fix
Logo
fix
Nalazite se na Najljepse-SPOMENAR
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

spomenar- 89883 - 25.04.2014 : Pedja Rogatica - best (5)

Moj grad!!!


U svom rodnom gradu, u svom Saraj'vu... nije isti, ali nisam ni ja... ćutimo oba, razumijemo se... ja njemu oprostih, on meni nije što sam ga napustio, ne zove me, ne privlači... namjerno mi se ruga, sjetu izaziva... može, zna da nisam ljut... nije mi oprostio, ali znam da hoće, pred njim je vrijeme, on će biti vječno mlad, hoće, lopov je to, ukr'o je moju mladost, mladost, ukrašće i drugoj svojoj djeci... znam ga... prosto mu bilo. Ja toliko.
spomenar- 71383 - 05.07.2012 : Malislatki Backa Palanka - best (6)

Vrelo Radava


Nekoliko godina poslije smrti Josipa Broza Tita i ne tako oštrog gledanja na famozni član Zakona o deliktu mišljenja, nekoliko Srba iz sela Ušivak, opština Hadžići, na dan proslave crkvene slave Male gospojine, tačnije 21. septembra, u zanosu veselja ali i alkohola zapjevali su pjesmu:

  • "Evo braće još su živi što Radavu vodu pili".

    Ne obraćajući pažnju da li organi reda imaju svoje doušnike, neko ih prijavi i bogami privedu u stanicu policije. Policajci proslediše nadležnom sudiji prijavu za rušenje Ustavnog poretka, veličanje poraženih izdajničkih snaga (četnika), - i sve što se moglo pripisati opuženim.

    Vrelo Radava se nalazi na planini Igman, i na tom izvoru su u vrijeme Drugog svjetskog rata stalno boravili četnici.

    Optuženi su obišli sve poznate sarajevske advokate ali niko nije hteo da ih brani pred sudom. Jedan advokat im reče:

  • "Ja vas ne smijem braniti ali znam ko smije. Idite kog odvokata Kike (to mu je nadimak) jer njegov otac je bio četnik na Radavi".

    Saopšti im adresu i oni odoše da ga pronađu. Poslije kratkog dogovora advokat pristade da ih brani, i reče im da se ništa ne brinu, samo da nikom ništa ne govore i da na sudu potvrde da su pjevali pomenutu pjesmu.

    Na suđenju sarajevski gradski tužilac je iznio optužnicu, nabrajajući sve najcrnje o pomenutoj pjesmi, četnicima, njihovim zlodjelima, rušenju brastva i jedinstva u višenacionalnoj sredini. Sudija upita optužene da li su pjevali pjesmu za koju se terete, što oni potvrdiše. Tužilac je u završnoj riječi zatražo četiri godine zatvora.

    Advokat odbrane se obrati sudu i počne da iznosi konstatacije i postavlja pitanja optuženim.

  • Advokat: "Optuženi, gde je bio Igmanski marš?"
  • Optuženi: "Na Igmanu!"
  • Advokat: "Ko je izveo Igmanski marš?"
  • Optuženi: "Partizani!"
  • Advokat: "Piju li partizani vodu?"
  • Optuženi: "Piju!"
  • Advokat: "Jesu li partizani prešli preko Radave?"
  • Optuženi: "Jesu!"

    Advokat prilaže knjigu o Igmanskom maršu kao dokaz i iz knjige čita pasus o odmoru partizana na Radavi.

  • Advokat: "Optuženi, jeste li vi onda pjevali o partizanima?"
  • Optuženi: "Jesmo!"

    Sudija u neobranom grožđu, škrguće zubima, porota začuđena, tužilac na rubu nervnog sloma, izmiče mu slučaj koji je već smatrao dobijenim.

    Po čitanju presude, koja je bila oslobađajuča tužilac je bacio svoje knjige na pod sudnice, optuženi su samo platili kaznu za remećenje javnog reda i mira u kasne noćne sate.

    Advokat nije ništa naplatio za svoje usluge, ali im je rekao da slične pjesme više ne pjevaju, i da je njihova odbrana za njega bila čast i dug prema njegovom ocu.
  • spomenar- 70338 - 13.06.2012 : Boris Sirob Srbija - best (4)

    Sivilo mastila i...


    Utapam se u sivilu mastila i papira, preobraćam nevjernički dio sebe onim dijelom koji vjeruje, izbjegavam nevješto ono što mi drugi bacaju u lice, i veselim se pomalo, k'o gorštak prirodi, životu jer to je sve što imam. Zato, ne preporučujem se bilo čemu što nema dušu izgladnjelu promjene i smisla. Čudno je kako me ne dotiče sreća starog znanca, čudno je kako sam hladan, čudno je koliko sam tih...

    A koliko vrijede igre strpljenjem, spočitavanje tuđe vrijednosti, snovima obnažene poruke nesvjesnog? Nije li češanje o stub sujete nevina mudrost ili pak životinjski nagon, stav potrebe za odbranom od nevidljivog identiteta drugih?

    Je li nam strah od sebe sebbkundaran?

    Zamisli neprepoznatljivost kretanja ravničarske rijeke, to neupadljivo stvaranje sopstvene staze dužnosti, i poredi je sa pokretima usporenim sjećanjem na one prethodne.

    Koja uzdržanost, uzvišenost jedne proste rečenice "ti si" ...

    Proklinjem rođenje svoje i sudbinu vječitog putnika što traga za kućom. Sam sa svojim prijateljem patim što brat mi nije inšto oči ima da gleda tu đavolju gozbu što je životom zovu.

    Ljepota življenja krije se u vještini promjene. Dopustiti jednsotrukoj stvarnosti da nas obuzme, znači dozvoliti ljepoti iste da umre u monotoniji.

    U priobalnom pojasu sudbine, u toj mješavini prijatnog pijeska, opasnih ivica stijenja i podmukle uloge sitnog kamenja, izloženi smo nepredvidljivosti onoga što nam nebo i more donesu.

    A ja, ja bih tako rado živio na ostrvu, tamo gdje pitomi izgled plaže i njeno trajanje zaklapaju krug mogučnosti da se idući naprijed vratim jednog dana na surovi početak puta.

    Boris
    spomenar- 69635 - 21.05.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (1)

    Jel' Saraj'vo gde je nekad bilo?


