fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-SALJIVI_DOGADJAJI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

saljivi_dogadjaji- 91835 - 16.12.2014 : Adi Rac Sarajevo - best (0)

PAM i biciklo


Nakon rata, negdje u Zabrđu sjedili su naši i sa njima jedan Srbin koji je ostao dole. Uglavnom, da ne dužim, ovaj naš kaže:

  • Gađam Četu na biciklu sa PAM-om, ali ga promaših, tako da mi on pobježe!"

    Ovaj će Srbin njemu:

  • "Pa to sam bio ja!"

    Kakva slučajnost da se njih dvojica nađu na istom mjestu nakon toliko godina. Taj Srbin je još uvijek dolje u Zabrđu, pa ko ne vjeruje može otići tamo da se uvjeri.
  • saljivi_dogadjaji- 86971 - 12.10.2013 : Nenad NS - best (3)

    Univerzalni vojnik


    Na izložbi "Vojnik 21. veka" izloženi su, između ostalih, ruski i američki "prototip" vojnika budućnosti.

    Ruski vojnik je u neprobojnoj uniformi od kevlara, sa kompjuterizovanim vizorom, laserskom puškom i sa još dosta detalja. Američki general daje komplimente svom ruskom kolegi. Odlaze na USA stand, a tamo vojnik uhranjen steroidima, novi neprobojni šlem, model Ray-Ban naočara za gledanje u mraku, sav u neprobojnim prslucima, najsavremenije naoružan, a na leđima Sony televizor...

    Gleda to ruski general pa kaže:

  • Bogami, impozantno izgleda, stvarno moćno... Samo, zanima me čemu služi onaj televizor na lećima?

  • Vidite, ni nama nije baš najjasnije, ali naši stručnjaci su vršili opsežna istraživanja različitih vojnih formacija širom sveta i primetili su da srpski vojnici u ratu u Bosni, koji su važili za jedne od najefikasnijih u svetu, nose televizore na leđima, pa smo i mi stavili taj detalj na našeg vojnika.
  • saljivi_dogadjaji- 85477 - 13.06.2013 : Goran Bijeljina - best (0)

    Jesi li ti novi?


    Nas desetak je došlo da popunimo redove u Zabrđu na Žući kod Rajlovca, tako da sam se našao sa momcima sa sela tu iznad Reljeva i koji su me odmah poznali iz privatnog i službenog kontakta sa nekim od njih.

    Naši položaji su bili pored potoka, a zatim su skretali desno cestom, tako da je ostajala jedna dolina između naših i muslimanskih položaja. Pošto smo bili na vrhu klina, znali su da po nama dejstvuju sa tri strane, čak i RB punjen nekakvim gasovima. Kretanje je zbog neposredne blizine bilo moguće jedino noću i to uz krajnji oprez sa metkom u cijevi i prstom na obaraču.

    Nakon par dana padne red da i ja idem na očiščen i dezinfikovan bunar, pošto je iznad gradska deponija. Dolaskom bunaru, kontrolišem i ne vidim nikakve opasnosti, priđem, spustim pušku i zabacim kantu da izvadim vodu. U tom trenutku iskače naoružan vojnik sa puškom iz šumarka 10-15 metara od mene. Munjevito zgrabim pušku i uperim u pridošlicu, a on iznenađen je stao u mijestu polunaget, sa puškom koju nije uspjeo da usmjeri prema meni. Posmatrali smo se kao dva vuka, dok on nije postavio pitanje:

  • Jesi li ti novi?

    Shvatih da je znao za dolazak nas novih, to mi je bio znak da smo saborci, tek tada sam uz vidno olakšanje spustio pušku. Isto je učinio i taj moj saborac, a potom smo uz cigaretu i kratki razgovor, kao da smo rod, napunili čuturice i rastali se uz pozdrav.
  • saljivi_dogadjaji- 79441 - 12.11.2012 : Stari Blizo - best (2)

    Minsko polje na našem balkonu


    Vogošća je od početka ratnog stanja bila u problemima sa strujom, da bi kasnije nastali još veći sa smradom od pokvarene hrane, koja se izbacivala iz frižidera i zamrzivača i bacala u kontejnere. Ne zna se šta je gore, a kad sastaviš bombardovanja i snajperiste od kojih se gine sa problemima u naselju onda je sve ubi Bože.

