio od bogate porodice Hastor i u njemu je bilo dosta vrijedni stvari. Ovo je bila idealna prilika da se nađe izgovor za pretres stana direktora prodaje TAS-ovih automobila, Hastor Nijaza.

    Sve mi je bilo kristalno jasno, pa sam mu iz tog razloga rekao:

  • "Dobro, idemo zajedno, ali da ti bude odmah jasno da ti neću dozvoliti da bilo šta drugo uzmeš od stvari iz stana, osim čokolada koje tvrdiš da je pokrao. Ako ne nađemo ništa moraš ga pustiti i otići"!

    Gledao me smrknuto, ali mi nije ništa rekao. Pošli smo uz stepenice i ušli smo u stan u kojem je Haris živio. Stan je bio lijep, ukusno opremljen i odskakao je izgledom od obični stanova. Prošli smo kroz cijeli stan ali ono šta smo tražili nismo našli. U luksuznom regalu na polici se nalazilo nekoliko flaša viskija. On je pokušao da ih uzme ali sam ponovo reagovao, opominjući ga da ništa ne smije da uzme.

    Kako u stanu nije bilo ništa zbog čega je došao, ja sam mu rakao da sad mora da ide i pusti Harisa. Tako je i uradio, a ja sam ga ispratio napolje ispred zgrade.

    Tada sam mu rekao:

  • "Sad idi kod svoje rodbine Ivanovića i nači češ to što tražiš".

    Ne okrećući se, bez rijeći je krenuo ka ulici. U tom momentu se na ulici, ispred zgrade, pojavio pokojni Boru Radić. Pošto sam dobro poznavao Borom, prišao sam mu i ispričao šta se desilo i rekao sam mu da će sledeći put, ako ovaj ponovo dođe ovamo, imaće velike proble sa mnom lično. Boro mi je rekao da se ne brinem i da će on to odmah preuzeti na sebe.

    Haris je tako spašen uz par udaraca koje je u međuvremenu dobio. Ipak, sve se dobro završilo.

    Nakon toga sam 15 maja '92. godine otišao na Žuč i ostao sedam dana. Kada sam se vratio kući, Haris je ponovo bio u zatvoru na saslušanju po istom pitanu. Ovoga puta je to radila civilna milicija i ja sam to smatrao legalnim zadatkom srpske milicije. Nisam pravio problem računajući da mu se ovoga puta ne može desiti ništa što bi bilo protivzakonito. Bio je u pritvoru desetak dana i za to vrijeme nije imao prilike da se okupa i presvuče, pa sam našao mogućnost da mu dostavim donji veš da bar da može da se presvuče. U međuvremenu, dok je Haris bio pod istragom, lopovi su oplajčkali stan i odnijeli sve vredne stvari iz njega. Kako kod Harisa nije ništa nađeno od pokradenih stvari a Mikiju nije pokrenuta krivična prijava, Haris je bio oslobođen i pušte kući.

    Zbog ugrožene bezbjednosti Haris je izrazio želju da ode u muslimanski dio Sarajeva. To mu je i udovoljeno, pa je ubrzo, prilikom neke razmjene, i otišao u grad.

    Bilo bi mi jako drago ukoliko bi mi danas neko mogao potvrditi da je taj divni dječak preživio onaj prokleti rat?

    Nakon završenog slučaja sa Harisom, ubijen je moj otac a njegovi egzekutori nikada nisu privedeni, a kamo li osuđeni.

    Nakon sahrane moga oca, i ne sluteći da je zbog mene bio ubijen, ponovo sam krenu sa drugovima u odbranu Vogošće.

    Skoro svakog dana predveče sjedio sam sa mladom rajom iz komšiluka na klupama ispred naših zgrada. Bilo nas je najmanje pet do šest. Tu smo se sastajali na istom mjestu, razbijali monotoniju koja je zbog rata nastala i pokvarila nam lijep život. Nakon što bi pao mrak oni bi otišli svojim kućama a ja bi otišao na borbeni zadatak. U međuvremenu sam dobio neke informacije koje su ukazivale da je porodica Ivanović bila umješana u ubistvo moga oca. Jednom prilikom zbog obaveza prama jedinici nisam bio u prilici da sjedim sa rajom na klupama, tada je naišao Marinko u pijanom stanju sa puškom u ruci i rastjerao ih govoreći:

  • "Policijski je čas, šta sjedite tu, marš svojim kućama!"

    Oni su se prepali i bez rijeći se razišli.

    Jedno junsko predvečerje dok smo opet svi kao uobičajeno sjedili na klupi ispred zgrade, izletio je Marinko. Bio je vidno pijan, uperio je pušku u nas i počeo da viče:

  • "Šta sam ja vama reko, policiski je čas, marš svojim kućama".

    Polako sam mu prilazio smirujući situaciju. Kada sam prišao dovoljno blizu uhvatio sam jednom rukom njegovu pušku za kundak, drugom za drveni dio preko gasne komeore. Bio sam dobro jači od njega i sa lakoćom sam mu nabio cijev puške u usta. Dok sam to radio raskrvario sam mu gornju usnu. Pošto sam već sumnjao da je on glavni krivac za smrt moga oca, razmišljao sam da ga njegovom puškom ubijem. Gledao sam kako da prabacim moju ruku na obarač na kojem se nalazio njegov prst, sam ga pritisnem i on bi bio gotov. A onda, odnekud se pojavi Teša, uhvati za istu pušku za koju smo i mi držali, istrgnu nam je iz ruku i stade između nas. Eto, tako je iščezla prilika da se osvetim Marinku. Uzeo sam od Teše pušku i rekao Marinku da krene ispred mene u stanicu civilne milicije. Čuo sam još od ranije da je Marinko dobio ovu pušku baš od vogošćanske milicije, pa sam pri predaji zarobljenika i puške rekao šta se desilo.

    Upozorio sam ih: "Ako tom alkoholičaru ponovo date pušku, ja vam ga više neću živog predati u ruke", dajući im do znanja da ću ga ubiti sledeći puta.
    Kada je izgledalo da je sukob između mene i Marinka završen, sreli smo se na ručku u vojničkoj kuhinji u "Hotelu Bikovo". Tada mi se Marinko obratio klimajući glavom i prijetećim glasom:

  • "Ti i ja još nismo završili!".

    Prišao sam mu, unio mu se u lice i pitao ga:

  • "Šta si to rek'o?"

    On je pognuo glavu prema podu i tiho rekao:

  • "Ništa, ništa".

    Na njegovu provokaciju nisam odreagovao ali sam od tog momenta još više bio ubjeđen da on stoji iz ubistva moga oca.

    Siguram sam da bi Marinko pokušao da me ubije, ali sam oko sebe imao drugove velikog kalibra, pa se zbog toga bojao da to učini. Njegov zet, od kojeg je sve ovo i počelo, je uvidio da sam ja visoko kotirao kod Bore kotirao, pa je i on odustao da pokuša nešto kod mene.

    Ubrzo nakon ovoga, Marinkov zet je poginuo, a on je kao i prije rata, bio manji od makovog zrna, tako da više nisam imao priliku da ga vidim na ulici a kamo li da se sukobimo.

    Mikija sam zaposli da radi kod mene u "Bodi Bilding" klubu, sve dok nije otišao na odsluženje vojnog roka, kako ne bi posumnjali da nešto znam o ubistvu mog oca. Dok je Miki bio kod mene ja sam ga štitio a sebe sam približio njima ako mi bude trebalo.
    Pokušavao sam da dođem do sigurnog dokaza, nakon čega bih bez grižnje savjesti ubio tog skota, Marinka. Nažalost niko se nije javio, od toliko onih koji su pucali u moga oca da se bar izvinu i kažu da su pogriješili i da traže oprostštaj! Hvala im! Bog nek im oprosti!

    P.S. Iz poštovanja prama poginulim, namjerno ne pominjem ime čovjeka koji je privodio Hastor Harisa!
  • vogosca- 87525 - 06.12.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Ubistvo moga oca


    Poštovani prijatelju,

    hvala ti na pozdravima! Moja porodica i ja i želimo tebi i tvojoj porodici dobro zdravlje i lijep život.

    Svaka informacije o pogibiji moga oca za mene je veoma bitna, ali te ipak moram demantovati u vezi Omera i milicionera Prutine. U vrijeme dok je moj otac bio živ, a Omer još uvjek bio u Vogošći, Omer se bojao da prenoći u stanu. Pošto je rahmetli Ifeta, Omerova supruga, u to vrijeme bila teško bolesna, on bi sačekao da ona zaspe i nakon toga bi došao kod mojih roditelja i molio ih da prenoći kod nas. Moj otac je dugo vremena radio sa Omerom, tako da mu je drage volje izlazio u susret po pitanju noćenja. Uz to bi popili još po koju čašicu rakije.

    U momentu kada je pucano u mog oca, Omer Đonlić, koji je stanovao vrata do vrata od mojih roditelja, mogao je biti meta. Tog momenta je navlačio roletnu na svom prozoru i bio potpuno izložen ubici. Međutim u njega niko nije pucao. To mi je Omer lično potvrdio u ono vrijeme dok je moj otac još uvjek ležao mrtav u svom stanu, čudeći se da tada na njegs nisu pucali. Takođe znam da u Omerov prozor nikada nije bio ispaljen ni jedan metak, što takođe dokazuje da on nikada nije bio meta. Omer je bio dobro prestrašen što je u to vrijeme bilo i razumljivo i tražio je ko bi mogo da mu pomogne ili ga bar malo smiri u tom strahu. Omer se osjećao puno sigurnije uz prisustvo Srba komšija.

    U momentu dok se pucalo na mog oca, Miloš Nikolić - Nina je u bio takođe na prozoru svoga stana. Pošto su Ninu stalno prozivali zbog njegovih sinova koji su pobjegli iz rata, i on je takođe mogao biti meta, ali ni na njega niko nije pucao.

    Što se tiče milicionera Prutine Mirsada i njegovog oca koji su stanovali iznad mejih roditelja, u momentu pogibije moga oca, bili su zarobljeni zbog toga što su se na početku rata borili u Svrakama protiv srpske vojske.

    Dan prije ubistva moga oca, ja sam na molbu Mirsove majke otišao da ih posjetim u zatvoru. Odnio sam im odjeću i donji veš da se presvuku i pitu za jelo, kuju mu je njegova mama napravila. Zbog toga što sam došao u posjetu i to im donio, Brane Vlačo se naljutio pa me je zatvorio i držao skoro tri sata u zatvoru. Kada me je pustio iz zatvora ja sam ponovo insisitirao da Mirsi odnesem to što sam mu donio. Brane je tada rekao da sam ja potpuno lud ali mi je ipak odobrio posjetu. Pozvao je Goluba miulicionera u kancelariju i rekao mu da me odveze do zatvora, a posle toga da me odbaci mojoj kući.

    Zatvor se nalazio u vulkanizerskoj radnji u Krivoglavcima. Bilo mi je sve to pomalo sumnjivo, jer je bio rat, pa sam pomislio da je to neka njihova šifra i da će me na kraju likvidirati. Ipak sam sjeo u auto, a milicioner je uradio tačno onako kako je Brane i rekao.

    Kada je moj otac poginuo, ja sam živio kod njega. Samo par minuta ranije izašao iz stana i zbog žestoke pucnjave koja je nastala po okolnim brdima, uzeo pušku i krenuo na zborno mjesto moje jedinice. Još nisam bio ni odmaka od zgrade, a moje komšije su preko telefona objavile moju pogibiju. U trenutku kada su telefoni objavljvali moju smrt ja sam bio kod Vasine mesare. Vida Kubura je dobila tu vijest na telefon ali je to demantovala, jer me je u tom momentu kroz prozor svoga stana vidjela kraj mesare. Kada sam stigao na zborno mjesto, moji saborci su me obavjestili da hitno idem kući jer mi je otac ranjen. Ubjeđen da je sve to greška, odmah sam se okrenuo i trčeći se vratio nazad. U stanu sam ugledao moga oca kako nepomićno leži na podu. Prišao sam mu i rukama podigao njegovu, metkom razvaljenu glavu. I danas mi je ta slika pred oćima! Urlao sam od muke sa nevjericom da se to dešava. Dok sam plakao nad ocem, u stan je uletio Gojko Šojić. Bio je u uniformi sa puškom na gotovs i počeo da viče na sav glas: "Ko je pucao u vojnika na mostu?"

    Onako raskalašen i samouvjeren ušao je u sobu gdje je ležao moj otac. Kada sam ga vidio, razbjesnio sam se i pošao prema njemu da ga uhvatim. On se naglo okrenuo i trčeći izletio iz stana, bježeći dalje niz stepenice. Komšije su stale ispred mene i tako me zaustavile na ulaznim vratima, smirujući me da ne idem za njim kako ne bi napravio još veće zlo od ovoga. Zaustavio sam se, ali evo i dan danas se čudim samom sebi da za ovo djelo nisam nikoga ubio. Trebao mi je svjedok, kako bi ja imao potvrdu tačnog događaja. Samo jedan svjedok mi je trebao da potvrdi moj zaključak pa da ubijem zločinca, Marinka. Taj moj svjedok je bio Zoran Živković, koji je na žalost poginuo u junu '95. godine. Moj zaključak je, ova četri gore navedena čovjeka nisu bili ubicina meta. Tačno se znalo u koji stan se pucalo. U moga oca nije pucao snajper već pet pušaka iz obližnje šume u kojoj je samo pet minuta prije toga bila završena smotra, a koju je izvšio pokojni kapetan Miloš Zorić.
    Svako ko imalo poznaje balistiku mogao je da utvrdi odakle i koliko je pušaka pucao u moga oca. Ja sam to lično utvrdio gledajući kroz rupice na duplom prozoru i utvrdio tačna mjesta odakle je svaka od pet pušaka pucala.
    Kada je milicija bila na uviđaju zbog ubistva, nisu pravili nikakav balistički uviđaj. Napravili su lažni zapisnik da su se neki ljudi došli iz Krša, obližnjeg muslimanskog sela, privukli se zgradi i sa snajperom pucali u mog oca iz osvete prema meni, zato što sam bez najave ulazio u njihovo selo.
    Taj dan kada je moj otac ubijen ja sam sa Tešom bio u Kršama kod Ibre Softića kuće. Kucali smo ali niko nam nije otvorio vrata i mi smo se vratili nazad u Vogošću. Ibro je bio vlasnik "Bosanske kafane Azra" koja se nalazila iza pošte. Pošto je kafana imala svu opremu i biliar, bila je na meta provalnika. Vojska je u vrijeme kada nema šta da radi htjela da igraa biliara. Zbog toga se očekivalo da bi je neko mogao obiti i pokupiti sav inventar. Da bi sprečio da se to dogodi, a sa Ibromn sam bio u dobrim odnosima, mislio sam da je najbolje da od njega tražim ključ kako se ne bi razvaljivala vrata. U svemu tome sam imao dobre namjere jer sam Ibru veoma poštovao kao komšiju moga rahmetli punca, pa sam mislio da bi mogao zaštiti njehgovu imovinu od provale ako uzmem ključ i otvorim kafanu a lopovi pomisle da je sad kafana u mom vlasništvu.
    Neko je navodno iz Krša javio u Vogošću da me je vidio kod Ibrine kuće i da su me držali na nišanu. Pošto su me prepoznali nisu htjeli da pucaju na nas dvojicu. Ja sumjna da je to istina, jer kada sam se vraćao nazad iz Krša susreo sam se sa Božom Jeftićem, koji je tada bio neki komandir u Jeftićima, bio je veoma ljut što smo ulazili u to selo. Mislim da je Božo taj koji je prijavio miliciji moj u ulazak u selo.
    Tako je to bilo. Milicija u to vrijeme nije tragala za ubicom nego je obmanula moju porodicu i komšije sa lažnom informacijom. Tako je Omer pomislio da snajper puca u prozore. Poslije toga više nikada niko nije pucao iz te šume. Kao komandir VP trgao sam za informacijama i složio kockice oko tog mog slučja.
    Moj otac je ubijen, zbog toga što sam pomagao nesrpskom stanovniætvu u komæiluku. Zahvaljujući Marinku Ivanoviću, kojeg je to sve iritiralo, moj otac je ubijen, a Gojko Šojić najbolje poznaje svu situaciju oko tog nemilog događaja.
    Gojko Šojić je svjedok koji krije detalje i krivca za ubistvo!

    Iako smo Gojko i ja često bili u kontaktu u toku mog komandovanja Vogošćanskim bataljonom nikada nije želio da progovori o tome. Znao je da ja znam da je bio u stanu mojih roditelja neposredno nakon ubistva moga oca. Isto tako je znao da niko iz stana nije pucao u vojnika na mostu.

    Po mojim saznanjima vojnik koji je bio na mostu je Marinko Ivanović a pucnjevi koji su usmjereni iz te zgrade prama šumi su bili od Marinkovog sina Miroslava - Mikija Ivanoivića. Miki nije pucao u svog oca nego u zrak kako bi ga štitio od nečega dok se on prebacuje do šume. Marinko je po ulasku u šumu uperio prst u prozor stana mojih roditelja i rekao sa onog prozora neko puca u mene. U tom momentu je kod prozora stajao moj tata. Od najmanje pet puašaka koje su pucale u prozor, jedna je bila precizna i usmrtila moga oca. Samo par minuta posle toga Miki je zvao po komšiluku i objavio moju pogibiju. Vida mu je rekla da to nije istina i da me ona upravo vidi kod Vasine mesare. Miki je onda rekao Vidi: "Ako nije on, onda je neko drugi poginuo u stanu kod njegovih staraca"!

    Par dana nakon sahrane moga oca susreo sam se sa Marinkom na cesti u Jeftićima. Tada je Relja Bratić bio sa mnom i zapitkivao ga je nešto što se dešavalo Kršama. Pošto mi Marinko nije izjavio saučešće, Relja je to primjetio i pitao je Marinka da li me poznaje. Tada mi je Marinko zbog nečega izgledao dosta preplašen. Iako znam da me je već vido da idem sa Reljom, a dobro me poznaje iz komšiluka, ne okrećući glavu da pogleda u mene da bi me prepoznao, samo je kratko odgovorio: "Ne poznajem ga". Ništa mi tada nije bilo sumnjivo jer još uvjek nisam znao dovoljno detalja u vezi tog ubistva.

    Kada sam sve izanalizirao, shvatio sam da je Marinko taj koji je pripremio to ubistvo a naivni su nasjeli i pucali u moga oca umjesto u mene.
    vogosca- 87497 - 04.12.2013 : Nije_Bitno USA - best (0)

    O ubistvu oca Vogošćanina Pravog


    Poštovani Pravi,

    tvoj otac je ubijen greškom, a prava meta je bio Omer, a stan iznad njega je živio milicionar Prutina koji je takođe mogao da bude meta.

    Nekoliko dana poslije tog incidenta, ja sam bio u posjeti kod Omera i kada mi je njegova žena otvorila vrata on mi je odmah rekao da sjednem na pod pošto sa brda puca snajper. Tako sam kroz priču sa njim saznao da je tvoga oca ubio snajperista. Možda bi, ukoliko saznaš ko je imao snajper ili scop da može da stavi na pojedine puške, mogao da saznaš i ko je izvršilac ubistva.

    Kad si ti u ono vrijeme pitao Omera šta se desilo, on ti nije mogao ništa da kaže jer se bojao za svoju sigurnost. On je i sada u Vogošći i stariji je čovjek, možda malo i mentalno ugrožen jer sam čuo da sam sa sobom priča kada šeta.

    Pozdrav za tebe i tvoju porodicu, kao i za posjetioca ovog sajta!
    vogosca- 82689 - 16.02.2013 : F-16 Brioni Vogosca - best (0)

    Đajić Spasoja


    Slaviša je poginuo od tromblona, a Spasoja Đajić je preživio rat. Izvinjavam se ako sam bio nejasan. Pozdrav za sve.
    vogosca- 82667 - 15.02.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Đajić Spasoja


    Nakon rata sam se kao poručnik aktivirao u VRS. Bio sam komadir Saobračajnog voda kod Ivice Topića na Palama. Tada sam preporučio Spasoju Đajića kao dobrog i pouzdanog borca da ga prime u ČVP. Počeo je da radi kao vojni policajac pod ugovorom. Mislim da je tada živio u regionu oko Pala. Danas, više ne znam gdje se nalazi. Možda se vrati u Foču, jer su njegovi odatle doselili u Hotonj.
    vogosca- 82655 - 15.02.2013 : F-16 Brioni Vogosca - best (0)

    Đajić Spasoja


    Vidim da "Pravi" pomenu Spasoju Đajića. Poznavao sam ga veoma dobro, radili smo zajedno prije rata. Bio je uvijek nasmijan i vedar i spreman za šalu. Veoma dobar lik. Preživio je rat, ali ne znam gdje sada živi jer odavno nisam ništa čuo o njemu.

    Spasoje je bio nerazdvojan sa Slavišom Boškovićem sa Kremeša. Slaviša je bio veoma mlad kad je poginuo na Orliću u jesen '92. godine. Imao je oko 19 godina. Bio sam prisutan kad je Slaviša poginuo, pokušao je da ispali tromblon, ali je greškom stavio bojevi metak.

    Kako smo radili skupa, sa njima dvojicom je uvijek bilo zanimljivo. Momci uvijek raspoloženi za šalu.
    vogosca- 82607 - 14.02.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Đajić Spasoja


    Jedao od velikih junaka Hotonjskog bataljona, a koji se ne pominje na ovom sajtu, bio je Đajić Spasoja.

    Spasoja je bio jedan od velikih junaka iz Hotonja. On je došao u ispomoć Vogošćanskom bataljonu na liniju Ježevi kada je tamo bilo najteže. Sa njim je tada došlo još 7-8 boraca kojima je on do tada bio komandir. U toj grupi je bio junak do junaka: Galinac Radenko-Gali, Radovanović R. i Đajić Spasoja...

    Momci koji su bili džoker u brigadi, oni su išli tamo gdje niko neće. Do dolaska u moj bataljon bili su na svim linijama gdje su se vodile žestoke borbe za opstanak.

    I tako, ova herojska grupa dolazi u bataljon da pomognuu u odbrani Vogoće. Nakon spajanja Hotonjskog i Blagovačkog bataljona, ostaju u Vogošćanskom bataljonu. U "Operaciji prsten" njihova grupa je dala značajan doprinos u osvajanju Glavice. Nakon toga, nastavljaju sa učešćem u "Operacije prsten, a Spasoju postavljam za komadira Jurišnog voda Vogošćanskog bataljona.

    Posle pogibije Bogoljuba Đajića-Bore, Sposojinog rođenog brata, izdajem naređenje u kojem Spasoju sklanjam sa funkcije komandira jurišnog voda.
    vogosca- 82596 - 14.02.2013 : Neba Bak Smederevo - best (0)

    Ljuba četnik


    Neko pomenu Ljubi četnika! Nisam siguran da li je on bio iz Niša, ali znam da je bio u vodu pod vođstvom Zozrke iz Apatina. Ja sam ga upoznao u Vogošći i za njega mogu da kažem samo reči hvale, laka mu crna zemlja. O tome odakle je možda može napisati Vogošćanin Pravi pošto ga je on poznavao mnogo bolje od mene. Pozdrav.
    vogosca- 80003 - 29.11.2012 : Vitez Koja Beograd - best (0)

    Ljuba Četnik


    Neba Bak, pominjes Ljubu Četnika koji je poginuo u akciji na Hotonji 1992. godine. Radili li se o Ljubi Ivanoviću iz Nišsa? Za njega sam čuo da je bio izuzetno hrabar borac i da se pokazao na Vukovaru.
    vogosca- 73232 - 29.08.2012 : Dragan Tanco Crvenka - best (0)

    Sećanje na Ružu i dobrovoljce


    Bila mi je čast što sam imao vođu kao što je bio Ruža i što sam se borio rame uz rame sa dobrovoljcima koji su dali svoje živote za Republiku Srpsku.

    Ruza je bio pravi vođa. Dosta sam od njega naučio što mi je kasnije koristilo kada sam odlazio na ratište. Njegov lik će mi ostati uvek u sećanju. Neka mu je večna slava!
    vogosca- 67608 - 09.03.2012 : Slobodan Krivosija Prigrevica - best (0)

    Bikan


    Bikan se zvao Tomanović Milutin i sahranjen je u Prigrevici. Njegov saborac koji je ranjen na Žuči 22. avgusta 1992. godine.
    vogosca- 65962 - 28.02.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Muslimani u Bosni nemaoružan narod


    U Svrakama, selu pokraj Semizovca u kome je uglavnom živjelo muslimansko stanovništvo, prilikom zauzimanja i razoružavanja stanovnika nađen je jedan minobacać 82mm za koji je njegov vlasnik, navodno rekao da ga je kupio još daleke 1987. godine. Vogošćanski muslimani su opravdavali posjedovanje tog minobacaća, govoreći:

  • "Iimao čovjekj pare i kupio ga, pa šta?"

    Zanimljivo, zar ne?
  • vogosca- 65913 - 28.02.2012 : Crni Orao Ilijać - best (0)

    Ako laže koza, ne laže rog


    Pročitah naslov "Naoružavanje muslimana", pa da povodom toga dodam i članak objavljen u "Vogošćanskom biltenu" koji mi je pri ruci, a u kome piše i ovo:

    Povodom 18 godina od formiranja Patriotske lige Vogošća, koja je obilježena 15. 06. 2009. godine ispred Adil-begove džamije na Kobiljoj glavi, okupili su se brojni gosti...

    Tom prilikom je dodjeljeno šest zlatnih plaketa: Safet Baždar-posthumno, Murat Čutura, Ekrem Efendić, Sabit Kobiljak, Vehbija Imamović i Eset Muračević čija fotografija stoji u ovom biltenu.


    Ovo navodim iz razloga što muslimani uporno tvrde da su napadnuti od Srba, a Srbi ćute li ćute. A kada odbijete 18 godina od 2009. godine, dobićete tačan datum 15. 06. 1991 godina. Taj datum govori, kada je formirana i naoružana Patriotska liga Vogošće. Znači da je to bilo nekoliko mjeseci, ili bolje rečeno, skoro godinu dana prije održanog referenduma 1992. godine.
    vogosca- 53162 - 23.11.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Srpska tolerancija


    Primjer muslimana koji je sa zelenom beretkom na glavi došao iz Sarajeva da iz vogošćanske pošte pošalje paket nije izolovani slučaj sa kojim su vogošćanski Srbi pokazali toleranciju i strpljenje. U Vogošći je bilo puno sličnih slučajeva u toku rata a da srpska strana nije zbog toga zarobljavala niti ubijala muslimane, što se upravo dešavalo na područjima koja su kontrolisali muslimani. Srpska strana je sve to tolerisala u cilju očuvanja kakavog-takvog mira i na taj nain našla kompromis u političkoj krizi. Da su muslimani imali istu takvu toleranciju prema Srbima do ratnih sukoba nikada ne bi ni došlo.
    Navešću još jedan od primjera kojeg se veoma dobro sjećaju. Srbi iz Vogošće, a vjerujem i mnogi pošteni muslimani, koji su tada živili u Vogošći kao i stanovnici sela Uglješići dobro se sjećaju te srpske tolerancije.

    U toku aprilskih dana '92, pred samo izbijanje krvavog rata, Vogošća je bila proglašena Srpskom Opštinom. Na jarbolu ispred zgrade Opštine Vogošća viorila se srpska trobojka. Na ulicama Vogošće bilo je mirno, a slutilo se da je to nekakvo zatišje pred buru. Narod je provodio vrijeme u svojim stanovima i kućama. Sve oči su im bile uprte u TV prijemnike, na kojim se sa nestrpljnjem očekivalo da će se objaviti politički dogovor stranaka na vlasti sa kojim bi zveckanje oružja napokon moglo da prestane. U toj ratnoj napetosti nenadano su počeli da odjekuju rafali iz automatskog naoružanja. Rafali su dolazili iz pravca sela Uglješići, razbijajući muklu tišinu na ulicama Vogošće. Nastala je neopisiva napetost. Očekivao se žestok odgovor ali se ipak desilo nešto neočekivano i sasvim drugaćije. Jedan takav rafal mogao je da izazove nezadrživu lavinu rata na ulicama Sarajeva. Ipak, vlasti Srpske opštine Vogošća su mirno i bez upotrebe oružja stupila u kontak sa mještanima Uglješića raspitujući se zašto je otvorena vatra prema Srpskoj opštini Vogošća. Mještani Uglješića su odgovorili da je Ado Žero zvani Guz, u pijanom stanju otvorio rafalnu paljbu prema naseljenom djelu Vogošće. Obećali su da se to više neće ponoviti i da će Adu oduzeti oružje. Tako je na miran način završen taj opasni incident.

    U početku rata, iako smo znali da su mještani Uglješića naoružani i da su držali vatrenu liniju prema Vogošći, srpska strana im je garantoval da ih neće vojno napasti niti tražiti da predaju naoružanje koje su posjedovali. Obećanje je održano i ne samo to, nego je dozvoljeno stanovnicima Uglješića da se slobodno kreću i bez ikakve kontrole ulaze u Srpsku opštinu Vogošća.

    Između ostalog, moj prijeratni prijatelj Skenderović Nedžad-Feđa, redovno je odlazio iz Vogošće u Uglješiće da donese mlijeko za svoju djecu, koja su tad bila na moru u Hrvatskoj. Njegov svakodnevni odlazak u Uglješiće bio je sumnjiv. O njegovom kretanju kao i posjedovanju pištolja 7, 65mm mene je obavjestila civilna milicija ali ništa nisu poduzeli po tom pitanju. Pošto je selo bili u potkovici okolnih srpskih sela i samog naselja, mještani Uglješića su samoinicijativno napustili selo i otišli u muslimansku vojsku u Sarajevo. Duži period, selo Uglješići bilo je potpuno prazno a srpska vojska do sredine avgusta '92 nije ušla u selo i zaokruži ga u teritoriju Srpske Vogošće.

    Ovakvih primjera u toku rata na muslimanskoj strani nije bilo!
    vogosca- 46542 - 15.10.2011 : Jury Brnic Ch - best (0)

    Zoran Jeličić


    Za Vogošćanina Pravog, tražim već više od 20 godina druga iz vojske Zorana Jeličića iz Vogošće rođenog 1966. godine. Služili smo vojsku u Zrenjaninu gdje je Zoran imao i rodbinu. U nekim vašim zapisima sam vidio da pišete o pokojnom Zoranu zvanom Pice ne znam dali je riječ o istom Zoranu ili ih ima više u Vogošći. Molio bih da mi kratko odgovorite. Hvala!
    vogosca- 30143 - 17.05.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ranjavanje generala Josipovića


    Prije nekoliko dana na email mi se javio, moj školski drug i prijatelj, koji redovno čita tekstove na sajtu.

    u nekoliko navrata se i on javljao sa pseudonimom Kremeš. Dobio sam od njega odobrenja da objavim tekst koji mi je poslao, zamolio me ja da ne objavljujem njegovo ime i prezime, a poslao mi je teskst sedeće sadržine:


    Povodom tvog zadnjeg pisanja na blogu (o šefovom ranjavanju) biću slobodan da te dopunim jer sam baš tada pošao na uzbunu ispod repetitora sa dva druga i kamion nas je dovezao do Ranča. Pored nas je projurio đip, začula se pucnjava i čula se škripa guma. Nismo mogli da vidimo šta se dešava jer smo bili u krivini ali smo u prvi mah pomislili da je neka zasjeda jer je napad visio u vazduhu. Pažljivo smo krenuli ispod ceste i na putu vidjeli komandanta kako se tetura. On se nas više uplašio jer je već bio rukom na pištolju, ali smo ga brzo uvjerili da smo naši i prenijeli ga cestom do Ranča. Bio je dezorjentisan i polusvjestan situacije u kojoj se nalazio. Sve vrijeme je pokazivao u pravcu brda i govorio nešto nerazumno.

    Vratili smo se da vidimo šta se de(ava jer smo i dalje sumnjali da neko nije u zasjedi. Pokojni Veto i ja smo otišli do đipa koji se nalazio u rijeci ispod mosta. U njemu smo zatekli mrtvog vozača. Voda je bila do pasa, pa smo ga sa mukom izvukli a zatim ponijeli prema Ranču.

    Negdje na pola puta, sa Taračin Dola su nas vijeli muslimani, pa su zapucali iz brovinga. Mi smo zaključili da su i na đip pucali iz brovinga. Potom je došli neki momci iz VP Semizovac. Oni su preuzeli tijelo, i tek sam tada saznao o kome se radi.

    Nakon ovog događaja desio se i onaj muslimanski proboj na cestu, pa sam ja ovaj događaj skoro i zaoravio.

    Hvala ti još jednom što nam osvježavaš sjećanje na naše heroje!
    Pozdrav!
    vogosca- 29702 - 14.05.2011 : Valter - best (1)

    Odbrana Pretisa


    Odbran Pretisa je bilo moje prvo ratno iskustvo. U akciju smo krenuli u šest sati ujutro. Tamo smo zatekli stanovnike Hotonja, koji su se već uveliko borili sa Zelenim beretkama jer su oni bili bliže teretnoj kapiji i vidjeli su šta se dešava. Krenuli smo iz pravca glavnog ulaza i kroz boriće iznad Transporta.

    Sve ovo je trajalo oko dva sata i dobro se sjećam svakog detalja kao i Vikića na transporteru sa megafonom kako nas je pozivao da ih pustimo da izvuku ranjene i poginule. Dok je ovo govorio pred glavnu kapiju je došao kombi prepun Zelenih beretki. Radilo se o muslimanima iz Olova. Njihova namjera je bila da nas napadnu sa leđa. Za njima je došla i hitna pomoć, Lada karavan iz Sarajeva. Međutim, našom pribranošću nisu uspjeli u tome tako da je većina zauvjek ostala pred kapijom.

    Pokojni Tošo je bio jedini Vogošćanin koji je dejstvovao po neprijatelju i to ispod borića iz pravca malog parkinga. Tek kasnije je stigao Bora Radić sa svojom grupom. Ja sam ga odveo do mjesta na Tasovom krovu odakle je zoljom gađao vikićev transporter, ali zbog velike udaljenosti bio neprecizan. Ipak, mogu da kažem da je pogodio veoma blizu.

    Glavni napad na Pretis su vodili muslimani iz Vogošće i Barica, a koji su radili u Pretisu i Konesu, tako da su poznavali teren. Međutim, ni to im nije pomoglo jer smo mi odlučno branili vjekovnu srpsku zemlju.
    vogosca- 29603 - 13.05.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Odbrana PRETIS-a


    Opisaću te događaje onako kako sam ja to doživio i čega danas mogu da se sjetim.

    Petak uveče, na dnevniku Yutel, koji je tu noć vodi Goran Milić, objavio je da su kamioni JNA i srbočetničke formacije krenule iz Ilijaša i kreću se u pravcu Vogošće da bi pokupile MTS iz PRETIS-ovih magacina. Tom prilikom je Goran Milić javno pozivao narod Vogošće i okolnih mjesta da izađu na vogošćansku petlju, stanu ispred vozila JNA kako bi ih spriječili u njihovoj namjeri. To je bila velika laž, jer kamioni JNA nisu ni išli prema fabrici.

    Yutel, kojem su u to vrijeme mnogi Srbi vjerovali zbog njegovog naziva i realnih izvještavanja o ratnim zbivanjima u Sloveniji, obmanjivao je narod da bi obezbjedio siguran prilaz Alijinim paravojnim formacijama da bezbjedno uđu i opljačkaju fabriku "PRETIS".

    Te noći nakon Yutel-ovog dnevnika, dok su građani Vogošće spavali, u fabriku su upali Alijine paravojne formacije i Vikićeva specijalna policija, zarobili su redovnu smjenu fabričkog obezbjeđenja, koja je tu noć bila na dužnosti. Srbe su otjerali kući, rekli da se više ne trebaju vraćati na posao, a obezbjeđenje muslimanske nacionalnosti zadržali da im pomognu u obezbeđivanju okupiranog kruga fabrike dok oni pljačkaju PRETIS-ove magacine.

    Yutel-ov plan da podigne narod Vogošće protiv JNA nije uspio, što je uveliko pomoglo da se srpski narod Vogošće samoorganizuje i dobro odrađenom akciom, likvidiraju Alijinu grupu koja je je okupirala krug i oslobodi fabriku "PRETIS" i na taj način pomognu da fabrikom ovladaju srpske vojne formacije. Postavljene su straže u krugu fabrike, da se bi se zaštitili od eventualnih novih napada Alijine vojske. Fabrika je ostala do kraja rata u srpskim rukama, nastavila je sa proizvodnjom granata velikih kalibara i bila od velikog značaja za odbranu cijelokupne teritorije Republike Srpske.

    U subotu rano u jutro, dok je na vogošćanskim ulicama još uvjek bio mrak, probudili su me neprekidni rafali iz automatskog naoružanja. Ustao sam iz kreveta i počeo da osluškujem, kako bi mogao da odredim iz kog pravca dolazi puščana paljba. Pošto sam tada stanovao u Omladinskoj ulici, lako sam mogao ustanoviti da zvukovi rafala dolaze iz pravca fabričkog kruga.

    U to vrijeme sam još uvjek išao na posao, iako je bilo puno poteškoća da se organizuje redovna radna smjena, zbog čestih barikada na ulicama koje su sprečavale dolazak ljudi na posao. Tog dana u subotu 18. aprila, trebao sam da obavim remont na postrojenju na kojem sam radio kao mašinista u TAS-ovoj lakirnici. Već je bilo svanulo i ja sam trebao da krenem na posao a pušćana paljba se još uvjek nije smirila. Nisam znao šta da radim, pozvao sam telefonom fabričko obezbjeđenje koje je bilo na TAS-ovoj kapiji. Pokušao sam da im objasnim da trebam da dođen na posao i pitao sam da li je to izvodljivo s obzirom da se još uvjek čula pucnjava. Sa druge strane telefonske žice, dobio sam ljubazan odgovor da je u fabrici došlo do nekakvih problema i da je za mene bolje da ne dolazim na posao, taj dan.

    Zbog svega što se dešavalo u Bosni a posebno u Sarajevu, lako sam došao do zaključka da je u krugu fabrike došlo do borbi. Kada je jutro uveliko poodmaklo odlučio sam da krenem prema zgradi opštine Vogošća i tamo se raspitam šta se te noći dešavalo u krugu fabrike.

    Na ulici sam sreo nekoliko prijatelja srpske nacionalnosti koji su mi rekli da je Vikić sa paravojnim formacijama nasilno ušao u krug fabrike i pokušao izvuće MTS i Pretis-ovih magacina.

    Vikićevi i Alijine parvojne formacuje su došle iz Sarajeva, ušli su na prevaru u krug fabrike "PRETIS-a" razoružali stražare srpske nacionalnosti koji su radili na obezbeđenju fabrike i rekli im da se više ne vraćaju na posao. Sa druge strane, zadržali su muslimane da im pomognu u obezbeđenju fabrike dok oni pljačkaju magacine.

    Na svu sreću, razoružani Srbi, nisu otišli svojim kućama nego su se obratili stanovnicima Blagovca i objasnili im šta se dešava u fabrici. Blagovčani su odmah izvjestili srpski krizni štab Vogošeće o tome. Ubrzo potom je na Blagovac je stigao Boro Radić sa svojom tek formiranom jedinicom srpskih dobrovoljaca. Bez oklijevanja su ušli u fabriku i vješto likvidirali naoružane grupe ljudi u krugu fabrike.

    Pošto su vidjeli da su magacini otvoreni i iz njih izvučen dio MTS, a u krugu fabrike su zatekli naoružane ljude koji nisu bili radnici obezbjeđenja, shvatili su da će se Alijine paravojne formacije ponovo vratiti u fabriku, pa su organizovali odbranu i postavili zasjedu ispred kapije PRETIS-a. Njihove pretpostavke su se obistinile, jer je pred krug fabrike došao autobus u kojem su bili naoružani ljudi, koji su trebali preuzeti obezbeđenje fabrike. Tog momenta je otvorena vatra na njih i kompletna jedinica je likvidirana. Dok se sve to dešavalo, prilazilo je jedno vozilo za koje se kasnije pretpostavljalo da je u njemu bio Vikić, vidio je šta se dešava sa autobusom, okrenuo je svoje vozilo i u zadnjem momentu uspio da pobjegne u pravcu Sarajevu.

    Nakon ovog događaja mi je postalo jasno šta muslimani planiraju da urade u Bosni, pa sam sa nekoliko mojih prijatelja otišao u hotel "Biokovo" u Vogošći. Tamo sam našao Brenju i pokojnog Tomu Milovića i kod njih se prijavio za mobilizaciju, kao dobrovoljac za odbranu srpskog naroda.

    Moram da napomenem, ovaj tekst koji sam napisao o borbama za fabriku, čuo sam od drugih, tako da ne mora u cjelini biti tačan, stoga molim one koji znaju nešto više o ovome da dopune ili demantuju neke od mojih navoda.
    vogosca- 29602 - 13.05.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Odbrana UNIS-ovih fabrika u Vogošći


    Na početku rata u krug fabrike u Vogošći upale su Alijine paravojne formacije, razoružale redovnu smjenu obezbjeđenja, Srbe otjerali kući a muslimane zadržali da im pomognu u pljačkanju PRETIS-ovim magacina. Borina jedinica i mještani Blagovca su se samoinicijativno organizovali i u toku noći uspjeli da oslobode fabrički krug od Alijinih specialnih jedinica i sarjevskih kriminalaca pod oružjem koji su sebe nazivali "Patriotska liga" i "Zelene beretke".

    Taj događaj je. po mišljnju velikog broja Srba u Bosni, uticao na cjelokupni tok građanskog rata u BiH i pomogao da se srpski narod odbrani na prostorima Srpskog Sarajeva.

    Muslimanski mediji o detaljima oružane pljačke u fabrici PRETIS ne obavještavaju građane BiH. Građani FBiH su podigli spomenik poginulim pljačkašima.

    Ovako je u Vogošći obilježen taj događaj!

    "PRETIS" " sjećanje na 18. april 1992. godine

    Danas je u Vogošći, na lokalitetu Teretne kapije vogošćanskih tvornica upriličena manifestacija obilježavanja uspješnog izuzimanja materijalno-tehničkih sredstava iz vogošćanske firme "PRETIS" " sjećanje na 18. april 1992. godine.

    Akcija je izvedena bez ijednog ispaljenog metka, a izvučeno je 1. 100, protivoklopnih raketa, kamion minobacačkih granata i drugih tehničkih sredstava. Zajedničkim snagama akciju su izveli Specijalne jedinice MUP-a RBiH Odreda policije "Bosna", pripadnici CSB-a Stari Grad, jedinice Teritorijalne odbrane i Patriotske lige.

    Nažalost, u nastavku Akcije svoje živote su izgubili brigadni general Safet Hadžić i njegovi saborci: Fahrudin Čavčić, Almir Islamović, Senad Čirić, Sead Velić i Nermin Željković.

    Tim povodom je na ulazu u Teretnu kapiju "PRETIS""a, a na inicijativu UB "Patriotska liga" općine Vogošća svečano otvoreno Spomen obilježje učesnicima akcije.




    Evo i jedne dopune na ovaj izvanredni tekst "Vogošćanina Pravog":

    Koliki je bio značaj ove akcije, tj. preuzimanje kontrole nad fabrikom, govori i činjenica da je "Pretis" bio jedna od dvije fabrike na području bivše Jugoslavije u kojima su postojale prese od 600 tona za pravljenje čaura velikog kalibra. Pretis je imao čak dvije takve prese.

    U skladištima JNA je na početku rata zatečeno izvjestan broj granata visokog kalibra, ali su one potrošene već u privim mjesecima rata. Nakon toga, 95% granata ispaljenih na području Bosne i Hercegovine proizvedene su u ovoj fabrici. Fabrika je radila u tri smjene a komadant fabrike je bio direktno odgovoran Glavnom štabu VRS. Izdavanje granata iz ove fabrike išlo je isključivo po nalogu Glavnog štaba VRS, a na osnovu papirologije koju je za GŠ VRS pripremala Komanda 27. pozadinske baze, čije sjedište je bilo u Sokocu.

    Veoma mali broj čaura velikog kalibra je dolazio iz uvoza, uglavnom iz Rusije jer ova fabrika nije pravila granate za neka oruđa koja su porijeklom iz Rusije a bila su u arsenalu Vojske Republike Srpske.
    vogosca- 25487 - 09.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Perićevo ubistvo


    Siguran sam da niko ne bi mogao reći gdje se nalazi tijelo pokojnog Perića, i to iz više razloga, a to su:

    Kao prvo, bio bi osumnjičen da je učestvovao u Perićevoj likvidaciji.

    Drugi razlog je, jer je tijelo bačeno u rijeku Bosnu i voda ga je odnijela ko zna koliko daleko.

    Kao treće, ko god je znao šta se desilo sa Perićem znao je da će se to desiti i njemu ako nekome kaže.

    Četvrti razlog je, niko ne može da sa sigurnošću tvrdi ko je Perićev ubica, onaj, na koga se tada sumnjalo.

    Danas, poslije toliko godina, Perićev brat bi mogao da kaže šta je saznao o ubistvu njegovog brata ali su osumnjičeni mrtvi i rasvjetljavanje istine ne bi puno promjenilo sadasnjost.

    Ovo su ujedno i razlozi zbog čega ni ja nisam htjeo da pišem o ovom nemilom događaju i spominjem imena, iako znam je jedan od njih posredno učesvovao u ubistvu moga oca.
    vogosca- 25474 - 08.11.2010 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (0)

    Dešavanja u Vogošći iz perspektive jednog dobrovoljca


    Pozdrav braći pravoslavcima. U mom prošlom javljanju došao sam do zastavnika iz Vojne policije koji je bio glavni u Vogošći za mutne radnje. Nas dobrovoljce je oterao pričom da nismo potrebni, a ljudi sa Hotonje znaju koliko smo im trebali u trenutku kada smo im stigli u pomoć, otprilike u oktobru 1992. godine. Oni koji poznaju situaciju iz tog vremena znaju o čemu pišem.

    Posebno mi je ostalo lepo u sjećanju da smo svako jutro svraćali kod baba Vuke na kafu u lokalu ispod stanice milicije. Tu se kafenisalo do popodneva, u zavisnosti koliko smo imali slobodnog vremena, što zbog straže što zbog intervencija kojih je bilo u izobilju. Spavali smo u hotelu, i to je bilo jedino što je bilo dobro jer hrana je bila ne daj Boze. Vogošća je u to vreme bila prazna u odnosu na druga mesta. Pušili smo "Laru", jer drugih cigara nije bilo. Tek ponekad bi naišli na "Partner", i on nam je bio kao "Marlboro".

    Jednom prilikom su me stariji borci odveli u Kiseljak gde sam se odsekao kad sam video "ujke" koje su nam poželele dobrodošlicu rakijom. Kod njih je bilo svega i svačega: hrane, alkohola, cigareta... Cvetala je trgovina golfovima. Iz jednog mesta u drugo i tako u krug, svaki golf je vredeo 5000 DM. Između ostalog i to je bio vid trgovine i to veoma unosan, a svi su bili kradeni.

    Na pijaci u Vogošći dobro je išla trgovina devizama. Kada ljudi nisu imali šta da jedu, prodavali su sve što se moglo prodati. Tako sam i ja na pijaci kupio nekoliko pištolja od ljudi kojima je trebao novac za hranu. Bilo je teško ljudima, ali i nama pa smo u hotel donosili hranu za nas i osoblje a i za izbeglice kojih je bilo dosta.