    Nisam ja Andrej to ni zamerio mnogo, shvatio sam da ti se malo omaklo. Žutih je masa na "Dorćolu, Vračaru, u krugu dvojke, ja sam srećom uvek bio 200 metara dalje.. . ",


    Žao mi je što ti je rat uzeo detinjstvo, a ja sam ga imao, kukao sam sto nisam '68 godište već 72; Trebala mi je još koja godina one Juge.

    Mlad si, i nisi stigao da osetiš dušu tog grada. Mogao sam u 3 noću i samom Aliji Izetbegoviću da pozvonim na vrata i da kažem da imam bilo kakav probčem ili da mi treba bilo šta i svako bi mi izašao u susret. U Beogradu bi me zapisao i moj prvi komšija.

    Voleo sam ja i moj Beograd, i drugare, ali sam Sarajlije obožavao! Imao sam osećaj mnogo veće bliskosti nego sa mojima u Beogradu. I Novosađani su bili raja, bez fola i kompleksa baš kao i Sarajlije, ali taj duh nisu imali. A što se tiče Beograda, fola i kompleksa... na izvoz!

    Voleo sam Sarajevo i arhitektonski i po ljudima. Sve mi je pasovalo. Tamo se nije pitalo ko je koje vere! Bilo je šege i smeha kao nikada, samo mi se u Sarajevu desilo da padnem pod sto od smeha držeći se za stomak. Takav duh nije imao niko na svetu!

    Sarajevo je bilo grad u kome se staroj devojci ne javim, jer se zaljubim dok sa voza krenem na burek.

    Kao klinac, srednjoškolac, voleo sam ćevabdzinicu na kraju Baščaršije "kud piči trajvan" što kaže Nele, a gore uzbrdo lepinje u pekari "ko duša". Nikad nisam bio a da tamo ne uzmem ćevape... A onda kraj, nema više, ostalo samo sećanje na te lepe dane...

    "Sjećam se kao da je bilo juče.. .
    kad je rahmetli babo atif otišo od nas
    u ruci mu piva, za reverom značka "FK Sarajeva"
    kažu da ga je kod Hadžića satro voz...
    spomenar- 28722 - 03.05.2011 : Kova Belenzada Toronto - best (1)

    Mojoj Romaniji


    Živjeh godinama u jednom prevarenom gradu, a sanjah o tvojim njedrima, nabrekla od želje da zalegnem na tvoje vrele otkose, da poljubim lipu ispod koje me je moj djed Gliša učio šta je istina, i da se nikad ne vratim u taj velelepni šeher. Znala sam da mi u tom šeheru "ne mere biti fino", jer su te tamo mnogi zlonamjerno kaljali. A kaljali su te samo oni kojima su smetale tvoje divne pjesme, tvoj čisti istorijski rekord, tvoj prestižni moralni status, a u velikom dijelu i tvoj nacionalni predznak.

    Moj mladalačko kuriozitet i ambicioznost su me gurali u taj "magični grad", ali je mene privlačila magičnost tvoje duše. I dok me je moj studentski aktivizam držao kao "svijeću na vjetru" ja sam se, zahvaljujući tebi i mome djedu Gliši, vrlo uspješno i uporno borila kako me ne bi modeli partijske svevlasti nasukali u emocionalnu kataklizmu. Osjećajući kako snažna energija zablude prži identitet i moje, a i generacija prije mene, ja sam se sve više okretala tvome duhovnom vrelu, znajući da ću se jedino tako sačuvati od laži i krivoga puta. A svi putevi u tom j"" gradu su već odavno bili nakrivljeni, i vremenom su postajali sve krivlji. Tražeći izlaz iz tog bespuća, rijeke ljudi su hrlile prema tebi, divna moja goro, a ja sam ostala i dalje da tumaram. Tada sam po prvi put shvatila zašto je razlog najveći Božiji dar, jer smo svi mi, koji smo ostali tumarati tim opasnim ulicama, očito bili ostali bez njega. Zatečena u nekakvoj čudnoj vrsti delirijuma, koji me je zasipao "briljantim" glupostima, kako je budalaština zamandaliti svoja vlastita vrata, i ja sam ostala zaglavljena na putu ka paklu.

    Zahvaljujući snazi i mudrosti kojom si me ti napojila, ja sam se iz tog tamnog vilajeta uspjela izvući kroz iglene uši. A ti si me, onako svježa i kršna, čvrsto zagrlila i ponudila mi svoje srce, kao što si to uvijek činila za sve izgnanike, hajduke, heroje, pa i kraljeve. Pa jasno je onda zašto niko i nije ravnodušan prema tebi: progonitelji istine te mrze, a njeni ljubitelji te iskreno vole i pamte.

    A ja sam ti, čistunico moja, poklonila svoju dušu i položila zakletvu da ću se vječno moliti za tebe.

    P. S. Poštovani gospodine Tomiću,

    Ovo je samo jedan isječak iz mojih osvrata na moj život u Sarajevu. Kopirala sam ga samo zato jer su me na to natjerale tvoje impresivne fotografije romanijskih pezaža. Možda ovo ne bi trebalo ni publikovati, jer je moja jedina namjera bila da iskažem svoju veliku zahvalnost i poštovanje za tvoj ogroman doprinos širenju istine o našim prostorima, ljudima i događajima.

    Kova Belenzada

    Poštovana Kovo,

    a kako da ne objavim ovo? Najprije si me do suza dirnula sa ovim tvojim opisima svima nama drage gore Romanije, a onda na sva zvona udarila da hvališ mene, kao niko do sada. :-)

    Tvoje nadahnuto pisanje je hrana za moju dušu, te svaki put kada vidim Tvoje ime, pripremim se da pročitam nešto lijepo, čisto kao najljepši romanijski izvor.

    Hvala Ti što pišeš, jer riječi Tvoje pune su osjećanja. U njima uvijek pronađem sebe, i sve mi se čini da sam upravo i ja htio da napišem.
    spomenar- 26085 - 11.01.2011 : Milojka Miric Cirih, Švajcarska - best (0)

    Selo Ravanjsko


    Moje selo Ravanjsko mi je duboko urezano u srce. Njega se se sećam rado uvek, jer tamo sam rođena. U njemu žive i moja familija Mirića. Nema ih puno, ali imaju veliko srce i plemenitu dušu. Među njima posebno treba pomenuti vredne momke Veljku i Lazara. Takođe pozdravljam moje roditelje Mila i Nevenku, braću Vojina i Dragana, i svu ostalu rodbinu koji žive u selu Ravanjsko, u najlepšoj gori Romaniji.