    Na sve te probleme nadovezao se i prekid telefonskih veza, pa se jedino može čuti sa porodicom odlaskom u Rajlovac ili radio vezom preko radio-amatera. Odlazak u Rajlovac bio je opasan, jer su snajperisti gađali sa Sokolja, jednog rajlovačkog izvišenog naselja, sa koga se prostirao vidik na rajlovačko polje.

    U Vogošći je prije početka rata postojalo društvo radio-amatera. Bila je jedna radio stanica, koju su premjestili iz društva i uspostavili je na poslednjem spratu opštinske zgrade u Vogošći. Tu radio stanicu su opsluživala dvojica naših sugrađana i poznanika. Obojica su bili poznati fudbaleri fudbalkskog kluba Sarajevo, Sreten i Milan. Oni su mi, kao i ostalim građanima Vogošće, omogućili da preko njih i radio amatra iz Kraljeva i Jagodine, ponekad pošaljem poruku mojima u Srbiji.

    Međutim, zbog prekida telefonskih veza, došlo je do sve veće tražnje usluga radio stanice, pa se nije moglo doći na red, a oni tamo (porodice) su bile odsječene od nas koji smo ostali u Vogošći. Zbog toga su pojedini članovi porodica, uglavnom supruge, dolazili u Vogošću zbog ostatka svojih članova.

    Tako je stigla i moja supruga da vidi šta je samnom. Došla sa autobusom koji je tada išao jedinim prohodnim putem od Zvornika prema Palama, preko Šekovića. Dan ranije na dijelu puta od Zvornika prema Šekovićima u blizini mjesta Caparde, napadnuta je kolona civilnih automobila u jednom uskom klancu. Napad su izvršile muslimanske snage koje su išle iz pravca Srebrenice prema Tuzli.

    Kada je supruga prolazila tim putem, vidjela je ostatke spaljenih vozila pored puta.

    A kada je stigla u Vogošću, bila je sva isprepadana tako, da se pokajala što je krenula za Vogošću. Kako se desio taj napad i koliko je ljudi stradalo, to mnogi znaju.

    Poslije tog slučaja, vozila koja su prolazila tim putem, išla su u koloni uz vojnu pratnju sa oklopnim vozilima, a naročito kada su prolazili autobusi. Autobuse su pratila dva oklopna vozila idući jedno ispred, a drugo iza autobusa.

    Prije dolaska supruge iz Srbije, u našem stanu bilo je malo neuredno. Jer pomoć koju sam dobivao od Crvenog krsta, Dobrotvora ili u preduzeću, dobivao sam je u kojekakvim kesama, ili u vrećicama. Ja nisam imao vremena, zbog ranog odlaska na i kasnog dolaska sa RO iz fabrike, a naročito zbog umora, da sređujem stan. Sve kese koje sam donosio, slagao sam jednu do druge na sto i stolice, a kasnije stavljao i ispod stola i stolica.

    Tako su slobodni prostori trpezarije i kuhunje bili skoro ispunjeni sa kesama razno-raznih namirnica od hrane, koju sam dobivao. Supruga je po dolasku u stan i vidjevši da je stan neuredan, počela da me psuje govoreći mi:

  • "Kako te bolan nije sramota da budeš ovako neuredan? Zar možeš da pustiš nekog u stan da ti vidi ovu tvoju bruku?"

    Nakon što me je naružila, počela je da sređuje stan po svom nahođenju. Prvo je pregledala šta ima u kesama. Najviše se nakupilo brašna koga je bilo više od 50-ak kilograma. Svaku kesu s brašnom je omirisala i opipavala i ono što je smatrala da je dobro, ostavljala je na jednu, a ono što se po njenom mišljenju počelo kvariti, stavljala je na drugu stranu. Među onim "pokvarenim" stvarima našlo se i neko brašno. Ona ga je stavila u jednu vreću a zatim iznijela na balkon. Znajući da brašno mamac za miševe, rekoh supruzi:

  • "Slušaj ženo, nemoj stavljati brašno na balkon, jer ćeš nam navući miševe!"

  • "E, ti si Marko stvarno lud! Kako će miševi doći na četvrti sprat?" - odgovori ona podrugljivo.
    Meni smješno da ona to ne zna, pa joj rekoh:

  • "Pa ženo, ti kao da nisi rođena na selu!"