    Upravnik hotela je bio jedan fin čovek i pomagali smo im a i on je nama izlazio u susret za mnoge stvari. Tako je jednom prilikom tipovan magacin ispod hotela pa je "pukao" i u njemu je pronađeno dosta hrane koje je neko sakrio i to se posle preselilo u hotel.

    Po mom zaključku, grad je bio leglo trgovine i svakojakih ljudi, što iz grada što sa strane. Tako mi je jednom prilikom jedan stariji čovek ispričao užasnu priču o ljudima koji su mu ubili sina i pobegli za Beograd. Stari je nudio ogromne pare da se nađu tipovi koji su opet zbog "trgovine" likvidirali dedinog sina. Taj stari je ziveo u zgradi iznad video kluba.

    U Vogošći je bilo mnogo korumpiranih ljudi pa su neki od njih pravili planove sa nama dobrovoljcima. Nas je bilo dosta iz SD-a, pa je zbog toga došlo do podele među nama jer dosta nas nije pristalo na takve prljave poslove. A trebalo je da odemo, zauzmemo i očistimo neku fabriku u Rajlovcu gde su se nalazile neke mašine koje su trebale da budu oterane u Beograd gde bi bile prodate za više od od 20 miliona maraka. Nama bi pripao veliki deo. Mi smo se razdvojili i polovina mojih zemljaka je otišla "trbuhom za kruhom" pa je jedan moj zemljak i poginuo a jedan ostao trajni invalid jer su otisli da rade za "biznismene" iz Vogošće.

    Mnoge stvari nisu štimale, a i politika je umešala svoje prste a ljudi koji su bili direktni akteri ovih događaja složiće se sa mnom.

    Veliki pozdrav za mog prjatelja, komandira Bucu.
    vogosca- 25285 - 22.10.2010 : Neba Bak Smederevo,Srbija - best (0)

    Uspomene iz Vogošće


    Evo, javljam se ponovo, mada još uvek nisam sabrao utiske nakon moga prvog javljanja. Bilo je to davno, i ja sam zakopao u dubini duše sva zbivanja iz tih ratnih vremena, ali nisam ostao ravnodušan i sećanja su pohrlila kao luda...

    U Vogošću sam došao sa ekipom iz Sd-a i pristizali su sa svih strana i bio sam zatečen sa svim zbivanjima u tako malom gradiću gde je sve vrvilo od vojske i naroda. Datume ne pamtim, tek poneki mi navire kroz maglu.

    Vogošćanska legenda, Bora Radić je poginuo od srpske ruke. Ovo vam pričam na osnovu kazivanja momka koji je bio u Zehrinom obezbeđenju i koji je bio uplašen za svoj život i za život svoje porodice. Naime, Zehra je imala mnogo mlađeg ljubavnika od Bore, a imala je i mnogo para i zlata pa je samim time Boro postao suvišan u njenom životu te je i usledila sačekuša pa se kasnije objavilo da su ga zeleni ubili. Kasnije je pokušavala i Igora da likvidira, a da li je uspela ne znam.

    Taj isti momak je jednom prilikom tipovao Zehru kad je odvozila silne pare i zlato na neko mesto samo njoj znano. Momak je za tipovanje tražio parče kolača na šta su je njih nekoliko sačekalo i paljbom iz snajpera pokušali da je likvidiraju, ali nisu uspeli jer je ona vozila blindirani Audi 80, zelenkaste boje. Taj događaj se desio mislim u oktobru 1992, a nakon toga je taj momak dobio prekomandu u Ilijaš kako smo kasnije dobili informaciju, tako da je po toj prici Bora ubijen od bratske ruke za šaku para jer ne verujem da se njegov ubica ovajdio jer je Zehra bila teška po tom pitanju.

    Što se šverca tiče, potpuno sam siguran jer sam i sam jednom prilikom prisustvovao tovarenju granata i po priči zaduženih da se odveze na liniju tamo negde. Drugom prilikom su granate odnete isred Saobraćajnog fakulteta dan pre razmene, a kojom je rukovodio moj pobratim koji je u to vreme bio policijski službenik.

    Negde u toku 1995. godine u Trnovu je uhvaćen jedan zeleni po imenu Jasmin, koji je detaljno opisao sve puteve šverca.

    Na Hotonji je 1992. godine bila akcija u kojoj je bilo dosta mrtvih i ranjenih. Tog kobnog dana je bila jaka borba, poginuo je moj drug Paja, Ljuba četnik i ako se ne varam momak po imenu Savan.

    Savan je bio strašan momak! Bio je levoruk i da toga dana ne beše njega ko zna šta bi se sve desilo. Svojom sigurnom rukom je smaknuo jedan bunker zbog koga se nije moglo dalje i tek nakon njegovog preciznog projektila, čini mi se iz RB-a probijene su linije zelenih i sledili su upadi u tranšee.

    Na Žuči je bilo za Bogu plakati! I ja sam se odsekao kao i mnogi jer nikome nije bilo svejedno, pogotovo kada je probijena naša linija i kada su nas zeleni pritisli, ali ubrzo pristigli u pomoć momci iz Ilijaša i nešto boraca iz Vogošće. Tu mi umalo ne poginu još jedan drug iz Sd-a, jer je pokrivao devojku, i nažalost ne oženi Vogošćanku. Žuc je priča za sebe, mnogo je ljudi poginulo.

    U Vogošći smo dobijali puno para, silne akontacije, plate unapred, bonusi, pa zbog toga mislim da je Vogošća bila veoma bogata kad su nam nudili toliko para, tj. Milan Babić. Čovek koji nam je delio pare i šakom i kapom, naime za tenk koji je ostao na Žuci a koga su zeleni odvukli dobijali po 1500 dm, kao i za razne akcije. Milan Babić je bio fin čovek, mislim da je bio predsednik opštine, bio je na sahrani mog druga Paje u SD-a.

    O Žuči se ne treba baš toliko prisećati jer je bila mučna, čini mi se za sve koji su bili gore.

    U Vogošći je bilo puno razno-raznih malverzacija i to mi se nije sviđalo jer je maltene svako vukao na svoju stranu kao na primer ja mislim zastavnik vojne policije u to vreme, u oktobru, kad smo rasporedjeni na Hotonju da čuvamo straže gde su ljudi bili na stražama po 12 sati jer nisu imali dovoljno ljudi. Taj isti tip nas je posle nekoliko dana oterao sa izjavom da nismo više potrebni i da možemo da se vratimo za Srbiju. Jedan od razloga je naveo i neozbiljnost jer sam ja sa malim Cakom sa Hotonje tromblonom prekinuo dalekovod. On je bio glavni za šverc.

    Ovom prilikom pozdravljam Pravog, verovatno se znamo a pričaćemo.
    vogosca- 24889 - 31.08.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Crkva u Vogošći


    Vogošća je bila industijsko naselje koja je po popisu iz 1991. godine imalo većinsko srpsko stanovništvo. Hrvata je bilo vrlo malo pa zbog toga nisu bili u mogućnosti ni da osnuju svoju nacionalnu stranku.

    Iako u Vogošći bilo najviše Srba, cijela opšina Vogošća je imala samo jednu crkvu. Razlog za to je bio politički pritisak na Srbe da budu komunisti i zalažu se za bratstvo i jedinsto. Tako su Srbi od svih naroda i nacionalnih manjina u Bosni imali najmanji broj vjernika. Onaj ko je bio religiozan, to je skrivao za sebe jer bi ga druge nacije odmah prozivale da je četnik.

    Zbog toga je Vogošća imala samo jednu srpsku pravoslavnu crkvu koja je, sve do osnivanja nacionalnih stranaka, imala jako mali posjetilaca.

    Za razliku od Srba, muslimani su polagali puno više pažnje svojoj vjeri i vjerskim objektima. Zbog toga su veoma rano počeli da grade džamije po Vogošći. Džamija u Ugorskom je postala mala za vjernike koji su u nju dolazili, pa su započeli tražiti lokaciju za izgradnju nove džamije. U Omladinskoj Ulici, na lokaciji kod osnovne škole "Igmanski marš" i diječijeg obdaništa "Mira Cikota" planirana je izgradnja nove džamije. Kada su srestva za izgradju već bila prikupljena, a papiri za građevinsku dozvolu dobijeni, stanovnici Vogošće i komunisti su se pobunili za izgradnju džamije, prije svega zbog blizine škole i obdaništa, jer se smatralo se da bi takav objekat bio provokativan za građane koji nisu bili islamske vjeroispovjesti.

    Iz tog razloga je odlučeno da se džamija ne pravi na toj lokaciji, pa su započeti radovi u selu Bradici, koje je bilo uz samo naselje i na uzvišenju tako da je objekat dominirao čitavom Vogošćom.

    Do početka rata, džamija nije završena a u ratu je oštećena.

    Moram da napomenem da je u Vogošći napravljen jedan objekat koji je ličio na džamiju, pa je zbog toga došlo do negodovanja građana. Taj objekat je kasnije dobio naziv "Dom penzionera". Nakon završetka rata muslimani su "Dom penzionera" preuredili i od njega je napravljena džamija.

    Kada sam prošle godine prošao kroz Vogošću, primjetio sam da svako brdo ima džamiju: džamija za izbjeglice, džamija za domaće stanovnike, džamija za strance, džamija za...
    vogosca- 24886 - 31.08.2010 : Evropa - best (0)

    Crkva u Radića potoku


    Kolko ja znam u Radića potoku nije bilo crkve, možda neka kapela. Vogošća nije imala crkvu, pa smo uglavnom posjećivali onu u Reljevu. Negdje pred sam rat trebala da se gradi crkva na Blagovcu (mislim na Rosuljama) ali do toga nije došlo zbog našeg srpskog posla. Pare su sakupljane, ali samo Bog i pop Bosnić znaju gdje su i koliko ih je skupljeno. Kod nas je novac sakupljao pokojni Jeftić Makso. U isto vrijeme, kod nas su džamije nicale kao pečurke poslije kiše. Samo kad se sjetim kolika je napravljena na Bradićima, a nas tliko Srba iz Vogošć nije bilo u stanju da izgradi crkvu. Nisam siguran da li je ovo pokazatelj koliko smo bili glupi ili naivni.
    vogosca- 24647 - 11.07.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Sjećanje na 1993. godinu (2.dio)


    Nakon pogibje Neše i Grge naše napredovanje se zaustavilo na dostignutim pozicijama. Daljnji tok akcije se usmjerio u izvlačenju poginulih boraca. U nekom od tekstova je opisan taj događaj.

    Božo i Vučko su sa svojom rezervnom vojskom vrlo brzo smjenili jurišne grupe iz 3.bataljona i organizovali ukopavanje boraca za odbranu osvojene teritorije. Stara linija je bila popunjena kao rezervna linija sve dok se nismo utvrdili na novoj liniji.

    Kapetan Simić je imao zadatak da komanduje bataljonom a ja sam komandovao jurišnim grupama. Simić je trebao da obiđe novu liniju, ohrabri borce, podjeli im cigare kao neku vrstu nagrade za "uspješno obavljene zadatke". Umjesto da ih obiđe i upozna se sa novom linijom, on je ostao u podrumu kuće koja je bila određena kao IKM bataljona. Pored toga, pokazao je i veliki strah ispred boraca i žena koje su kao pripadnici pozadine bataljona smogle hrabrosti da donesu MTS na liniju dok su trajala borbena dejstva. Kapetan Simić se nije usuđivao da izađe iz podruma kuće i to su svi oko njega primjetili. Ženama iz pozadine je naredio da one obiđu liniju odbrane i podjele cigarete, kako bi on ostao u sigurnom skrovištu. O tome sam bio obavješten od tih istih žena iz pozadine, koje pravile podrugljive komentare na njegov kukavičluk. Da bih izbjegao negodovanje vojske, došao sam da preuzmem komandu IKM-a a njega sam poslao u komandu bataljona. Boži i Vučku sam rekao da pođu sa ženama iz pozadine, obiđu borce i podjele im cigare. Dao sam im do znanja da moraju da se podjele u dvije grupe i krenu u dva različita pravca, jer bi mogli biti primjećeni sa Orlića, dominantne kote nad tim prostorom. Na veliku želost svih nas koji smo ih poznavali, krenuli su svi u jednoj grupi, bili su primjećeni od strane neprijatelja, oko njih su počeli padati minobacački projektili. Jedan od projektila ranio je Božu u nogu, svi su se okupili oko njega da mu ukažu pomoć i u tom kobnom momentu je pao još jedan projektil između njih i usmrtio dvojicu hrabrih komandira četa Božu Hart, Radovana Vučković - Vučka i dva borca koji su sa njima pošli da pojačaju liniju odbrane, Živko Kovačević i Ilija Lučić. Bio je to veliki i nenadoknadiv gubitak za Vogošćanski bataljon.

    Vogošćom se brzo širila tragična vijest da smo tog crnog 3. jula izgubili sedam života, sedam hrabrih boraca, sedam poštenih i dobrih ljudi, sve bolji od boljega.

    Vogošćansku bol i tugu za poginulim borcima je povećao i pop Stanko, rekavši da neće obaviti službu za sve poginule borce zajedno, zbog toga što Božo Hart i Nebojša Lalić nisu bili kršteni. Danas ne mogu više da se sjetim da li je naš veliki heroj i komandir 1. čete Božo Hart kršten prije sahrane, ali znam da je Nebojša Lalić kršten prije nego što je sahranjen.

    Da tuga bude veća u porodici Lalić, Nešo prije pogibije nije bio vjenčan sa svojom ženom a ona je bila trudna i primicalo se vrijeme poroda. Nakon rođenja Nešinog sina Filipa, Nešin otac Ljubo Lalić je zamolio svoju snahu Šurđu da se posmrtno vjenča sa Nešom, kako bi njegov unuk bio pravni naslednik imovine porodice Lalić, što je Šurđa i učinila.

    Za samo jedan dan smo izgubili sedam velikih heroja:
  • Vado Makić - Maka,
  • Nebojša Lalić - Nešo,
  • Dragan Kujunžić - Grga,
  • Božo Hart,
  • Radovan Vučković - Vučko,
  • Ilija Lučić i
  • Živko Kovačević

    U tim borbama smo imali i određen broj ranjenih. Nnateže je bio ranjen Tile, jer je od posledica ranjavanja ostao trajni invalid u nogu, ali je i sa takvom povredom sve do kraja rata išao na liniju.

    Našim poginulim herojima neka je vječna slava, i da ih se uvjek sjetimo, spomenemo i zapalimo svijeću za dobrotu njihovih porodica.

    Nakon više od godine dana stalnih napada muslimanskih snaga na srpske opštine, srpski političari su konačno shvatili da muslimani neće prihvatiti nikakvu podjelu unutar BiH. Ovaj otpor je i dan-danas prisutan kod njihovih političara. Zbog toga su srpske vlasti odlučile popraviti pozicije i linije odbrane Srpskog Sarajeva. Iz tog razloga je organizovana operacija "Prsten", koja je imala za cilj dovesti muslimane za pregovarački sto sa konačnim potpisom za prestanak ratnih dejstava. Počele su ozbiljnije pripreme naših jedinica za borbena dejstva, kako na unutrašnjem tako i na vanjskom prstenu Srpskog Sarajeva.

    Danas, nakon toliko prohujalih godina od rata, još uvijek me čudi šta smo mi Srbi zgriješili prema svjetskim moćnicima da oni juš uvijek tvrde da je dio Sarajeva u kojem su bili muslimani bio pod opsadom, kada sve činjenice ukazuju da je Srpsko Sarajevo takođe bilo pod opsadom muslimanskih snaga sa stalnim artiljerijskim i pješadijskim napadima.

    Početkom '93 je formirana TG a poslije je uz neke promjene u komadi dobila naziv 3. sarajevska brigada. Naša sreća je bila da smo za komandanta imali takvog oficira kao što je bio Vrbas. On je shvatio da stalni napadi na srpske linije prave seobu Srba i ugrožavaju opstanak naroda na tim prostorima, zbog čega je počeo sa izvođenjem učestalih napada na unutrašnji prsten kako bi popravio loše pozicije i linije odbrane na pojedinim područjima. Kada je došla zabrana borbenih dejstava prema muslimanskom Sarajevu, Vrbas je formirao liniju odbrane na vanjskom prstenu, koja do pred kraj '93 nije ni postojala u nadi da će prestati ratna dejstava.

    Kada se saznalo da muslimani spremaju operaciju zvanu "Koverat" i da će napad izvesti sa unutrašnjeg i vanjskog prstena, bilo je jasno da od mira neće biti ništa. Pristupilo se popravljanju borbenih pozicija oko Srpskog Sarajeva, koje su se pokazale kao odlučujuči faktor u očuvanju srpske zemlje i opstanku srpskog naroda na tim prostorima, zbog čega tvrdim da je u ratu dobar napad bio najbolja odbrana.

    Oslobođena je putna komunikacija Semizovac-Srednje koja je u to vrijeme bila jedini izlaz iz opsade Srpskog Sarajeva. Put do Srednjeg je bio korišten sa velikim rizikom jer su muslimanske snage na pojedinim djelovima puta megle da kontrolišu prolaz i pogađaju vozila koja se kreću. Iz naselja u Srednjem je prokrčen novi put koji je išao kroz sela, šume i livade u pravcu Pala. Taj put je bio manje rizičan ali je bio teško prohodan i koristio je kako vojsci tako i civilima za nabavku neophodnih namirnica za preživljavanje i opstanak na tom prostoru. U teškim vremenskim uslovima put je često bio neprohodan jer je na pojedinim djelovima bilo klizavo i nije se moglo proći sa manjim vozilima. Prije oslobađanja putne komunikacije Semizovac-Srednje korišten je put iz Vogošće kroz fabriku "Pretis", preko Poljina do Hreše i ta dionica puta je imala veliki rizik jer su muslimanske linije bile jako blizu, zbog čega su snajperima i mitraljezima sprečavali kretanje vozila. Tim putevima se kretalo najčešće noću bez upaljenih svjetala kako se vozilo ne bi moglo vidjeti.

    Sve ovo što sam naveo u tekstu, pokazuje da su Srbi bili pod opsadom pa me danas zbunjuje da mi još uvjek nismo u stanju da dokažemo svijetu sa činjenicama da smo u građanskom ratu u BiH svi bili ugroženi i da tu nema priče ko je manja a ko više ugrožen.
  • vogosca- 24637 - 10.07.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Sjećanje na 1993. godinu ( 1.dio )


    Nakon što pročitah tekst od "Udovice", moja misli me ponovo vratiše u 1993. i sva ta teška vremena. Tekst koji ću napisati ne bih želio da se protumači kao hvalisanje, ja samo želim da se i neki detalji iz tih vremena spomenu a koji nisi bili poznati javnosti Vogošće niti komentarisani između građana Vogošće.

    Većina učesnika foruma već zna da sam ja u to vrijeme bio komandant bataljona, kako smo ga popularno zvali Vogošćanski bataljon ali je to ustvari bio 3.bataljon Vogošćanske brigade. Za komadanta Bataljona sam postavljen u februaru 1993. godine, mimo moje volje. U to vrijeme se dovodila u pitanje odbrana cijele teritorije opštine Vogošća i kada je taj bataljon brojčano bio ne mnogo jači od jedne čete, kako zbog velikog broja poginulih i ranjenih tako i zbog bježanja građana iz Vogošće.

    Moj otpor prema postavljenju na mjesto komandanta bataljona su vrlo brzu razbili upravo borci, koji su me oduševljeno primili na tu dužnost. Nakon prvih postrojavanja smijena na polasku na liniju odbrane shvatio sam da sa borcima neće biti problema i da ću lako moći da sprovodim naređenja koja sam dobijao. Sjećam se i danas Šileta kada mi je rekao "komandante nemoj da budeš tako ozbiljan, hoću da budeš veseo i nasmijan, kao kada si sa nama išao na liniju".

    Samo par dana nakon mog postavljenja počeo je napad naše brigade na prostorima Hotonja u kojem je poginulo 13 srpskih borac. Nakon neuspjeha i velike tragedije u ofanzivi, dolazi do još većih problema na prostorima Brigade.

    U Vogošću je stigla korpusna policija na čelu sa Milidragom i počela da hapsi "kriminalce". Vogošćani su bili iznenađeni tom akcijom, pa su građani sumnjali da neko namjerava da oslabi odbranu Vogošće kako bi ona što lakše pala u ruke muslimana. Neke jedinice iz brigade su se samoinicijativno organizovale i iznenadile Milidraga i njegovu policiju sa kontra-udarom u kojem su policajci za tren oka bili zarobljeni.

    Na svu sreću za sve aktere ovog događaja, sve se dobro završilo. Policija je napravila dogovor sa tim jedinicama i uhapsila samo pet ljudi za koje se sumnjalo da vrše provale u stanove i nasilje nad nesrpskim stanovništvom Vogošće. Uhapšeni su bili Dabić iz Zimče, zaboravio sam mu ime, Lubina Goran, Vuković Miro, Sima Hipik i Aco Marin-Cvrle. Dabić i Lubina su osuđeni za ubistvo Skenderović Naze a ostali su pušteni na slobodu zbog nedstatka dokaza.

    Nakon mirnog povlačenja korpusne policije u Vogošći je zavladalo neko olakšanje. Na linijama odbrane je bilo mirno i svi smo se nadali da bi to moglo biti i konačan prestanak ludila na tim prostorima.

    Ja sam komandu preselio u objekat dječijeg obdaništa u ulici Radovana Šućura. Formirao sam novu komandu i pročitao naredbu o postavljenjima. Izbor mojih saradnika je bio veoma dobar i to se uvidjelo u daljem radu i jačanju bataljona. Jedina greška pri izboru komande koju sam napravio je što sam izabrao kapetana B. Simića za mog zamjenika. Moja loša procjena za izbor zamjenika se uočila kada su ponovo otpočela borbena dejstva.

    Odbrana Vogošće je bila brojčano slaba ali su momci koji su je branili bili spremni dati svoje živote da neprijatelj ne probije liniju. Vrbas je bio jedini čovjek na tim prostorima koji je imao autoritet, kako kod civilnog tako i kod vojnog vrha, zbog čega je dobio zadatak da osnuje "Taktičku grupu" i organizuje odbranu Srpskog Sarajeva.

    Sve je izgledalo kao da će se političari konačno dogovoriti i potpisati prestanak ratnih dejstava, ali su nas muslimanski napadi na Vogošću vrlo brzo razbili sve naše nade za mir. Polovinom juna mjeseca 1993. godine su počeli žestoki artljerijski napadi na cijelo naselje Vogošće, okolne puteve da bi se na nakon toga prenijelo i na liniju odbrane. Najjači artiljerijski napad je bio na liniju odbrane "Ježevi", koja je ujedno bila i najviša tačka odbrane vogošćanske linije.

    Neprekidni artiljerijski i pješadijski napadi na taj dio linije su se smjenjivali sedam dana. Kada su uvidjeli da na taj dio linije neće moći probiti, muslimanski napadi su počeli da se stišavaju. To je bila i odlučujuća bitka za Vogošću, nakon koje su muslimaske snage uvidjele ta na tom mjestu ne mogu proći pa do kraja rata iz tog pravca nisu ni pokušali napade.

    Napad na "Ježeve" sam opisivao u jednom od mojih tekstova, koji se nalazi se u rubrici "Žuč"

    Da bi se obezbjedila dubina odbrane Vogošće, Vrbas je odlučio da na Žuči organizuje kontra-udari i na tom dijelu linije veže puno muslimanskih snaga i tako pomogne glavnom štabu VRS da organizuje ofanzivu na Igman koja se zvala "Prsten".

    Vrbas je sazvao sve komadante brigada i bataljona na sastanak u TG i iznio svoj plan. Naredba je bila da svaka brigada na svojoj zoni odgovornosti napravi plan napada i do sljedećeg sastanka svoj plan preda u komandu TG-a. Ja sama u komandi bataljona napravio kompletan plan napada na zoni odgovornosti Vogošćanske brigade sa svim detaljima akcije. Jovo, koji je bio moj pomoćnik za bezbjednost, uvidio je da je plan razrađen do sitnih detalja, uzeo je plan i odneo ga u komandu brigade a poslije toga u komandu TG. Plan je bio prihvaćen i poslat u Glavni štab da se dobije odobrenje za akciju. Ubrzo je stigao odgovor iz glavnog štaba da se slažu sa planom i da počnemo sa pripremam za napad. Jedne prilike me je Majo pitao da li je istina da sam ja sam pravio planove za napade koje Jovo odnio u TG. Ja sam Maji odgovorio da nije bitno ko ih je pravio i da je bitnije da smo uspjeli osvojiti teren.

    Počele su pripreme za našu kontra-ofanzivu. Vlado Makić je, kada je čuo da se sprema plan napada, došao kod mene na razgovor i rekao mi "komandante ako naš bataljon neće učestvovati u napadu, ja želim da se priključim jedinici Miće Vlahovića i sa njima idem u napad". Ja sam mu rekao da će naš bataljon učestvovati i da ćemo tražiti dobrovoljce za akciju. Nažalost to je bila Vladina poslednja akcija u kojoj je učestvovo u tom prokletom ratu. Svi koji su poznavali Vladu i njegovu poštenu familiju, ostali su da žale za njim sve do današnjeg dana. Vlado Makiću neka ti je vječna slava i hvala.

    Nakon što je Glavni štab poslao saglasnost za kontra-ofanzivu po planu koji sam ja napravi a moj pomoćnik za bezbjednost Jovo M. ga u komandama brigade i TG predstavio kao svoj plan, počele su intezivne pripreme za početak naš kontra-ofanzive.

    Na sastanku komande bataljona, komandira četa i vodova sam izložio plan i od njih tražio dobrovoljce za učešče u kontranapadu. Prvo pitanje komandnog kadra upućeno meni je bilo "Ko će da vodi naše borce u akciji? ", ja sam im odgovorio da ću ja lično voditi našu vojsku.

    Iskeno rečeno, nisam očekivao veliki odziv, jer su u mom bataljonu bili sve borci iz rova i nisu imali iskustvo u ofanzivnim dejstvima a uz to Brigada je imala jedinice koje su imale zadataka da učestvuju u ofanzivama jer druge zadatke nisu ni imale. To su one jedinice koje su u to vrijeme borci iz rova zvali "manekenima" jer dođu, ispucaju municiju koju su sa sobom donijeli a onda se povuku u svoje baze a onda borci iz rova vode borbu sa onima koje su "manekeni" isprovocirali. Zbog toga i dan danas borci iz rova misle da su oni iznijeli rat na svoji plećima, što je ustvari i tačno, mada je u ratu dobar napad bio najbolja odbrana.

    Sve te činjenice su ukazivale da će biti mali odziv dobrovoljaca. Međutim, na sledećem sastanku komandiri četa i vodova su me obavjestili da je odziv za kontra-ofanzivu veoma dobar. Bataljon je brojao nešto više od 200 sposobnih boraca a za akciju se javilo njih 54. To je bio neočekivano veliki odziv, zbog čega me je uhvatila panika da se slučaju ne desi nešto nepredviđeno što bi moglo ugroziti pokrivanje linije odbrane Bataljona pa bi i Vogošća ponovo bila u opasnosti u slučaju eventualnog kontra-udara koji se morao planirati, ali i očekivati.

    Božo Hart, komandir 1. čete, i Radovan Vučković - Vučko, komandir 2. čete su takođe željeli da učestvuju u napadu i insistirali su da im odobrim da vode svoje vojnike. Odbio sam njihove zahtjeve jer je u bilo puno dobrovoljaca iz komandnog kadra koji će učestvovati u napadu. Planirao sam da i ja idem u napad i komandujem udarnim grupama našeg bataljona. Boži i Vučku sam dao zadatke da obezbjede rezervno ljudstvo iz svojih četa, kada osvojimo dio teritorije. Njihov zadatak je bio da uđu i popune liniju, kako bi se jurišne grupe povukle sa linije i stavile u pripravnost u slučaju kontranapada muslimanskih snaga. Kapetan Simić, moj zamjenik, je dobio zadatak da iz IKM-a bataljona, obezbjedi neophodan MTS i organizuje vezu i saradnju između komandi i linije odbrane.

    Po planu napada Vogošćanske brigade na Ugorsko i Baricu trebalo je da nakon uspjeha mog bataljona u probijanju muslimanske linije u pravcu Ugorskog i ovlađivanja teritorijom Glavice, jedna udarna gupa iz jurišnog voda, krene sa Glavice u pravcu Saobraćajnog fakulteta kako bi muslimanima u tom objektu dao do znanja i da je njihova linija probijena i oporena pa bi se moglo desiti da oni napuste taj objekat bez borbe. Ovo je bilo za očekivati, jer bi oni u protivnom ostali u našem okruženju.

    Jurišni vod nije uradio onako kako je bilo planirano i naređeno na sastanku u komandi brigade u planiranju naše akcije. Moja pretpostavka je, da Mićo Vlahović nije imao dovoljno komandnog kadra koji bi moga da vode jurišne grupe, zbog čega se jurišni vod odlučili da kao jedna grupa izvedu napad u pravcu PSC-a, folckvagenovog prodajno-servinog centra. Ovaj prostor su muslimanski borci dobro pokrivali i nisu dozvolili da naše snage napreduju u tom pravcu. Dočekni su ih jakom pješadijskom vatrom i zadobili teške gubitke. Tu su poginuli neki od najboljih boraca u Brigadi, Nebojša Lalić - Nešo i Dragan Kujunđić - Grga.

    Nastaviće se
    vogosca- 24615 - 03.07.2010 : Udovica RS - best (1)

    Razmišljanje u besanoj noći


    Poštovani gospodine Željko!

    Već dugo pratim Vas sajt i srećna sam što postoji. Neke sam istine saznala tek čitajući ove stranice, iako sam im bila svjedok. Kažem istine, zato što znam da jesu jer ih pričaju PRAVI LJUDI, kao sto su Vogošćanin Pravi, Miner, Oko, Struja... Vjerujem da se poznajemo, tj. da smo se sretali u toku rata jer sam ja bila kod Radovana u 3.bataljonu i sarađivala sa novinarima.

    Već dugo se kanim da se javim. Napisem po neku, pa sve izbrišem. Još uvijek boli i ne mogu da pričam. Bole uvrede od ovih nikakvih ljudi, a ljuta sam i na Vas prave. Jeste da je bilo pametno otići što dalje odavde, al ko da čuva ovo stvoreno? Ovi profiteri i dezerteri? Da niste svi Vi pravi otišli sigurna sam da bi nam sada bilo dobro. Ovako ćutimo i trpimo! Još jednom Hvala, što postojite, što pišete o Mići i ostalim junacima! Sudbina mi je izabrala ime pa ću koristiti na ovom sajtu, iako moram Vam priznati da ga je bilo jako teško nositi kroz život u ovih 17 godina.

    Noćas nema sna! I tako je svakog 3. jula, već 17 godina. Na današnji je dan, prije 17 godina Vogošća plakala, za nekim od svojih najboljih sinova. Vlado Makić, Nešo Lalić, Dragan-Grga Kujundžić, Božo Hart, Radovan Vučković, Živko Kovačević i Ilija Lučić.

    I KAD NAM MUŠKE UZMETE ŽIVOTE, GROBOVI NAŠI BORIT ĆE SE S VAMA! I bore se! Danas, na grobu mog pokojnog muža, bezbroj polupanih flaša. Dostojanstven u svojoj borbi, i dalje ćuti. ODBIO JE JOŠ JEDAN NAPAD I PRKOSI IM. A sinove i mene boli i boli. Zar ga ne mogu ostaviti da u miru počiva u svojoj Vogošći!
    vogosca- 24279 - 09.04.2010 : Izabela izy Ristić Sarajevo - best (0)

    Ratna strahota


    Poštovanje,

    tražeći nešto po internetu, nađoh na ovu vašu stranicu. Pročitala sam sve od A do Ž jer sam između 1984. i 1992. godine živjela u Vogošći, kada sam morala otići jer sam dijete iz mješanog braka - majka mi je Srpkinja a otac musliman. Do tada nisam rezlikovala ljude po vjeri, već po dobroti. Odgojeni smo, ja i moja dva mlađa brata, da volimo i vjerujemo ljudima. Slavili smo i Bajram, a tata nam je farbao jaja za Vaskrs. Bila su to najljepša jaja u cijeloj Vogošći!

    U februaru 1992. godine sam nesretnim slučajem izgubla brata. Bila je to jedna od najvećih dženaza na Ugorskom. Svi su ga voljeli i svi su bili u šoku, isto kao i mi. Neposredno nakon toga se počinju zbivati ružne stvari po Sarajevu. U Vogošći je još uvijek vladao mir, ali se šuškalo o ovome i onome.

    U maju mjesecu dolazi bratov drug i kaže nam da bih radi tate bilo najbolje da napustimo Vogošću. Bili smo u šoku jer nismo mislili da će se i sa nama desiti kao što smo gledati na TV da se dešavalo na hrvatskom ratištu. Ali, tako je kako je!

    Posljednje dane u Vogošći smo proveli u parku ispred naše zgrade sa drugovima mog brata: Pićetom, Đukom, Vladom, Gogom... Bilo nam je svima teško što odlazimo, ali niko nam nije smio reći "ostanite neće vam se ništa desiti". Jer bilo je i onih koji su došli sa strane, pa bi i od njih mogli imati problema. Vogošću smo napustili 25. maja preko Ugorskog, da posjetimo još jednom mezar moga brata. Tada su, bez ikakvog razloga, pucali na nas sa Blagovca. A mogli su da vide da su to bili samo jedna uplakana majka i sestra koje ljube spomenik svoga voljenog.

    Čitajući ove priče iz Vogošće, sve mi to izgleda žalosno. Nije trebalo da se ovo desi! Vogošća je prije rata bila jedno divno naselje, ali kao što pročitah negdje u jednom tekstu, sad je ona jedno obično selo puno izbjeglica. Sva naša raja su otišla na Pale, Sokolac ili negdje u Srbiju. Zašto nam je bio potreban rat da bi haustorčad otišla na selo, a seljaci došli u grad. Žalosno je sve to, jadno i bolno.

    A sada, dok sjedim na svom balkonu, gledam u balkon Zorana - Pićeta i Goge i zamišljam kako me zovu na kafu koju je Dušanka napravila.

    Izvinjavam ako pomalo odudaram od tema na ovoj stranici, ali sam osjećala potrebu da napišem nešto i o tome. Ima i drugih Vogošćana koji bi mogli napisati nešto jer oni što su ostali kao na primjer Sabaha, Sanitina tetka koja je čuvala njen stan i kuću njenje sestre i zeta Šoce. Ona je navodno ubijena zato što nije otišla kada su Srbi napuštali Vogošću. Živjela je navodno sa nekim Vojvodom koji je poginuo u toku rata. Voljela bih ako neko zna da napiše šta je bilo sa njom. Stan Sanite i njenih roditelja u Omladinskoj ulici nije dirnut cijeli rat tako da su se oni vratili i sad žive u njemu.

    Nakon povratka muslimana u Vogošću sam često viđala pojedine momke, kao na primjer Momu, Duleta itd. Valjda su dolazili da prodaju stanove i napuste Vogošću. Bez veze im je i priča, ostali su morali su itd.

    Voljela bih da mi se jave i drugi Vogošćani.
    Srdačan pozdrav Izy.
    vogosca- 24089 - 14.03.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Poruka za Maju


    Drago dijete, dok je rat rušio naše domove, ti si tada bila mala djevojčica, pa se ne možeš danas sjećati šta se sve dešavalo na tim prostorima ali mi je jako žao ako ti je tvoj otac pogrešno prenio informacije iz tih vremena.

    Danas se može veoma lako zaključiti ko je se obogatio u toku rata, jer svi smo znali ko je šta imao prije izbijanja rata a šta danas imaju. U tvom tekstu sam pročitao da je Dragan Josipović, koji je živa legenda Sarajvskog ratišta, iskoristio rat za sebe i svoju porodicu, ja ti mogu reći da sam se sa njim vidio prošle godine u par navrata i nije mi njegov lik odavao izgled finansijski bogatoga čovjeka ali sam siguran da njegova duša ima bogatstvo neprocjenjive vrijednosti, pa ako je tvoj otac mislio da je Dragan Josipović rat koristi za svoj interes da bi sebe oplemenio bogatstvom u duši, onda se slažem sa tvojim ocem.

    Skrnavljenje djela i lika Generala Dragana Josipovića, može pokušati da napravi, neko ko je bio njegov krvni neprijatelj a ne prijatelj, kako sam ja zamišljao da je tvoj otac.

    Kada smo već spomenuli tvoga oca, ne bi moga reći da je on u ratu prodavao teritorije, kako je to Rade nave u svome tekstu ali sigurno ga ne možemo svrstati u komadante koji nisu imali nikakve zaslugu da odbrane srpsku teritorije na tim prostorima. Zbog svog odnosa prema borbenim zadacima u najvećem jeku muslimanske ofanzive dobio je batine od jednog oficira iz komande Brigade i nakon toga bio smjenjen sa mjesta komadanta Blagovačkog bataljona. Njegova mržnja prema Generalu Draganu Josipoviću zbog tog događaja ne bi trebala da postoji, jer ga je je Dragan i postavi na mjesto komadanta. O tvome ocu kao srpskom borcu, ne želim da pišem jer on ne zaslužuje da uđe u istoriju srpskog naroda na tim prostorima. Neka ti tata pokaže datum u vojnoj knjižici od kada je bio angažovan u VRS i to će ti biti dovoljan dokaz o njgovom ratnom doprinosu u odbrani srpskog naroda.
    vogosca- 23956 - 05.03.2010 : Kiki aco Lazo Bih - best (0)

    Hrvati u VRS


    Od samog početka rata dosta hrvatskih porodica je bilo aktivno uključeno u odbranu od Alijinih bojovnika. Prije svega mislim na porodice Mikić, Blažević, Barišić, Matić... Bilo ih je jo š mnogo ali ih se više ne sjećam pa neka mi to oproste.

    U početku su mnogi srpski borci sa nevjericom gledali na njih. Ovdje, prije svega, mislim na prve punktove i seoske straže. Međutim, kako je vreme odmicalo i prve borbe dolazile hrvatski borci su dokazali da su provjerene patriote. I u najtežim borbama su se pokazali kao hrabri i pouzdani. Kasnije su mnogi od njih bili i u elitnim jedinicama, gdje su takođe pokazali ogromnu hrabrost.

    Sa nekoma od njih sam se borio rame uz rame, jer ih je bilo i u mome vodu koji je učestvovao u mnogim borbama u odbranama na unutrašnjem i vanjskom prstenu. Svaka im čast i veliko hvala. Ovim ih putem želim da ih pozdravim ma gdje bili!
    vogosca- 23777 - 19.02.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pozdrav za Lunu


    Luna, jako si me obradovao zbog tvoga javljanja na ovaj sajt, i pozdrava koje si mi uputio.

    Poznavajući teba kao ličnost, sada vjerujem da vaše jedinice nisu bile plaćene za svoje uspjehe. Te informacije su dopirale upravo u onim teškim vremenima kada smo sa poslednjim atomima snage zaustavljani muslimanske napade. Mislim da je i to bio dio igre kako bi se borci demoralisali i odbili da vode borbu.

    U jednom od mojih tekstova sam spomenuo da ste ti i Šorak vratili Lipu pod našu kontrolu. Naša jedinica je prije toga sa Peninim IDV zaustalia daljnji prodor muslimana na tom dijelu, a Maneken se sjeća toga dobro, jer je kraj njih pala nitroglicerinska bomba dok je bio u nezgodnom položaju u šumi. Ove nitroglicerinske puške i bombe muslimani su dobijali od "neutralnih NATO snaga".

    Pozdravi svoju sestru i njenu familiju od nas i želim ti sve najbolje.

    Vogošćanin Pravi
    vogosca- 23721 - 14.02.2010 : Dušan Rs - best (2)

    3. sarajevska brigada


    E hej, gdje ćeš, kud si kren'o?
    Zar ne vidiš ova pleća,
    zar ne vidiš turska beno
    Sarajevska stoji treća?!

    E hej, gdje ćeš, šta se miče?
    Zar ne vidiš da je međa,
    zar ne vidiš nevjerniče
    kolika su Treće leđa?!

    Nazad leđa, ispred prsa
    a između srce kuca.
    U tom srcu dječurlija
    i žena mi najmilija.

    U tom srcu crkva zvoni,
    crkva zvoni, srce kuca.
    Zvoni, kuca, sija, sija...
    sija ljubav i Srbija.

    Nazad leđa, ispred pleća
    a između srce spava,
    a iznad je naša glava,
    na ramenu budna glava.

    Srce pita svoju glavu:
    "Glavo muška, hrabro lane,
    hoćel' brzo da nam svane,
    oči moje, hej Dragane? "

    Glava gleda i ne zbori,
    dal' je mirno ili gori,
    ali kad je nešto mori
    ona snažno progovori...

    E hej, gdje ćeš, kud si kren'o?
    Zar ne vidis ova pleća?
    Zar ne vidiš turska beno
    pred tobom je moja Treća?!

    Ramena mi Osječani
    Osjecani, Vogošćani.
    Mišice mi Blagovčani
    Hotonjani, Rajlovčani.

    Jurišnici u ljevici,
    jurišnici u desnici,
    jurišnici u pesnici!

    Tada prsa progovore:
    "Oči moje da li sviće,
    il' se turska horda miče,
    reci, reci pukovniče?! "

    Glava gleda i ne zbori,
    dal' je mirno ili gori,
    ali kad je nešto mori
    ona snažno progovori...

    E hej, gdje ćeš, šta se miče?
    Zar ne vidiš da je međa?
    Zar ne vidis nevjerniče
    kolika su moja leđa?!

    Ramena mi i Hrešani,
    Hrešani, Semizovčani,
    mišice mi Koševljani,
    Koševljani i Srednjani.

    Jurišnici u ljevici,
    jurišnici u desnici,
    jurišnici u pesnici!!!

    Onda lijeva ruko gore!
    Budi sad od mene veća,
    neka vide ta tri prsta,
    neka znaju gdje je Treća!

    Hajde desna snaga, sreća,
    zanjiši se kao trska,
    neka vide gdje je Treća,
    neka znaju tu je Srpska!!!

    22. 2. 1995. godine

    Napisao Aleksandar-Saša T. borac 5. pb/3. Spbr
    vogosca- 23720 - 14.02.2010 : Dušan - best (2)

    Dragan Josipović


    Zapjevala, zapjevala
    Sjenica u gori
    Gdje se Dragan, gdje se Dragan
    Josipović bori.

    A Danica, zlatna zvjezda
    Obasjava staze
    Kud njegovi jurišnici
    U bitkama gaze.

    U boju ga od dušmana
    Brani šumska vila
    Sklapajući ispred njega
    Svoja b'jela krila.

    Bogovi ga darivali
    Hrabrošću i slavom
    Naredba mu samo jedna:
    "Braćo, juriš za mnom! "

    Činovi mu ne trebaju
    Za srpstvo se bori
    Pa ga vojska, pa ga narod
    Kao sina voli.

    Ne znam ko je ovo napisao, možda Goca Šućur.
    Pjesma je originalna iz tog vremena tj. nije plagijat :-)
    vogosca- 23719 - 14.02.2010 : Dušan Republika Srpska - best (1)

    Himna 3. spbr


    Zaklinjem se svojom čašću
    Na krst časni i zastavu
    Da čuvaću ovu zemlju
    I njenu branit' slavu.

    Za slobodu svoje zemlje
    I za svoju ličnu sreću
    Boriću se i kunem se
    Ako treba i umreću.

    Svaku stopu odbraniću
    I grobove braće svoje
    Nek' svi čuju i nek' znaju
    Gdje je Srbin njegovo je.

    Napisao je Milovan Ćeklić
    vogosca- 23050 - 12.12.2009 : Kokan R.Srpska - best (1)

    Specijalci sa dobrom reklamom


    U potpunosti podržavam Minera i Oka. Legija je u toku rata samo jednom došao u Sarajevo, malo se muvao tu, paradirao silu, vodao te nekakve Arkanovce, ne znam da li su i jedan metak opalili u nekoj akciji.

    Njegov telefonski razgovor sa Arkanom Avdo Huseinović je iskoristio u filmu "Vanzemaljci iznad Sarajeva" i ismejao ga kao poslednji šljam, tako što je pokazao da nije smeo da ide u povratak izgubljenih položaja na Orliću u junu 1992. godine.

    Tamo Legija kaže da se svađa sa Mladićem, a Arkan mu savetuje da uzme helikopter i da se vrate nazad. Ispade po njima da je Mladić bio slabić i profiter, a oni junačine. General je za sve njih izmislio ratovanje. Gledao sam u izjavi Manojla Milovanovića kako uopćte nije voleo Arkana i da je naredio da ih proteraju iz Banjaluke, gde su tukli borce sa Grmeča.

    Oni su bili dobro izreklamirani profiteri, a pravi ratnici su ostavili kosti po Republici Srpskoj.

    Voleo bi da neko napiše knjigu istine ili da se snimi film o junaštvu Srba Vogošće u borbama za Žuč i odbranu Poljina, Nabožića, Hotonja, Vogošće" Treba pričati, pisati i snimati o pokojnom Mići, vojvodi Vasketu Vidoviću, pokojnom Bori Radiću, pokojnom Božuru, pokojnom Špiri...
    vogosca- 23048 - 11.12.2009 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Za Razvigora


    Pozdrav Razvigor,
    uvijek se pitam zašto nekako sve krene pogrešnim tokom od onog koji smo željeli. Moja želja je bilo da pokrenem temu i da neko od učesnika tih akcija napiše svoj doživljaj. Kad sam ti postavio ona pitanja nisam imao nikakve namjere da uvrijedim ili prozivam ni tebe niti bilo koga.

    Ja sam u februaru i martu 1992. godine sa grupom iz mog kraja bio na obuci u Pančevu VP 5000. Tada nam je jedan od instruktora bio Zjajo M. Imali smo sličnu obuku kao što se vidi na filmovima. Grupu su činili mahom momci između 65 i 72 godišta i nekoliko nas zrelijih u ranim tridesetim. Kasnije se ispostavilo da ta zrelost ima pozitivne strane u stvarnom ratu. Ti dvadesetogodišnjaci uglavnom danas leže po grobljima širom Republike Srpske.

    Za nepune četiri godine ratovanja bilo je na desetine izuzetno teških akcija a na stotine linijskih okršaja. Ne mogu reći da je obuka bila loša ali u stvarnim okršajima je sve sasvim drugačije. Zato sam te i pitao dali si bio učesnik u nekim od njih (bez ikakve zle namjere). Nagledao sam se svašta i do dan danas neke slike titraju ispred očiju.

    U julu 1992. godine sam pokušao po svim vojnim propisima da pretrčim brisan prostor od nekih 15 metara i na polovini shvatio u magnovenju i sa nekoliko metaka u sebi da se tako nešto može uraditi samo u filmu. Odsiječen od glavnine u lokvi krvi ispod sebe sam shvatio gorku istinu rata.

    Nisam imao želju da nekome mijenjam ili namećem svoje mišljenje. Stvari pišem iz mog ličnog iskustva. Najveći motiv za moje pisanje je želja da pomenem moje poginule saborce čije hrabre žrtve ne smiju da se zaborave.

    Takođe sam siguran da su na drugim ratištima ginuli dobri momci koji bi se trebali spomenuti. Pogani državni sistemi tretira ljude kao topovsko meso a poslije ne vode računa o ratnim invalidima niti o porodicama poginulih. Preživijele borce, a pogotovo heroje, otpisuju i sklanjaju. Ti dobro znaš gdje su sada i Legija i Kapetan Dragan i kakav status imaju.