    Ta naša prelepa gora Romanija je iz godine u godinu odgajala plemenite i školovane ljude koji su se kao veliki fakultetski stručnjaci, velikog i poštenog srca, rasuli po čitavom svetu. Bilo bi lepo kad bi svi našli malo vremena da se okupimo u Pjenovcu pa da podelimo mišljenja kako da ponovo oživimo naše domove, da nam njive procvetaju cvećem i da nam iza vitih jela ponovo dopiru glasovi đaka prvaka...

    Sve vas puno pozdravljam iz Švajcarske, koja mi baš nekako liči na našu Romaniju.
    spomenar- 25781 - 16.12.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dabogda nas voda odnijela


    Poslije katastrofalnih poplava u Semberiji u kojoj su poplavljena naselja Amajlije, Popovi, Dijelovi, Međaši, Trnjaci, Batkovići, Dvorovi i druga, susreo sam se u gradu Bijeljina sa poznanikom i prijateljem, izbjeglicom iz Ilijaša, koji se sticajem okolnosti našao u naselju Dijelovi gdje je sagradio kuću.

    Kaže, poplavljen je i on. Prizemlje kuće koje je bilo opremljeno je u vodi, a sprat nije još opremio. Morao je iseliti u grad u stan svog prijatelja.

    Ispričao mi je jedan doživljaj svog komšije izbjeglice koji je sagradio kuću u neposrednoj blizini kuća dvojice mještana u selu Dijelovi.

    Voda je brzo nadirala i prvo je poplavila kuću jednog od njih. On se uskukao, a ovaj drugi samo šuti i ne pomišlja da mu bilo šta pomogne, nego samo posmatra.

    Kad je voda došla i do njegove kuće, onda se tek i on uskukao.

    Neko dojavi da je voda prodrla i u selo Batkoviće.

    Tada će jedan od njih reči:

  • E neka je, neka i njih poplavi. -

    Sve je to posmatrao ovaj izbjeglica, sada njihov novi komšija i prijatelj pa će reći:
  • Slušajte vas dvojica! Od sada mi više niste prijatelji i nemojte mi se javljati. Kakvi ste vi to ljudi? Neću da znam za vas. "

    Eto, sve dok se mi radujemo da u komšije krepa krava samo da moja ostane živa, nema dobra ni napretka, dabogda nas voda odnijela.
  • spomenar- 23885 - 27.02.2010 : Sokolica12 - best (0)

    Rane iz prošlosti


    Rane iz prošlosti " I Suze moga oca

    Nisam imala baku i dedu sa tatine strane. Moje prvo sjećanje na temu roditelja moga oca je mamino objašnjenje da su oni i još neki članovi tatine porodice ubijeni u Drugom svjetskom ratu. Rekla je, da je tati teško zbog toga i da ne želi pričati o tome.

    Godine su prolazile, mnoge godine i došla je 1992. Sa ocem sam se vidjela 1993. godine, nakon godinu i po dana od mog odlaska. Krene priča o ratnim dešavanjima a on tako sa nekim žarom priča o tome, kao da je mladić od 20 godina a ne stariji čovjek. Zapanjena tom žestinom, odlučnošću, hrabrošću i nekim njegovim aktivnostima pokušah mu reći da to nije za njega. Nisam mogla razumjeti toliko poštovanje i divljenje za određene ljude i situacije. Poslije podužeg, obostranog ubjeđivanja prekinula sam razgovor jer nisam dobila odgovor na pitanje: "Zašto? "

    Opet su godine prolazile, a sad 2009. godine, već starija pa valjda i sentimentalnija, počeh da razmišljam o mojim pretcima. Ja ne znam ništa o njima, šta mojoj djeci da kažem, da pamte? S obzirom na godine moga oca, uhvatila me je panika od pomisli da jednog dana neću imati priliku za razgovor. Pomalo sam strepila kako će podnijeti naš razgovor, ali sam čvrsto odlučila da ne odustajem.

    Ispred mene, suočen sa mojom odlučnošću i razlozima, sjedio je moj otac niz čije lice pođoše suze. Suze koje su suzdržavane 67 godina. Sva tuga iz njegove duše se izli kroz priču: Stari Brod 1942. godine, Sokolac 1943. godine, ratne godine po tuđim kućama, kraj rata, boravak u domovima za ratnu siročad, nacionalizacija imovine, majka, brat, otac, sestra, stric bez obilježenog groba, žal za stričevima poginulim u Prvom svjetskom ratu i nijednom se grob ne zna. Kako je priča tekla sve dalje, tako je njegov glas postajao sve tiši. Bore na licu su postale još izraženije, djelovao je jako umoran i stariji više nego što jeste. Na kraju priče je rekao: "Eto zašto, sad znaš! "

    Sad znam, a moglo se desiti da nikad ne saznam. Sad znam, a znat će i moja djeca.

    Rane iz prošlosti " II Nisu zaboravljeni

    Tražeći po internetu Stari Brod 1942. godine, našla sam informaciju da je 2008. godine podignuto spomen-obilježje sa krstom u Starom Brodu, pored koga će biti postavljene i mermerne ploče sa imenima svih stradalih Srba, a planira se i podizanje kosturnice i spomen-hrama. Iz druge informacije sam saznala da je 2008. godine u Rogatici održan naučni skup na tu temu i zapisala sam ime jednog učesnika tog skupa. Uspjela sam stupiti u kontakt s njim i dogovoriti razgovor. Tokom razgovora sam saznala da se radi na prikupljanju imena stradalih, da je veliko interesovanje za to spomen-obilježje i da je na televiziji više puta emitovan apel kako bi spisak bio potpun. Objasnio mi je na koji način mogu to uraditi i ovom prilikom se zahvaljujem na velikoj susretljivosti.

    Moj otac je bio više nego srećan da je dočekao da bude obilježeno mjesto stradanja članova njegove porodice poslije toliko godina. A ja, zadovoljna ostvarenim ciljem, jednim od onih koje sam sebi zadala, nakon suza isplakanih poslije 67 godina.

