fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-SREBRENICA_SVJEDOCI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

srebrenica_svjedoci- 24704 - 26.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


Kazivanja preživelih žrtava muslimanskih zločina u okolini Srebrenice (1. dio)

Svjedočenje: Slijepčević Marko

Selo Gniona nalazi se na dva kilometra od Soloćuše, ili na pet kilometara bilo od Potočara ili Srebrenice. Pripada mjesnoj zajednici Gostilj. Susjedna sela počev od Srebrenice su: Fojhar, Joševa, Borkovici, Boćuta, Potočari, Studenac. Kao što se vidi sve su to sela u kojima živi muslimanski narod, sem Potočara i Studenca u kojima ima nekoliko porodica srpske nacionalnosti. Sve do marta 1992. godine nikakvih problema između mještana okolnih sela i Gnione nije bilo. Živjelo se u dobrim komšijskim odnosima. Jedni su druge pomagali kako u poljoprivrednim poslovima, tako i u ostalim vidovima saradnje dva ili više sela. Išlo se na sijela, svadbe, slave, ispraćaje, itd. Početkom aprila počela se primjećivati neka nervoza i uplašenost kod naroda. muslimani su sve manje navraćali, sem kad se moralo proći ili nešto zatražiti na zajam. Od 19. aprila kada su u Potočarima ubijena 3-4 čovjeka srpske nacionalnosti, preko Gnione su danima prolazile kolone ljudi, žena i djece koji su išli u Joševu, Borkoviće, Baćutu. Naravno riječ je o muslimanskom narodu. I u Gnioni se osjećala sve veća uplašenost i nesigurnost uz obavezno držanje straža tokom cijele noći. Primjetili smo da i muslimani drže straže na Lipi iznad Baćute prema Ćumovićima. Tu su dva - tri puta zasretali ljude iz Ćumovića, pretresali ih i vodili u šumu i maltretirali. To su radili muslimani iz Potočara i Baćute. Iz takve "kontrole" jedva se izvukao Šuričić Radomir iz Ćumovića, koji je pošao u Gnionu na oranje.

Zvali su nas na razgovore na Lipu i tu nas ubjeđivali da nas niko ne smije dirati i sve nam obećavali, a to isto od nas tražili. Tu je nađeno rješenje i dobile se garancije da više neće biti nikakvih kontrola prolaznika preko Lipe. Međutim, to je potrajalo do 6. maja 1992. godine. Do tog dana svi muslimani koji su htjeli iz Potočara, Kapetanove Ćuprije, Poligona, prešli su preko Gnione i niko ih nije ni pipnuo, već su bili počašćeni kafom, sokom, rakijom, itd. Pomenutog dana na Šurđevdan oko 17 časova i 15 minuta začuo se glas sa megafona sa Ravne Njive iznad Gnione i slijedila je sledeca poruka: "Slušajte me dobro Gniončani, ovo vam poručuje Naser. Do pola 6 da svi predate oružje kod Perine kuće i garantujem vam da vam ništa neće biti. Ako to ne uradite nećete pobjeći, jer ste opkoljeni i bićete pobijeni. " Pošto se tog dana u Gnioni u nekoliko kuća slavio Šurđevdan, narod je odmah skočio i počeo bježati naniže prema Soloćuši. Niko nista nije uzeo sem što se zateklo u rukama i na sebi. Ostalo je sve, pa čak i upaljene svijeće na stolovima onih koji su slavili. Začuli su se rafali sa svih okolnih brda. Svi su jurili niz potoke zaklanjajući se iza kamenja i bukava. Pucalo je sa svih strana ukrug, samo je bilo malo prolaza prema Gostilju, tj. Soloćuši. Tog dana je u Gnioni bio i Lazo Simić iz Studenca i on je pošao prema Soloćuši. Njega su sačekali blizu Soloćuše kod Beganovića Luke i tu ga ubili. Gnioncani su došli do Luka u kuću Gojka Petrovića koji je prije godinu dana tu napravio kuću i sišao iz Gnione dole bliže Soloćuši. Tu su prenoćili uz veliku strepnju da ih uveče ne zapale u kući. Pošto se svi nisu mogli istog dana izvuci iz Gnione, njih nekoliko je prenoćilo u Gnioni po potocima i vidjeli su kako im dojučerasnje komšije pale kuće. Prvo iz kuće iznose šta im se svidi, a onda je zapale.

Sutradan su i oni uspjeli sići na Soloćušu, a onda zajedno svi na Gaj (Gostilj) i na Zalazje. Došli su posle bosi i goli, a ono muškaraca što je bilo držali su pušku u ruci i to im je jedino pošlo za rukom da ponesu. Ostalo je 2-3 komada papovki, jer pojedinci nisu uspjeli doći do kuće da uzmu pošto su bili na slavi.

Na Zalazju i u Gostilju ostali su ljudi i priključili se mještanima sve do stradanja i Gostilja i Zalazja. Tu su poginula petorica Gniončana i to: Vujadinović Boško i Vaso, Petrović Rajko, Simić Branko i Pero. Inače u Gnioni je bilo samo oko 12-13 sposobnih muškaraca, pa se nije ni moglo očekivati da se mogu suprotstaviti Potočarima. Gniona je prvo selo koje je zapaljeno u srebreničkoj opštini, a to sam mogao i očekivati, jer je jedino ona odvajala Potočare od Sućeske. Paljenjem Gnione Potočari su dobili slobodan prolaz prema Joševi, preko Joševe u Kutlice i Bajramoviće i Sućesku.

Istog dana u Gnioni je poginuo jedan čovjek Miloševic Radojko, star 68 godina. On je taj dan slavio i nije mogao pobjeći jer je bio malo popio, a inace i ne vidi baš najbolje i njega su zapalili u kući njegovoj.

Eto, to bi bilo ukratko o stradanju Gnione, jednog zaseoka Gostilja, a po mom viđenju toga dana.

Svjedočenje: Vukadinović Miladin iz Gnione

Bio je 6. maj, Šurđevdan. Slavili su Simići. Još ujutro dok su ljudi iz susjednog sela Ćumovići pošli na slavu u Gnionu su pričali da su u putu od Ćumovića do Gnione prolazili kroz neku šumu koju su zvali Vrhovi, vidjeli su neke ljude koje nisu poznavali, kako nekuda žure i kada ih je Mihailo Vukadinović pozdravio nista mu nisu odgovorili.

U toku dana na muslimanima se nije moglo ništa primjetiti, osim da se ne kreću kao ranije, kod njihovih kuća niko se nije mogao vidjeti, a mi nismo znali što.

6. maja poslije podne u 5:30, izvršen je napad na Gnionu.

Sa megafonom prvo nam se obratio Naser i rekao: "Gniončani predajte oružje za 15 minuta u kuću Pere Simića. Nećemo nikog dirati, ali ako ne predate oružje žive ćemo još pohvatati" i to je rekao 2 puta. Kada su to čuli Gniončani počeli su iskakati iz kuća kroz vrata i prozore i bježati prema šumi.

Naser nije čekao ni 2 minuta odmah su otvorili žestoku paljbu iz svih vrsta oružja na nas.

Mi smo za 2-3 minuta bili već u šumama, a oni su trčali za nama i odmah su zapalili 5-6 kuća.

Broj ljudi koji su nas napali nismo znali, ali ih je bilo mnogo. Gniono je bilo okruženo ljudima na koja su se muslimani stacionirali još u toku jutra, a možda i ranije, a mi za to nismo znali.

Tada je u Gnionoj poginulo dva čovjeka Simic Lazar (55) iz susjednog sela Studenac i Radojko Milošević (75) iz Gnione.

Simić Lazar je poginuo na putu prema Soloćuši, a Milošević Radojko je zapaljen u kući, jer je bio star i nije mogao da pobjegne i o tome svjedoči njegova žena koja je gledala iz šume kako gori kuća i Radojko u njoj. Stanovnici sela Gnione su otisli prema Zalazju neki u toku noći, a neki rano ujutro. Nakon 2-3 dana u Gnionoj ništa nije stajalo uspravno sve su zapalili.

Kuće koje nisu mogle da izgore bile su minirane.
srebrenica_svjedoci- 24705 - 26.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - best (0)


Kazivanja preživelih žrtava muslimanskih zločina u okolini Srebrenice (2. dio)

Svjedočenje: Petrović Miloje iz sela Oparci


Mi seljani sela Oparaca napustili smo selo dana 12. 05. 1992. godine, te prešli u susedna sela Brađevinu, Vranješeviće i Sikiriće. Poslije smo se, povremeno, vraćali u svoje selo, da bi prenijeli svoje stvari, te pretjerali stoku u sela gdje smo se nastanili.

Dana 1. 6. 1992. godine u selu su se zatekli Petrović(Cvijetina) Živojin, Petrović (Draga) Milorad, Petrović (Draga) Dikosava, Ilić (Momčila) Ratko, Ilić (Momčila) Uglješa i Ilic (Dragutina) Dragić, pa su svi toga dana bili pobijeni u selu. Sem njih u selu je bila i Petrović Ljeposava, žena pok. Živojina, koja je preživjela napad. Napad su izvršili mještani sela Močevića, Skenderovića, Brezovica, Zapolja i Pirića, muslimanske nacionalnosti, koje je predvodio kao komandant Ustić Akif, te Salihović Huso i Halihodžić Hajrudin iz Močevića, Fahrudin iz Brezovica, čijeg prezimena se ne sjecam, Alic Abdulah "Dule" iz Brezovica, Begić Sevdalija iz Pirića i neki po nadimku "Bjelac" iz Pirića. Takođe među pomenutim bio je i Husić Velkaz, još od ranije poznat kao veliki muslimanski ekstremista.