    Zato te molim da se ne ljutiš! Piši o tim momcima a pogotovo ako poznaješ nekog od njih podstakni ga da napiše ponešto.

    Bratski pozdrav i tebi i svima ostalim!
    Miner
    vogosca- 23046 - 11.12.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    Specijalci


    Nagledali smo se mi u toku ovog rata razno-raznih specijalaca, i to sa vema zvučnim imenima jedinica (sjećam se gotovo svih naziva) po našim terenima, opremljenih nasavremenijom opremom a prošli su i najsavremenije obuke...

    Mi smo, naspram njih bili kao prosjaci: poderane čizame, izlizane uniforme... Međutim, kada se popnu na Žuč i sagledaju situaciju, a pogotovu kada im zazviždi pored ušiju zbrišu glavom bez obzira i usput pokradu šta im dođe pod ruke. Mnoge su se vojske kod nas promjenile, ali kada nam je bilo najteže ostajali smo sami. Danas, kada malo bolje razmislim, bilo nam je mnogo bolje bez njih i njihove pomoći.
    vogosca- 22861 - 12.11.2009 : Crni Orao - best (2)

    O pisanju na ovom forumu


    Draga naša djeco,

    Vašim pisanjem o ratu koji se vodio na sarajevsko-romanijskom području, od kojih su najviše bile na udaru opštine Ilidža, Vogošća, Hadžići i Ilijaš, probudila su sjećanja i osjećanja ne samo kod vas boraca, već i kod roditelja vaših poginulih drugova, djece, supruga, braće i sestara, mnogobrojne rodbine i prijatelja. Vaše pisanje je natjeralo na plač mnoge roditelje prisjećajući se na svoju izginulu djecu, ma šta da su i ko su oni bili prije ili u toku rata. To što ste napisali, gospodin Tomić je stavio na sajt, da bi i drugi vidjeli i pročitali o ratu i dešavanju oko rata. Zato mu iskreno zahvaljujem u ime mnogih roditelja majki i očeva. Tim vašim pisanjem primorali ste me da pročitam sve članke koji se nalaze na ovom sajtu, iako je toga dosta uklunjeno - skinuto. Ipak ima toga još mnogo i mnogo.

    Upoređivao sam svo vaše pisanje koji se odnose na jedan dogadaj, jednu, ili više ličnosti u jednom od tih događaja. Ovog puta ću se osvrnuti na događaj o pogibiji Bore Radića i drugih mladića koji su poginuli tog istog dana. Ne pišete ništa o drugim učesnicima u ratu iz Vogošće. O Gračanima, Jevtićima, Koprivicama, Todorovićima, Šućurima, Blagovčanima, Jovanovićima i drugim sa područja vogošćanske opstine. Valjda su i oni bili vaši saborci!

    O njihovoj pogibiji, napisano je po meni i malo i previše. Malo, ili gotovo nimalo je napisano o pravoj istini pogibije Bore i golobradih mladića, a previće o neistini. Uz to još se pojavljuju i uvredljive riječi jednih prema drugima. Ako vam taj događaj, draga djeco, o kome hoćete da pićete, nije bio dobro poznat, ili ako niste bili direktni učesnici tog događaja, niste trebali ni da pišete. Ako vas nije zanimalo ćta će reći drugi čitaoci sajta, vaši saborci, znajte da je to zanimalo njihove najbliže, roditelje, djecu i supruge poginulih. Nije samo zanimalo roditelje Bore, Željka, Šiđe i Lale, već sve roditelje, svu djecu, sve supruge, braću i sestre, ne samo od onih koje ste pomenuli nego i od svih poginulih boraca na vogošćanskom i drugim ratištima širom Bosne i Hercegovine. Ne zaboravite da je u Vogošći ostalo dosta poginulih boraca iz drugih krajeva Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, koji su ne svojom voljom, morali napustiti svoja ognjišta i krenuti na put spasa, spasa svoje porodice. Oni su se pridružili vama i vašim saborcima, od kojih njih nekoliko izginuše. I oni su imali svoje porodice.

    Neshvatljivo je pisanje dvojice-trojice autora članaka o pogibiji ove četvorice momaka. Jedni navode jedno mjesto Borine pogibije, a drugi opet drugo. Jedan kaže da je posmatrao u kolima kako pokojni Lala krklja, a da je Šiđa već bio mrtav i da su nakon dva dana razmjenjeni za muslimane. Taj autor piše, baš kao da se tada u toj vatri šetao oko vozila, razgledajući kao da bi ga možda kupio. To je draga moja djeco vrlo neozbiljno i još više nekorektno da ne kažem uvredljivo prema rodbini poginulih. Ne pominjete čak ni Željka Markovića - Ražeta. A gospodin "Vogošćanin pravi" tvrdi da je pogibija ove četvorke bila 8. jula 1992. godine. Čudi me da je gospodin "Vogošćanin Pravi" napisao taj datum jer vidim iz njegovih članaka da je "mnogo upoznat" sa stanjem u Vogošći. Međutim, mislim da nije.

    Draga djeco, ja znam da mi vi ne možete nadoknaditi sina ali mi možete pomoći da nakon sedamnaest godina saznam pravu istinu o njihovoj pogibiji. Pa valjda ste i vi sada roditelji! Pitam vas, imate li vi roditeljski osjećaj za svoje dijete.

    Dragi moj "Vogošćanine pravi" nemoj da se ljutiš što sam te stavio pod znakom navoda. Ja znam da si ti Vogošćanin. Znam vas dok ste stanovali u ulici S. Blagovčanina, kada si sa ostalom dječurlijom iz te ulice, igrajući se ugrožavali javni saobraćaj na putu Sarajevo-Semizovac i obratno. Vrlo dobro sam poznavao tvog pokojnog oca dobro. O tvom ocu bi trebalo da kažu oni koji su se družili i radili s njim, a tu su bile vaše komšije. Evo, ako ti to čini miran spokoj, reći ću da je tvoj otac bio primjer drugima u ponasanju na svim mjestima u društvu. Živio je povučeno, kao da uopšte nije postojao: tih, miran, nečujan, nenametljiv... Nije imao ni trunke mržnje i zlobe prema drugima. Ali, njega više nema. Znam i za slučaj koji se desio sa tvojim ocem. Poznajem dobro i tog "tvog" Marinka. Znam i da si sa svojom porodicom imao problema, nažalost od nasih (ne)Srba. Da ne kažem da znam sve, jer ja nisam išao na linije kao vi, već sam bio u pozadini. Zato moram ponoviti(neka mi oprosti gospodin "Miner", ali upotrebiću ovdje njegove riječi: "Istina i samo istina".

    Može i da se čujemo nasamo, ako te interesuje. Tvoju porodicu je zadesilo ono što nije trebalo i to neka ide na obraz nama Srbima. Svi oni koji su bili u šumici preko potoka, znaju ko je pucao u prozor vašeg stana. Taj što je pucao, sigurno nije Marinko, iako i Marinko zaslužuje kaznu za svoje pijano ponašanje u jednom djelu Vogošće. Međutim, nije on bio jedini koji je kvario ugled poštenih boraca vogošćanskih i semizovačkih jedinica. Međutim, o tome drugi put! Ovim putem pozivam gospodina "Minera" iz Vogošće da uzme moju adresu od gospodina Tomića kako bih stupili u kontakt. Biću veoma zahvalan za uslugu obojici. Unapred hvala!

    Poštovani gospodine Cicera,

    kao prvo, članke na ovim stranicama ne postavljam ja nego ih lično objavljuju posjetioci ovog foruma. Ako kliknete na taster u gornjem, desnom uglu nekog od ekrana (onaj sa malom olovkom) otvoriće vam se ekran za unos poruka. Međutim, što se vas tiče, nastavite da Vaše tekstove šaljete putem email-a, jer je za vas ograničenje od 3900 slova po poruci nedovoljno.

    Uz svo poštovanje, ne bih se složio da sa vašom tezom da samo oni koji "sve znaju" treba i da pišu. Mislim da niko nije sveznalica, a mnoge stvari su se odavno i zaboravile. Da nije bilo onih koji su postavljali pitanja ili opisivali neke događaje sa pomalo neistine, nikada ne bismo pročitali predivne opisa rata kakve pišu pojedinci, npr. Jovo Pejić. Ne treba zanemariti i ulogu dobronamjernih Bošnjaka, od kojih se mogu dobiti jako zanimljive informacije.

    Nije u redu što napadate "Vogošćanina Pravog" zbog greške u datumu pogibije Bore Radića. Za njega je taj dan biješe jedan u nizu ratnih dana. Međutim, za oca koji je tog dana izgubio sina, stvar je mnogo drugačija jer on nikada neće zaboraviti taj datum. Kao što rekoh "ljudski je griješiti" ali samo onaj koji je svetac ima pravo da baca kamenje na griješnika.

    Možda nije pravi trenutak, ali želim da vam ispričam jednu šaljivu priču. Nakon što je "odradio" smjenu na Kruševu, jedan borac 2. romanijske brigade pođe u Sokolac na zasluženi odmor.

    "Kuda si krenuo? " - upita ga jedan saborac.
    "Idem u grad da od sokolačkih žena doznam šta se dešava ovdje kod nas na Kruševu! " - odgovori on.

    Eto, tako vam je to bilo za vrijeme rata! Uvijek su žene u pozadini znale bolje i od boraca šta se dešava na prvoj liniji. Za mene tvrde da sam "čovjek od pera" ali vam riječima ne bih mogao opisati koliko sam se promijenio nakon prve noći provedene u rovu. I nemojte pomisliti da su mi deseta, pa čak i ona zadnja ratna noš bile mnogo ugodnije. U prirodi nas Srba je da stvari pomalo uveličavamo, mijenjamo i prikazujemo ih onakvima kakve nisu. Međutim, nismo mi ni narod kojeg je lako obmanuti, pa znamo da iz svega izvučemo i ono što je istina.

    Vaše pisanje je predivno i ja vas molim da nastavite. Podržavam i vašu želju da napišete knjigu. Vaš opis početka rata u Svrakama mi je rasvijetlio jedan važan događaj iz tog perioda. Ako ikada objavite knjigu, biće mi čast da je prvi kupim, ali i da je promovišem na ovoj stranici. Još nije kasno da se istina iznjedri iz prošlosti. Me Srbi ne treba da dozvolimo da se neke stvari zaborave!

    Dozvolite mi da navedem i priču koju mi je ispričao jedan moj prijatelj, inače sveštenik. Došla u crkvu neka žena da se ispovedi:

    "Jesi li grešila? " - upita je sveštenik.
    "Nisam! " - odgovori žena.
    "E, pa što si mi onda dolazila? " - promrmlja "pastir" nad svojim "stadom".

    Svi smo mi ljudi, i ljudski je griješiti. Okivati sebe u zvijezde i smatrati se savršenim jedan je od smrtnih grijehova. I samo je Svevišnji savršen, a mi treba da ispaštamo za svoje grijehe i oplemenjujemo našu dušu pomažući drugima. Zbog toga Vas molim da ne bacate kamenje na druge jer će se ono vratiti na vas.

    Još jednom, hvala vam na Vašim pričama i mogu vam reći da sam jako uživao sam dok sam ih čitao. I, molim Vas, ne zamjerite na mojim oštrim riječima. Neka mi čitaoci sude, a Bog mi je svjedok da ja "režem" druge samo onoliko koliko oni posjeku mene. Ne dam ja ni da se baca ljaga ni na moju braću, moje ratne drugove, bez obzira kakvi oni bili.
    vogosca- 22854 - 10.11.2009 : Visoki Napon Banja Luka - best (0)

    RE: Cicera


    Postovani gospodine cicera, možda neki od nas i nisu najpismeniji ali smo mi ovaj rat iznijeli na svojim plećima i svoju krv prolivali u njemu kao i mnogi dječaci koji su svoj život dali a ni škole nisu završili. Bio sam učesnik u mnogim bitkama, ali ne i u svim, jer je to bilo nemoguće. Događaje koje opisuješ su mi poznati, mada u njima nisam učestvovao ali mnogi moji saborci jesu. Ipak ne znam, a ne znaju ni oni, kako misliš da ti pomognemo kad ne iznosiš nikakve konkretne detalje tj. imena ili nadimke osoba kao i tačan opis događaja nego pišeš naširoko i nadaleko.

    Nedavno sam moderatoru ovog sajta poslao privatnu poruku da mi prosledi podatke tvog slučaja da se raspitam kod ljudi koji su učestvovali u tim događajima ali sad sam se predomislio.

    Veoma lijepo pišeš samo ne znam kako misliš da tu knjigu napišeš jer nisi bio direktan učesnik mnogih događaja. Teško je napisati dobru knjigu na osnovu priče drugih, pogotovu ako nisi bio direktan učesnik. Veoma često, što se može vidjeti i na ovim stranicama, dva borca koja su bila u istoj borbi stvari gledaju na potpuno suprotan način.

    Tebi želim sreću i puno uspjeha u pisanju i tvom istraživanju događaja, samo nemoj da optužuješ ljude, koji su svoju krv prolivali, da su nepismeni. Jer, pismeni su 1992. godine zbrisali preko Drine i i ostavili nas nepismene da ginemo i stvaramo državu u kojoj danas živimo kao nepoželji građani. Čini mi se da svaka revolucija jede svoju djecu.
    vogosca- 22853 - 09.11.2009 : Cicera - best (1)

    Policijska stanica (1. dio)


    Cicera, nova zvijezda ove stranice, piše o početku rata u Svrakama. Za sebe, ovaj sedamdesetogodišnji čovjek tvrdi da je - nepismen a riječi niže kao Andrić. Pročitajte, siguran sam da će vam se svidjeti!

    Bio je poslednji vikend u Aprilu 1992 godine. Moji sinovi i ja smo se, zajedno sa još jednim momkom, nalazili na vikendici iznad gornjeg dijela Svraka, pod samim Paljevom. Išli smo da posijemo nešto povrća jer ga je na pijaci i u trgovinama ponestajalo, a Bogami i novca u džepu. Moja supruga i snaha (žena mog starijeg sina) sa malom bebom od četiri mjeseca su već ranije napustile Vogošću. Mlađi sin me je, zbog svojih obaveza zamolio da ga pustim kući. Nakon što je otišao, dođe jedan momak iz Semizovca po moga drugog sina i njegovog drugara, koji su ostali sa mnom. Reče im da ih zove jedan rođak da dođu i da se malo zabave i razvesele uz gitaru i pjesmu. I doista, jedan od ove dvojice je svirao gitaru. Jedva su dočekali da odu, samo da ne rade.

    Ostao sam sam. Oko vikendice se uvijek imalo ponešto raditi a uveče sam otišao kod komšije da pogledam Dnevnik. Djeca se nisu vratila tako da sam tu noć bio sam u vikendici. Sutradan sam ustao tek kada je Sunce već bilo izašlo iza brda Motke, koje je svojim izgledom ukrašavalo okoliš. I dok su ptice cvrkutale ja sam uz kaficu uživao u ljepoti krajolika. Oko podne stiže i moj sin, zajedno sa onim njegovim drugarom koji ga je i odvezao. Nešto kasnije pojavi se i onaj njegov drug sa djevojkom iz Vogošće. Bio je jako uznemiren i nervozan. Ispričao nam da je na ulazu u Svrake, čim se prođe most preko Bosne, naletio na nekoliko uniformisanih ljudi sa zelenim beretkama na glavi koji su tamo postavili barikadu. Među njima je i bio i jedan Kerla koji je sa mnom radio u Pretis-u. I baš taj moj kolega je pregledao tog mladića, pretresao njegovu torbu i psovao ga.

    Vjerujte mi da mi nije bilo prijatno svo to njegovo kazivanje. Zabrinuo sam se za mlađeg sina jer i on otišao u Vogošću. A djeca su uz piće koje su imali uz sebe pravili sebi ugođaj. Naveče ponovo odem kod komšije da gledam TV dnevnik, koji je već počeo kada sam stigao tamo. Prikazivali su reportažu o zaustavljanju Alije na aerodrumu Butmir. Meni je sve to bilo nešto sumljivo i povezao sa to sa kontrolom na ulazu u Svrake.

    Po završetku dnevnika pođem da obavjestim djecu. Na samom izlazu iz kuće sretoh jednog drugog komšiju iz sela, sav zadihan. Ne reče ni dobro veče, nego odmah upita:
  • "Da li je domaćin ovdje kod kuće? "
  • "Nije" " odgovorih.
  • "Da li komšija ima kakvo uružje? " " zapita ponovo.
  • "Koliko ja znam, nema" " odgovorih mu ja.
  • "Imaš li ti oružje? " " nastavi sa pitanjima.
  • "Nemam, izuzev što imam pištolj 6. 35" " odgovorih.

    Pištolj sam kupio još 1986. godine na osnovu odobrenja od SUP-a.

  • "Koga imaš ovdje sa tobom? " " ponovo upita.
  • "Ima moj sin i neki momak sa djevojkom. "
  • "Sada ću ti poslati čovjeka sa puškom i treba da držite stražu. " " reče on.
  • "Kakvu stražu, pobogu čovječe? " - upitah iznenađeno.
  • "Slušaj, noćas će da nas napadnu muslimani iz donjih Svraka. Napašće baš ovaj dio sela! "

    Otrčao je niz put. Stajao sam kao ukopan ne znajući šta da radim. Brzo sam otišao do djece u vikendicu da ih obavjestim a onda se ponovo vratih do komšije. Ubrzo stiže još jedan komšija sa lovačkom puškom.

  • "Evo ja dođoh da čuvamo stražu. A gdje ćemo držati stražu? " - pita me taj komšija. Otišli smo u pravcu odakle bi mogli da naiđu muslimani iz donjeg djela sela. Vratih se do vikendice da kažem djeci da prate zbivanja na televiziji i da nas o tome redovno obavještavaju. Došli smo do kraja jedne livade, na rub šume. Uvučemo se 4 do 5 metara u šumu kako bismo mogli čuti korake kroz šumu a u isto vrijeme i vidjeti ko prelazi preko livade. Djeca ostadoše u vikendici.

    Bio je mrak a ja nosim naočare sa dioptrijom pa me je komšija vodio kroz noć poput slijepca. A još se moralo stražariti! Ubrzo je stigao još jedan komšija, takođe sa lovačkom puškom. Otišao na suprotnu stranu. Djeca dolazila i započeli sprdnju na račun Alije. Nešto prije 23 sata dođoše djeca da nam kažu kako nas zove komšinica da popijemo kafu i da će nas oni zamjeniti na straži. Komšija sa kojim sam bio na straži nije htio da ostavi pušku već je ponese sa sobom a ja svoj pištolj ostavih sinu. Nismo stigli ni da se popenjemo na prvu stepenicu ulaza u kuću kada osu paljba iz donjeg djela sela. Moj kolega je istog trenutka otrčao u pravcu iz koga je došao a ja sam se za trenutak zaklonih iza jednog zida a onda se vratih na mjesto gdje smo ostavili djecu. Da smo ostali na mjestu gdje nas je pucnjava zatekla danas bismo bili pokojni.

    Djeca su bila isprepadana. Pozvali smo i drugog komšiju da nam se pridruži na tom mjestu, gdje smo mi prethodno držali stražu jer su sada muslimani mogli da dodu iz tog pravca.

    Pucnjava je trajala oko pola sata a zatim je nastala mukla tišina. Tišina koja razdire i ubija. Ne znaš šta dalje da radiš. Živci gotovo da dođu do kraha. Za kratko vrijeme smo začuli zvuke koraka iz drugog dijela šume. Na livadu se pojaviše tri siluete. Bila je to jedna žena sa djevojčicom od desetak godina i kravom koju su vodile za sobom. Dirljiv je to bio prizor. Sjetih se u tom trenutku zbijega sa Kozare, po kojoj sam kao dijete od šest godina tumarao sa tetkom. Ipak, moje misli su bile usmjerene na mlađeg sina. Nisam znao šta se dešavalo u Vogošći a tamo je bilo dosta muslimanskog življa. Padoše mi na um I ona pričanja o pucanju sa terase "Crvenog nebodera", te otkrivanju granata u policijskim kolima, kao i ranjavanju jedne žene ispred vogošćanske pošte.

    Pustili smo ženu da prođe bez našeg javljanja kako se ne bi uplašila. Nakon kratkog vremena počele su da pristižu i druge izbjeglice iz dijela između Vogošće i Ilijaša. Niko nije spavao. Vratio sam se u kuću da kažem djevojci koja je bila sa nama da pusti u sobu majke sa malim bebama. A bilo ih je dvije. Čuo sam mnogo zanimljivih, ali i strašnih priča.

    Negdje pred zoru ponovo je otvorena paljba na gornji dio sela. Ovoga puta pucnjava je bila još žešća i odjekivala je čitavom semizovačkom kotlinom duž doline rijeke Bosne. Čuli su se i pucnji oružja većeg kalibara. Međutim, ni ova pucnjava nije trajala dugo, otprilike oko pola sata. A zatim je ponovo zavladala mukla tišina. Puna brige i neizvjesnosti. Iza brda, koja se nalaze iznad Pretisa (Motka), nazirala se svjetlost koja je nagovještava zoru. Ubrzo se pojavljuju i prvi sunčevi zraci. Osvanulo je jutro, čisto ko suza. Djeca su htjela da idu u naselje. Svom sinu kažem da obavezno vidi šta je sa bratom. Odlaze preko Duge njive i krivoglavačkog groblja. U naš dio sela su i dalje dolazile izbjeglice, a po Blagovcu su padale granate.

    Uzeo sam od komšinice jedan mali dvogled da odem na jedno brdašce i pokušam ustanoviti kakva je situacija u Vogošći. Kada dođoh do mjesta koje je imalo dobar pogled na dolinu, puče puška i jedan metak prosvira pokraj mene. Skotrljah se niz stranu i krenuh nazad a da nisam ni pogledao kroz dvogled. Tamo su i dalje pristizale žene i djeca. Sa zapadne strane se pojavi jedna grupa polu-uniformisanih i dobro naoružanih mladića. Silno sam se uzbudio. Išli su jedan za drugim. Pomislih, kako bude ovom izbjeglom narodu neka bude i meni. Ipak, držao sam pištolj u ruci, sakriven iza leđa.

    Kako su vojnici primicali vikendici ja sam sve više iza zida posmatrao njihove pokrete. Jer, muslimani nam sigurno ne bi ovako slobodno prilazili. Kad se primakoše dovoljno blizu prepoznah jednog od njih. Bio je to Slobodan, koji je radio u Sarajevu. Stigoše do mene. Bili su to mladići iz neke od rajlovačkih jedinica. Slobodan me prepoznade pa reče:

  • "Došli smo u pomoć jer nam je rečeno da su vas napali muslimani. "

    Odmah su otišli na položaje odakle su mogli da osmatraju teren. Bili su vrlo dobro naoružani. Krenuo sam sa njima da bi i nasjekao kolje kako bi napravili pod u komšijinoj štali koja je imala betonsku ploču, pa smo odlučili da se izbjeglice sa djecom tamo sklone u slučaju granatiranja. Još nisam odsjekao ni jedno drvo, a pala je granata u dio šume u kome su se smjestili oni mladići koji su došli da nam pomognu. Ostavio sam stablo i potrčah ka drugom kraju šume. I dok sam trčao, granate su počele da padaju sve bliže, baš kao da su mene gađale. Jedan projektil udari u široku bukvu iza mene, tako da sam zahvaljujuć tom drvetu ostao živ. Za mnom je trčao i jedan od boraca koji su došli da nam pomognu.

    Izletio sam iz šume u pravcu vikendice, oko koje su padale granate. Jedna pade na svega pedeset metara od moga objekta. Doletjela je sa Kobilje glave. Izbjeglice su već odavno bile u komšijinoj štali. Srećom po mene, bila je to poslednja granata koja je tog jutra pala u mom komšiluku. Međutim, granate su i dalje padale po kućama u selu. Da budem precizan, granate su padale po srpskim kućama.

    U jednom trenutku se začuo zvuk aviona a zatim snažna eksplozija, prvo jedna o odmah potom i druga. Zatim je nastao tajac. Nismo znali šta se dešavalo u selu. Narod je nagađao. Iskreno rečeno, nisam mnogo ni razmišljao. Otišao sam do komšinice i rekao:

  • "Komšinice ja idem u Vogošću da vidim gdje su mi djeca. "

    Jedan od starijih ljudi me je zamolio da mu kupim neke lijekove. Krenuo sam pješice. U Kivoglavcima nisam našao nikoga izvan kuće. Vjerovatno su oni, koji su me posmatrali iz skloništa govorili da sam lud. Išao sam prema mostu. Na početku mosta stajala jedna grupa mladih ljudi, među kojima je bilo i onih u vazduhoplovnoj uniformi. Među civilima su bila i dvojica koji su me poznavali. Upitah ih da li znaju za napad na srpske kuće u gornjim Svrakama. Odgovoriše da znaju, a jedan mi reče:

  • "Nemoj se plašiti, sada je sve u redu".

    Uniformisani vojnici su bili iz Srednje vojne vazduhoplovne škole iz Rajlovca, koji su čekali da se prebace na neko sigurnije mjesto. Nastavih dalje. Na raskršću, kod Koprivica kuća, prema putu koji vodi prema starom Reljevu, starom reljevskom cestom, dočekala me je rampa i na njoj dva uniformisana mladića. Jedan od njih me zaustavi i upita:
  • "Odakle ti stari ideš i gdje si pošao? "
  • "Idem sa Paljeva iz vikendice da vidim gdje su mi djeca pa ću ponovo da se vratim jer mi je vikendica puna izbjeglica. Nešto moram da kupim za njih, odgovorih. "
  • "Nećeš se ti više nigdje vratiti! " - reče mi jedan od njih i pokaza mi da prođem.

    Prođoh, a u glavni su mi neprestano tutnjale njegove riječi:

  • "Nećeš se ti više nigdje vratiti! "
  • vogosca- 22850 - 09.11.2009 : Cicera - best (1)

    Policijska stanica (2. dio)


    Odakle da krenem da nađem djecu? Našao sam prvo mlađeg a zatim i starijeg. Rekao sam im da se vraćam na vikendicu da odnesem ono što sam kupio, pa ću onda ponovo da se vratim u grad. Djeca su se složila. Krenuo sam da kupim lijekove ali su mi u glavi tutnjale riječi onog mladića sa rampe. Morao sam da se vratim na vikendicu ali nisam znao kako. Zato odlučih da odem u policijske stanice da od njih tražim dozvolu za prolaz kroz kontrolne punktove. I dođem ti ja tako u stanicu sa cekerom u ruci. Tu me je dočekao jedan nepoznat policajac pa me upita:

  • "Izvolite, šta ste trebali? "

    Ja mu ispričah svoju nevolju a on mi reče :
  • "Moraćete sačekati šefa! "

  • "Nema problema" " rekoh " "Ali izvinite, ko je šef? "

  • "Vidjećete ga. Sad će on doći! "

    I tako, stajao sam u hodniku stanice policije čekajuci šefa. U jednom trenutku ispred stanice policije stiže jedan metalik "Audi" zelenkaste boje. Iz njega izide mladić, meni potpuno nepoznat, u vazduhoplovnoj uniformi. Na ramenicama je imao i neki čin, čini mi se da je imao jednu zvjezdicu, nisam siguran da li potporučnik ili major. Na glavi mu je bila "titovka". Ušao je u stanicu, a onaj policajac ga pozdravi po vojnički, rekavši mu da ga ja čekam.

  • "Neka malo sačeka! " odgovori šef policajcu i uđe u jednu od kancelarija. Sačekao sam. Za vrlo kratko vrijeme on je izašao iz te kancelarije pa mi priđe.

  • "Šta je bilo, u čemu je problem? " " upita me šef.

    Ja mu ispričh sve što sam imao da kažem.

  • "Pođi za mnom! " " reče mi on.

    I krenem ja za njim do tog Audia, i on me ponudi da uđem. I ušao sam. U autu je bio jedan mladić kao suvozač. Njega sam poznavao jer mu je otac radio u Pretis-u. Komandir milicije upali auto i krenu prema izlazu iz Vogošće, u pravcu Krivoglavaca. Uz put me je upitao ko sam. Nisam ni uspio da odgovorim, jer je njegov suvozač umjesto mene odgovorio na njegovo pitanje. Tada mi je "šef" rekao da on poznaje moje sinove pa me je odvezao dokle god je bilo moguće sa autom. Zahvalio sam mu se a oni se vratiše nazad.

    Krenuo sam prema vikendici i kada sam stigao, podijelio sam sve što sam kupio, a zatim rekoh komšinici:

    "Komšinice, evo ti ključevi od vikendice i mog auta a ja odoh u Vogošću kod svoje djece. Ako možeš čuvaj i jedno i drugo. "

    Vratio sam se nazad istim putem kojim sam prošao i prvi put. Na mostu više nije bilo vazduhoplovaca.

    Sa povratkom u Vogošću, nastojao sam da saznam ko je bio onaj "šef" koji me je odvezao do Krivoglavaca. Jednog dana sam se slučajno zatekao ispred policijske stanice. I baš u tom trenutku stigao "šef" sa svojim autom. Upitah tog mog prijatelja: "Znaš li ko je ovaj čovjek? " a on mi odgovori sa čuđenjem:

  • "Pa kako da ti to ne znaš a tolike godine živiš u Vogošći. To je Boro Radić iz Radića potoka! "

    Eto poštovani gospodine Tomiću, ovo je jedan sasvim mali isječak moje priče iz knjige koju pomalo pišem i mislim da je štampam. Tematika knjige su ratna dešavanja na vogošćanskom području i govori o pokojnom Bori Radiću i njegovim poginulim saborcima. Vjerovali ili ne, ja sam stanovnik Vogošće još od marta 1951. godine ali Boru Radića do tada nikada nisam vidio iako sam o njemu čuo mnogo šarolikih priča. Neka mu je vječna slava i hvala! A onome ko je izdao Špiru, Boru i mladiće koji izginuše sa njima neka im se ruke osuše i ćoravi po zemlji hodali. Iako sam u vrijeme pogibija gore pomenutih junaka bio u krugu Pretisa. Bili smo, a i danas smo ubjeđeni da je ubistvo Bore Radića i Nebojše Špirića bilo naručeno. Sada se te ubice kriju i bježe od svoje sjenke. Ali neka ne zaborave one narodne poslovice: "Bogatom je teže umrijeti nego siromašnom. ", te "Ničija nije do zore gorjela" kao i "U cara Trajana kozje uši. " Istina će izaći na vidjelo, kad-tad.
  • vogosca- 22739 - 15.10.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Vogošćanski heroji


    Mnogi vogošćani znaju ko je bio Željko Marković - Raze. Biješe to dobar, pošten i hrabar srpski borac. Poginuo je 8 jula 1992. godine u grupi u kojoj su poginuli i Srđan Amidžić - Điđa, Dejan Lalić - Lala i Boro Radić. Krenuli su odlučno i bez predomišljaja da spasu nevine žene, djecu i starce koje su tog dana dočekani u zasjedi zločinačke grupe Enesa Duraka, pa su zbog svoje hrabrosti i samouvjerenosti i oni postali žrtve te iste zločinačke grupe.

    Žalosno je u tome svemu što je Enesu Duraku prije rata, kada je izbačen iz civilne poicije zbog kriminalni radnji, najviše pomogao upravo Boro Radić, jer je Enes u Vogošću došao sa brda iz okoline Srednjeg i za sve Vogošćane je bio jedan običan papak, koji nije imao prolaz kod raje. Boro koji je bio velika faca u cijelom Sarajevu, dočekao ga je kao prijatelja i uveo u vogošćansku elitnu raju, nakon čega se odnos prema tom bijedniku naglo promjenio u njegovu korist.
    vogosca- 22711 - 11.10.2009 : Srbenda Republika Srpska - best (0)

    Malo više o Blagovčanima


    Volio bih kada bi neko malo više pisao o herojima sa Blagovca, poput Gidore, Rake, Maste, Soleta, Suleta i mnogih drugih koji se ovdje ne pominju.

    Pozdrav za sve žive borce Sarajevsko-romanijske regije, i neka je vječna slava svim poginulim vitezovima.
    vogosca- 22708 - 11.10.2009 : Srbenda Republika Srpska - best (0)

    Malo i o Blagovcu


    Volio bih kada bi neko malo više pisao o herojima sa Blagovca, poput Gidore, Rake, Maste, Soleta, Šuleta, ali i o mnogim drugima koji se ovdje ne spominju.

    Pozdrav za sve žive borce Sarajevsko-romanijske regije i neka je vječna slava svim poginulim vitezovima.
    vogosca- 22287 - 02.08.2009 : Ćurćija Srbija - best (0)

    NATO i spomenik R. Koraću


    Septembar 1995. , zaboravio sam datum.

    Nalazimo se na pložaju na Gorskom brdu. Posebna četa Semizovačkog bataljona drži odsudni položaj za odbranu sjevernog dijela Srpskog Sarajeva.

    Veće, oko deset sati. Ja se nalazim na osmatračkom mjesu, a ostali saborci u zemunici. Mirno, ne puca. Odjednom snažna huka, avion Natoa iznad nas u niskom naletu. Ućini dva tri kruga iznad nas, ustremi se prema cesti Semizovac - Srednje koja je oko 700 metara ispod nas. Eksplozija. Obzirom da je u rejonu eksplozije bio naš centar veze odmah putem telefonske veze pokušavam dobiti ljude iz veze. Linija u prekidu. Nazovem sledecu zemunicu u kojoj je bila RUP ovka da ih oni pokušaju dobiti i projevjeriti šta se dole na cesti dešava. Ponovo avion NATO-a. Ponovo kruženje i ponovo eksplozija dole na cesti. Posada sledeće zemunice u kojoj je RUP-ovka mi telefonom saopštavaju da su uspostavili vezu sa centrom veze i ovi su im saopštili da nisu oni pogođeni već most na cesti udaljen od njih oko 100 metara. U blizini mosta nalazio se spomenik pok. Radivoju Koraću koji je prije rata poginuo na tom mjestu u saobraćajnoj nesreći. Nije ni od njega ostalo ni traga. Kažu da je na mjestu gdje je bio most ostao ogromni krater. Kažu i da je bilo poginulih u autu koji se tu zadesio. Sutradan saznajemo da su u automobilu, vraćajući se iz Vogošće za Vojkoviće nastradali brat i sestra Galinac. Sestra je poginula na licu mjesta, a brat je prebačen u bolnicu Žica gdje je preminuo na rukama dr. Lazića. Tragedija. Ustvari oni su naišli poslije prvog pogotka Nato aviona. Stali jer se viže nije moglo proći i utom novi pogodak avionske bombe od 1000 kg.

    Gledam na RTS - u prije 3 godine prilog muslimanske televizije iz Sarajeva kako je sportski savez kantona Sarajevo obnovio spomenik Radivoju Koraću kojeg je srpski agresor digao u vazduh. Tada nisam bio u prilici da o ovome pišem, a sada imam namjeru uspostaviti kontakt sa porodico pok. Radivoja i ispričati im pravu istinu vezano za rušenje spomenika.
    vogosca- 22235 - 29.07.2009 : Samuelcic Niderlande - best (0)

    Aci


    Vogošćanine P, ja sam Acijev sin. Aci nije bio dobrovoljac. Otrgnut sam od svoga oca, koji je otjeran u smrt da biste danas pričali priče kako je branio svoj narod.

    Netačne su priče koje prosleđujete. Kada ga je drug Srbin zakopao zašto nije rekao njegovoj majci i bratu gdje? Zašto ga je majka tražila sve do svoje smrti pa ga nije mogla pronaci to je 10 godina. Zašto taj svjedok nije kazao gdje ga ga je zakopao?

    Zašto taj svjedok krivo svjedoči da je ubijen rafalnom paljbom, kada je imao na sebi jednu prostrjelnu ranu a kasnije u glavu. Ja sam svoga oca tražio, pronašao i sahranio.

    Tačno je da je bio dobar drug, da je bio dobar sportista, brat, sin, muz, otac...

    Ne dozvoljvam netačne priče, da se pričaju o mom pokojnom ocu koji je bio veoma iskren i ja ga štitim mrtva i ne dam da se potresa.

    Da smo jasni dobrovoljno nije kreno u rat znateli koga je branio svoju suprugu i mene pomogao je da izbjegne smrt moja majka.

    Poštovani,
    cijenim tvoje mišljenje, i tvoju uspomenu na tvoga oca. Niko, ama baš niko, u Bosni i Hercegovini nije "dobrovoljno" krenuo u rat. Mećutim, mnogi od nas su nakon izvjesnog vremena, podstaknuta stravičnim prizorima koji su iza sebe ostavljali neki zločinci, i srcem i dušom postali iskerni dobrovoljci. Tvoga oca nisam poznavao, pa u njegovo ime ne mogu da govorim...
    vogosca- 22222 - 27.07.2009 : Zaki Kerovic Holandija - best (0)

    Predrag Kerović - Aci


    Već dugo čitam sve ovo što se nalazi na ovim stranicama, ali nisam nikada htjela da se uplićem u rasprave sve dok me moj sin nije zamoli da pokusamo da napisemo ono sto sam napisala.

    Opet ponavljam zahvalna sam na onom pismu od 14. 07. 2009. godine, ali ovo drugo ne valja.

    Prava istina je da Predrag Kerović nije bio nikakav dobrovoljac. Njega su sa ulice otrgnuli od njegovog petogodisnjeg sina, ni kući od pijace ga nije mogao vratiti. Rečeno mu je da ns licu mjesta kaže da li polazi sa njima. Ti koji su ga pokupili su mu rekli da znaju sa kim on živi.

    Gospodine neznani u 3 sata po pola noći je nazvao svoju suprugu i rekao joj da ga čeka u šest sati u jutro na autobuskoj stanici i da povede djete i uzme pasoše, obuče nešto ravno na noge i da mora napustiti Vogošću. Tako je i bilo ujutro u šet sati se pojavio u rezervnom odjelu sa nekom puškom na ramenu a otišao je u teksas jakni bjeloj majci i farmerkama.

    Evo da opišem i prizor Acijovog rastanka sa njegovom suprugom i sinom. Kako sam ga ugledala pored pruge kako ide prema stanici ja sam vrisnula. Bilo je jutro i mukla tišina, i moj glas se razlijegao. Narod je spavao, nigdje ni auta nije bilo da prođe. Prvo pitanje mi je bilo:

  • "Gdje će ti puška biti okrenuta koju su ti dali. Ubićeš mi brata!"

    Trčao je prema meni sa suzama na licu i govorio mi da ćutim da me neko ne bi ubio.

    Kada je prišao, zagrlili smo se sve troje i plakali. Molio me je da idem iz Vogošće jer on ne bi mogao preživjeti da me neko ubije. Rekao je da kada ja budem sa djetetom na sigurnom i on će pobjeći jer to nije bio njegov rat.

    Sin mu se skrpio oko vrata i plakao:

  • "Tajo, hajde sa nama! Ja hoću da i ti ideš sa nama".

    A on je odgovorio:

  • "Doći će Tajo, sine! Ti idi sam mamom da kupiš čokolada i slatkiša".

    Naravno, njih više nije bilo u Vogošći, ali dijete je ućutalo zbog toga.

    Djete ćuti već sedamnest godina. Tajo se nikada nije pojavio. Djete je Taju sahranilo u Vogošći 2003. godine, na starom reljevskom groblju pored oca i djeda. Gospodine ko je taj, koji je to narod' da je vrijedan života moga muža ili kojeg naroda je on branio. Branio je mene i odbranio i svoje djete i odmah iza nas 16 dana je poginuo.

    Ja sam Acija poznavala kao samu sebe. Predrag Kerović - Aci je identifikovan na osnovu analize krvi njegovog sina i po podacima koje sam ja dala. Njegova pokojna majka nije uspjela da ga pronađe, kao ni njegov brat. Sudbina je tako htjela da ga njegov sin i supruga pronađu i sahrane. Naravno, žao mi je njegove majke, pokoj njenoj duši, jer nije doživjela da ga bar pristojno sahrani. Smrt ne pita nikoga!
  • vogosca- 22104 - 07.07.2009 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Pomen hrabrim borcima


    Davno, na početku mog javljanja sam pomenuo Vučka i Božu. Ova dvojica boraca su ostala u mom sijećanju po mnogo čemu. Nisu bili onaj tip osoba koje vole da se eksponiraju. Bili su tihi i dobri ljudi. Međutim, uvijek su bili tamo gdje je bilo najgore. Na njih si se mogao u potpunosti osloniti. U više navrata su mi davali obijezbđjenje, kad sam osiguravao liniju odbrane. Svi oni koji su bili tamo u tom periodu, znali su kako je bilo izaći ispred prve linije i obaviti posao, a linije su na nekim mijestimaa bile udaljene svega pedeset metara. Vučko, Božo i njihovi ljudi su bili tu i u njih sam imao neograničeno povijerenje. Božu sam dobro poznavao, još od prije rata. Njegova supruga i sinovi mogu biti ponosni na njega. Vučka nisam dobro poznavao, čak mu ni pravo ime ne znam, pa bih bio zahvalan nekome ko nešto više zna o njemu da to i napiše jer bi bila velika šteta da na ovim stranicama ostane samo kao Vučko.

    Mislim da se ovom prilikom moram prisijetiti i Make, hrabrog borca i dobrog druga, koji poginu prilikom uzimanja Glavice. Ja nikad neću prežaliti što nisam učestvovao u toj akciji jer sam ranjen ležao u Žici. Tu liniju sam izuzetno dobro poznavao, i mislim da se mnogo štošta u toj akciji moglo drugačije odraditi.

    Vučko, Božo, Maka, Nešo, Grga i mnogi pokojni Vogošćani će do kraja moga života ostati u mojim mislima. Za sve ono što su uradili za svoj narod i svoje porodice, neka im je viječna slava i hvala.
    Miner
    vogosca- 22007 - 21.06.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Kako je poginuo Zoran Jeličić Pice


    Svima koji smo poznavali i družili se sa Picetom, veoma je teško da pišemo o nemilom događaju, jer smo svi bili učesnici u njemu. Bilo je to bolno za sve nas, a naročito za njegovog najboljeg druga, kojem se ta nesreća desila. Bilo bi najbolje da se taj ružni događaj prećuti. Ko god danas želi da se o tome piše na ovom forumu, moje mišljenje je da nije dobronamjeran. Desila se velika tragedija, koju niko od njegovih drugova neće nikada zaboraviti, ali će mu biti teško da priča i piše, za ljubav preživjelih koje će to mnogo zaboljeti kad god se toga sjete.

    Zato se pitam, koga danas interesuje, poslije skoro sedmnaest godina kako se dogodio taj nesrećni slučaj? Pogibija Zorana Jeličića-Pićeta je sudskim putem završena, a za mnoga klasična ubistva nisu pokrenute sudske parnice!

    Ovako je to bilo: Jedan dan, na liniji odbrane je bilo sporadično puškaranje. Dva druga iz rova broj devet nisu imali granata za ručni bacač, pa se pitali komandu bataljona da siđu sa linije i uzmu iz magacina potrebna srestva. Komanda im je udovoljila i oni su krenuli do magacina gdje su preuzeli MTS. U povratku na liniju, Piće je svratio do stana a njegov drug, kod Djuke koji je stanovao preko puta njega. Piće je iz svog stana došao do njih, gdje su zajedno popili kafu. Puška iz koje je izletio smrtonosni hitac, nalazila se na naslonu od kauča na kojoj je Piće držao svoju ruku. Pretpostavka je da je on slučajno gurnuo krilce kočnice sa puške koju je tom prilikom otkočio. Krilce kocnice je bilo labavo i puno lakše ju je bilo otkočiti od drugih pušaka. Njegov drug, kada su se spremali da krenu, uzeo je svoju pusku, ne sluteći da je otkočena, nehotice pritisnuo obarač, kratak rafal od dva metka proletio je kroz tjelo i tom prilikom prošao kroz srce našeg junaka. Nakon toga je nastala velika borba, koja je trjala danima, da se počinilac nemilog događaja ne ubije, zbog nesreće koja se desila.

    Dugo poslije toga, bio je pod stalnim nadzorom doktora, njegovih najbližih, kao i drugova koji su pratili njegovo ponašanje. Bio je to veliki strah da ne izgubimo jos jednog našeg druga. Veliku ulogu da Pićetov drug ne izvrsi samoubistvo, su odigrale Pićetova majka i sestra, koje su ga tješile dok su patile u njihovom nenadoknadivom gubitku.

    Bilo, i ne ponovilo se. Nikome i nikada!

    Da li je to traženi odgovor na tragediju koja sve nas i dan danas boli i zbog koje pustimo suzi prisjećajuci se svega što se dešavalo!
    vogosca- 21827 - 30.05.2009 : Juga Ignjatovic Republika Srpska - best (0)

    Jurišni bataljon


    Ja sam od početka bio u vogošćanskom, Jurišnom bataljonu. Sa ovom jedinicom sam učestvovao sam u svim njenim bitkama od 1993. godine pa sve do 1995. Bilo nas je samo 6 ili 7 na desnom krilu 1994. godine u Lađevćima kada je otvorena vatra i uzeta ta motorola. Najviše sam se družio sa Francuzom (malim), Tušom, N. Radovanom, pokojnim Draganom Šorkom, Mićom Vlahovićem i ostalima.

    Ja sam ostao sa Šorkovom ženom i njihovom bebom u Vogošći kada su u nju ušli muslimani, februara '96. godine. Krili smo se 10 dana, dok se nismo izvukli. Niko nije hteo da joj pomogne! Ima još toga da se kaže o ratu, ali to po običaju najbolje znaju pozadinci.

    Ako neko zna šta je sa Šorkovom ženom i detetom neka mi javi. Takođe me interesuje šta se desilo sa malim Francuzom.
    vogosca- 21797 - 27.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Prvi Hrvat u srpskim redovima


    Za one koji ne poznaju Ranka Đuriša, napisaću par rečenica da bi demantovao priču, onih koji su borbu gledali durbinom sa terena do kojeg granate nisu mogle doletiti.

    Ranko nije bio narkoman, nego hipik. Prvi Hrvat koji je kao dobrovoljac uzeo pušku i stao u redove srpske vojeske. U vrijeme, kada smo morali silom tjerati srpske borce da idu na artiljeriju, Ranko je otišao dobrovoljno. Kao istaknuti artiljerac, postavljen je za komandira. Pošteno je odradio svoj posao do kraja rata. Ranko ima bogatu babu u Njemačkoj. I njegov otac je u Njemačkoj. On živi u Republici Srpskoj.

    Sa sigurnošću tvrdim da je Ranko Đuriš jedan od istaknutijih srpskih boraca u Vogošći. Njegov doprinos u odbrani naših ognjišta je neizmjeran. Ranko se može svrstati u isti koš svih hrabrih boraca i ja mu ovom prilikom čestitam na njegovoj hrabrosti i uspjesima.
    vogosca- 21787 - 26.05.2009 : Rade - best (0)

    Re: Vogošćanski Hrvati i muslimani


    Ne sporim junaštvo Josipa Celana, i lično me je iznenadila njegova pogibija u srpskoj vojsci.

    Ali pričati o narkomanu, Ranku Džurisu, kao nekom junaku je ludost. Ne znam po čemu se istakao, to što se po Vogošći šepurio sa crvenom trakom na ramenu kao nekakav borac, a u stvari imao je ratni raspored na bateriji 105 mm.

    Pošto je Zdravko Gračanin kao načelnik artiljerije ranjen, kao i pukovnik Josipović, voljom izdajnika u 3. sarajevkskoj brigadi, i voljom portira Vaje, izabran je za komandira baterije 105 mm.