    Rane iz prošlosti " III Srpske knjige

    "Dželate treba pamtiti i proklinjati, a žrtve braniti od zaborava"- kaže akademik Dragan Nedeljković 2008. godine u Rogatici. Sa mišlju da žrtve ne mogu samo živjeti u našim sjećanjima a da o njihovom postojanju nema pisanih tragova, idem izvršiti uvid u matične knjige.

    Ulazim u zgradu opštine. U ruci držim spisak sa imenima članova porodice moga oca koji su stradali u Drugom svjetskom ratu. Kod matičarke saznajem da niko od njih nije upisan u knjigu rođenih. Dobro, shvatam da su vjerovatno bili upisani u crkvene knjige a one izgorile u ratu. Objašnjava mi da su neko vrijeme poslije rata vršili upis u knjigu rođenih na osnovu izjava svjedoka i preživjelih članova porodice. Pitam da li se sad mogu upisati ali odgovor je da ne može. Nije mi jasno kako ne može, moj otac je živ, u njegovom izvodu iz matične knjige rođenih se vidi ko su mu bili roditelji i da su ti ljudi postojali. Valjda da malo zadovoljim svoju dušu, da bar negdje vidim upisana imena moje bake i mog dede, tražim izvod za oca. Opet odgovor da ne može, treba mi punomoć od oca.

    Molim da izvrši uvid u knjigu umrlih, ali ni tamo niko od njih nije upisan. Shvatam da do sada nije niko prijavio njihovo stradanje, ali evo ja bih sad to uradila. Opet odgovor da ne može, pošto ih nema ni u knjizi rođenih. Vidim da je počinjem zamarati, ali ona ne vidi moje ogorčenje spoznajom da imena zapisana na papiru u mojoj ruci, samo tu i mogu biti zapisana. Kao da nikada nisu ni rođeni, živjeli i stradali.

    Počinje nešto da piše na papiru ispred sebe, očito mi daje na znanje da je razgovor završen, a ja stojim nedaleko od nje kao hipnotisana, u glavi mi tutnji od tolikih "ne može", vrištala bih na sav glas, grozničavo pokušavam smisliti nešto, ne, ne može to tako, mora postojati neki način da budu upisani. Pitam da li postoji mogućnost dokazivanja sudom, a ona odgovara da je na godišnjem odmoru referent koja je ranije radila naknadne upise u matične knjige i da dolazi za mjesec dana. Koji mjesec dana, ja putujem za dva dana!

    Puna gorčine, bijesa, na ivici suza izlazim iz kancelarije.

    Rane iz prošlosti " IV Imovina mojih predaka

    Prije mog dolaska, provjerom putem telefona, u katastru i gruntovnici sam saznala da nema imovine na imenu mog pokojnog dede, što sam i očekivala. Objasnila sam da je izvršena nacionalizacija imovine, da nemam nikakav pisani trag o tome i pitala na koji način to da utvrdim, a ako Bog da i vratim imovinu na ime mog oca. S obzirom da nisam imala nikakve podatke, dobila sam odgovor da treba izvršiti uvid u mnoga dokumenta, vjerovatno i izlazak na teren kako bi se utvrdilo o kojoj se imovini radi, te da je najbolje lično podnijeti zahtjev za to.

    Sa strepnjom ulazim u katastar. Pitam se šta me tek čeka ovdje, dok mi u glavi još odzvanjaju ona mnoga "ne može" od strane matičarke. Zahvaljujući ljubaznosti gospođe iz prijemne kancelarije, nakon duge pretrage po arhivi, u ruci sam imala dokument sa podacima o mogućoj imovini moga pokojnog dede. Ljubazna gospođa nije ni slutila kako je to bio melem za moju ojađenu dušu. Evo, istina je, imala sam dedu, poželjeh da vičem na sav glas. Ime moga dede je bilo zapisano u knjigama iz doba Franje Josifa, ali ga nema i ne može biti u srpskim knjigama. Zbog utvrđivanja tačnosti pronađenih podataka bilo je potrebno ili otići na teren ili da neko iz sela to potvrdi. U selu gdje je rođen moj otac, nisam nikada bila. Znala sam naziv i da tamo žive dva njegova rođaka. Nestrpljiva da se što prije utvrdi tačnost, odlučila sam da odem u selo i dovedem rođaka.

    Rane iz prošlosti " V Porodično ognjište

    Izlazim iz opštine i osećam neki nemir. Sunce sija, podne je, vruće je, a mene hvata neka jeza. Ne, nisam mislila da će ovako izgledati moj prvi odlazak na porodično ognjište. Gdje sam bila svih ovih godina? Zašto tek sada? Molim za oprost, osjećam stid, plače mi se.

    Taksi prolazi putem kroz borovu šumu. Pokušavam vidjeti vrhove borova ali mi to ne uspijeva. Kako su samo gordi u toj svojoj visini i ljepoti. Na jednom proplanku konji. Možda divlji? Da pitam taksistu? Ne, neću da prekidam tišinu koja mi odgovara. Prija mi da posmatram njihovu grivu kako talasa u tom ujednačenom trku. Pogled na njih smiruje ubrzane otkucaje moga srca. Više osjećam nego što vidim, mladi taksista me povremeno gleda u retrovizor. Vjerovatno moje lice odaje nervozu, napetost. Eh, kad bi sve znao, shvatio bi.

    Ispred nas odjednom kuća tatinog rođaka. Izlazim iz auta, znam da je tu blizu moja dedovina, polako koračam, svjesna da po prvi put hodam zemljom mojih predaka. Okrećem se oko sebe, nastojim zapamtiti svaki detalj, srce hoće iskočiti, a u grlu me nešto steglo. Zaklinjem se da ću nam oduzeto vratiti bez obzira koliko bilo teško i da se toga nikada neću odreći.

    Rođak je potvrdio tačnost pronađenih podataka, a zahvaljujući ljubaznoj gospođi Bogdi i šefu katastra gospodinu Dragu, sad posjedujem svu potrebnu dokumentaciju za povrat oduzete imovine. Čekam Zakon o restituciji i to će biti još jedan, moj ostvareni cilj.

