fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-VOGOSCA_1992
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

vogosca_1992- 97141 - 17.09.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

Kako smo odbranili Srpsko Sarajevo (2)


Kecman Veličko, zaboravljeni heroj

Iako su predsjednici opština Visoko i Breza imale dogovor sa Ilijašom o međusobnom nenapadanju, dogovor je početkom maja bio prekršen. Paralelno sa napadima iz Sarajeva, u pravcu teritorija pod srpskom kontrolom na opštine Ilidže, Rajlovca i Vogošće, napadi su krenuli i izvan Sarajva, u pravcu Ilijaša. Najčešći napadi na Ilijašku opštinu dešavali su se u pravcu sela Čekrčići. Malobrojni stanovnici tog sela odolijevali su žestokim napadima brojnije muslimanske vojske. Po Srpskom Sarajevu naviše se u to vrijeme pričalo o herojskoj borbi mještana tog sela.

U napadu na srpska sela oko Ilijaša poginulo je puno ljudi sa obje strane. Nakon sukoba dogovoreno je novo primirje, kako bi se poginuli vojnici pokupili sa bojišta i dostojno čovjeku, bili sahranjeni. Muslimanska vojska pokušala je da iskoristi dogovoreno primirje. U vrijeme dok su izvlačili svoje mrtve, pokušali su da iznenade malobrojne mještane i ovladaju srpskim selima na domak Ilijaša. Od tog dana potpuno su isčezla međusobna povjerenja između srpskih i muslimanskih predstavnika vlasti, na tom dijelu Sarajevskog ratišta.

Muslimanske snage su sa okolnih brda svakodnevno granatirale opšinu Ilijaš. U to vrijeme, osim užeg dijela naselja, najviše se grnatirala kasarana Misoča. Kasarna je bila najveći magacin kerozina na prostoru bivše Jugoslavije. Pogodak granatom u neki od rezervoara prijetio je ekološkoj katastrofi, ne samo za teritoriju pod srpskom kontrolom, nego i za cijelu Sarajevsku regiju, pa čak i kompletnu BiH. Međutim to nije sprečavalo muslimansku artiljeriju da svakodnevno granatira tu kasarnu i pokušava pogoditi skladište.

Rat je buktao na svim prostorima oko glavnog grada BiH, a sve vojne akcije su bili izvođene pretežno od strane muslimanskih snaga, usmjerene u pravcu srpskih teritorija. Srpska artiljerija je iz svih raspoloživih sredstava granatirala uži dio grada Sarajeva, ne birajući ciljeve. Svjetski mediji su prikazivali samo ono što se dešavalo u dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom. U to vrijeme, u samom gradu Sarajevu, kao i u Ilijašu, od posledica granatiranja urbane sredine, naviše je stradalo civilno stanovništvo.

Međutim, srpski narod je najviše brinulo što niko od velikih TV kuća nije iznosio vijesti o stradanjima srpskog naroda od posledica granatiranja, ne teritoriji po srpskom komtrolom. Ni jedna TV kuća nije objavljivala nikakve posledice koje može izazvati granatiranje kasarne Misoča. Zvaničnici međunarodnih snaga takođe su u svojim izvještajima prećutkivali mogućnost ekološke katastrofe, kao i mnoge druge situacije koje su se dešavale na tim prostorima. Zbog toga su UN snage, u srpskom narodu izgubili povjerenje, pa ih je srpska vlast okrivila da su pristrasni samo jednoj, muslimanskoj strani.

Povlačenjem JNA sa teritorije BiH, srpski narod ostao je bez oficirskog kadra, pa su u samom početku rata komande srpske vojske bile organizovane pretežno od lokalnog stanovništva. Ilijaš je imao sreću jer je u njihovo mjesto stigao major Josipović. On je rođen u Banjaluci. Od JNA je insistirao da mu odobr da ostane u BiH, jer želi pomoci srpskom narodu u odbrani svojih kuća. Pošto je Ilijaška opština u to vrijeme bila u najtežoj sitaciji, major je baš iz tog razloga izabrao da dođe tu na mjesto komandata Ilijaške brigade.

Ubrzo nakon Josipovićevog dolaska situacija na terenu se znatno promjenila. Major je uspio da razbije lokalizam među stanovništvom Ilijaša, jer je u to vrijeme svako branio isključivo svoje selo i svoju kuću. Major Josipović je uvidio da takvim pristupom borbi, srpski narod neće moći dugo izdržati silne napade koji su se svakodnevno smjenjivali. Već početkom juna '92. godine Ilijaš je krenuo u kontra-ofanzivu i veoma brzo ovladao muslimanskim selima od kojih je prijetila najveca opasnost za opštinu Ilijaš.

Međutim, i dalje je najveća prijetnja za taj region bilo granatiranje kasarne Misoča. Sa prostora Gornje Misoče artiljerija je svakodnevno granatirala magacine kerozina u kasarni. Major Josipović je donio odluku da se to selo pod hitno mora osvojiti i staviti pod srpsku kontrolu. Kernulo se u odlučne napade, ali bez vidnih rezultata. Selo Gornja Misoča je bilo dobro organizovano i veoma lako su odbijali sve napade srpske vojske.

Zbog prisutnog lokalizma među narodom, bilo je malo onih okji su izrazili želju da krenu u napad na neprijatelja. Josipović je iz tog razloga bio prisiljen da u pomoć pozove jedinice iz opštine Vogošća. Pošto je i u Vogošći kao i Ilijašu bilo vrlo malo onih koji su bili voljni da idu u napad na druga ratišta, napravljene su jurišne jedinice, isključivo od dobrovoljaca. Jurišne jedinice su imale zadatak da napadaju na teritoje od kojih prijeti opasnost i da vraćaju izgubljene teritorije na kojim je živjelo pretežno srpsko stanovništvo.

U Vogošći su u to vrijeme bile dvije jurišne jedinice. Jedna je bila Specijalna jedinica Bore Radića, a druga, Penina jurišna jedinica, iz Krivoglavaca. Dan za odlučujući napad na Gornju Misoču određen je za devetnaesti juli 1992. godine. Vogošćanske jurišne jedinice su sve svoje pripreme usmjerile prema tom datumu.

Napokon je došao i taj dan, akcija je počela! Dan je bio pravi ljetni, sunčan, a vidljivost dobra. Artiljerijska oruđa počela su sa granatirjanjem sela Gornja Misoča. Sve se treslo od topovskih udaraca. Potresi su se osjećali i na drugim opštinama oko Iljaša. Vogošćani su sa neizvjesnošću isčekivali ishod te bitke. Oko pedesetak srpskih boraca sa prostora Vogošće, po prvi put od početka sukoba, učestvovalo je na prostoru izvan svoje matične opštine.

Nakon silovitih topdovskih udara, krenulo se u pješadijiski napad. Baš onako kako smo do tada navikli od Bore i Pene, krenulo se bez traženja zaklona i saginjanja, u juriš na Gornju Misoču. Bilo je to kobno po srpske borce. Prvi ispaljeni rafali sa druge strane pokosiše Penu. Pao je na zemlju teško ranjen, ispred svojih saboraca. Ostali borci, uvidjevši životnu opasnost, potražli sigurnije zaklone. Pena je ostao da leži na čistini, a rafalni metci praštali su i dizali prašinu oko njega. Niko nije mogao da mu priđe jer je to bilo krajnje opasno.

A onda, na iznenađenje svih prisutnih, kraj Pene se pojavio Kecman Veličko, pripadnik Specijalne jedinice Bore Radića. Veličko je nesebično priskočio i počeo da izvlači Penu u pravcu najbližeg zaklona. Međutim, bio je primjećen od muslimanskih vojnika, a na toj čistini je bio laka meta za neprijatelja. Vrlo brzo bio je pogođen. Iako ranjen Veličko nije odustaja od izvlačenja teško ranjenog Pene. A onda je uslijedio još jedan pogodak, pa još jedan, pa još jedan. Pena uviđa da ce i Veličko izgubiti život izvlačeći ga iz opasne zone pa zamoli Velička da ga ostavi sa pištoljem, sa kojim će sam sebi presuditi, kada za to dođe trenutak, a da se on izvlači na sigurnu teritoriju dok još ima snage. Veličko odbija njegovu molbu i nastavlja da vuče ranjenog druga. Ubrzo dobija još jedan pogodak u tijelo, pa još jedan i još jedan.

Nakon sedmog pogotka svi su mislili da ce i Veličko sa Penom ostati da leži na toj ledini. A onda se desilo pravo čudo, svi su u nevjerici zurili u nih dvojicu. Veličko je zadnjim atomima snage nastavi da vuce Penu!

Veličko je konacno uspio sa Penom da se dokopa prvog zaklona, gdje su im ostali borci mogli da priđu i pomognu u njihovom izvlačenju. Pena je po lošim putevima hitno prebačen do Pala. Pošto ta improvizovana bolnica nije imala adekvatnih uslova za operaciju, Pena je sa helikopterom prebacen u Beograd na VMA. Kecman Veličko nije imao rane opasne po život, pa je zadržan na liječenju u Vogošćanskoj ambulanti.

Pena je uspješno operisan na VMA i bio je van životne opasnosti. U Vogošći je ta vijest dočekana sa velikim oduševljenjem. Zahvaljujući Peninom hrabrom ratovanju, poznati Vogošćanski kantautor napisao je pjesmu u Penino ime, "Sretne ti rane junače".

Kecman Veličko je još prije rata bio je poznat kao nadprosječno inteligentan dječak. Kroz svoje školovanje nije znao za manju ocjenu od petice. Bio je odlikaš, kojem je rat prekinuo uspješno školovanje. Kao pripadnik Borine jedinice isticao se hrabrošću u svim dotadašnjim bitkama. Njegovo herojski čin koji je napravljen tog dana bio je za tren zaboravljen. Veličku to nije smetalo, jer on zbog toga nije ni ratovao.

Nakon oporavka od rana Veličko se ponovo vratio ratnim zadacima. Nakon izvjesnog vremena dobio je papire za demobilizaciju i odobrenje da nastavi svoje školovanje. Odlazi u Novi Sad na studije. U vrijem kada su se Srbi spremali da iseljavaju iz Vogošće, zbog potpisanog "Dejtonskog sporazuma" za sprovođenje mira u BiH, u Vogošcu stiže vijest da je naš heroj Kecman Veličko nađen mrtav u svom stanu u Novom Sadu. Veličkova smrt se desila pod sumnjivim okolnostima, ostala je vječna sumnja da je to bilo ubistvo!
vogosca_1992- 97027 - 28.08.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

Kako smo odbranili Srpsko Sarajevo


Vogošća pod ratnim pritiskom

Juli mjesec '92. godine je bio prepun ratnih i političkih pritisaka. Zločini koji su se dešavali po Vogošći, niko od civilne vlasti i policije nije pokušavao da spriječi. Sva ta pasivnost stvarala je strah i kod onih najhrabrijih građana koji su pokušavali da se suprostave zločincima. Osjećalo se da su zločinci spremni pucati u one koji pokušaju zaštititi svoga komšiju, a da vlast neće poduzeti ništa da zaštiti građane, pokrenu krivični postupak i kazne počinioce zločina. Stanovništvo Vogošće bilo je ogorčeno na takvo stanje, jer je izgledalo da je vlastima bilo važnije, da po svaku cijenu, imaju što veću brojčanu pomoć u odbrani srpske teritorije.

Nakon ubistva Biser Raseme, civilna vlast u Vogošći konačno se trgla iz pasivnosti i pokušala je da zaustavi mistriozne nestanke i ubistva njenih građana! Sumnje da su pojedini dobrovoljci iz Srbije glavni krivci za zločine po Vogošći, konačno je i potvrđena, kada su Rasemine komšije čule dvojicu zlikovaca dok su razgovarali ekavskim narečjem.

Predsjednik opštine Vogošća, Koprivica Rajko, zahtjevao je da dobrovoljci iz Srbije pod hitno i bezuslovno napuste teritoriju Srpske opštine Vogošća, šta se vrlo brzo i ostvarilo. Ubrzo nakon odlaska ove jedinice dobrovoljaca, u naselje stiže nova! Ovoga puta, vlasti Vogošće, poučeni lošim iskustovm, su postavili uslove pod kojim tek pridošla grupa dobrovoljaca može ostati u Vogošci.

U tom periodu muslimanska vojska iz Sarajeva svakodnevno je atakovala na brdo Žuč, na kojem je uspjela da ovlada srpskim selima i nanese velike gubitke srpskim braniocima. Vođe tek pridošlih dobrovoljaca, Ostojić iz Baranje i Bokan iz Beograda, shvatili su da je stanovništvo Vogošće izgubilo povjerenje u dobronamjernost dobrovoljaca. Zbog toga su odlučili da njihova jedinica ne bude smještena u naselju, nego na samom brdu Žuč, kao pojačanje linije odbrane Vogošće. Postaviljen je veliki vojnički šator u jednom nagibu ispod same kote 850, gdje se nalazio i kontejner u kojem je bila smještena komanda odbrane brda Žuč. Šator je bio dovoljno veliki da se u njega smjesti oko tridesetak doborovoljaca. Njihova odluka da se smjeste direktno na lijniji odbrane Vogošće, podržana je od srpskih boraca i srpskog stanovništva Vogošće, što je djelomično povratilo poljuljano povjerenje o dobronamjernost pojedinih dobrovoljaca.

Bio je to period kada su TV mediji iz Sarajeva jako puno uticale na svijest Srba. Srpski narod u BiH, koji se nije slagao sa politikom Alije Izedbegovića i vojnički mu se suprostavio, nazivan je srbo-četničkim agresorom. Zbog toga su mnogi ljudi, uglavnom po selima odbijali da uđu u sastav srpske vojske, govoreći da oni neće da ratuju, nego žele samo da odbrane svoju kuće. U Vogošći se to najviše osjećalo u Hotonju. Stanovnici ovog naselja su jedan period isključivo branili svoje kuće i kraj njih čuvali stražu. Međutim, to je tako trajalo sve dok nisu shvatili da zbog takavog načina odbrane, na teritoriji Vogošće najviše stradaju baš oni u Hotonju. U tom periodu oni su imali najviše žrtava, uglavnom od pogodaka iz snajpera.

Primjećeno je da muslimanska vojska u tom periodu nije postavljala linije odbrane na svojoj teritoriji, nego samo isturene straže, kao predostrožnost od mogućeg srpskog napada. Uvidjelo se da u tom periodu srpska vojska nema namjeru da izvodi veće napade na prostore pod muslimanskom kontrolom, nego pokušava da organizuje odbranu teritorija koje je smatrala da je naseljena pretežno srpskim stanovništvom, pa je vlast u Sarajevu to iskorištavala da organizuje napade na srpske teritoorije sa što većim brojem svojih vojnika.

Međutim, iako su pregovori o društvenom uređenju BiH, bili stalno u toku, borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Nije se znalo kada i kako će se završiti pregovori između zaraćenih strana, pa se iz tog razloga veliki dio srpskog stanovništva Vogošće trudio da što časnije i svijetla obraza dočeka kraj sukoba i povratak svojih komšija, koji su zbog sukoba napustili to naselje.

Sva ta dešavanja u i oko Vogošće prošla su uz žestoke borbe oko Ilijaša. Stalno granatiranje tog grada sa okolnih brda, odnosila su mnogobrojne civilne žrtve u kojim su nerijetko ginuli i Ilijaški muslimani. Artiljerijski udari po Ilijašu dolazili su sa okolnih brda, a pretežno iz sela Gornja Misoča. Granatiranje i stradanje Ilijašana bila je svakodnevnica. Nije bilo zgrade ili kuće na kojoj prozorska okna nisu bila polomljena. Ilijaški prozori bili su zavijeni u najlon. Sve je to uticalo da se pokrenu borbe oko Ilijaša i pokuša da se neprijatelj odmakne što dalje od naselja.