    Epilog toga je, da je u Ivančićima, u septembru 1995. , usmjerio bateriju koja je trebala da tuče oko 430 truskih ciljeva, tako da je mogla gadjati samo 72 ili 73 i to gornjom grupom uglova.

    Znači, izdaja!

    Prema tome, narkoman Ranko, koji je zajedno sa Slobom Logićem i portirom Vajom, komandantom MAD-a, držao radnike na pijaci da prodaju ukradeno mlijeko u prahu, ikar konzerve i cigare u rinfunzi, naimenjene pripadnicima MAD-a i Josip Ćelan, ne mogu u isti koš.
    vogosca- 21739 - 22.05.2009 : Miroslav Spiric Novi Banovci - best (0)

    Suza sama krene


    Jovo, čitam ova tvoja kazivanja, a ovao poslednje me je baš potreslo. Tvoje pisanje o strahotama 1995. godine sam pročitao nekoliko puta i suze su mi same krenule. Pomislio sam na svoga sina Nebojšu Špirića i još hiljade nečijih sinova, braće i očeva o kojima nema ko da nešto napiše, ali su oni zauvijek u našim srcima, u srcima svih nas koji volimo našu Republiku Srpsku.

    Koliko je samo bilo neznanih heroja, takvih poput Gorana Gavrića, i pitam se da li je to sve bilo uzalud. Razmišljam o tome, kako je poginuo moj Nebojša na Ravnom Nabožiću, da li ću ikada saznati pravu istinu, hoće li njegovi sinovi ikad saznati kako im je otac poginuo. O njegovoj smrti su se ispredale razne priče, od jednih koji su bili u toj akciji, da je poginuo junački, jurišajući sam na neprijateljeski rov, drugi pričaju da je poginuo od metka svog najboljeg prijatelja... Šta je istina i ko je i zašto krije?

    Hošu samo da ti kažem, svaka ti čast. Volio bih da doživim da na osnovu vasih kazivanja, vas koji ste čitav rat proveli u rovovima i na prvim borbenim linijama napiše knjiga o tim desavanjima na sarajevskom ratištu i na svim ratištima širom Republike Srpske, o svim znanim i neznanim junacima koji će ući u istoriju srpskog naroda na tim prostorima.
    vogosca- 21668 - 13.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Granatiranje Vogošće


    Ne želim da demantujem informaciju da su muslimani granatirali Vogošću sa Kobilje Glave. Ne sjećam se ni tačnih datuma granatiranja. Ja jedino mogu da tvrdim da su grante padale i sa drugih pravaca. To potvrđuje haubički projektil koji je pao ispred hotela "Biokovo", od kojeg je ranjen pokojni Zoran Jeličić-Piće.

    Nakon eksplozije, svi geleri su odletili u pravcu Kobilje Glave, to je pokazalo da su doletili iz pravca Breze ili Misoče. Do kraja rata na ulici Moša Pijade ostala je velika rupa u obliku kišobrana.

    Nadam se da će i ova informacija vrijediti nešto u odbrani našeg naroda od laži svjetskih moćnika!
    vogosca- 21657 - 12.05.2009 : S.s vogošća Beograd - best (0)

    RE: Početak rata


    Taj dan, 3 maj 1992. godine sam dobro zapamtio jer sam ranjen, srećom lakše, u blizini hotela "Park". Sjećam se da je od istih granata ranjen i Crni Piknjač predratni direktor Eergetike. Prebačen je na VMA u Beograd gdje se uspješno oporavio. Granate su došle sa Kobilje Glave. Pozdrav za sve Vogoščane
    vogosca- 21653 - 12.05.2009 : Bijeljina Bijeljina - best (1)

    Početak rata, nečiji kraj života


    Prve granate koje su pale na Blagovac su ispaljene sa Kobilje Glave. Zna se da su te granate ispalile Sandžaklije i da je tom prilikom bilo svađe i fizičkog obračuna sa domaćim muslimanskim stanovništvom jer oni nisu opravdavali taj gnusni čin.

    Tom prilikom teško su ranjeni:

  • Šućur Ana, 1910 god. koja je posle nekoliko dana podlegla ranama.
  • Šućur Borislav, 1936. godište teže ranjen
  • Šućur Mira, 1952. godište, teške tjelesne povrede
  • Šućur Nedeljko, 1972. godište, lakše ranjen
  • Šućur Radenko, 1975. godište je ostao teži invalid bez noge

    Svi oni su bili civili, a u trenutku kad je pala granata braća su bezbrižno igrala košarku ne sluteći zločinačke namjere koje su zauvjek prekinule njihovo bezbrižno djetinjstvo.

    Oko, molim te samo da potvrdiš da se i Radenko preziva Šućur.
  • vogosca- 21594 - 04.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pokušaji vojnog udara


    Tokom rata generalštab je dva puta planirao vojni udar na civilne vlasti. Svaki put kada je Mladiću ponuđeno unapređenje na poziciju ministra odbrane uslijedila je akcija koju su uglavnom vodili generali iz glavnog štab.

    Iskrno sam se bojao takvog pokušaja koji je prijetio krvoproliću našeg naroda između sebe. Drugi problem bi bio, kako bi se nastavili pregovori jer bi se prkinuo kontakt sa Republikom Srpskom i svjetom. Niko ne bi pregovarao sa vojnim vlastima. Jedina dobra stvar je što bi u tom slučaju bio na snazi prijeki sud, koji bi sigurno uništio profitere.

    Prvi put su 1993. godine, kada je Karadžić vratio osvojeni Igman, naši generali, pod izgovorom da se u ratu ne smije vraćati vojno osvojena teritorija pokušavali pridobiti vojsku za svoj interes.

    Drugi put nas 1994. godine, kada smo napravili velike uspjehe na Bihaću i Goraždu, svjetski moćnici prisiljavaju de vratimo osvojene teritorije. Generalu Mladiću je ponovo ponuđena fotelja ministra, a naši generali bojeći se svojoj smjeni sa dolaskom novog komandanta pokušavaju napraviti vojni udar. Ovoga puta je bilo mnogo ozbiljnije nego prilikom prvog pokušaja. U mnogim mjestima, vojna bezbjednost na čelu sa generalom Tolimirom drži govre u kojima se vidi prijetnja za civilnu vlast.

    Nakon Karadžićevog povlačenja predložene ideje sve se smirilo kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je očito da su se Gvero i njemu slični bojali gubljenja svojih pozicija.

    Miting u Vogošći je protekao sa jednom žestokom raspravom između Rajka Koprivice i mene. Vrbas mi je naredio da na parkingu Opštine obezbjedim dva mjeta za njegovo i Tolimirovo vozilo. Dan prije mitinga sam otišao u opštinu kod Rajka i tražio da se obezbjede dva parking mjesta. Bilo mi je odobreno pa sam dao zadatak komandiru saobraćajnog voda Bošku Mandiću da nekoliko sati prije dolaska generala rezerviše dva mjesta jedno do drugog za naše pretpostavljene. Mandić je poveo jedno odjeljenje i stavi kao obozbeđenje oko opštine. Samo pola sata prije dolaska generala Tolimira dolazi Rajko Koprivica sa svojim golfom i parkira se na rezervisani parking. Mandić prilazi, kulturno mu se obrća, da je to mjesto rezervisano. Nakon toga Rajko počinje da viče na Mandića. Ovaj mu se suprostavio što je izazvalo veliko odobrenje građana na ulici. Rajko onako ljut poziva mene telefonom da hitno dođem kod njega. Dolazim u njegovu kancelariju, a on dok sam bio još na vratima počinje da viče i prijeti. Tražio je od mene da smijenim i izbacim Boška Mandića iz policije, govoreći kako je ovaj lopov. Nastavlja sa prijetnjom da će mene smijeniti ako ja ne smijenim Boška. Počeo sam da vičem na njega govoreći da on meni nema pravo naređivati. Ako mu nešto treba da se obrati Vrbasu, a ne meni. Na kraju razgovora sam mu rekao kad on pokaže ko je u ovoj opštini pošten, onda će on moći da kaže ko je kod mene lopov. Izašao sam iz kancelarije onako ljut, zalupio tapecirana vrata za sobom. Na hodniku su se sakupili radnici Opštine i slušali naš razgovor. Nijemo su me ispratili svojim pogledima.

    Rajko Koprivica je pokušao preko Vrbasa da me smijeni ali ga je on odbio. Nakon tog su uslijedili pritisci sa civilnog i vojnog vrha. Sve to su Majo i Vrbas odbili i ja sam ostao na toj funkciji do kraja rata.

    Boško je preminuo prije nekoliko mjeseci nakon duže bolesti. Boško Mandiću neka ti je laka crna zemlja!
    vogosca- 21591 - 04.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Poštovanje mrtvih


    Danas mi je teško da se sjetim imena mojih boraca koji su poginuli, a kamo li neprijateljskih. Neki od njih su ostali na drugoj strani i nikad nisu nađeni.

    Nedžad nije zaslužio pomoć ali mrtvi jesu. Za ljubav svih poginulih u ovom ratu treba da se pomogne kako bi bili sahranjeni dostojno čovjeku.

    U toku rata smo imali mješovite grupe za otkrivanje i pronalaženje mrtvih na sa obje strane. Naša strana je dala veliki doprinos u tom procesu.

    Raspitivali su se kod boraca da li znaju za neke mrtve koji su ostali na bojištima. Pravili su se neke evidencije sa opisima mjesta na kojima su bili leševi. Poštovanje prema mrtvima nije izostajalo kod većine sagovornika.

    Sa muslimanske strane je bio jedan arogantan čovjek kojem sam, zaboravio ime. Nije bio dobar za saradnju sa našom stranom. Pokazivao je veliko nepovjerenje prema našim učesnicima. Dobijao se utisak da je dosta znao o zločinima počinjenim nad srpskim narodom.

    Njegove komunikacije sa našom stranom su bile usmjerene uglavnom za njihove mrtve. Ako danas neki od mrtvih nisu pronađeni, on snosi veliku odgovornost za to. Naša strana je istinski davala veliki doprinos u otkrivanju mrtvih. Pored tih ekipa imali smo ljude po bataljonima koji su radili na tome kako bi se otkrilo gdje imaju leševi. Danas ne vjerujem da je neko ostao na našoj strani, a da to nije prijavljeno i izvršena ekshumacija.

    Ako neko zna za neki slučaj bilo bi dobro za sve strane da se danas nađe tijelo, kako bi se konačno svi sahranili sa poštovanjem prema čovjeku. To je sve što mogu pomoći u ovom trenutku!
    vogosca- 21580 - 03.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Poštovanje


    Špiro, poštovanje se zasluži trudom i radom. Mislim da je moje poštovanje prema tom narodu uveliko uticao upravo Željko, koji je bio rado viđen i čest gost opštine Vogošća tokom rata. On je bio rodbinski vezan čini mi se sa Blagovačkom porodicom Todorović.

    Tokom rata Milošević je zategao odnose sa našim vođama pa su nam u to vrijeme pravi saveznici bili Hrvati iz centralnog dijela Bosne.

    Ilidžanska brigada je tokom rata imala kontakt sa Kiseljakom putem poljskog telefona. To govori koliko su bili blliski kontakt sa njima.

    Često su im posuđivali našu artiljeriju tokom rata, kako bi se odbranili od zajedničkog neprijatelja. Možda bi nam Rammstein mogao nešto više napisti o tome.

    Jedne prilike sam sa Jovom Maunagom preko tog telefona kontaktirao njihovu komandu. Tražili smo da nam "uhapse" Jovinog sestrića koji je trebao da ide iz Sarajeva na vanjski prsten. Bio je pripadnik armije BiH. Dali smo im njegovo ime i datum izlaska. Oni su ga skinuli sa muslimanskog vojnog kamiona, pozvali nas da dođemo i pokupimo tog momka. Takav vid saradnje je bio čest sa Hrvatskom stranom. U to vrijeme Hrvati su govorili da će radije biti dio Republike Srpske nego fedracije. Naše napuštanje Srpskog Sarajeva je pokvarilo njihove planove. Kada bi se takav nivo saradnje mogao ostvariti danas, mnogi građani vještačke države BiH bi spokojnije živjeli. Ovako ostaje i dalje, ko god je u dobrim odnosima sa Srbima nije dobro došao u njihov entitet.

    Ovo je moje mišljenje i nadam se da će se mnogi složiti sa mnom.
    vogosca- 21570 - 02.05.2009 : Miroslav Spiric N.Banovci - best (0)

    Hrvati iz Vogošće


    Pravi, drago mi je da imaš lijepo mišljenje o mom prijatelju Željku Kajiću. Sa njegovom suprugom sam radio u istoj kancelariji dugo godina i bili smo jako dobri drugovi, a Željko je bio uvijek pravi drug i prijatelj, a to isto mogu reći i za njegovog pokojnoig oca koji je penziju zaradio u Pretisovoj alatnici i bio vrlo omiljen među svojim radnim kolegama.

    Sa Željkom i njegovom suprugom Marom se ponekad čujem telefonom. Htio bih još da napomenem da je početkom rata u Semizovcu bilo desetak hrvatskih familija, jedan broj ih je ostao u Semizovcu cijeli rat i skoro svi koji su bili sposobni za vojsku od prvog dana su bili u vojsci RS. Isto tako, kad su Srbi nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma napustali svoja ognjišta, sa njima su otišli i Hrvati. Ne želim ovdje da imenujem ni jednog od njih, ali hoću da kažem da su neki otišli u Konjević Polje, neki u Višegrad, a jedan od njih se vratio i nakon niza neugodnosti i batina koje je primio od svojih bivših komšija, čuo sam da je završio u Jagomiru. Takođe bih htio da pomenem jednog komšiju Hrvata koji je nekoliko puta dolazio iz Njemačke i dovozio lijekove za stanovnike Vogošće i Semizovca i zbog toga imao velikih problema nakon završetka rata.
    vogosca- 21562 - 01.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pogibija Darke Đurića


    Početkom februara '93 godine major Jovanovski me je postavio na mjesto komandanta Vogošćanskog bataljona! Pokušao sam da odbijem tu naredbu zbog mog mješovitog braka. Major je iznio razaloge mog postavljenja sa koji me je ubjedio da to prihvatim. Komanda bataljona bila je smještena u hotelu "Biokovo".

    Muslimani koji su izašli iz Vogošće znali su da je tu komanda. Česta granatiranja Vogošće uvjek su zahvatala prostor oko hotela. To je bio razlog zbog kojeg nisam smio postrojiti vojsku prije odlaska na liniju. Počeo sam da radim na preseljenu moje komande.

    Sunčani februarski dani su potjerali građane da izađu na ulice Vogošće. Takvo vrijeme je bila prilika koju je neprijatelj često koristio da nanese zla civilnim stanovnicima. Civili su bili najčešća žrtve takvih napada! Vogošćom se prolamao jezivi zvuk sirene za uzbunu. Bila je to najava opasnosti od granatiranja. Naši vojnici su dobro znali šta to znači.

    Nakon nekoliko trenutaka počele su padati granate. Tlo ispod mene je podrhtavalo od siline topovskih projektila. Prvi pogodci su uslijedili upravo oko moje komade. Pogledao sam kroz prozor kako bi ustanovio gdje projektili padaju. Na trotuaru kod fudbalskog stadiona vidio sam nepomično tijelo nekog djeteta. Izletio sam na ulicu da vidim da li je živ. Pozvao sam vozača Mumalo Blagoju da upali Kedija i krene prema djetetu. Kada sam prišao do tijela prepoznao sam osmogodišnjeg dječaka. Bio je to Darko Šurić, sin Vase mesara. Krkljao je kao da se davi od prevelikog zalogaja.

    Znao sa dobro tog dječaka. Bio je čest gost mog bodibilding kluba dok sam ga držao u kući Kajić Željke. Kao pravo dijete postavljao bi mi pregršt pitanja o bodibildingu. Voli sam da mu odgovaram na njegova vrlo zanimljiva pitanja.

    Ovoga puta ispred mene je bio isti onaj dječak koji nije imao pitanja. Njegovo tijelo bilo je opušteno kao u neko dubokom snu. Podigao sam ga sa zemlje i ubacio u vozilo koje je već stiglo do nas. Blagoja je vozio kroz kanonadu projektila. Nije se obazirao na opasnost koja nam je prijetila. Brzo smo stigli do Doma zdravlja. Zgrabio sa nepomično tijelo malog dječka pred kojim je trebala biti lijepa budućnost. Utrčao sam u ambulantu u nadi da nisam zakasnio. Stavi sam tijelo na doktorski sto. Izašao sam iz prostorije, stisnuo palčeve, očekujući pozitivan odgovor od doktora Popovića. Ubrzo su se vrata otvorila na kojim se pojavio doktor! Nije mi rekao ni jednu riječ. Po njegovom pogledi i izrazu lica svatio sam da smo stigli prekasno.

    Osmogodišnji Dako Šurić poginuo je zato što su političari željeli da uđu u istoriju svoga naroda. Neka im je na čast za sva zla koja su počinili građanima bezvrijedne države.

    Danas se sa razlogom postavlja pitanje hoće li nova pokljenja biti pametnija od nas pa da više nikada ne potegnu za oružjem kao što su to uradili njihovi preci?
    vogosca- 21482 - 24.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Vogošćanski Hrvati i muslimani


    Početak rata je učinio svoje pa su Vogošću napuštali stanovnici svih nacionalnosti, ne znajući kakav će biti konačan ishod rata. Jedan broj Hrvata i muslimana su izrazili želju da se angažuju u našoj vojsci. Međutim, naša vojna vlast zbog nepovjerenja nije im davala priliku da ih mobiliše. Nakon par mjeseci rata, zbog dobrih odnosa između nas i HVO stiče se povjerenje.

    Najprije je Željko Kajić sa svoji vezama uspio da spasi oko tri hiljade stanovnika Zimće. Neke od njih je svojim kamionom prebacio na srpsku teritoriju. Nakon tog se veliki broj Vogošćanskih Hrvata dobrovoljno prijavljuje u naše jedinice. Zbog toga se neke porodice vraćaju u toku rata u svoje stanove, poput vogošćanina Zorana, zvanog Švrljo.

    U Domu zdravlja na rengenskom odjeljenju, cijelo vrijeme rata je radio Džuriš Franjo čovjek koji je tom odjeljenje dao veliki doprinos da se ono osposobi, još od prije početka rata. Njegov sin Ranko Džuriš, je među prvim vogošćanima uzeo pušku i stao u redove srpskih junaka. Danas je veoma teško sjetiti se svih imena, ali među najistaknutijim su bili, Josip Čelan koji hrabro poginuo braneći Lađeviće.

    U proljeće '94 godine, položio je svoj život i Božo Hart koji je inače bio češkog porijekla. Ovo je bio jedan istinski borac koji je poginuo kao komandir Prve čete Vogošćanskog bataljona.

    Ne smiju se zboraviti ni imena kao što su: Jozo, Sabljak Nebojša i Saša, Luka. Jedan od boljih boraca Vogošćanskog bataljona bio je Mijo, koji se javljao kao dobrovoljac u veliki broj akcija. Naravno, bio je tu veliki doprinos jednog broj žena, koje su pomagale našu borbu.

    U našoj jedinici smo imali jednog borca muslimanskog porijekla, a zvao se Milorad. Nezadovoljan politikom muslimana, promjenio je ime, kako bi prešao na pravoslavlje i sa svojim drugovima hrabro branio Vogošću. Jednom prilikom Šešo je prolazio liniju odbrane na vogošćanskom ratištu, na kojoj je vidio plećatog dvometraša Milorada sa gustom bradom i šajkačom na glavi. Prišao mu je i pozdravio ga sa pomoz' Bog junače. Milorad mu je odpozdravio sa: "Bog ti pomog'o". Svi okolo su se slatko nasmijali, a Šešo je nastavio dalje ne znajući razlog smijeha boraca oko njih.

    Na Ilidži je je postojao poljski telefon koji je bio direktna vojna veza sa hrvatskom stranom. O upotrebi te telefonske veze ću pisati nekom drugom prilikom.
    vogosca- 21466 - 22.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Radost na praznik


    Vaskrs se u mojoj kući slavi sa puno više emocija nego drugi praznici.

    Vaskrs je veliki praznik, koji mi uvijek vrati sjećanje na moga pokojnog oca. Na taj dan sam sa njim provodio više vremena. Sa njim sam uvijek vodio veliku borbu ko će izaći kao pobjednik u tucanju jaja.

    Ovaj Vaskrs mi je uljepšao moj bivši radni kolega koji mi je mobilnim telefonom čestitao Vaskrs. Nakon sedamnaest godina sam dobio ponovo glas o njemu. Prije više od dvadeset godina je bio moj poslovođa. Početkom rata smo dobili radnu obavezu na istom postrojenju u TAS-u, a koju sam ja odbio. Kada bi sada pisao zašto sam odbio, mnogi bi rekli da lažem, pa zbog toga ću preskočiti tu temu. Moj drug, je bio ranjen na samom početku rata. Pogođen je metkom u kičmu, i tom prilikom je ostao nepokretan.

    Ovako je to bilo.

    U ta teška ratna vremena, jedina bolnica za pomoć ranjenima je bila na Palama. Zbog toga su mnogi borci nakon ranjavanja imali veoma male šanse da prežive. Trebalo je preživjeti put, kroz šume i klizave seoske putove, do bolnice. Jedan od preživjeli je i moj drug i naš junak Brane Hajder.

    Jedan dan se vraćao sa odrđenog vojnog zadatka. Na domak svoga stana u ulici Partzanskog Odreda "Zvijezda", stiže ga neprijateljski metak. Bio je pogođen u kičmu, što ga je ostavilo trajno nepokretnog. Njegovo prebacivanje na Pale po teškim putevima je bilo otežano kišom koja je tih dana obilato padala. Bilo je pitanje dali će vozilo hitne pomoći uopšte uspjeti da ga dovuče do ljekara. Njegov život je bio u vozačovim rukama. Pogrešan potez volanom značio bi i kraj Branetovog života.

    Vozač je uspio spasiti našeg junaka. Dovukao ga je do bolnice gdje su ga preuzeli ljekari na Koranu. U toku rata sam se raspitivao o njemu. Jedini koji je nešto znao o njeu je bio naš puškar iz fabrike, inače njegov dugogodišnji prijatelj.

    Nakon rata mu gubim svaki trag i nisam imao precinih informacija o tome gdje se on nalazi. U više navrata sam razmišljao da napišem nešto o njemu, ali nisam mogo da se sjetim njegovog prezimena, pa mnogi ne bi znali o kome se radi.

    Inače, rodom je iz Glamoča. Početkom osamdesteih dolazi u Vogošću u kojoj je stvorio porodicu, gdje je i ostao da se bori za svoj narod!
    Odnekud sami Bog je uputio Braneta da dođe do mog broja telefona. Tako je na Vaskrsenje Hristovo došla njegova poruka sa kojom je vaskrslo i njegovo zaboravljeno prezime. Zbog toga će ovaj Vaskrs biti posebno zapamćen u mom životu!

    Hristos vaskrse!
    vogosca- 21448 - 21.04.2009 : Nicolas Bosna i Hercegovina - best (0)

    Pavle Savić


    Nekoliko puta je u dosadašnjim tekstovima spominjan izvjesni Pavle koji je zarobljen u Kršama, pa kasnije razmijenjen. On se preziva Savić i živio je na Staroj reljevskoj cesti. Pavle Savić ne pripada Terzićima - Trobocima koji su jedna od starosjedilačkih porodica u tom naselju. Njegova porodica je doseljenička i mislim da su bili podstanari.
    vogosca- 21423 - 18.04.2009 : Aco - best (0)

    Hrvati u Vogošći


    Da li možeš da napišeš nešto o dvojici Vogošćana Hrvatske nacionalnosti koji su se čitav rat borili na našoj strani? Mislim da su se zvali Mijo i Jozo!

    Pozdrav i poštovanje!
    vogosca- 21410 - 17.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Socijala Nove Drinčića


    Ovo je dokaz de se ne treba pisati nešto što se nije vidjelo svojim očima. Novo Drinčić je bio u mojoj jedinici skoro čitav rat. Bilo mi je žao šta je proživio na početku rata. Zbog toga sam počeo da ga sklanjam sa opasnih mjesta tokom rata.

    Kada smo izgubili Lađevički potok(*), dobio sam naređenje da pokrijemo jedan dio terena u tom regionu. U mojoj jedinici je bio Novo Drinčić. Pokrivali smo tri rova na kojim smo organizovali smjene. Jednu noći, dok sam bio na spavanju, poče pucnjava u jednom rovu. Nije mi bilo jasno šta se dešava, jer su sa mnom bili sve iskusni borci koji noću nisu trošili municiju na šumske životinje. Ustadoh i pođoh do rova iz koje se čula rasprava. U rovu su se Šiki i Novo žestoko raspravljali. Ušao sam u rov da vidim šta se dešava. Šiki je bio ljut jer je Novo pucao po krovu od rova. Svi smo znali koliki trud treba da se izgradi jedan takav rov.

    Kiša je neprekidno padala i krov je počeo da curi. Rov je bio uništen samo jednim rafalom. Pitao sam Novu zašto je pucao.

    Počeo je da priča nevjerovatnu priču. Rekao je da se muslimanski borac privlačio prema njegovom rovu. Gađao ga je čaurom, sa kojom ga je pogodio u nos. Nakon toga mu se popeo na krov od rova. Pomislio sam da je Novo pukao od silnih borbenih događaja.

    Sutradan sam ga povukao sa linije. Nako toga sam ga stavio u saobraćajni vod. Kako je bio polupismen, često je pravio smiješne ispade. Jednom prilikom kao saobraćajac na punktu pregledao je dokumente nekom vozaču. Dok mu je pregledao saobraćajnu dozvolu pitao je vozača, gdje ti je slika. Nakon tog su počele šale na njegov račun. Ubrzo poslije toga sam ga sklonio i iz saobraćajnog voda. Stavi sam ga na obezbjeđenje komande, odakle ga je kasnije i Vrbas otjerao.

    Jednom prilikom me nazvao Vrbas na telefon pa kaže "Sklanjaj mi onu mrcinu ispred očiju, jer ako ga vidim sljedeći put onakog, ubiću ga"! Novo je bio na rampi i kada je Vrbas nailazio on je držao cigaru u ustima i podizao rampu. Njegov stav nije bio vojnički što je komandanta često iritiralo.

    Novu Drinčića sam morao skloniti iz komande. Više ga nisam koristio za borbena dejstva. Pred sami kraj rata sam ga morao udaljiti iz Vojne policije, zbog nevojničkog ponašanja.

    Danas se osjećam prevarenim, saznavši da me je Novo lagao za svoje doživljaje tokom rata.


    (*)Tada je poginulo nekoliko borca Vogošćanskog bataljona, među kojima i moj dobar prijatelj od prije rata srpski borac, Hrvat po nacionalnosti, Čelan Josip. Vogošćani ga se dobro sjećaju. Bio je to dobar čovjek, vedra duha, uvjek nasmijana lica. Ostao je u našem gradu sa svojom rajom da se bori od zajedničkog neprijatelja. Neka mu je vječna slava i hvala.
    vogosca- 21363 - 14.04.2009 : Struja struja - best (2)

    Perivoj


    On sjedi nepomično, sa suvišnim krilima, i samo spava, spava... Kadikad otvori oči i gleda oblake kako putuju u beskraj. Kadikad, zacuvsi zov visine, rasiri krila, ali ih odmah skupi: zna da će prvim zamahom udariti o žice kojima su mu ukrali život.

    Nemam pojma ko je ovo napisao, ali volim boemsku poeziju i tako mi se uvijek neka glupost valja u glavi. Međutim, znam zašto sam ovo napisao. Napisao bih ja mnoge stvari ali me muče datumi, pa se bojim da ako pogriješim da će neko replicirati ili pomisliti da lažem. Onda ja puknem i jebi ga. Ako primjećujete uvijek u nekoj svojoj priči izgleda da tražim podrsku "Vogošćanina Pravog" i otprilike je dobijem, tako je bilo i ovoga puta.

    Sjećam se da smo jednom prilikom došli na Perivoj. Trebalo je da se odradi neka akcija na Žuči. Odjednom stize najgluplja komanda koju sam u ovom ratu doživio. Svo ljudstvo da se povuče sa položaja jer "Vaske" treba da ispali prvu "krmaču". Svi su se povukli, a gore pored praznih rovova su ostali tenk T-72, dva tenka T-55, dva BVP-a. Osim toga za svako od tih vozila bila je istovarena rezervna dopuna granata.

    Sva je sreća pa muslimani nisu uhvatili tu vijest na vezi, ko zna šta bi posle bilo. Ne sumnjam da mi to ne bi povratili, ali pitanje je za koju cijenu.

    P. S. "Oko" uskoro imam namijeru obici neke svoje prijatelje u Bijeljini i Brčkom, pa ako si za jedno pivce pošalji mi broj preko gospodina Tomića.
    vogosca- 21360 - 14.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Braća Kecman


    Danas mi se stegne oko srca kad se sjetim tih lijepih dana života, prije nego što dođoše ovi novi demokrati što nam nudiše bratstvo i jedinstvo a sablju za pojas zadjenuše. Mnogi od nas nismo ni slutuli šta nam nosi budućnost. Uđosmo u mješovite brakove pa kao takvi stekosmo nepovjerenje svoga naroda.

    Svi smo dobro znali ko je bio Dragan Kecman - Keca. Roker kojeg ništa drugo nije interesovalo osim motora i gitare. Gdje god je imao priliku on je potegao za notama popularnih pjesama.

    Početak rata ga je zadesio kao i mnoge druge zbunjenog ali svjesnog kojem narodu pripada. Uzima pušku za spas svoga naroda. Hrabro se bori sa svojim drugovima iz mlađih dana. Jednog dana, dok se vraćao sa linije, zatekao je njegovog novopečenog komšiju kako maltretira njegovu ženu Senadu, mada o njima nije znao ništa. Keca uzme pušku i ubije svoga "komšiju", a zatim sa porodicom napusti svoj voljeni grad.

    Zbog istih stvari sam i ja odlučio da napustim svoju zemlju za koju sam se borio. U nekom novom gradu, neki novi komšija ne bi znao cijeniti moje učešće u ratu, što bi me povuklo da možda isto reagujem kao i Keca.

    Njegov brat, Veličko Kecman, je u toku školovanja uvijek bio najbolji učenik, a tokom rata jedan od najboljih boraca. Ranjavan je u više akcija. Dobio je dozvolu da nastavi školovanje, i tamo upao u loše društvo i postao ovisnik od narkotika. Pred sami egzodus, u naš grad je stigla tužna vijest da je naš dragi saborac premininuo od uzimanja prevelike doze. Neka mu laka crna zemlja!
    vogosca- 21356 - 14.04.2009 : Slava - best (1)

    Haustorčad


    Pokojni Maka je često znao reći: "Uvijek mi haustorčad najebemo".

    Moram za one koji ne znaju da objasnim termin haustorčad. Naime, haustorčad (haustor " ulaz u zgradu) apsolutno u našem internom slengu nije bila riječ koja označava nekoga koji je odrastao u gradu, nego je označavala sve one koje je ovaj rat iznenadio i zatekao. Označava sve one koji do aprila "92 nisu imali pojma šta će se desiti, ali kada se desilo odradili su to kao i onda kada su igrali basket: "sa srcem". Haustorčad su bili ti (govorim o sve tri strane) koji su iznijeli ovaj rat. Tamo gdje su bili haustorčad (još ako su po nevolji na obje strane) uvijek je bio žestoka borba, jer haustorčad nikad nisu bježali. Tamo gdje su haustorčad nikad nije bilo zločina, jer mi poslije basketa idemo na piće, a plaća onaj koji je izgubio. Haustorčad nikad nije tražila da joj se plati učešće u ratu. Jedva smo čekali da sve prođe pa da nastavimo normalno živjeti. Nažalost mnogi od haustorčadi nisu više živi. Dosta ih je poginulo u ratu, a dosta i u miru. Neki od njih nikada više nisu pronašli svoj mir. Haustorčad se nikad neće hvaliti svojim ratnim putem, jer pobogu to je bilo normalno "ne mogu raju ostaviti na cjedilu", a tu je bilo takvih heroja da se o njima mogu napisati knjige.

    Kad na kraju podvučem crtu zaključim da su u stvari haustorčad svi normalni ljudi. Svi oni kojima je rat bio nešto užasno i strašno, ali zbog toga nisu bježali, nego su se suočili sa njim kako je ko mogao i umio.

    Volio bih da me neko demantuje, ali među majmunima koji su ovo sve zakuvali nije bilo haustorčadi. Bar ne u Vogošći. Svi tipovi koji su se kočoperili ("Vogoscanin pravi" zna o kome mislim) na početku rata sa glanc novim puškama nestali su onog dana kada je prvi metak prošao pored njih. Ostala su samo haustorčad. Iznenađeni i nespremni. Oni su ratovanje naučili na najteži način. Sistemom pokušaja i pogreške, s tim da je greška obicno značila smrt za onog koji je pogriješio. Oni koji su preživjeli bili su jači za to iskustvo.

    Volio bih kada bi moglo da od sada samo "haustorčad" piše o ratu, jer je jedino to prava istina. Zamolio bih sve "strasne borce", "ratnike", "patriote" "specijalce ove i one" itd. da svoje doživljaje ostave za one koje to interesuje (ima ih hvala Bogu dosta), a neka crtice iz rata objavljuju ljudi kao "Vogoscanin Pravi" i svi ostali kojima rat nije bio plan, nego im je zajebao sve planove u životu.

    Pozdrav svim haustorčadima širom svijeta!
    vogosca- 21347 - 13.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Smješni događaji iz rata


    Bilo je to sedmog januar '94 godine. Ja sam bio komandir Vojne policije, tadašnje Crnovrške brigade. U ranu zoru počelo je žestoko pucanje. Pucnjava je dolazila iz pravca Omladinske ulice. Kako je to bilo u blizini linije, imao sam osjećaj da je uslijedio žestok napad na naše položaje.

    Počeli smo provjeravati na liniji gdje se puca. Linijaši su nam odgovorili da pucnjava dolazi iz naselja. Svi na liniji su bili zabrinuti. Većina njih je imalo porodice u naselju. Mnogi su pomislili da se vode ulične borbe. Dao sam uzbunu za Vojnu policiju. Ubrzo smo uvidjeli da su ljudi malo veselije proslavljali "Božić"! Obavjestili smo liniju šta se dešava kako ne bi došlo do panike. Nakon dva sata pucnjava nije prestajala.

    Uzeo sam megafon i sa jednim odjeljenjem policije krenusmo da pokušamo zaustaviti pucnjavu kojoj se nije vidjelo kraja. Imali smo jedan BOV za potrebe policije. Za njegovu upotrebu smo imali samo jednog obučenog vozača koji se, čini mi se, zvao Moca. On je u međuvremenu počeo obučavati još jednog vozača kako bi se mogli mijenjati u akcijama.

    Moca je tražio da povedemo i tog momka u patrolu i da on malo vježba vožnju. Tako bi se uštedilo na gorivu. Ja sam se složio i krenuli smo u patrolu. Vozili smo se po ulicama i na megafon upozoravali stanovništvo da prestanu sa pucnjavom kako je bi došlo do ranjavanja ljudi po naselju. Kada smo došli do krja Omladinske ulice, Moca je zaustavio BOV i prepustio svoje mjesto novom vozaču da se obučava.

    Krenuli smo dalje sa vozilom uz Džindino brdo. Kada je stigao do vrha brda, kako je vozač bio neiskusan, naglo je skrenuo vozilo u "ulicu vječitih dužnika". Novo se tog momenta nije držao za rukohvat. Sjedio je na vrhu BOV-a i sa njega izletio kao ispucano topovsko đule. Pao je na zemlju. Brzo je ustao, povukao pištolj iz korica. Repetiro i uperio u Mocu. Počeo je da galami na njega i viče, "Sad ću te ubiti". U jednom trenutku svi smo bili zbunjeni zašto je uperio pištolj u njega. Tajac je prekinuo gromoglasan smijeh prisutnih, kada smo svatili da Moca ne upravlja BOV-om. Novo je počeo zbunjeno da gleda po nama čudeći se zašto se smijemo. Objasnili smo mu da Moca više ne vozi. Novo je shvatio svoju grešku, stavio je pištolj u futrolu i počeo da se smije. Zatim se popeo na vozilo, pa smo nastavili vožnju u pravcu komande.

    Nakon našeg upozorenja pucnjava po naselju je prestala. Poslije svega šta se dešavalo Novo je bio dugo predmet zezanja u našoj jedinici.

    Novo Drinčić je bio dobar borac i čovjek. Početkom rata je doživio neviđene strahote rata. Prilikom napada muslimana na njegovo selo, Drinčiće, uspio je da spasi svoju porodicu. Kad se dočepao šume sa brda je gledao kako muslimani pale njegovo selo. Zlo je bilo još veće kad je vidio da mu se sestra sa djecom nije uspjela spasiti. Bila je zarobljena sa njenom djecom. Nakon toga su ih ubacili u njenu kuću. Kuću su iz vana zakovali i zapalili. Taj nevjerovatan prizor on je gledo, a da im nije nikako mogao pomoći(1).

    (1) "Vogošćanin Pravi" je ovu informaciju dobio lično od Nove Drinčića, a selo koje je zapaljeno se zvalo Drinčići.
    vogosca- 21345 - 13.04.2009 : Struja struja - best (1)

    Pravi heroji su skromni ljudi


    Nedavno sam doživio nešto o čemu sam sanjao svo vrijeme nakon ovog nesretnog rata. Ali da počnem od početka!

    Prije par godina sam ostao bez para, pa se prijavim za odlazak u Avganistan. Na sastanku za izbor "kandidata", sakupili se sve borac do borca, svi lažu kao kerovi. Ugledam jednog tipa, ćutke stoji i puši cigaru. Priđem mu da se upoznamo. On mi reče da se zove Jevđa i opalimo socijalu.

    Ali da skratim, odlazak u Avganistan nam propade jer je neki tip htio da zaradi 2500 evra po glavi. Međutim, meni je u glavi stalno odzvanjalo Jevđino ime. Na kraju se sjetih da je on bio komandir u Zaštitnom puku, komandir koji je u borbu išao prvi. U njegovoj jedinici je bilo najviše heroja, invalida, nosilaca ordena Miloša Obilića...

    U subotu me pozva jedan prijatelj na slavu. I on je bio borac u toj jedinici, i njegov zid krasi jedno od najvećih odlikovanja naše vojske. On je takođe i invalid. Odoh na slavu, kako da ne odem.

    Ulazim u kuću, kad tamo "Jevđa" sjedi na čelu kao u sred bitke (ne vidi 70% na lijevo oko), do njega momak iz Vlasenice (nema lijevog oka)... Od njih petorice samo je jedan zdrav, barem onako na prvi pogled. Ono što me je oduševilo je zdrava priča tih ljudi. Bas ni u jednoj toj ratnoj priči od Jasena, Poloma do Krajine i dalje, niko ama baš niko, nije sebe stavio u prvi plan. Niko od njih nije pravio heroja u pričama od kojih se krv ledi u žilama. Svi su pričali kao da je to nešto najnormalnije što su morali da urade za svoj narod. Dala se primijetiti i pokoja suza na kraju oka kada se pomene neki poginuli saborac, ali se to vješto sakrije.

    Svaki od njih mi je bio veliki kao neboder. Meni, koga ništa više ne može da posebno imresionira, oduševila je skromnost velika kao svemir. Ipak, to je hrabrost, sakrivati nešto čime bi se ponosio svaki normalan čovjek, stavljati u prvi plan druga, a ovaj se okrene prema meni pa kaže, ma to je on uradio.

    Ovo sam morao napisati jer sam dobio kompleks od slava, Bog da mi oprosti. Pomalo sam počeo i da izbjegavam te vrste svečanosti zbog nekih "junaka" od čijih laži niko riječ ne može da dobije. A rat su gledali samo preko dnevnika jer je pokojni Šogo stvarno bio slikovit i zanimlji.

    Ipak, ova slava mi je vratila vjeru u prave ljude. Pa eto moj Vogošćaninu za tebe domaćeg zadatka, ti imas stila pa ako nešto znaš o Jevđi volio bih da napišeš nešto čitljivo kako samo ti znaš.
    vogosca- 21342 - 13.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Maneken


    U tim teškim godinama moga života, dane su mi uljepšavali moji drugovi iz rova broj devet i deset. U vrijeme zatišja mi bi smislili neku ratnu igru, kako bi nam dani bili zanimljiviji i "ljepši". Sastajali bi se u stanovima nakon povratka sa linije i organizovali fešte. Bili je smiješnih scena koje nikad neću zaboraviti.

    Jedne prilike početkom rata, bili smo na liniji. Slava i Pesak su bili zajedno u jednom rovu iznad Ježeva. To je ona mala livadica ispod same kote 830. Počela je pucnava, pa je jedan metak je okrznuo Slavu. Sreća njegova pa je na glavi imao pancirni šljem. Pao je na zemlju i mi smo mislili da je pogođen. On je brzo ustao i počeo da otresa svoju uredno utegnutu uniformu. Usput je počeo da im psuje majku zbog tuga što pao pa se isprljao. On je bio naš maneken, još od prije rata. Nije mogao da podnese prljavu uniformu, i bio je primjeran vojnika.

    Volio sam da ratujem sa njim, i ako mu nikad nisam oprostio što mi dade tabasko a onda rakiju da ga zalijem.
    vogosca- 21340 - 13.04.2009 : Slava - best (0)

    Najzad istina


    Drago mi je da je najzad neko počeo da piše istinu o ratu u Vogošći. Puno pozdrava autoru teksta od jednog iz grupe za noćna dejstva, a on će znati ko sam, jer nije nas bilo puno. Kada mu kažem jedan od trojice iz rova 9. Takode puno pozdrava svoj braci sa "Ježeva" gdje god se nalazili, jer nas je taj dan kad smo mi i " Žuti mravi" postali jedna ekipa zauvijek spojio.
    P. S. Još uvijek volim Tabasco sos.
    vogosca- 21323 - 10.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Srpska posla


    Veliko poštovanje za srpskog junaka Oko. Mnogo toga si napisao onako kako i ja mislim.

    I ja takođe imam mnogo toga što je ostalo nenapisano zbog "zatrovane atmosfere" nastale kad su počeli da polemišu Rammstein, Čiča Jovo i još neki. Ako će neko pljuvati po iznesenim činjenicama i borcima zato što je on "veći borac", što je poderao više čizama vraćajući linije i slično, hvalisati kriminalce iz svojih partija a pljuvati po kriminalcima iz suprotnih, onda nema smisla sa takvima se naduravati.

    Vidim da se ne javljaju ni Mlađo, Struja i još neki koji su pisali o ratu iz ugla istinskih boraca i junaka.

    Sve čestitke Vogošćaninu Pravom na upornosti u borbi za istinu i protiv zaborava.
    vogosca- 21318 - 10.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Poruka za Oko


    Najgore što možeš učiniti svome narodu da prestaneš da pišeš! To je glupo razmišljanje! Ako neko laže i hvali se, stavi repliku na njegov komentar. Napiši kako je bilo!

    Trenutno sam ja jedini koji pišem dešavanja na našim prostorima. Zato bi želio da mi odgovoriš dali sam ja taj lažov? Nema ljutnje. Reci ono što misliš. Vidio si kako je Tihi napisao svoj komentar. Pišem isključivo ono gdje sam ja učestvovao. Žao mi je ako si pogrešno informisan pa kroz to misliš da ja lažem.

    Jedno prilikom kad sam se vratio sa Žuči, stajao sam sa Bodano i Nešom Lalić pred Domom zdravlja. Tu su bile neke medicinske sestre. Bane koji je bio šofer u sanitetu pričao je nama kako je u maju '92 jurišao na Kobilju glavu. U jednom momentu se sjetio da sam i ja bio tu. Okrenuo se prema meni pa reće "Hej, pa znaš ti to! I ti si bio sa nama. "

    On je izašao na Žuč kako bi povezao ranjene. U jednom momentu smo se vidjeli kod Živkovića kuća. To mu je ostalo u sjećanju. Nije znao da su i ova dvojica mojih drugova bila u toj akciji. Kada se Bane udaljio od nas, Nešo prokomentarisa: "Ovako će ti biti poslije rata. Mi ćemo poginuti u borbi, a ovi iz pozadine i saniteta će da pričaju kako je bilo".

    Ako nešto znaš piši i oduži se istini. Moj indentitet znaju i mnogi muslimani. To više nije neka tajna. Dobro znaš ko sam pa onda reci šta nije istina. Nije fer napisati kako neko laže i sa tim završiti priču. Argumentuj svoj iskaz! Nemoj dozvoliti da bude sutra napisano nešto u našoj istoriji, a znaš da je laž! Budi iskren do kraja!
    vogosca- 21300 - 08.04.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Racija!


    U Vogošćanskoj opštini najveći kriminalci su bili upravo oni koji su imali dužnost da ga spriječe! Jedne prilike u razgovoru sa Anđelkom Trifković, policajcem u Vogošći, razgovaram o kriminalu koji oni ne pokušavaju zaustaviti. On mi na to odgovara: "Vi mislite da mi na tome ne radimo, a vidjet ćete kad se rat završi šta smo mi zapisali". Ja mu na to odgovorih, a hoćeš li onome koga si upisao da krade dodati i ono što si ti ukrao? Naravno da neće!

    Zbog svih tih poštenih policajaca Vogošćanske vlasti su tražili mogućnost da očiste policiju od kriminalaca. Najlakše im je bilo da policajce iz Vogošće pošalju u Ilijaš, a njhove poštenjačine u Vogošću! Tako bi zbunili stanovništvo opština sa novim kadrovima.

    Na čelo policije je došao Jovo iz Vojne bezbjednosti. Tokom rata, imao sam dobru saradnju sa njim, pa sam pomislio da u zajedničkom radu pokušamo spriječiti kriminal i šverc na tim prostorima. Ja i Majo smo otišli kod njih na dogovore. Tada je bio komandir civilne Brane Đurđić, možda jedan od najpoštenijih ljudi tokom cijelog rata. Bila je to idealna prilika za zajednički rad!

    Dogovorili smo da napravimo jednu raciju na prostoru oko pijace. To je bilo mjesto gdje se prodavalo sve i svašta. Vojna policija je zatvorila izlaze kako bi provjerila vojne dokumente prisutnih na tom prostoru. Civilna policija je radila direktno sa prodavčima mješovite robe. Moje razočarenje je nastalo kada sam vidio da oni oduzimaju robu koja je njima potrebna. Tu se našao jedan seljanin iz opštine Koševo, koji je prodavao tele da bi prehranio porodicu. Civilna policija se najviše okomila baš na njega. Bilo jako bitno odnijeti svojoj porodici svježe teletine. Svi smo dobro znali da ta roba nije došla sa neprijateljske strane. Oni su mu oduzeli robu pod izgovorom da to nije pijaca za prodaju mesa. Pošteni borac iz Koševa se pobunio zbog oduzimanja robe. To je za policajce bio dodatni motiv da poštenog čovjeka prebiju. Da je meso prodavao neki poznati lik iz Vogošće, sigurno mu niko ne bi oduzeo robu.

    No šta je tu je. Uzeli su meso i cigare sa pijace i odnijeli u stanicu. Po završetku operacije ja sam se uputio u njihovu stanicu da sastavimo izvještaje. U stanici sam vidio nesvakidašnji prizor. Naš borac je bio svezan za radijator, a Tarza i Jovo iz kriminalne službe su se junačili nad njim. Otišao sam nezadovoljan akcijom koju smo odradili.