  • "Nemoj Boga ti pričati gluposti! I nemoj to reći pred drugima, jer ti se ljudi mogu smijati! Gdje si vidio da se miševi penju na tu visinu? - odbrusi ona meni.

    Uveče smo zatvorili balkon, jer su noći već postale hladne. Pošto je odjednom zahladnilo, balkon nismo ni otvarali nekoliko dana. Nakon što sam prvom prilikom izašao na balkon, pogledah u ćošak gdje se nalazila vreća sa brašnom, a ono oko nje nešto se bijeli. Izgledalo je, kao da ga je neko namjerno prosuo. Sa prednje strane vreće ne vidi se ništa. Međutim, kada okrenuh vreću i pogledah drugu stranu, primjetih nekoliko rupa.

    Znači, dolazili su miševi.

    Meni nekako bješe drago što sam bio u pravu. Ne govoreći ništa ženi, obrišem pločice oko vreće, kako bih se i sledećeg jutra uvjerio da su ponovo dolazili. Sledećeg jutra ustadoh vrlo rano. Morao sam požuriti zbog odlaska u Pretis, jer je uvijek bilo opasno na dionici puta od benzinske pumpe do ulazne kapije, koja je stalno bila izložena muslimanskim snajperima. Međutim, nisam mogao a da ne pogledam kakva je situacija sa vrećom na balkonu. Tamo ponovo zateknem brašno prosuto oko vreče. Ipak, i dalje ništa ne govorim ženi, ali joj ipak kažem da ne izlazi napolje iz bezbjednosnih razloga.

    Kada sam stigao u Alatnicu, svi smo mi imali neku svoju novu priču donešenu iz naselja ili sa linije odbrane naših boraca. Dođoh i ja na red sa svojom pričom. Pričam kolegama o najezdi miševa na moj balkon. Oni me saslušaše pa se počeše smijati.

    Kada sam došao kući, rekao sam ženi za miševe. Ona ništa ne odgovori, nego mi samo reče da treba da ručamo jer danas idemo na groblje na Krivoglavcima. Nakon toga svratismo u Semizovac kod njenog brata. Ja i njemu ispričam za miševe na balkonu. Kažem mu i to da mi moja žena ne vjeruje da se miš može popeti na četvrti sprat.

  • "Ma kako da ne može, sestro moja! Miš ide gdje god osjeti da ima hrane, čak se i uz konopac popenje!"

    Žena sluša brata i ništa ne reče.

  • "Imam ja nekakvog ljepka, pa pokušaj s njim." - reče mi šurjak.

    Nakon toga, iz garaže donese jednu veću tubu nekakvog ljepila. Na tubi je bila slika miša. Objasni mi kako da stavim ljepilo, da bi ih namamio i uništio:

  • "Uzmi neki karton i nareži slanine i sira, a okolo toga namaži ovo ljepilo!" - predloži mi šura.

    Nakon što stigoh kući, zalijepih karton za pločice balkona, kako miševi ne bi i njega odvukli. Potom na karton narezah malo mesa iz konzerve i stavih na njega malo sira trapista. Oko hrane stavih onaj lijepak. Vreću sa brašnom dobro provjerih a potom unesoh u trpezariju. Miš je pametna životinja i veliki mudrac. Zna nanjušiti opasnost, pa može da se utaji da ga i ne primjetiš.

    Jednom sam u nekim novinama pročitao da je miš najčistija životinja. Međutim, isto tako kaže, da je miš i najveći prenosilac zaraza.

    Po dolasku iz Semizovca i postavljanju mamca za miševe, malo smo sjedili i razgovarali o djeci, o njihovom boravku u Srbiji, da bi na kraju legli spavati. Zaspati se ne može od povremenih eksplozija koje se čuju u naselju i iz pravca brda Žuč.

    Žena samo tuho ispod jorgana govori:

  • "Joj, šta je sad ovo? Čuješ li ti ovo?"

    Nekako sam pod pritiskom sna zaspao tek pred zoru. Probudila me je jaka puščana paljba iz pravca Žuči. I žena je bila budna, pa mi govori da nije spavala cijelu noć.