Poslije napada na selo, negdje oko 06. 06. ja sam zajedno sa još 15 srpskih boraca otišao u selo Oparci, odnosno pokušao ući u selo, da bi izvukli mrtve, jer smo od preživele Petrović Ljeposave saznali da su muslimani cijelo selo popalili i pobili gore pomenute osobe. Kada smo došli do prvih kuća sela, već smo naišli na leševe Živojina i Dikosave. Njihove smo leševe pregledali i ustanovili da je Živojin pogođen iz lovačke puške u grudi i po licu, a Dikosava je zaklana nožem ispod grla. Nismo mogli detaljnije leševe pregledati, jer smo žurili da bi pronašli i ostale leševe, te da sve pokupimo i prenesemo u Ratkovice - Brađevinu. Kada smo pošli dalje u selo, naišli smo na grupu od oko 20 ljudi. U prvi momenat mislili smo da su naši ljudi, obzirom da smo se dogovorili sa jednom našom grupom da takođe dođe u Oparce iz pravca Sikirića, mi smo došli iz pravca Brađevine, pa je jedan od nas Petrović Stojan, pošao da vidi ko je tamo. Kada je dosao blizu njih na oko 20 metara, među njima je prepoznao Husić Velkaza, Begić Sevdaliju i Bekira iz Sikirića, koji su mu rekli da baci pušku i da se preda. Oni su odmah otvorili vatru na nas, pa smo i mi uzvratili. Nastala je žestoka borba, pa smo mi morali da se povlačimo, pošto smo bili napadnuti sa raznih strana te nismo uspjeli da vidimo ostale poginule, niti da ponesemo leševe Živojina i Dikosave.

Vidio sam da su sve kuće izgorile, sem jedne vikendice, a bilo ih je 22. Takođe i svi pomoćni objekti su izgorili. Vikendicu koja nije izgorila koriste kao svoju kuhinju, a to smo saznali od njihovih zarobljenika. Inače u selo od tada niko više nije ušao.

Svjedočenje: Žugić Aleksija (43) iz Rupova Brda

Rupovo Brdo su muslimani spalili 10. 06. 1992. god. pod komandom Mekanić Bećira, rodom sa sela Žutica, u zadnje vreme bio je predsednik opštine Vlasenica. Napadao je od Stedre sa 250 muslimana.

Druga grupa od 200 muslimana pod komandom Tursunović Zulfe došli sa Zedanjaska, napadali od Dubokog Dola.

Treća grupa od Šila od 200 muslimana vršili napad sa Rudog Brda pod komandom Ademović Ibrahima, zvani Cakura, i Turković Fadila, pred rat bio komandir milicije u SO Vlasenica.

Četvrta grupa muslimana napadala je od Karaule na Gligore i Zugic Komlena sa 150 muslimana. Ovoj grupi vođa nije poznat.

Napad je bio žestok, počeo je u 5 časova ujutro i trajao je do 15 časova.

U ovom napadu prouzrokovana je velika materijalna šteta u potpunosti. Jedan dio sela je osto, što je branilo 10 boraca, ali je popaljen i taj dio treći dan, u potpunosti, kada su se ponovo povratili da dokrajče i uniste. Ovo selo je brojalo 37 numera.

Muslimani su ga u potpunosti uništili, opljačkali i spalili. Oterali su stoku, goveda, ovce i ostalu pokretnu imovinu. Poginulo je 8 ljudi:

  1. Milinkovic Vojko, ubijen pred kucom,
  2. Milinkovic Mirjana, ubijena na vratima. Oboje spaljeni.
  3. Milinkovic Radoje, ubijen ispred svoje kuce;
  4. Milinkovic Relja, ubijen ispred svoje kuce;
  5. Žugić Koviljka, ubijena pred svojom kućom;
  6. Žugić Komlen, sin Miloša;
  7. Žugić Trivko, sin Komlenov;
  8. Milinkovic Mila,
  9. Milinković Vlado, nestao i ne zna se za njega.


Ovi podaci su tačni.

Svjedočenje: Milinković Milojka iz Rupova Brda

Napad na Rupovo Brdo bio je u srijedu izjutra u 4. 50 časova. Toga dana sam spavala sa Mirjanom u njenoj kući. Tog jutra Mirjana kada je izlazila iz kuće ubijena je na pragu, ja sam čula pucanj i odmah sam ustala da vidim šta je. Vidila sam Mirjanu kako leži preko praga. Vratila sam se u sobu, uzela pušku i municiju i polako puzeći izašla pored Mirjane napolje. U tom momentu kada sam izašla, dos'o je Vojko, Mirjanin čovjek sa straže. Pokus'o je da digne Mirjanu, jer smo mislili da nije mrtva. U momentu je osuo žestok napad na koji smo uzvratili ja i Vojko. Ustaše su nam veoma blizu prišle, pa je i Vojko pogođen. Ja sam se odatle povlačila puzeći jedno 30 metara do kuće Radoja Milinković. Tu je bio Radoje Milinković, Dragomir Žugić i njegov sin Zdravko. Tu smo nas četvoro bili u zaklonima kod Radojeve kuće, tako da su nam Turci prilazili sa sve žešćim napadom i tada nam je ubijen i Radoje. Tada smo se nas troje povlačili, pridružio nam se i Slavoljub Žugić i rekavši nam da je Relja Milinković poginuo u prvom napadu. Dok smo se mi povlačili iz sela ustaše su upadale u naše kuće, pljačkali i palili. Gledali smo kako pale naše kuće. Mi smo gledali, ali smo bili nemoćni. Nas četvoro, jer nam je četvoro poginulo, a Vlado Milinković je nestao. Nas je bilo ukupno u tom naselju 8 od ko'i' 6 muškaraca i nas dvije žene. Bili smo o'sečeni ustasama od naselja Žugić, tako da smo bili primorani da se povlačimo u šumu. Da spasimo glave, uz veliki bol i tugu za našim poginulim i nestalim i za našim kućama punim svega što smo godinama stjecali sa velikom mukom i trudom. Stoka nam je sva ostala u štalama koju su ustaše živu palili dok nije vojska stigla u pomoć.

Svjedočenje: Prodanović Zarja (60) iz Ratkovića

Dana 16. 06. 1992. godine napadnuto je moje selo Ratkovići kod Fakovića. Napale su ga komšije muslimani. Prepoznao sam Martić Beaju i Osmanovic Andriju. Ranjen sam uspeo da se dočepam šume gde sam ostao neko vreme sakriven.

Strašan zločin su počinili nad mojim selom. Ubili su mi ženu, moju domaćicu Prodanović Zoru. Ubijeni su: Stanojević Radenko, Stanojević Nikola, Pavlović Milan, Rankić Vidoje, Rankić Milutin, Rankić Ranko, Stanojević Desanka, Stanojević Stanimir, Bogičević Obren, Maksimović Ratko, Maksimović Dragomir, Milanović Borka, Šurić Radosava, Šurić Ruža.

Gledao sam kako sela gore, gledao sam kako moja kuća gori. Tako ranjen prepešačio sam 10 km do Fakovića odakle su me prebacili do Bajine Bašte, a odatle za Užice, pa za Beograd.

Kada su mi lekari pregledali ruku koja je bila ranjena zaprepastili su se jer je ruka bila puna crva.

Najvise okrivljujem muslimanske familije: Pozdanoviće, Medice, Podkorjence, Martiće, Osmanoviće...

Ubijene meštane među kojima je bila i moja žena sahranili su naši vojnici, ali nisu imali mnogo vremena pa su ih sahranili plitko. Mislim da su životinje raznele leševe.

(Izjava data na Ortopedskoj klinici u Beogradu. )
srebrenica_svjedoci- 24709 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - best (0)


Kazivanja preživelih žrtava muslimanskih zločina u okolini Srebrenice (3. dio)

Svjedočenje: Pavlović Obren (57) iz Crkvina

Živio sam u Crkvinama, opština Bratunac, a u blizini je bilo muslimanskih sela i to Pozdanovići, Miholjevine i Osmače. U stvari, moje Crkvine su bile okružene sa navedenim muslimanskim selima, dok je moje selo čisto srpsko. Ranije ni ja ni moje komšije nismo imali problema sa muslimanima, a pred sam rat 1992. g. obećavali su nam da nam se ništa ne smije dogoditi, te da smo sigurni što se njih tiče. Ali eto kako su nam tvrdili kada su 15. 5. 1992. g. muslimani upali u naše selo i znam da su tada, mada ja nisam bio u selu, otjerali moga rođaka Pavlović Borisava i njegovu suprugu Pavlović Desanku, oboje stari oko 50 godina, pa su na periferiji sela pucali u Borisava koji je ranjen pao tu i ostao, nisu ga "dokusurili" jer su mislili da je mrtav. Suprugu Desanku su mu tu ubili, a Borisav kada je došao sebi, a muslimani - ubice otišli, Borisav je sišao u selo Podkorjen gdje je sreo nekoliko muslimana kojima se požalio, pa su oni otišli u Crkvine, našli Desanku i sahranili. Muslimani su taj dan posle podne zapalili naše selo Crkvine.

