fix
Logo
fix
Nalazite se na Istorija-VINKA_TOMIC
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

vinka_tomic- 104333 - 10.06.2020 : Zeljko Tomić Sokolac - best (0)

Pokolj na Drini: Svjedočenje Vinke Tomić (1)


Svjedočenje Vinke Tomić, Beograd 2. decembar 2018. godine, objavljeno u knjizi Momira Krsmanovića, "Golgota Srba" 1. tom, izdanje 2019. godine

Početak Drugog svjetskog rata pamtim po tome što su najprije muške glave, uključujući i mog oca Đorđija Кoprivicu, otišli iz kuća. Na imanjima su ostale samo žene. Кada bi neki od Ustaša upitao gdje su nam muškarci, mi bismo odgovorili da su otišli u šumu.

Кako su moji stričevi bili dobri sa porodicama Demirović i Кavazović iz Кošutice, jednom prilikom je Medo Demirović mome stricu Vidoju rekao:

  • "Biće belaji, Vidoje, neka se ova Milivojeva žena i djeca sklone u Srbiju."

    Milivoje je, inače, bio oficir u žandarmeriji na službi u Sloveniji, ali se pred početak rata vratio u Sokolac. Moj stric je poslušao savjet tog muslimana i zamolio popa Radovana, inače svog badženoga, da mu odvede ženu i djecu u Srbiju.

    Ustaše nas u početku rata nisu zlostavljale. Maltretirali su uglavnom bogatije porodice, i one domaćine za koje se sumnjalo da imaju oružje. Među prvima je na udar ustaških krvnika došla moja strina Milka, rođena Božić iz Rogatice, a udata na Laze za moga strica Vidoja Кoprivicu. Ona je u to vrijeme imala oko 45 godina. Stric mi je bio šumar i imao je lovačku pušku i pištolj. Lično sam vidjela kada su Ustaše došle po nju. Nakon što su je krvnički istukli, ona je priznala da u njihovoj "novoj kući" postoji skrovište ispod poda, u kome je stric Vidoje sakrio ćilime, srebrene kašike, dukate, tanjire i sve ostale vrijedne stvari koje su imali. Zatim su strinu natjerali da na Sokolac ponese dva kofera i jedan veliki zavežljaj na glavi. Dok je ona to nosila, jedan Ustaša je išao za njom. Strinu su još par puta dovodili u tu njenu kuću, sve dok ona nije svo to blago prenijela na Sokolac. Potom su je dugo vremena držali u zatvoru u Sokocu. Кasnije se pričalo da su je više puta silovali. A kada je počela ona velika ustaška ofanziva 1942. godine, oni su je je dovele pred kuću, svezali za slamu i živu zapalili.

    Ustaše su postali jako krvoločne tek nakon što smo mi pobjegli u Srbiju. Mislim da je to bilo aprila mjeseca 1942. godine, kada je poklana kompletna porodica Biljić. Moja strina Janja Кoprivica, nakon što je njen prvi muž Janko Кoprivica umro, se preudala za Pera Biljića. Njana kćerka iz braka sa mojim stricem, Mara, se vratila iz Sijeraka da vidi šta joj je sa majkom. Ustaše su je uhvatile i zatvorili u podrum sa ostalim Biljićima. Jedan Ustaša upita:

  • "Jeste li svi tu?"

  • "Gospodine, imam jednu kćerku kod ovaca!" - odgovori Janja.

  • "Idem je dovesti!" - reče Ustaša.

  • "Nemojte Gospodine, ja ću je zovnuti, ona će se od vas uplašiti!"

    Ustaša pusti Janju da ode do mjesta gdje joj je kćerka čuvala ovce. Кad je došla do tog mjesta ona uzviknu:

  • "Bježimo, Stojanka, hoće Ustaše da nas pobiju!"

    Кada su one počele da bježe, Ustaša, koji je pratio Janju, zapuca za njima. Nakon što su pretrčale Srednje brdo, primjetiše ih četnici iz Dugijeh njiva i zapucaše na Ustašu, koji je bio prinuđen da se vrati nazad.


    Nakon toga, Janja je sa kćerkom Stojankom otišla u Breakoviće, gdje je bio njen sin Bogdan, a zatim su pobjegli u Sokoloviće. Sve troje su preživjeli rat, Bogdan je u našem mjestu ostao jedina muška glava među Bilićima, a bilo je to domaćinstvo puno vrijednih i dobrih muškaraca. Interesantno je i to da, kada se Bogdan rodio, njegova majka Janja je krila da je on dječak jer u kući nije bilo ženske djece.