    Rane iz prošlosti - VI Inicijativa

    Nedjeljno je jutro. Sokolac utonuo u tišinu. Rijetki su prolaznici koje srećem na putu prema crkvi Svetog Ilije Proroka. Prija mi ta jutarnja svježina i idem polako. Ulazim u crkvu i palim svijeće.

    U sumrak 17. 10. 1943 godine, iza crkve Svetog Ilije Proroka u Sokocu, na prostoru "Kazani", ispod magistralnog puta Sokolac-Han Pijesak, strijeljan je veći broj ljudi iz Sokoca i okoline. Strijeljan je i moj deda. Pokušala sam saznati nešto više o tom događaju i došla do podatka da su tu između ostalih stradali i majka Gruje Novakovića, otac Slavka Mijatovića, a samo strijeljanje da je vidjela Obrenija Paunović. Prilikom kopanja temelja fabrike za preradu krompira, dovozili su zemlju na prostor "Kazani". To niko nije spriječio jer nikada to mjesto nije adekvatno ni obilježeno.

    Razočarana tim saznanjem otišla sam u opštinu da pitam je li postoji mogućnost za postavljanje spomen ploče. Odgovorili su da je potrebno uputiti inicijativu - zahtjev načelniku opštine. U zahtjevu navesti mjesto stradanja, priložiti fotografiju mjesta, navesti što više imena stradalih, priložiti izjave rodbine kao i da bude što više potpisnika zahtjeva. Zahvaljujem se ovom prilikom na pokazanom razumijevanju.

    Kako nisam u mogućnosti boraviti duže vremena u Sokocu, nemam ideju kako to realizovati, osim da se obratim putem vašeg sajta. Molila bih one koji su zainteresovani za postavljanje spomen ploče da daju prijedlog na koji način da to i realizujemo.

    Poštovana,

    siguran sam da dosta posjetilaca ove stranice zna detalje o strijeljanju ovih ljudi, i da će Vam pružiti sve potreben informacije. Na moju pomoć možete računati u svakom pogledu, u zavisnosti od vremena i mogućnosti.

    Tužno je i to da je u Drugom svjetskom ratu bilo jako puno lokacija na kojima su strijeljani Srbi sa Glasinca. Bili su nenaoružani i nemoćni, pa gotovo da i nema porodice koja nije doživjela pravu katastrofu. Nakon Drugog svjetskog rata, bar kada smo mi Srbi u pitanju, obilježavane su samo lokacije na kojima su ginuli partizani. U vrijeme komunizma mjesta na kojima je strijeljano manje od sto Srba su bila - beznačajna.

    Mnogo Vam hvala za ovu jako dirljivu priču!
    spomenar- 22971 - 30.11.2009 : Dana Shopovski Beograd - best (0)

    Razglednica Sokolca


    Otvorim Vas sajt i slušam ponovo i ponovo predivni instrumental - Koja gora Ivo...

    Sedim u svom stanu na sedamnaestom spratu na Novom Beogradu, gledam sliku Sokolca pod snegom i verujte " dušu mi umiri idila sa slike. Čujem šum pahulja u tišini snežnih jela, šum tihog povetarca i škripu snega... Napravili ste nešto predivno!

    Za Sokolac nisam ni znala.... Moj sin je sa svojim drugom iz srednje škole otišao da obiđu njegovog deku koji živi tamo. Drug mog sina je u okolini Beograda sa mamom i tatom a na Romaniji je ostao samo deda.

    Dočekao ih je otac druga moga sina koji je otišao dan ranije, deka, tetka, stric....

    Dočekala ih je topla kuća, sto prepun hrane, pića, kolača a sutradan su pekli jagnje.

    Sa Romanije mi je stigla tegla šumskog meda i litar domaće rakije.... Sa Romanije mi je stigla poruka, neupućena, neizrečena, da negde daleko žive ljudi čije je postojanje smešteno samo u našoj prošlosti, u detinjstvu, kada je postojala ljudskost, dobre namere i dobre misli... Sa Romanije je stiglo moje dete fascinirano Sokolcem, dekom, drugačijim načinom života, drugačijim ljudima...

    Slušam vašu muziku, gledam Sokolac pod snegom.... Razumem nagoveštaj tuge u očima druga moga sina.... Iz prirodnog je smešten u neprirodno, iz ljudskosti je upao u ne mnogo ljudsko, u kliše, lažne vrednosti, u teški maraton čiji je cilj vrlo varljiv.

    Jednoga dana, kada budem osetila da mi pucaju šavovi, da tempo i obaveze više ne mogu da podnesem, spakovaću kofer i doći u Sokolac. Ne želim više ni Grčku, ni Španiju, ne želim nikva mora, bazene.... Doći ću u proleće, da sedim pod jelama, da slućam šum vetra i cvrkut ptica... Doći ću da vidim predivni Sokolac sa Vaše fotografije, kako izgleda kad nije pod snegom....

    Dano,
    vaše riječi su me dirnule do suza! Osoba koja ovako piše mora imati veliku dušu. Vaše remek djelo, pohvala ovoj stranici, je vjerovatno i najbolji kompliment koji sam ikada dobio. Međutim, ja nisam dovoljno bogat da olovkom izrazim ono što mislim, pa ako budete dolazili u Sokolac obavezno se raspitajte se gdje živim - i navratite. Biće mi drago da budete gost u mojoj kući, čak i ako me ne nađete tamo.

    Srdačno,
    Željko Tomić
    spomenar- 21959 - 13.06.2009 : Maja Beograd - best (4)

    O Bokiju i mojoj prvoj ljubavi


    Dragi Sokočani, moja priča vezana za jednog vašeg sugrađanina, počinje kao u bajci. Na moju, a verujem i njegovu, veliku žalost, ta bajka nije imala srećan kraj. Evo danas, posle 15 godina od kada sam ga poslednji put videla, ja mislim o njemu. Moja prva velika ljubav, susret negde na "stranom" terenu, tj. u Srbiji. Ja klinka sa statusom izbeglice, a on student na ETF-u u Čačku.