Ja se taj dan nisam nalazio u Crkvinama već u selu Ratkovici, jer sam se bio sklonio, bojeći se muslimana, a krišom sam odlazio i stoku hranio, jer štalu mi nisu bili zapalili u Crkvinama. Odmah sam shvatio da je na naše područje stiglo više muslimana, tj. njihove vojske, a koja je iz drugih mjesta.

U nedjelju 21. 6. 1992. g. oko 03. 00 časova spavao sam u Ratkovicima u kući moga prijatelja Miloša Stanojevića kad se začula pucnjava. Moj zet Milenko Stanojević iz Ratkovica me pozvao riječima: "Ustaj djede. " Skočio sam, a puščana zrna su tukla po vratima i prozorima, srecć nisam pogođen.

Bila je magla. Pucnjava je bila od Polimača i dr. pravca - ne možeš se orijentisati, ali vidim da su Ratkovici napadnuti. Dok su se muslimani približavali selu, sa svih strana pucajući iz pušaka, ja sam se nalazio ispred Mirkove kuće. Naišao je Božo govoreći mi: "Bježi Obrene, gotovo je selo, eno moja kuća gori. " I zaista je ubrzo selo počelo da gori i to Zarina kuća, a zatim Milovanova i Sredojeva - svi iz Ratkovića.

Ovom prilikom muslimani su pri upadu u Ratkoviće ubili Zarinu ženu Zoru, zatim Milovana Pavlovića, Radenka i njegovu majku Desanku Stanojević. Ovom prilikom muslimani su napali i Polimce, Kaludru, Dvorišta, Dučiće i Račiće. Znam da su poginuli i Nikola Stanojević iz Ratkovica, Živan Prodanović, Zarin bratić iz Ratkovica. Znam da je tada od strane muslimana ubijen Vidoje Rankić iz Polimaca i njegova braća Ranko i Milutin, sve stariji ljudi i civili. Nikolina žena je ranjena, a mislim da se zove Radenka, a i Petrova žena. I Božo je ranjen. I u drugim selima je bilo ubijenih Srba taj dan, ali ja te ljude ne znam.

Ja sam se spasio bježanjem u pravcu sela Vranješevići. Bježeći sa pola puta smo vidjeli da naše kuće gore - zapaljene su bile. U napadu na Ratkoviće prepoznao sam Mehmeda zvanog "Kadić", majka mu je Kada iz Dedića, opština Srebrenica i Osmanović Hajrudina iz sela Podkorjen - Srebrenica. Ostao sam bez išta, a navedena sela su paljenjem uništena.

Svjedočenje: Milovanović Stanoje (27) iz sela Loznica

Između 25. maja i 2. juna 1992. godine mog strica Miladinović Petka i njegovu ženu Milevu, oko 10 sati ujutro napala je jedna grupa muslimana iz susjednog sela Pirića.

Pretukli su strica i strinu, kojom prilikom su im nanijete povrede pa su bili u bolnici u Loznici o čemu ima medicinski nalaz. Stric i strina su mi pričali da su prepoznali Hasanović Šabana, sin Edhema iz Pirića i starijeg sina Šahmanovog, ali sve te napadače stric i strina znaju dobro, pa će o tome oni viće da kažu. Četvrtog juna 1992. godine oko 15:30 časova grupa muslimana iz susjednog sela Pirića i Položnika upala je u selo Loznicu i napala sa oružjem kuću moga brata Milovanović Srećka i njegove žene Jovane. Ovom prilikom dok su čuvali ovce uhvatili su mi brata i izboli ga sa nožem. Ja sam uveče vidio da je imao veliku ranu u predelu vrata ispod lijevog uha, te ranu na grudima. Obe su bile nanete nožem. Snajka Jovana je imala vise rana u predelu stomaka i grudi. O svim ranama može se dobro izjasniti Stanojević Milko i Rončević Božo. Pokušavali smo iz sela da pomognemo mome bratu i snajki koji su dozivali upomoć, ali smo stigli kasno. Snajka je još bila živa, ali ništa nije mogla progovoriti i tako je odmah umrla, dok sam brata našao u potoku gdje su ga posle bodenja nožem bacili u trnje, a našao sam i mjesto gdje je napadnut, jer je sve bilo od krvi. Dok smo ih drugu veče sahranjivali, muslimani iz susjednog sela Položnika pucali su po groblju pa smo pod vatrom na brzinu zagrnuli grobove, a kasnije dovršili u toku noći zakopavanje. Na Vidovdan 28. 6. 1992. godine muslimani iz susjednog sela Pirići i Položnik, napali su nas poslije podne oko dva sata sa svih strana. Opkolili su selo i prve kuće su odmah zapaljene. Od šumskog rastinja nisam nikoga mogao prepoznati, ali čujem da viču "Alahu egber, udrite Srbe majku im jebemo. Hvatajte živa Vasu Petrovica. " Prva žrtva koga su muslimani ubili kod njegove kuće bio je Lukić Radovan. Ja sam ranjen na mestu koje mi zovemo Križevac, a tu je ranjen i Filipović Zvonko, Stanojević Miloš i Milovanović Šorđije, njegov brat Rado, Vučetić Drago i Damjanović Boban. Tako ranjeni dopuzali smo do prvih kuća naših komšija te su nam tek tu pružili prvu pomoć. Vidio sam kad ginu Lukić Radovan, Damjanović Miloje, Vučetić Svetozar, Filipović Djorđo, Rončević Milorad i Nikolić Milenko. Nisam vidio kad su poginule Jela i Verica. Meni je pričala Lukić Krstina iz sela Loznica, kad me posetila u bolnici, da je imala priliku izbliza da vidi Sinanović Rešida ženu, koju znamo po imenu "Beba" koja je učestvovala u napadu na nase selo. Krstina je poginula u Bjelovcu 14. 12. 1992. godine.

Svjedočenje: Stević Dragina iz Ratkovića


Do 28. 06. 1992. godine živjela sam u selu Ratkovići opština Srebrenica, kada sam zbog velikog pritiska morala da prebegnem sa jednom grupom meštana u Srbiju. Sa sobom sam povela i svoje dvoje dece, sina od 15, 5 god. i kćerku od 7 godina. Moj muž je ostao da brani selo sa ostalim žiteljima sela koji su bili za to sposobni.

Od moje bliže porodice poginuli su mi (ubijeni) tri rođena strica, dve sestre od stričeva i njihovi muževi. Od familije moga muža ubijena je strina. Kako od dana dolaska u izbeglištvo nemam kontakta sa ostatkom familije ne mogu reći da li ima zatvorenih u logorima.

... Ostala sam bez igde ičega. Tamo sam imala kuću sa ekonomskim zgradama, 4 goveda, 5 svinja i priličan broj živine. U ovom trenutku ne znam da li je od toga šta u životu, jedino znam da je kuća do temelja spaljena zajedno sa ekonomskim zgradama.

Što se tiče moga povratka ili ostanka sigurno je da bih bez obzira na sve ovo što sam navela ipak volela da se vratim tamo gde sam i do sada živela, jer tamo mi je (što nisam navela) ostalo oko 6 hektara zemlje i šume.

Takođe nisam navela imena poginulih od moje i muževljeve familije: stričevi se zovu Rankić Vidoje, Rankić Ranko i Rankić Milutin. Sestre od stričeva (ne znam prezimena) Cuba i muž joj Dragan, Rada i muž joj Novica, Svojak Stanoje, strina moga muza Stević Vida.

Svjedočenje: Rankić Radovan iz Ratkovica


Ratna dejstva u Srebrenici su počela 15. 05. 1992. g. Mi, građani srpske nacionalnosti smo bili manjinsko stanovnistvo u opštini Srebrenica. Uzrok našeg izbeglištva je što smo bili okruženi sa svih strana od ustaške vojske. Prve žrtve sela Ratkovića u kome smo mi živeli pale su 15. 05. 1992. g. Pala su i tri moja brata Vidoje, Ranko i Milutin i još 10 bliže familije. Nad tim palim žrtvama izvršen je masakr. Te žrtve nismo uspeli ni sve sahraniti, jer su ih ustaše poklale i popalile. Da ne bi i mi koji smo to već preživeli dočekali u selu Ratkovićima, da se nad nama iživljavaju, mi smo pokušali davajući otpor drugoj strani. Jedva smo se izvukli i došli u Republiku Srbiju. Selo Ratkovići je uništeno i popaljeno. Moje dve kuće i 5 hektara obradive zemlje, i 2 hektara šume, 5 komada krupne stoke, 8 svinja. Moja porodica u Srbiju je došla pojedinačno, zato što nismo svi istog momenta mogli da se izvučemo iz obruča. Pošto smo ostali bez igdje ičega i teško se snalazimo, jer nismo uspeli da iznesemo ni jednu kašiku, a kamo li nešto više od toga. Problema normalno da ima, jer teško je kad čovek danas ima sve, a sutra ostane bez ičega svoga. Nemamo uslova za život. Bitno je da smo se samo izvukli živi...
srebrenica_svjedoci- 24710 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - best (0)


Kazivanja preživelih žrtava muslimanskih zločina u okolini Srebrenice (4. dio)