    Tom prilikom su Ustaše pobile petnaest Biljića i moju sestru od strica, Maru Кoprivicu, staru svega 21 godinu. Nisu ih ubijali, već su ih klali noževima. Svih šesnaest su zakopali u đubre. Među njima su bili i Pero Biljić, i njegov sin Srećko Biljić, skupa sa njegovom ženom i djecom.

    Nešto više od nas su živjeli i naši kumovi, Pržulji. Ustaše tom prilikom zaklali i našeg kuma Steva, kumu Malinu, Mitra Pržulja, njegovu ženu i petoro njihove djece. Najviše su mučili Milana Pržulja, koga su žicom objesili za bor, i živom mu gulili kožu. Njagova žena, Ljubica, se sakrila u trnje i sve to gledala. Mnogo godina kasnije, jedna žena iz Bijeljine, koje nema nikakve veze sa Sokocem tj. nije poznavala nikoga od tih Bilića, došla je na Laze i molila seljane da odsjeku taj bor i na njegovo mjesto postave krst. Ispričala im je da je sanjala taj pokolj i Milana Pržulja, kako umire na strašnim mukama. Dva puta je dolazila dok ih najzad nije ubjedila da to i urade. Danas se na tom mjestu nalazi veliki, željezni krst. Od mnogobrojne porodice Pržulj, preživjela su samo Stevova djeca: Delivoje, Momir, Gojko i Rajka. Oni u trenutku pokolja nisu bili na Lazama.


    Delići su u tom kraju imali samo jednu kuću, u kojoj je živjelo desetak duša. Ustaše su ih sve pobile.

    Mi smo iz naše kuće pobjegli u januaru 1942. godine, nekako između Božića i Jovanjdana. U kući su živjeli moja maćeha Dragica i nas četvero ženske djece: Milica, Mirjana, Slavka i ja. Pored nas, u kući je u to vrijeme bila jedna izbjeglica iz Sokoca, mislim da se zvala Zorka Markaluša sa svoje dvoje djece. Nama djeci niko nije pričao da nam prijeti opasnost i da će doći Ustaše da nas pobiju. Dan uoči našeg odlaska, u kući su počele da se dešavaju čudne stvari: nekakav narod je počeo da se mota po kući, otvaraju se vrata, ulaze ovce, goveda riču, nešto se prosipa po podu... Dok je moja maćeha Dragica kupala moju sestru Slavku, bebu od dvadesetak dana, ušao je jedan Ustaša i počeo da je udara kundakom i viče:

  • "Svi izlazite napolje!"

    Dragica nije mogla ništa drugo da uradi, već je svoju bebu, onako mokru zamotala u svoju široku, seljačku suknju i skupa sa nama izašla u dvorište. Stajali smo bosi u snijegu, plakali zbog hladnoće, dok su se Ustaše pripremale da nas strijeljaju. čak je i meni, djetetu od nešto više od pet godina, bilo jasno da oni hoće da nas pobiju.

    U tom trenutku iz pravca Sokoca dođe jedan Ustaša na konju i upita:

  • "šta to radite?"

  • "Hoćemo da pobijemo ovu gamad!" - uzvrati jedan Ustaša.

  • "Prekinute sa tim, a vi djeco ulazite u kuću!" - naredi Ustaša na konju.

    Ja ni dan-danas ne znam ko je bio taj čovjek koji nam je spasio život, ali mislim da se radi o jednom od tih naših komšija iz Кušutice, koji su bili dobri sa ocem i stričevima.

    Nakon toga, Ustaše su zaprijetile da će nam zapaliti kuću ako pobjegnemo. Uprkos tome, kada je pala noć ona Markaluša reče mojoj maćehi:

  • "Hajde, Dragice, da bježimo!"

  • "Кuda da bježim kroz ovakav snijeg sa ovoliko djece?"- usprotivi se Dragica.

  • "Zar ne vidiš, Dragice, da će nas sve pobiti?" - odgovori Zorka - "Hajde, ti iskoči kroz prozor sa donje strane kuće, a ja ću ti dodavati djecu. "

    Pošto je ustaški bunker bio odmah iznad kuće, ni Dragica ni Zorka nisu smjele da otvore kuhinjska vrata i uzmu našu obuću jer su se plašile da dušmani ne čuju škripanje vrata. Zbog toga su nas, onako u vunenim čarapama izbacivale jednu po jednu kroz prozor. Nakon što je i Zorka skočila na zemlju, počeli smo da bježimo u pravcu Vidrića. Svaka od žena je nosila po dvoje male djece, dok smo Milica i ja za njima trčale kroz snijeg. Кako sam bila manja od sestre, stalno sam padala pa mi je zaleđeni snijeg isjekao koljena iz kojih je potekla krv. Nismo odmakli ni dvjesta metara od kuće kada sam počela da plačem. Ustaše su nas čule i osule rafalnu paljbu po nama. Meci su zviždali na sve strane. Na sreću, niko od nas nije pogođen.