U junu mjesecu u Ilijaš stiže ljuti Krajišnik, Banjalučanin major Josipović. Za kratko vrijeme uspio je da organizuje odbranu Ilijaša i razbije lokalizam koji je, kao i u Vogošći, vladao među stanovnicima te opštine. Krenuo je u ofanzivu i jedno po jedno selo oko Ilijaša stavljao pod srpsku kontrolu.

Međutim, granatiranje iz Gornje Misoče nije prestajalo. Selo je bilo teško za osvojiti zbog svog geografskog položaja, ali nije bilo izbora i još od sredine juna srpski napadi na Gornju Misoču su se uzaludno smjenjivali. Pričalo se u to vrijeme da ga ni Tito u Drugom svjetsko ratu sa svojom vojskom nije pokušavao osvojiti zbog njegovog povoljnog odbrambenog položaja. Ovoga puta situacija je bilo takva da se to moralo što prije uraditi, kako bi Ilijaški stanovnici mogli slobodnije da se kreću gradskim ulicama.

Kroz selo Gornja Misoča prolazi rijeka Misoča. Kako se njeno korito pružalo kroz predivnu, nezagađenu prirodu, rijeka je iskorištena da se na njoj izgradi vodovod za napajanje Iljaša sa pitkom vodom. Osim vodovoda, u Gornjoj Misoči se nalazili i dalekovodovi za napajanje Ilijaša sa električnom energijom. Muslimanska strana iskoristila je taj monopol i još prije izbijanja sukoba zatvorili vodu i presjekla dotok električne energije za stanovnike Ilijaša, pa su oni nekoliko mjeseci bili u mraku, a snadbjevanje sa pitkom vodom imali su iz kasarne Rajlovac. Voda se dovlačila sa cisternama, zbog čega su se po ulicama Ilijaša stvarali dugački redovi ljudi. Tako su građani Ilijaša bili česta i laka meta artiljerijskim projektilima. Po Srpskom Sarajevu se u to vrijeme najviše pričalo o Ilijaškim stradanjima. Bila je u to vrijeme Sarajevska opština sa najvećim procentom broja poginulih! Sve ih je to prisiljavalo da što prije krenu u napad. Jedna od glavnih udarni tački bilo je selo Gornja Misoča.

Selo Gornja Misoča se nalazilo na uzvišenju, a do njega se morala preći jedna velika dolina. Pred samim selom nalazile su se velika brda. Iza tih brda pružalo se selo Gornja Misoča. Selo se zbog svog položaja moglo braniti sa malim brojem ljudi. Međutim, iako se pretpostavljalo da će biti veoma teško ovladati selom, nije se odustajalo od izvođenja napada. Smatralo se da je akcije neophodna za spas i sigurniji život Ilijašana.

Selo Misoča bilo je dobro opremljeno artiljerijskim oruđima i granatama, odakle su gađane i ostale opštine Srpskog Sarajeva. Sve je to uticalo da je major Josipović uspio da vojska iz drugih opština dođe na Ilijaško ratište i zajedničkim snagama krenu u napad na Gornju Misoču. Napominjem da je do tada to bilo nezamislivo, ali je ta barijera probijena i za pomoć u ofanzivi na Misoču, 19. jula 1992. godine, iz Vogošće su krenule dvije jurišne jedinice, Specijalna jedinica Bore Radića i Krivoglavačka, Penina jurišna jedinica!
vogosca_1992- 92221 - 23.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

Lovačke puške iz fabričkog kruga


Ova priča koju "Stri" napisao o Svrakama me je potakla da i ja napišem svoju priču i tako razuvjerim "Starog" i ostale pratioce ovog foruma da PRETIS nije bio jedini koji je proizvodio "lovačke puške" za "Građanski rat" u BiH.

Dakle u jednom tekstu od "Starog" soji ovaj tekst:

  • "Poginuo jedan od Fejzovića, radnik u UTL-u, što znači da se lovačke puške nisu izrađivale samo u dvije RJ, PIRM-u i Alatnici već i ostalim RJ-a u krugu Pretis-a, ili su izvori išli iz ove dvije radne jedinice, pa se razlijevali na sve strane. "

    Moja priča počinje ovako:

    Početkom daleke '92. godine radio sam kao mašinista na predobradi za lakiranje automobila u TAS-ovoj lakirnici. Te godine je u lakirnici uvedena treća smjena, jer je povečan plan proizvodnje, a lakirnica u dvije smjene nije imala kapacitete da ostvari zacrtani godišnji plan proizvodnje. Tako sam i ja dobio obavezu da uz radnike u proizvodnji radim treću smjenu. Sa mnom je ostajala i ekipa za održavanje, jedan električar i jedan bravar. U njihovim timovima je bilo više majstora, pa je njihov krug za smjenjivanje u trećoj smjeni dugo trajao, dok je mene kačilo svake treće sedmice. Pošto smo svi imali svako svoju radionicu, koja se nalazila u samoj lakirnici, oni su u njima provodili svoje slobodno vrijeme, a ja sam u trećoj smjeni uglavnom svoje vrijeme provodio uz radnike iz proizvodnje.

    Moji radni dani su bili sa puno slobodnog vremena, jer je moj posao bio da nadgledam rad postojenja i u slučaju kvara obavjestim ekipu za održavanje, a oni bi tada otklonjali kvar što je brže bilo moguće. Kada sam bio u prvoj i drugoj smjeni, a na postrojenju nema kvarova, imao sam dosta slobodnog vremena i često sam ga provodio po drugim pogonima u krugu fabrike.

    Pošto je u TAS-ovoj radionici za održavanje radio moj, tadašnji veliki prijatelj Feđa, ja sam, kada se naše dvije smjene uklope, pošto je on radio samo prvu i drugu smjenu, veoma puno svog slobodnog vremena provodio sa njim. Njihova radionica se nalazila u podrumu TAS-ove zgrade ispod varionice. Tada sam često dolazio u njihovu radionicu, a oni su svi zajedno pili kafu, tako sam na neki način i ja postao dio njihove ekipe jer sam stalno zajedno sa njima ispijao kafe. Mnogi od tih ljudi mi nisu znali pravo ime jer sam imao nadimak po kojem su me svi zvali.

    U tom periodu su bila počele velike političke nesuglasice između nacionalnih vođa. Takav odnos je uveliko poremetio i odnose među radnim kolegama. Te uobičajene zajedničko ispijanje kafe radnih kolega svih nacionalnosti su počele da budu sve rjeđe i rjeđe, da bi na kraju potpuno prestalo. Podjeljeni u dva tavora, na jednoj strani Srbi a na drugoj strani muslimani. Kako nisam bio pripadnik ni jednoj političkoj opciji, meni je bilo sasvim svjedno da dođem u njihovu radionicu i sa mojim drugom Feđom popijem kafu. U tom krugu njegovih drugova sam bio jedini Sebin. Mnogi od ovih sa kojim sam sjedio i pio kafe nisu to ni znali. Pošto sam puno vremena provodio sa Feđom, vjerovao sam da on nije nacionalista, a on je to vrijeme počeo da pozdravlja svoje radne kolege muslimane sa njima uobičajenim pozdravom "merhaba". Sa Feđom sam se družio još iz dijetinstva i on nikada do tad nije koristio te pozdrave, pa mi je to bilo malo čudno, ali mi to nije smetalo da se družimo na poslu, takođe i posle radnog vremena. Mogu da kažem da smo tada bili kao braća i da smo sve slobodne trenutke planirali zajednički da provodimo, pa i državne praznike i godišnje odmore.

    Zbog tog našeg bliskog odnosa mnogi su vjerovali da sam I ja musliman, pa su se slobodno ponašali u mom prisustvu. Tako sam sjedeći sa muslimanima saznao da jedan Zemir iz bravarije u lakirnici pravio najbolje lovačke puške u fabrici. Zemira smo svi koji smo se družio sa njim, od mila zvali Zemo.

    To je bio jedan divan, tridesetrogodišnji mladić, vrijedan i veoma poštovan među radnim kolegama. Sa Zemom sam imao dobre odnose, koje smo stvorili susretajući se na zajedničkim kafama, a i one, on kao bravar, ja kao mašinista, na postrojenju na kojem sam radio. Mene je veoma zaintersovalo to kako on pravi te puške, pa sam ga zamolio da i ja sa njim napravim jednu pušku za sebe. Obećao sam mu da ću sve što budem mogao da mu pomognem prilikom izrade puške, a on da mi pokaže kako mogu da je napravim.

    Za izradu puške Zemo je imao i crtež koji mi je tada pokazao. Shvatio sam da Zemo ne pravi samo jednu pušku za sebe nego cijelu seriju. Bio sam oduševljen crtežom i izgledom puške, jer je izgladala kao kratež, što je u to vrijeme bilo popularno a bilo je lako za sakriti i iznijeti, a da to fabričko obezbjeđenje na izlazu iz kruga fabrike ne može da primjeti. Nisam ni jednog trena sumnjao da iza pravljena pušaka stoji nacionalistička pozadina, jer sam mislio da Zemo zna da sam Srbin po nacionalnosti, a ipak mi je čvrsto obećao da ćemo zajedno praviti pušku kad na njega dođe red da bude sa mnom u trećoj smjeni. Rekao je da smo tada sami on i ja i da ćemo njegovu radionicu zaključati iznutra i mirno izvoditi radove.

    Sve je bilo dogovoreno i jedva sam čekao da dođe treća smjena u kojoj će Zemo biti na dežuri. Dani su prolazili, a ja sam i dalje ispijao kafe sa bravarima i alatničarima muslimanske vjeroispovjesti. Nisam sunjao da mnogi od njih je znaju da ja nisam musliman, a meni vjeroispovjest nije bila prioritet za izbor ljudi za druženje. Sve je to tako teklo, dok jednog dana jedan među nama kroz političke priče nije počeo govoriti "svi su Srbi ista govna". Bio je to jedan čovjek iz Semizovca, koga smo svi zvali Bendžo. Meni je ta njegova konstatacija zasmetala i ozbiljno sam se suprostavio toj njegovoj tvrdnji. Međutim, Bendžo nije znao da sam ja Srbin pa je nastavio sa svojom tvrdnjo. Ja sam mu tad rekao, "Evo, ja sam Srbin, znači da i o meni tako misliš". On je pogledao u mene i sa nevjericom me upitao, "Ti Srbin?" Odlučno sam mu potvrdio, on je pogledao u Feđu, ovaj mu je potvrdno klimnuo glavo i on je tada shvatio da ja govorim istinu. Skočio je sa stolice na kojoj je sjedio, opsovao Feđi mater i brzim koracima se udaljio od našeg stola. Bendžo od tada nikada nije sjedio sa mnom i pio kafu iako sam ja i dalje dolazio kod njih.

    Osjetio sam da se pojedini polako svojim stavovima udaljavaju od mene. Shvatio sam da sam suvišan i smanjio sam dolaženje u njihovo društvo. Ubrzo su nakon toga slučaja svi prestali da ispijaju kafe, a ja sam samo na kratko dolazio u tu radionu, samo da pozovem Feđu, da odemo negdje zajedno popiti kafu. U priči sa Feđom saznao sam da je Bendžo bio ubjeđen da sam ja musliman i bio je ljut na Feđu zato što mu to ranije nije rekao, da spriječi to što se on izdao preda mnom o svom šovinizmu.

    Dani su prolazili i konačno sam dočekao da Zemo radi treću smjenu zajedno sa mnom. Svaku noć sam dolazio do Zemine radionice i pitao ga kada ćemo početi sa izradom "lovačke puške". Zemo mi je uvjek odgovarao da ima puno posla i da nema vremana, tvrdeći da će on mena pozvati kada ne bude puno zauzet. Zemo je bio na dežuri da popravi nešto u slučaju ako se postrojenje pokvari. Pošto nije bilo nikakvih kvarova u toku tih radnih noći, znao sam da on nije zauzet nikakvim poslom i da iz nekog razloga neće sa mnom pravi pušku.

    Kako je vrijeme odmicalo politička situacija je bila sve gora, a meni sve jasnije zašto Zemo neće da pravi pušku zajedno sa mnom. Bio sam siguran da Zemo i dalje izrađuje puške, jer je sve češće tražio da radi treću smjenu, obrazlažući da mu tako odgovara, jer kako on kaže, tako se on raspari u smjenama sa svojom ženom i na taj način omogućio da na smjenu sami čuvaju svoju dijecu.

    To je tada zvučalo veoma logično zašto on tako radi, ali samo za one koji nisu bili upućeni, čime se Zemo zapravo bavio tih predratnih dana! Sada sam uvjeren da je to bio njegov izgovor da opravda rad u trećoj smjeni, koju u to vrijeme niko nije voli da radi. Mislim da je Zemo dobro profitirao sa tim poslom, ali da je morao biti još sa nekim u vezi, jer profil cijevi koje su mu bile potrebne za izradu pušaka nije imao u TAS-ovim pogonima.

    Po svemu sudeći, u krugu fabrike sve alatničarske i bravarske radionice su pravile naoružanje takozvane "lovčke puške", a da su njeni proizvođači bili isključivo, majstori muslimanske vjeroispovjeti!

    Sva razdvajanja u druženju po vjerskoj osnovi su prouzrokovali muslimani!

    U to vrijeme sjedeći sa Srbima nikada nisam čuo pojedince sa toliko mržnje prema nesrpskom stanovništvu, jedino šta se moglo čuti, to je bio strah što se muslimani spremaju za rat protiv Srba.

    Kako sam imao priliku da čujem muslimane koliko mrze Srbe, tako nešto nikada nisam čuo sa srpske strane, pa zbog toga smatram da su muslimani glavni krivci za izbijanje "Građanskog rata" u BiH!

    Danas, oni misle da tu mržnju Srbi nisu prepoznali u njima, pa im nije jasno zašto su se Srbi odlučili boriti protiv zajedničke države koju su oni pokušali nametnuti i stvoriti na temeljima Jugoslovenske BiH!

    Bilo, ne ponovilo se!
  • vogosca_1992- 92171 - 18.01.2015 : Stari - best (4)

    Ziko iz Donjih Svraka


    Premda je ovaj dio kazivanja trebao biti ispred teksta pod brojem 91151, ipak mislim da će oni koji ovo budu čitali razumjeti sve iz ovog nastavka o slučaju "Svrake".

    U zadnjem mom postu pomenuo sam, kako sam mogao zaglaviti ne u zatvoru, već možda i u crnoj, ili zemlji ilovači.

    Sredinom aprila '92. stariji sin i ja smo otpratili smo ženske članove porodice na aerodrom Butmir. Po povratku u Vogošću, ja u svoj, a sin je otišao u njegov stan. Samo što uđoh u stan zazvonio je telefon. Zvao me je "Ziko", moj radni kolega iz Pretis-a. On je inače rođen u Donjim Svrakama a živio je u svom stanu u Vogošći. Bio je malo mlađi od mene, a upoznali smo se malo bolje dvije-tri godine prije nego što ću ja otići u penziju. Bio je zanatlija, ali se doškolovao, usavršio, pa je kasnije radio neke druge stručnije poslove.

    Taj čovjek, moram priznati, bio mi je u ono vrijeme koliko smo se poznavali, nekoliko puta od veoma velike pomoći, meni i mojoj porodici. Često puta smo išli skupa na pecanje, a naročito na rijeku Drinu. Za razliku od drugih stanovnika iz Donjih Svraka, Ziko je po meni bio izuzetak. Možda griješim, ali ja sam takav utisak stekao kroz naše druženje, jer se on često puta suprostavljao pojedincima, svojim sunarodnicima, koji su imali pogrešan i neprijateljski nastup prema Srbima, po nacionalnom pitanju.