Svjedočenje: Vučetić Vitomir iz sela Loznica


Povodom napada muslimana na srpsko selo Loznicu na Vidovdan, 28. 06. 1992. godine, gde su muslimani ubili 8 civila i 7 ranili. Uoči našeg pravoslavnog praznika Vidovdana mještani sela Loznice organizovali su seoske straže, radi eventualnog napada muslimana na selo. Na sam praznik Vidovdan, ja sam bio na straži do 11 časova u društvu sa Vučetić Zoranom. Nije se primijetilo ništa neobično. Tada smo otišli kući da se odmorimo. Tek što sam zaspao probudila me žena Draga i kaže: "Ustaj selo je napadnuto! " Skočio sam iz kreveta i čujem pucnjavu iz više pravaca. muslimani su nas napali iz pravca Cjepala, Pirića, Doliva i Brda. Ja sam odmah počeo da pucam sa prozora po predelu koji se zove Šumerice, jer me otuda zasipala vatra iz pješadijskog oružja. Vidim, da zaselak sela Loznice koji se zove Cjepala sav gori, muslimani su popalili kuće i sve što je moglo da gori. Tu u mojoj blizini ranjeni su Milovanović Šokan i Stojanović Miloš, pa smo ih previli. Mještani sela Cjepale već su se povukli prema meni i zajedno sa nama pružaju otpor muslimanima. Preko puta moje kuće vidim mnogo muslimana, koji viču "Alahu egber". A iz pravca Pirića vidim na udaljenosti od mene oko 300 metara od štale Ređe sudskog izvrsioca viče Fahrudin Hasanović, sin Edhema inače moj školski drug, Srbi je li vam milo, i provikuje se. Iz Poloznika, Sinanović Rahman, inače stari trgovac iz Bjelovca, uzeo megafon i kaže: Ustaše treba li vam pomoć. Njega prepoznajem po glasu. U isto vreme, sa brda Prići, Alija zvani Kurta, ranije prije rata radio u Sasama kao miner, zove svoje muslimane i kaže: Hvatajte mi Vasu Petrovica živa i uzmite mu minobacač. A inače on i Vaso Petrović su radili zajedno u Sasama. Već smo bili potpuno okruženi i tuku nas neprekidno, od 2 sata posle podne do 6 sati naveče, kada nam je pristigla pomoć iz Bratunca. Ovom prilikom život su tu neposredno pored mene izgubili:
  1. Damljanović Miloje,
  2. Vučetić Svetozar,
  3. Rončević Milorad
  4. Filipović Djorđe
  5. Milenko Nikolić i
  6. Radovan Lukić.

Kod kuce Andrić Bogomira povlačeći se prema cesti i pucajuci iz oružja izginule Filipović Verica stara 17 godina i Stanojević Jelena stara oko 40 godina.

Kada sam se povukao sa ranjenicima prema cesti, oko 6 časova naveče, pošto sam predao ranjenika vratio sam se u selo da pokupim mrtve naše komšije i familiju. Tom prilikom sam zatekao da mi tek počinje da gori kuća. Bilo je izgorjelo samo dva kauča i vitrina, te smo ostalo spasili na taj način sto smo ugasili vatru.

Sve kuće u selu su bile već popaljene i nisu se mogle gasiti jer su dogorijevale. Samo nisu stigli popaliti tri kuće.

Zaboravio sam da kažem, kada sam skupljao mrtve komšije i familiju, našao sam mog rođaka mrtvog Lukić Radovana ubijena, a u ustima mu stavili zlatni krst koji je imao oko vrata prethodno skinuvši mu čizme sa nogu. U ovom napadu ranjeni su: Milovanović Stanoje, Vučetić Dragan, Filipović Zvonko, Milovanović Rade i Šokan, Stojanović Miloš.

Svjedočenje: Filipović Zvonko iz sela Loznice

Ja sam se 28. juna 1992. godine na Vidovdan nalazio u selu Loznici, zaselak Cjepale gde sam se sa ostalim mještanima moga sela nalazio u odbrani naših kuća i imanja. Pošto je to mali zaselak sela Loznice, u odbrani sela bilo nas je 7 mještana, svi zemljoradnici. Naše žene i djeca uglavnom su bili u izbjeglištvu.

Nismo napadali nijedno susjedno selo muslimansko, niti smo za to davali bilo kakvog povoda. Povremeno su iz sela Pirići i Poloznik, te Biljače pripucavali muslimani, ali nisu upadali u naše selo jer smo odbijali napade.

Međutim, na Vidovdan, negde oko dva sata po podne napali su nas sa svih strana. Padala je velika kiša i grad, pa je i to otežavalo odbranu sela. Bili smo se od nevremena sklonili u kuće, ali kada smo videli da je zapaljena kuća Lukić Milovana i da su muslimani upali već u selo i počeli da nas opkoljavaju, dogovorili smo se da se povučemo. Muslimani su nas napali iz svih pravaca, a tukli su nas sa svim raspoloživim oružjem, tako da oka nismo mogli otvoriti od kiše metaka koji su padali oko nas. Tu smo se branili oko dva sata i tako se povlačili prema rijeci Drini. Iz pravca sela Pirića, vidim da nadiru muslimani i da viču "alahu egber", ali slaba je vidljivost, šuma i zelenilo, te brda, nisu dozvolili da nekoga prepoznam. Samo po glasu prepoznajem jednog muslimana koga mi zovemo "Kurta" i koga čujem da viče muslimanima: "Hvatajte živa Vasu Petrovića! "

Otvorena je vatra iz pješadijskog oružja iz pravca Pirića i tog momenta već smo sišli sa Cjepala do mesta koje mi seljaci zovemo Križevac. Od velike vatre tu sam ranjen, a malo dalje od mene ranjeni su Milanović Rado i njegov brat Šokan, moje komšije. Tako ranjeni pomažući jedan drugome dopuzali smo do kuće Damjanović Milutina, gde su nam pružili prvu pomoć. Na Cjepalima je poginuo braneci svoju kuću Lukić Radovan, a ranjen Milovanović Šokan, koga je ranjena prema Drini odveo Filipović Ivko. Dok mi je pružao prvu pomoć u kući Damjanović Milutina, saznao sam da je izginulo mnogo mještana tu u neposrednoj blizini. Vidio sam lično mrtvu Stojanović Jelu i djevojcicu Filipović Vericu. Odatle sam prebačen u bolnicu u Loznicu, gde sam od familije koja me obilazila čuo da je taj dan, tj. Vidovdan, izginulo 6 meštana mojih komšija i žena Jela, sa djevojcicom Filipović Vericom. Neki od njih su bili mnogo izmasakrirani.

Ovu izjavu spreman sam dati bilo gde i bilo kada, jer su nas muslimani napali bez razloga i povoda.

Svjedočenje: Miladinović Mileva iz sela Loznica

Uoči Prvih trojica 1992. godine, sjećam se bila je subota, kopala sam u bašti, kada mi je muž Petko došao sa seoske straže i zamolio me da skuham kafu jer je umoran. Ušla sam u kuću i skuhala nam kafu i tek što sam nasula kafu u šoljice, u našu kuću su upala trojica naših komšija muslimana i to: Hasanović Šaban, sin Edhema iz Pirića Hasanović Mevludin, zv. Kiko, sin Edhema, Pirići i Begzadić Mehmedalija, sin Sahmana, Pirici. Šaban je odmah fizički napao na muža Petka i počeo ga tući, naime udario ga je puškom po glavi tako da je Petko pao. Ja sam počela kukati, pa je Šaban, uhvatio mene za usta i udario kundakom od puške iznad levog oka te mi nanio povredu. Šabanu je pomagao njegov brat Kiko, dok je to sve posmatrao Begzadić Memhedalija.

Zatim su sva trojica izletjela iz kuće i odneli pušku koju su oteli od moga muža, te pobjegli u pravcu rijeke.

Nakon ovoga slučaja, moje komšije su nam pomogle da odemo do Doma zdravlja u Bratuncu, a odatle u bolnicu u Loznicu, gde je Petko ostao 4 dana, a ja sam lečena 7 dana od rane koje su nam nanijeli naše komšije muslimani u našoj rođenoj kući. Pogubili smo u ovome ratu svu dokumentaciju o lečenju ali ima u bolnici.

14. 12. 1992. godine u napadu na Bjelovac, muslimani su mi ubili dva sina i to: Miladinović Mirka i Miladinović Čedu.
srebrenica_svjedoci- 24711 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - best (0)


Kazivanja preživelih žrtava muslimanskih zločina u okolini Srebrenice (5. dio)

Svjedočenje: Marjanović Milorad iz Brezana



O napadu na selo Brezane 30. jula 1992. godine, kojom prilikom je ubijeno 19 mještana srpske nacionalnosti. Od pada Srebrenice izgorela su i popaljena sva srpska sela Orahovica, Jasenova, Radoševići, Ratkovići i mi smo ostali usamljeni, jer je najbliže srpsko selo od nas bilo udaljeno oko petnaestak kilometara. Pošto smo bili usamljeni, otpremili smo u Fakoviće žene, djecu i starce da bi njih spasili. Bilo ih je oko 35. U selu je ostalo oko 60-65 muškaraca, a sposobnih za borbu bilo je oko 30. Uz to je bilo i petnaestak žena koje su održavale higijenu, kuvale i brinule o stoci. Bili smo u vrlo teškoj situaciji, slabo naoružani, a sve što nam je trebalo dobavljali smo konjima iz Fakovića, a put je vodio kroz šumu. Najteže je bilo za lijekove i sanitetski materijal, a medicinskog osoblja uopšte nije bilo. Tako smo oko 3, 5 meseca proveli bez medicinske pomoći. Uz to imali smo i tri duševna bolesnika. Bili smo bez cigareta, a za muškarce pušače je to bilo gore nego da su bili bez hrane. Poslednje dve nedelje pušili su orahov list. Stalno smo vodili borbe sa muslimanima iz Osmača i Bukove Glave. Jedno vrijeme smo razmišljali da se preko Osmača probijemo do Fakovića ali je većina mislila da možemo odbraniti selo.