    Došao sam kod Maje i ispričao šta se dešavalo na terenu i stanici milicije. Rekao sam da od danas definitivno prekidam saradnju sa civilnom milicijom. Dok sam ja komandir policije neće dobiti moju podršku. Majo se saglasio sa moji predlogom i saradnja je bila prekinuta do kraja rata! Od tog dana naša jedinica je pored vanjskog dobila i unutrašnjeg neprijatelja!

    Šlag na tortu bio je Božić '95 godine! Civilna policija je pomogla Ligi iz Ilijaša da ubije svog punca na vratima kuće dok mu je ovaj predavao u naručje svoje unuče, a njegovog sina. Nakon zločina dali su mu vozilo da sa njim pokuša pobjeći sa naše teritorije. Njegov punac je bio pripadnik vojne policije! Tražio sam od njih da objave potjeru za ubicom. Odbili su moj prijedlog. Ja sam organizovao potjeru za ubicom, kojeg smo stigli u njegovoj kući dok je pakova stvari da bježi. Uspjeli smo da ga uhapsimo. Ja sam tom prilikom okrivljen da sam prekoračio teritorijalna ovlaštenja i ušao u zonu Ilijaške brigade bez najave! To je bilo tačno, jer je naša patrola prešla most koji je bio granica, a udaljen je stotinjak metara od Ligine kuće. Dali je to bilo bitno u tom trenutku. Vozilo kojim je ubica bježao bilo je poslato od Jove načelnika krim službe Vogošća. Civilna milicija je u istrazi više govorila o meni nego o ubici!

    Tako je to bilo u ratnim godinama! Danas se čudim zašto su me mrzili!
    vogosca- 21280 - 06.04.2009 : Rammstein RS - best (0)

    Odgovor od Rammstein-a!


    Au, braćo draga, šta je replike? Kako ću svima odgovoriti odjednom! ?

    Ajde počeću redom, Šomi-lutalica, jarane, nemaš razlog da se ljutiš na mene, to ti je isto kao da se ljutiš na samog sebe! Bar se tu razumijemo, ja sam postavio link, i prema drugim raspravama, ali Željko ga nije dao na uvid, nema veze, reći ću svojim riječima, pošto nemam namjeru da pojedinačno bilo koga prozivam za nešto, na šta niko od nas ovdje pojedinačno nije imao uticaj!

    Ko se dobro sjeća završetka akcije Otes, pet dana borbi u Otesu, i tog istog zadnjeg dana pala je kota 850 kod Žuči?? Šta je za nas sa Ilidže to značilo, možeš sam pretpostaviti, a ta kota je bila na vogošćanskom ratištu? Ispada da su ove akcije Otes-Azići došli ko neka kompezacija! ?

    O slučaju "Betanija" ne možemo ni govoriti, eno sad je neki idiot svjedočio protiv idiota Perišića, o tome!

    Dalje, najveći moj revolt je bio negdje u junu 93" (pošto me je prozvao i T-Saurus Rex, pa da ispričam), ko se sjeća neobjašnjivog pada linija na Mijatovića kosi, prvi smo tu stigli mi sa Ilidže, a zatim i vojvoda Vaske sa Ilijašanima, tu su negdje se našli i oni momci iz Specijale!

    U glavnom kroz opšte rasulo, koje je vladalo od Reljeva do vogošanske-petlje, prošli smo prema linijama, kroz šumu, gore smo uspostavili vezu sa našima koji su ostali u rovovima, i to su bili momci iz Osijeka kod Ilidže, dalje od njih desetak rovova su napustili pripadnici neke vogošćanske brigade, bez žrtava, bez ičega su napustili rovove? To je po meni bilo za strijeljati, ništa drugo!

    Čini mi se da je taj zadnji rov osiječana bio "osmica" a ovi momci su na brzinu napravili još dva bočna rova, prema tim napuštenim srpskim rovovima, da bi zaštitili svoj bok od muslimanskog napada!

    Cio taj dan smo se lomatali sa turcima po tim šumarcima, da vratimo izgubljene linije, ali nekoliko rovova je bilo na čistini, i nije bilo šanse da se njima priđe, pošto su nas ciljali sa ruba šume, uspjeli smo vratiti samo 3 od 9 čini mi se!

    I tada svako zna, da bi bilo ludorija krenuti gore nešto da se radi, a da nemaš podršku praga, bofordsa, BST-a, i ostalih artikala, odozgo iznad Riječice, a za artiljeriju, iskusan borac mora znati, odakle dolaze granate, one što su prelijetale preko nas jezivo zviždale, dolazile sa naše desne strane, to su vjerovatno bile sa Paljeva, a one što ih nismo čuli kad dolaze već samo detonacije, to su one odozgo sa Poljina!

    Možda griješim, ali bih se zakleo da je tako bilo, tu noć smo ostali gore na pozicijama, jer nismo uspjeli utvrditi liniju, pa je bilo ludost uvoditi neke druge ljude za zamjenu po mrklom mraku, ostali su u rezervi, izgleda baš oni što su pobjegli, što ih je VP iz Vogošće nafatala, i skupa sa sobom dovela na liniju!

    Sjutradan je bio krvav dan, težak, možda meni najteži u cijelom ratu, izgubio sam jednog dobrog prijatelja, ratnog druga, tukli smo se krvavo, u jednom momentu smo se našli pod pravim pljuskom muslimanskih tromblona, na čistini, srećom pa je ta zemlja gore mekana, pa upija sve u sebe, a i ti trombloni neke ručne naprave, pa i nisu sipali gelerima, a izvjesni naš drugar "Kameni" koga su svi sa tog područja morali poznavati, je motorolama, presretao njihove kanale, i davao nama informacije koje su nam život značile!

    Poput, one "idu mravi", to su oni zarobljeni nesretni Srbi, koje šalju turci, da pokupe oružje od izginulih mudža, i naravno da nekog izvuku, na njihovu stranu, pošto su moj rođak i stric ostali u gradu kao taoci, bilo mi je mučno to što zovemo te "mrave" da pretrče nama, a oni se dvoume, a onda odustaju, valjda zbog porodica koje su im ostale dole, onda u bjesu naši borci pucaju po njima!

    "Krtice" su bile šifre za one što im ukopavaju linije! Vjerovatno isto zarobljeni Srbi!

    Sve u svemu, težak dan, od kog mi se i sad prevrće želudac, a negdje poslije podne, smo znatno popravili naše linije i stabilizovali front, na tom dijelu, u to doba "kameni" nas je obradovao, nekom još neprovjerenom informacijom, "momci ulovili ste krupan plijen, samo još ne znam o kome je tačno riječ"!

    To veče smo sišli do kasarne u Rajlovcu, da se odmorimo, a ja sam otišao kod svoje prijateljice u "Orao", i tu sam prespavao, jer su oni u svojim kancelarijama imali i krevet za spavanje!

    Kod nje sam odgledao izvještaj muslimanske televizije, i tu sam vidio Safeta Zajku, kako prolazi tranšejom kroz Sokolje, ispod jedne kuće prokopana kao tunel, i otuda rukom pokazuje, da je presječena komunikacija Rajlovac-Vogošća negdje dole oko Džamba, i "da se ćetnici nalaze razbijeni u okruženju"!

    Pomislio sam tad na "kamenog" dobro bi bilo, da je ta krupna zvijerka baš ovaj komandant zvani "tigar", kad ono se ispostavilo da je tako i bilo, naknadno muslimanski mediji potvrdili, poginuo od granate proslavljeni komandant neke viteške druge brigade, čini mi se!

    Mi smo razmjenili tijelo našeg momka tek za četrdeset dana, iako smo iz te akcije izvukli na našu stranu 5 muslimanskih leševa, samo za tu razmjenu!

    Eto, hito sam skrenuti pažnju i na neke nevesele trenutnke, sa sarajevskog ratišta, a to je baš to napuštanje tolikih rovova, bez žrtava, pa i sve da su trpili žrtve, šta znači pobjeći u ratu od borbe? Gurnuti nekog drugog da gine umjesto tebe? Nije to regularno, zamislite samo kakav bi masakr bio da je neko tako napustio samo jedan rov u Nedžarićima, ili Kasindolskoj, gdje odmah iza linije stoje kuće naših Srba mještana?

    Nemam namjeru nikom da popujem, bilo je što je bilo, mi smo nažalost sve što smo vojnički sačuvali, Dejtonom morali predati, ali žrtva za Republiku Srpsku je bila ogromna, a danas nam to niko ne priznaje! Danas su nam važniji nekakvi Laktaši od samih nas i naših izginulih boraca! ?

    Ja i dalje ne mogu da se pomirim sa ravnodušnošću i kratkovidnosti mnogih, ne vrijeđajući nikog posebno, Dodik je možda bio poslanik NSRS ali u Italiji, ako je mogao to dvoje spojiti, ili je bio ratni ambasador, ali više vremena je proveo u Italiji i Boegradu nego u RS!

    Dakle po tom pitanju moj je stav potpuno jasan!

    Drugo, ja neću da vrijeđam vaše životne orijentacije, mislim otišli ste da živite u zemljama, koje su na nas vršile otvorenu agresiju, a opet nama otuda solite pamet, kako mi koji smo ostali ovdje treba da mislimo i živimo!

    Sva ta fama oko Radovana, je bila u cilju rušenja RS, o njemu su mnogi i ovdje pričali kao o nekom odmetnutom vojvodi, koji sjedi negdje troši naše milione, na obezbjeđenje, koje se sastoji od devet prstenova, a Rašo u sredini ima harem žena i uživa dok se mi patimo! ?

    E pa kad su izdajice i rđe uhvatile Radovana, ispostavilo se sasvim druga situacije, čovjek imo kontakt samo sa bratićem pod pravim indetitetom, za sve ostale on bio dr. Dabić! ? Živio asketski, pisao i liječio i to naplaćivao, a sva fama oko silnog obezbjeđenja nestala!

    Sad se sudi ne Radovanu već Republici Srpskoj, a mi ćemo biti glavne žrtve tog procesa!

    Htio bih napomenuti, a da se ne ljute naši "emigranti" pošto imam i ja rodbinu po Čikagu, Dalasu, Sidneju,... jednom je pjesnik Rajko Petrov - Nogo rekao, džaba sva moja pisanja kad su moja djeca postala moderni janjičari! ?

    Djeca su mu odselila u Kanadu! ?

    Pazite dobro i ne nasjedajte na razne propagande, recimo propaganda je i da je Momčilo Krajišnik bio ekstra lopov, a ja znam da sad njegov sin, preživljava od iznajmljivanja skija na Jahorini, a ima fakultetsku diplomu u džepu! ?

    Tebi takođe Špiro iz Banovaca, mogu reći ako Dodika slaviš samo za to, onda nemaš zašto! ?

    To crkavice što ti je on kao povećao, nije ti dao iz svog džepa, već od sviju nas, kojima uzimaju 17% od svega i svačega i sišu nam krv, dok ne pocrkamo do njihovih nameta i poreza!

    Znaš li da se svako od nas zdravije i sadržajnije osjećao 96" nego sad? Osim što su nas popljačkali domaći tajkuni, on nam je najviše privrede upropastio, dovodeći raznorazne majmune kao ministre eksperte, pa su nam ovi doveli i strane oligarhe da nas dodatno eksploatišu, onako za džabe, kako rade i ovi domaći profiteri!

    Pogledaj samo šta rade od zdravstva, od bijeljinske "Save", sa "Šumama Srpske"...

    Znate li vi da nekadašnji ponosni Radovanov vojnik, sada prosi po ulicama! ?

    Nije li to vrhunski cinizam? Da li bi bilo gore da su Turci zavladali nad našim prostorom! ?

    Zašto vi iz inostranstva tako olako padate na šarene laže, dotične gospode, oni vam ispričaju bajku, i vi se odmah primite, pogledaj ove Dodikove, busali su se u referendum o nezavisnosti Republike Srpske, sad ni "a" o tome?

    Busali su se za Potočare, pa su dali Turcima i izbore u Srebrenici povrh Potočara! ?

    Busao se Slavuj u himnu takozvane BiH, da nikad neće proći kroz parlament BiH, pored njega i Lale Koprivice i ostalih snsd-poslanika, pa dobismo najgoru moguću himnu, u njoj ni S od Srba, niti Srpske! ?

    Dokle laži, čemu laži služe? Pod tom firmom su nam sa međunarodnom zajednicom razbili kakav takav srpski centar ovdje na području Srpskog Sarajeva i Vladu na Palama!

    Sve su razgrabili i odnijeli tamo u svoje sredine, nama su ostavili ovdje, samo pustoš da sami pariramo velikom muslimanskom centru kakvo je Sarajevo!

    Nije tačno da se sve tada prokrijumčarilo, ostalo je dosta toga, ali fabriku ne čine samo mašine, već ugovori, poslovi, ljudi, radnici, stručnjaci,...

    Svi vi dobro znate da je sunovrat naše privrede počeo, poslije političkog puča one smrdljive Plavšićke izdajnika Dodika i još nekoliko likova SPS-a, i ostalih budi-Bog-snami političara '98, od tada mi tonemo bez da dotaknemo napokon dno!

    Zdravo vi nama bili, i sretno se vratili u domovinu, ako imate namjeru, jer koliko vidim ni tom zapadu se ne piše dobro, ako, tako i treba, sve po zasluzi, a vi se nama vratite, ako ste otkinuli koju kintu, to je odlično, ovjde je još uvijek i vaše mjesto!

    Nadam se da će ovo Željko objaviti, malo je nadugačko, ali nek potrpa hronološki redom!

    Pozdrav!

    Evo, ja objavih, a ostali neka sude! Ne kažem da nema i po koja pametna, ali vidim ja da se tebi osladio "kajmak" koje si ti sa svojim saučesnicima u "zločinu stoljeća" krao i šakom i kapom.
    vogosca- 21240 - 31.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Hapšenje pukovnika Maksimovića


    Ovo je priča koja može da uđe u našu Vidovdansku istoriju.

    Bilo je to davne 1994. godine. Nakon zaustavljene naše uspješne ofanzive na Goraždu od NATO snaga. Zbog čega smo hapsili UNPROFOR. Uslijedio je nekakav "sporazum" o prekidu neprijateljstava. Ratište je bilo mirno. Samo je poneka granata znala da iznenadi civilno stanovništvo. Ni snajperski hici nisu poštovali sporazume. To je bio period kada si bio najsigurniji na liniji odbrane.

    Približavao se Vidovdan, dan vojske Republike Srapske. U prostorijama vojne policije organizovali smo slavlje. Bila je to lijepa fešta u teškim uslovima života.

    Nakon naredbi o povlačenju sa dostignutih linija oko Goražda, Vrbas revoltirano napušta komandu Treće sarajevske brigade. Njegovo mjesto preuzima pukovnik Maksimović. Prilikom hapšenja UNPROFOR snaga na prostorima naše brigade, Makso se pokazao kako velika kukavica. Zbog toga nije bio omiljen u službi vojne bezbjednosti.

    U međuvremenu, oficir bezbednosti saznaju da se Makso tajno sastajao sa svojim zetom, inače hrvatskim oficirom. Još čudnije u svemu tome je da je tajno otišao u Mađarsku kako bi bio sigurniji da niko nije saznao za njihov sastanak. Njegov povratak usledio je pred sami Vidovdan.
    Došao je i taj dan. Slavilo se i pjevalo. U neko doba dođe vijest da će se Makso priključiti slavlju. To je bila dodatna injekcija za našu službu bezbjednosti. Prilikom Maksinog dolaska, umjesto da ga uvedemo u prostorije gdje se slavilo mi smo ga odveli u kancelarije referenta bezbjednosti.

    Pokušali smo sa njim obaviti službeni razgovor. On se žestoko suprostavio našim ispitivanjima, nakon čega smo uputrebili silu.

    Poslije obavljenog razgovora Makso je napustio naše prostorije. Otišao je do komande brigade, a zatim u komandu korpusa.
    Sutradan, u ranim jutarnjim časovima, na vratima zgrade V. P. nastade neka galama. Policajac Gata na vratima je zaustavljao generala da uđe bez prethodne najave. To je bilo pravilo koje su svi poštovali. General ljut ulijeće u moju kancelariju i urla na mene kao sumanut. Govori kako sam oko sebe sakupio bandu, a ne vojsku pa mu ne daju ni ući do mene. Rekao sam da je to jedan od najboljih mojih vojnika. On je vrisnuo na mene: "Kakvi su ti ostali kad ti je on najbolji". Nakon toga general je poćeo da viče na mene zašto sam hapsio pukovnika. Rekao mi je da su moje nadležnosti do potpukovnika, a sve iznad tog čina je nadležnost korpusa. Ja sam ljutito odgovorio: "Ja ću ovde da hapsim i generala ako treba kad vidim da radi o glavi mome narodu.

    General, uvidjevši ozbiljnost u mojim riječima spusti tenzije i poče normalnije voditi razgovor. Objasnio sam mu u detalje šta se dešavalo u posljednje vrijeme i zašto je pukovnik bio uhapšen.

    Nakon našeg razgovora general je otišao u komandu korpusa. Ja sam ostao na funkciji komandira, a Makso je bio povučen u komandu korpusa. Sa Maksom sam se često sretao kada sam išao na sastanke u korpus. Uvjek mi je prigovarao zbog batina koje je dobio prilikom saslušavanja. Ja sam mu se uvjek slatko nasmijao jer je izgledao kao da će zaplakati.

    Tako su prolazile velike ribe. Nakon skandala idu stepenicu naprijed.

    Makso je bio kum sa admiralom Gojkom Zecom! Čin koji je imao Maksimović bio je kapetan bojnog broda. Ne znam šta je tržio kod nas, kad mi nismo imali ni čamce! Vjerovatno mu je trebalo staža za dobru penziju!
    vogosca- 21186 - 24.03.2009 : Košpicar sarajevo - best (0)

    Ne optužuj bez dokaza, ali...


    I dok si hodao sa Gagom, Zajkom, Kenedijem, uživao si ugled sposobnog i hrabrog, ali iznad svega iskrenog i nepokvarenog lika, tako da svi događaji o kojima pišeš, pored toga što su interesantni, nose oznaku autentičnosti.

    Kao i ti ne bih da optužujem bez dokaza i vjerujem da si ti dobro razmotrio sve okolnosti. Međutim, Pape je imao isto šesnaest kada je po omladinskoj pucao po prozorima, tako da mu taj stil nije nepoznat. Iako tvrdiš da se radi o dobroj osobi, razloga za to imam mnogo, ja njemu i Desimiru nikada ne bih povjerovao. Vjerujem da te je pozdravljao, jer ipak ti si spadao u uži krug onih prepoznatljivih Vogošćana, tako da mu je na neki način i imponovalo da te zna. Ljudima koji su nosali partizansku spomenicu, doduše od ženine familije, kako bi dobili stan, a kasnije titrali Joji, ja vjerovati nikada ne bih mogao.

    Iskeno žao mi je što se dogodilo tvom ocu, svakako da to nisi zaslužio da se dogodi na takav način, ali čuvaj se Danajaca i kad poklone nose.
    vogosca- 21172 - 23.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Nema greške


    Ubistvo moga oca nije bila greška! U moj prozor je pucano jer sam ja trebao biti na njemu kako bi se spremio za uzbunu. Na prozoru tog momenta kada i moj otac bili su Miloš Nikolić-Nina, kojem su obadva sina pobjegla iz Vogošće. Stariji sin je otišao u grad muslimanima. Pričalo se da je zvao civilnu policiju iz Sarajeva i provocirao. Nina mi je rekao da je u jednom trenutku pomislio da pucaju u njega. Na drugom prozoru do našeg stana, je bio Omer. On mi je takođe rekao da je stajao na prozoru u trenutku pucnjave. Svi su meci završili u naše prozore.

    Pape je tada bio u Borinoj jedinici i nije mogao počiniti zločin! Imao je šesnaest godina. Sa njim sam se sretao dosta puta u ratu. Volio me je i to sam mogao osjetiti. Nijednim gestom nije pokazao neprijatnost koju bi zločinac morao pokazati.

    Pred samu pucnjavu, kapetan Zorić, vršio je smotru boraca!

    Sa Marinkom, koji je glavni krivac, sam se sreo par dana poslije sahrane. On je čudno okretao glavu od mene govoreći da me ne poznaje. Nije mi izjavio saučešće niti me je pogledao u oči. Tada mi to nije bilo ništa sumnjivo. Bio mi je komšija i radio je u TAS-u gdje smo se svi poznavali.

    Kada sam saznao mnoge pojedinosti shvatio sam da je to zbog zločina u kojem je učestvovao! Komšije su mi rekle da je njegov sin pucao sa balkona dok je on trčao preko mosta. Marinko je često pucao pred zagradom kad je bio u pijanom stanju. Stalno je prijetio komšijama. Nisam ni slutio da je to bilo upućeno meni. Jedne prilike sam mu oteo pušku. Nisam bio siguran da li je on ubica pa ga nisam htjeo ubiti sa njegovom puškom. Odveo sam ga u policiju i rekao im zašto sam ga doveo.

    Nakon par dana sreo sam se sa njim na ulici kada mi je rekao "Još mi nismo završili". Nisam ni slutio koje crne misli ima u svojoj glevi!

    Kada sam složio sve kockice znao sam i zašto je to uradio. Razlog je bio Haris Hastor dječak koji je živio u mom ulazu. Ja sam ga zaštitio na početku rata. Marinkov sin i Haris su zajedno otišli u obližnju školu iz koje su pokupili čokolade. Čokolade su odnijeli kod Marinka. Došla je neka patrola da pretrese stan kod Harisa, a ne kod Marinka. Rekao sam da i tamo odu pretresati stan. Vođa patrole je bio njihov zet. Marinkov stan nije pretrešen, ali je njemu preneseno šta sam ja rekao.

    To je razlog zbog čega je moj otac ubijen!

    Svi koji su bili u šumi znaju kako se to desilo. Zato ih molim da se jave kako bi zločinac izašao na vidjelo. Ne krivim nikog ko je bio obmanut. Ubica je onaj koji je navukao sve ostale ostale da pucaju u mog oca. Gojku Šojić sam isto to rekao u razgovoru sa njim.

    Bio je u stanu odmah poslije ubistva. Tačno zna zašto su pucali.

    Dali je pošteno sakriti zločinca? Dali sam ja to zaslužio?
    vogosca- 21147 - 22.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Patriot


    Čitam neke članke na kojim se spominje naš heroj Boro Radić koji nesebićno položi život za spas našeg naroda. Odakle nekom pravo da nakon svega, pomene njegov patriotizam za srpski narod. I mene je čekala ista sudbina kao našeg heroja. Ja sam bio sretniji ili možda veći profiter pa ostadoh živ, kako reće moj prijatelj Duka u jednom svom tekstu.

    Ovo su samo neke strahote koje vam pišem, a koje proživi moja porodica u svom ubjeđenju da će i to proći!

    Bio je septembar 1992. godine. Bližio se kraj ljeta. Naše borbe po brdu Žuč nisu prestajale. Nisam imao mogućnosti da zadržim porodicu u Srbiji. Morao sam da ih vratim u Vogošću, a vojne vlasti mi nisu dale dozvolu za odlazak. Moj brat je dobio dozvolu i ja sam ga zamolio da povede moju porodicu kad se bude vraćao! Na povratku iz Srbije naši graničari, koji možda nisu znali ni šta je prava borba, izvode moju ženu iz autobusa, guraju je sa kundakom ispred moga četvorogodišnjeg sina sa prijetnjom da će je strjeljati. Mij sin vrišti i moli da mu puste njegovu mamu. Moj brat sa njima vodi žučnu raspravu ali se neki "junak" ne obazire na njega, kao da ne postoji. Tada moj brat gubi kontrolu nad sobom. Počinje da prevrće sve oko sebe. Uvidjevši da će doći do problema oni puštaju moju ženu da nastavi vožnju.

    To nije kraj našim mukama. Dolaskom u Vogošću moj sin se neprestano tuče sa djecom u komšiluku. Zbog toga stalno dobija batine od mene i žene. Jedne prilike ga pitam: "Zašto se sine stalno tučeš sa djecom". On mi stidno odgovori: "Zato što mi psuju balijsku majku". Njegova tableta za bol od tog kompleksa, bio je njegov otac koji se hrabro borio za srpski narod.

    U ljeto 1993. godine, bio sam komandir svih jurišnih grupa Vogošćanske brigade. Planovi za tu akciju bili su u mojim rukama. Poslije mnogo priprema približavao se dan napada. Pred sami početak akcije na moja vrata dolazi civilna milicija koja zabranjuje kretanje iz kuće mojoj ženi. Naredbu su dobili od Rajka Koprivice! Odlazim ljut u komandu. Predajem planove napada i saopštavam da u narednoj akciji neću učestvovati. Akcija je odgođena za neko vrijeme. Uslijedila su ubjeđivanja da je to nesporazum.

    Raspitao sam se kod mojih saboraca koji su bili u mješovitom braku kao ja. Saznao sam da nikom drugom nisu dolazili na vrata. Bio sam razočaran. Počele su da me more misli ako poginem kako će moja porodica završiti u tom gradu. Imao sam prijatelje u koje sam vjerovao pa sam se vatio u borbe i vodio tu akciju.

    Ljeta 1994. godine, bio sam u komandi V. P. kada se na vrata pojavili moja žena i sin, oboje uplakani. Rekli su mi da ih psihički bolesna Ceca ganja po pijaci sa prijetnjom da ih zakolje. Odlazim na pijacu da vidim šta se dešava, a u kafani od mojih ratnih "drugova" Kljopija i Zgure, sjedi Ceca, jede ćevape, pije sok, a na stolu puna kutija cigara i upaljač. Moji "dobri drugovi" su častili Cecu za dobro odrađen posao. Mnogi koji su poznavali Cecu znaju da ona to sebi nije mogla priuštiti!

    Moja žena zbog takvog odnosa prema njoj, noću kada ja nisam kući nagurava teški šporet na vrata da bi se zaštitila. U toku rata moja žena od mene nikada nije tražila da napustimo Vogošću, zanjući za moje obećanje pokojnom ocu!
    vogosca- 21143 - 21.03.2009 : Miroslav Spiric Novi Banovci - best (0)

    Provale stanova u Vogošći


    Ovo sto se desilo "Vogošćaninu Pravom", nije jedinstven slučaj. U Vogošći je to u toku rata bila normalna pojava, a znamo da je u istoj ostala šačica muslimana i da oni i ako su htjeli nisu smjeli provaljivati u stanove.

    Sličan događaj desio se u mom stanu u kojem je sa ženom i djecom živio pokojni Špiro. Negde u maju ili junu 1994. godine, poslije godišnjice Špirine pogibije došli su iz Niša njegova supruga i djeca da budu malo sa nama. Pošto je Vogošća u to vrijeme imala struju, odnio sam im televizor marke Šarp, da djeca imaju šta da gledaju. Ko je od Špirinih prijatelja dolazio da vidi djecu ne bih znao tačno reći, ali odmah nakon njihovog povratka u Niš, stan je provaljen pa je između ostalih stvari koje su odnijete, odnešen i taj televizor. Međutim, na veliku provalnikovu žalost, televizor se nije mogao koristiti bez daljinskog upravljača sa kojim se televizor dekodirao.

    Nekoliko dana nakon provale, u dnevnim informacijama koje svakodnevno izlazile u Vogošći, pojavio se i oglas da se traži se daljinski upravljac za TV marke Šarp, a uz to i broj telefona na koji se može javiti. Odmah sam otisao u policiju, posto je provala bila prijavljena policiji i obavijestio ih da se obijač sam javio. Međutim, sve je ostalo na prijavi ali sam čvrsto ubjeđen da je provalu izvršio neko od onih sa kojima se Špiro družio u ratu, i koji su tačno znali šta sve ima u stanu.
    vogosca- 21141 - 21.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Borba bez podrške


    U toku rata nikada nisam dobio podršku civilnih vlasti! Bio sam okrenut borbi za naš narod. Civilna milicija je "ganjala kriminalce". Svaki moj pokušaj u da zaustavim kriminal dobio bih problem od civilne vlasti!

    Kada smo postavili kontrolne punktove iz komande korpusa je došao Lugonja. Poslao ga je generalštab VRS da vidi ko je taj komandir oženjen muslimankom, radi kao drumski razbojnik. Kad je saznao o čemu se radi rekao je da zaboravima sve i nastavimo sa radom. Civilna vlast u Vogošći je preko Radovana i Mladića htjela da me smijeni!

    Na sastnku SDS-a u Vogošći bilo je prijedloga da budem komandir civilne milicije, što ja sigurno ne bi prihvati zbog njihove mržnje koju su ispoljavali prema meni tokom čitvog rata. Vodeći ljudi bili su protiv toga zbog mog mješovitog braka!

    Poslije rata sam otišao u Rogaticu da uzmem dokumente iz opštine pošto su prenešeni tamo. Rečeno mi je da nema mojih dokumenata jer su iznešeni samo do slova "K". U stanici je bio Motika Petar što znači da ni on nema dokumenata! Kada sam napustio zgradu pošao sam do auta koje sam posudio od mog brata. Guma je bila probušena sa nožem kako se nebi mogla ponovo zakrpiti! To su uradili dobri policajci iz Vogošće kojisu stajali na vratima svoje nove stanice i sa smijehom posmatrali kako mijenjam gumu!

    U toku rata pijani civilni policajac istukla je vojnika Ljucu koji je čekao djevojku ispred srednje škole. Ovaj se požalio svom komandantu Radovanu. Komandant je pozvao mene i rekao o čemu se radi! Dogovorili smo se da odemo u policiju i ispitamo slučaj! Komandant, bezbednjak Ljuco i ja, smo otišli u policiju da vidimo šta se desilo! Ušli smo u prostorije i pitali gdje je njihov komandir? Rekli su nam, nema komandira, repetirali oružje i uperili na nas govoreći da napustimo stanicu ili će nas pobiti. U tome je bio najagresivniji upravo taj pijani policajac. Pokušavao sam da objasnim zašto sam došao ali je bilo uzalud. Uvidjevši da može doći do neželjenih scena pošli smo prema vratima.

    Tada je izašao zamjenik komandira Petar iz kancelarije praveči se kao da ništa nije bilo. Ušli smo u kancelariju i razgovarali o problemu koji je nastao. Završili smo razgovor i otišli svako svojim poslom! Civilna policija je napravila tužbu protiv mene da sam izvršio oružani napad na stanicu. Kada sam dobio poziv nisam mogao da vjerujem!

    Rajko Koprivica je bio pokretač svih akcija protiv mene od početka rata!

    Kada su osuđeni Dabić i Lubina zbog zločina koji su počinili, Vogošćani su krivili mene što su ovi osuđeni zbog ubistva majke moga bivšeg prijatelaj Feđe. Umjesto da osude zločince koji su to radili.

    Čitavo vrijeme rata sam u džepu svoje uniforme nosio pištolj 5, 65mm kako bi se mogao zaštititi od "svog naroda". Nakon završtka rata nisam imao od čega da živim, a Budi i Briga su počeli raditi na obezbeđenju političkih ličnosti. Moj dobar prijatelj Ljubo Lalić mi je savjetovao da napustim Vogošću i ne čekam zadnji dan, zbog moga bračnog stanja i mogućeg napada na moju porodicu. Nisam ga poslušao jer ako mi je suđeno da mi moj narod presudi neka tako bude. Ostao sam do zadnjeg dana, i pomagao ljudima da isele iz Vogošće. Iz policijskog magacina koji smo imali napravio sam 126 paketa hrane i podijelio po spisku svim pripadnicima vojne policije!
    vogosca- 21104 - 18.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pogibija srpskog patriote


    Na ovom svijetu nema ništa vrijedno da nadoknadi moj gubitak u otadžbinskom ratu! Živio sam u miješanom braku pa su mnogi sumnjali u moju opredeljenje. Početkom aprila 1992. godine, moj brat odlazi sa svojom porodicom u Suboticu i sa sobom odvodi moga četverogodišnjeg sina. Nakon pet dana, moja žena, ne mogavši da izdrži bez djeteta, odlazi za njima.

    U međuvremenu, ja se dobrovoljno prijavljujem u hotel "Biokovo", i uzimam pušku da bi branio svoj narod. Pošto je bilo rizično da živim u Omladinskoj ulici, preselio sam se kod roditelja u sigurniji dio Vogošće.

    Jednom prilikom, moj otac mi je rekao: "Moj sine ja sam mislio da češ nas ti izdati, a ono izdade nas tvoj brat"! Tata je sve one koji su napustili Bosnu smatrao izdajnicima, pa i sina koji će se vratiti. Ocu sam dao zavjet da ću braniti naš narod dok god sam živ!

    Nakon povratka sa Žuči, 21. maja 1992. godine, zatekao sam presrećnog oca jer sam - dobio poziv za mobilizaciju. On je donosiocima poziva rekao: "Mome sinu ne treba poziv za mobilizaciju, on je već na Žuči! " Bio je ponosan na mene i to nije prikrivao!

    Samo dva dana nakon moga povratka sa linije, u šumi pokraj zgrade u kojoj je otac živio, počela je pucnjava. Za mene je to bio znak da se hitno javim u jedinicu. Utrčao sam u stan, uzeo pušku i uniformu i trčeći sam krenuo prema komandi. Na ulici meci lete na sve strane. Bio sam zbunjen pošto su meci iz šume letjeli iznad moje glave, a tamo su se nalazili "naši borci". Morao sam da se krećem između zgrada, jer je tako bilo sigurnije.

    Kada sam došao u četu, prišao mi je Brenjo i rekao da se vratim kući jer mi je otac teško ranjen. Rekao sam da to nije moguće, jer ja upravo dolazim i njegovog stana! On je insistirao da se odmah vratim kući! Kazao mi je i da je pogođen kroz prozor u stanu.

    Okrenuo sam se i potrčao kući. U stanu našao nepomično tijelo moga oca kako leži na podu. Iza mene je u stan utrčao i Gojko Šojić, koji je počeo da viče "Ko je pucao u vojnika na mostu"? Kad je vidio mrtvo tijelo na podu, pobjegao je ne okrećući se za sobom.

    Civilna milicija je došla i napravila zapisnik. U zpisniku je napisano, da je moj otac poginuo od snajpera iz sela Krše!

    Sve mi je to bilo sumnjivo pa sa sam pokušao da ispitam cijeli slučaj. Provjerio sam rupe od ispaljenih metaka u prozore. Bili su ispaljeni iz pet različitih mjesta u šumi ispod prozora. Neki meci su proletili kroz stan i završili na zidu druge zgrade. Bilo je očito da su metke ispalili srpski borci! Tragao sam za istinom koju niko nije htjeo da mi kaže. Nakon dugo vremena, Zoran Živković mi je obećao da će mi biti svjedok za ubistvo moga oca, ali tek kad se rat završi jer u to vrijeme nije smio. Zoran je poginuo jula 1995. godine. Zorane Živkoviću neka ti je slava i hvala na obećanoj pomoći da istjeram istinu na vidjelo. Eto, ratna sudbina te spriječi u tome!

    Maja 23 oko 20:00 časova, Marinko Ivanović je istrčao iz svog stan u pravcu šume. Njegov maloljetni sin je sa balkona pucao u zrak kao bi se stvorila slika da neko puca na vojnika! Kada je Marinko ušao u šumu naveo je "naše borce" da pucaju u mog oca koji je tada bio kod prozoru u svom stanu. Ispaljeni hici su usmrtili mog oca koji ode na onaj svijet ne znajući da ga ubiše "njegovi borci"!

    Nakon svega toga nikada nisam pomislio da napustim Republiku Srpsku, a ubistvo je bilo planirano meni. To sam ustanovio na osnovu sakupljenih informacija!

    Ovo pišem sa namjerom da ako neko prepoznao ovaj slučaj, a ima želju da pomogne da mi se javi! Komandir te jedinice je bio pokojni Desimir Lukić, neka mu je laka crna zemlja!

    Možda vam je sada malo jasnije, zašto ne želim da pišem o profiterima!
    vogosca- 20963 - 09.03.2009 : Duka Centar srpska - BIH - best (1)

    komentari


    Veoma mi je drago što mogu da pročitam, na ovom forumu, pojedinosti o sudbinama dragih ljudi koji su se rodili, odrasli, školovali se i dio svog života proveli u Vogošći. Što bi rekao Vojo Govedarica "lijepo mjesto u centralnoj Bosni". Nekim čudom sudbina me povezala sa tim ljudima.

    Zahvalio bih se Pravom što mi je rekao za ovaj forum, gazdi foruma što nam je dao priliku da ponešto i napišemo, bar će nekome to uljepšati dan i obnoviti sjećanje na predratna i ratna dešavanja.

    Mnogi su pitali za pokojnog Pićeta. Poginuo je nesrećnim slučajem na kućnom pragu. Sahranjen je u Vogošći, sestra mu se udala ima troje djece. Muža joj znaju mnogi Vogošćani a i Vogošćanke. Đuka živi na Sokocu, lako ga je naći, Slobo Jekić je u Švedskoj, Radan je u Beogradu.

    Moram da iskažem i svoje razočarenje kad pročitam kako se daju olako ocjene o pojedincima. Meni je drago kad se sretnem sa nekadašnjim poznanicima i prijateljima iz Vogošće, ponašamo se ko nekad Hercegovci, Krajišnici... Sjednemo i evociramo uspomene, dosta toga se i zaboravi ali likovi su duboko usađeni. Držimo se ko Šiptari.

    Vogošća i jeste bila Juga u malom pa smo imali i direktora, učitelja, doktora, inžinjera, glumaca, pjevača, mangupa, lopova i čega sve još. Svi su oni porasli i odrasli. Svi smo mi imali i različita iskustva sa pojedincima.

    Boru sam poznavao i prije rata i za vrijeme rata i bio sam sa njim dva sata prije smrti pred Domom Zdravlja u Vogošći. Došli smo da vidimo povrijeđene i poginule iz kombija. Bio je strašno nesretan i kivan. Jedino što sam mu rekao u tom trenutku jeste da ne ide putem jer pada sumrak i da postoji mogućnost da je zasjeda ostala... ostalo je istorija. Nastavak dešavanja toga dana mi je ispričao Mišo Ž. A sve je počelo nesretnom Misočom. To je opisao Vogošćanin pravi. Na sahrani mu je održao govor moj prijatelj Dragoslav Bokan. Ali o tome nekada...

    Sa braćom Jokić sam se upoznao negdje na treningu džudoa u staroj školi, te odatle datira i moje poznanstvo sa njima. Dule ili "oči moje lijepe" živi na Jahorini ima dijete, a ponekad mu dođe i buraz Vitko. Onaj ko je živio u Vogošći znaće da su Vitko, Sirar i Mujo bili nerazdvojni. Crnčili su napolju, to je život koji su mnogi izabrali pa prema tome ne treba ni osuđivati. Mislim da je u ratu Vili bio maksimalno korektan to je opisao i "Vogošćanin Pravi".

    Šta reći o Gagi sem da je izranjavan i da živi negdje u Zemunu. Svi mi imamo i mane i vrline. Ovaj je imao više ovog prvog. Takav se rađa.

    Moram reći da sam dobro poznavao i pokojnog Špiru, njegovu suprugu Snježanu V. dj. Kad god smo se sreli uvijek je bio nasmijan i vedar i optimista ali mi nikad neće biti jasno što je nosio onoliko prstenje na rukama. Nebojša Lazić ga je volio ko sina.

    Šta reći o Mladenu Kuzmanu, djete čovjek. Bebi faca, mnoge cure su zbog njega vene sjekle. Sva ta djeca su brzo odrastala a mi stariji smo imali tu privilegiju da učimo od starijih mangupa, pa smo imali i više iskustva. Svim poginulim borcima koji utkaše svoj život u ovu Srpsku neka je vječna slava i hvala.

    Jednom je jedna dama rekla da smo svi mi profiteri. Kad sam je pitao zašto odgovorila mi je: ostali smo živi. I za kraj bih poručio onima koji osporavaju opravdanost srpskog otpora prema nezavisnoj BiH 92. Ničije maslo nije za ramazana, pa ni vaše. Vi ste više galamili pa se svijet digao, mi smo ćutali i trpjeli a tralo nas je dobro.
    vogosca- 20946 - 07.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Diverzanti


    Očito da si bio borac na liniji, pa tako i ne vjeruješ da je neko imao petlju da ode na drugu stranu grada. Pravo da ti kažem ti da si mene vidio u gradu, ne bi posumnjao da sam neprijatelj. Možda bi još popričao koju sa mnom. Pitanje je samo da li smiješ to uraditi a da li je to moguće o tome se ne može pričati, jer ti to ne vjeruješ pa te je apsurdno i ubjeđivati.

    Ja sam upravo radio onako kako ti ne očekuješ i to je najbitnije za uspjeh u akciji. Ja nisam jurišao kao Rambo ja sam bio kukavica ali sa dobrim rezultatima. Zato sam danas živ!
    vogosca- 20943 - 07.03.2009 : Pitar sarajevo BiH - best (0)

    Prelasci na drugu stranu


    Ljudi su skloni svakojakim vjerovanjima i pričama a i na našoj strani je bilo kojekakvih priča o pojedincima koji su išli čak do Pala na kafu. Nema ni promil šanse da je neko sa "vaše" ili "naše" strane, pored svih rovova, patrola i punktova, mogao sa nekim poznanikom šetati po kafanama i prepoznavati svoje bivše komšije.

    Jedino mjesto na kojem su se mogli nalaziti "prijatelji" su Delminijum i pojas između dvije linije na mjestima poput Hrasnog brda, Zečije glave, Stupskog brda i Kobiljače. Znam i za slučaj (dogovorenog) prelaska linije ali to je bilo pokriveno sa toliko očiju i cijevi da je svaki pogrešan korak bio fatalan. Radilo se o razmjenama na Grbavici i u Aerodromskom naselju.

    Također, zasmetalo mi je pisanje o "našem" pokušaju diverzantskog upada u Vogošću i to tako da su se dva diverzanta prikradala iza psihičkog bolesnika koji je galamio. U to može vjerovati samo onaj koji nije okusio rata i linije.
    vogosca- 20941 - 06.03.2009 : Mike Andjic Kanada - best (1)

    Miladin i Guz


    Bio sam prisutan one noći kad je poginuo Miladin Musić i momak kojeg smo zvali Guz, čini mi se da je bio izbjeglica iz Visokog. Bio je haos, poginuo je jos jedan momak, Babić i bile su ranjene dvije djevojke od "nenaoružanih" mudžahedina.
    vogosca- 20911 - 04.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Optičke sprave


    Vojna policija je imala pasivnu optiku koju ni jedna druga jedinica nije imala. Izgledala je ovako: nosač optike sa gumenim kaišima sa podešavanjem za šljem ili direktno na glavu, sličan onom za gas-masku, laganim pokretom rukom skida se sa očiju prema vrhu glave i obrnuto. Na sredini izmedju dva okulara bilo je kuciste za dvije AA baterije.

    Bile su veličine dvogleda za konjske trke, tako da je bio lagan za nošenje pa se zbog toga zovu naočare a ne dvogled.

    Uređaj je bio praktičan za rukovanje. Danju se mogao koristiti kao običan dvogled, kada se baterije isključe iz upotrebe. Prilkom noćnog korištenja bile su veoma male šsanse da se uleti u minsko polje zbog kontrasta zelenih boja. Na terenu se mogao vidjeti neko ko je zapali cigaru na velikoj daljini, čak i ako je u zaklonu.

    Onaj ko je prvi put uzeo taj uređaj na korištenje, dobio bi veliku sigurnost za izvođenje noćnog dejstva. Bilo veoma bitno nabaviti radio opremu sa mikrofonima za svakog pojedinca, oružje sa prigušivačima i pancire. Jedinica bi se vrlo brzo popunila ljudstvom od vec postojećih junaka. Za tu hrabrost bilo je poželjno da bude i novčana nagrada, kao što je to imala Specijalna policija.

    Tako je, kada smo vratili Jasen 1995. godine, Sara nagradio cvoje borce sa 50 DM po čovjeku. Kada smo otjerali mudžahedina sa ceste prema Kameničkim stjenama dobili su 100 DM. Naša jedinica ne bi koristila artiljeriju za posjedanje linije pa samim tim pravili bi veliku uštedu našoj armiji.

    Međutim, naš plan za noćna dejstva je - propao.
    vogosca- 20908 - 04.03.2009 : Tihi Rusija - best (0)

    Prelasci


    U ljeto, 1992. godine, posle višednevnog izviđanja muslimani su u zoni Blagovačkog bataljona napali na kotu 850 na Žuči. Bilo je to za vrijeme ručka, pa su gotovo svi su napustili rovove izuzev dva starija borca, Žuge i Košarca. Košarac je poginuo, dok su Žugu uhvatili živog. Pad linije nas je koštao još jedne žrtve, mislim da je to bio jedan borac iz Rajlovačke brigade.

    Veoma brzo, preostali borci na liniji su se organizovali i krenula je akcija vraćanja položaja. U pomoć su došli Penini i Borini vojnici, pa je prilikom povratka linije poginuo i Milorad Skrkar zvani Zajko, upravo onako kako je to nedavno opisao neko na ovom forumu.

    Sledećeg dana, Vitko je na samo njemu znani način otišao u Sarajevo, da bi sa Ćelom obilazio zatvore tražeći svoga tetka Žugu. Međutim, nije ga našao jer su izgleda ovog borca zarobili mudžahedini.

    Ovo su vam it prelasci o kojima pošete. Vitko je i jednog od osnivača Zelenih beretki iz Vogošće ( H. H. ) prebacio u Sarajevo, u stan svoga kuma S. G. , i čitav rat ostao u kontaktu sa njim preko motorole. Bio je u kontaktu i sa svojim drugovima po poslu kojim se bavio, a koji su vodili napad na Pretis, početkom 1992. godine. Bili su to V. P. , P. P. , Š. M. i H. H. Vjerujem da je on i danas u kontaktu sa njima. Eto, tako je ratovao Vitko!
    vogosca- 20901 - 04.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Sumnjive pogibije


    Mnogi borci su mogli da poginu od naših pušaka. To nije čudno ako neko pogine sa vatrom iza naših leđa ili od naše granate. Navešću nekoliko primjera za to.

    Prilikom napada na njihove položaje, kada naiđemo na rov koji nisu napustili muslimani, pokušavali smo da ih istjeramo sa artiljerijskim projektilom. Prišli bi rovu što bliže, a to je uglavnom na tridesetak metara od njih i navodili bi artiljerca da gađa. Svi koji smo to radili znali smo da mi navodimo artiljeriju na sebe jer se precizan pogodak računa i pedeset pa i sto metara od cilja, što znači da se nalazimo u tom krugu.

    Često sam razgovarao sa artiljercima koji kažu da u tom slučaju samo pomjere nišansku spravu lijevo ili desno i vrate je na isto mjesto. Poslije toga ispucaju projektil i mole se Bogu da ne pogode nas.

    Takva navodjenja artiljerije Vrbas je često koristio baš na samog sebe, kao i naš Mićo Vlahović.

    Druga stvar je što smo prilikom osvajanja rovova uglavnom išli jedan za drugim. Komandir ili najhrabriji krene napred a ostali ga prate. Kada nastane pucnjava, mnogi bi mogli da ispucaju rafal baš u onog ko je ispred svih.

    Treća stvar je kako sam ja ratovao. Kad bi se krenulo naprijed niko ne bi očekivao nekog svog da dođe sa te strane. U slučaju da se neko pojavi velika vjerovatnoća je bila da će biti ubijen.