    Sada mi Ziko preko telefona ne govori ništa o ribarenju i nekim našim ranijim dogodovšinama iz fabrike i sa obala rijeka, pa čak ni o sadašnjoj situaciji u Vogošći, već me kao molećivo upita:

  • "Jaro, šta radiš?"
    A jaran, jaro je u ovom podneblju bio naziv za druga, kolegu.
  • "Ništa!" - rekoh mu.
  • "Mogu li večeras doći kod tebe da prenoćim?"
    I ne razmišljajući o bilo čemu i zašto on to želi da dođe kod mene na konak, ja mu rekoh:
  • "Zašto da ne ne bi mogao!"

    Rekoh mu, jer je stan sada bio prazan pošto su članovi ženske porodice otišle, a sin je otišao u svoj stan.

  • "Ali, ja bih došao sa cijelom porodicom, sa ženom i djecom!" - ponovo mi reče moj radni kolega.
  • "Ma, dođite svi koliko vas ima!" - rekoj ja, a da se ponovo nisam sjetio da ga pitam za razlog. Zbog čega to on traži da prenoći kod mene, kad već ima svoj stan tu u naselju i kuću od oca u Semizovcu.
  • "Dobro, doći ćemo!" - odgovori on.

    Oko 18-19:00 sati poslije podne, neko je pozvonio na ulazna vrata. Pritisnem dugme na interfonu za razgovor i upitah:

  • "Ko je?"
  • "Jaro, ja sam!" - odgovori mi Ziko.

    Otvorim vrata da oni mogu ući. Dođoše na sprat samo njih troje: Ziko, žena mu i jedno starije dijete. Ziko je nosio jednu veću, dok mu je žena nosila drugu malo manju torbu koje su bile pune nečega. Šta je sve bilo u torbama, meni ni na kraj pameti da pitam, a kamo li da pregledam. Glupo bi i bilo da ja zavirujem u tuđu torbu! Vjerovatno je bilo odjeće, možda su bile i pidžame. Ko zna šta je sve bilo i šta je moglo da bude. Njegovoj ženi pokažem sobu gdje će spavati sa djetetom, a nas dvojica ćemo ostati u dnevnom boravku na kaučima na kojima ćemo i spavati. Htjeo sam da skuvam kafu, ali njegova žena reče da će ona to uraditi, samo da joj pokažem gdje se šta nalazi.

    Kada sam joj pripremio sve, ona je skuvala kafu i donijela u dnevni boravak. Sjedili smo i uz razgovor pili, a žena mu je poslije popijene kafe oprala šoljice i sa djetetom otišla u spavaću sobu na spavanje. Ništa nisam mogao posumnjati zbog čega oni dolaze iz svog stana u na┐ stan. Ziko mi ne govore razloge svog dolaska. A njihova zgrada nalazi se u drugoj ulici udaljena oko tri stotine metara od naše zgrade.

    Nas dvojica ostadosmo još sjediti da čavrljamo i tračamo o našem ribarenju, ribarima i ponašanju pojedinaca s kojima smo radili i onim koji su htjeli ići s nama na pecanje.

    Ziko se već ranije žalio na jednog našeg radnog kolegu, kako je on vrlo nezgodan čovjek. Govorio je za njega, da je u poslednje vrijeme postao otvoreni nacionalista i da je postao srbomrzac, tj. bio je protiv Srba. Zato se nije volio družiti s njim, a nije htjeo ni da ide u ribarenje, ako bi se taj slučajno prijavio da i on ide s nama.

    Ni Ziko a ni ja, ne znam zbog čega, nismo se doticali situacije koja je u tom trenutku bila u Vogošći. Ponašali smo se tako, kao da se ništa ne dešava.

    Uopšte mi nije bilo na pameti da pitam Ziku zbog čega su se oni odlučili da prenoće kod mene. Glupo, zar ne!

    Već je prošlo 23:00 sata kada smo nas dvojica raspremili kauče i polijegali. Sledeće jutro ustali smo rano. Njegova žena skuva nam kafu i popismo je zajedno. Onda su otišli. Gdje su otišli, to nisam znao, a evo ni dan-danas ne znam šta je dalje bilo sa njim.

    Nakon njihovog odlaska ja sam kasnije izišao na ulicu da čujem šta ima novo u naselju. I čuo sam mnogo čega, ali i jednu priču na osnovu koje sam zaključio, da je to bio razlog Zikinog dolaska kod mene na konak. Kako nisam dovoljno upoznat sa sadržajem te priče, onda je ne mogu ni prepričati.

    Nakon 15-tak dana poslije njihovog odlaska iz mog stana, desile su se "Svrake". Najprije su krenuli napadi iz Donjih Svraka, na Gornje Svrake. U toku one rafalne paljbe iz Donjih Svraka, koju sam opisao u prethodnom postu, nagomilaše mi se misli u glavu na one s kojima sam se do juče družio. Pitao sam se da li je moguće (a eto, bilo je moguće), da do jučeranje moje radne kolege i poznanici sa kojima sam dugo godina bio na raznim skupovima, sastancima, izletima, na rijekama i na moru, sada pucaju na nas Srbe. Do juče smo jeli, pili i pjevali, šalili se do iznemoglosti, a vidi sad oni pucaju na mene i moje sunarodnike. Ako tako rade, onda su nečasni, podmukli i pokvareni. Prvi u tim mojim mislima, bio mi je moj radni kolega Ziko. Bože, zar je moguće da taj Ziko puca na mene, a takoreći juče spavao sa porodicom u mom stanu? Kakav je to čovjek? Da li je on čovjek ili nešto drugo? Tako sam tad razmmišljao i govorio sam sebi o Ziki, mom radnom kolegi i mojim poznanicima, njegovim sunarodnicima. Svašta mi je dolazilo u glavu. Ali...

    Dan-dva poslije slučaja "Svrake", sreo sam svog komšiju iz ulaza koji se odnekud vraćao u stan. Komšija, koji je još više bio prisniji sa Zikom nego ja. Na moje pitanje o situaciji u Vogošći, komšija mi ispriča mnogo u tom našem kratkom susretu. Ali mi reče i to, da su stanovnici iz Donji Svraka napustili svoje kuće i otišli u pravcu Ilijaša i Visokog. Reče mi da je jedan dio muškaraca smješten u krug semizovačke kasarne.

    Iako su mi se misli o Ziki naturale kao negativne, ja upitah komšiju, šta je sa Zikom?

  • "Ne znam, a trebao bi vidjeti gdje je." - reče mi komšija.

    Ispričah i ja njemu šta se dešavalo u Gonjim Svrakama, ali mu rekoh i to, da mi je ostala puna vikendica izbjeglica.

  • "Ti imaš auto, pa bi mogao otići u Semizovac i vidjeti šta je sa Zikom. Moj auto ostao je gore na vikendici i nemam sa čim otići u Semizovac, a autobusi ne rade i ne mogu otići pješke." - rekoh komšiji.
  • "Ne mogu sada, moram se javiti u Vojni odsjek. Nego ako ti možeš nekako da odeš samo da saznaš gdje je. I znaš šta bi trebalo još? Da kupimo koju kutiju cigareta jer Ziko puši, a trebalo bi i još nekog keksa i koji sok pa ponesi!" - reče mi komšija i on ode u stan.

    Ja tako i uradih! Nekako sam se prebacio do Semizovca. Dođoh do ulaza u kasarnu i tu me dočeka čovjek, stražar u vojnoj uniformi.

  • "Izvoli Stari, šta si trebao?" - upita me stražar.
  • "Da li su još tu oni iz Svraka?"
  • "Jesu, a koga tražiš?"
  • "Ziku i njegovu porodicu."


    Uđe u portirnicu da vidi, vjerovatno u nekom spisku ili biljžnici. Dok čekam odgovor od stražara, iz pravca od prvog objekta desno od kapije, pojavi se meni poznat mladić iz Donjih Svraka. Stajao je u blizini tog objekta. Bio je malo krupniji, stasitiji sa malo dužom kosom. Koliko se sjećam da je u vrijeme mog odlaska iz Pretis-a, bio na čelu omladinske organizacije u Pretis-u. Čini mi se da je imao jedno od prezimena iz Donjih Svraka, ali pošto nisam siguran, ne bih da nagađam ni ime a ni prezime.

    Iz portirnice iziđe stražar i reče mi:
  • "Nema ovde nikakvog Zike."

  • "Kako nema kad su mi rekli da su tu Svračani?" - upitah ponovo.
    Sjedajući na stolicu stražar upita mene:
  • "Kako se ti zoveš?"
    Rekoh mu svoje ime.
  • "Hoćeš li ti da i tebe stavim s njima?"

    Vidim da je vrag odnio šalu, i ja se udaljih od stražara i ulaza. Kad odmakoh od ulaza u tom momentu omladinac iz Donjih Svraka, upita me malo glasnije:

  • "Koga to tražiš?"
  • "Ziku" - odgovorih.
  • "Nije on s nama!" - odgovori mi omladinac.

    Krenuh prema glavnom putu, prema autobuskoj stanici koja je preko puta ulaza u krug kasarne i da tu sačekam nekog poznatog sa vozilom kako bih se vratio u Vogošću.

    Ubrzo naiđe jedan mladi momak i ja ga zaustavih, sjedoh s njim i vratih se u Vogošću. Nađoh komšiju da ga obavijestim, da Ziko nije u kasarni. Ono što smo kupili ostalo je kod komšije u stanu. Nakon par dana ponovo je zazvonio telefon. Javih se, a na drugoj strani sada je bila Zikina žena. Ona me moli da im donesem bilo šta da jedu jer nemaju hrane, kaže da su pojeli sve i da su sada gladni. Sve su potrošili što su imali. Pitam je gdje se nalaze, ona mi odgovori gdje i kod koga su se smjestili. Obavijestim mog komšiju o Ziki i njegovoj porodici. Moj komšija je uzeo ono što smo već kupili i još nešto dokupio i odnio je na mjesto na kome je bio Ziko sa pordicom. Međutim, kad je stigao na mjesto, oni su već uz pomoć drugih njihovih poznanika, izišli iz Semizovca i otišli u pravcu Ilijaša.

    Tako je prošlo punih sedam godina a da se nismo vidjeli ni čuli sa Zikom. Nakon završetka rata, prvi moj dolazak u Vogošću bio je i moj prvi posleratni susret sa mojim radnim kolegom.

    Bilo je to 1999. godine. Preko mojih poznanika sam saznao da se Ziko sa porodicom vratio u Vogošću u svoj stan i da je počeo raditi kod nekog privatnika. Jedan moj stari prijatelj, Srbin povratnik u Vogošću, nazvao je Ziku da mu kaže, da sam i ja stigao u Vogošću i da se nalazim kod njega. Ziko je napustio radno mjesto i došao po mene i gotovo na silu me uvukao u svoj auto i odvukao u Donje Svrake kod svojih roditelja. Iako su Svračani javno govorili po Vogošći i Semizovcu da srpska noga ne smije zakoračiti u Donje Svrake, a evo ja rekoh, da sam pomoću Zike izgleda prvi od Srba zakoračio u njihove Donje Svrake.

    Nažalost, par godina nakon tog našeg susreta Ziko je umro.
  • vogosca_1992- 92155 - 16.01.2015 : Stari - best (1)

    Svrake, svjedok istine (2)


    Nedugo zatim čuo sam da je od "lovačke puške" poginu jedan stanovnik iz Donjih Svraka. Poginuo jedan od Fejzovića, radnik u UTL-u, što znači da se lovačke puške nisu izrađivale samo u dvije RJ, PIRM-u i Alatnici već i ostalim RJ-a u krugu Pretis-a, ili su izvori išli iz ove dvije radne jedinice, pa se razlijevali na sve strane. Dakle, "Nije bitno" ne može ovo oprvgnuti i omalovažiti, jer su bili dobro uvezani i naoružani. Ovo je o lovačkim puškama i vašim "lovcima".

    Otišao sam na vikendicu u Gornje Svrake u petak 1. maja. Sa mnom su na vikendici bila još dvojica mladića koji su međusobni rod. Oni nikad nisu radili poljoprivredne radove, a sad je trebalo da mi pomognu da posijemo baštu. Negdje oko podne stigao je sa autom, jedan njihov mlađi rođak iz pravca Semizovca, da bi ovu dvojicu mladića odvezao kod njihovog kolege. Mladići jedva dočekali, samo da ne kopaju po bašti. Otišli su.

    Kako u vikendici nisam imao TV, naveče sam otišao kod komšije da pogledam vijesti. Na vijestima bilo je samo drvlje i kamenje po Srbima. Nakon dnevnika i još neke emisije, otišao sam na spavanje. Sutradan 2. maja, ustao sam rano, popio kafu i radio oko bašte. Oko podne vratio se jedan od one dvojice mladića. Dovezao ga je onaj što ih je odvezao kolima. Dok je drugi otišao u Vogošću po djevojku. Negdje predveče stigao je i onaj drugi sa djevojkom. Kad je došao na vikendicu, bio je i umoran od nošenja torbe hrane i pića i sav unervožen, jer mu je, kako nam je ispričao, na mostu pri ulazu u Donje Svrake, pregledao putnu torbu, jedan vaš sunarodnik Kerla, koji je radio u Pretis-u. Mladić mi priča da je taj Kerla bio već obučen u odjeću "zelene beretke"...

    A evo i ti kažeš da si i ti bio na mostu.

    Naveče, 2. maja, nakon priče mladića o vašem Kerli, otišao sam kod komšije da pogledam vijesti. Tad je na TV bilo riječi samo o slučaju Alije na aerodrumu. Gledao sam i slušao razgovor Ganića i Alije malo duže, a onda sam napustio komšiju i izišao iz njegove kuće.

    Na izlazu, ispred kuće komšije, dočekao me je jedan njihov drugi komšija, sa toliko nabijenom nervozom i strahom sa kojim je i mene isprepadao. Onako zadihan počeo je sa oštrim pitanjem.

  • "Ko ima ovde s tobom na vikendici?"
    Ja mu rekoh ko sve ima.
  • "Slušaj, noćas će muslimani iz Donjih Svraka napasti naš dio sela. Imate li vi ovde kakvo oružje? Noćas se mora držati stražu."

    Ja se ukočio od straha kad mi to reče, jer niko od nas nema nikakvo oružje. Ovo što mi njihov komšija reče dogodilo se desetak minuta prije vremena koje je naveo "Nije bitno".

    Dakle, koliko mene pamet služi, slučaj Svrake nije bio 1., već 2. maja. Ovog datuma na aerodromu Butmir bio je zadržan Alija i tu veče desile su se Svrake. Još da kažem da oni u selu imaju jednog velikog lažova koji i dan-danas laže i optužuje Srbe, a znam ga dobro ko je on. On je jedan od Kerlinih jarana. O njemu mogu da napišem knjigu o njegovoj negativnosti, podmuklosti.

    Jedino što je "Nije bitno" približno pogodio jeste vrijeme početka rafalne paljbe. Ali nisi rekao čije paljbe i na koga?

    Moram da kažem, da sam i ja dalekih 60-tih godina bio vojnik. Bio sam regrutovan u Auto jedinicu, ali su me pokvarenjaci u Odjelenju NO opštine Vogošća, prebacili u Tenkovski rod vojske. Iz Vogošće sam otišao sa još četvoricom sugrađana u isto mjesto, istu VP, brigadu, bataljon i četu. Dvojica od nas bila su iz centra Vogošće, a druga dvojica, jedan iz Bradića i drugi sa Kremeša. Njih trojica su bili nišandžije na tenku, a ja sam se zbog regrutacije u Auto jedinicu pobunio, pa su me odredili za vozača tenka. Zašto ovo govorim?

    "Nije bitno" piše kako su Srbi prvi napali Svrake i da su upotrijebili artiljerisko naoružanje, pa čak i tenkovske granate, pucali iz tenkova. E, ne daj ti Bože da je to bila tenkovska paljba, tek bi onda vidio šta je tenk!