Sedam dana pre napada, bio je jedan mladić Krstajić Novak koji je odlučio da sam krene do Fakovića i da donese cigare. muslimani su ga uhvatili živog i tako su doznali kolike su nam snage. Do tada smo ih mi obmanjivali tako što smo i u napustenim kućama ložili vatru i po malo pripucavali sa raznih strana, ali se posle hvatanja Novaka situacija promenila. muslimani su se ozbiljno spremali za napad, psovali nam četnicku majku, pretili nam i počeli sa kopanjem rovova. Napad je bio 30. jula ujutru u 15 minuta do 5 sati. Udarili su prvo iz pravca Osmača - skoro iz 10 sela. Noću su prišli blizu i ujutru su počeli tući minobacačima. Oni su imali najmanje 1000 vojnika. Pojavljivali su se i odatle odakle ih nismo mogli očekivati. Posle ogorčene borbe oni su počeli zauzimati i naše rovove, a nama je ponestajalo municije i mi smo počeli da se povlačimo.

U povlačenju smo se razbijali. Jedni su pobegli prema Fakovićima, jedni prema Podravanju, a ja sa starcima i ženama prema Lipatu. Sposobnih za borbu je bilo desetak, a svega nas je u toj grupi bilo 27-oro. Mi smo ušli u šumu a muslimani su krenuli za nama i vikali su "Ajmo dalje za njima, pa šta Bog da". Tada su oni ipak odustali, ali su pustali za nama lovačke kerove da nas otkriju. Na putu prema Ćićevcima su nas sačekali, patrolirali i putem kako bi nas sačekali. Njih je na putu bilo mnogo. Mi smo bili ispod puta, čak je i njihov pas bio blizu nas. Nismo smeli da se maknemo, skoro ni da dišemo kada su prošli mi smo se prebacili iznad puta i u jednom potoku smo sjedeli od 12. c. do 22. č. Noću. Tada smo krenuli šumama. U šumi je i pored sve naše pažnje sve pucalo i tada smo odlucili da izađemo na put. Tom prilikom se izgubio Jovanović Obren i od tada se za njega ništa ne zna.

Krenuli smo putem prema Spatu. Iznad Spata smo htjeli da čekamo zoru, jer nismo bili sigurni da li Srbi drže Spat pa smo sačekali da zapjevaju pjetlovi, jer ako njih čujemo znamo da su Srbi tu, pošto bi muslimani pokupili sve ispred srpskih kuća. Kečević Živko i ja smo krenuli prvi da izvidimo i proverimo minska polja i Živko je zategao silk kundakom puske i osjetio je da je tu mina. Srećom smo prošli i spasili se u zadnji momenat. Posle toga smo otišli u Sase, a zatim u Bratunac. Tada je bilo 10 žrtava i do danas niko nije sahranjen. Znam da su poginuli: Stevanović Milomir, Lazić Vidoje, Lazić Dostana-majka, Lazić Krstina- sestra, Krstajić Miloš, Krstajić Pero, Krstajić Novak, Dragičević Milenko, Petrović Radovan, Novaković Miloš, Stjepanović Dragan, Mitrović Milivoje i sin Mitrović Stanoje, Milošević Stanko i njegov unuk Milošević Vidoje, Josipović Ljubomir-dječak, VIII razred osnovne škole kome je rafal skinuo gornji deo lobanje. On se posle toga kretao 500 metara i zatim je pao, Rankić Milisav i njegova dva sina Rankić Mirko i Rankić Dragoslav, Jovanović Obren. Lazić Krstina je ubijena i zapaljena u kuci, a bila je slepa i uz to i duševni bolesnik. Lazić Vidoja su razapeli na krst a zatim su ga zapalili te je umro na velikim mukama. Tada su mu zapalili majku, šuraka i sestru. Na Rankić Milisava su stavili slamu i tako ga zapalili. Milošević Vidoje je sam bio u okruženju i kada su mu prišli aktivirao je bombu te je ubio i sebe i muslimane koji su mu prišli.

Napadači zločinci su vikali: "Tako, majku ti j... gdje ste da vidiš kuću kako gori! "

Huso Halinović je vodio Skenderoviće, Jahić Vehbija isto iz Skenderovića. Otac Salkića mu je bio ustaša u prošlom ratu. Jatić Afik je komandovao od moje kuće, Hakija Meholjić je vodio 140 Srebreničana. Naše selo je potpuno opljačkano a imalo je 43 domaćinstva. Zatim je sve popaljeno, sva stoka je odvedena. Bilo je samo 200 krava u selu.
srebrenica_svjedoci- 24712 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - best (0)


Kazivanja preživelih žrtava muslimanskih zločina u okolini Srebrenice (6. dio)

Svjedočenje: Ing. Marjanović Milisav (31) iz Brezana

U Bratuncu, 8. 11. 1992. godine

Što se tiče napada na selo Brezani, tj. moje rodno mjesto i mjesto življenja, ističem da ranijih godina nije bilo konfliktnih situacija između mještana sela Brezani sa muslimanima iz obližnjih muslimanskih sela. Selo Brezani je čisto srpsko selo, tj. isključivo sa srpskim življem. Ja sam bio zaposlen sve do ovog događaja, odnosno sve do nastanka rata, u srebreničkom Srednjoškolskom centru kao prosvjetni radnik. Dana 30. 6. 1992. godine nalazio sam se u Brezanima kod roditelja, a istina je da sam sa mojim komšijama učestvovao u seoskoj straži, odnosno da smo obezbeđivali selo. Ovo iz razloga jer je rat već trajao oko nas i u drugim mjestima u Bosni. Taj dan oko 04:40 časova probudio sam se na spavanju kod kuće, a možda pet minuta iza toga začula se pucnjava, odnosno granatiranje našeg sela Brezani. Zapravo, odmah je bilo vidljivo po padu 3 - 4 granate da minobacač djeluje po centru našeg sela, a iz pravca muslimanskog sela Osmače. Odmah su se potom čuli i rafali iz mitraljeza i to u prvom momentu mitraljez je "radio" iz pravca tzv. Pokleč, a onda iz pravca stare škole u Brezanima i od tzv. Markove vode. U istom momentu u pravcu sela, ali sa svih strana nastaje i puščana paljba po našem selu, a i mitraljeska, pa se više teško raspoznaje, šta je šta u pucnjavi. Mi u selu ubrzo smo se počeli skupljati, shvatajući da su naši Brezani opkoljeni sa svih strana. Vidjeli smo da u djelu sela koje se zove Primilac gore prve kuće koje su muslimani zapalili u ovom napadu. Dio mještana (žene i stariji) su se počeli povlačiti iz sela u namjeri da spasu goli život. Naše selo je dosta veliko i razvučeno je i broji oko 70 kuća. U zaseoku zvanom Gajić bile su četiri žene, tri su tu živjele, a jedna je izbjegla prije par dana iz sela Turija u naše selo. Tu su bila i dva starca, oba iz Turije i to Jovanović Obren i Aksić Borivoje. Od pomenute četiri zene, jedna je Lazić Dostana, starica sa svojih preko 80 godina, njena snaha Radojka, zatim kći Krstina, zvana Šula i unuk Milisav rođen 1967. godine. Ističem da je Šula slijepa i gluvonijema, a stara je oko 40 godina i kao bolesnica nikada nije napuštala kuću niti se mogla udaljavati iz sela. Četvrta žena o kojoj govorim je bila Jovanović "Mica", starica od oko 60 godina. Sve žene sem Šule su krenule bježati u pravcu kuće Marijanović Milinka u Brezanima. Međutim, do ove kuće su došle "Mica" i Radojka. Moja majka Zorica i strina Marijanović Brena su skupa sa Radojkom i "Micom" otišle prema šumi i rasadniku, da se bježanjem spasu. Štitili smo njihovo bježanje pucanjem, ali obruč oko sela se stezao. Ubrzo potom, muslimani su upali u kuću Lazić Dostane, gdje se nalazila bolesna i nepokretna Šula. Čuo sam kad je jedan od njih rekao: "Senade, ubij to matoro đubre, šta čekas! " Odmah se čula dva puščana pucnja - tada je vjerovatno Šula ubijena.

Starije mještane našeg sela smo upućivali da se povlače, a mi koji smo za to vrijeme branili selo smo se povlačili iz sela. Muslimani su iz pravca Borića bacali dinamit u pravcu kuće Marijanović Ivana.