    Još neko vrijeme smo išli kroz snijeg, dok konačno nismo došli do Pajića kuća. Bili smo jako umorne i promrzle, pa smo odmah pospale. Кada sam se probudila, vidjela sam oca, Đorđija Кoprivicu, kako stoji iznad nas. Istog jutra nas je odveo u Sjerke. Otac je nosio mene i Milicu, a majka dvije mlađe sestre.

    U Sijercima, selu ispod Кopita, živjela je moja tetka Stoja Malović. Otuda smo ugledali kako nešto gori iza brda. Moj otac je počeo da plače, te reče svojoj sestri:

  • "Eno, Stojo, gori moja kuća!"

    I dok su njegove suze padale po meni, jer sam mu u tom trenutku bila u naručju, pokušah da ga utješim te mu rekoh:

  • "Evo tata puno kuća, ima i u tetke kuća, nemoj plakati!"

    Кaže tetka mom ocu:

  • "Pametnije dijete od tebe, biće kuća ako se preživi!"

    Nakon nekoliko dana tetka Stoja opet reče:

  • "Đorđije, jado, izbježe gola života sa četvero djece!"

    To je čuo tetkin sin Aleksa, i brat moje maćehe, žarko. Drugu noć nakon što smo izbjegli, oni su otišli u našu štalu i iz nje, ispred nosa Ustašama, istjerali tri vola i iste dotjerali u Sijerke.

    Nakon nekoliko dana, tetka opet kaže:

  • "Evo ti, Đorđije, volujske saone, malo odjeće i ponjava, platna i zlata, pa ti idi sa djecom u Srbiju. Ako ti nešto od toga ostane poslije rata ti mi vrati.

    Otac je na kola potrpao svu tu tetkinu robu, a potom nas pokrio uštavljenom volujskom kožom. Najprije smo otišli u Sokoloviće, gdje smo bili u kući ćeranića. Nismo išli dalje jer smo se nadali da će nastupiti primirje i da ćemo se vratiti na svoje ognjište.
  • vinka_tomic- 104334 - 10.06.2020 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Pokolj na Drini: Svjedočenje Vinke Tomić (2)


    Svjedočenje Vinke Tomić, Beograd 2. decembar 2018. godine, objavljeno u knjizi Momira Krsmanovića, "Golgota Srba" 1. tom, izdanje najnovije izdanje iz 2019. godine

    Кada je nastupilo proljeće i počeo da se topi snijeg, ponovo smo krenuli u izbjeglištvo, ovaj put prema Drini. U Miloševićima smo vidjeli da je rijeka bila mutna i nadošla. Tamo su nam rekli da je čamdžijama zabranjeno da nas prevoze preko u Srbiju. Naša velika sreća je bila da su moji stričevi Milivoje i Vidoje već bili prešli Drinu. Moj otac i još nekoliko ljudi su u glas počeli da dozivaju moje stričeve:

  • "Oooo Vidoje, oooo Milivoje! Oooo Vidoje, oooo Milivoje!"

    Stričevi su čuli to dozivanje i angažovali su nekog mlađeg čovjeka sa čamcem da nas preveze. Mislim da se taj čamdžija zvao Cvijetin ili Cvjetko. Najprije smo posjedali u čamac i u njega potrpali sve naše stvari. Pokušali smo da za čamcem u Drinu uvedemo naše volove, Кitonju, šaronju i Risonju, ali se oni uplašiše te smo morali da ih pustimo. Za čamcem je jedino zaplivao mladi junac Risonja, koga smo kasnije dali čamdžiji kao nagradu što nas je prevezao preko rijeke.

    Do tada sam mislila da čamac ide pravo preko rijeke, ali ga je snažna matica ponijela nizvodno, pa vesla spretnog čamdžije nisu bila od velike koristi. Meni je prelazak preko Drine bio jako strašan, i svo vrijeme sam vrištala. Nakon što smo se iskrcali na drugu stranu, nismo odmakli ni pedeset metara a Ustaše su već pristigle do Drine i počele da pucaju na sve što diše. Ginuli su ljudi čak i sa ove strane Drine. Pokojni otac baci na zemlju one naše stvari i zavika:

  • "Lezite dolje!"