    Dakle, još sam živi svjedok početka pucnjave na Svrake, ali ne na Donje, već iz Donjih na one Gornje Svrake. Ti rafali iz automatskog oružja dolazili su od Riđanovića kuća i Miholjića. Nakon tog vašeg rafalnog napada koji se vidio golim očima (iako je bilo približno ono vrijeme koje navodiš (22:45)), jer su meci bili svetlerći, pa je i slijep mogao da ih vidi odakle dolijeću. Tek kasnije se čula pucnjava i sa druge strane rijeke Bosne. Dakle "Nije bitno" je I tu bio neiskren i nepošten.

    Sutradan, nakon prolaska jutra, po gornjim Svrakama osuta je minobacačka paljba po kućama Ćetkovića, Crnogoraca, Rakića i šumi zvanoj "Jaruge". Tada smo jedva izbjegli smrt. Poslije granatiranja ovog djela Gornjih Svraka, tada se čuo zvuk aviona i dvije eksplozije, ali ga ja stvarno nisam vidio.

    Nakon tih eksplozija, mi smo se prijekim putem 3. maja vratili u Vogošću, ostavivši auto i mnogo ljudi u vikendici i kod komšije.

    Dakle iz ove moje istinite priče možete zaključiti i doći do prave istine. Kako jednom reče Pravi, zbog nekog je zaglavio i u zatvoru, tako sam i ja mogao biti zbog jednog od mojih radnih kolega vašeg sunarodnika iz Donjih Svraka.
  • vogosca_1992- 92151 - 16.01.2015 : Stari - best (1)

    Svrake, svjedok istine


    Prije nego što počnem sa mojim kazivanjem, da ukratko predočim Vogošću kao lokalnu zajednicu. Ovo zbog onih koji nisu sa tog područja. Vogošća je prije rata imala sedam mjesnih zajednica, a sada ih ima osam. Među njima je i selo Svrake, koje kasnije postepeno nastaje gučće naseljeno mjesto i kao takvo prerasta u MZ Svrake. Sve do tada Svrake su bile u sastavu MZ Semizovac.

    Svrake se nalaze na lijevoj strani rijeke Bosne, naspram MZ Semizovac i jedna je od sedam prijeratnih mjesnih zajednica Vogošće. Međutim, MZ Svrake, sastavljena je od nekoliko manjih naseljinih zaseoka i označenih rimskim brojevima, iako su ovu MZ, koliko je meni poznato, mnogi zvali, Donje Svrake i Svrake Gornje.

    Donje Svrake su u nižem području, gdje je prije rata živjelo većinsko (a sada živi 100%), muslimansko stanovništvo. U Gornjim Svrakama, koje se nadovezuje na Donje i koje se nalazi na većoj nadmorskoj visini, ispod brda Paljeva, živjelo je oko 10-tak srpskih porodica, računajući i vikendaše. I kad bi sve te porodice iz Gornjih Svraka bile na okupu sa vikendašima, nije ih bilo ni 50 stanovnika. Toliko o saznanju o Svrakama.

    Ne znam šta je pisao "Nije bitno" u svom članku, iz koga je moderator nešto obrisao, ali ima još nešto što je "Nije bitno" iznio, a što zaista nije istina. A mislim da je itekako bitno da se kaže šta je prava istina. Sigurno znam da ja i srpski narod kome pripadam, ali i dobar dio muslimanskih građana, nismo željeli rat. Jer ja sam već jedan rat jedva preživio uz gubitak oca, majke, sestre, dva strica i jedne tetke, koji su završili u Jasenovcu. Ali kad se narod povede za budalom, onda mora neko da plati račun. Da nije bio budala, nebi bio osuđen na 20 godina robije za vrijeme bivše nam države Juge.

    E, sada da kažem nešto o slučaju Svrake. Neću govoriti o onom što ne znam, već o onom što sam lično vidio i doživio. Naravno da sam nešto i čuo, pa to što sam čuo, ne mogu tvrditi da je istina, iako su detalji iz priča koje sam slušao, kasnije izišli na površinu kao istina. Govorim sada samo o onim detaljima koje je "Nije bitno" iznio u svom komentaru, a koji mu nisu tačni.

    Na ovom sajtu bilo je dosta riječi o Svrakama, u kome se često pominjao i jedan od stanovnika Donjih Svraka, koji se evo i sada u članku "Nije bitno" pominje. Taj stanovnik (koga i ja poznajem), poslije izlaska jednog ranijeg komentara u kome se on pominjao, potvrdio je da mu je sve to, što je o njemu tada pisano u komentaru poznato, što znači da je sve to, takoreći priznao. Ali da se vratim Svrakama.

    Možda bi i povjerovao nekim iznešenim detaljima o kojim "Nije bitno" govori, ali on mora priznati da je njegova priča koju priča, daleko od istine! Ali kako sam još živi svjedok događaja "Svrake", onda moram i ja da kažem istinu, i to onu pravu istinu. On u svom komentaru iznosi nekoliko stvari sa kojim želi ubjediti druge posjetioce ovog sajta, da je to što on iznosi, istina. A ja kažem da nije ni blizo istine. Kako? Moram da kažem tako, jer sam u to vrijeme bio, ne na vašoj muslimanskoj strani, već na teritoriji MZ Svrake, i to u Gornjim Svrakama, na vikendici.

    "Nije bitno" pominje nekoliko detalja u svom članku:

    1) most i kontrola na mostu
    2) M. P. poveo je jednu grupu naoružanih Svračana 15 dana prije napada
    3) petak, 1. maj 22:45, svjetlo se gasi u Semizovcu i rafal iz automatskog oružja označava napad na Svrake. Tu istu artiljeriju smo gledali 5-6 mjeseci na okolnim brdima kao i u kasarni minobacače koji su bili okrenuti prema Svrakama, a iznad kasarne na putu Poturovići- Ljubina, bila su ukopana dva tenka"
    4) "sva artiljerija se sručila na nas"
    5) "ovo je trajalo do ponedeljka 4. maja 1992 godine"

    Ja ću pokušati redom da odgovorim na ove njegove iskaze, pa idemo po gore navedenim rednim brojevima:

    On govori o nekakvom sukobu Joje i M. Prutine (to ne znam), ali i o tome, da su Svračani 15 dana prije slučaja Svraka bili naoružani i krenuli na... "X".

    Šta ovo govori? Govori da su tih 15 dana prije "napada na Svrake" bili naoružani do zuba ne samo sa puškama već i artiljerijom. Kako? Na ovo pitanje treba da daju odgovore vogošćanski milicioneri: M. Prutina, njegov rođak, a evo i on kaže za brata vogošćanskog sudije i šofer Hodžić, vozač kamiona u Pretis-u, koji su vozilima dovlačili, ne puščanu municiju, već granate iz Pretis-a. Treba da odgovore i oni koji su po uputi direktora MOZ-a, po noći odvozili i skladištili te granate u svojim objektima (kuća iznad S. Ćetkovića), kod koje je čest gost bio upravo ovaj direktor.

    "Nije bitno" govori kako je nesretnim slučajem poginuo njihov sunarodnik od "nekakve" puške, baš kao da je puška od "praćke". Nažalost, ali on je zaista poginuo. Da to nije tako kako on navodi, evo prave istine o "lovačkim" puškama. "Nije bitno" pominje pogibiju svog sunarodnika Fejzovića iz Svraka, koji je bio oženjen kćerkom od Omera Zukića iz Vogošće. Međutim, nije taj njihov sunarodnik bio jedini fabrikant izrade "lovačke" puške. Zbog duge priče molim urednika da mi dozvoli da ispričam istinu, jer se moram malo vratiti unazad, pa onda na preskake da dođem do Svraka. Jer postoje razlozi za to.

    Ja ću da govorim istinu, a tamo gdje nisam siguran, neću ni da govorim, jer ne znam. Istinu u kojoj sam učesnik prave istine i koja govori o sadašnjoj temi, ali pazite dobro o čemu ću govoriti.

    Dvije ili tri godine prije nastupanja nesretnog rata (vidi čuda), u radnim jedinicama Pretisa-a, formirani su (čini mi se da su se zvali) "Komiteti za ONO i DS". (molim da me ispravite ako nije ovaj naziv). U tom organu sve češće bilo je govora o tome da se treba strogo nadgledati djelovanje građana i radnika u sredinama gdje borave, žive i rade. Da se odlazi i u objekte gdje se obavljaju poslovi, pa i u one proizvodne hale, pogone. Da se vrši kontrola radnika šta rade, da li se okupljaju i kako se ponašaju na radnim mjestima. Jednostavno da se nadgledaju, iako su imali svoje neposredne rukovodioce koji su zaduženi za tu vrstu kontrole. Nije bilo govora ni o Srbima ni muslimanima, a ni Hrvatima.

    Bilo je i predavanja, pa čak i vježbi unutar ovih radnih jedinica, ali i na nivou Pretis-a za one vojno sposobne muškarce, a sve u slučaju napada nekoga "X". Sjećam se da je bilo govora čak i o nekim padobranskim desantima na određena područja i uputa kako bi trebalo dočekati te što hoće da "skaču". Uvedena su čak i dežurstva. Ne znam kako su mene uvrstili u taj organ u kome sam ostao sve do napuštanja Pretis-a. Po tome izgleda da sam sa ostalim članovima iz ovog "komiteta" bio kao nečiji doušnik, špijun ili glupak. Prije će biti ovo zadnje.

    Na sve te tadašnje radnje nisam se osvrtao ni pridavao neko značenje, jer sam kao član SKJ bio i obavezan da slušam nekog drugog, one odozgo. Ali 1990. godine, (pazi sad ovo), bio sam još u radnom odnosu i trebao sam po sili zakona prije isteka, u septembru te godine, otići u penziju. Dakle te '90. godine, da ne kažem i još koju godinu ranije, muslimani su se otvoreno pripremali za rat protiv Srba. Kako?

    "Nije bitno" pročitaj članke broj 88725 i 88726 na ovom sajtu. Naredbom "komiteta" mi smo češće puta morali obilaziti proizvodne hale a naročito mašinski dio radionica, da bi kontrolisali rad pojedinaca i njihovo ponašanje. Imali smo priliku da razgovaramo sa pojedinim majstorima o svemu i svačemu kako bi došli do nekih saznanja. Ja sam najviše razgovarao sa mojim poznanicima, drugovima, o porodičnim problemima, ali i o drugim stvarima.

    I jednog dana bio sam sa jednim od mojih drugova majstora, koji mi pored ostalog ispriča, da dvojica naših metalostrugara prave puške dvocjevke (pazite, ovo je '90-a). Ja se iznenadio toj vijesti. Kakve sad dvocjevke pobogu, pitao sam se? Jedan od tih strugara, došao je kod nas prije nepunu godinu dana iz neke, navodno zlatarske radionice u Sarajevu i kao novajlija bio je vrlo tih i povučen u ovoj našoj sredini. Drugi je iz Vogošće, bolje rečeno iz Semizovca (poginuo je u ratu). Ovom prvom zaboravio sam ime.

    I kao član ovog navedenog tijela, odem kod tog novajlije koji je upravo radio na skraćivanju jedne crne cijevi. Kada sam stigao do njega, zatekao sam ga kako sa brusnim papirom trlja po dvema paraleno spojenim cijevima. Vidim da mu nije baš ugodno što sam ga zatekao sa tim cijevima, pa htjede da ih skloni. Dvije crne cijevi iste dužine paralelno sastavljene tačkastim varom na nekoliko mjesta. Varovi obrađeni, pa izgleda baš lijepo urađeno. Na jednom kraju pri vrhu nalazi se i vrlo dobro izrađen nišan. Čudno mi je to pa ga upitah:

  • "Hoće li to majstore?"
    On ćuti!

  • "Šta ti je to?"

  • "Cijevi" - odgovori mi on.

  • "Pa vidim da su cijevi. A imaš li ti radni nalog za izradu tih cijevi?"

  • "Nemam!"

  • "Pa kako to da radiš bez radnog naloga?"

    Ne odgovara mi na pitanje, već i dalje trlja brusnim papirom po tačkastim varovima na cijevima.

  • "Čije su ti to cijevi?"

  • "To su moje!"

  • "Kako to da radiš privatne stvari u toku radnog vremena?"

    On ćuti i ništa ne odgovara.

    Iako su mi već prenijeli o izradi cijevi za lovačke puške i sad vidim, ja ga upitah:

  • "Zašto ti to služi?"

  • Ovo je za lovačku pušku. Treba mi, hoću za vikend da idem u lov."

    Odgovora mi sve na kratko i vrlo hladnokrvno, baš kao da je to sve po pravilima o radnim odnosima, a ne narušavanje radne discipline i pravila u našoj RJ-i.
    Odem od novajlije da potražim njegovog prvog pretpostavljenog i nađoh ga u njegovoj kancelariji. Ispričah mu šta sam vidio kod njegovog novajlije strugara. Rekoh mu da se u toku radnog vremena rade privatne stvari.
    Da znaš, izvjestiću šefa proizvodnje i direktora i neka vas oni pozovu na odgovornost. Poslovođa je slušao moje upozorenje i samo mi je odgovorio, da će on vidjeti sa tim strugarom.
    Poslije razgovora sa poslovođom, ja sam se vratio na radno mjesto. Nikom ništa ne govorim, ali me kopka ta izrada dvocjevki. Razmišljam u sebi, kako će to napraviti baš metalostrugar, kad nema uslova, nema mehanizma za okidanje. Mora da se u ovom poslu povezao još s nekim ?
    Počela su i popodnevna dežurstva u našoj RJ, tako da je i mene zakačilo jedno baš u tom periodu. Uz pomoć jednog strugara koji mi je potvrdio izradu dvocjevki, pronašli smo još cijevi u ormarima kod drugih strugara. Čudio sam se kako to da njihovi neposredni rukovodioci ne vide šta se radi u toku radnog vremena. Da su pojedinci bili disciplinski kažnjavani zbog rada privatnih stvari, drugih predmeta mimo predviđenog radnog naloga. Neki su čak zbog toga premješteni u druge, slabije plaćene RJ-e.

    To što sam našao još takvih cijevi kod strugara nije mi bilo toliko čudno, jer su gotovo svi strugari, a pogotovo glodači, pravili sebi i drugima nešto krijući od rukovodilaca, ali ove cijevi koje sam pronašao, nalazile su se samo kod strugara muslimanske nacionalnosti, istina je prava. Ni na kraj pameti mi nije bilo, da pomislim da su oni već tada nešto spremali. Bio sam potpuno zaslijepljen ali i glup.
    Dođe i septembar, vrijeme primjene sile zakona, zbog koga moradoh napustiti Pretis-a. Pozdravih se s drugovima i odoh u neizvjesnost.. Te┐ko mi je bilo, jer dosta godina ostavih u Pretis-u, ali zakon je jači.

    (sačekaj nastavak)
  • vogosca_1992- 92025 - 04.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Svrake početak rata


    Nije Bitno,

    Drago mi je da si se ponovo javio i napisao svoje viđenje tih nemilih događaja! Ovaj puta sa mnogo objektivnijim tekstom, jer u njemu nikoga ne okrivljuješ, pa svako ko čita tvoj tekst može da donosi svoje zaključke. Čitajući tvoj prvi tekst o Svrakama, bio sam razočaran, jer se u njemo previše okrivljivala jedna strana, srpska! Zbog toga sam ti i postavio ona pitanja da vidim kako si ti sve to doživio. Iako je moglo još toga da se napiše, u svakom slučaju, hvala ti za ovaj tekst.

    Ja bi sad prokomentarisao tvoje tekstove, nadam se da se ne ljutiš zbog toga!