    Odmah sam otišao na balkon da vidim da li ima šta novo. Tamo sam, na jednom kraju kartona, našao jednu slamku koja je bila postavljena od pločica balkona do lijepila. Ono nije bilo premošćeno. Jedan miš je vjerovatno u žurbi za hranom i svojom nepažnjom htio je da preskoči ljepilo, pa je upao u lijepak i uginuo. Jedva sam uspio da ga odlijepim i sa slamkom bacim sa balkona.

    Ali, ja sam se sada zainatio i hoću da ih kako-tako uhvatim na postavljeni mamac. Ponovo premažem karton sa preostalim dijelom ljepila i ostavim do svanuća.

    I narednog jutra sam ustao vrlo rano, i još u pidžami izišao na balkon da vidim šta se desilo u toku noći. Na sredini, gdje je bio narezak sa sirom, sada je bilo prazno. Miševi su uspjeli da premoste lijepilo da bi prešli preko "minskog polja" i došli do plijena. Ovaj put je njihov "most" bio napravljen od bijelih plastičnih kašikica za kafu. Pošto su i kašike bile kratke da prekriju sav lijepak, u produžetku su stavili ćtapiće od lizala. Tako su uspjeli da dođu do hrane, koju su svu pojeli.

    Razmišljam u sebi i čudim se svim tim njihovim radnjama. Ove male životinjice su negdje na zemlji pronašle odbačenu kašikice i štapiće za sladoled i donijeli ih na četvrti sprat zgrade. Naprosto da čovjek ne povjeruje. Baš kao da su dresirani od ljudi ili kao da su došli sa nekog od sarajevskih ratišta, pa znaju kako da se snalaze u ratnim uslovima.

    Međutim, na njihovu žalost, i pored tih njihovih umjeća u izgranji "mostova", ovog puta su ipak ostali su bez nekoliko svojih drugova "boraca" u minskom polju na našem balkonu. Ipak, uspjeli su savladati prepreku i doći do cilja.

    Razmišljam o toj njihovoj akciji u kojoj su za tri noći izginuli njihovi "borci". Razmišljam, kako se to moglo dogoditi da ostanu djelovi tijela u "minskom polju" a drugih djelova nema. Gledam po balkonu i ne vidim nigdje tragova krvi ili njihovih izvučenih dijelova tijela. Očito da su njihovi "saborci" bili riješeni da ih izvuku pošto-poto, pa su im njihova tijela isprekidali, a zatim odvukli u svoju "bazu". Zaključio sam, iako su upali u veliku zasjedu, da su bili veoma hrabri, ali i da su bili solidarni i humani, ne ostavljajući svoje drugove na mjestu pogibije.

    Eto, tako se završila velika ratna borba u minskom polju na našem balkonu.

    Sledeći dan, kada sam otišao na RO, ponudio sam brašno našem kolegi sa Blagovca, koji je imao domaće životinje, krave, svinje i kokoške, tako da mu je dobro došlo. Došao je sledeći dan s autom i odvezao ga kući. Miševi se više nisu pojavljivali na našem balkonu.
  • saljivi_dogadjaji- 78040 - 11.10.2012 : Kap - best (6)

    Anegdote sa druge strane


    Sa onog špica, na okuci kod Osmica, iz onog vašeg bunkera što gleda na Dalmatinsku i Kulovićevu, te '93. godine zaštekao se neki srpski borac i upropastio mi sastanak sa jednom curom. Držao me je gotovo čitav sat zakovanog iza neke kamionske prikolice. Pucao je po nama ko nikada do tada. Razmišljam ja kad će da stane, jer da zna gdje sam krenuo pustio bi me sigurno. Čak bih mu i 10 maraka poslao, što je bila cijena jedne izlapjele čaše kole u Sarajevu.

    U jednom trenutku poče me dozivati neki lik:

  • "Hajde sad, sad!"

    Gledam ja njega, farmerke mu umazane od totmasti, košulja takođe od totmasti, cerada strula i po njoj popadala prašina debela dva prsta, samo sipa po glavi... Pogledah u njega pa dreknuh:

  • "A gdje ću sad u vražju materinu!"