Našim ulaskom, tj. napuštanjem sela vidio sam da su muslimani stigli i do moje kuće, vidio sam kako dinamitom razvaljuju ulazna vrata na mojoj kući. Ovladali su selom koje su kasnije i popalili. Vidio sam da zaseok Primilac uveliko gori. Ispustio sam napomenuti da poslije prvih jutarnjih muslimanskih rafala u nasem selu Lazić Vidoje iz naćeg sela viče: "Milinko, Milinko, pogibe Milomir. " Ustvari ovo dozivanje je čuo Milorad Marijanović, sin Ivana iz sela. Ovaj je odgovarao: "Ako pogibe on, ti bježi i spasavaj se! " Moj otac se povratio kući jer nije znao da li sam ja otišao, pa se povratio da vidi ima li mene, no oko našeg dvorišta su bili muslimani. Otac se povratio nazad, a i iduci ka mjestu Kruščica sreo je naše komsije Dragana Petrovića i Dragana Stjepanovića. Tu su čuli kada muslimani prilaze kući Vidoja Lazića, razvaljuju vrata na kući. Tada je Vidoje koji se nalazio pred svojom kućom rekao "Nemojte lupati, evo vam ključevi, ako hoćete i zapalite, ako ima šta goreti. " Vidoje je star 54 godine. Vidoje je to govorio vjerujuci muslimanima da mu neće ništa, jer je sa njima radio godinama, sa muslimanima iz Osmača i bio je siguran da ga neće dirati, jer ni on njima nikad nije pravio neke probleme - sav život je proveo sa muslimanima u preduzeću "Drina", Srebrenica.

Niko više u naše selo nije išao sve do kraja marta ove godine kada je naše selo oslobođeno (1993).

Dolaskom u selo zatečeno je isto svo zapaljeno, mnoge kuće su minirane ili polupane, što nije izgorelo polupano. Sve što su mogli muslimani u ovom slučaju su i opljačkali, čak i drvenu ogradu i žicu i sadnice, itd. itd. Na primjer u Mitrovića Radivoja i Milivoja su iz zemlje počupali mlade kaleme i odnijeli vjerovatno svojim kućama u Osmače i dr. sela. Svi spomenici na groblju su polomljeni i izobarani. Grob Petrović Slavoljuba, koji je sahranjen u selu 2. maja 1992. godine je zatečen otkopan, a leš sa sandukom je odnesen iz grobnice.

Nikoga od izvršilaca ovog masakra nisam prepoznao. Mislim po glasu da je Akif, nastavnik sa prezimenom Ustić, komandovao napadom na naše selo, a on je kasnije poginuo, koliko sam čuo. Pomenutom prilikom je 18 lica stradalo. Još jednom ističem da smo po oslobođenju sela našli ostatke zapaljenih Lazić Vidoja i Milomira Stevanovića i to ispod kuće Lazić Vidoja u selu. Ove ostatke je pregledao sudski ljekar. Nađeni su zapaljeni Rankić Milisav, sin mu Miroslav, drugi sin Dragosav, zatim Vidoje Milošević i Milivoje Mitrović. Ostali su nađeni tamo gdje su i poginuli, tj. njihovi ostaci.
srebrenica_svjedoci- 25685 - 03.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


Svjedočenje: Gvozdenović Miladin iz Zagona

Ja sam od rođenja živio u Zagonima, selu blizu Bratunca, koje je čisto srpsko selo. Dobro pamtim i prošli rat. U tom ratu Zagoni su bili popaljeni ali su to uradile ustaše koje su došle iz Bratunca. Od muslimana iz susjednih sela Blječeva, Čizmići, Mekote, u Drugom svjetskom ratu nismo imali nikakvih problema jer smo se krili kod njih kad su nailazile ustaše, a oni kod nas kad su nailazili četnici.

Nakon tog rata mi smo sa njima živjeli dobro sve do 1990. godine kada su oni počeli da nas Srbe provociraju na razne načine. Kao primjer samo da navedem Memišević Šaćira, sina Nurije iz Blječeve, koji je 18. 05. 1990. godine u autobusu htjeo da pocijepa moju šajkaču koju sam ja oduvjek nosio i do tada mu nije smetala. Isto tako htjeo je da pocjepa šajkaču Mlađi iz Bratunca, zaboravio sam mu prezime, pa je on iz straha počeo nositi kačket.

1991. godine kada su ubijeni oni muslimani u Kajićima, iz Blječeve je noću bilo pripucavanja na naše selo, pa smo mi oko sela morali organizovati straže. Poslije toga smo se samoinicijativno počeli i mi naoružavati, kako je ko mogao i znao. Kad je počeo pravi rat skoro svakodnevno su iz Blječeve i sa Pala pucali prema našem selu dok smo mi obrađivali imanja, a naše straže su im na te provokacije odgovarale.

Dana 5. 07. 1992. godine bio sam sam kod kuće u Zagonima. Oko 11 časova otišao sam kod brata Rajka. Bilo je mirno, ali sam ja u vazduhu osjećao neku opasnost. Oko 15 časova otišao sam kući da slušam vijesti. Tada su po selu počele da padaju granate i to granatiranje trajalo je oko 10 minuta. Istovremeno je počela pucnjava iz pješadijskog oružja sa Pala i iz Blječeve. Ubrzo je počelo da se puca sa svih strana, od Kaolina i sa Lađe. Čula se vika, galama, lupanje u šerpe. Uletjeli su sa svih strana u selo. Ja sam pokušao da nađem izlaz iz sela i krijući se došao sam do kuće moga sina Radoja, i na raskršću iznad kuće našao sam mrtvu Radojevu kćer Radu. Pošto je nisam mogao izvlačiti, uzeo sam njen škorpion i nekako se uspio izvući iz obruča. Na raskršću iznad "Papratnice" vidio sam da gore naše kuće u selu. Čuo sam i po glasu poznao Milošević Radu, ženu Milenka, kako vrišti, a kada se sve završilo našli su je mrtvu u selu a dijete staro četiri godine je nestalo pa smo mi mislili da je i ono ubijeno i bačeno u vatru. Međutim, poslije dvije sedmice dijete je zamjenjeno živo i zdravo jer su ga muslimani toga dana odveli.

Ja sam toga dana vidio puno ljudi koji su napadali selo, ali nikoga od napadača nisam mogao prepoznati. Toga dana oni su sve kuće opljačkali a onda ih popalili. Svinje su pobili po avlijama, a drugu stoku su otjerali. U selu su tada ubijeni: Gvozdenović Rada, kći Radoja, Gvozdenović Dragoljub, moj sin, Gvozdenović Blagoje, sin Milorada, Gvozdenović Rajko, moj brat, Milošević Miloš, sin Jovana, Dimitrić Mirko, sin Mitra, Dimitrić Mileva, svi iz Zagona. Čedo i njegova žena Dušanka, Malović Mijo iz Bratunca, Milošević Ljubica je ranjena ali je umrla u ambulanti u Bratuncu, ranjen je i profesor Jasinski koji je umro u bolnici i Gvozdenović Radojka, žena Rajka, koja je preživila.

Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

U Bratuncu, 9. 2. 1993. godine

Svjedočenje: Gvozdenović Tatomir iz Zagona

Ja sam sa roditeljima živeo u našoj kući u Zagonima. Prije izbijanja rata, mi smo se dobro slagali i sa komšijama iz Blječeve i Čizmića. Iz tih sela ja sam imao dosta prijatelja s kojima sam se družio i išao u školu. Kad je počeo rat mi smo čuvali straže oko našeg sela. Česte su bile provokacije muslimana iz Blječeve, Čizmića i sa Poso jer su oni pucali prema našim položajima i to sa pješadijskim naoružanjem i mi smo im uzvraćali, ali nikada nije bilo većeg napada. Dana 5. 07. 1992. godine ja sam ujutro otišao u Bratunac da ispratim mladu vojsku. Kad je vojska otišla, ja sam se sa bratom Draganom vratio u Zagone oko 13 časova. Brat je odmah otišao na položaj. U kući smo bili ja, moja sestra Rada i kum Stojić Goran sa Studenca. Oko 15 časova po selu su počele da padaju topovske i minobacačke granate sa Pala i za deset minuta palo je 30. Ja sam odmah uzeo pušku i pošao na položaj da branim selo, jer sam znao da će oni posle granata napasti pješadijom. U kući je ostao Goran da probudi Radu koja je spavala, pa je po dogovoru on trebao da ide na položaj a Rada da se izvlači prema Bogunovcu. Dok sam ja stigao do položaja, iznad moje kuće je sa svih strana otvorena puščana vatra. Čuo sam kako sa kose zvane Lađa viču "Alahu egber" i pucaju, a isto tako čuo sam jaku pucnjavu i iz pravca Jelova pa sam shvatio da su selo opkolili sa svih strana. Istovremeno je iz pravca Budaka i Blječeve krenula grupa muslimana lupajući u šerpe i vičući: "Uhvatite Ziru eno ga u Dubovima pod Međom" Eno dvojice u Ićinim stranama na putu" itd. Među napadačima sam prepoznao Muratović (Nurije) sina zvanog Štica koji je išao sa mnom u školu u Blječevu iako sam ime zaboravio prepoznao sam i Muriza Muratovića iz Čizmića koji je vikao: "Fataj Dragana živog, jebem mu sestru". Muriz je inače sa mojim bratom Draganom išao u školu. Nisam više nikoga mogao poznati jer su bili neobrijani sa bradama, i bili su obučeni u uniforme i civilna odijela, išli su u grupi od po petnaestak, bili su naoružani automatskim oružjem (aut. Puške "tompsoni" i po neka lovačka puška). Tako u grupama upadali su u kuće, iznosili iz njih vrijedne stvari a onda kuće palili, prvo zapalili kuću moga čiče Ljube, onda čiče Blagoja, Save, Rajka, Ilije, Miloša, Neđe, Mitra, Nege itd. Ja sam sve ovo gledao sa susjednog brijega zvanog Kruške, je sam se uspio izvući iz obruča i bio sam od njih udaljen oko 300 metara ali sam sve mogao dobro vidjeti. Ubrzo je stigla naša vojska i potisnula neprijatelja. S vojskom sam ušao u selo i ja. Prvo sam naišao na mrtvog čiču Dragu, a malo dalje ležala je i moja sestra Rada. Pomogao sam prilikom izvlačenja poginulih i znam da su poginuli: Gvozdenović Drago, Gvozdenović Rada, Gvozdenović Blagoje, Milošević Radinko, Milošević Ljubica, Dimitrić Mileva, Gvozdenović Rajko, Mijo Nogović, Jošinski Matija, Milošević Miloš, Dimitrić Mirko. Toga dana nisu zapalili sve kuće jer je brzo stigla pomoć. Cjeli napad je trajao oko jedan sat. Sve ovo spreman sam iznijeti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

U Bratuncu, 5. 2. 1993. godine

Svjedočenje: Krstić Goran iz Loznice

Istina je da sam se nalazio oba puta u mjestu Zagoni, opština Bratunac kada je ovo selo napadano, kada su ubijeni nedužni građani - civili i kada su srpske kuće popaljene. Dobro se sjećam da se prvi slučaj dogodio dana 5. 07. 1992. godine i to negdje oko 14 časova. Znam to jer sam bio za ručkom kada su počele na selo Zagone da padaju granate sa muslimanskih položaja. Čim sam istrčao iz kuće u kojoj sam se nalazio na ručku našao sam dva mladića, za koje sam kasnije saznao da se zovu Dragan i Rade, a prezime istina ne znam. Moguće je da se prezivaju Gvozdenović.