    Od ovih koje si nabrojao da se vode kao nestali, možda sam jedino Idriza poznavao, ako je to taj na kojeg mislim! Išao je u SŠC "Đuro Pucar-Stari u Vogošći, imao je tamno smeđu, valovitu, više čićkavu kosu, bio je činimi se 63 godište, visok oko 183 cm. Bio je veoma dobar momak! Veoma mi je žao svih ljudi koje si nabrojao da se vode kao nestali! Još mi ih je žalije ako su igubili živote zbog "jebenog" kioska! Iako sam sa Mirsom bio u dobrim odnosima tada, kao i danas, smatram da je Mirso napravio krivično djelo samoinicijativno organizujući i uzimajući taj kiosk. Sa Mirsom nikad nisam pričao na tu temu, a mislim da je i on svjestan da je to bila velika greška!

    Jasno mi je da svako ima svog krivca za taj rat, ali smo svi mi podjednako krivi podržavajući svoje ratnohuškačke vođe! Međutim, moje mišljenje je da je u to vrijeme, kao što je i danas, anti-srpska euforija SDA napravila velike probleme, tako što je odobravala svaku akciju koja je bila usmjerena protiv Srba. Iako je sve to bilo protivzakonito, vlast nije pokretala nikakve krivične prijave protiv počinilaca. U to vrijeme veliki broj Srba nije podržavao Karađića i njegovu politiku, i ja sam tada bio jedan od njih, ali zbog islamske politike koju je vodio Alija Izmetbegović, Srbi iz Bosne su odlučili da se suprostavimo toj njegovoj ideologiji!

    Da ne trunim o tome, nego da se vratim ovoj našoj temi.

    U prvom tekstu si napisao da je sva artiljerija sručila na vas i da je to trajalo od 01-04 maja. Znajući da je u toj, nazovim je borbi poginuo sam Šaćko Fejzić i to nesretnim slučajem zainteresovalo me kako to da je samo on poginuo u borbi od četri dana, ali eto na moje pitanje koliko vas je poginulo, napisao si iskreno sa opisom njegove pogibije i priznanjem da je to bilo samo zastrašivanje. Vjerovatno ti u toj borbi nije tako izgledalo, ali ti je ratno iskustvo otvorilo oči, pa ti je jasno šta bi se desilo da je srpska vojska stvarno krenula iz svih raspoloživih srestava! Hvala dragom Bogu pa se nije krenulo tako na to selo!

    Što se tiče zarobljavanja i predaje oružja ja nisam bio u toku, pa je ono što ja znam samo ono "rekla-kazala". Ali ono što ja znam, a ti možda ne znaš, jeste da su, nakon što su saslušani svi bili pušteni kući. Ako se ne varam tada nisu bili pušteni milicioneri Čutura i da li je bio i Edib Spahić, a za koje se već u Vogošći pričalo i znalo da su patrolirajući sa milicijskim kolima razvozili i naoružavali milicijska sela u okolini Vogošće.

    Neki su se nakon puštanja na slobodu odlučili da napuste teritoriju opštine Vogošća i tako izbjegnu ponovno hapšenje. Da su bili skoro svi pušteni kući pa ponovo uhapšeni to ti tvrdim, da je bilo tako, jer da nije tako, Hiko milicioner ne bi uspio pobjeći, nego bi bio u zatvoru zajedno sa rođakom Mirsom Prutinom. Nakon ponovnog hapšenja nisu bili zatvoreni u kasarnu, nego su ih smjestili Krivoglavce u vulkanizerskoj radnji koja je bila u vlasništvu nekog Albanca, a on je pred izbijanje sukoba morao da pobjegne iz tog sela. Tamo sam obišao Mirsu i tada sam vidio unutra sve Svračane koji su bili zatvoreni, jer su bili svi zajedno u toj velikoj garaži. Dok sam bio u upravno zgradi zatvora "Sonji" bio sam zatvoren zajedno u ćeliji sa Safetom Ribićem iz Vogošće!

    Pošto sam bio dobar prijatelj sa Safetovim bratom Aziz Ribić-Zizetom, bilo mi je veoma teško da vidim da mu je brat zatvoren. Međutim sva sreća, nakon njegovog saslušanja bio je pušten i na njegov zahtjev dobio je dozvolu od srpskih vlasti da napusti teritoriju Vogošće. Koliko znam on je zahvaljujući svojoj supruzi učiteljici Slavici koja je Slovenka, otišao u Sloveniju, gdeje i danas žive!

    Iznenadio si me sa ovim da ste zaustavljali Ćetkoviće na ulazu u Svrake! Koliko ja znam Ćetkovići su bili iz Svraka, pa mi je nelogično da je neko iz Svraka zaustavljao svoje komšije i tražio im dokumente!

    Kod nas u Vogošći se dogodio jedan takav apsurdan slučaj. Sima Hipik je zaustavi Nurko Zajku kod svoje zgrade, sa puškom o ramenu rekao mu "Zajko daj ličnu kartu". Zajko je bio moj prijatelj i to mi je ispričao. Tada mi je rekao da ga je to jako pogodilo, a kako i ne bi. Iskreno rečeno, Zajko je do tada bio velika faca, ne samo u Vogošći, nego i šire, a Sima Hipik je u njegovom društvu bio zaštićen i osjećao se sigurnim, bez obzira koji su tipovi bili oko njih. Međutim, Sima Hipik nije imao neku ljudsku vrijednost nikada u svom životu, pa umjesto da pokaže zahvalnost i poštovanje prema Zajki, on mu je pokazao da mu je rat pomogo da i on postane neko ko se "za nešto pita"!

    Takvi ljudi, poput Sime Hipika su bili opasni, samo dok nisu svi uzeli oružje, a onda su se po običaju sakrivali i nigdje nisu bili gdje se ginulo. Ali ako treba da zaprijete nekome ko se ne može odbraniti, bili su među prvima!
    vogosca_1992- 91977 - 30.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Svrake - početak rata


    Za Nije Bitno,

    Pisao sam o tom događaju u Svrakama, isključivo po mom sjećanju, a nisam bio učesnik tih borbi. Zamolio bi te ako možeš da nam opišeš kako je to izgledalo iz tvog ugla? Koliko je ljudi u Svrakama poginulo u tih 4 dana borbe?

    Možeš li se sjetiti imena tih ljudi koje si spominjao da se vode kao nestali? U ovom tvom tekstu si sve što ste vi radili smatrao normalnim, a Joju si okrivio sa tvrdnjom da on jedini zna gdje su ovi ljudi. Mislim da to nije sa tvoje strane objektivno! Molim te nemoj pisati napamet, što okrivljuje bilo koga, kako se ne bi desilo da Željko obriše neke detalje zbog toga! Volio bih danas malo više podataka da čujem od tebe, jer si kao učesnik najviše vidio.
    vogosca_1992- 91969 - 29.12.2014 : Nije_Bitno USA - best (2)

    Svrake


    Napad na Svrake je eskalirao, nakon jednog događaja koji se desio deset do petnaest dana ranije. Naime Mirso Prutina je poveo jednu grupu naoružanih Svračana u Semizovac da uzmu jedan kiosk i da ga postave na put Sarajevo-Zenica, na mjestu koji prolazi kroz Svrake. U tom incidentu je učestvovao i Joja i bilo je repetiranja i potezanja oružja i na kraju je taj kiosk natovaren na konjska kola i odvučen u Svrake i postavljen kao punkt.

    Svi ti Svračani koji su učestvovali u tom događaju se i dan-danas vode kao nestali i jedini Joja zna za njihovu sudbinu, a jedini preživjeli iz te grupe je Mirso Prutina.

    Pravi ne znam kako si ti informisan, ali ja sam bio učesnik tog događaja. Žene i djeca su neko vrijeme držani u kasarni u Semizovcu, a onda su pušteni poslije isleđivanja, a muškarci su i dalje držani u kasarni i razmjenjivani

    Prvi maj, bješe to petak 1992. godine, u 22:45 naveče svjetlo se gasi u centru Semizovca i rafal iz automatskog oružja označava napad na Svrake. Tad sva ariljerija se sručila na nas. Tu istu artiljeriju smo gledali 5-6 mjesci na okolnim brdima kao i u kasarni minobacače koji su bili okrenuti prema Svrakama, a iznad kasarne na putu između sela Poturovići-Ljubina bila su ukopana dva tenka.

    Ovo je trajalo do ponedeljka, 4. maja 1992. godine, kada je avion izbacio jednu krmaču s ciljem da gađa Mjesnu zajednicu pošto se ponekad tu okupljalo, a u utorak su isto dva aviona došlo i jedan je gađao kuću od punca Mirse Prutine i sravnio je sa zemljom. Pilot jednog od aviona je bio od Neše Ćetkovica brat. Mi koji smo prvi izašli i otišli u pravcu Srednjeg, tako da smo na pola puta skerinuli u šumu i tako se izvukli.

    Oružje za koje je Špiro imao spisak većina je kupila na drugoj strani to jeste prije rata.

    Jedan dan dolazi kamion iz pravca Ilijaša i to kamion od komunalnog preduzeća "Rad", koji je imao jedan dio zavaren na sebi gdje bude smeće i ode viduga da isjeku taj dio kad unutra pronađu minobacače, da li je bilo dva ili tri ne mogu da se sjetim. Tad se dogovore da milicionar Čutura, brat od sudije Murata Čuture ode na Kobilju glavu da dovuče mine za minobacace i kad je se vraćao bude zarobljen. Vozač tog kamiona je još rekao da te minobacače vozi na Sokolje da ih ne uzimaju ih u Svrakama. Taj vlasnik što se piše da je nabavio iste još 1982. godine, to ne vjerujem u to onda bi valjda nabavio i mine za njih. Tačno je samo da su izvađeni iz kamiona pošto sam bio tu valjda će još neko da se javi ko je taj dan bio kada su ih vadili iz kamiona.

    RE: Svrake



    Poštovani,

    u tvom pisanju ima dosta istine, ali i nekoliko stvari koje nisam mogao da "progutam" pa sam ih izbrisao iz prostog razloga što napisana laž kod vas muslimana vrlo lako može da postane i istina.

    Ono što nisam izbrisao, a što ovdje hoću da demantujem, jeste laž, ili bolje rečeno "rekla-kazala", vezana za Neša Šetkovića i njegovog brata. Kao prvo, on se ne zove Nešo već Nedeljko ili Neđo. Kao drugo, njegov brat nije bio pilot aviona već helikoptera, koji je prevezao i spasio na stotine ranjenika sa područja Republike Srpske vozeći ih na VMA. O ovom heroju, čije ime namjerno neću da pominjem, moglo bi se napisati na stotine priča, među onima da se jednom prilikom, bježeći od NATO aviona, spustio na područje Srebrenice i tako umalo pao u ruke mudžahedina. Kao treće, još od maja 1992. godine dobro znam, jer mi je to Nedeljko rekao pošto je i on odmah čuo za tu izfabrikovanu laž, da je njegov brat taj dan bio u Beogradu jer je on lično sa njim razgovarao.

    Zamolio bih tebe, a i ostale, da u buduće pišete isključivo stvari sa kojima ste lično upoznati, tj. bili njihovi očevici. Ono "rekla-kazala" ostavite za vašu mahalu.
    vogosca_1992- 91959 - 28.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Svrake - početak rata


    Izgleda da na sajtu nema nikoga ko bi mogao da se javi, a ko je direktno učestvovao u akciji "Svrake", pa ću ja da dodam nešto malo čega mogu da se sjetim iz tog vremena.

    Ne mogu da se sjetim tačnog datuma te akcije u Svrakama, ali čini mi se da je to bilo pred sami kraj aprila '92 godine. U toj akciji koliko se sjećam, iznad sela Svrake nadletio je i jedan vojni avion, Galeb. Kako su Svrake bile u jednom totalnom okruženju od okolnih srpskih sela, oni nisu imali mogućnosti da se povuku iz njega. Avion koji je u niskom letu nadletio iznad naselja, je puno uticao da se oni predaju i tako sebe spase od velikih žrtava koje su im tada prijetile.

    Tom prilikom, dok su se muslimanske snage predavale srpskoj vojsci, predale su tek poneku pušku ručne prizvodnje. Te puške su bile bezvredne jer su to bile jednometke koje su ilegalno pravili njihovi alatničari i bravari po pogonima UNIS-ove fabrike u Vogošći. Sa takvim oružjem nisu imali veliku šansu da se u eventualnoj borbi odbrane od Srba, pa su ih smišljeno predavali našim snagama.

    Tada se pričalo da je pokojni Špiro dobio spisak, u kojem je pisalo tačno po imenima, ko, koju pušku ima i njen serijski broj. Kada je Špiro predočio taj spisak zarobljenicima, počeli su da govore gdje su sakrili svoje ostalo oružje.

    U pretresu sela nađeno je puna dva TAM-a naoružanja. Svi su bili iznenađeni pa i cijela Vogošća je bila u nevjerici da tako malo selo ima toliku količinu oružja. Pored velikog broja pušaka, nađena su i dva minobacaća 82 mm, za koje je njihov vlasnik tvrdio da ih je navodno kupio još daleke '87. godine, dok još nije bilo nikavih izgleda da će se Jugoslavija raspasti a kamo li da će doći do građanskog rati u BiH.

    Kada je akcija završena kroz Vogošću se širila vijest o tome šta je sve nađeno u Svrakama prilikom pretresa. Tada sam sa svojim, tadašnjim velikim prijateljom Feđom, komentarisao o tim minobacačima i čudio se da je to oruđe neko tada mogao imao u privatnom posjedu. Feđa nije bio uopšte iznenađen takvom informacijom, nego mi je hladno odgovorio, kao da je to sasvim normalno:

  • "Pa šta, imao čovjek pare i kupio sebi!"

    Izgleda da su takve stvari za muslimane bile sasvim normalne, sve što su oni radili bilo je sasvim razumljivo, a šta god su Srbi radili je bio terorizam!

    Siguran sam da je kojim slučajem tada neki Srbin posjedovao ilegalno takvo nešto, ta vijest bi se razmatrala u "Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih Nacija"!

    Kada je akcije bila završena, zarobljeni Svračani su bili saslušani, i svi su bili pušteni svojim kućama. Takav potez srpskih vlasti u Vogošći je bio pozitivno prihvaćen od svih građana Vogošće, kao veliki znak povjerenja i nade za toleranciju. U to vrijeme muslimanske snage u Sarajevu zatvarali SDS-ove političare, kao i članove i simpatizere te stranke, pod izgovorom da je SDS teroristička i četniča stranka. Mnoge nevine Srbe su lažno okrivljivali da su snajperisti, vodajući ih po ulicama Sarajeva da ih prolaznici pljuju i vrijeđaju. Tada su srpske snage u Vogošći odlučile da se svi Svračani koje su pušteni na slobodu ponovo uhapse, radi moguće razmjene za srpske zatvorenike u Sarajevu.

    To je, čega se ja sjećam iz tog vremena.