    ***


    Hoću još samo da napišem kakve su sve nebuloze kružile po Sarajevu u to vrijeme. Ne znam da li ih je neko izmišljao, sanjao ili se samo zezao, ali se raja pravo primala na njih. Vjerujem da je i kod vas bilo isto takvih primjera. Evo nekih:

  • Kupili naši tri američka tenka, rasklapaju ih u Hrasnici i samo još treba da ih unesu kroz tunel.
  • Došle nitroglicerinke, kada pogode tenk on se užari i skoro sav se istopi.
  • Kad Sultan opali sa Igmana, pola će Ilidže sravniti! Granata mu velika k'o bojler!
  • Po noći se kroz Sarajevo kreće tenk ali ga niko ne čuje. Preradili ga naši na benzin i stavili mu gumene gusjenice.
  • U Sarajevu se pravo čita knjiga "Kremansko proročanstvo" i samo se još čeka da svi Srbi stanu pod jednu krušku.
  • Priča se da su Fočaci obavješteni da se u tajnosti spremaju jer uskoro naši kreću da oslobode sve do Foče kako bi ovi mogli krenuti!
  • Nema kuće na Palama da ne nosi crninu.
  • Za svakog našeg vojnika ima po tri puna okvira u rezervi. Daće im se ako zatreba!
  • Nijemci prave tako dobre električne proteze da one funkcionišu bolje od pravih nogu!

    Sve ovakve izjave bi bile dobra šega da nisu bile bjeg i utjeha od očaja, straha i neizvjesnosti onih koji su bili u gradu.

    Pozdrav ljudima.
  • saljivi_dogadjaji- 69584 - 20.05.2012 : Goran Bijeljina - best (1)

    Strijeljanje na Žuči


    Negdije prvog mijeseca na Žući se nalazim u isturenom bunkeru. Vrijemo suvo ali vijetar nosi oblake i povremeno, mijesec obasja dolinu razdvajanja, kuda teće potok.

    Odijednom čujem tihe korake, približavaju se polako i oprezno a onda stanu. Otkočim pušku i pokušavam da odredim iz kog pravca dolaze zvuci. Koraci nastave, optezno, polako, pa opet zastanu, Čujem tad i tihi izdah: "Uhhhh!"

    Napet sam i čekam i dalje. Razmišljam da pucam, ali šta ako neko sa one strane biježi nama, kao što je neki dan prebijegao jedan prisilno mobilisani.

    Približavanje se nastavlja i napeto čekanje. Vrijeme kao da je stalo!

    Odjednom, pred puščanom cijevi ugledah ježa. To je bilo tako olakšanje da se ne može ni zamisliti.

    Ovo mi se desilo u još par navrata, a tog trećeg puta sam bio toliko bio ljut da sam tu jadnu životinju šutnuo i zaprijetio streljanjem ako mi se još jednom pojavi.

    Dvojica kolega su se tome slatko nasmijala, i pitali me da li ozbiljno mislim streljati ježa.

    ** *


    E, sada nešto što nikada nikome nisam ispričao!

    Krenuo sam po vodu iz očiščenog bunara, i kako se kretalo noču, opet uz oprez. Kad sam bio u dvorištu Krajšnikove kuće, tama, oblačno, sa jedne strane naslagana metalna burad da nas zaštite od otvorenog pogleda.

    Odijednom, na nekih sedam do osam metara na desnu stranu od mene, začuh zvuk kao da neko leže na zemlju. Da sam kod sebe imao automatsku, pucao bih istog trenutka. Međutim, pošto sam bio na otvorenom i imao papovku, nije dolazilo u pitanje da prvi zapucam i otkrijem svoju poziciju.

    Puška u rukama je bila otkočena, čekam i čekam, a svaki mišić zategnut, ruke se znoje....

    Ne možete zamisliti koje je to olakšanje bilo kad iz tog pravca začuh groktanjem svinje koju je Krajšnikov otac uzgajao.

    E, tada sam već bio ljut i na sebe i svinju i dedu Krajšnika, za čiju kuču su muslimani govorili da še da je pretvore u džamiju.
    saljivi_dogadjaji- 68412 - 09.04.2012 : Diverzant72 Banjaluka - best (0)

    Smiješna strana rata


    Pročitao sam neke smiješne anegdote iz rata, a najviše me je nasmijala ona anegdota sa nekim momkom i generalom Ratkom Mladićem. Moram priznati da dobrih 10 minuta zbog smijeha nisam mogao doći sebi.