Dragan mi je kazao da mu je poginula sestra Rada Gvozdenović. Ja sam Radu poznavao samo iz viđenja, a čim mi se Dragan na to požalio ja sam otišao tu u blizini na raskršću i to u šumu. Desno sa raskršća se skreće za selo. Tu kraj raskršća Rada je ležala mrtva. Vidio sam da je Rada ubijena iz puške. Pola glave joj je bilo razneseno, tj. nije bilo. Pravac gdje je nađena je od njenog sela, vidi se, a odmah sam tu na mjestu od građana čuo da je Rada bježala iz svoga sela te da su je muslimani stigli blizu raskrsnice i ubili. Nešto dalje sam ugledao muslimana u uniformi koji je vikao u pravcu mene: "Nemojte pucati svoji smo". Mi nismo ni pucali na njega niti smo uopšte bili u ma kakvoj borbi protiv muslimana. Selo je bilo napadnuto od muslimana. Dok sam se nalazio na raskršću gledajući mrtvu Radu, selo Zagoni je počelo da gori. Kuće su se dimile, a ubrzo i posve pretvarale u plamen.

Neki građani iz sela Zagona su uspjeli da se spase bježanjem. Čula se vriska srpskog naroda u bježanju i panici iz njihovog sela koje je bilo napadnuto od muslimana koji su bili naoružani, a koji su sa sobom vodili i više žena koje su pljačkale srpske kuće nakon sto je stanovnistvo ubijano, a potom su i kuće paljene. Bio sam prisutan i poslije 5-7 dana kada je selo Zagoni bilo po drugi put napadnuto od strane muslimana.

Nisam prepoznao nikoga od muslimana niti sam čuo njihova imena prilikom dozivanja, pa se ne mogu tačno izjasniti na ove okolnosti. Selo sam napustio sutradan jer sam otišao za drugim poslovima. Također nisam čuo da je neko prepoznao napadače Zagona, niti mi je poznat njihovu broj.
srebrenica_svjedoci- 26288 - 28.01.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


Svjedočenje: Gvozdenović Dragan (21) iz Zagona


Sa svojim komšijama muslimanima iz okolnih sela Blječeve, Čizmići, Mekota, Pala i Dugog Polja živjeli smo u dobrim odnosima sve do pred samo izbijanje rata na našim prostorima. Posle izbijanja rata sve je postalo drugačije. Počelo je prepucavanje tako da smo morali da organizujemo straže oko svog sela Zagona, a sigurno i oni oko svojih sela.

Počinju i provociranja od strane komšija muslimana. Provokacije su bile iz pješadijskog naoružanja. Na sitne provokacije nismo odgovarali, dok nisu počela pripucavanja na naše žene koje su radile na našim njivama. Od tada smo i mi uzvraćali na njihovu vatru.

Na naše selo nije bilo većih napada do 5. 7. 1992. godine. Tog dana u jutarnjim satima otišao sam traktorom u Bratunac da povezem hranu za naše selo. Kada samo došao iz Bratunca otišao sam do svoje kuće da se malo odmorim. Kod kuće bila je moja sestra Rada, brat i djed Miladin. Negdje oko 15 časova čula se jaka detonacija. Moja sestra Rada istrčala je van da vidi šta se dešava. Izašao sam i ja i video da je pogođena kuća Save Gvozdenovića. Kuća je bila pogođena granatom. Video sam da nešto nije u redu. Rekao sam sestri da zajedno sa Radomirom i Tatomirom ode u mali podrum naše kuće, jer sam smatrao da je tu najsigurnije od granata. Tako sam pošao u selo da vidim šta je u pitanju. Granate su i dalje pogađale naše kuće. Nisam brojao granate, ali palo je oko 10 - 12 granata. Kada je prestalo granatiranje začula se jaka pucnjava iz pješadijskog oruđa iz pravca Lađe, Blječeve i Budaka. U tom trenutku začula se galama, ja još nisam znao šta se desšva u samom selu jer nisam uspeo otići do naše straže. Začuli su se uzvici "Alahu egber - za džihad sveti hvataj četnika živa". Prvo sam pomislio da se zeza nasa straža. Kada sam došao na raskršće video sam da je naše selo napadnuto, jer sam video dva nepoznata čovjeka u zelenim trenerkama sa žutim trakama oko leve ruke. Kada su me primetili rekli su "Eno jednog, hvataj ga živa. "

Zbunjen od ovog što se dešava, jer nisam mogao zamisliti da su muslimani napali na moje selo, pobjegao sam za među. Kada su zapucali za mnom bio sam tek tada svestan da smo napadnuti. Odgovorio sam na njihovu vatru i oni su nestali. U trenutku dotrčao je moj mlađi brat i pitao me: "Šta je ovo brate? " Rekao sam da smo napadnuti, a on da ide dole kući da javi ostalim mještanima. Ja sam se uputio u selo do naše straže, ali je pucalo sa svih strana. Kada sam se prebacio do centra sela video sam grupu vojnika pred kućom Blagoja Gvozdenovića. Misleći da su to naši viknuo sam "Mićo, šta to radite. " Kada su čuli moj glas, ovi su se naglo okrenuli, odmah sam video da to nisu naši, jer sam prepoznao svog školskog druga Muriza Muratovića iz Mekota i Orić Mehu iz Blječeve. Muriz je povikao "Eno Dragana, hvatajte ga živa. " Tad sam legao u žito i pripucao. Video sam grupu ljudi u njivi zvanoj Krčevina. Zvao sam "Čiča, Čiča, mogu li gore, jer su Turci već ušli u selo. " Na moj poziv nepoznat čovjek rekao je "Hajde, hajde. " Pa mi psuje majku četničku. Video sam da nije Čiča - Ljubo, već Turci.

Od tog trena sam potrčao kroz kukuruze da bežim ka Kaolinu, jer sam video da Turci pale naše kuće. Čuo sam plač malog djeteta i vrisku žena sa svih strana. Samo viču "Hvatajte ih žive. " Kada sam stigao na raskrsce čuo sam najmlađeg brata Tatomira da je poginula Rada - naša sestra i stric Dragoljub. Tog, nama seljanima iz Zagona najcrnjeg dana 5. 7. 1992. god. poginulo je 10 nedužnih ljudi. Svi oni su izginuli od naših komšija muslimana, a do tog dana zajedno smo delili zlo i dobro. Dolazili oni nama, išli mi njima i na žalost i na veselje. Ali su oni, te naše komsije prešli preko svega tog i tako zauvjek izbrisali sva naša prijateljstva i naše zajedničke komšijske odnose.

Svjedočenje: Malović Dragoslav iz Brezana

Svoj dom sam napustila 12. jula 1992. godine, poslije pogibije muža na ratištu Zagoni - nedaleko od Bratunca. Djeca su napustila grad 06. 04. 1992. godine jer, čim je bila proglašena nezavisna država, život sa muslimanima je bio nemoguć. Ja imam dvije djevojke od 18 godina i 16 godina, pokojni muž se plašio silovanja od strane muslimana pa smo kćerku iz Tuzle preveli na školovanje u Zemun, a drugu u Ljuboviju. Živjela sam do jula u strahu, jer su neprijatelji upadali u stanove, odvodili djecu, ubijali muškarce, pekli ih, masakrirali. To su bili dani pakla i užasa. Pošto sam ostala sama, a rat je sve više buktao, morala sam napustiti kuću, ostaviti grad moga muža i krenuti u Srbiju koja nam je jedina sigurnost. Sada sam smestena u Badovincima, kod familije. Dobro sam primljena, ali jedva čekam da se vratim kući. Cijela porodica mi je ugrožena. Moji djeveri i njihovi sinovi su na prvim borbenim linijama oko Bratunca. Od zaove mi muž poginuo, sin je od 19 godina na frontu. Svakodnevno granate padaju po gradu. Ali mržnja prema neprijatelju, hrabrost srpskih vojnika, želja za slobodom u našoj Republici Srpskoj, pobjediće sve dosadašnje boli, tugu, patnju...