    Godina 1992-93, period po mnogo čemu težak, doneo mi je "najlepši osećaj" u životu, a to je voleti nekog! Moja nesigurnost, nerazumevanje i nepoznavanje ljubavi, neopravdana ljubomora, sve je to dovelo do razlaza. Međutim, taj isti čovek me je pronašao posle dve godine. Tog momenta sam napravila najveću grešku u svom životu. Kako nekada reče jedan pametan "čika": Teško je zbog ljubavi izgubiti ponos, a još teže zbog ponosa izgubiti ljubav. Čak ni sada, sa ove vremenske distance ja sebi ne mogu da objasnim zašto sam na rastanku okrenula glavu, onog trena kada je hteo da me poljubi. Udala sam se mesec dana kasnije za čoveka 14 god starijeg od mene i posle samo 5 vidjenja sa njim. Plašila sam se bola koji bi usledio posle njegovog ponovnog gubitka.

    Eto, vreme je prošlo... i pre par godina (posle krize zbog razvoda), smognem snage i okrenem broj telefona njegovih roditelja. Dobijem njegov broj i, i, i... Trebalo mu je dosta da dodje sebi kad je shvatio ko ga zove. Moj Boki (kako sam ga samo ja zvala) se oženio i to baš one godine kada sam se ja razvela. Dobio je dete, koje se čulo u pozadini. Na njegova pitanja kako sam, kako brak, da li imam dece i da obavezno svratim sa porodicom ako budem prolazila kroz Sokolac. Rekla sam da hoću, da je to najlepši period mog života, da sam zadovoljna, da imam sina, da je sve kao u bajci... :(

    A šta sam drugo mogla?! ?! Rekao je da zovem, obećala sam da hoću... slagala sam. Nisam imala srca da mu kažem bilo šta, što bi makar na tren moglo da pokvari njegovu sreću. Da mu kažem da lažem, da se osećam užasno, da sam planirala da odem da ga vidim, da probam makar na tren da vratim onu bajku koju smo imali, da osetim onaj zagrljaj zbog koga sam godinama patila u braku, da mu kažem da i danas čuvam one mostarske kiše koje mi je poklonio za rodjendan i sliku, on na fotelji u mojoj podstanarskoj sobici.

    Dragi moj prijatelju i moja prva velika i nikad zaboravljena ljubavi... ne želim da te zovem, ni uznemiravam, želim samo da ti kažem da sam jutros svom sinu pričala o tebi. Sasvim slučajno tražeći neki dokument, moj David je uzeo fasciklu u kojoj stoji pesma, tvoja pisma i slika... Pita me: mama ko je ovaj čika? Ja pogledam i nasmejem se, rekoh: mili, to je mamina prva ljubav! Gospodo draga, šta čovek da očekuje u tom trenutku kao reakciju sedmogodišnjaka, na takav mamin odgovor... vrištao je od smeha. A posle me je terao da mu pričam o njemu.... Naravno, mama je izbegla detalje... :).

    Eto, dragi moj Boki, jutros je jedan mali David iz Beograda upoznat sa tvojim bitisanjem na ovoj planeti i pričom da se prva ljubav nikad ne zaboravlja.

    Budi mi dobro....
    Maja
    spomenar- 17897 - 22.05.2008 : Ostin - best (0)

    Posvećeno lijepoj Suzi


    Crveni Suzuki i plava Suzi i divlje vožnje ulicama Sarajeva davnih 90-tih nikad se neće ponoviti. Ona je skončala svoj mladi život na prljavim ulicama Čikaga. Nije fer, živote.
    spomenar- 17532 - 04.04.2008 : Branka Stari Grad - Beograd - best (0)


    Još uvek kada zatvorim oči osetim snažan miris borovine. Nikada, ništa nije ostavilo tako snažan utisak na mene. Evo, i posle deset godina još ga osećam.

    Branka V.
    spomenar- 17492 - 27.03.2008 : Veljko Borovcanin SOLINGEN - best (0)

    Sjecanje na 1960-te


    Iako sam 1968. godine otišao iz mojih rodnih Brejakovića, i tada najljepšeg grada Sokoca, a mislim i najbolje generacije, moje srce je ostalo tamo tamo gde su fijukale kose navošerke, miris pokošene trave, igranke subotom u kino-sali u koju nikada nije mogla da se smjesti sva raja. Tamo se dočekivala zora i sa pjesmom odlazilo kući.

    A sada čitam ubistva, krađe, otimanja, ogovaranja, ništa pozitivno sa mog Sokoca ne dolazi. Da li mu je duša umrla, ne znam, ali ja sam i danas ponosan i uvjek dično kažem da sam Romaninac. Za sve one koji me se sjećaju, veliki pozdrav i vjerujte poštenje uvijek pobjeđuje. Veljko Borovčanin - Šumar.

    Željko veliki pozdrav tebi!
    spomenar- 15311 - 14.10.2007 : Ratnik - best (0)

    Borjana


    Naš grad, Sokolac je nekada davno imao svojih "pet minuta", bar u turističkom smislu. Svi smo čekali 27. juli i feštu u Brezjaku, koja je počinjala nekoliko dana prije, Tih dana u Sokolac bi dolazili svi "Sokočani" koji su živjeli van Sokoca, među njima i moja ljubav Borjana.

    A Borjanu sam, vidio mnogo godina, prije, lijepa plava i visoka... Ima la je brata, Davida. Preko mojih prijatelja, upoznao sam Davida, i Borjanu. Kako je samo bila lijepa!

    Počeo je rat, Borjana i David su "izbjegli" u svoj Sokolac! David mi je bio veliki prijatelj, njegovu sestru sam "obožavao", družili se maksimalno! David je poginuo! Borjana se udala, a ja sam pošao u "bijeli svijet".

    P. S. Živi smo Borjana i ja, njene ćerke i moji sinovi....
    spomenar- 15275 - 12.10.2007 : Ratnik - best (1)

    Švabica


    Nekako, rat nas je valjao i nosio na sve strane svijeta, neko je pošao u "bijeli svijet" a neko ostao. Mene zapalo da ostanem, na svu sreću uspio sam da preživim. Kažu da je to tako zapisano...

    No ne mogu da ne razdvojim dane na ratištu i dane na "odmoru", ako je to bio odmor, tj. bili smo kod svojih, da kažem toplih domova, sa izbjeglicama koje smo primili.

    Nekako me zapalo da imam mnogo familije, i šta ću, moram, ljudski je... Igrom slučaja, u sopstvenom stanu postadoh "izbjeglica".