    RE: Svrake - početak rata



    Pravi,

    akcija na Svrake se desila 4. maja 1992. godine. Ja sam se te večeri vraćao sa Nišića, i nedaleko od kafane "Ranč" smo naišli na neke "sumnjive tipove" na putu. Jedan kapetan, sa kojim sam bio i ja, zaustavio je auto i legitimisao tu trojicu "civila" na putu. Ispostavilo se da se jedan od njih prezivao Kerla i imao je ličnu kartu izdatu na Sokocu. Oni su nam rekli da idu u Olovo, i da su iz Svraka, čiji su mještani tog dana položili oružje. Nakon toga, oni su produžili u pravcu Crne Rijeke a mi u pravcu Srednjeg.
  • vogosca_1992- 91925 - 26.12.2014 : Stanislav Vogošća - best (0)

    Dešavanja u Svrakama


    O dešavanjima u Svrakama nije mnogo pisano na ovom sajtu, a meni su poznati samo neki detalji iz druge ruke, npr. da je pred sam polazak u akciju bilo nekih nesuglasica između Bore i Pene u Ciginoj kafani, te da ih je Peca mirio. Zatim sam čuo da su naši našli one minobacače u septičkim jamama za koje je saznao Špiro od mještana Svraka!
    vogosca_1992- 91919 - 25.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (10)

    Maj 1992 godine (2. dio)


    U međuvremenu, dok sam bio na Žuči, izdešavale su se mnoge stvari. Zbog oružanih sukoba početkom maja '92. godine, u Svrakama su zarobljeni svi oni koji su sa muslimanske strane učestvovali u borbi. Među njima su bili I moje prve komšije Mirso Prutina i njegov otac, a ni Haris više nije bio na slobodi. Iako su poslije sukoba ovi ljudi bili pušteni kućama, ponovo su pokupljeni kao zarobljenici jer je sve ukazivalo na početak građanskog rata u kojem će trebati zarobljenici da bi se izvršila razmjena za svoje ljude, za koje je muslimanska strana tražila otkup za njihovu slobodu. Pošto je za zarobljene Srbe bilo najlakše dobiti slobodu preko tih ljudi, neko je vjerovatno došao do ideja za njihovo ponovno hapšenje. Neki od njih su saznali da će ponovo biti uhapšeni, pa iskoristili priliku da pobjegnu na teritoriju pod muslimanskom kontrolom.

    Taj isti dan kada sam se vratio sa Žuči, u stan mog oca je došla majka Mirse Prutine da me pita da li bi ja htjeo da odem do zatvora i odnesem nešto garderobe, kako bi se oni mogli presvuću i nešto pite koju bi im ona napravila. Čvrsto sam joj obećao da ću otići do zatvora da ih obiđem. Ona mi je govorila, ako je to opasno po mene ili me je strah da se ne izlaižem tom riziku. Rekao sam joj da se ništa ne brine, i da to spremi za sledeće jutro a ja ću im sve odnijeti.

    Ona je otišla kući a mojim roditeljima je bilo veoma drago što sam joj to obećao.

    Sutradan je Mirsina mama donijela sve po dogovoru, a ja sam se spremio i krenuo u komandu zatvora, poznato pod nazivom "Kod Sonje". Zbog mog pokušaja da uručim Mirsi ono što mu je majka spremila, bio sam pritvoren cijelo popodne. Bio je to strašan doživljaj za mene da me moji drže u zatvore poput nekog izdajnika. Bilo je tu svakakvih likova koji su se muvali po prostorijama komande zatvora, ali sam izdržao sve psihološke pritiske pa su me pred veče pustili. Pošto sam i dalje insisitirao da odem do Mirse da bih mu predao ono što sam ponio, Brane Vlačo mi je rekao da sam ja sto-posto lud, ali će mi ipak dozvoliti da ih obiđem. Tom prilikom mi je dao jednog policajca, kojeg smo svi u Vogošći znali pod nadimkom Golub, da me odveze u zatvor da obiđem svoje komšije, a onda će me taj isti policajac odvući kući. Tako je i bilo.

    U zatvoru sam osim Mirse i njegovog oca vidio i Harisa. Obećao sam i njemu donijeti nešto da se presvuče. U međuvremenu, dok je Haris bio u zatvoru, njegov stan je opljačkan pa mu nisam mogao donijeti njegove stvari. Kako za Harisa nisu imali nikakave dokaze da je bilo šta protivzakonito uradio, njega su pustili na slobodu. Tom prilikom sam ga vidio i dao mu nešto mojih stvari da se presvuče. U stan se više nije mogao, a ni smio vraćati, pa je nekim putevima uspio da izađe iz Vogošće i dočepa se muslimanske teritorije. O njemu više nikada nisam ništa čuo, ali se iskreno nadam da je taj divni dječaki preživi ono ratno ludilo!

    Sledećeg dana sam, hodajući po Vogošći, saznao da nekih ljudi hoće da obiju "Bosansku kafanu" čiji je vlasnik bio Softić Ibre. U kafani se nalazio i sto za bilijar, što je u VogošćI bila veoma popularna igra u to vrijeme pa su mnogi su željeli da nasilno otvore kafanu da bi odigrali koju partiju bilijara. Pošto sam dobro poznavao Ibru, a koji je imao kuću u Kršama u blizini mog rahmetli punca, odlučio sam da od Ibre potražim kljuć od radnje kako bi je pokušao zaštititi od provale i krađe. Računao sam na to da će moje autoritet spriječiti mnoge da pokušaju napraviti provalu tog objekta. Sa Tešom sam otišao u Krše na vrata Ibrine kuće, ne bili za otvaranje kafane dobio odobrenje i ključeve od Ibre. Bio sam u vojnoj opremi, sa puškom na leđima. I dok smo ulazili u selo, na nas niko nije otvarao vatru iako smo bili sigurni da smo pod pratnjom budnog oka muslimanskih stražara raspoređenih po okolnim zaklonima.

    Pokucali smo na Ibrina vrata, ali nam niko nije otvorio pa smo se nakon izvjesnog vremena okrenuli i bez žurbe pošli nazad prema Vogošći.

    Cijeli dan je protekao mirno. Negdje predveče sam sjedio sa omladinom iz komšiluka u parkiću na klupama koji se nalazile ispred očeve zgrade. U jednom momentu počela je rafalna paljba iz šumarka sa obližnjeg brda na dohvat zgrade mojih roditelja. To je bio znak za uzbunu i odmah sam se uputio u očev stan, obukao vojnu opremu i sa puškom krenuo ka komandi čete gdje je po dogovoru bilo mjesto za okupljanja u slučaju opasnosti. Tamo su me obavjestili da mi je otac pogođen u glavu i da se odmah vratim kući.
    Trčeći sam se vratio nazad i na podu sam našao nepomično tijelo mog tate. Dok sam držao njegovu glavu koja je još uvjek bila topla, krv je tekla niz moje ruke. Nisam mogao da vjerujem šta se desilo! Dok sam tako klečeći gledao u njegovo tijelo, u stan je uletio Gojko Šojić, I prijetečim glasom upitao:

  • "Ko je pucao na vojnika na mostu?"

    Kada sam ga vidio, onako nadmenog i silnog, koje samo kukavice pod oružjme mogu da urade, spustio sam očevu glavu na pod i kriknu, pošavšI prema njemu sa namjerom da ga zadavim golim rukama. Ta kukavica se okrenula i počela da bježi niz stepenice ne okrećući glavu da vidi da li ga gonim. Sa Gojkom sam se tokom rata puno puta susretao, ali mi nikada nije htio reći ko je bio na mostu i zašto je pet pušaka pucalo u prozor na kojem se nalazio moj otac.

    Tu subotu naveće, kada sam se malo smirio, nazvao sam brata i javio mu da je tata ubijen. Na telefon se javila moja snajka, rođakova žena iz Subotice. Kada je prepoznala moj glas, odmah me je upitala: "šta se desilo?"

    Pokušo sam da se suzdržim, ali nisam mogao jer su osjećaji tuge I bola bili jači od mene. Počeo sam da plačem i tražim da pričam sa bratom. Rekoh mu da je tata ranjen, ali me on preseječe i reče:

  • "Buraz, nemoj da pričaš gluposti! Da li je tata mrtav?"

    U glasu sam mu osjetio uznemirenost, ali sam ipak potvrdno odgovorio i on mi je bez suvišnih pitanja rekao da sutra krenuti za Vogošću da će stići prije sahrane. Pošto je moj brat imao završni ispit za ponedeljak na Višoj školi u Novom Sadu ubjeđivao sam ga da ostane i izađe na taj ispit.

  • "Ne mogu buraz," kaže on meni, "ne znaš ti kako je meni biti ovde dok naš narod tamo ratuje i gine. Dolazim sutra i gotovo!"

    Opet pokušavam da ga urazumim da možda neće stići na sahranu i da je bolje da ne dolazi!

  • "Ostani u Subotici sa djecom, ukoliko ja poginem da bar neko ima od muških glava da se brine o našim porodicama, a ja ću sve dati od sebe i ratovati za nas obojicu!"

  • "Neću bruz," opet će on meni, "ti dođi ovamo i podiži našu dijecu a ja se odmah vračam nazad!"

  • "Ostani barem tamo dok taj ispit ne položiš, da bar tu školu završiš!" - rekoh mu.

  • "Neka buraz, ako se preživi rat biće prilike i za taj ispit da se položi!"

    I stvarno, moj buraz ne htjede ostati, nego se vrati da ratuje za svoj narod. Tako moj otac nije doživio da vidi da njegov sin nije izdao svoj narod, kao što je on u jednom trenutku pomislio! Vratio se njegov sin nazad, pošteno odradio svoj dio, a za svoje ratne zasluge od države dobi i orden!

    Moj brat je stigao u nedelju kasno u noć. Iako nije bilo prevoza iz Sumbulovca do Vogošće uspio da se prebaci i tako stigne da bude na sahrani.

    Sahrana je bila planirana za ponedeljak na gorblju u Rosuljama. Pošto je grobna jama bila na istočnom dijelu groblja otvoreno u pravcu Ugorskog iz kojeg su muslimani imala dobru kontrolu tog terena, moj druga Feđa je otišao u Uglješiće i zamolio muslimansku stranu da taj dan ne otvaraju vatru dok se obavlja sahrana.

    I tako je i bilo! Sahrana je obavljena bez ikakvih incidenata i na tome sam muslimanskoj strani bio veoma zahvalan!

    Taj isti dan, u toku sahrane moga oca, naše snage su po predhodnom usmenom dogovoru između Vlače Braneta i Krša pokušale da razoružaju mještane sela Kreše uz garanciju da će biti zaštićeni od naših vlasti. Za taj dogovor su snage iz Sarajeva saznale i iscenirale borbu u kojoj su najviše nastradale Krše. Uz pogibiju Krša nastradao je i naš heroj Peca Kuzman, a Pavle iz Reljevske ceste je bio zarobljen.

    Nakon sahrane moga oca, moj punac ne znajući šta se dešavalo taj dan u Kršama, krenuo je svojoj kući, putem koji je vodio preko Jeftića. Kada su ga Jeftići vidili da ide prema Kršama zaustavili su ga i rekli mu šta se desilo. Moj punac i punica su se vratili nazad i otišli u stan u Omladinsku ulicu. Prenućili su u stanu i u utorak u jutro nazvali me na telefon, javili se i rekli mi šta se desilo u Kršama i da oni ovog trena napuštaju Vogošću. Odmah sam se zaputio do nih, ako ništa da se sa njima pozdravim, ali kada sam tamo stigao oni su već bili otišli.

    Na stolu sam našao poruku na kojoj je pisalo: "Sine, ako je ikako moguće otiđi u Krše, otvori kavez i pusti kokoši da izađu kako ne bi pocrkale od gladi. Izvedi i kravu iz štale i ako imaš gdje odvedi je kod nekog seljaka da tamo bude jer je steona".

    Čitajući poruku pođoše mi suze i pomislih: "O Bože, da li ćemo se ikada više vidjeti!"

    Pošto je bratov punac živio na selu njega sam pitao da li mogu dovesti kravu i držati je kod njega u štali sa njegovom stokom. On se složio i ponudio se da pođe sa mnom u Krše pošto on zna bolje vladati sa stokom. Pristao sam i krenuli smo u selo. Na putu u Jeftičima sreli smo jedno auto "Golf" u kojem sam prepoznao Marinka Ivanovića. Burazov punac, Relja, je od ranije poznavao Marinka i znao je da je on moj komšija, a pošto mi je otac ubijen, on ga upita da li me poznaje, misleći da bi trebao da mi izjavi saučešće. Marinko ni jednog trenutka nije okretao glavu prema meni, ali je odmah odrečno klimnuo glavom govoreći: "A-a, ne poznajem ga". Izgledao mi je jako preplašen i u tom strahu kao da nije dopiralo do njegovog mozga zašto ga Relja to pita. Ja, i ne sluteći zašto je Marinko uplašen, predložih Relji da nastavimo dalje. Relja krenu zamnom a Marinko pritisnu papučicu gasa od "Golfa" otetom od komšije i sjuri se niz brdo u pravcu Vogošće. Kada sam bio na domak Krša sretoh se sa Božom Jeftićem koji se prestavljao nekim seoskim komandirom, ozbiljno se suprostavi mom prolasku, tvrdeći da su muslimanske snage još uvjek u selu. Ja ne obratih pažnju na njegovu priču, već krenuh dalje u pravcu punčeve kuće. Ralja krenu za mnom. Pošto sam djelimično poznavao teren, uputih se prema izvoru na kojem je moj punac sipao vodu za piće. Tamo me sustiže i Relja. Iako je to bila gusta šuma, sa tog mjesta se moglo dobro osmotriti okolina kuće, pa smo nas dvojica to i učinili. Kada smo se uvjerili da se ništa ne dešava, rekao sam mu da ja odoh do štale. Polako sam se prikradao, a kada sam stigao, otvorio sam kavez za kokoši, a zatim ušao u štalu, prišao kravi, uhvatio je za uže kojim je bila svezana i počeo da je vučem vani. Međutim, krava je stajala ukopana i nikako nije htjela da krene za mnom. Svi moji napori su bili uzaludni. Izašao sam vani i mahnuo rukom Relji da dođe. On je odmah shvatio šta se dešava i brzo je došao do mene. Relja je prišao kravi, pomilovao je i nešto joj kroz zube promrsi, i ona krenu za njim a da Relja čak ni uže nije zategao.

    I tako, krenuli smo nazad u Vogošću, Relja prvi, za njim krava i ja za kravom. Kravu smo odveli na Kremeš i posle izvjesnog vremena smo vidjeli da krava više nije steona. Vjerovatno je izgubila plod u tom ratnom strahu.

    Eto, tako je protekao najstrašniji maj u mom životu. Bio je to maj 1992. godine!
  • vogosca_1992- 91917 - 25.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (10)

    Maj 1992 godine (1. dio)


    Već početkom 1992. godine se vidjelo da je rat u Bosni neizbježan. Srbi su se organizovali za odbranu svoje imovine, držeći straže po svojim selima. Uprkos tome muslimanski političari su vjerovali da su nadmoćniji pa su gurali muslimanski narod u neizbježan oružani sukob.

    Odrastao sam u porodici u kojoj je moj otac, kao glava porodice, zastupao komunističku tezu da treba vjerovati u čovjeka, pa sam i sam bio takav. Nisam bio religiozna, pa sam prelazeći te granice zbog svoje velike ljubavi, još daleke 1985. godine stupio u mješoviti brak. Ipak, poštovao sam vjernike i računao da svaki pravi vjernik bojeći se Boga, neće napraviti nešto što se Bogu neće svidjeti, tako da sam bio duboko uvjeren da su vijernici dobri ljudi. Međutim, 1992. godine su se mnogi nevjernici su se okrenuli vjeri, ušli u vjerske zajednice i svojom pokvarenošću uništili vjerničku tezu da Bog sve vidi!

    Kako sam predosjećao da je rat neizbježan, u glavi mi se motala misao kome se prikloniti u ovom ratu, jer sam bio svjestan da je neutralnonost pogubna za mene i moju porodicu. Poslao sam svoju ženu i sina u Suboticu, gdje ih je moj brat odvezao sa autom, zajedno sa svojom porodicom.

    Rat je bio na pomolu, pa sam morao da donesem brzu odluku! Od dva zla, morao sam da izaberem manje i tako sam po prirodnom određenju, kao Srbin, odlučio da se priklonim srpskom narodu i srpskoj vojsci. U to vrijeme nije bila još raspisana mobilizacija pa sam potražio jedinicu koja mi je po lokaciji najviše odgovarala. Bila je to jedinica u kojoj je komandir bio Brenjo, a njegov zamjenik pokojni Tomo Milović. Njena komanda je bila u hotelu "Biokovo". Tu sam završio i zbog toga što sam imao jako puno povjerenja u Brenju, koji je nekada bio i politički angažovan.