    U jednom mom tekst na Mošavačkom brdu sam spomenuo jednu situaciju. Kada smo se povukli u sred noći, sa brda prema nama su došla dva naša borca koji nisu znali šta se dešava. Prijetila im je velika opasnost da ih ubijemo. Kad smo ih razoružali počeli smo ih tući zbog velike psihološke napetosti u nama. To je bila instiktivna reakcija. Nismo ni znali da ih tučemo.

    Jos jedna stvar koju mnogi ne pominju. Kad se odluči da se ide naprijed u osvajanje rovova svaki borac je svjestan da može poginuti na izvrsenju zadatka. To je bio veliki psiholoski pritisak pa se u takvim situacijama mogu desit neželjene scene. Mnogi koji nisu išli naprijed nisu ni svjesni tereta u borcima koji ulaze u okršaj bez zaklona. Ja lično sam prvo pucao, pa onda gledao ko je bio ispred mene.

    Jedne prilike me je moj dobar prijatelj pitao "Kako bi ti reagovao kada bi vidio nekog svog druga ispred sebe". Moj odgovor na to pitanje je bio kratk i jasan: "trrrr... ".

    Zato bi bilo dobro da se danas ne spominju takve mogućnosti. Moje mišljenje je da su naši heroji poginuli zato što su oni tako odlučili. Dobrovoljno i hrabro! Mogu samo da kažem neka im je vječna slava i veliko hvala za sve što su učinili za svoj narod.

    Svi naši jurišnici su bili dobrovoljci u svojim jedinicam i akcijama.
    vogosca- 20890 - 02.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Diverzanti u Vogošći


    Pošto smo imali solidnu opremu za noćna dejstva, Vrbas je povremeno davao zadatke u cilju osposobljavanja nove jedinice za noćna dejstva.

    Plan sa presednikom opštine je propao ali Vrbas nije htjeo da izgubi priliku za stvaranje takve jedinice. Davao je zadatke koji su ličili na policijske, a ujedno i ojačavanje te jedinice za ozbiljnije zadatke kada se za to ukaze potreba.

    U jednom dijelu linije od "Pržionice" pa do šume ispred Fakulteta, nije bilo postavljeno ni jedno osmatračko mjesto pa je postojala mogućnost od upada neprijatelja iza naših leđa. Taj dio linije je držao Blagovački bataljon. Po nekim informacijama livada je bila minirana u više navrata a nije postojala minerska šema. Mnogi borci su vjerovali da je livada dobro obezbjeđena.

    Jedne prilike tom livadom je izašao psihički bolesnik Šoko Djokić i otišao u pravcu Sarajeva. Tako se došlo do zaključka da livada i nije tako dobro obezbjeđena kako su mnogi mislili. Vrbas je posumnjao da bi taj prostor mogao da bude povoljna za šverc sa neprijateljom. Dao je zadatak vojnoj policiji da utvrdi koliko je livada bezbjedna i ima li targova koji bi ukazali na trgovinu. Otišli smo u komandu Blagovačkog bataljona i najavili ulazak na taj dio terena. Komanda je obavjestila borce na liniji da će grupa ući ispred linije da se osmatra oprezno kako ne bi došlo do neželjenih scena. Sa nama je pošao i miner iz Blagovačkog bataljona koji je poznavao minsko polje.

    Ušli smo od samačkih baraka i polako se prebacivali kroz minsko polje. Išli smo oprezno u pravcu Fakulteta. Po livadi nismo našli nikakvih tragova koji bi pokazali da se trgovalo na tom dijelu terena. Prišli smo blizu muslimanskim položaja po livadi koja nije košena par godina. Sa nama smo ponijeli bijeli konac koji smo razvukli po zapuštenoj travi. Taj konac je trbalo da povrmeno obilazimo kako bi utvrdili dali se neko kreće tim djelom linije.

    Zadatak još nije bio kompletno završen, a niz Glavicu u pravcu Fakultet čuo se dobro poznat glas našeg Vogošćanina. Psihički bolesnik Zdravko koji je za jednu cigaru pjevao raji po Vogošći nekako je dospio i do njihovih linija. Njegov glas se prolamao po Ugorskom. Neprestano je pjevao i kretao se prema Vogošći. Kada stigao do rova ispod TAS-ove kapije nastalo je pucanje sa naše linije. Meci koji su ispaljeni počeli su da ugrožavaju našu grupu. Nastala je žestoka pucnjava sa obje strane. Morali smo da se zalegnemo i sačekamo da se situacija smiri.

    Kada je sve utihnulo, mi smo se bezbjedno izvukli i otišli u Blagovačku komandu da vidimo zašto je otvorena vatra. Tamo smo dobili informaciju da je Zdravko pokušao da uvede dva muslimanska vojnika u našu teritoriju. Borci iz rova su ih primjetili pa su bili prisiljeni da otvore vatru na njih. Zdravko je išao glavnom cestom a oni su išli paraleleno sa njim pored ograde od "Ogreva". Plan je bio da Zdravko privuče pažnju na sebe, a oni da se neprimjećeno provuku u naselje.

    Tako su naši borci spriječili upad diverzantske grupe u našu teritoriju. Ja im ovom prilikom čestitam na odlično obavljenoj odbrani tog dijela linije.

    Zdravku smo ujutro našli u njegovom stanu. Njegova žena je potvrdila da on nije bio kući nekoliko dana. Kući je dosao rano toga jutra i da je bio putpuno mokar. Sve činjenice su ukazivale da su muslimani pokušali iskoristiti bolesnog čovjeka kako bi se ubacli iza naših leđa. Zdrvko na ispitivanju nije priznao ništa, a kako je bio umni bolesnik pušten je kući.

    Kada muslimani pišu da su ulazili u Vogošću, možda misle na taj njihov pokušaj.

    Ja mislim da se tu radi o pojedincima koji su dolazili u Vogošću da sklapaju svakojake poslove sa nekim profiterima: trgovinu ljudima i robom. Za par takvih "loših Srba" iz Vogošće znam i ja. Naravno, kada bi se ti muslimanski lopovi vratili u Sarajevo, hvalili bi se da su "upadali do spomenika". Naravno, njihove prave namjere nisu odavali.
    vogosca- 20825 - 26.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za Srđana


    Sa tim momcima nisam puno ratovao ali sam opisao jednu našu zajedničku akciju na Lađevićima 1995. godine. Poslije Mićine pogibije Dugi je preuzeo taj vod. Bili su dobra ekipa. Oni su napunili olovom onog njihovog komandanta koji se prestavljao na motoroli kao Dule. Na pitanje: "Da li ste vi 126. brdska brigada" ovi momci su im dali žestok odgovor.

    Francuz je bio strašn momak, uvjek spreman za šalu pa mu i u najtežim trenucima padne neka ludorija na pamet. Bilo je puno dobrih priča o tim momcima ali je vrijeme učinilo svoje. O njima bi Oko mogao puno toga da kaže pošto je bio dio njihove ekipe. Nadam se da će to učiniti. Da je ovaj sajt bio prije 10 godina ja bi tu svašta mogao da napišem i veselog a i tužnog života. Ovako šta je tu je.

    Hvala za podršku!
    vogosca- 20817 - 26.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    PSC, Nešo...


    Mnogo hvala za tekst o napadu na PSC i tačnosti podataka. Sjećam se tog nemilog događaja i svih detalja koje si naveo. Mićo je rekao da polazi jer ne može više čekati Minju i njegove borce!

    Poslije pogibije Neše i ranjavanja Grge, Ćurke i njega počeo je da psuje na nas misleći da lažemo za uspjeh na Šabanovoj kući i Glavici. Te dvije tačke su dominirale tim terenom iznad Fakulteta i PSC-a, pa je bilo pravo čudo da ste vi imali toliko problema u vašem napadu. Kasnije smo ustanovili da je to bila borba za Fakultet pošto su imali veliki broj boraca smještenih u njemu. Sedam dana su izvlačili ljudstvo i opremu iz te zgrade.
    vogosca- 20806 - 25.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Nebojsa Lalić - Nešo


    Ko je bio Nebojša Lalić - Nešo? Oko srca mi se steže čim pomislim na tog heroja. Za njega nemam pravu riječ da kažem kako bi vam dočarao koliki je on heroj bio. U mojim tekstovima često se moglo pročitati njegovo ime i uvjek u nekoj drugoj jedinici sa novim herojskim podvizima.

    Poceo je rat u Peninoj herojskoj jedinici. Bio je jedan od najhrabrijih, a poslije Peninog ranjavanja odlazi u Vojnu policiju gdje se ponovo isticao velikim junaštvom na svim ratištima gdje je ta jedinica učestvovala. Nakon pada Žuči odlazi u Jurišni vod Vogošćanske brigade.

    Dolaskom Miće Vlahovića priključuje se izviđačkom vodu. U operaciji "Prsten" u jurišu kako je samo on mogao da izvede nesebično daje svoj život za slobodu srpskog naroda. U svim akcijama u kojim sam bio sa njim išao je uspravan i ponosan pa je kao takav i ostao u mome sjećanju.

    Nebojša Lalić - Nešo je poginu zajedno sa našim herojem Grgom, u jurišu iz kojeg se nikada nisu vratili. Neka i je vječna slava i veliko hvala za takva junaštva. Ostali su duboko urezani u mom pamćenju.
    vogosca- 20803 - 25.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za posjetioce ove stranice


    Dragi saborci, čini mi se da smo konačno krenuli u odlučujuću bitku za oslobođenje naših heroja od zaborava. Ova bitka je možda i najteža koju smo imali do sada, ali je odlučujuća. Nakon četrnaest godina mnogi borci su zaboravili šta su radili, a kamoli šta su radili poginuli heroji.

    Ja sam ima 31 godinu kad je počeo rat, a sada imam 48 godina. Ako budem čekao bolje vrijeme da nekome kažem šta je bilo mislim da će biti i suviše kasno. Da li ću doživjeti taj dan? Hoće li našu djecu interesovati naša priča? Da li će je podržati? Sva ta pitanja me tjeraju da kažem sve ovo u nadi da mi se priključite i kažete vašu priču. Vašu istinu!

    Ne treba da se stidite. Pišite i samo pišite. Ako si u ratu bio junak, ispričaj svoju priču - nemoj da se kriješ.

    Hvala svima onima koji su se uključili na ovaj forum i pomogli da se otrgnemo od zaborava, jer naš narod je to zaslužio!
    vogosca- 20796 - 25.02.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    Grga, Nešo, PSC


    Ja sam o Grginoj i Nešinoj pogibiji nedavno pisao, a vidim da i "Pravi" ima nešto da doda. Mnogo prije nego što je krenula akcija na PSC i Glavicu, dogovorena je razmjena Grginog brata, ali se desilo da je i akcija krenula na isti dan.

    Krenuli smo rano kroz ogradu TAS-a, pored "Zorine kafane" pa sve do Jaranove. Tu sMo se rasporedili u grupe i obezbjedili smo desnu stranu mosta i potok da nam muslimani ne bi mogli doći sa te strane. Neki su bili na spratu jaranove kafane, da osmatraju "Plivu" i Fakultet. Samo je još trebalo da pristigne Minjina grupa da nam čuvaju lijevo krilo tj. pravac "Plive" i vrh Menjaka. Minja je kasnio a Koko i njegovi su već krenuli i imali uspjeh na Glavici.

    Krenuli smo i mi. Prvo su Mićo, Nešo, Grga i Ćurka pretčali cestu. Mićo je nožem od automatske puške rasjekao ogradu da možemo proći. Nas četvorica smo čekali da nam Mića da ugovoreni znak da pređemo cestu.

    U jednom trenutku je počela pucnjava. Broving iz pravca "Plive" sipao je vatru po njima. Bili su primjećeni od muslimanske straže čiji se rov nalazio odmah pored vrata "Tehničkog pregleda". Prije nego što je poginuo, Nešo je uspio eliminisati jednog njihovog stražara. Mi nismo mogli da predjemo cestu jer nas je sa Menjaka tukao broving. Pored toga, nismo imali ni lijevo krilo tj. Minja je došao kasno.

    U toj akciji Mićo Vlahović je ranjen u vilicu, Ćurka u lijevi lakat a Grga u nogu. Ćurka je pokušao da izvuče ranjenog Grgu, ali nije mogao zbog rane na ruci. Mićo je vukao poginulug Nešu. Moram napomenuti i to da je Nešo imao na sebi dva pancira. Miću smo jedva natjerali da ode i previti vilicu. Vratio se brzo i to sa transporterom iz kojeg je istjerao Alija, jer nije htjeo da krene sa transporterom da nam daje podršku da izvučemo Nešu i Grgu.

    Ovom prilikom se zahvaljujem linijašima Blagovačkog bataljona koji su nam svojom paljbom i pravljenjem dimnih zavjesa omogućili da iznesemo pale drugove. Prvog smo izvukli Nešu. Skino sam škorpion koji je Nešo uvijek kod sebe i nakon akcije sam ga dao njegovom bratu Lakiju.

    Grga je bio čovjek vedra duha i uvijek raspoložen za šalu. Kada smo ga izvukli desna ruka mu je bila stisnuta i napravljen šipak dok mu je lijeva ruka bila puna zemlje.

    Grgina supruga i djete su u to vrijeme bili u Srbiji. Njegov sin je bio jako puno vezan za njega, pa je pao u nesvjest kada je čuo da mu je otac poginuo. Čuo sam i da je kasnije imao problema, ali ne znam ništa o njima.

    Nešina supruga je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Rodila je sina kome su dali ime Filip.

    Izvinjavam se ako sam nešto zaboravio, jer puno je godina prošlo od tada.
    vogosca- 20769 - 24.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Treba pisati o našoj borbi


    Poštovani Aco,

    sve što si napisao je potpuno tačno, ali je činjenica da su podržani od Amerike pa se svaki američki film na tu temu takođe pravi da se naš narod predstavi u negativnom svijetlu. Američki ambasador u Zagrebu je izvještavao o radu Franje Tuđmana i njegovim ustašlucima, ali to nikada nije objavljeno u javnosti iz istih razloga. Ni jedan film još nije napravljen o stradanjima srpskog naroda. Nažalost i naša matica pravi slične greške iz razloga da bi zaradila novac, a to se negativno odrazilo na nas. Film "Turneja" je odličan i dosta realan ali opet negativan po nas.

    Rat se desio, i bilo je svašta na svim stranama, ali treba pisati i o našim stradanjima, ali i o junaštvima. Naši junaci to neće, nego kritikuju jedni druge i otimaju se za slavu. Mi moramo promjeniti tu situaciju u našu korist, a ovi tekstovi bi uveliko mogli da pomognu nekom srpskom patrioti da počne snimati takav film. Ja se ne osjećam zločincem što sam branio svoj narod, pa iz tog razloga ću da pišem šta smo sve radili. Pominjem mnoga imena učesnika tih slavnih dana, ali i danas mi tražimo da se pišu samo nadimci. Pitam se dokle ćemo tako? Mnogi heroji odoše u zaborav, a to i jeste njihov cilj. Muslimanski heroji dobijaju nazive ulica, a vidi koliku mi borbu vodimo za našeg heroja Miću Vlahovića. Čak smo spremni da platimo troškove za taku akciju. Zato pišite, pa taman kad bi svi završili u zatvoru jer i to će proći, ali heroji moraju ostati upisani u našu istoriju. Narod mora pritisnuti političare da se bori za svoje heroje jer su im oni omogućili da dođu na vlast.

    Ja sam izabrao ovakav put u nadi da će mi se mnogi pridružiti. Sve to ide nekako stidno jer se boje da ne bude hvalisanje. Mnogi pokućavaju du upiću sebe u neke bitke i ako tu nisu ni bili. Zato piši o svemu onome čega se sjećaš. Ako bude dovoljno tekstova o našim junacima i biće dovoljno materijala i za nać projekat.
    vogosca- 20753 - 23.02.2009 : Dragomir Republika Srpska - best (0)

    Ispravka


    Kljopi je ranjen od tenkovske granate, Pesak u ruku. Takođe Toće nikada nije bio u navedenoj ekipi na Žuči. Zaboravio si Popu. Među prvima gore u đipu je izašao i Vitko.
    vogosca- 20745 - 22.02.2009 : Struja Rogatica - best (0)

    Moj komentar


    Ima jedna stara izreka koja otprilike ovako glasi: "Nije sramota pasti, sramota je ne ustati! ".

    Po prirodi se teško odlučujem na izvinjenje, ali zbog "ljudina" koje posjećuju ovaj forum treba zanemariti i neke lične principe. Mislio sam da će moj komentar djelovati stimulativno, ali eto posle ovog teksta mislim da će ti biti sve puno jasnije.

    Moje lično mišljenje je da su čitaoci ovog foruma oni koji su za Republiku Srpsku dali ono koliko su mogli i da se sutra njihovi potomci neće stidjeti imena svojih djedova. Za nas koji se sakupljamo ovdje treba puno više od jedne riječi da bi se uvrijedili.

    Živjeli vi meni moji gastarbajteri.

    Umalo da zaboravim, evo sada je 02:55, da se zahvalim "Vogošćaninu Pravom" na komentaru o Mladenu Saviću, drago mi je da dijelimo isto mišljenje, u šta nisam ni sumnjao. Posebno se zahvaljujem za pojasnjenje o pokojnom Mići Vlahoviću.
    vogosca- 20716 - 20.02.2009 : Zuti mrav Srbija Novi Sad - best (1)

    Ježevi


    Tesa, Koko, Maka, Oka, Veba, Mića, Željko, Toče, Zgura, Kljopi, Denis i čovjek koga uopšte ne spominjete a jedan je od najzaslužnijih u toj ekipi - mali Taka! To je bila prva postava Ježeva i prva u formiranju linije i tako su ovi junaci omogućili opstanak Vogošće! Poslije toga su počeli dolaziti i drugi dobri borci, kojima isto tako treba spomenuti ime! Jer na Ježeve su išli samo probrani što se kasnije i potvrdilo. Jer kada idu Žuti Mravi na Ježeve, tu noć stanovnici Vogošće miro spavaju, vjerujte da je tako bilo. A krenulo je sve iz hotela Biokovo... do sledećeg javljanja,

    Veliki Pozdrav!
    vogosca- 20620 - 13.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Iza neprijateljskih linija


    Sada kad si napisao taj tekst ja sam se sjetio da je tako nešto desilo. Nemam nikakvih dodatnih informacija.

    Ja lično ne vjerujem da je Žuč bila prodata. To se nije moglo desiti bez znanja boraca na prvoj liniji. Sve dok se borci ne povuku iz rovova, od dogovora ništa. Kada je Žuč pala, za mene su jedinu odgovornost snosili borci koji nisu izdržali psihološki pritisak i počeli se povalačiti. Neki nisu ni osjetili borbu, a napustili su svoje rovove. Ježevi su imali najteži dio odbrane pa se nisu povukli. Nema te sile koja je mogla to prodati ako ja ostanem da se borim. Mnogi ljudi bi bili umješani, ako dođe do prodaje teritorije. Čitava komanda bi znala za tako nešto. Imali smo telefone po rovovima i rupove za kontakt sa komandom. Ljudi pobjegnu sa linije i odmah, dok još bježe viču kako je to prodato.

    Možda griješim, ali mislim da na našim prostorima nije bilo prodaje. Za neke druge prostore ne znam. Bilo bi mi drago kada bi napisao tekst o tome kako su se naši borci našli iza leđa muslimanima.

    Čuo sam za još jedan takav slučaj, ali na vanjskom prstenu, gdje su naši borci ostali iza leđa muslimana nakon njihovog prodora u naše teritorije. Lutali su tim prostorom nekoliko dana jer nisu znali gdje je naša nova linija. Bojali su se da ih mi ne pobijemo.
    vogosca- 20581 - 10.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    RE: Politika je kurva


    Ja se potpuno slažem sa Željkom u vezi ovog teksta. Zbog toga ne amnestiram neke koji po mom mišljenju dadoše dio sebe u ovom ratu.

    Moje mišljenje je da Joja poslije Dejtonskog sporazuma nije imao takvu moć kakvu je imao Rajko Koprivica koji je sebe proglasio generalnim direktoron Unis-a znajući da više neće biti presednik opštine.

    Kamioni koje spominje Špiro nisu mogli doći zato što su odlazili u "Pretis" da bi novi direktor imao čime da rukovodi.

    Joja je u to vrijeme otišao na Pale. Kad sam ja došao u "Panoramu" gdje je bio smješten, shvatio sam da u državi za koju sam se borio neće biti baš onako kako sam ja zamišljao. Njegovo obezbeđenje su bili Budi i Briga.

    Niko od Vogošćanskih junaka nije bio kraj njega. Definitivno sam odlučio da napustim državu za koju sam se borio. Takvi pokraj njega mogu samo da me iznerviraju i da napravim neki nepromišljen potez, koji bi moju porodicu i mene mogao skupo koštati. Napusti sam Republiku Srpsku i evo već 13 godina tumaram po svijetu sa tugom i sjećanjem na sve te junake koji dadoše svije živote za ono u šta su vjerovali. Neka im je vječna slava i hvala.

    Zato danas u mojim tekstovima amnestiram sve koji su se istinski borili za nasu državu. Samo tako možemo doći i do konačne pobjede koju svi priželjkujemo. Nezavisnost!!!
    vogosca- 20568 - 10.02.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (10)

    Politika je kurva


    Nedavni komentari o Joji i Koprivici me natjeraše da malo razmišljam i o politici i njenim sudionicima na tim našim nesrećnim prostorima.

    U prethodnom ratu je bilo mnogo nepotrebnih pogibija u dubokoj pozadini. Povodi za takva ubistva su bila razno-razni: alkohol, borba za vlast, prisvajanje materijalnih dobara, kriminalne aktivnosti, a bilo je dosta i ubistava političke prirode. Mogao bih ja mnogo da napišem o Danilu Veselinoviću, Risti Šogi, Nikoli Koljeviću i mnogim drugi uvaženim ličnostima ali ovom prilikom želim da se ograničim na područje Vogošće.

    Političari poput Joje i Koprivice su imali mnogo teži zadatak od mnogih drugih u regionu, pa me zbog toga i ne čudi što su poklekli i oprljali svoje ruke tako da ih više ni Miljacka ne može oprati. Iz istog razloga je i mnogo mladih i dobrih boraca nastradalo u Vogošći u kojoj je za vrijeme rata zabilježeno nekoliko desetina ubistava i mnogo više ranjavanja u kojima je brat Srbin digao ruku na Srbina.

    Za razliku od Ilijaša, Vogošća je bila prepuna fabrika i razno-raznih materijalno-tehničkih srestava koja su na kraju postala vogošćanska nesreća jer su se tamo skupili svi lešinari sarajevskog regiona sa namjerom da svoje prljave šape stave na poneki masan zalogaj. Na ovom mjestu bih se osvrnuo samo na lopove visokog renomea: pogađate - govorim o političarima.

    Joju Tintor i Rajko Koprivica su bili marionete politike sa Pala, uglavnom Radovana i Mome koji su preko svojih poltrona nižeg ranga odrađivali prljave poslove i tako vješto prikrivali svoje učešće u mahinacijama. Jer da Joja i Rajko nisu prihvatili njihovu igru desilo bi im se upravo ono što se dešavalo sa svima onima koji su se pobunili: završli bi političku karijeru a ako bi znali previše - bili bi i ubijeni.

    Za primjer navodim istinitu priču jednog političara, koji se u ratu pobunio protiv svojih poslodavaca. Kako mi je njegov brat dobar prijatelj, negovo ime ne navodim mada će ga mnogi moji sugrađani prepoznati iz ove priče. Dotični političar je imao jednu od najvećih političkih funkcija u svojoj opštini. Jednoga dana dođe u njegovu kancelariju Milovan Žugić sa ceduljicom na kojoj je rukom napisano: "Daj ovom čovjeku papire za 600 kubika građe! ". Na papiriću nije bilo potpisa niti pečata, ali je dotični funkcioner odmah prepoznao rukopis Radovana Karadžića. Ne želeći da padne ljaga na njegovo ime, nazove Radovana i usprotivi se takvom radu. Zatraži od njega da mu u buduće šalju zvaničan dokumenat Vlade. Nekoliko dana nakon toga, našao se naš pošteni političar na prvoj borbenoj liniji na Kruševu, i to u onom čuvenom rovu u kome su mnogi Sokočani izgubili glavu. Gledao sam ga kako pognute glave ide u smjenu, očigledno žaleći što je postao buntovnik "bez razloga". U njegovu fotelju se istoga dana uselio podobniji kadar, ili bolje reći poslušniji. Nakon mjesec dana, podvio je taj naš političar rep i otišao na Pale, iskoristio svoje veze da nađe posao u nekom od ministarstava. Samo da nije u rovu! Nakon rata, ni barutni dim se nije razišao iznad Sarajeva, otišao je taj naš homo politikos trbuhom u za kruhom da radi u - zajedničkim organima BiH. Njegova politička karijera u rodnom mjestu je bila uništena za sva vremena!

    Dobro poznavajući prilike u Vogošći, siguran sam da ni jedan političar nije ostao pošten, jer je to po zakonima politike - nemoguće. Impresioniran sam pisanjem "Pravog" o Joji Tintoru jer sam tako upoznao i onog drugog Joju, koji mi je do sada bio nepoznat. Moj komentar na njegovo pisanje je da je velika šteta što jedan takav Srbin, perfektne biografije do maja 1992. godine, moralno posrnu a kasnije i propade. Malo je tužno završiti kao moler, onako kako je prije četrdeset godina počeo svoj radni vijek. A da se Joja nije uhvatio u mrežu političkih mahinacija danas bi o njemu pjevali guslari - a da on to ne mora da plati.

    Ipak, treba biti pošten pa im svima dati kredit za sve ono što su uradili za Vogošću. Jer da nije Joje, Bore i Božura istorija Srba na tim prostorima bi bila mnogo tragičnija. Uzmimo Boru Radića za primjer. Iako je imao veoma kratak ratni staž, Boro je ostao primjer za herojstvo, pa su ga oponašali gotovo svi vogošćanski patrioti. Mnogi od njih izrastoše u istinske heroje pa se, po mom mišljenju, vogošćanska opština može pohvaliti da je imala više junaka nego bilo koja druga opštine u Republici Srpskoj.

    Teško je danas govoriti ko je bio najbolji u ratu, ali sam siguran da je Vogošća imala najviše heroja. Nisam rođen u Vogošći pa nisam morao da dijelim sudbinu vogošćanskih Srba. Nisam tamo nikada ni živio, pa mislim da je ova moja tvrdnja dosta objektivna. U Vogošći sam ostao kratko, ali će ovaj grad u mom srcu ostati do kraja života.
    vogosca- 20562 - 09.02.2009 : Miroslav Spiric Novi Banovci - best (0)

    Vogošćanski SDS


    Prijatelju dragi, svaka ti čast za sve što si do sada napisao. Međutim, ne slažem se sa tobom u vezi tvoga mišljenja o Joji Tintoru. Mada mi je jako žao pokojnog Ace Tintora, koji je bio dobar momak, za Joju to ne mogu reći mada smo se jako dugo poznavali a i družili smo se dosta a pogotovu kada je držao kafanu "Čikin vir" u Semizovcu. U to vrijeme sam dosta puta išao sa njim u ribolov na Drinu i Drinjaču.

    Mnogo toga bih ja njemu oprostio, ali ne mogu da mu zaboravim 1995. godinu. Prilikom napuštanja naših ognjišta, porodicama poginulih boraca je obećan prevoz do njihovog odredišta. Međutim bilo je po onoj narodnoj "obećanja ludom radovanje" a oni koji nisu pušku ni uzeli u ruke dobiše i po dva do tri kamiona. A ja sa pokojnom suprugom ostah u Semizovcu.

    Jedan dan, spremim se i odem na Pale i pravo kod Joje, čekao sam nekoliko sati a on neće da me primi, pa naiđe jedan Nebojšin prijatelj, zaboravio sam mu ime, pa me on uvede kod Joje. Kad sam mu rekao da je sramota da su nas ostavili na milost i nemilost našim bivšim komšijama, on izvadi novčanik, pa mi se pravda kako sad nema uza se novca, kao da sam ja došao da prosim i da tražim od njega milostinju.

    Nedugo nakon toga, upade u moju kuću sin Seje Gajevića - Nail sa još petoricom pajdaša, pa prebiše mene i pokojnu suprugu. Meni slomiše nogu i dva rebra i dadose nam pet minuta da napustimo Semizovac uz pretnju ako nas poslije toga nađu da će nas pobiti.

    Eto, takvi su bili ti funkcioneri i veliki Srbi ili SDS-ovci kao što su Joja Tintor, pokojni Rajko Koprivica i da ne nabrajam ostale koji su vodili opštinu Vogošća a svoje sinove krili negde u Srbiji.
    vogosca- 20559 - 09.02.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    Kamikaza i Sinisa Ćorović


    Miner sa Nišićke visoravni je Kamikaza. Mnogo toga smo prošli u ratu ali i u izbjeglištvu. Kamikaza životari držeći ovce. Oni koji ga se sjećaju, znaju ga po tome da je uvijek nosio bradu i nikada nije vezivao pertle na čizmama. Ispričaću vam jedan njegovih doživljaja:

    Ode Kamikaza 1997. godine sa još dvojicom komšija u Sjenicu da kupe ovce Počeli ga muslimani zagledati i okupljati se oko njega, zapitkivati ga kakva mu je to brada i što će mu. Na to on odgovori da ima raznih brada - zvanja i sranja - a i da je Muhamed nosio bradu pa to nikom nije smetalo i zašto im onda smeta njegova brada. Zatim su slijedili verbalni sukobi ali nije došlo do tuče jer se umješala policija i odvela Kamikazu u stanicu da da izjavu.

    Kamikazu nisam vidio od 2001. godine jer sam se odselio iz mjesta u kome on živi.

    Nakon toga sam bio komšija sa roditeljima i braćom Slaviše Ćorovića. Kada sam ih prvi put vidio, nisam mogao da ih poznam. Slavišina majka Milena je morala da stalno bude uz Sinišu i da mu daje lijekove, kome su nakon silnih maltretiranja u logoru popustili živci. Živjeli su paćeničkim životom sve dok se Siniša nije ubio iz automatske puške. Kada se to desilo niko od komšija nije smio da priđe. Ja sam otišao prvi, našao Sinišinog oca na stubištu i sa njim sam otvorio vrata sobe u kojoj smo našli Sinišino tijelo. Detalji su bili stravični i to se ne može opisati.

    Siniša Ćorović je još jedna žrtva muslimanskih logora. Ne tako dugo nakon sahrane, Sinišina porodica se odselila u Hercegovinu, odakle su porijeklom.
    vogosca- 20557 - 09.02.2009 : G6a8 Bijeljina - best (2)

    Milorad Škrkar - Zajko


    Čovjek se ne sjeća baš "svakog imena", jer realno, svi nismo mogli biti na svakom mjestu u svakom trenutku, a moralo se reagovati na poziv za pomoć... Ja moram da reagujem samo na ono sto zaista znam..... Milorad ( Živka ) Škrkar, zvani "Zajko", Penina desna ruka, se bacio na bombu (zelenu) pokućavajući da je odgurne, i da zaštiti i sebe i ostale prisutne u tom nesretnom danu na koti 850... Nažalost nije uspio.. Šta reći... osim, slava ti junače... !
    vogosca- 20555 - 08.02.2009 : Iskreni - best (0)

    Joja Tintor i njegove zasluge


    Joju Tintora ili Rajka Koprivicu ne mozes stavljati u istu ravan sa Borom Radićem, Penom, Mićom Vlahovićem, Božurom, Nešom Lalićem itd.

    Da li su sinovi Koprivice i Joje bili u ratu?? Nisu!! Zna se i zašto... Pusti ti zasluge na početku, šta je to bilo mudro slovo zauzeti stanicu milicije?? Da li je Joja bio u prvim redovima?? Da li je i on bio od prvih majskih dana bio na liniji oko Semizovca kada se nije znalo šta sve muslimani iz Švraka imaju? Niko nije zaštitio Berovice, Mumale i ostale Srbe koji ostaše među muslimanima u Švrakama! Da li je Joja Tintor veći srpski patriota od pokojnog Koste Nešića iz Švraka koji poginu ponosno. Da li je veći patriota od Špire, Bore, ili od ljudi iz Krivoglavaca, Poturovića, Semizovca...

    Joja Tintor jeste bio donator na početku i dao je neke pare SDS-u i Radovanu, ali ga ne vidjeh na Orliću, Žuči, Nabožiću, Mijatovića Kosi i općenito upoređivati Joju Tintora i jednog sposobnog Srbina i vođu Ratka Adžića iz Ilijaša je baš neumjesno.

    Joja je na početku preko Bore Radića i Božura prikupio poene, ali kako je vodio borbu za srpstvo se vidjelo kada pade kota 850 i Orlić, što se nije moglo desiti na Bioči, Ljubnicima, Čekrčićima...
    vogosca- 20551 - 08.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    (Ne) zaslužni momci


    Teško je nabrojati sve zaslužne momke pa su obično komandiri kojih se najlakše sjetiš jer su oni uglavnom bili najhrabriji. Toče je taj Z; Kljopi i Zgura su kroz svoj bataljon učestvovali u svim akcijama kao dobrovoljci. Oni su bili rovci kako smo zvali ljude na liniji i njihova veličina je što su dobrovoljno učestvovali u svim akcijama njihovog bataljona. Ja sam sa njima išao na Glavicu, a posle su nam se putevi razišli. Pusa i Ganga su bili jedni od najredovnijih vojnika na liniji što me je iznenadilo jer ni na posao nisu išli tako redovno. Mada je Pusa najbolji kao remijaš. Toronto je bio uvjek tu uz njih.

    Bilo je tu puno dobrih momaka. Teško mi je da se sjetim svakoga, pa ovako kroz akcije neke od njih pomenem. Opet ću se vratiti na Simu i Gagu. Vjeruj mi da ne zaslužuju da budu spomenuti jer to može sam da stavi ljagu na ovaj forum. Sima je nosio pušku ali je nije koristio, a Gaga je koristio samo protiv nas. U tu jedinicu je došao da bi se izmirio sa Borom. Bori je trebalo da ostvare planove, i nije imo izbora. Poslije Borine pogibije više nije nigdje išao. Kada je pogino Božur ta jedinica je rasturena najviše radi Gage jer Slava nije imao autoriteta da je vodi. Da je neko uklonio Gagu iz te jedinice, ona bi opstala. Bilo je u njoj još dobrih momaka koji su se isticali kroz druge jedinice.

    Da ne dužim sa ovimo postom jer su se mnogi uključili na forum i stavili Željku na muke, pa ne bih još i o oveme da ga opterećujem.
    Drago mi je da ti se sviđaju ovi tekstovi. Budi pozdravljen i neka te sreća prati!
    vogosca- 20549 - 08.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za Rašu Koprivicu


    Prvo da te pozdravim, i poželim svako dobro! Drago mi je da pratiš ovaj forum i da imaš mogućnost da se javiš. Vjerovatno si prepoznao sebe u "Miner-u" u mojim tekstovima, iako te nisam spomenuo. Tvoje poznavanje situacije na našim terenima i jedinicama bi moglo pomoći Željki da sastavi istoriju sa Sarajevskog ratista.

    Mogao bi da nam opišeš prve događaje na Žuci maja 1992. godine kada smo išli na Kobilju Glavu, ili prvoaprilska ratovanja po Krivoglavcima. Ja se tih stvari ne sjećam ali znam da ste tada imali borbe sa ministrom unutrasnjih poslova BiH.

    Piši svoja ratna iskustva jer si ih imao dovoljno. Tvoj drug te nije zaboravio!
    vogosca- 20548 - 08.02.2009 : Goran Djokovic BiH - best (1)

    Slaviša Ćorović


    Bas mi je drago da si spomenuo Slavišu Ćorovića. Nisam ga poznavao lično, ali mi je poznata ova priča, i o sportskoj karijeri a i o ratnoj sudbini njegovog brata i njega, pa bih ovom prilikom pozdravio tog čovjeka gdje god da se nalazio!

    Ali opet bih imao nekih stvari da kažem iz svoga ugla. Eto vidiš, ti kažeš da si bio u Omladinskoj kad je zauzeta stanica, a taj Sima je bio kod stanice, a bogami i Gaga. Podrazumjeva se da je tu bio i Božur! Ne bih želio da ispadne da nekoga branim, ali pročitah tvoj tekst o Joji, pa vidim da amnestiraš neke stvari, pa mislim da onda i ovi ljudi zaslužuju da ih amnestiraš jer su i oni imali porodice. Za Joju si sve u pravu, i stvarno je ta cifra u pitanju. Joja se ne krije, ponovo je stao na noge, i neka je hvala Bogu, šta god ko mislio o njemu.

    Naravno ovo pišem i radi tvoje konstatacije, da njega nije bilo nikad Vogošća ne bi bila srpska a možda ni veci dio regiona. Jojina jedinica su uglavnom sačinjavali ljudi iz njegove ulice, a Boro i Božur su često dolazili u kancelariju u dom po instrukcije, i niko više iz poslije nastale jedinice nije.

    Što se tiče ovog oko Omladinske, nisam baš puno upoznat jer sam u to vrjeme bio u stabu prema Kršama, odnosno tad se već znalo da je taj dio bitan radi Žuči, nadam se da se u tome slažeš. Ja vidim da si starija generacije pa mi je čudno da ne spominjes Zguru, Kljopija, Pusu, Toronta i ostalu iz ekipu sa Ježeva, i ispod, rovovi istureni, Djedo, Grožđe i ostali.

    Želio bih ovom prilikom da pozdravim ljude iz Hotonja, proveo sam kod kuća Šucura par mjeseci rata, doduše pred kraj, mislim da je tu bilo najmanje rastojanje izmedju linija bar što sam ja vidio.

    Eto morao sam i ja koju iz svog ugla. Volio bi samo da mi kažeš da li se Toče zvao sa Z, ako jeste znam, strašan čovjek i borac.

    Puno pozdrava tebi, Željku i svim posjetiocima sajta.

    P. S. Pišeš lijepe tekstove i zavidim ti na memoriji nakon svog ovog vremena. Samo nastavi!
    vogosca- 20538 - 08.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ko je bio Joja Tintor?


    Jovan Tintor - Joja je bio djete četničke porodice iz Drugog svjetskog rata. Njegov otac Vlado nije mogao dobiti posao u državnom sektoru pa se bavio poljoprivredom. Teškim radom je podigao svoju porodicu. Bio je poštovan kao pravoslavni vjernik i preko popova je za Joju obezbjedio siguran posao i dobru zaradu. Joja je bio poznat i priznat moler.

    Dobro je zaradjivao i živio. Njegov najveći problem je bio što nikada nije mogao da pokaže koliki je Srbin. To je nadoknađivao tako što je u Semizovcu držao kafanu "Čikin Vir", pa kada zatvori kafanu muzika ostaje da svira za njega i njegovo društvo sve one pjesme koje su u to vrijeme bile zabranjene. Ta kafana nikada nije pravila profit, ali njemu to nije ni bilo važo.

    Kao srpski patriota prilikom osnivanja "ozloglašene" SDS stranke za pomoć stranci daje 350, 000 DM i svoga blindiranog mercedesa. Nakon pobjede na izborima, dobija počasna mjesta.

    Početkom rata organizuje odbranu Vogošće koja objetivno rečeno je bez njega vrlo lako mogla pripasti muslimanima. Strah od njegove jedinice koja se zvala Specijalna jedinica Bore Radića, sa kojom je lako postavio srpska obilježja na objektima od velikog značaja. Formiro je Krizni štab i sa tim žrtvovao sebe i svoju porodicu.

    Pravio je neke greške koje se danas spominju, ali mi srpski patrioti trebali bi da pređemo preko toga i da ne zaboravimo njegovo ime.

    Da smo ostali na našim ognjištima njegovo ime bi bilo upisano zlatnim slovima u Vogošćanskoj istoriji. On se danas krije i ko zna kako živi. Mnogi mali ljudi su profitirali u ratu, a moje mišljenje da je Jovan Tintor - Joja jedan od najvećih gubitnika.

    Srbi su u ratu dobili više nego što su pred početak rata tražili za sebe, a Joja Tintor je jedan od stvaralaca svega toga. Muslimani veličaju svoje političare i ako su svjesni da su posle rata dobili manje nego što su mogli dobiti bez rata.

    Ovom prilikom molim sve dobre Srbe da oproste greške Joji Tintoru i da ga uključe u našu istoriju jer vjerujte da je on to i zaslužio.
    vogosca- 20534 - 07.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Šulc iz Vogošće


    U prethodnom tekstu sam mislio na našeg Šulca iz Vogošće. On je u poređenju sa Simom junačina.

    Sima Hipik kao Briga, Gaga, Budi su pušku uzeli da bi bili frajeri ali kad su se počele gubiti glave oni su ostali po strani pa ih i ne cjenim kao borce. Toče je na početku rata bio komandir čete, ali je kao hrabar borac nazadovao a ne napredovao što je kod nas bio čest slučaj, pa je na Ježevima bio komandir.
    Što se tiče Božura i ja sam imao nekih verbalnih duela, ali se na tome i završilo. On je znao završiti priču bez tuče. Najbitnije je da ljudi budu pomenuti po zaslugama, a naše lične stavove treba da ostavimo po strani.

    Sa Penom sam imao žestoke sukobe, ali to ne smije da mjenja moj stav prema njegovim ratnim zaslugama. Mislim da treba reći ono što se zna.
    vogosca- 20515 - 06.02.2009 : Goran Djokovic BiH - best (0)

    O Žutim mravima, Božuru ...


    Sve ove ljude lično poznajem i znam da su čitav rat odradili na Ježevima, a pucala se i Nišićka visoravan. Doduše, ima i nekih koji su u međuvremenu "pucali" i za Kiseljak. Znam da je dosta njih imalo mogućnost i da ode, vjerovatno i ti, a i ja sam.

    Što se tiče Sime Hipika, spomenuo sam radi Željka, pošto sam čitao njegove članke i kako je upoznao Božura pa sam onako naveo, iako je Sima zadužio pušku kad su mnogi sjedili sa komšijama, po "Vitražu", "Orionu" u "Sebastijanu", ali shvatam šta hoćeš reći i donekle se slažem.

    Ne znam da li ti je poznata anegdota o pokojnom Božuru, kada se ispred "Mimoze" zakačio sa nekim lolom iz Tihovića. Kada mu je Božur rekao:

  • "Znaš ti da sam se ja hrvao sa Ćentom, pokojnim beogradskim mangupom?"

    Lola će njemu:

  • "Nisam ti ja Ćenta! " pa nokaut za Božu. Levat nikad čuo za Ćentu. Doduše, dok ih posmatrači nisu razvadili, povalio je Božur Lolu i dobro ga obradio.

    Eto, mala pričica, znam još neke ali su ljudi isto pokojni pa ih ne bi navodio. Samo da naglasim da se to događalo samo kada pokojni Božo popije koju.

    Točeta se ne mogu sjetiti, ali mi je to ime nikako pravo poznato. Što se tiče Šulca, ja govorim o Šulcu Srbijancu. Ne znam da li si ga upoznao, pred kraj rata se ubio u Beogradu. Eto toliko za sada, nadam se da ti je bar malo jasnije da nemam namjeru nikog da vrjđam i da se prepucavam, ako ne nađem za shodno.
  • vogosca- 20512 - 06.02.2009 : Plavi golf gŽ Republika Srpska - best (0)

    Samo zarad istine


    Na početku da rastumačim neke stvari, nisam bio bripadnik Blagovačkog bataljona, niti sam učestvovo u borbama u Pretisu. Rat sam započeo u Ilijašu zajedno sa Vrbasom, joji je prilikom dolaska u Ilijaš bio kapetan prve klase a mi obični vojnici).

    Pod mi mislim na ekipu vrlo mladih ljudi izbjeglih sa prostora od Visokog do Zenice, koju nažalost nigdje niko ne spominje. Iskreno sam razočaran zbog toga, jer masa tih ljudi je položilo svoje živote za Republiku Srpsku. Zbog toga i pišem jer znam da bi svima njima bilo drago da se iznese i naša istina i da nas ne zaobilaze jer da nije bilo tih ljudi pitanje je šta bi bilo sa tih teritorija.

    Sve što sam napisao sam vidjeo sopstvenim očima, znači nije tipa onih priča "čuo sam ili pričali su". To mogu da potvrde i ljudi iz naše jedinice koji su preživili sve to, a nije nas ostalo mnogo.

    Meni je žao, neki detalji u pisanju "Pravog" i Pejića o borbama za Moševićko nisu tačni. Ne želim da se prepucavam, ali iskreno mislim da bi me svi oni koji su učestvovali u tim borbama podržali u ovome što sam napisao. Jer ako bismo prihvatili onu drugu verziju te priče, onda tu ne bi bilo nas koji smo svoju krv ostavljali po tim brdima i kotama. U toj akciji su pored nas učestvovali: Beli vuk (pokojni Knežević), Ružini dobrovoljci, elitne jedinice iz Ilijaša i "Munje" iz Hadžića. Poslije su tu stigle i jedinice Gardiske brigade, tj. mladi vojnici.

    Moja jedinica je na Vrbasovu inicijativu prešla iz Ilijaša, najprije u Taktičku grupu "Sonja", a zatim smo svi prešli u 3. sarajevsku. U većini akcija Vrbas je bio sa nama, a par nas je konstantno bilo uz njega. Sad bi trebalo da vam bude mnogo jasnije ko smo mi, i šta smo značili u proteklom ratu.

    Mislim da mogu dosta pomoši oko opisa događaja, i to ću uraditi od sra samo zarad istine o svim našim herojima koji položiše svoje živote za sve ovo što mi sada imamo.

    Na kraju se svima izvinjavam jer su neki vjerovatno i stariji od mene, i ujedno molim da se ovaj tekst objavi u cjelosti jer samo doprinosi sagledavanju naše borbe a vjerujem da će se i mnogi obradovati i naći u ovom mom iznošenju nekih činjenica. Mnogo hvala i do skorog susreta.

    Pozdrav od preživjelih iz PLAVOG GOPLFA.
    vogosca- 20504 - 06.02.2009 : Oko bijeljina - best (0)

    Ne treba da se prepucavamo


    Veliki pozdrav svima onima koji pišu o ratnim danima, i na taj način ne dozvoljavaju da se zaborave naši poginuli drugovi, kada ih je već naša država zaboravila.

    Zamolio bih vas da ne pišete puna imena onih koji su živi, nego nadimke koje smo svi imali. Takođe molim da budete malo precizniji prilikom opisa dogadjaja. Znam da je svako drugačije doživio neke stvari pa zato nema potrebe da se prepucavamo da li se nešto desilo ili nije. Pored toga, nije sada bitno ko je bio hrabriji, i koliko je ko dao doprinos pobjedi. Najvažnije je da smo sada živi i da treba da se uzajamno poštujemo zbog svega onoga što smo zajedno prošli.

    Veliki pozdrav svima od Oka.
    vogosca- 20499 - 05.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Žuti mravi i Tošini vukovi


    Dagi Gorane, da ti kao rođenom Vogošćaninu kažem da je Toce bio komandir Zutih mrava i to je bilo ime koje su oni sami sebi dali. Svi koji smo sa njima ratovali znamo ko su ti momci. Pošto si Vogošćanin onda bi trebo da znaš ko su: Maka, Okac, Tile, Denis i da ne nabrajam dalje. Tešini vukovi su Popa, Šulc, Pice, Gata, Koko, Pesak, Slava, Kelja i posle se mijenjalo tokom rata. Te dvije ekipe sastavljene u onoj noći kad je Žuč pala samo njih osam su počeli kopati rovove na "Ježevima", iako desno od njih, prema Krivoglavcima, nije bilo nikoga na liniji. Tako su spasili neminovan pad tvog rodnog grad i ja im kroz moje pisanje želim odati posebno priznanje.