    Nekako u ovo vrijeme, moji rođaci, inače smješteni kod mene, počeše da se spremaju za slavu. Brzo će Sveti Luka, rat je, treba se spremiti! Nije mi svejedno, trpim. Rat je. Počeše da stižu gosti, OK.

    Nigdje posluženja? Stiže jedna djevojka, pravi "avion", kaže da je kombi na parkingu! Ništa mi nije jasno, silazimo na parking... Njemačke tablice na kombiju, svi se potrpaše u auto.... Ja izgubljen, blejim... Ubacim se i ja u vozilo. Idemo na selo, tek oslobođeno na slavu kod mojih rođaka. Djevojka, "avion" vozi, ja pored nje, ali ne dolazim sebi od uzbudjenja... Stigli smo. Iskrcamo sve, sve... da pođem u kuću, poziv.

    Djevojka "avion", me zove, moramo nazad da pokupimo neke stvari koje smo zaboravili u mom stanu! Vraćamo se u Sokolac. Ja sjedim naprijed pored nje u uniformi, ona "metak". Ubi me sramota, joj.... Ćutim, šta bi drugo! Pušim neku krdžu od cigara... nemam druge. Ona mi nudi "Marlboro", a ja odbijam valjda što sam navikao na krdžu... Konačno stigosmo do stana!

    Penjemo se uz stepenice. Ona priča da je došla pomoći, posebno prave borce i rođake, da je za mene čula čak u Švabiji....
    Ja ništa ne shvatam, a ona kad uđosmo u stan zaključa vrata! A nazad? E, selo je moralo da pričeka na nas!

    Sutra mi je pričala, kako je čula za mene i kako došla pružiti moralnu podršku.... Nama borcima... A, kome bi drugom?

    Švabicu više nikada nisam vidio!
    spomenar- 7282 - 01.04.2006 : Devojcica Florida - best (0)

    Od mosta do gornje trafike


    Nikako mi nije jasno zasto su Rogaticu zvali čarsija? Možda zbog toga što je posedovala džamiju, ili je nešto lepše izgledala od Sokoca? U toj Rogatici sam imala par drugara i jednu veliku ljubav, ali mi je uvijek bila jako odvratna. Verovatno zbog toga što su Rogatičani uvijek umišljali da su bolji od nas Sokočana! Sećam se da su Sokočani i Rogatičani uvek bili u svađi. U ono vreme, pre 20 godina, tuče su bile česte jer "balvanaši" (čitaj Sokočani) nisu mogli da se slože sa tikvarima iz Rogatice.

    Sve što su oni imali, mi smo imali bolje. Naš je park je vredeo tada više od pola Rogatice. Doduše, imali su više kafića ali je "Viktorija" bila bolja nego njihovih petnaest. U njihovom hotelu sam imala osećaj da čekam voz, ko zna možda je ponekad i neki ćiro naišao!

    Moje druženje je počelo u Radio-klubu. To su bili moji prvi izlasci. Ja, Olja, Ljilja, Draženka, Vesna, a od muških braća Zoran i Goran Samardžije, Malenica i Oda. Ponekad bi zalutali pokojni Radiša Bjelaković i Stanija. Bilo je i mnogo drugih. Sastajali smo se u parku, pravili pijanke... Ponekad bi završavali u Starom hotelu gde se pravilo disko u sali za folklor. Kada bi nekome bila prazna kuća, napravili bi žurku...

    leptiriBože, kako su to bila lepa vremena! I dok ovo pišem, u stomaku mi počinju da titraju leptiri, isti onaj osećaj kada sam se prvi put zaljubila, hahhahha.

    E, o tome neću sada da pišem, jer bi se ta priča bila jako duga, a završila bi se tek u 2006. godini...

    Iz ovog vremena, pomenuću i Mijata, čoveka koji je u to vreme bio privlačan za devojčice. Možda i zbog toga što se razlikovao od drugih. Kako i sam kaže "furao je svoj fazon". On se uklapao u naše društvo, ponekad bi nam dao pokoju cigaru ili bi podelio pivo sa nama. Možda je primjećivao da se nekoj od mojih drugarica i sviđa. Bile smo klinke! Ovo važi i za onog Želka iz Vancuvera i još par lepih momaka iz Sokoca. Ne za sve momke, naravno!

    Ljudi su se uvek delili na dobre i loše. Na primer, Cepu sam obožavala... hahahhaha... On je za mene legenda, i veliko "spadalo" ali sad mogu reći i ostajem pri tome da mu dugujem život. Samo on i ja znamo pravu istinu, i dok živim na ovom svetu to mu nikada neću zaboraviti.

    leptiriKad odrastes u Sokocu i kada se setis dragih osoba, ni jedan politicar ne moze mi pomutiti zdrav razum. Nije potrebno dalje da pisem... Još uvek imam želju da se prosetam od mosta do gornje trafike.
    spomenar- 1883 - 06.07.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Ako mogu nesto da dodam ...


    Ni ono "tamo daleko" više ne postoji! Jad i bjeda. Ponekad poželim da više nikada ne odem u Sokolac, da ga bar u sjećanjima zapamtim onakvog lijepog, kakav je nekad bio dok na vlast nisu dosle ove nacionalističke svinje.

    Sa druge strane, ako pažljivije pogledaš u sebe, shvatićeš da je ono što nama najviše nedostaje nije Sokolac nego naša mladost. Nekada su drugi radili za nas (mislim na naše roditelje) a mi smo se bezbrižno igrali, išli u školu, studirali. Dok smo bili mladi nismo strepili da sutra nećemo imati, jer su tu uvijek bili naši roditelji da nas "poguraju" kada zastanemo.

    Ponašamo se poput nekog pacijenta koji je došao kod doktora a ne zna šta ga boli! Mi koji smo u inostranstvu žalimo zbog toga što smo "otišli iz Juge", oni koji su ostali tamo žale sto "nisu otišli", a svi žalimo za vremenom prije rata. Neki kažu da žale za "Titom" a on je, u stvari, samo jedan od simbola naše mladosti, i jeste za žaljenje ali samo zbog toga što je postojao.

    Sutra će i naša djeca žaliti za onim vremenom kada su, kako ti kazes "živjeli u kavezu" jer im, na žalost, bolje nikada neće biti.