    U početku sam u noćne straže išao kod Sportskog centra i Upijevog restorana, koga su popularno zvali "Pivnica". To se nalazila nekakva dogovorena linija razgraničenja srpske i muslimanske opštine Vogošća. U toj jedinici je bilo i onih su živjeli u Omladinskoj ulici. Stražarili smo svaku noć okrećući svoje puške u pravcu svojih stanova, a nakon toga smo odlazili kući, skidajući vojničku opremu i ostavljajući puške u prostorijama komande čete. Danju bismo se vraćali na spavanje u svoje stanove, praktično u ruke našem neprijatelju. Za mene je ovo bila suluda deja, pa sam odlučio da se preselim kod svoga oca u ulici PVFO. Kod njega sam se osjećao mnogo sigurnije, iako je u njegovoj zgradi bilo dosta nesrpskog stanovništvo.

    Vremenom sve više shvatao da sam uradio pravu stvar i izabrao pravu stranu.

    Približavao se Prvi maj, praznik rada, pa je i majka otišla u Suboticu da obiđe unučad. Pokušao sam da i tatu ubjedim da i on pođe sa njom, ali je on rekao:

  • "Razumijem ja tebe, znam ja šta znači razdvojenost od svojih najmilijih! Idi ti sine, a ja ću ostati ovdje, to je moja dužnost i obaveza prema ovoj državi koja mi je puno toga lijepog dala u toku ovog mog života!".

    Zamolio sam ga da bar ode za praznike, pa da se onda ponovo vrati, ali on se odlučno usprotivio svakom mom ubjeđivanju. Nadao sam se, da ukoliko otac ode na put, da će ga tamo ubjediti da se više ne vraća nazad. Muđutim sve je bilo uzalud! On nikako nije popuštao. Bio je okorjeli komunista, borio se i srcem i dušom za spas Jugoslavije.

    U tim prazničnim danima, dosta vremena smo provodili zajedno, ne računajući moje djetinstvo, više nego ikada u ostatku mog života. Kao da sam tada slutio da ćemo se veoma brzo razići i to zauvjek! Pričao mi je o svemu i svačemu i pokušavao da mi prenese neka svoja teška iskustva iz prošlog rata, a ja sam ga slušao i upijao svaku njegovu priču! U razgovoru sa ocem shvatio sam da je ponosan na mene što sam uzeo pušku da branim srpski narod u zla koje se nadvilo nad njim. Sjećam se kada mi je rekao:

  • "Sine, bojao sam se da ćeš nas ti izdati, a evo izdade nas tvoj brat!"

    Ovo je moj otac rekao jer mi je brat sa porodicom otišao za Suboticu i to je on smatrao izdajom, pa je tako čak i na svog sina gledao! Inače, mom bratu ovo nikada nisam preneo da ga ne bi povrijedio.

    Tog kobnog maja, svašta se dešavalo u Vogošći, pa je jedan dan nestalo struje. Kako struja nije dolazila nekoliko dana, sada se više ne sjećam razloga za to, ali je Blagovac tih dana bio granatiran od strane muslimanske armije pa je sasvim moguće da je bio pogođen neki dalekovod i tako presječen njen dovod u naselje. Dani su prolazili a struja nikako da dođe.

    U stanu u Omladinskoj ulici sam u frižideru imao dosta mesa, koje smo punac i ja pripremili za ne daj Bože "ako rat potraje", ne računajući da bi se meso moglo i pokvariti ukoliko ne bude nestašica struje. Požalio sam se tati i on mi je rekao da donesem svo meso pa ćemo ga ispeći i potopiti u mast, i tako ga sačuvati za duži vremenski period. Kako niko nije imao struje u Vogošći, komšije koji su imali šporete na drva i ugalj su iznijel svoje šporete pred ulaze zgrada, kako bi svi mogli da ih koristimo. Iako je bila nacionalna netrpeljivost, velika komšijska solidarnost nije izostala. Svi su zajednički koristili šporete i prinosili drva i ugalj za loženje. U jednom danu svi su zajednički bez obzira na vjersku pripadnost uspjeli da konzerviraju svoje namirnice. Bili smo ponosni na bratstvo i jedinstvo koje smno pokazali tom prilikom.

    Iako je sve izgledalo da se međusobno poštujemo, uglavnom muslimansko stanovništvo se, neki iz straha, a neki zbog političkog opredeljenja, polako osipalo i napuštalo teritoriju pod srpskom kontrolom. Jedan mali broj nesrpskog stanovništva nije otišao vjerujući u komšijski suživot. U ulazu od mog oca je u to vjerovao je živio i vjerovao u suživot Hastor Haris, dječak tek nešto više od osamnaest godina starosti. Momak je živio sam u stanu njegovog strica koji je u to vrijeme bio na specijalizaciji u Njemačkoj, a bratića ostavio da mu čuva stan i odatle ide u školu u SŠC "Đuro Pucar-Stari", koji se nalazio preko puta te zgrade. Od Harisa sam bio 15-ak godina striji ali smo se intezivno družili u tom teškom periodu. Haris je poticao iz bogatije porodice pa je u stanu imao kompjuter koji je bio pojam za mnoge stanovnike Vogošće. Na njemu smo se igrali do iznemoglosti, trošeći svo naše slobodno vrijeme. U Harisu sam vidio veoma pametnog dječaka i bilo mi je jasno zašto se njegova familija odlučila da mu ukaže povjerenje da tako mlad živi sam u tom stanu.

    Jednog dana se pročulo da u SŠC ima puno Euro-blokova i keksa koji je bio namjenjen kao užina za učenike te škole. Djeca k'o dijeca, odmah su se dosjetila da odu u školu i pokupe te slatkiše. Među njima je otišao i Haris. Međutim, on od toga nije imao nikakvu korist. Sva roba koju su iznijeli završila je kod Ivanović Miroslava - Mikija.

    Za ovu pljačku su čuli ljudi kojima se nije moglo vjerovati, a među njima je i jedan koji je bio bliža Mikijeva rodbina.

    Upravo taj što je bio rodbina uhapsio je Harisa zbog provale i pljačke škole. Čuo sam za to i meni je bilo sumnjivo da Mikija niko nije privio, iako je on jedini znao i bio kolovođa te pljačke jer je njegova majka znala da tamo imaju ti slatkiši, Miki je organizovao pljačku i jedini ima koristi od toga.

    Taj dan je bilo mirno i zbog toga sam cijeli dan bio pred zgradom, čekajući da se Haris pojavi. Negdje u popodnevnim satima Mikijev rođak, Predrag sa puškom na gotovs tjerao je Harisa ispred sebe gurajućiu ga i udarajući vrhom čizme po cjevanicama. U tom momentu su mi se upalile lampice i shvatio sam da je to sve bila namještaljka da bi se imao razlog za pretres Harisovog stana. To me je jako naljutilo i stao sam pred tog čovjeka i ljutito ga upitao zašto udara to dijete. On mi je kratko odgovorio da je opljačko Srednju školu i da mu idu pretresti stan. Rekao sam mu da on nije policajac I da ga više ne udara i da ću ja kao svjedok poći sa njima u pretres. On mi je odogovorio da sa tim nemam ništa, ali sam insisitoirao i on je shvatio da se ja ne šalim. Iako je bio poprilično u pijanom stanju, uspio je da se kontroliše da ne ispadne naša velika rasprava oko toga.

    Dok smo išli prema ulazu rekao sam mu da neću dozuvoliti da uzme bilo šta iz tog stana što nije ukradenu u školi. Na licu mu se vidjelo nezadovoljstvo, ali se nije usprotivio.

    U toku pretresa, zavirivao je u svako mjesto u koje bi se nešto moglo sakriti. Na jednoj polici je vidio puno flašu viskija. Pokušao je da ga uzme ali sam mu odmah rekao da mu neću dozvoliti da to ponese sa sobom. Pošto u stanu nije pronašao ništa za šta je Haris bio okrivljen, izašli smo iz zgrade. Ja sam mu tu rekao da sada može da ide kod svog Mikija i da će tamo naćI sve što traži. Bilo mu je jasno da znam kakav je plan skovao i bez rijeći se udaljio.

    U tom momentu sam ugledao Boru Radića kako sjedi u svom audiiju ispred zgrade na ulici. Pošto sam dobro poznavao Boru, prišao sam autu i on je otvorio suvozačev prozor. Rekao sam mu šta se ovde sve dešavalo, pošto je Predrag bio pripadnik njegove jedinice, zamolio sam ga da mu oštro zaprijeti da to više ne čini. Rekao sam mu da ako još jednom dođe u moju zgradi da vrši teror da ću se ja lično obračunati sa njim. Boro mi je odgovorio da ne brinem, da će on sa njim razgovarati u vezi toga i da se to više neće to ponoviti.

    Haris je ostao kod kuće i više ga niko nije dirao. Izgledalo je sve kao da se dobro završilo! Međutim, nakon toga tek su nastale prave provokacije. U nekoliko navrata Mikijev otac, Marinko Ivanović, je u pijanom stanju prijetio komšijama sa puškom, pucajući i galameći oko zgrade, vičućI: "Ubiću ja ove ustaše ovde". Tada nisam sumnjao da je to upućeno meni, jer je u ulazu još uvjek bilo nesrpskog stanovništva, pa mi je bilo logično da misli na njih. Vrijeme je pokazivalo da je taj "ustaša" kojeg Marinko pominjao, ustvari bio ja.

    Ubrzo nakon toga sam otišao kao dobrovoljac da branim mještane na brdo Žuč, jer je prijetila opasnost da ga napadnu muslimani sa Kobilje Glave, koji su već uspjeli da zarobe I zvjerski pobiju sve vojno sposobne stanovnike iz sela Grahovište.

    Nakon mog sedmodnevnog boravka na Žući, maoja majka se vratila iz Subotice. Bio sam presretan što ponovo vidim svoju majku. Sve je bilo lijepo i majka mi je prepričavala dožuvljaje iz Subotice, prićajući mi o mom sinu i njegovim vragolijama.

    ...nastaviće se...
  • vogosca_1992- 91909 - 24.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pogibija Pece Kuzmana


    Stanislave,

    veoma dobro se sjećam tog vremena i to iz više razloga. Kao prvo, tada sam nakon sedam dana provedenih na Žuči, od 15. do 21. maja, konačno došao kući u "civilizaciju". Kao drugo, dva dana nakon tog mog povratka ubijen je i moj otac. Bala je to subota 23. maja. Kao treće, na dan kada je moj otac sahranjivan poginuo je Peca. Bio je to ponedeljak 25. maj 1992. godine.

    Ima još jedan razlog zbog čega sve ovo dobro pamtim. Moj rahmetli punac je u to vrijeme živio u komšiluku sa Kršama, a meni je dao da živim u njegovom stanu u Omladinskoj ulici. Taj dan kada se sve to desilo u Kršama, moj punac i punica su bili na sahrani moga oca i tako su zbog smrtnog slučaja izbjegli da budu saučesnici u toj tragediji.

    Sve ove što sam naveo, u mojoj glavi mi potvrđuje da je tragedija u selu Krše bila 25. maja 1992. godine!
    vogosca_1992- 91779 - 10.12.2014 : Stanislav Vogošća - best (0)

    Ispravka datuma pogibije Mome Škrkara


    Željko ipak je moja greška u vezi datuma pogibije Mome Škrkara.
    Tako bih te zamolio da u naslovu 8-mi isparaviš na 9-ti a u predzadnjoj rečenici izbaciš "tog 8. ili".

    Unaprijed hvala!
    vogosca_1992- 91763 - 09.12.2014 : Stanislav Vogošća - best (4)

    Na današnji dan, 9.12.1992. godine: Željko- Momo Škrkar


    Na današnji dan je, kako piše u mom naslovu ukoliko me pamet ne vara, poginuo Momo Škrkar, kako su ga zvali u društvu jer mu je ime bilo Željko, a kršteno Momo.

    Tog dana je krenula opet ona, nakon 6 meseci, ofanziva na Žuč, mislim kota 850. A onda je pala granata mađu naše vojnike, mislim njih 4-5, među kojima je bio Momo a i moj stric Mitar. Momo je preminuo od gelera granate na licu mjesta, a Mitar (ili Cole kako smo ga zvali) je bio ranjen ispod ruke.

    U trenutku kada se to dešavalo, moj stari je krenuo do njih da ih obiđe i na pola puta do njihove linije prema njemu je išao njegov brat Cole i vukao pušku po zemlji!

    Moj ga otac pita: "Što vučeš tu pušku?"
    On mu reče: "Ma, ranjen sam!"

    Stari u početku pomisli da se šali, ali kada je podigao ruku vidio je koliko je "sati"! Upita ga šta je sa ostalima, a Cole mu reče da je njih još nekoliko granata bacila u onaj snijeg i blato i da je on jedini došao svijesti a između ostalog po njegovom zapažanju, da je Momo izgledao jako loše i da ne vjeruje da je preživio!

    Stari ga posla za bolnicu, a potom pozva komandu da pošalju pomoć kako bi se izvukli ranjenici. Međutim, kada je došao na mjesto gdje je pala granata vidio je da više nikoga nije bilo, sem nekoliko njih koje je pogodila granata!

    Tako je tog 9. decembra 1992. godine poginuo Momo, koji je važio za jako dobrog čovjeka i kod čijeg oca su vjerujem mnogi dolazili u onu kafanu kod Vogošćanske petlje!

    Slava mu!

    P. S. Mislim da o Momi do sada niko nije pisao na ovom sajtu. Zbog toga bi bilo dobro ukoliko bi i drugi koji su ga poznavali napisali poneko zapažanje o njemu.
    vogosca_1992- 90279 - 22.05.2014 : Stanislav Vogošća 1 - best (4)

    Na današnji dan: Petar - Peca Kuzman


    Na današnji dan (barem ja imam takve informacije) život za Republiku Srpsku i srpski narod položio je Peca Kuzman. Iako u datumu pogibije piše 25. maj 1992, on je na taj dan sahranjen nakon tri dana traženja njegovog tijela!

    Peca je bio moj komšija u Krivoglavcima, iako ga se ne sjećam jer sam bio mali, za njega su svi imali riječi hvale. Ispričaću vam za jedan detalj o njemu. Kada je ratni vihor već uveliko zviždao Sarajevom i kada se već oskudjevalo sa namirnicama, u Krivoglavce je došao kamion humanitarne pomoći, Peca je dijelio brašno, i tada je iz jedne kuće pozvao i našeg komšiju muslimana, Hajru, da dođe i rekao mu nakon što mu je dao vreću brašna:

  • "Hajro dok mi imamo jesti imaćeš i ti i tvoja djeca". U istom trenutku, taj jadni čovjek je zaplakao!

    Tog 23. maja 1992. godine, Peca se zajedno sa svojim saborcima uputio se u selo Krše (nažalost bez donošenja zvaničnog naređenja već na insistiranje Joje Tintora) i bez pogovora poslušao dotičnog da se ode i uspostavi kontrola na tom područiju uz lojalnost stanovništva tog sela vlasti u VogošćI.

    Nažalost dočekani su neprjateljski! U tom događaju sa Pecom je bio i moj pokojni stric Zajko. Došli su na jedan dio sela gdje je put išao u desno i u lijevo, Zajko je otišao desno gdje ga je na njega sa jedne kuće kuće otvorena rafalna paljba ranivši ga metak koji se odbio od zolje koju je imao na leđima i pederao ga po lopatici! Peca je otišao u lijevo gdje je (kako se predpostavlja po onome što je kanije viđeno) izašao pred dvojicu naoružanih muslimana koji su bili u rovu i na njega otvorili paljbu, a Peca prije nego što je posustao uspio je uzeti i baciti bombu na njih koja ih je usmrtila!(*)

    Nakon toga se u komandu vraćaju borci gdje moj otac pita brata Zajku šta je bilo a Zajko mu odgovara da je lakše ranjen i da je u redu a na pitanje jesu li se svi vratili Zajko mu kaže da jedino nije Peca! Nažalost tog dana smo ostali bez čovjeka koji je dosta pružio i mogao još dosta toga da pruži svom narodu.