    Ti ako nisi našao sebe u ovim tekstovima ne mora da znači da nisi bio nigdje.

    Svi imamo priliku, kao nekad u školi da napravimo jedan sastav "kako sam proveo ljetni raspust". Možda u tvome tekstu bude jedna lijepa priča za našu istoriju. Samo pokušaj da ne spominješ Simu koji nije od Orlića izašao ni na jednu liniju. Ili Šulca sa kojim sam prvih šest mjeseci dijelio dobro i zlo. Ti znaš u kojoj je on jedinici bio zadnje tri godine, a to što je on prije rata nosio pušku za to mu skidam kapu. Rat je trajao 43 mjeseca.

    Pošto si tako dobro poznavao našeg Božura, ja bi te ovom prilikom zamolio da kažeš barem jedno ime sa kim se Božur potukao u poslednjih desetak godina njegovog života.

    Na kraju zašto mene pitaš gdje su bile seoske straže. Posle toga mnogi više nisu osjetili metak sa pričom: "Gdje si ti bio kada sam ja čuvao seosku stražu? " Ja sam pušku uzeo krajema aprila.

    Ja ne pišem istoriju pa da se neko nađe uvrijeđen što njega nisam spomenuo. Ja samo pokušavam da našem Željki pomognem u tome, a bilo bi mi bilo drago da se svi koji ste učestvovali u ratu javite sa svojom pričom, a ne sa nekom zajedljivom i ljubomornom pričom ko si ti, a ko sam ja.
    vogosca- 20495 - 05.02.2009 : Plavi golf Republika Srpska - best (0)

    Cvrle i Pavlica


    U toku borbi u Krajini, ja sam se zamjenio sa Cvrletom da zapali cigaretu sa Pavlicom. Cvrle je sjeo pored Pavlice i oni su zapalili cigarete. U tom trenutku poklopio nas je artiljeriski plotun. Nastao je opšti haos. Jedna granata je pala pod glavu Cvrletu i Pavlici, tako da se nisu ni javili. Pavlici je cigareta ostala u ustima. Pored toga, još dva mlada vojnika su bila ranjena, a i ja sam bio ranjen.

    U opštoj pometnji, ja izvukao pokojnog Pavlicu ali se ne sjećam ko je izvuko pokojnog Cvrleta. Bilo je jako žalosno da nije bilo nikoga da nam pomogne da ih, onako mrtve, normalno prebacimo do naših, nego smo morali da ih vučemo.

    Nakon toga je došlo do rasula linije, pa su Šorak i još dvojica boraca, mislim da su bili iz Koševskog bataljona, otišli pravo u ruke Turcima. Pronašli smo ih mrtve mnogo kasnije, kada je ta teritorija ponovo povraćena. Ja ne znam detalje, jer sam bio povučen zbog ranjavanja.
    vogosca- 20484 - 04.02.2009 : Goran Djokovic Vogošća - best (1)

    Božur, Boro, Mićo, Cvrle, Toša...


    Dragi Željko,

    rođeni sam Vogošćanin, i bio sam dole cijeli rat ali sad prvi put čujem za Žute mrave. Istina je za Crvleta, on je znao da će poginuti na Krajini, i mislim da je Cvrčak sretan zbog toga jer se u svojoj psihi borio sa mnogo stvari, ali šta ćeš...

    Božur, hm, šta reci za Božura? Jeste trenirao je rvanje i bio dobar sa Škorom, ali gdje se on nije volio pobiti? Ma jeste, i to obavezno sa nekim ko je glavu i po veći od njega i 20 kilograma teži. Joj, visio sam ja kao klinac kod njega. A kada bi 1991. godine naišao sa žutim kedijem, pa digne tri prsta a ja njemu otpozdravim. Kada je sjebo prst prilikom ispaljivanja tromblona, bio je hladan onako kao da puca. O hrabrosti njegovoj je suvišno govoriti. Stojeći je poginuo na Orlicu, tu je bilo još pet ljudi Spaso, Patak, Bikan, Cvrle i mislim Sima Hipik. Kada je Božur poginuo tad je uslijedio juriš i stiglo se do zadnjeg rova na Orliću ali je našima nestalo municije, pa smo dali šansu Turcima da se konsoliduju. Ma ta je akcija je mnogo smrdila, ali o tome neki drugi put.

    O Bori nemam šta reći, veliki čovjek, iskonski pošten mangup, i veliki borac, o njegovim borcima imam djelimičo dobro mišljenje, izdvojio bih: Božura, Tošu, Cvrleta, Vitka, iako je tu bilo još dobrih momaka, ali bilo je dosta onih sto su voljeli spavati u hotelu "Park" povremeno izlazili na Žuč, ispucali par okvira i time pravili probleme ljudima koji su ostajali nakon toga na liniji.

    Mićo Vlahović, strašno dobar momak, mislim najveći borac Vogošće, i po hrabrosti i po umjeću ratovanja, iako su domaći momci odradili mnogo važne stvari da Vogošća bude srpska. Mići svaka čast i neka ga anđeli čuvaju, neću navoditi sve njegove borce ali Šorak i Šulc su se izdvajali.

    Pena je bio strašan patriota od samog početka u srpskoj stvari, neustrašiv borac, pogotovo poslije rana zadobijenih na Misoči i povratka sa VMA, to je za klanjanje. Joj mogao bih do ujutra, ima mnogo ljudi koje ne spominjete, ali eto želio bih pitati "Vogošćanina Pravog", gdje se nalazio prvi ratni štab naoružanih Srba u Vogošći? To je bilo mnogo prije dešavanja u "Pretisu", i Svraka i poziva za mobilizaciju, i gdje su bile prve seoske straže uspostavljene.

    Puno pozdrava Željko, i stvarno svaka čast za ovu akciju u vezu Miće Vlahovića, i mnogo mi je drago što si našem dragom Božuru poklonio prostora. Toliko za sad...
    vogosca- 20424 - 02.02.2009 : Aco - best (0)

    Skrkara


    E brate, svaka ti čast na ovim tekstovima! Ježim se svaki put kada ih čitam.
    Za ovog Skrkara koji se hrabro bacio na bombu i spasao bar pet boraca znam da se zvao Milorad a raja ga je zvala Zajko.

    Nastavi da pišeš, molim te!
    vogosca- 20419 - 01.02.2009 : Razvigor - best (0)

    Borbe u ljeto 1995. godine


    Svaka ti čast brate na ovim tekstovima, sa zadovoljstvom te čitam. Opiši, molim te, i one strašne borbe iz juna i jula 1995. godine, kad su balije krenule da zauzmu Srpsko Sarajevo. Živ bio i svako ti dobro!
    vogosca- 20418 - 01.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Aco Marin - Cvrle


    Cvrle je bio Vogošćansko siroče i odrastao je kod dede i babe. Majka mu je nastradala kad je on bio sasvim mali. Poginula je kada je udario auto kod Ogreva, dok se vraćala od svojih roditelja. Nakon toga, otac mu je poginuo na tom istom putu, samo jedan kilometar dalje.

    Njegovo ime je Aco Marin-Cvrle.
    Kad je Vrbas postrojio našu jedinicu i rekao da se ne smije pljačkati jer će on osjeći ruku svakome koga uhvati u krađi, Cvrle je na to dodao onda će se Grila iz Krajine vrati kao ćutuk, bez nogu i ruku. Bio je uvjek pun šala iako je imao govornu manu. Učesnik je mnogih akcija. Neka mu je vječna slava i hvala.
    vogosca- 20388 - 30.01.2009 : Plavi golf - best (1)

    Plavi golf GŽ


    Pozdrav svima koji su krvarili od Ilijaša do Vogošće, od Goražda do Kikova iznad Ključa. Nemam puno slobodnog vremena da pišem. Potpisao sam se sa Plavi Golf samo zbog mira svoje porodice jer čudna su vremena došla. Sve ove tekstove koje pročitam su dobri ali ima masa toga da se doda na sve to. Buraz mi je svakodnevno bio u rovu na koti 830 i na Ugorskom tako da dobro poznajem dešavanja i oko tih djelova.

    Da podsjetim one koji su to zaboravili: u prvom pokušaju. U akcijama oko Žuči u prvom pokušaju je uzeto samo tri rova na perivijskom putu, koji su poslije jedne noći čuvanja ujutru ponovo izgubljeni. Tek u drugom pokušaju, kada je krenula akcija na kompletnom području, prvo se baš na tom pravcu izašlo na Golo Brdo. Kao sada se sjećam jednog od nas koji je tada uzeo našu trobojku i stavio je za pojas i rekao: "Danas će se ova zastava zavijoriti gore! ". To nas je ponijelo i doista se ta zastava tog istog dana zavijorila na Golom Brdu. Sledećeg dana smo zarobili muslimansku zastavu i pronijeli je kroz Vogošću i Ilijaš. To je bila jedina zarobljena zastava na tim prostorima, a bio sam u gotovo svim akcijama Ilijaške i 3. S. mtbr.

    Na istom tom Golom Brdu su zaplatili Vikićevi specijalci, i Saša i ostali iz spota vojnik sreće. Drugi dan smo ispred kote 830 i u podnožju kote 850, nazvali Gargamela (Vrbas). Taj isti borac, koji je postavio zastavu na Golo Brdo, ga je pitao: "Šta da radimo, vidimo kompletno Sarajevo". Na opštu žalost, vratili smo se nazad iz nama neobjašnjivih razloga. Svi oni koji su bili tamo vidjeli su da smo svi prošli pored generala Miloševića i opsovali ga zbog toga što smo vraćeni.

    Najzanimljiviji detalji u toj bitci su zarobljavanje zastave, potez heroja Mladena Savića kada je između svojih boraca skočio na bačenu bombu da ih spasi. Na sreću, ona se nije aktivirala.

    Pored toga, likvidacija elitnog djela Vikićevih "Lasta" i uništenje tenka na Golom Brdu su bili važni rezultati te bitke.

    Toliko ukratko o toj bici na Žući. Mogao bih pisati satima da imam više vremena. Sve ostale bitke ću ovako ukrato opisati u narednom periodu (Polom, Jasen, Goražde... Imam ja mnogo toga da ispričam.

    Volio bih da, ako neko piše knjigu da stupimo u kontakt jer bih mogao mnogo toga da pomognem. Namjerno ne spominjem imena zbog mira tih hrabrih boraca, a vjerujte mi da su sigurno bili među najhrabrijim u prošlom ratu.

    Za kraj, Vrbas je živ, zdrav i pozdravlja sve svoje saborce.
    vogosca- 20309 - 26.01.2009 : Neko - best (1)

    Mijatovića kosa


    Vogošću je spasio Dragan Josipović kada je postao komadant Vogošćanske brigade.

    Vogošća je imala dosta junaka i dobrih boraca, ali treba priznati i neke poraze na Žuči, ali i pobjede na Golom brdu i Mijatovića kosi.

    Svi muslimanski junaci sa Žuči su poginuli upravo na Mijatovića kosi. Ovdje uključujem i njihova dva komadanta.
    vogosca- 20277 - 25.01.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    RE: Piksi, Janjuš, Betanija


    Tod dana na Betaniji, zajedno sa kapetanom Piksijem je poginuo i Ranko Bunjevac, a pokojni Sorak lakše ranjen u ruku a Janjuš u nogu.

    Piksi je par dana prije pogibije postao tata.

    Stupar je bio jedan arogantni idiot koji je nas nazivao "običnim teritorijalcima" koji ne znaju ratovati, a svaki naš borac je bio sposobniji za rat od njegovih.

    Sama ta akcija je bila jako čudna! Sticajem okolnosti 1997. godine u Crnoj Gori sam upoznao jednog Stuparovog vojnika koji se u Vogošći predstavljao pod sasvim drugim imenom (srpskim). Od njega sam saznao da su u toj jedinici bili pretežno ugovorci. Njihov zadatak je bio da omoguće nekome sa druge strane da izađe iz okruženja.

    Taj vojnik je bio musliman ali nije bio jedini! Dok su bili pod ugovorom imali su srpska imena. Pričalo se da su neki iz Beograda dan ranije ušli u "Plivu" sa namjerom da iznesu neku dokumentaciju, tako da ispada da su ljudi izginuli zbog recepata.

    Taj vojnik se posle rata vratio u rodno mjesto, ali tamo ga niko nije prihvatao, ni Srbi a ni muslimani pa je radio teške fizičke poslove da bi preživio.

    U toku rata je bilo sitnijih prelazaka sa jedne na drugu stranu. Neki su prelazili liniju kao da se ništa ne dešava.
    vogosca- 20242 - 24.01.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    Za Vogošćanin Pravi


    Svaka čast brate, imas dobro sjećanje. Čini mi se da smo te kišne noći bili zajedno. Sve se to tako odigralo, međutim da se Gargamel nije vratio ranjen i držeći infuziju u jednoj ruci rukovodio vraćanjem položaja, ko zna šta bi se tada desilo! Dobro se sjećam mudžahedina koji su primili kilograme olova, a nastavljali da idu po par metara dok ne padnu.

    Nije jedini Sara tada ostao... U Srednjem ni Mauzer nije pokrenuo svoje ljude. Nemam pojima zašto, ali i bolje je tako jer smo se sami svojim snagama odbranili.

    Meni se čini da smo tada trebali da padnemo, i da je sve to tada bilo isplanirano i dogovoreno.

    Radmila Bunjevac je bila u Višegradu. Nisam siguran da li je otišla dalje. Znam da su joj sestra i zet u Zvorniku.
    vogosca- 18543 - 03.08.2008 : Miner Vogosca Melbourne - best (0)

    Da ne odu u zaborav!


    Mnogi su sa velikim razlogom pomenuti na ovim stranicama, ali ima još puno onih o kojima bi trebalo ponešto napisati.

  • Bikan, momčina koji dođe iz Prigrevice da brani i pomogne svojoj braci u Vogošći. Volio bih kad bi neko napisao njegovo pravo ime i prezime. Poginuo u isto vrijeme kada i Božur. Jedan od rijetkih ljudi koji je iz osamdesetčetvorke pucao u hodu i išao u napad nepognut. Tako je i poginuo. Jedan od najhrabriji ljudi koje sam gledao u akciji. Slava mu! Trebalo bi otići i na njegov grob negde u okolini Apatina.

  • Božo H. , tih čovek, dobar otac i suprug, sa velikim srcem. Poginuo na Glavici. Imao je hrabrosti i izađe ispred linija i daje mi obezbijeđenje. Zaslužuje da stane uz rame sa ostalim Vogošćanskim Herojima. Slava mu!

  • Vučko, isto kao Božo. Uvijek prisutan kad je orilo i gorilo. Ne znam mu ime i prezime ali oni pravi koji bijahu na liniji ga se sijećaju i bilo bi lijepo da nešto detaljnije napiši o njemu. Pogonuo na Glavici od iste granate kao i Božo.

    Ne znam gdje im je vječni dom. Ja im uvijek palim svijeće i oni su zauvijek u mom srcu.

    Onima koji do kraja ostadoše na linijama i ne uzmakoše do sramotne i kukavičke predaje u dejtonu ( namjerno neću da napišem velikim slovom), a pogotovo ekipi koja sebe iz zezancije nazva " Žuti mravi" veliki pozdrav od Minera.
  • vogosca- 18089 - 18.06.2008 : Dragan Tasic Beograd - best (0)

    Potrebna pomoc...


    Ja sam član Tima za odbranu Profesora Dr. Vojislava Šešelja i sasvim slučajno sam naleteo na vaš sajt.

    Potrebna su nam svedočenja ljudi koji su poznavali Muju Džafića i njegovog sina, a posebno detalji koji se odnose na sve ono što su doživeli nakon povratka muslimana (mučenje u policiji,.... ). Inače, i Mujo Džafić i njegov sin su bili borci u jedinici Vasilija Vidovica - Vasketa...

    Unapred se zahvaljujem svima koji će se odazvati uz napomenu da je to HITNO!!!
    Možete me kontaktirati ili na mejl
    dragan. tasicŽyahoo. fr
    ili na telefon
    064 80 77 025
    vogosca- 17156 - 28.01.2008 : Miner Vogosca Vogošća - best (1)

    Miner iz Vogošće


    Dugo vremena sam razmišljao da li da se uključim na ovaj sajt. Znam da mozda gubim svoj mir koji sam gradio i već stekao živeći u ovoj dalekoj zemlji. Ali prošlost rovari po meni, ne mogu da zaboravim. Zbog toga ću da opišem neke događaje između 1992. i 1996. godine.

    Vrijeme bi trebalo da izliječi rane! Ali bol tinja u meni, i neće da napusti dušu, pa ponovo vaskrsne, pogotovu kada se popije koja više. Mnogo sam stvari preživio, i puno je ljudskih sudbina upetljano u moj život da se neke stvari zaborave.

    Moj cilj je da pomenem u pravom svijetlu neke ljude, koji za Srpstvo dadoše, najveću moguće žrtve - svoje živote. Počeću od vruće rasprave o pogibiji Bore Radica. Daću svoj opis tog događaja. Pomenuću neka imena i nekih ljudi, za koje vjerujem da su još uvijek živi. Sva prava imena će biti dostupna preko Željka, a ako negdje pogriješim molim vas da me ispravite ili dopunite.

    Ovo sve dugujem (ili dugujemo) u ime pokojnog Šidija i malog Lale, heroja ravnih Boru. Došli su tu na to mijesto prije njega što znači da su u duši bili isti kalibar. Treba pomenuti i momke koji ostadoše živi: Peša, Jugo, Mišo a nešto kasnije i koji dođoše uz Boru: Slava i Joša. Svima njima pokojnim, ali i živim treba odati počast jer su bili tu, na liniji ubitačne vatre, a Bog odluči koga da uzme sebi, a ko da pretekne.

    Oni koji izvukoše Boru neka im je čast. Ali mi koji smo bili tu blizu tog dana a ne izvukosmo Šidija i Lalu neka nam je na nečast. Ovdje i sebe stavljam. To je za četiri godine ratovanja, najveća vogošćansko-semzovačka izgubljena bitka. Jer kao pravoslavni vijernik koji vjeruje u Strašni sud moram i o tome razmišljati. Pitam se da li iko razmislja kao ja. Kad-tad će nas "gore" postrojiti Boro, Šidi i Lala. Vjerovatno će na Boro pucatizauške. Neće nam oprostiti što njega izvukosmo a ostavismo Šiđija i Lalu. Znam da on to nikada ne bi uradio!

    Dragi saborci, mi koji smo bili tamo, treba da damo svoj dug istini. Sa moje strane, ja ću dati svoj opis i imena ljudi koji mogu pomoći da se napokon dođe do prave istine. Nemojte da zamjerate jedni drugima na nekim slabostima, nego date sve od sebe da se najzad sazna prava istina. Ovo sve pisem u ime Šiđija i Lale, pravim momcima i uz Boru neka im je viječna slava. Za moje prvo javljanje pozdrav svima zivim borcima Vogošće, Semizovca, Ilijaša, Iliđe, Romanije i cijele Republike Srpske. A poginulim borcima iz tih krajeva vječna slava.
    vogosca- 16940 - 04.01.2008 : Simo - best (0)

    RE: Bijeli tigar


    Ne znam kako neko može zaboraviti pokojne: Trišu, Mastu, Raku, Gipsu...
    Svi oni su bili sa Blagovca i među prvima su stali u odbranu Vogošće zajedno sa mnogim svojim komšijama. Ne znam kako bi se stvari odvijale da su Turci uspijeli izvuci još granata iz Pretisa u čemu su ih spriječili upravo momci sa Blagovca na samom početku rata.

    Naravno da je kao i svugdje bilo i onih koji su kokošarili i krali ali je glupo uopštavati neke stvari u jedno!

    Pozdrav za sve Blagovčane!
    vogosca- 16773 - 21.12.2007 : Oko Bijeljina - best (0)

    Radići


    Unuk Riste Radića živi u Bijeljini a sin na Blagovcu.
    vogosca- 16698 - 16.12.2007 : Nije Bitno - best (0)

    Cijenim samo argumente


    Rade, čitajuci tvoje priče tu na ovoj stranici, ja imam osjećaj da si ti u toku rata svaki dan bio sa ženama na kafi, a ne u ratu. Tako se ponašaju osobe koje nisu ni vidjele rat, već se deru na sva usta da bi sebe prikazali kako su bili veliki ratnici. U svakom svom komentaru isto pišeš.

    Jedini koji me je uvjerio tu na ovoj stranici je Gospodin Željko on daje argumente i brojeve, imena i prezimena i godišta osoba koje su poginule i gdje.

    Ja ne odobravam zločine, daleko od toga! Svi trebaju da odgovaraju za ono što su počinili ali treba sve da se dokaže a ne samo na sva usta vikati.

    Gospodin Željko je to sve stavio tu pa kome ne odgovara neka zaobidže svaka čast za to. Pozdrav svim dobronamjernim. Željku hvala.
    vogosca- 16677 - 14.12.2007 : Bijeli tigar - best (0)

    Risto Radić


    Da li možda nesto znas o četničkom vojvodi iz Vogošće Risti Radiću. Bio bih ti zahvalan da nešto o njemu napišeš.
    vogosca- 16673 - 14.12.2007 : Srbin Forever svijet - best (0)

    RE: Janje


    Ha ha ha ha... mislim da je Janje prestao piti kad se ozenio.. ili se ipak varam ha ha.... Na pocetku ratovanja zajedno smo bili na nekim polozajima a i kad je ranjen bio sam prisutan.... Na mojoj svadbi nesjecam se da se napijo ha ha.... ali ostali jesu... Mladjo, Grga i ostala ekipa ha ha... Lijepa je to ekipa bila, uvijek zajedno i uvijek jedan za drugog su bili tu... svaka cast...
    vogosca- 16666 - 13.12.2007 : Srbin Forever svijet - best (0)

    Vogošća i vogošćanski heroji


    Kad vec spominjete Vogošću i njene heroje, moram da kažem da dosta blatite, ali i dosta hvalite. Svi zaboravljate neke momke koji su bili u srcu junaci, pa poginuše kao sto je pokojni Tošo, ili Galinac, ili pak Sorak koji je došao iz Srbije da brani Vogošću i Republiku Srpsku.

    Mnogi od ovih što ih vi spominjete nisu smjeli ni proviriti na položaje kada su bile žestoke borbe. Znam to iz ličnog iskustva. Dođu do rovova, sjednu, pripreme bombe i navijaju kada će artiljerija završiti svoje da pobacaju bombe i ispucaju po par stotina metaka.

    Da li znate ko je zaustavio turke na "ježevima"? Znate li gdje su sada ti momci? Ja sam jedan od njih, ali ne pišem ovo radi sebe već radi onih koji su doista bili heroji. Znate li koji su momci bili na koti 850? Opet ću reći da sam bio i ja, ali i još mnogo dugih o kojima vi nemate pojima. Znate li koji su momci išli u pomoć Krajišnicima na Manjaču?

    Jedini koji je bio sa nama na koti 850 je bio pokojni Špiro i ja mu to nikada ne mogu zaboraviti. Da li se iko pita šta je sa Miloradom Ticom, koji ostavi nogu na Glavici kad su i Tošo i Maka poginuli?

    Zeljko, znaš da te poštujem i cijenim, ali ako već imamo pravo da pisemo i kažemo sta mislimo onda barem nek to bude istina i samo istina!!!

    Još bih mnogo toga mogao reći, ali kada su vam heroji samo oni koji su samo gledali kako će otići u TAS, uzeti golfa, prodati ga, otići na more, a pravi junaci tada nisu imali ni hljeba kod kuće! Gledajte istini u oči i molite Boga da vam ne vrati milo za drago!!!

    S vjerom u Boga i svako dobro svim dobronamjernima.
    vogosca- 16660 - 13.12.2007 : Oko Bijeljina - best (0)

    Junaci


    Za Stojadina si u pravu da Viliju nije bilo Joke i Neretve i on bi ležao u Zenici, a ne u Kuli. Nije on cinkario, jer je bio u vojsci u Splitu. Mnogi tkz. "jaki" momci Blagovca, Vogošće i okolone su u ratu bili kokošari, a sad se opet pominju mada ne zaslužuju da im se ime pomene, skupa sa Mićom Škorom, Grgom, Nešom i ostalima koji ostaviše kosti od Goražda do Manjače.

    Da pomenem još jednom:
    1) Ja pišem o onima koje sam poznavao, i bilo bi mi drago da i vi napišete ponešto o osobama koje su meni poznate, i u koje ne sumnjam da su bili junaci.
    2) To što se ovde piše o Gagi ili Viliju, ne znači da su bili junaci. Na čitaocu je da izvuče pouku ko je "dobar" a ko "loš".
    vogosca- 16656 - 13.12.2007 : - best (0)

    O vogošćanskim junacima


    Pozdrav Zoki, uvjeren sam da će se još mnogo bivših Vogošćana javiti i javno kazati tko su pravi heroji. Ja sam eto "ugašen", jer mislim drugačije i što pokušavam reći da su veći oni koji su branili porodicu, ognjište, prađedovinu, nas svih, od onih koji su imali prava kako to kažu da dijele ili prodaju golfove, saobraćajne i sl.

    Ceca je na Floridi, Desimir je umro jesenas, Rada iz Šekovića se udala u Srbiju. A što se tiče Vitka (Vilia), pa tko je za njega znao u Vogošći, čak i na Blagovcu su za njega bile face Gipso i Genga. I kad su na trening dolazili u dvoranu, morao ih je Joka u stojadinu dovlačiti, da se ne zagube.

    Za Vilia se prvi put čulo kad je ocinkario Muse za onu zlataru u Švici, pa oni zaglavili u Zenicu, a njega nagradili pomilovanjem. To što ga je Gaga 92 "sveo" i posjeo kraj sebe da kao fol oni regrutuju kružeći u džipu, ne znači da je skinuo zemlju sa opanaka. Najkrvavija je ona "munđosi napadnu na kapiju Pretisa, a dodju Vili i Dule i srede stvar" - bježite djeco s prozora.
    vogosca- 16651 - 12.12.2007 : Zoran - best (0)

    Ko su bili pravi heroji?


    Prije nekoliko dana sam "nabasao" na Tvoj sajt i ovo što se tiče Vogošće jako je dobro. U potpunosti bih se složio sa ovim što je rekao da je Vogošća imala mnogo heroja ali se stalno spominju ovi "heroji" sumnjive kvalitete kao što su Gaga, Vitko...

    Kako to da se niko od "pravih" Vogšćana ne sjeća Grge, Điđe, Raseta, Cvrleta, Šorka, Mire Toše, Anđelka Markovića, kapetana Zorića, Blaške, i ostalih pravih heroja i ljudina koji su dali sve. Niko ne spominje i raju koja su od prvog do zadnjeg dana izdržali u "trapu" kao što su Okac, Pape, Ganga, Šile, Šoja, Brane, Pike, Toronto, i ko zna koliko još njih kojih se sada ne mogu da sjetim i kojim se sada izvinjavam zbog toga.

    Ako neko zna šta je sa Papetom, Radom, Cecom neka napiše na sajtu ili nekako neka javi... i još pozdrav Vladi Marinu ako još lista ovo.
    vogosca- 16626 - 09.12.2007 : - best (0)

    Za Pitara


    Ne znam ko si i šta si, ali znam da si veoma neobavješten kad možeš reći za jednog Vitka da je bio seljačić. Bilo je raje koja ga nije voljela ali generalno gledajući nije bio ni "s" od seljačića. Vjerovatno su tvoji kompleksi isplivali na površinu posle toliko godina pa sad mlatiš praznu slamu.
    Pozdrav svim Vogošćanima!
    vogosca- 16495 - 02.12.2007 : Aldin - best (0)

    Saobraćajne dozvole


    Ne mogu ti reći kako mije drago kad kritikujes pojedince. O Vogošćanima ti ne mogu ništa reći je nisam iz tog kraja. Ali za vozačke dozvole znam da su se prodavale i po dijaspori za 500 DM. Mnogi su ih kupili, u ratu i uspješno prevodili na Njemačke. Dok ih neko nije provalio. Bili su mnogo naivni! Pozdrav, Željku.
    vogosca- 16488 - 01.12.2007 : Natasa Spiric-Vasic N.Banovci - best (0)

    Za Semizovcanku


    Hvala puno. Volila bi da znam ko si, pa ako moze (ako želiš) da se javiš na moj email obrati se gospodinu Željku, i dobićeš ga od njega. Pozdrav od mene!
    vogosca- 16487 - 01.12.2007 : Spiro Novi Banovci - best (0)

    Za Semizovcanina


    Nisam mogao izdržati a da se ponovo ne oglasim u vezi lupetanja ovog takozvanog Semizovčanina. A šta sam ja to trebao da pričam sa Hetom, Salemom, Hamićem, Biserom, Tahirom i Soldom. Izuzevši Tahira sa kojim sam vrlo često ribario, sa ostalima sam bio samo komšija, a nikad prijatelj.

    Nije mi jasno kako se to sad oglašavaju i pljuju samo po mrtvima. Po tebi ti koji su svoje živote dali, hajde da kažemo kao i većina poginulih Srba u proteklom ratu, da ne kažem da su branili Srpstvo, ali imam pravo i hoću da kažem da su branili srpski narod, da mu se ne dogodi ono što se dogodilo meni i stotinama hiljada ratnih siročadi u Drugom svetskom ratu. Dosta je takvih kao ti, koji pljuju po svemu što je Srpsko.

    Za tebe su sve golfove iz TAS-a pokrali Boro, Špiro, Gipso i Božur, po tebi oni su i krivi za ovaj rat. Zašto ništa ne pišeš o Joji Tintoru, o Momi Mandiću, o Krajišniku? Zašto ništa ne pišeš o velikom komandantu Semizovačkog bataljona R. Jankoviću?

    Znam ja kako je poginuo Radislav Djukanović. Poginuo je na prvoj borbenoj liniji i ostavi njegove kosti da počivaju na miru, jer nisi dostojan da pričaš o njemu ni da spominješ njegovo ime.

    Ne znam ko si, koje vjere, ali pretpostavljam da si srpski izrod.
    vogosca- 16482 - 01.12.2007 : Spiro Novi Banovci - best (0)

    Nevjerovatne izmišljotine


    Ne znam ko je ovaj što piše o vogošćanskim borcima i izmišlja gluposti i laže. Kao prvo, Špiro nikada nije vozio nekakvu "alfu". Nije istina ni da nigdje nije radio, jer sam ga ja nakon dolaska iz JNA zaposlio u Pretis, gdje radio je najteže poslove u kovnici ili "petici" kako su taj pogon zvali radnici Pretis-a, a zatim prešao u "Kones". Po odlasku iz Pretis-a, on je sa Acom Kablarom i Mišom Jovanovićem držao kafanu u Društvenom domu Semizovac.

    Nikada nije imao ni jednu bjanko saobraćajnu dozvolu, jer da ih je imao ja svoga "renoa 4", kojeg sam kupio od Vele Bjelića ne bih legalno registrovao nego bih popunio tu saobraćajnu.

    Što se tiče tih stotina hiljada maraka, kamo srece da ih je imao, vjerovatno ne bi išao ni na Žuc ni na Ravni Nabožic, nego bi sa svojom ženom i djecom uživao negde u Srbiji kao što je to radila većina "tatinih sinova" naših "velikih Srba", a roditelji mu se pod stare dane ne bi potucali po bijelom svijetu isto kao i njegova žena i djeca.

    Možete sada pričati što god hoćete, ali to pred Špirom da je živ ne bi smjeli reći, jer Špiro nije bio miš, a to što pišem potvrdiće svi oni koji su ga dobro poznavali i sa njim ratovali.
    vogosca- 16481 - 30.11.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: O vogošćanskim junacima


    Miroslav Spiric - Spiro grob Evo kao što vidiš, tekst sam objavio uz minimalno korigovanje. Slažem se sa tobom da je bilo mnogo junaka i mimo Božura, Bore i drugih o kojima ja pišem, ali ja nisam imao sreću da ih upoznam pa ne mogu o njima ništa napisati. Ja čak ni Nebojše Špririća ne mogu da se sjetim, mada mi se čini da sam ga upoznao. Moje mišljenje o Vogošćanima koje sam ja poznavao se kreće u rangu od "jako loš" do "izuzetno dobar" i uglavnom se poklapa sa onim što čujem i pročitam na onom forumu. Ne sumnjam da su ovi koje si ti naveo bili veliki junaci, ali o njima ništa ne znam i zbog toga ne mogu ništa ni napisati.

    Jeste da nisam Vogošćanin, ali to samo služi na sramotu tebi i takvima kao što si ti, jer sam ja o "vašim" junacima napisao mnogo više lijepih riječi nego mnogi od vas! Da imaš i malo kulture, znao bi i onu narodnu mudrost da treba govoriti "o mrtvima sve najbolje", a ne ljagati a da se pri tome i ne potpišeš.

    Clanak iz BUM-aSa Borom Radićem nisam bio nikakav prijatelj, kako napisa ona Trapara u BUM-u. Poznavao sam ga samo par mjeseci, od maja do njegove pogibije. Za ono što je on uradio za Srpstvo imam izuzetno poštovanje, mada ja i on nismo "isti soj" i nikada ne bismo mogli biti prijatelji.

    Predrag Zarkovic - BozurMeđutim, što se Božura tiče, u njega mi ne diraj jer njegovu sliku držim na ikoni. Ti o životu ništa ne znaš ako tvrdiš da je on bio pokvaren! Jeste da mi je poklanjao golfa, i to novog iz Fabrike, ali ja nisam htio da ga uzmem. Međutim, ako baš hoćeš da znaš ni on sebi ni jednog golfa nije uzeo, bar ne u ono vrijeme dok sam ja bio u Vogošći.

    Boro i Božur su bili jedini koji su mogli da se ušetaju u Fabriku, prođu Jojine i Koprivičine straže i izvezu golfa a da ih pri tome niko ne priupita šta rade. Za razliku od njih ti i svi oni tebi slični su po Vogošći vozili ukradene aute bez papira i tablica. I ne samo to, kako mi Božur jednom reče:

  • "E vidi ih! Većina njih do rata nije ni sjela za volan, a sada svake sedmice razbijaja po jednog novog golfa. "

    U isto vrijeme znam da je Božur nekim dobrim momcima "izvezao" golfa iz Fabrike, i to bez pare i dinara. Kaže on meni:

  • "A šta ćeš, Brate, dobar je borac! Možda će sutra poginuti. Bolje da on voza nego oni na Palama! "

    A što se Špira tiče, i tu sam te uhvatio da lažeš. Ako baš hoćeš da znaš, kada je počeo rat u MUP-u Vogošća je bilo četiri stotine obrazaca za vozačke dozvole. U Vogošći je prodato oko 200, od toga je polovina prodata po cijeni od 500 maraka, dok su sve ostale otišle na Pale i dalje tako da nema logike da je Špiro imao svih tih 100 dozvola u džepu. Kao što rekoh, Špiru nisam poznavao, ali ti niko ko ovo čita neće povjerovati da je on kod sebe "u pancirima imao nekoliko stotina hiljada maraka". Iz ovih tvojih nebuloza se jasno vidi da izmišljaš i lažeš.

    A šta i da je prodao 5 ili 10 saobrašajnih dozvola? Na desetine Vogošćana je prodavalo dozvole! Vjerujem da si i ti preprodavcima saobraćajnih dozvola ljubio ruke i uvlačio im se u guzicu da ti daju jednu na "veresiju" ali ti to oni nisu mogli učiniti jer su, u ono vijeme kada je saobraćajna bila 1500 maraka, preprodavci uzimali samo dvjesta maraka po dozvoli a ostao je išlo u MUP. Te iste preprodavce ste u toku rata slavili kao heroje, jer su vam preko "veze" nabavljali saobraćajne, a sada pljujete po njima kao da su ti najrođenije pobili. E baš si karakter! Dođe mi nekako drago da te nisam upoznao.

    Ako imaš petlju, dokaži to sada. Potpiši se svojim imenom i prezimenom i napiši nešto protiv ratnih profitera, ali onih koji su i sada živi. Suprotstavi se Radovanu, Mandiću, Tintoru, Žugiću i svima onima koji i sada pljačkaju narod. Jer rat još uvjek traje, samo što se sada ne gine od metka nego od mraka. Lako je biti general nakon bitke, ili biti boj protiv mrtvih.
  • vogosca- 16458 - 29.11.2007 : Natasa Špirić Semizovcanka - best (0)

    RE: Pitar


    Poruka za ovog iz Sarajeva. Pokojni zet, taj svećenik nikada nije poslao mom bratu pare za pokere i šta ja već znam. Nisi dobro obavješten a Meša i ako mi je bio bivši muž, čitav je život proveo u zatvoru i jedina mu je sreća bila sto se oženio pa se izvuko iz toga sranja. A da si mi brata dobro poznavao, a ne čuo neke stvari iz priče, ne bi ovako o njemu pisao. Da mi je znati gde si ti bio dok je on bio na Žuci i drugim rovovima.

    Pitaru ovo što pišes za moju pokojnu kevu. Žao mi je što ti žena nije bila u tom konvoju ili sestra pa da dobiju jednu pravu turu. A ova dvojica su ti ako nisi znao u Tuzli i nisu bili u tom konvoju. Semizovac je na nešto ličio dok su u njemu živjeli Srbi. Kako ste vi došli, koze i krave na sve strane čak i za prodavnice vežete. A da ste tako humani vidila sam prve godine kad sam dosla u Semizovac. Jedan balija sličan tebi me je udario i nazvao četnikušom. Eto, iako ste znali da sam udata za vaseg. pokojnoj babi ženi od 85 godina su 3 puta upadali u kuću i poslednji put je spasao prvi komšija musliman, koji je zapucao na tu bagru. Staricu od 85 godina su vezivali za krevet. Eto, šta ste radili i šta još radite.

    Nataša,
    ogovaranjima na od strane primitivaca nikada nema kraja. I ja sam česta meta ogovaranja, pa mi je tako npr. neki Vaso Panić sa Sokoca, vjerovatno uvređen što ga je neko direktno (ili indirektno) potkačio na ovoj stranici, šalje meni email sa porukom da sam bio dobar čovjek ne bi se ni razveo.

    Ja o gospodinu Paniću ništa ne znam, ali mu poručujem da se mane ćorava posla i neka se brine o svojoj ženi (ako je ima) a ne o mojoj, srećom, bivšoj.

    Imam jednog dobrog prijatelja, kome se žena zove Sanela. Kamo sreće da sam ja oženio neku kao ona! Krstili djecu, ona dobra domaćica. Vjeruj mi, ne bi mi to ni danas smetalo. A, pisao bih sve što sada pišem.
    vogosca- 16421 - 27.11.2007 : Roka Rodjo zemlja nedodjija - best (1)

    Postovani Srle


    Mislim da grijesis kada "Lunu" pominješ u ovom kontekstu! U pravu si, radili smo manje više svi u to doba za Republiku Srpsku tj. državu kao i Luna ali stvarno griješiš kada njega vezuješ na bilo koji način sa ubistvom Mauzera i Srđana Kneževića.

    Istina je da je Luna hapšen od strane SFOR-a u Bijeljini ujutro kada je vodio kćerku u školu nedaleko od kuće. Na nekoliko sati prije njegovog hapšenja je isti dobio SMS poruku da je paket na sigurnom "šifra za Radovana" i sam se začudio koja budala i zašto to njemu šalje jer tada više nije bio u službi. A onda se odiseja nastavlja u Tuzli u američkoj bazi.

    Sto se pokojnog Srđana tiče, tu su bili već umijesani Francuzi i Slobini poltroni a Car Radovan ga je prepustio na milost i nemilost njima ( zbog hvatanja i vezanja francuskih vojnika za mostove i ostalo. )

    Sa poštovanjem Roka!
    vogosca- 15823 - 07.11.2007 : Pitar Sarajevo - best (0)

    Junaci iz Vogošće


    U Vogošći je se znalo tko su face, a tko su miševi, koji vrebaju svoj trenutak. Tako je se znalo za Boru Radića da je bio legenda i za njegovog života. Također Gipso, Genga, Miki Polovina, Paradžići, Đonla, Željko Janković, koji eto postade Luna, a inače smo ga zvali Kinez, spadali su što bi rekli u zeznute likove, ali pozitivne u svakom smislu.

    Drugu ekipu činili su Gaga, Zajko, Kenedi, Semir, Muse i ostali Gagini poltroni, čiji je glavni poduhvat bio opaliti čvoku nekom tko je sa strane dolazio u Vogošću.

    Treću ekipu bi činili oni koji su se divili prvoj ili drugoj i svoj trenutak su dočekali u ratu, e tu su mnogi hvaljeni i spominjani na ovom forumu (ne znam radi cega, Vitko, Dule, Pice, pokojni Špiro i sl. ) Naježim se čitajuci hvalospjeve kako se tu radilo o velikim srpskim, muslimanskim ili hrvatskim herojima. Nitko od njih nije imao pojma ni o jednom nacionalizmu. Njihov ideal je bio doći do lake love i onda imitairati provode što je npr znao provoditi Bori kod "Cige".

    Ne sporim da je se neko ili čak i svi pokazali sposobnim i dobrim borcima, ali sporim ono sto piće npr. Špirin otac da je njegov ideal bio borba za srpstvo. To je demagogija i prodavanje magle. Joja je dobro plaćao dovoz oružja iz Novog Sada i to je bio dobar početni kapital, u ratu se na prodaji dijelova iz TAS-a, auta, saobraćajnih dozvola to prilično uveličalo. Mudri su tada znali stati, pa su se pokupili i u Srbiji započeli posao, a oni koji nisu znali stati platili su glavom.

    Božurovi najbolji prijatelji su bili Škore, Špirini Dino-Guto, Hete, Devici. Volio bih da se o ljudima, posebno o onima kojih više nema piše onako kakvi su doista bili. U tom smislu, evo ja mogu napisati da je većina likova o kojima se ovdje raspravlja bili raja, da su druženja sa njima ostala u dobrim sjećanjima, da su ostavili traga za vrijeme svog života, ali "idealizirati" ih da su bili borci za srpstvo, ustaštvo, četnistvo, islamizam i sl. daleko je od istine.

    Nebojša Špirić je bio dobar čovjek, zanimljiv za društvo, da su ga djevojke voljele, da su mu profesori u školi ocjene davali za njegove fore, a ne za znanje - jer se nije ni trudio, da je imao cilj i da nije birao sredstva da dođe do njega.

    Okolnosti u kojima smo mnogi bili, projektirale su nam neku "sredinu" u društvu i životu, a on je želio uvijek biti netko. Zato je i bilo druženje sa Hetama, koji su bili imućni (on im se revanširao na početku rata jer ih je izvukao, kao i Gutu kojeg proziva njegov otac, stoga je bio dobar i svećenik iz Semizovca koji mu je oženio sestru i poslao prvu lovu da kupi poker aparate i bilijar, nije bio ni loš Meša sa stanice kao drugi zet i brojna druga druženja i poznanstva sa pripadnicima drugih vjera. Kad je se otvorila mogućnost da se lova i utjecaj uvećaju na drugi način i tu je se našao.

    Pitar,
    prilično objektivno pisanje, i sa dosta argumenata. Međutim, molim te da iz svojih klasifikacija izbaciš Božura, jer je on bio drugačiji od svih gore nabrojanih. Kao prvo, jedino je on imao svoj legitimni biznis od koga je živio, a za vrijeme srpskih (ali i muslimanskih) praznika mnogi prosjaci su se nahranili u njegovom kiosku, koji se zvao "Božur" po na daleko čuvenim kosovskim božuruima.

    Tačno je i to da mu je Škore bio najboli prijatelj, da Božur nikada nije bio nacionalista, čak ni u ratu. To mi je i lično rekao! Ali je tačno i to da je godinama postio svake srijede i petka, kao i to da je jedan od rijetkih koji u ratu nije bio opsejdnut novecem i slavom. To i zbog toga što je duboko vjerovao da rat neće preživjeti, tj. da će poginuti. I to mi je lično rekao.

    Znam nekoliko primjera da je poklonio aute (npr. Vojnoj bolnici na Palama). I meni je nudio novog golfa, kojeg sam ja - odbio.

    U godinama nakon rata sam se naslušao svakojakih priča o Vogošćanima. O mnogima sam čuo kontraverzne priče, ali jedno je sigurno - o Božuru svi pričaju najbolje.
    vogosca- 14946 - 28.09.2007 : Vedrana Djurdjic Tucson, AZ - best (0)

    ***Za Ognjena Boskovica***


    Nažalost ja ne znam odgovor na tvoje pitanje jer ja sam tada imala oko 12 godina kad se sve to desilo i ne znam tačnu priču, ali znam tvoju familiju. Nemaš pojma koji se osjećaj probudio u meni kada sam skontala ko si. Toliko sjećanja i uspomena mi sada prolazi kroz misli.
    Tanja je živjela preko puta mene u Vogošći sa Djoletom :))) On mi je bila najdraže djete na svijetu, mada sada znam da više nije mali.
    Ja bih željela u moje ime i ime moje familije da saznam kako su čika Miro i teta Branka i naravno Tanja i Šole. Ako ti nije mrsko napiši par riječi da znam kako su i gdje su. Naravno i tvoji kako su, mada njih slabije znam i majka tvoja vjerovatno se i ne sjeća mene i mojih. Ali nebitno, možemo da se dopisujemo ovako s' vremena na vrijeme. Tvoji baka i deda su ljudi koji se nikada ne zaboravljaju a sreću jednom u sto godina.
    vogosca- 14853 - 25.09.2007 : Ognjen Boskovic - best (0)

    Miroslav Kuzman


    Vidim pišete o mom djedu Miroslavu Kuzmanu, ako se ne varam. Moj otac se zove Vaso Bošković. Mrsko mi je čitat ovoliko, ali je lepo da neko napiše šta se sve dešavalo u mom rodnom mjestu. :D Jeste da imam 14 godina, ali ovakve stvari je lepo videt u javnosti. Pozdrav od Boškovića.

    Mnogi koji su živeli u Semizovcu su čuli za Miroslava Kuzmana. On je tragično izgubio život i niko neće da mi kaže kako se to dogodilo. Ni otac Vaso Bošković? Ni moj stric Zoran Bošković?. Svi jednostavno ćute i govore da promenim temu. A ja bih bas voleo da čujem kakav je moj ujak bio. Sin Miroslava Kuzmana - Mladne Kuzman.

    Semizovac: Evo smatram da mi je dužnost na neki način da nešto napišem o Mladenu jer smo bili veliki prijatelji i izlazili zajedno. Mladen je bio veliki zavodnik, i imao je dosta dobrih cura, volio je brza auta, a onda kad je on vozio Golfa GTI mnogi nisu ni čuli za njega.

    Ispričaću ti jednu anegdotu. Išli Mladeni ja jednu veče na Jahorinu u disko i zaustavi nas policija, traže zimsku opremu i tako slično. Traže i rezervnu gumu. Njegov auto je imao onu tanku, punu gumu, pa drot pomisli da ga mi zajebavamo pa se poče derati na nas. Pita nas zašto ga mi pravimo budalom, jer je to guma od nekog motora i umalo da popijemo batine ali srećom skontao je policajac da je Mladenov otac Miro, a znala ga je sva policija u gradu. Mladen mi je pričao da je Miro svojevremeno čuvao Tita.