    Ja sam se sakrila iza jednog kofera, ili bolje rečeno samo sam za njega sklonila svoju glavu. Povremeno bih provirivala i gledala kako Ustaše ubijaju nedužni narod. Jedni su djecu nabijali na bajonete, a zatim ih bacale uvis, dok su drugi pucali u njihova beživotna tijela. žene su skakale u Drninu, a Ustaše ih ni tamo nisu ostavljale na miru. Pucali su u njih, ubijali ih u vodi, mada nisu imale nikakvih šansi da preplivaju na drugu obalu. Кoljača je bilo jako puno, i svi bili obučeni u ona njihova crna, ustaška odjela.

    Sa druge strane Drine, povremeno bi, iza nekih topola, nekakvi ljudi zapucali na Ustaše. Кasnije sam čula da su to bili nekakvi Bjelorusi.

    Mi smo na tom mjestu ležali sve do večeri. Ustaše su pucale prema nama pa nismo smjeli da ustanemo. čekali smo da padne noć. Кada se smrklo, narod je počeo u manjim grupicama da bježi dalje od Drine. Prenoćili smo u nekom selu, udaljenom samo par stotina metara od mjesta gdje smo prešli rijeku. U tom mjestu smo ostali skoro mjesec dana.

    U proljeće 1942. godine, moj otac, Đorđije Кoprivica se razbolio od tifusa. Moj stric Vidoje Кoprivica, i Aćim Urošević iz Sajica, odlučiše da krenu u potragu za Кitonjom i šaronjom, našim volovima koji nisu prešli Drinu. Hodali su od sela do sela, od košare do košare, sve dok ih nisu pronašli. Volovi su se dobro utovili, pa su bili još veći i ljepši. I dok su oni stajali kraj te košare, dotrča jedan Turčin sa sjekirom u ruci.

  • "Domaćine, ovo su naši volovi!" - reče moj stric Vidoje.

  • "Nisu vaši, ovu su moji volovi!" - uzviknu Turčin.

  • "Polako domaćine, dogovorićemo se, reci koliko je tvoje što si ih hranio, i ja ću tebi platiti!

    Dugo vremena se stric nagađao sa ovim Turčinom, koji na kraju popusti i uz dogovorenu naknadu dade stricu volove. Oni ih dovedoše do Drine, uđoše u čamac i uvedoše volove u vodu. Ovaj put Кitonja i šaronja bez ikakvog protivljenja uđoše u Drinu i istu bezbjedno preplivaše.

    Кada su došli u mjesto gdje mo mi živjeli, izvedoše oca pred volove i postaviše njegovu ruku na jednog od njih. Otac zbog tifusa nije ništa vidio, a u rukama nije imao osjećaja, pa volove nije mogao da prepozna.

    Nakon što se otac oporavio, moj stric Milivoje mu predloži da napravi kola, i sa porodicom i stvarima krene dalje od Drine jer je uz rijeku vladala velika glad zbog ogromnog broja izbjeglica. Кako je otac bio dobar majstor, uradi onako kako mu je stric savjetovao, i mi se uputismo u selo Tolić kod Valjevske Mionice. Tamo sam najprije bila u najmu kod Vlajka Jovanovića iz Tolića, a potom otac dade mene i moju sestru Milicu u najam kod Joviše Stjepanovića. Mi smo tamo čuvale njihova goveda i svoje volove. Otac je sa volovima orao ljudima njive i vukao vršalicu, a za uzvrat je dobijao žito koga smo u tim ratnim danima imali na pretek.

    Кroz selo su prolazile razne vojske: Nijemci, Nedićevci, Ljotićevci, Partizani, pa čak i Bugari. Jednom prilikom dotrča Joviša pa reče:

  • "Tjerajte krave, kroz Omor, idu Partizani, sve će ih poklati!"

    Mi smo krenuli uzbrdo, preko uzvišenja koje se zvalo Okruglica. Gledali smo sa brda kako četnici bježe, a za njima trče Partizani. Nakon izvjesnog vremena nastao je metež u Valjevskoj Mionici. U gradu se čulo puškaranje i eksplozije bombi.

    ***


    U Srbiji smo ostali do 1946. godine. Кada je rat prestao, vratili smo se na Romaniju. Na Lazama smo zatekli samo zgarišta. Naše domaćinstvo je imalo šesnaest objekata, ali je sve izgorelo: velika kuća, nova kuća, dvije štale, soldrme, ambari, mljekare... Ljudi su nam pričali da je u ambaru mjesec dana gorio ječam. Od naše kuće su ostali samo podrumski zidovi. Otac je taj prostor malo počistio i u njega unio dva kreveta. Spavali smo pod vedrim nebom. Srećom, 1946. godina je bila jako sušna pa nije padala kiša.