Svjedočenje: Gvozdenović Božana iz Zagona

Mi smo dobro živjeli sa našim komšijama muslimanima iz Blječeve i Čizmića. Išli smo jedni drugima i na veselja i na žalosti. Kad je počeo rat mi nismo više kontaktirali jer smo počeli svako oko svoga sela čuvati straže. Oni su povremeno otvarali vatru iz pušaka na naše straže ali nije bilo napada na selo.

Dana 5. 07. 1992. godine bila sam u kući i radila svakodnevne poslove. U 13 časova pozvala me jetrva Desa da kupimo sijeno u njivi zv. "Milanovača" koja je na strani brda prema Blječevoj. Na kupljenje je došlo nas šest žena i dva starija muškarca. Kad smo ušli u njivu iz Blječeve i to iz kuće Muratović Mujčina i Zejnabe na nas je pripucao mitraljez. Mi smo se malo sklonili a kad je on prestao pucati počeli smo kupiti sijeno. Radili smo oko jedan sat i skupili smo zajedno sijeno a onda smo sjeli u hlad da se odmorimo i popijemo vode. U tom trenutku iz iste kuće na nas je ponovo pucano iz mitraljeza. Vidjela sam na prozoru dvojicu muškaraca ali ih nisam mogla poznati. Istovremeno su sa Pala počeli gađati minobacacima i topom svuda po selu i po našim položajima. Palo je puno granata i ja ih nisam ni brojila. Mi smo počeli bježati prema našem groblju gdje su nasi držali stražu. Iz Blječeve su počeli vikati: "Vucite ih u rijeku, 'vatajte ih žive". Vidjela sam da iz potoka prema nama idu dvojica sa puškama i žutim trakama oko ruke. Znala sam da su to ustaše jer se naši vojnici nisu obilježavali. Mi smo nastavili bježati i kad sam došla do našeg rova pitala sam muža Radoja za našu djecu jer nam je kćer Rada rođena 1973. godine ostala u kući a za sinove Tatomira i Dragana nisam ništa znala. Radoje mi je rekao da idem i da vidim šta je sa njima a on mora ostati da organizuje odbranu jer su ustaše napadale sa svih strana i čula sam ih da viču: "Juriš na četnike, ne dajte im na Kaolin, žive ih 'vatajte". Među njima sam poznala Muratović Muriza iz Blječeve koji je sa mojim sinom Draganom išao u školu i zajedno su otišli u vojsku. On je sa još jednim, kojeg nisam poznala, došao do Vesine štale u zaseoku Jelah, a ja i Desa smo se sklonile pod šupu kod te štale, pa mu je onaj rekao:

  • "Zapali Vesinu stalu". On je malo razmislio a onda rekao: "Ajmo ih vatati žive, eno ih trče niz njive, pa ćemo se vratiti kasnije", i oni su otišli prema mjestu odakle se cuo plač i vrisak žena. Odatle sam otišla do moje kuće i ušla u kuću ali Rade nije bilo u kući, pa sam se vratila Vasinoj kući sakrila se pod verandu sa Desom a kada je naišao moj muž Radoje nas troje smo pošli prema "Papratnici", odakle je on otišao dalje da vidi šta je sa ostalim, a ja i Desa smo otišle na Kaolin. Na Kaolinu je već bila stigla naša vojska iz Bratunca pa su potisnuli ustaše nazad u Blječevu. Dok je stigla pomoć ustaše su u selu na raskršću ubile moju kćerku Radu, a u selu još oko 10 ljudi i žena, zapalili su skoro sve kuće, ostale su samo četiri, ubijali su stoku, iz kuća su iznosili sve vrednije stvari, a nakon toga ih popalili, a sve to vrijeme su vrištali, pucali i psovali. Spremna sam ovu izjavu dati pred bilo kojim sudom ili međunarodnom organizacijom.
  • srebrenica_svjedoci- 26289 - 28.01.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Svejdočenje: Vasić Velisav (30) iz Radoševića

    Poslije pada Srebrenice te zauzimanja i uništenja mnogih srpskih sela od strane muslimana, našao sam se u selu Zalazju kao izbjeglica. Kao i ostali seljani pridružio sam se odbrani poslednjeg srpskog sela na području bivše opštine Srebrenica.

    Dana 8. 06. 1992. godine oko 5 sati i 15 minuta iz okolnih muslimanskih uporišta muslimani su nas napali sa svih strana. Odbrana sela trajala je do 3 sata poslije podne. Odbranili smo se i odbili napad, ali je bilo 6 mrtvih i 12 ranjenih seljaka koji su učestvovali u odbrani sela. Taj dan muslimani su uspjeli da osvoje jedan dio sela i da ga popale, ali smo ih mi nakon toga uspjeli da potisnemo iz sela. Nakon borbe, drugi dan skupili smo 5 mrtvih muslimana, izvršili zamjenu za seljake iz spaljenog srpskog sela Ćumavica. Poslije ovog napada na selo, prethodnica muslimanske vojske iz okolnih sela u čijem sastavu je bilo 5 naoružanih muslimana i dvije žene napali su našu stražu na Zalazju i tom prilikom sam i ja ranjen.

    Nakon saniranja rana vratio sam se ponovo u selo Zalazje da pomognem odbrani sela.

    12. 07. 1992. godine na nas veliki pravoslavni praznik Petrovdan, oko 9 časova ujutru, muslimanski fundamentalisti su nas napali sa svih strana. Selo je branilo 47 pripadnika sela sa kuharicom Radinkom Cvjetinović. Na početku napada odmah su poginuli: Giljević Željko iz Srebrenice, inače Hrvat, koji se pridružio sa porodicom u odbranu sela Zalazje, te Rakić Momčilo iz Zalazja. Borba je trajala čitav dan. Uveče oko 7 časova nestalo nam je municije, a ljudi su onda počeli masovno da ginu. Pet ljudi je uspjelo da dođe do vozila i da se spase i 2 nisu uspjela da uđu u vozilo i oni su bili ubijeni. Vozilo je svo bilo izrešetano. U vozilu su bitku pod vatrom uspjeli da napuste: Grujičić Nenad, Pajić Gavro, Pajić Slavko, Jeremić Tomo i Stanojević Branislav. Gledao sam kako naših 6 ljudi zarobljavaju i to: Rakić Miodraga, Simić Branka i Peru, braću, Ilić Milisava, Ilić Slobodana, sudiju iz Srebrenice i Tubić Miladina. Mi smo bili na suprotnoj strani našeg vozila i nismo se mogli povući. Pošto nas je ostala šestorica popeli smo se u potkrovlje jedne nove kuće.

    Muslimani su već upali u selo i počeli da pale preostali dio kuća, te da ubijaju branioce sela koji su ostali ranjeni. Od nas šestorice, 5 je bilo teže ranjeno, dok je samo jedan bio zdrav, neko dijete čini mi se da se zove Milan Jeremić i da su mu taj dan poginuli jedan brat i dva brata od strica, te dosta njegove familije Jeremića. Kuću u kojoj smo se sakrili u potkrovlju, muslimani su najprije opljačkali a zatim zapalili. U tako zapaljenoj kući, pošto je počeo da gori i krov, oko 10 sati noću pomoću nekog kabla koji smo tu našli spustili smo se na zemlju i uputili smo se u Sase. Put od 3 km od zapaljene kuće do Sase prešli smo za 9 sati.

    Dok smo boravili na već zapaljenoj kući gledali smo zarobljavanje naših ljudi, pljačku imovine, slušali razne pogrdne psovke na račun Srba, gledali paljenje kuća, divljanje po selu i na kraju postrojavanje neprijateljske vojske ispred kuće gdje smo mi bili. U potkrovlju kuće sa mnom su bili: Lazarević Milomir, Jevtić Gojko, Jeremić Milan i još dvojica odatle iz sela čijih se imena ne mogu sada sjetiti.

    Neprijateljska vojska se postrojavala pred Orić Naserom, milicionarom iz Srebrenice koga dobro znam. U toku borbe i poslije postrojavanja neprijateljske vojske imao sam priliku da dobro vidim da su prethodnici u masakriranju srpskog življa bili:
    1. Zulfo Turšunović,
    2. Hakija Meholjić, milicionar iz Srebrenice,
    3. Mehmedović Amir, zvani "Geza",
    4. Senahid, milicionar iz Bratunca, a čujem da ga neko od milicionara zove i Nurija, mršav, crn.


    Ovi su postrojavali svaki svoju četu, a sa njima je svoju četu cigana predvodio jedan ciganin iz Kazana, koga znam po nadimku "Hake". Kao borce muslimanskih jedinica koji su napadali Zalazje i izvršili neviđeni masakr, prepoznao sam i:

    Lice po nadimku "Beno", radnik Rudnika cinka i olova "Sase", inače rodom iz Srebrenice. Jedno lice po nadimku "Mijac" iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "Kreja", takođe iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "Šuli" iz Srebrenice. Velid Delić iz Srebrenice. Sarija Mulalić iz Bajramovicć, opština Srebrenica. Šukrija Ćelo iz Potočara, koji je radio u "Akumulatorima". Jedno lice koje je igralo fudbal a takođe ga zovu "Ćelo" iz Srebrenice. Husić, ne znam mu prezime zvani "Hake" iz Srebrenice, inače nastavnik iz Potočara.

    Nakon liječenja u bolnicama od nas 5-orice, koji smo bili ranjeni, dvojica su preživjela težak nervni slom i potpuno su nesposobni za život.

    Idi na stranu - |1|2|