    Nekada davno, u nekom stripu sam procitao da "svako vrijeme ima svoje plodove". Plodovi koje mi danas nosimo nisu slatki i lijepi kao nekada, ali se i u njima može uživati. I kada ti loše ide kaži sebi: "život je lijep, a sutra će biti bolje". Ako si uporna, možda će ti to i pomoći. Drugim riječima, treba izabrati voće koje je iz "Rajske bašte".

    Jos jednom ti hvala sto si se javila. I kako ti rece "sjecanje na juce i nase divno tamo" i meni daje snagu da istrajem.
    spomenar- 1882 - 06.07.2005 : Kova Marinkovic-belenzada Toronto - best (0)

    Sjećam se sreće


    Biti srećan ovdje je prava nesreća!
    Sve što je podsjećalo na sreću, otmenost, otvorenost i prirodnost - ostalo je tamo daleko.

    Sve ovo što mi imamo ovdje je samo ambalaža: Otvoriš čarobno pakovanje, kad unutra - ništa!

    Lažni osmijesi hladnih stranaca i izvinjenja ponudjena sa "nemjesta" su vrlo providni trikovi vrijedni pažnje samo glupima ili onima koje se prave nevješti. Naša djeca su umorna od programiranih obaveza i života u kavezima, dok smo mi, njihovi roditelji, ošamućeni borbom (sa korovom) da se nekako ukorjenimo, postali ispražnjeni izvori stimulacije i usmjerenja.

    Zato i jeste teško buditi se i radovati novom danu.

    Sjećanje na juče i naše divno "tamo" daje nam snagu da istrajemo.
    spomenar- 1801 - 20.06.2005 : Mr,dk,ms Sokolac - best (0)

    Vrati se druže


    Evo vec treći dan gledamo u prazno, i očekujemo kad ćeš se pomoliti sa mosta da popijemo kafu i da ispredamo šuplje priče ali tebe nema... Dok ležiš bespomoćan i vodiš ogorčenu bitku sa životom, ne možeš da čujes naše rijeci "nemoj nas ostaviti". Tužno i sporo prolaze ovi dani, imamo mnogo priča koje nismo dovršili, a ti si sad negdje daleko, zato te molimo vrati se druže ne dozvoli da te ta mračna sila savlada...
    spomenar- 1720 - 09.06.2005 : Sanny - best (4)

    Sahrana Aleksandra Aca Jolovića


    Davna 1991. godina


    Odavno se nisam isplakala kao sinoć! Nakon dugo, dugo vremena uzela sam da pročitam svoj dnevnik. Rođak mog momka, Milan, je kod nas u posjeti iz YU I kroz neku priču o srednjoj školi uzmem svoj dnevnik da pročitamo neke pjesmice. Između ostalog, naišla sam na jedan datum u decembru '91 u kojem sam opisala sahranu momka, koga ustvari nikad nisam srela.

    Aleksandar Aco Jolović je poginuo kod Osjeka, ako se dobro sjećam u septembru '91, ali tijelo nije nađeno do decembra. Svašta se pričalo, jer Sokolac je malo mjesto, a većina muškaraca je tad bila po raznim ratištima u Hrvatskoj. Međutim došao je dan kada na radio Romaniji objavili datum i vrijeme Aleksandrove sahrane. Zatvoren sanduk je bio smjesten u opštini i čitav grad je dolazio da njegovoj uplakanoj rodbini izjavi saučešće. Nas šestoro je stajalo kraj sanduka, izvedeni iz škole taj dan da držimo počasnu stražu.

    Sjećam se dobro da nije bilo grijanja. Skamenjeni smo stajali i bili svjedoci najvećoj tuzi ovog svijeta, a ja ni suze nisam mogla pustiti. Samo neki težak osjećaj na grudima, kao da ti je neko uhvatio pluća i stišće ih sve jače i jače.

    Povorka je pošla oko 14h prema groblju. Mislim da nikad prije (ili poslije) nisam vidjela više svijeta na glavnoj ulici na Sokocu. Na groblju svježe iskopana zemlja, pop Ljubinac s nekim vojnim stariješinama stoji kraj groba. Aleksandrov rođak Marko Jolovic drži njegovu sliku, brat mu nekontrolisano jauče držeći se za krst, a majka mu samo ponavlja:" Kako će sine majka da povjeruje? ".

    Zaplakala sam tad i ja, zajedno s onim morem naroda koji je stajao na brezuljku iznad Sokolačke crkve, dok su pahulje lagano padale i vjetar duvao. Kad sam se vratila kući, plakala sam dugo. Pričala sam mami kako je sve bilo žalosno, a ona me samo gledala i nije ništa rekla, jer mislim da je slutila da nešto gore tek predstoji.

    Eto tako je Aleksandar Jolović, momak koji je izgubio život sa 18 godina, kao i mnogi drugi poslije njega, ostao u sjećanju jedne tad petnaestogodišnje djevojčice koju nikad nije znao.

    Te dvije godine koje sam provela na Sokocu, duboko su ostale u mom sjećanju. Sva ta lica mojih školskih drugova još uvijek su svježa i česta u mojim mislima. Marija Kovačevic, Marijana Marić, Vesna Kovačević, Maja Abazović, Miroslava Grujić, Nevena, Nataša, Bojan, Tijana, Slavenko, Dragana Odović, Bojana Odović, Dušica. I oni malo stariji od nas i vječni ljubavni predmet nas djevojčica: Aco Ljubinac, Vlado Bukva, Dejan Mijatović-Peksa, Milanko Bartula, Željko, Zoran itd...
    spomenar- 807 - 05.02.2005 : Jovana Beograd - best (0)


    zima je....... autos je polao krenuo.... znam jos samo 6 sati voznje i onda cu te videti....... onda cu biti sa tobom. onda cemo biti zajedno nekoliko dana..... i bice lepo. sneg ce padati ja cu se smejati sa tobom, uzivati, voleti ti....... a onda cu morati otici..... ipak kuca nije tamo gde je srce... a sve ce to boleti, ali mi cemo nastaviti po starom.... ja cu se uvek vracati sokocu, i danu kada sam upoznala i zavolela jednog crnog decka........ sad cekam opet neku pogodnu priliku da malo skoknem i osvezim uspomene......

    Idi na stranu - |1|2|