    Napričah ja svašta nešto. Uglavnom, Mladen je bio dobar momak.
    vogosca- 14679 - 17.09.2007 : Roka Rodjo zemlja nedodjija - best (0)

    Gaga, Zoka Milinčić, Janje


    Sjeća li se neko mog druga Grge, Zoke Milinčića, Janjeta itd. Pozdrav svim Vogošćanskim časnim borcima i bivšim pripadnicima Interventnog voda "Jošanica".

    Sa verom u Boga!!!!!!!

    Ah da, Gipso je poginuo u kafiću poslije kocke, a ubio ga Peđa Jovanović. Toliko, hvala vam.
    vogosca- 14511 - 07.09.2007 : Natasa - best (0)

    Mladenove slike


    Mladenovih slika imam koliko hoćeš... i s Mirom i sa Vesnom sam u kontaktu, koliko toliko, valjda život ide dalje, šta znam... svako je priča za sebe.
    Nisam Špirićka, nisam nikome u rodu odatle, a mogla sam biti ;) recimo, Krivoglavčanka :)))) Ostala sa Beograđanka, ebga...

    pozdrav,
    Nataša
    vogosca- 12180 - 06.04.2007 : - best (0)

    Vitko i Vukašin


    Bilo bi dobro kada bi neko napisao nešto i o čojstvu ili junaštvu Vitka Jokića i Vukašina Kuzmana.
    vogosca- 12166 - 06.04.2007 : - best (2)

    Onoj kravetini


    Bozura treba da zoveš herojem koji nije žalio život položiti za spas svoga roda. Zato će vječno da živi. I pjesma ga je opjevala. A Veliki Genije reče:
    Blago tome ko dovijek živi
    imao se rasta i roditi
    vjecna zublja, vjecne pomrčine
    nit dogori, niti svjetlost gubi


    То što Božurovu porodicu sada niko ne vidi, to je sramota srpskijeh izdajnika koji vladaju 15 godina srpskijem narodom.

    Ako Božurove posmrtne ostatke nije srpski narod iznio iz Krivoglavaca u Sokolac, to je zato, što niko od njegove uze porodice izjavio želju, i tu neće biti nikada spora da se ekshumira i sahrani u groblje srpskijeh junaka u Sokolac, mada su i Krivoglavci 100% srpska zemlja.

    Dalje, ja sam rek'o da je bratstvo Žarkovića iz okoline Peći, a ti pitaj profesora Laketu, jednog od najvećih srpskih demografa. Kakve to ima veze koji je vijek. Čovjek mora znati ko je i okle je.
    I paščetu se gleda koga je soja ( da li si kada čula za kereći pedigre, a to je zapravo njegovo porijeklo )? I kako da se čovjeku ne treba znati za porijeklo a paščetu treba?

    Ali meni po priči djeluje da si nekakva balijača, pa i ti da se malo zagledaš u svoje porijeklo i od kog si bratstva i plemena, vrnula bi se vjeri pradjedovskoj i Božurovo ime stojeći spominjala.

    Bozur je poginuo i slava mu!

    Nažalost, nije samo on poginuo, a njegova čeljad da su zanemarena.

    Da li ti je poznato ime pokojnog Predraga Beatovića (Bog da mu dušu prosti i pomiluje ), kad već spominješ opštinu i opštinare? Čovjek poginuo u prodanoj akciji na Tarčinu, iz njega ostalo jedno dijete od nepunu godinu, a drugo u majčinom stomaku.

    Kad se nakon par mjeseci poslije njegove pogibije njegova žena porodila, ode u Dobrotvor (ako znaš sta je "Dobrotvor" i ko je u njemu radio), da traži malo mlijeka u prahu da može hraniti dvoje siročadi.

    A ona kuja Milena Popadić je bukvalno nafurili. Par dana nakon toga, ova kujetina Popadićka ( koja i sad vedri i oblaci u Crvenom krstu, zajedno sa zelenbabom Radovanovom ), i pop Stanko Bosnić bacaju pun Nikolićev tro-osovinac mlijeka u prahu i čokolade u rijeku.

    To što svi nijesmo u boju izginuli, ja nijesam Bog pa da određujem koliko će ko da živi. Bio sam u sve bojeve od Plitvica, pa na ovamo. A kad će ko da dobije poziv od Gospoda, to samo on zna.

    Mene lično što se tiče, ja sam u svaka doba voljan pomoći Bozurovoj porodici i bilo kojoj porodici palog srpskog junaka. Čak sam i onim balijačama koje su u Vogošći ostale u toku rata, pomogao u granicama svoje mogućnosti.

    Prema tome, tvoje pisanije nema nikakva osnova da srpskog junaka koji je branio svoje, zoveš budalom, a da one budale što su iz Sandžaka došli i sa odžinim zapisima jurišali na srpske tenkove ne srpksoj zemlji da zoveš junacima.

    No, tvoje pisanije mogu da razumijem kao želju da nađeš na ove stranice nekog romanijskog rokalja, da te umiri po latinskom receptu: penis bonus, paxis dommus.

    E tu ti može svako od ovijeh učesnika pomoći, i rado ce se tvome pozivu odazvati.
    vogosca- 11936 - 14.03.2007 : - best (0)

    Veba


    Taj isti Veba je seljacina nevidjena!!!

    Na samom početku rata je došao u sportski centar u Vogošći i heklerom izrešetao staklene koš-table koje su u to vrijeme bile veoma skupe pa ih je malo koja dvorana u Sarajevu imala.

    To je bilo sve od njegovog junaštva u ratu. A da je bio jak u tuči to je istina i malo ko mu je nesto mogao 1:1.
    vogosca- 11911 - 12.03.2007 : - best (0)

    Pjesme


    Пјесме о Божуру, Бори и Зорану Боровини на страницу http://ojkrajino.com/muzika/srpski_junaci2.html

    Пјесма о Галинцима
    http://srpskegusle.com/wdata/multimedia/audio/Bosko_Golijanin_Izgubljene_jabuke_od_zlata.mp3
    http://srpskegusle.com/wdata/multimedia/audio/Boro_Lakic_Izgubljene_jabuke_od_zlata.mp3
    vogosca- 11797 - 05.03.2007 : Sado - best (0)

    Upad muslimana u Vogošću


    Sado: Ja znam da je jednom Jukina grupa bila došla do spomenika, ali se tad komandir jedinice izvijesni Ćamil Šabanović, mislim da se tako zvao sam ranio od straha i grupa se vratila, bilo je jos nekih pojedinacnih upada u Vogošću, prije svega Mrso je upadao u dubinu sa Izetom Delićem i uglavnom je upadao tamo blizu svoje kuće. Ok Sado, kakav si bio sa Belom, komandandom 102-ge? Dosao je poslije Berislava Latica - Rikija, dobar borac bio? Pozdrav - Vogošćanin. Srbin: Nema sanse da je pored samackih baraka mogla i macka da krene prema Vogošći jer je cijeli taj potez bio miniran vise puta.

    To da je neko bio dosao do spomenika u Vogošći, pa da se vratio nazad u Ugorsko je suplja prica! Jedino je mogao da prodje rijekom ali sumnjam da je neko smogao hrabrosti da krene ispod "PRZIONICE".

    A to da je neko dolazio u Krse je moguce, ali ostaje nejasno zasto nikada nije uradio nesto konkretno ili je mozda dolazio samo da nabere krusaka iz svoje baste! ?

    Sado: Mi iz Zajkine brigade smo bili dobri sa svima, pa u isto vrijeme i sa Cacinim i civilnom policijom sto je bilo skoro nemoguce, morao si tamo ili ovamo, ipak najbolji smo bili sa momcima iz Prve slavne Envera Sehovic, s njima smo bilio ko braca, a posebno kada smo zajednicki uspjeli od pocetka pa do 27, 28 jula 1993 godine zaustaviti najjacu ofanzivu na Golo brdo, sto se tice 102 nekoliko puta smo im isli u pomoc oko Doglada i tamo blizu Gusiceve hale.

    Srbin: I sta kazes jeste li dolazili do spomenika u Vogošći pa se vracali nazad u Ugorsko ili niste?

    Bosnjak: U pravu je Sado, svi mi znamo da se blizu spomenika ranio taj Camil Sabanovic zbog straha, a ulazio je i Mrso do svoje kuce, a i diverziju je napravio blizu kuce sa Izetom Delicem, Mehmedovicem i Nijazom Sehovicem kad je od Pusine dobio pistolj.

    Moderator: Ovih "ribarskih" prica iz rata o nekakvim diverzijama sam se naslusao mnogo puta i na srpskoj strani. Neki, nazovi borci, odu u mrak, bace nekoliko bombi u zbunje, pa se kasnije hvale kako su napravili diverziju. Vjerujem da je takvih prica bilo i na vasoj strani, a ova mi lici na jednu takvu.

    Srbin: O kom spomeniku vi pricate? Mozda o nekom na Kobiljoj Glavi? Nema sanse da je bilo ko mogao da prodje do spomenika pa da se vrati nazad u Ugorsko. To su lovacke price koje su vam pricali vasi "junaci". Sto onda ne uzese Vogošću ako su bili dosli do spomenika? Za Krse postoji mogucnost da je bilo tako, a ovo za spomenik je bomba i to zelena!

    vogosca- 11790 - 04.03.2007 : Sado Cupina - ceta Sarajevo - best (0)

    Poziv ratnicima sa Žuči


    Poštovani posjetioci ovog sajta, želio bih da malo razmijenim mišljenja sa pravim ratnicima, nije važno sa koje strane bili, ponavljam pravim jer pod takve podrazumijevam one koji su zaista osjetili borbu na život ili smrt i koji su kao ja bili srećnici obilježeni da prežive. Lično sam učestvovao na najjačem sarajevskom ratištu Žuc kao vojnik Zajkine brigade, tj 2. Viteške.

    Sada kad pogledam iza sebe na toj Žuci od Orlica, Kote 850, Golog Brda, Visa, Mijatovića kose, Mujkića brda, Ugorskog, Zabrđa, Perivoja ostalo je preko 2000 mrtvih ljudi. I muslimana i Srba.

    Kako god ko gledao, svaka čast svima jer junaštvo je bilo i sa jedne i sa druge strane. Činjenica je da su Srbi imali više artiljerije i da su nas znali dnevno gađajati sa stotinama granata, ali je i činjanica je da su imali dobrih boraca koji nisu napustili Žuč. Imali smo i mi legende, kakvim bi zavidjele sve armije svijeta, ali ponavljam sada treba odati priznanje svim i mrtvim i živim i sa jedne i druge strane koji su bar jednu noć proveli u paklu Žuči. Pišite o svojim iskustvima sa ovog ratišta i jedni i drugi.

    Postovani,
    slažem se sa tobom da je Žuc za muslimane ostala u lošoj uspomeni. Međutim, mišljenja sam da su Nedžarići za Srbe bili najteže ratište, koje je dalo mnogo žrtava, i vojnih i civilnih.

    Okruženi snajperistima sa tri strane, gađana iz zgrade "Oslobođenja", visokih solitera iz Vojnickog polja i Dobrinje, ranjenih i mrtvih je bilo svakog sata. Uostalom neki moji prijatelji bi mogli mogao da kažu o Nedžarićima. Mnogi od njih su tokom rata držali i svoje porodice u Nedžarićima.

    Tamo sam bio samo jedan dan, i to kao turista, ali ti mogu reći da je i sam dolazak u Nedžariće bio veliki izazov. Kasindolskom ulicom, punom brzinom između kontejnera, koji su bili jedina zaštita od snajpera, je za mene svakako bila jedna od najvećih avantura u čitavom ratu.

    Međutim, ono što mene ovdje interesuje je, da li ti znaš nešto o prodaji granata od strane Srba, tj. zvanične vlasti u Vogošći. Znaš onu priču: "Srbi dovuku granate na prvu liniju fronta, počnu borbe oni se povuku na pomoćne položaje. Muslimani zauzmu položaje, odnesu granate a Srbi zatim povrate te rovove. ".

    Iskreno da ti kažem, to je bio jedan od razloga zašto smo dolazili na Žuc. Ovo samo pokazuje koliko su srpski političari bili prljavi u svojoj igri bogaćenja i trgovine sa našim, ali i vašim životima.

    Pozdrav,
    Zeljko
    vogosca- 11592 - 16.02.2007 : - best (0)

    Ispravka


    Pena je iz Krivoglavaca a ne iz Svraka!
    vogosca- 11053 - 19.12.2006 : Djura - best (0)

    Vitko i Dusko, Nijaz


    Da, spomenuti su mnogi dobri borci iz Vogošće, steta sto smo neke izgubili, sjecam se svih...

    Drago mi je sto niko nije "hvalio" Vitka Jokića kao i njegovog brata Duška koji nisu prezali da napadaju i poštene Srpske porodice radi pljacke. Čujem ovdje u inostranstvu da je prije par godina opljačkao i neke Srbe po Sokocu, i da je u bjekstvu. I Vitko je bio u "akcijama" ali je pokvaren ko pas.

    Pozdrav preživjelim članovima voda za posebne namjene MUP-a Vogošća, (mislim na mladu ratnu ekipu) kao i sve preživjele borce Srpskog Sarajeva.

    Dodao bih par rijeci onom Muslimanu koji spominje Drazevice ( djedove i babe) i ostala Srpska sela sa Ilijaše Opstine, vi se predstavljate mnogo naivni turci, imamo i mi Srbi mnoge spiskove o vama, pa kad ih poturimo gdje treba biće svašta.

    "Slučajno" sam se zadesio u kafani "Zamak" u Čevljanovicima pred sami rat gdje sam sjedio za stolom gdje je bio i Nijaz Duraković posle njegove "misije" predstavljanja stranke, gdje je izjavio Srbima ce biti "večera i curica". A kada su ga lokani Muslimani upitali kao to, a on odgovori pa kad mi osvojimo Bosnu natovarićemo im isti zakon kao i Turci dok su vladali.

    Mozda si i ti bio tu i čuo to isto?
    Sa takvom ste vi idejom i ušli u rat sa Srbima, a mi smo ušli u rat sa vama znajući šta mislite.

    Kako vi to kazete niste bili naoruznai, a odakle vam granate u ljeto 1992 kojim ste gadjali kucu u selu Ladjevici zeleci da pobijete to domacinstvo koje bilo stub odbrane sela, a na stabilizatorima granata su bila ispisana "Arapska slova". Sjecam se odnosenaja tih stabilizatora i jedne neeksplodirane granate u Nisice gdje je neko prepoznao "tempirani" upaljac namijenjen za borbe u pijesku porijeklom iz-"Saudiske Arabijea" vi ste to imali u ljeto 1992 godine, dok smo mi vecinom imali "Brne" i ostala neispravna govna.
    Isto tako treba da se zna da su Suno, Muharem i ostali Sabanovici presreli kolonu vojnih vozila koja se kretala sa Čemerna (mnogo posle pokolja na Čemernu) i pobila mnoge borce (nazalost i neke koji su bili rodom sa Čemerna, a nisu bili na Čemernu kad je poklano, tako da su citave famelije prosto nestale).
    Takodje se zna da je Mirsad Sabanovic sa ekipom napravio zasjedu na putu Nišići-Cevljanovici u kojoj je poginuo Ljubisa Trifkovic iz sela Krcevine. Takodje znamo imena svih Kakanjaca(kao i vas lokanih Muslimana i Hrvata) koji su postavljali zasjede na putu Nišići Semizovac, ukljucujuci i zasjedu na koju je naletio pokojni Boro Radic.
    Tako. . . doci cete na red, nemojte se puno sekirati.


    vogosca- 10316 - 05.09.2006 : Miso Beograd - best (0)

    Za Asu


    I kako te primise bivše komšije? Je li lijep Beograd? Svih vjera i kultura u njemu ima i što je najvažnije ne jebe niko nikog 2%. Evo moj prvi komsija je musliman iz Crne Gore i bolje se slažem s njim nego s komšijama iz Srbije. Toga u Vogošći i Sarajevu nema. Da ima ne bi ti prvi zapalio odozdo i dolazio jednom godišnje, o katoličkom Božiću i Novoj godini. A hoću pozdravicu ti Gricu i Borisa i ostale, ako hoćeš...
    vogosca- 10299 - 01.09.2006 : Slavko Jovičić - Slavuj Istočno Sarajevo - best (0)

    Naknadna pamet - nova glupost!


    Slučaj Vogošće je samo paradigma svih ostalih identičnih slučajeva u svim drugim gradovima širom BiH. Dakle, bez obzira na pozive o nekom eventualnom povratku i stvaranju imaginarne predratne atmosfere, važi za sve gradove - to je samo iluzija i nemoguća misija. Čak i da se vrate mnogi Vogošćani u svoj predratni grad, naravno mislim na Srbe - šta bi se time dobilo? Zapravo, šta bi Srbi dobili? Dobili bi trajnu neizvjesnost za sebe i za budućnost svoje djece. Naravno, to više niko ne želi.

    Zato, mislim da se ne smije manipulisati sa naivnošću naroda, jer više takvih naivnih Srba nema, kao što nema ni Bošnjaka, niti Hrvata. Očekivati da se neki Bošnjak koji je otkupio za bagatelu srpski stan u Vogošći vrati u prijeratnu Žepu - je isto kao očekivati da vaskrsne Josip Broz. Jednostavno, ne postoji više mogućnost da se sadašnje stanje vrati na predratnu situaciju i dalje nema!
    vogosca- 10277 - 28.08.2006 : - best (0)

    Seadu


    A šta bjese u prosli rat?

    Zar si mislio da će vam Srbi oprostiti 1941. godinu, i da li misliš da ćemo ostati samo na Novoseocima.

    Upamti:

    Nestaće vjere
    koja dupe pere
    vogosca- 10238 - 25.08.2006 : Besim Gljiva - best (0)

    Davitelju iz Vogošće


    Komšo napaćeni,

    Mnogo mržnje prema nama sadrži tvoje pisanije, a mrziti cijeli narod osobina je koja priliči neljudima. Mnogo si se priča naslušao u tvom rovu a učesnikom i svjedokom baš svake mogao biti nisi, jer:
    1. Egzekutori vašeg dičnog podviga sa Čemerna bili su iz Breze i Kaknja, a od domicilnih bili su uključeni Šime Pavlović kao moderator i par vodiča iz Korita,
    2. Pavijani (kao i drugi primati) još ne koriste internet, pa samim tim ni neko ko je na nižem stepenu evolucije poput spodoba iz tačke prve.


    U svome pre-idealizovanom hiper-zanosu otišao si zaista predaleko pa si u kontradikciji sa samim sobom: Kažeš da si ubijao samo one koji su pucali na tebe pa tvrdiš da si nekakve četnike davio golim rukama. Udaviti nekoga ko prethodno puca na tebe iz vatrenog oružja je možda moguće u bolesnoj mašti isfrustriranog mediokriteta, vjerovatno si se u maldosti previše ložio na hongkonške i druge ha-hu filmove.

    Nisu svi Srbi pljačkaši, koljači, silovatelji i upražnavatelji drugih animalnih djela, mada je bilo i takvih, nažalost. Ni vi niste u tom pogledu deficitarni, bilo je i kod vas ubistava oko plijena i drugih odvratnosti, htio ti to priznati ili ne. Tačno je da su Okilj i slični ližisahani i podrepaši profitirali na tuđoj muci, ali takvih je kod vas u izobilju. Dok si ti gledao kako tvoja kuća gori oni su slagali profiterske novce, sada ti gledaš kako njihove kuće (i druga zdanja) niču i dičiš se, kao, vi gradite i živite bolje. U prosjeku svi jedete sarmu.

    Sarajevski kanton sada je etnički čist, nemaš više tu Bogom danu okolnost da sa nama dijeliš svakodnevna priključenija. Tu su bivši sandžački biznismeni, pa radite kod njih i gradite svijetlu budućnost. Izgradili ste mnogo veće džamije, to se mora priznati. To vam je nadomjestak za Pretis, TAS i sve druge fabrike, koje ne rade niti će, ali tu je ezan i reisova ideologija, pa bujrum.

    Ja sam takođe učesnik ovog nesretnog rata a mislim da nisam nikoga ubio niti smatram normalnim one koje se ponose ubijanjem, pogotovo bespomoćnih. Moja kuća je takođe izgorjela, doduše godinu dana poslije Dejtona. Ja takođe znam zapalitelja, a zbog toga nisam nimalo sretniji. Tom bijedniku sudiće zajednički sudija kao i svakom kojeg je stvorio. Zvuci sedam truba važiće za sve.

    Mislim da se lično ne poznajemo iako nam je božje proviđenje dodijelilo zajednička brda i nebo zavičaja ali ne i nešto što nazvaše suživot.

    Kao i ti koristim pseudonim, jednog našeg zajedničkog poznanika, ex-revizora a sada uglednog vašeg tribuna.
    vogosca- 10236 - 25.08.2006 : Rade - best (1)

    baliji za kraj


    Ajmo braco ko će prvi
    da pijemo turske krvi

    Puško moja, pomalo šarena
    uspomeno Šurka sa Ozrena

    Oj ustaše sa Taračin dola
    četnici vam oćerase vola
    Neka gone i imaju pravo
    jer naredi Derikonja Savo.

    U narod postoji izreka da, koga Bog kazni prvo mu pamet uzme. Ali, meni se čini da je nikad nijesi ni imao dok buncaš da si nevin, a onda kažeš da si heroj đe si babi Mirosavi sa trnokop glavu razbio.

    Reci i da su one Damjanovićeve djevojčice bile artiljerci i snaperisti, pa ste ih vi pogani neljudske silovali, a onda im oči povadili i polužive zapalilili.

    I ti nađi ijednog civila da smače Josipovićeva brigada, a ja sam se nasjekao turskih glava više nego moj djedo Serdar Jole.

    I reci pavijane jedan šta ste vi po Brezi radili onijem Subotićima, Gunjcima... u bazenu?

    I da smo vam i svu djecu od po litra poklali, malo je za ono što ste onijem mučenicima uradili.

    Ti majmune nedstojni kad spominješ ime poručnika Derikonje i vojevode Šurka, ustani, pa ih stojeći pomeni!

    Oni đe su bili tu je srpski narod ostao i opstao, i nije nikakva genocida bilo.

    I kad se praviš pametan, nabroj barem jedan zločin od ovijeh slavnijeh vojvoda?

    A ja ću ti spomenuti Abida Kozljaka koji je u Otonj u onaj rat Zagorsku Dragović skuva u kazan i jeo supu od nje. I ona djeca u Narevu što su oko sijena popaljena.

    Ali ona nijesu ostala neosvećena.

    Ali ti balija pomiri se jednim: Nit' je Turčin moga' kad bit vojnik, nit' su dva Srbina mogla biti složna, da jedan drugom glavu ne skine.

    Vi nikad nijeste u istoriji mogli nijednu bitku dobit', ako nije bila il' izdaja Brankovića, il' prevara Ćuprilića.

    Ali đje su god Srbi došli do pameti niđe im nijeste mogli pera odbiti!

    Od Kruša, preko Vučijeg dola, Duge krvave, i Vasojevića, do ovamo Žuča, Trebevića i Igmana, vi ste bili samo heroji nad babama i djedovima, i na prevaru zarobljenijem Srbima.

    A đe bilo da se junački stane na biljegu, koji je vas aga il beg dobio megdan?

    Da slavni Njegoš ne reče:
    Bog ubio svakog Riščanina
    koji vjeru drži u Turčinu


    Sad bi te na megdan živa, da biraš mjesto i oružje, i da ti dokažem ko je unuk slavnog Serdar Jola Piletića, ali vi ste Turci kukavice ka i vaš beg Mušovic, sto ne smjede na megdan izici popu Milu Jovoviću, nego ga kurvanjski strazž s Nikšića iz džeferdara ubi.

    Nijesam odavno bio u Pale, ali čim dođem tamo, imašeć svjedočenje i one djece i babe Dobrile, ali i onaj dnevnik vašeg šehida sa Čemerna što je iz Zenice doša' da kolje srpsku djecu, babe i djedove.

    To što su vas babe razgonile i djeca zarobljavala, je 100% tačno.

    Možda si ti onaj krepani i usukani Žućo, što se u kedi i usra i upiša, kad fasova kundak među pleća.

    Kad spomenu Svrake, ko kome prvi dade ultimatum? I da li viđe šta tvoja braća u Visoko pišu kako su bili "nenaoružani"?

    I što ne spomenu Fejzoviće koji su u sijeno na traktorske prikolice i konjska kola vukli oružje jos 1991. godine?
    Tako đubre kako si ti i treba smaći, bar iz ekoloških razloga da ne pogani okolinu. A ako si ti onaj pogani i krepani Žućo, što je na Jabuku zarobljen, ja nemam šta sajlu prljat', a još više zube poganit' da te zubima koljem.

    Nego, dok si jos u život, ti i tvoji Turci za koje uzaludno ginete, vrćite se vjeri pradjedovskoj, jer si lijepo srpsko ime sebi odredio, i jer ćemo jopet da trijebimo gubu iz torine, ka naš slavni vladika Danilo,
    Onda kako vaš starac Fočo reče:

    Drumovi će poželjet' Turaka
    a Turaka nigdje biti neće.
    vogosca- 10135 - 05.08.2006 : - best (0)

    Slobodan Balorda


    Zna li neko šta se dogodilo sa oficirom Slobodanom Balorda????
    vogosca- 9847 - 02.06.2006 : Rade - best (0)

    Balinski žpodviziž


    Pa da,

    sad mi je jasno zašto svoje leševe niste htjeli da sakupljate.
    Čim kažeš da niste imali gubitaka na Golom brdu, a oni se brojali hiljadama, čiji je smrad vjetar nanosio skroz do ulica Vogošće.

    Smrad leševa "muđahedina" nije dao narodu Vogošće, da prošeta svojim ulicama do pekare i pijace.

    Kakav Zajko? Kakvi bakrači?
    Da li znaš da je čitava komanda Vogošćanske brigade zatvorena nakon te bitke koju su vam prodali Sreto Skipina, Vukota Vukovic.

    Pošto ste dobili šifre od naše radio-stanice i predstavili se kao pojačanje, Slavica Taušan vas je navela na svaki rov i vi ste mogli bez ikakve borbe da uđete u njih.

    Da li ste napravili i jedan pomak nakon te prodate bitke, kad je Josipović preuzeo komandu?

    Da nabrajam, sve vase gubitke na Žuci, zatrpao bi čitav Željkov server, ili što vaše rukovodstvo ne da da se izvrši popis stanovništva, i da se utvrdi ko je kako poginuo.

    Samo budala je mogao onako da pošalje ljude na vrele cijevi i da poslije toga za njihove leševe se ne brine.

    Koliko vas je poginulo samo kod onog tenka u avgustu 1993. godine, od prve granate?

    Tvoga Duraka ubrzo čeka kazna. A što je najgore, on će da pogine od balijske ruke, zbog kojih je i okrvavio svoje ruke i čitavu svoju porodicu stavio na kocku, kao i njegov brat Caco.

    Sada kad se utvrdi koliko je srpskih civila ubijeno i na kakav način, balijama jedino preostaje da sa svilenim gajtanom razduže one koji su slušali Alijina naredjenja i onako zvjerski ubijali djedove i babe, jer omča se steže čitavom balijskom rukovodstvu oko guše.

    A ti balijo što pričaš da je naša komanda brigade bila kupleraj, nek bilo koja balijača pokaze dokaže da je silovana. Ili, zašto se ni jedna nigdje nije požalilia da joj je bilo loše?

    Koliko je balijača ostalo čitav rat da zivi u Vogošći i da održavajući radio vezu s ostatkom baliluka dočeka dejtonsku kapitulaciju u svojim kućama?

    A za ona ubijanja u bunkeru:
    Da su bila tolika ubijanja, iz bunkera ne bi živ izašao vaš načelnik opštine. Da niste možda mislili da će vam neko u zatvoru pitu peći?

    Moj lični stav, je da je trebalo sve one sprave za mučenje, koje su nađene kod Svračana i onih ludaka koje je Bakir Alispahić zaveo( dokazi imaju u DB i u arhivi SRNE ), lično na njima probati, jer prvo kuvar probava čorbu koju je napravio.

    Ovako su previše humano završili, bez bola i patnje, nije im njihovim spravama guljena koža i vađene oči, nisu na kolje nabijani, niti su ima glave trnokopim razbijane, šta su tvoja braca radila na Čemernu i na Grahovištu.
    vogosca- 9637 - 12.05.2006 : - best (0)

    Vogošća je sada selo


    Po hiljaditi put ti ponavljam da stojim iza vaših zahtjeva da se živi pojedu (ako tako hoćeš) počinioci nedjela na Grahovištu.

    Lako je rade iz Amerike pricati gluposti, dođi brate ovdje, ja sam sad pio kafu sa Gandrom poznatim prijeratnim mangupom u Vogošći, Srbinom sa dna kace, ustvari Gandra je na relaciji Pariz- Vogošća. Ovdje ga raja gotivi, isto ko i prije rata. A što se njega tice, rata nije ni bilo jer nije okaljo obraz.

    Sa druge strane, znaš li koliko je muslimana Vogošćana razmišljalo o ratu dok do njega nije doslo?

    To je haveru sve sa sela doslo, seljaku je bio prekog glave rada za minimalac i za grad, iskoristivši pasivnost gradske populacije, uspjeli su je natrpati raznim istorijskim glupostima samo da se domognu ovoga na čemu su danas...

    Jel ti ne vladaju papci i seljaci danas, šta si ti dobio zato što si Srbin, dobio se to da sad tipkas iz neke strane države umjesto iz Vogošće ili odakle si vec...

    A šta sam ja dobio zato što sam Bošnjak Vogošćanin? Dobio sam to da se većina populacije moga grada doselila iz mahale, pretvarajući moj grad u selo, u bukvalnom smislu te riječi, a otišli su neki ljudi kojima ovaj grad istoriski pripadao baš kao i meni. Ko je ovdje dobio, nema više klanja i ubijanja i dabogda nikad više i ne bilo....
    vogosca- 9020 - 23.04.2006 : Goga - best (0)

    Olja iz Vogošće


    Vidim da mi se više ne javlja. Pronašla sam gdje živi Koko i gdje je živio u Americi. Ne bih davela podatke jer možda on to ne bi volio a i Željko Tomić ne voli da se objavljuju podaci o pojedincima.

    Čitala sam sve tvoje komentare i mislim da se dobro poznajemo. Znam svu raju koju pominješ na sajtu. Još jednom bih te zamolila ako znas nesto o Olji iz Vogošće. Ujak joj je bio Rajko Koprivica, nekadasnji predsjednik Opstine Vogošća. Bile smo dobre prijateljice, kao i Željka (otac joj je bio moler. )

    A kada sam kod Željka mislim isto tako da se poznajemo, ako si se i u vrijeme rata bavio pisanjem. Mislim ako si pisao o borcima.
    vogosca- 8740 - 20.04.2006 : Gordana - best (0)

    Pozdrav svim Vogošćanima


    Bila sam u Vogošći do 1994. godine. Bila bih vam zahvalna ako bi neko mogao da mi odgovori da li zna gdje su sada Zoran Tešendic-Teša, Borislav Kondić - Koka, Lazar Kondić, Saša Sabljak, Olja i Dado. Zaboravila sam im prezimena, ali Olja je radila prije rata na trafici u Vogošći. Zeljela bih znati za Željku, otac joj je bio moler, udala se za Radovana-Rasu on je rodom iz Sanskog mosta radio je prije rata u mesnici. Voljela bih ovom prilikom pozdraviti sve one koji su me poznavali. Ako neko zeli stupiti u kontakt samnom sledeći put ću poslati svoj e-mail.
    vogosca- 5985 - 21.03.2006 : Rade - best (0)

    Vasi zlocini


    Da vam kazem taj momak od godina se tereti za zlocine koje ste samo vi nanijeli svojoj "braci".

    Ubili ste onog Ibru Softica i da ne neabrajam.

    Onda ste Djoku Djokica zarobili na vodi, i malumnog čovjeka optužili da je snajpetrista.

    Pa ste kasnije sudili onom Damjanovicu za bacu Krso koju je 2 godine poslije rata ubio onaj mali Efendic.

    Kad spakujete piceta, ackare, bakira crvenjka, mehmeda zlatarca, i ostale pogani, onda cemo tek da utvrdimo da li je momak sa 16 godina uopste mogao da nosi pusku u Mladicevoj vojsci.
    vogosca- 5345 - 14.03.2006 : Rade - best (0)

    Niko krupno, ka turcin ne laze!


    Nas slavni Njegoš reče: "Niko krupno, ka Turčin ne laže! "

    Prvo, što se tiče, da je Ugorsko bilo goloruko, već sam pisao kad im je Joja predao pun kamion oružja koji je istovaren u džamiji.

    Drugo, svoju golorukost su pokazali kad im je bio pasiji ramazan 03. 04. 1992. godine, pa su te Krše sa MB-82 mm gađale Vlačino brdo, Bunijevce i Živkoviće na Žuči.

    Što se tiče te hrabrosti nekog propalog fudbalera koji se onesvestio, i kojem je PM M72 7, 62mm ispao iz ruku, prije nego što sam ja "potegao" svoj S&W cal. 44 u novembru 91. godine, dovoljno je da se pisac članka o nekakvom Mrši nikada više ne pojavi na ovim stranicama.

    Da je pametan, sam bi se javio u Hag, dok mu sajla nije presudila.
    vogosca- 5122 - 12.03.2006 : David - best (0)

    Gipso


    Da li je neko poznavao Gipsu iz Vogošće, kakav je status imao u Vogošći i interesuje me da li je ikada iko odležao za ubistvo pokojnog Mikija Polovine, ustvari gdje je njegov ubica, čini mi se ako se ne varam da se zvao Uglješa.

    Za gospodina iz opstine Stari Grad, Sarajevo
    jesam, poznavao sam Gipsa! I tada je, u junu 1992. godine, nosio gips na jednoj ruci, mislim da je bila lijeva. Cini mi se da mu je kuca bila na Blagovcu, i rijetko je silazio u Vogošću, tako da sam ga sreo samo par puta. O njegovom ubistvu ništa ne znam!
    vogosca- 4481 - 02.03.2006 : Pice Vogošća - best (0)


    Obrenoviću,

    pozdravljam te i istina je da je bilo toliko Srba i to najviše iz Velešića, Bara, Gornjeg Hotonja, Koševskog brda... Možda ne znaš da je desetak Srba s' nama učestvovalo u čuvenoj Pofalickoj bitki, 16. maja 1992. godine. Ne tražim da vjeruješ u ovo, ali je istina, kao što je istina da je bilo i naših kod vas, kao da smo ratovali i protiv Fikretovaca u Krajini, nema veze i vi ste uvijek imali svojih Brankovića, sam si reko da je Slobo prodo Kninsku Krajinu, skoro sam bio u Hrvatskoj ne dao Bog kako žive tamo ta šaka Srba što se vratila.

    Vidim da si normalan čovjek i ja sam svjestan da niko u ovom ratu nije pobjednik i da su ga svi izvisili, Srbi su izgubili Hrvatsku, Kosovo, sad će i Crnu Goru i znaš ako pogledaš pozicije iz 92-godine da je to poraz, mi smo izgubili ljudi, ali opet kod nas je natalitet izražajniji tako da se već uveliko to nadopunjuje, i mi smo ga popušili, ali ipak prvi put imamo svoju vojsku, policiju i državu kakva god da je, ipak u njoj je puno bolji standard nego li u Republici Srpskoj, to se možes raspitati, sarajevski, tuzlanski i krajiški kanton dobro stoje jedino nas koči zenički, a u RS-u znaš da je sve osim Banja Luke i Bijeljine mrtvo.

    Sa ovim pederom što se boji predstaviti ne želim polemisati, ali sa tobom Obrenovicu hoću u svaka doba. Taj Slaviša Sućur je sa Blagovca, bio je najbolji tenkista u Armiji BiH, i odigrao bitne uloge u osvajanju Orlića i kote 850, a kasnije i osvajanju Bjelašnice i Treskavice, kao i u bitki za Vozuću. On je danas ugledan političar jedan od prvih saradnika Zlatka Lagumdžije u SDP-u, i dalje živi u svojoj kući na Blagovcu.
    vogosca- 4462 - 01.03.2006 : Zoran Obrenović Detroit - best (0)

    Pice, malo si pretjerao


    Pice,

    mislim da si u nekim stvarima u pravu, međutim malo si pretjerao za tu tvoju "1 Slavnu Vitešku" i to da je u njoj bilo mnogo Srba. Da je bilo tako sada bi svi Srbi bili u Americi, ne bi polovina teritorije BiH pripala Srbima.

    Evo, primjera radi, ja mogu reći da su u mojoj brigadi bili Osman, Mujo, Mirsad, pa čak i Juka Prazina. Međutim, to ne mogu dokazati. Ti nama navede neka imena, a mi treba da ti vjerujemo. Možeš li ti to nekako dokazati! Ima li neki zvanični dokumenat ili stranica na kojoj su navedena njihova imena, pa da ih prebrojimo.

    Kad si već pomenu ovog Šućura, da li je to onaj autoprevoznik, sin Mare Sućur iz Faletića?
    vogosca- 4284 - 27.02.2006 : Ratko Obrenovic Detroit - best (0)

    Mudžahedinski ratnici


    Postovani "brate poturice"!

    Nisam iz Vogošće, ali sam tamo bio na ratištu. Sjecam se i avgusta 1992. godine, kada je na Poljinama izginulo nekoliko stotina mudžahedina. Brne Gavrilović, je tog istog dana, na Jevrejskom groblju istakao vašu zastavu, pa je "Radio Sarajevo" objavilo da su mudžahedini zauzeli Jevrejsko groblje. Nakon toga gore je krenuo talas vojske koji je naprosto sasječen od strane Vojske Republike Srpske.

    Moj pukovnik mi je pričao da mu je general Ratko Mladić rekao da je srpska vojska mogla zauzeti Sarajevo više puta, međutim to nisu htjeli. Možda će ti ovo biti smiješno, ali srpski generali su znali da bi u okupiranom Sarajevu dnevno ginulo po dvadeset naših boraca, jer mi nismo mogli pobiti svoju "bracu poturice". Pa majka mu stara, zar nismo svi od iste krvi i mesa. Ratko Mladić nije glup kao američki generali, koji su mislili da će se ušetati u Irak i da će time rat biti završen. Mi smo znali da ste vi gledali film "Valter brani Sarajevo", pa da biste od njega prepočeli "mustru".

    Racunica je bila jednostavna - Sarajevsko-romanijski korpus je brojao 10. 000 vojnika ( srpske vojske oko Sarajeva nije bilo baš toliko puno koliko vi mislite ) ali smo držali u okruženju oko 300. 000 stanovnika, ili preko 100. 000 vojno sposobnih pojedinaca. To je bio ogroman uspjeh, i da vam nije bilo UMPROFOR-a, da vam dozvoli da, poput miševa, prokopate rupu ispod aerodroma, mogli ste svi pomrijeti od gladi, samo da smo mi tako htjeli.

    Jedina šansa vam je bila da napravite koridor preko Ilijaša, ali ste ga tamo pravo popušili zahvaljujuci junacima iz Ilijaša i Vogošće. Pošteno gledajući, ako gore pomenutom broju vojnika u Sarajevu, dodamo i sve one mudžahedine koje vam je slao Osama Binladin, kao i sve stanovnike centralne Bosne, onda se stvarno može vidjeti da ste bili prave žene, i da ništa niste mogli uraditi. Ako ste negdje, ponekad i pomjerili liniju, onda ste to uradili zato što ste bili deserostruko brojniji. Naša sreća što nam je Pretis dobro radio, pa smo imali dovoljno granata. Imali ste jako nesposoban oficirski kadar, i prirodnu neinteligenciju, pa ništa niste mogli da uradite, i zbog toga treba da vas bude sramota samih sebe!

    Sto se Krajine tiče, tkz. "Cazinska bitka" je ućla u istoriju, kao majstorstvo Ratka Mladica, koji vas je do nogu potukao. Da ne govorim o Zlatištu i drugim dijelovima sarajevskog ratišta. Moram priznati da je situacija na Žuci bila promjenjivog karaktera, ali su Srbi uvijek uspjeli da i tamo održe ravnotežu.

    Kada je Mladić zauzeo Igman, vaši su iz Hrasnice počeli bježati u Sarajevo. Lično sam bio prisutan kada je Mladić zaplakao, kada mu je Karadžic naredio da se zbog pritiska međunarodne javnosti povuče sa Igmana. Tada smo mogli i Kupres da zauzmemo, niko nas nije mogao zaustaviti.

    Nažalost, izgleda da si u ratu sem noge izgubio i razum, pa još uvijek živis u zabludi. Ne shvataš da vam je to sve bilo uzaludno, i da su vas je Alija pretvorio u najsiromaćniju muslimansku zemlju u svijetu, sa 60% stopom nezaposlenosti. Za mene nemoj da brines! Ja sam sada u Detroitu, i nemam više namjeru da se vraćam u Sarajevo. Jebalo vas ono! Uživaj u toj vašoj "fildžan državi", i poštuj vaš "šerijatski zakon" vjerujući da ćeš jednog dana doći u taj vaš raj, ne znam kako se na turskom kaže! Ne znam turski, jer mi je bilo važnije da naučim engleski.
    vogosca- 4283 - 27.02.2006 : Krsto Trapara Vojkovici - best (0)


    Citam ovo vase na sajtu i svidja mi se, ne bi lose bilo da objavite tu pricu o Bori Radicu, najljepsem cvijetu naše novije istorije, mogao bi ja poneku napisati i o Božuru kako sam ga vidio sa svoje tačke gledišta. Bio je dobar ratnik i pokojni Radenko Krčo, naš milicioner.

    Kako je vaše mišljenje o Brnetu Gavriloviću. Bio sam sa njim kad je ranjen u nogu na Grbavici i Tomi Kovaču. Sa Tomom sam bio u miliciji na Ilidži i tad ga se bojaše Turci mnogo, a posebno Naser Orić dok je nekoliko mjeseci radio sa nama. čućemo se odoh koju popit, neka mi neko javi gdje je sad Vojvoda Brne i Vojvoda Aleksić, ne znam ništa ni za Ratka Adžica, Radmilu Kalaba i Marinka Vidovića.
    vogosca- 4282 - 27.02.2006 : Mirsad Pice Vogošća - best (0)

    Pice


    Hocu da se obratim ovom četniku iz Jošanice što je osvajao Glavicu. Ja sam Pice ako si iz Vogošće moras me znati, dobio sam dva ljiljana, jedan je bio za uzimanje Šabanove kuće bez ispaljenog metka. Kad ste napali krse poginulo vas je 40 i zna se da je zbog toga Pena napravio belaj, ja sam lično sa musetom pobio oko 25 četnika koji su ko bez glave trcali na metak. Saobracajni niste mogli uzeti, a kad smo uzeli Mujkića brdo sa rahmetli Mršom počeli ste bježat iz Vogošće.

    Što ne pišeš kako vam je Ratko Mladić preko veze kad je sa Tihovića komandovo napadom na Golo brdo jebavao majku zato što ne možete ni metra uzet a već je bilo ispaljeno 50 hiljada granata. "... dovešću zene iz Krajine da vam uzmu to Golo brdo" - ovako je govorio, al nije mogo vaske od piceta ni korak dalje - uzeli smo kotu 0rlic, kotu 850 i Golo brdo sa malim naporom uz strasnu taktiku Envera Šehovića, Hakije Mrše, Remzije Veje, Juke Gojaka, Izeta Delica... Da smo ispalili dvadeseti dio artiljerije na vas vi bi pomrli bez metaka, za to je najbolji dokaz kad smo vas napali u Krajini.

    Mislili ste da će vam Tintor, Koprivica i ostali obezbijediti da do starosti ništa ne radite, svi su oni sada u mišjoj rupi. Jebi ga kad dođe nevolja na vlastita vrata onda su svi manji od makova zrna, pričaju mi da se Tintor boji svoje sjenke, kad sam ga jednom nazvao i predlozio mu da se muški nađemo negdje na Arizoni kod Brčkog spustio je slusalicu.

    Ja i dalje hodam, doduše na jednoj nozi, ali bez imalo straha nigdje nisam pobjegao, živim na istoj adresi, roditelje ste mi zaklali u Vogošći, ali sam ih desetorostruko osvetio i opet ću ako bude prilike, volio bih da nikad više ne bude rata, ali ako napadnete, jebi ga Srbija vam je sada ekonomski slomljena a vi dobro znate šta znači kad nemate jake logistike, ako budeš smio doći u Vogošću potraži me da muski popričamo ili reci gdje da dođem, svi u Vogošći imaju moj broj telefona. Da ko ljudi popričamo.
    vogosca- 4241 - 25.02.2006 : Srbin Forever Svijet - best (0)

    Žuč


    Mi smo Žuc držali kad god smo htjeli i koliko smo htjeli. A vi kad ste vec toliko bili "jaki" poturice, zašto ne uzeste Vogušću, Ilijaš, Ilidžu, Rajlovac, Hadžice????

    Lažete sami sebe da ste bili jaki i nadmoćni a ustvari treba da zahvalite nama Srbima što smo vam dozvolili da živite tim svojim jadnim poturičkim životom. I sam znaš da ste postali od Srba ali od onih poganijih koje mi nismo htjeli. Takvi su prodali i vjeru i naciju i obraz i čast i poštenje a Boga mi i ženu i kćerke zbog pola duluma zemlje. E taj otpad, si ti i tebi slični koji se sada busate da ste muslimani.

    Kako se prezivate, kojim jezikom pričate, jedete prasetinu i slaninu, krišom da vas drugi ne vide pijete alkohol... Cak vas ni muslimani iz arapskih zemalja ne priznaju da ste pravi muslimani. Kažu, da ste se "zapoganili" slaninom i životom koji nije "šerijatski". Šta kažes na ovo, ha ha ha... Ma, vi ste g**na od ljudi, jad i čemer - i ništa drugo... Treba da ste zahvalni Srbima sto vas držimo u životu kao otpadnike i rđe od ljudi. Zapitaj se ko ti je bio čukundjeda i kako se zvao, koju je slavu slavio... E, dušo prodana, i tvoj će sin tebe prodati, isto kako je i tvoj djed prodao svoga oca.....
    vogosca- 2621 - 18.11.2005 : Maradona Kresevo - best (0)


    Citam ovo o Vogošći, pa bih zamolio gospodina Tomića, za kojega čitam da je jedno vrijeme bio u Vogošći, da nam napiše ko su bili Hakija Mršo, Remzija Vejo, Enver Šehović i Safet Zajko koje muslimani veličaju kao svoje oslobodioce Žuci i kao najveće junake na vogošćanskom ratištu. Vidim da ih cesto spominju u medijima u tom kontekstu, pa me interesuje i njegovo misljenje o njima i tim ofanzivama na Žuči.

    Ja sam bio pripadnik HVO postrojbi iz Kiseljaka, pa sam često sarađivao sa Srbima na Ilidži, Ilijašu i Vogošći, ali sam nekoliko puta odlazio i na sastanak sa muslimanskim komadantom Halilovićem jer sam bio lični pratilac jednog našeg generala. Moram istaći da smo mi iz Kiseljaka odlično surađivali sa Srbima, a posebno gospodinom Prstojevićem i Tomom Kovačem sa Ilidže.

    Pozdrav i da rata više nikada ne bude, ipak ovako je puno ljepše.

    Poštovani prijatelju,

    U potpunosti se slažem sa tobom da je mnogo ljepše bez rata. Kamo sreće da ga nikada nije ni bilo.

    Nisu mi poznata imena gore nabrojanih muslimana. Ne čitam bosansku štampu. U toku rata nisam imao nikakvih kontakata sa njima.

    Idi na stranu - |1|2|