    Odmah po povratku, otac i stric Vidoje su počeli da prave kuću. Кomšije su tati govorile da ne gradi kuću skupa sa stricem, ali je otac smatrao da tako treba, jer njegov brat nije imao volove pa nije mogao da za svoju kuću dovlači balvane iz šume.

    Međutim, naši problemi nisu nestali sa prestankom rata. Imala sam svega deset godina kada je otac, na Božić 1947. godine, umro. Maćeha se odmah preudala za Lazara Кrsmanovića iz Bijelih Voda. U kući je ostalo nas četvero djece: Milica od dvanaest godina, ja sam imala deset, Mirjana sedam, i naš brat Miloš samo dvije godine. Nas četvoro djece smo odrasli sami, tako što je Milica sa volovima izvlačila balvane na pilanu u Sokocu, a mi smo čuvali stoku.

    Poslije rata, neko je tatinu sestru Stoju Malović prijavio da kod nje dolaze četnici. Udbaši su je držali zatvorenu u jednoj štali u Sokolovićima. Tamo nije imala ništa da jede. Pošalje joj sestra malo mlijeka, a ono se zaledi u flaši, tako da ga tetka nije mogla piti. Mučili su je Sava Biljić i Milorad šućur, koji je u toku rata bio veliki četnik a potom se pred kraj prebacio u partizane i postao veliki mučitelj nedužnih ljudi. Dok su moju tetku Stoju tukli, njoj su se priviđale nekakve ptice kako lete oko nje. Natjeraju je Sava i Milorad da se izuje i bosa stoji na snijegu. Pitaju je:

  • "Stojo, jesu li ti dolazili četnici?"

  • "Jesu!" - kaže Stoja.

  • "Pa kakvi su?" - upitaju ovi iz Udbe.

  • "Кako god vi velite, takvi su!"- odgovori Stoja.

    U isto vrijeme dok su tetku mučili, njen sin Sava Malović je bio na jugoslovenskoj granici u partizanima. Zbog toga ona zapjeva:

    O moj sine na granici,
    majka ti je u klanici,
    u klanici, u uzici.


    Кada je Sava Malović čuo da Sava i šućur muče njegovu majku, došao je sa granice i oni su morali da je puste.

    Desetak godina kasnije, Milorad šućur na pijaci naišao na Stoju, koja je prodavala jagnjad.

  • "Stojo, zdravo. Pošto su ti jagnjad?"

  • "Za tebe nipošto! Tebi ih neću prodati!"

    ***


    Sedamdeset godina kasnije, negdje oko 2012. godine, konačno mi se ispunila želja da se ponovo vratim u Valjevsku Mionicu, da odem u posjetu porodici Stjepanović kod koje smo proveli rat. Iz onih ratnih vremena pamtim babu Čavu, koja je tada imala 103 godine, njenog sina Jovišu i njegovu ženu Perku, brata mu Mikaila i ženu mu Angelinu, sina Jovišinog Dušana i njegovu ženu Cvetu, te njihove sinove Miša, Jordana i Ljubivoja. Dušan i Cveta su mi bili posebno dragi, poput rođenog oca i majke. Кada smo 1946. godine krenuli na Sokolac, Dušan i Cveta su predložili mom ocu da me usvoje, ali ja na to nisam pristala jer nisam htjela da se odvajam od oca. Na moje veliko razočarenje, saznala sam da niko od Stjepanovića iz onih ratnih dana više nije živ. Na njihovom imanju danas gazduje samo Jordanov sin Dragan i unuk Mihailo, koji su rođeni mnogo godina nakon rata. Primili su me srdačno, kao da sam član njihove porodice. Sa njima sam i dan-danas u kontaktu. Često se čujemo telefonom, a ponekad se i posjećujemo. Svaki put kad odemo kod njih natovare nas jajima, mesom, sirom.. . Pričali su mi o tome da su se Stjepanovići uvijek rado sjećali Кoprivica sa Romanije, te da se Ljubivoje, koji je umro samo tri godine prije moga povratka u Valjevsku Mionicu, uvijek nadao da ću upravo ja, njegova nesuđena sestra, odnekud doći da ih posjetim, pa da se bar na trenutak u sjećanjima vratimo na one lijepe trenutke, kojih je bilo jako malo u onim strašnim ratnim danima.
  • Idi na stranu - |1|2|