    Takođe bih zamolio Vogošćanina Pravog i druge, ako se sjećaju ovoga događaja da kažu svoj sud o ovom članku jer sam ga posvetio čovjeku koji to zaista zaslužuje. Takođe bih zamolio da mi se pojasni da li je ovo jedini okršaj sa selom Krše u maju 92. ili je bio još jedan, pošto se u nekim propagandnim muslimanskim dokumentarcima kaže da je u tom okršaju poginulo 40 "četnika"!

    (*)Iz nepoznatog razloga, koga nećemo nikada saznati, Peca dan prije odlaska na selo Krše i pogibije kod mog starog ostavlja svoju automatsku pušku i uzima snajper ne sluteći da će sutradan biti u pješadiskom oružanom sukobu gdje dotična puška nema nikakav poseban značaj i samim tim doći u situaciju da, u mučkom i iznenadnom napadu na naše momke, izgubi život!
  • vogosca_1992- 81831 - 22.01.2013 : Neko Banjaluka - best (4)

    Momčilo Močević - Moca


    Šta reći o Momčilu Močeviću - Moci? Bivši bokser, tih i povučen momak. Bio je jako hrabar borac.

    Otac mu je poginuo 1992. godine u Hotonju od snajpera, a majka je čitav rat provela u porodičnoj kući u Hotonju, takoreći na samoj liniji.

    Svi oni koji su poznavali Mocu još uvijek ga imaju u lijepom sjećanju.

    Moca je u par navrata rekao da neće dočekati kraj rata. I tako je i bilo! Poginu je u maju na Moševičkom brdu, od metka koji je ispaljen sa turske strane. Glava mu je samo klonula na zemlju. Dok smo ga izvlačili na lice mu se nakupilo blata. Tu sliku još uvijek vidim pred očima.

    Nakon sahrane je pronađen njegov dnevnik u kojem je u vise navrata napisao:

  • "Znam da neću preživjeti rat, poginuću od jednog metka!"

    Ova slika je nastala na Ilidži 1993. godine.



  • vogosca_1992- 81830 - 22.01.2013 : Neko Banjaluka - best (3)

    Mali Francuz


    Nikome nije bilo jasno zbog čega je Mali Francuz došao da se bori sa nama.

    Bio je sitan, ali jako spretan, mlad momak. Imao je lice dječaka, i lijepu facu bebe. Meni se činilo se da nije dorastao ni za kafanu, a kamo li za rat. Međutim, njegova hrabrost je bila velika i neupitna.

    Rat je preživio ali je nakon njega poginuo u okolnostima koje su dosta čudne i meni nepoznate.

    vogosca_1992- 79479 - 13.11.2012 : Stari Blizo - best (4)

    Kalašnjikov u bojleru


    U toku '92 godine u Vogošći je bila prava najezda izbjeglica sa područja Visokog, Zenice, pa čak iz Bugojna. Bilo je tu i porodica koje su izbjegle iz Pofalića. Pored toga, bilo je i onih domaćih sa rubova Vogošće, kojih nužda nije natjerala da dođu u Vogošću.

    Ova moja priča je o jednoj mladoj porodici koja je jedva izvukla živu glavu iz sarajevskog naselja Pofalići. Neću na ovom mjestu pominjati njegovo ime i prezime, pa neka se u ovoj priči samo zove Slavo.

    Slavo je bio jako mlad čovjek, tek što je formirao svoju porodicu. Imao je suprugu, sina u pretškolskom uzrastu i jako malu kćerkicu. Inače, i Slavo je do početka rata radio u Pretis-u. Na očevom imanju u Pofalićima su napravili kuću i srećno živio sa svojom porodicom.

    Onog kobnog 16. maja, Slavo i njegova porodica su jedva uspjeli izvući žive glave iz Pofalića. U Vogošću su došli bez igdje ičega, takoreći goli i bosi. Supruga mu je rodom iz okoline Visokog, pa je mislio da nju sa djecom pošalje kod njene majke. Međutim, i Srbi iz Visokog i okoline su ubrzo nakon toga došli u Vogošću.

    Slavu je bio potreban smještaj zbog dječice. Srećom, bilo je toplo pa pa je dosta izbjeglica spavalo vani. Slavo je spavao je kod nekih poznanika, dok se nije uselio u jednosoban stan u trećoj zgradi u ulici Moše Pijade. Odmah potom je i mobilisan. Nešto kasnije se preselio u stan koji se nalazio upravo ispod mene. Pošto smo se već ranije poznavali, počeli smo i da se družimo, naravno kada su nam to obaveze dozvoljavale.

    Jednom prilikom se sretosmo na ulici u PVFO. Išao je sa sinčićem koji je jaukao. Jednu svoju ruku je držao podignutu, skoro u visini ramena, ali i malo savijenu u laktu. Oko ruke mu je bila omotana vojnička bluza, pa ništa nije primjećivao.

  • "Žta je malim, zašto plače?" - upitah Slavu.
  • "Ranjen sam pa dijete zbog toga plače." - odgovori on.
  • "Treba li ti pomić?" - upitah.
  • "Ne treba, upravo dolazim iz Doma zdravlja!"

    Nešto kasnije svratih do njega i on mi ispriča gdje i kako je ranjen. Pričao je hladno, baš kao da mu se nije ništa desilo.

  • "Ma, važno je da nije u glavu!" - reče Slavo.

    U tom trenutku stiže i kafa, a uz nju započe Slavko svoju priču o bjegu iz Pofalića. Pričao je o strahotama koje su doživjeli i vidjeli.

  • "Da ti ispričam šta sam doživio u stanu u kome sam bio prije nego što sam preselio u ovu zgradu!" - započe Slavo svoju priču.

    Odem ti ja jednu smjenu na liniju, pa se vratih uprljan k'o svinja. Jedva sam čekao da dođem kući i da se okupam. Pošto je bilo struje, kažem ženi da uključi bojler, a ona mi odgovori da ga je ona već uključivala ali da ne radi. I doista, ustanem ja i uključim prekidač ali kontrolna lampica ne radi. Odvrnem osigurač i promjenim licnu na osiguraču, zavrnem osigurač i ponovo uključim prekidač. Međutim, ono ponovo nestade struje. Ponovo uradim isto. Osigurač ponovo pregori. Ja ti nakon toga nazovem našeg električara Bastaša i zamolim ga da dođe i da mi popravi bojler. Kada je došao, on prvo ponovi ono što sam i ja radio. Opet nema struje! On zatim skinu poklopac od instalacije i pregledao instalaciju koja bila ispod bojlera. Pipkao je žice probnom lampicom, a zatim reče da je sve ispravno. Ponovo stavi osigurač i uključi. U tom trenutku u bojleru odjeknu mala eksplozija. Nije mu preostalo ništa drugo, već da skine pokolac na bojleru. Odvrtao je zavrtanj po zavrtanj. Nakon što zartnjevi malo popustiše iz bojlera šiknu voda. Kada je u potpunosti skinuo poklopac iz bojlera se pojavi Kalašnjikov.

  • "Vidi ti njih Slavko, kako su se spremali protiv nas Srba!" - uzviknu moj električar Bastaš.

    Puška u bojleru je pravila kratak spoj, pa se voda nije mogla zagrijavati.

    I ova puška koju je Slavo pronašao u bojleru je još jedan dokaz da su se muslimani masovno spremili za rat protiv Srba, a sada pokušavaju da se predstave kao žrtve srpske agresije.

    Iz ovog primjera, a i mnogo drugih o kojima su pojedinci pisali na ovoj stranici, izvodi se jasan zaključak, da su se muslimani za rat počeli pripremati mnogo prije Srba. Izgleda da smo mi u svemu tome bili samo pasivni posmatrači i da smo im slijepo vjerovali.

    Pozdrav, Stari.
  • vogosca_1992- 20537 - 08.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ratno sjećanje - Omladinska ulica


    Početkom rata sam stanovao u Omladinskoj ulici. Naša vlast je nudila muslimanima realnu podjelu Vogošće. Njihova opština Vogošća je trebala da bude od Sprtskog centa i desnom stranom puta do Kobilje Glave. Taj dio je bio naseljen pretežno muslimanima. Lijeva strana puta je bila naseljena 100% srpskim življem.

    Naše vlasti su tu granicu dugo poštovale i nisu htjeli da je povrijede. Uvidjevši da muslimani ulaze u rat bez pokušaja da se dogovore mi smo iz bezbjednosnih razloga odlučili da naše linije pomjerimo do samog kraja Omladinske ulice.

    Živio sam ma samom kraju Omladinske ulice kada je Boro zaposjeo opštinu i stanicu milicije. Kada je nastalo pucnjava u Vogošći, ja sam izašao na balkon. Muslimani iz sela Uglješići su se raspoređivali na borbene položaje.

    Kad se sve smirilo, komsije muslimani su mi rekle da ako sljedeći put izađem na balkon oni će pucati u mene. Postalo mi je jasno koliko je situacija bila ozbiljna, pa sam se dobrovoljno prijavio kod Brenje u njegovu četu.

    Naši vojnici su u to vrijeme čuvali stražu kod Sporskog centra i to isključivo noću. Tako sam i ja sa njima stražario, a u jutro kada bi svanulo, ostavljao sam pušku u hotelu "Biokovo" i vraćao se u stan na spavanje koji se nalazio u muslimanskom dijelu.

    Mnogi Srbi, stanovnici Omladinske ulice, su odlazili na spavanje u sigurnije dijelove Vogošće kod rodbine i prijatelja. Muslimani iz Ugorskog i Uglješića su bez ikakve kontrole ulazili u Vogošću, kao što su i muslimani iz Vogošće nesmetano odlazili u ova prigradska naselja. Ovo je bila naredba naših civilnih vlasti.

    Sada, kada se sjetim tih dana digne mi se i ovo malo kose što je ostalo na mojoj glavi. Iz bezbednosnih razloga sam odlučio da se prselim kod roditelja u sigurniji dio Vogošće.

    Kako pregovori sa muslimanima nisu imali uspjeha, Tešini vukovi samovoljno odluče da počnu patrolirati danju po Omladinskoj ulici. To je bio odličan potez, jer smo muslimanskom stanovništvu dali do znanja da je taj region pod kontrolom srpskih vlasti. Poslije nekoliko dana izmjestili smo naša stražaska mjesta do samog kraja Omladinske ulice i postavili dnevne straže, tako da je kompletno naselje bilo zaokruženo pod našu kontrolu.

    Stanovnicima Uglješića je bilo dozvoljeno nesmetano kretanje po Vogošći. U avgustu su naše linije pomjerene u pravcu Ugorskog pa su Uglješićani ostali u okruženju. Poslije toga muslimani iz Uglješića su otišli u pravu Saobraćajnog fakulteta.

    Te linija je ostala nepromjenjena do kraja rata.

    U toku rata, muslimani iz tog dijela Vogošće su se na linijama odbrane sretali sa našim borcima i vodili razgovore. Kada bi oni završavali smjenu rekli bi nam da veše ne izvirujemo jer na liniju dolaze Sandžaklije pa bi mogli da nas pogode.

    Pretpostavljam da je taj njihov odnos prema nama bio posledica poštovanja zbog našeg korektnog ponašanja prema njima na samom početku rata.
    vogosca_1992- 10296 - 31.08.2006 : Bivsi Ucenik - best (0)

    Kako je počelo u Vogošći


    Gospodine Ovčina,

    Iako sumnjam da ste ovaj tekst napisali Vi, jer isti ima gramatičke greške, koje su Vama kao profesoru srpskoga jezika nedopustive, prije svega da Vas pozdravim kao bivšeg nastavnika i komšiju, a onda da odgovorim, na ovaj članak.

    Kamo sreće da je u muslimasnkom narodu u Vogošći, preovladalo Vaše razmišljanje! Zasigurno bi Vogošćom manje krvi poteklo, ne bi bilo izbjeglica i žrtava sa obje strane, ne bi bilo ovoliko sirotinje, a Vogošća i njeni Vogošćani bi se u svijetu poznavali kao Danica među zvijezde, što su uvijek bili.

    Nažalost, muslimani su posli za putem Emine Baručije, njenog muža Zahida, i putem Derviša đuderije, koji su odmah na početku rata, bez ikakvog razloga otvorili vatru na srpske kuće i stanove, a onda i muslimane odveli na onu kasapnicu kod pretisove kapije.

    Nakon toga, đuderija je hrabro pobjegao u Austriju, a svoje naivne sunarodnike zadojio mržnjom da je bez potrebe potekla rijeka krvi.

    Zahvaljujući takvoj nakaradnoj politici, umjesto doktora nauka, magistara, vrsnih umjetnika i sportista, Vogošća je sada samo poznata po golubaru Picetu, Enesu Duraku i Ačkarima, kojih se i ratni zločinac Amor Mašović odriče i stidi.

    Zahvaljujući njima, ali i s druge strane Krajišniku, Karadžiću i Mandiću, Vogošćani ne žive više u Vogošći, nego se potucaju, ko Čifuti po pustinji šesnaest godina.

    Samo se bojim da se i Vogošćanima, kao Čifutima ne desi, da pustinjom tumaraju 400 godina, a Vi kao jedan pošteni musliman, kojih Vogošća ima na stotine, ne nastradate od ruke golubara Piceta, koji je smakao i poštenog Ibru Softića.

    Ja zaista cijenim Vaše razmišljanje da Vogošća treba Vogošćanima, a ne nekim poludivljim primitivcima, ali kako da se Vogošćani vrate u Vogošću, kada su ovi gore zločinci na slobodi, kada se na zemlji koja je prije rata bila dodijeljena Srpskoj pravoslanoj crkvi za gradnju crkve, sada pravi džamija, i sad je ta munara na zvaničnom grbu Vogošće umjesto fabrika, po kojima je prije rata bila poznata čitavoj Evropi i Balkanu, i sve do Bliskog Istoka, i zahvaljujući kojima je Vogošća bila druga opština po životnom standardu u čitavoj bivšoj SFRJ, kako jedanaest godina nakon paljenja dvanaest srpskih sela( neposredno nakon 23. 02. 96 ) na području MZ Blagovac, braća Halilovići, koji su popalili ta sela i dalje na slobodi, a imovina ni obnovljena, ni vraćena u posjed, niti je plaćena šteta vlasnicima popaljenih kuća. Kako da se Vogošćani vrate u Vogošću, kad se na lokalitetu Slatinsko - naseljeno mjesto Vrapce, obučavaju mudžahedini?

    U koju školu da idu djeca, kad se škola zove Zahid Baručija, koji je kriv za potoke i srpske i muslimanske krvi? U kojoj fabrici da rade prijeratni Vogošćani, kad im je dokumentacija uništena, ( ili je sadašnje vlasti opstruišu da dadnu), i kad za mašinama sada rade čobani, i kad velikim preduzećima rukovode zločinci poput Akifa Šabića koji je kriv za Čemerno, koliko i sam Enes Durak?

    Zato, komšija, ako želite svoje prijeratne komšije Vogošćane da vidite u Vogošći, najprije poradite da se zločinci smjeste iza rešetke, da se na amblem Vogošće stavi prikladan simbol, po kojem je Vogošća poznata od postanka, a ne simbol koji iritira polovonu, a možda i visš prijeratnih građana, i poradite malo ažurnije oko povratka imovine, odnosno oko pravične naknade za poslije-dejtonsku namjerno uništenu imovinu, za koju se izvršioci znaju, i na kraju da rasformirate teroristički kamp na Slatinsku, a pomenuti rejon deminirate.

    Toliko
    Srdačan pozdrav od bivšeg učenika.

    Idi na stranu - |1|2|