    Desilo se to na Teslićkom ratištu, blizu mjesta Vitkovci gdje smo proveli najviše vremena. Bio je to kraj 1994. godine, u vrijeme kada se peče rakija.

    Ali da bi bilo potupuno jasno moram jos nesto da ispričam. Naša dva momka što su bili u kihinji, a naravno povremeno su dolazili i na liniju, da nama olakšaju. Jednom su se oni vraćali iz sela, naravno napili su se i usput sreli našeg tadašnjeg komandanta Vladu Topića, a on je imao običaj da gotovo svakog vojnika uputa kada je rođen.

    I tako i bi, vidi Vlado da su pijani, pa upita jednog od njih:

  • "Vojniče, kad si rođen?

    ...a ovaj mu, mrtav hladan odgovara:

  • "Ne znam, bio sam malen!" - i pade u smijeh

    Vlado se toliko iznervirao da je počeo skakati u mjestu, malo je falilo da ih strelja. Naravno to se kod nas nije radilo pa ih je zatvorio u neki podrum na jednu noć. Eto, bili su kao u nekom zatvoru.

    I tako, Dragan i ja, moj najbolji drug kako i u ratu tako i u privatnom životu, od djetinjstva pa do dana današnjeg, smo otišli predveče u Vitkovce. Kad tamo jedan čovjek peče rakiju, i zove nas da probamo, naravno oko kazna okupilo se puno ljudi.

    Uz kavu i rakiju, koja je bila vrlo jaka, Dragan i ja se dobro naroljasmo. Već je pala noć pa smo morali na liniju. Ne trebam ni govoriti da smo cijeli put pjevali. Dok smo prilazili liniji spazimo pored jedne kuće komandanta Vladu Topića kako nešto galami, a Dragan povika:

  • "Ajooooj jebaće nam Vlado mater sad!"
  • "Ma ko ga jebe!" - dobacih i ja.

    I tako spazi nas Vlado, pa po navici zapita:

  • "Momci gdje ste to bili? Ma jeste li vi to pijani?"

    Rekoh mu:

  • "Ma jok, čini ti se!"

    On me mrko pogleda i upita po navici:

  • "Kad si rođen vojniče?"

    Ja se sjetih ona dva vojnika, i da sam bio trijezan nikada mu to ne bih rekao, ali progovori alkohol iz mene pa mu ja odgovorih:

  • "Ne znam pukovniče, bio sam malen!"

    Kad ču ovo, Dragan se zacenuo od smijeha.

    To je njega tako pogodilo da je reagovao gore nego kod onih vojnika na početku priče.

  • "Majku vam jebem balavu, mene ste našli zajebavati. Pobiću vas ko pse! Sad ćete vi meni na streljanje!"

    Mi smo naravno znali da je samo bijesan i da od toga nema ništa, pa umjesto da se primirimo mi smo se smijali sve više i više, tako da nas je Topić zatvorio u onaj isti podrum.

    Podrum je bio pun vode i u njemu se nalazilo samo nekoliko dasaka naslaganih na blokove. Pokušali smo da na njima zaspimo, ali nam nije baš najbolje išlo. Kada god bi se ja pomjerio Dragan bi spao, i obrnuto.

    Ujutro kad smo se probudili, a zaspali smo samo na kratko, ulazi jedan vojnik i kaže nam da smo slobodni. Tek tada nam je bilo jasno šta smo uradili, ali ponovo nam je bilo smješno.

    Kad smo došli na liniju svi su nas zezali.

    Nekoliko dana nakon toga, Dragan i ja ponovo sretosmo Topića, a on nam pridje i reče:

  • "Momci, je li ono bješe Milan i Dragan?"
  • "Jeste gospodine pukovniče" odgovori Dragan.
  • "Momci ono vam nije trebalo, čuo sam ko ste i šta ste, da ste se stvarno dokazali u borbama, svaka vam čast ali ste ujedno i velike budale!"

    Naravno, svi se nasmijasmo.
  • saljivi_dogadjaji- 25018 - 17.09.2010 : Feniks Republika Srpska - best (1)

    Vjerni čovjekov prijatelj


    Čitajući ove napisane anegdote, slatko sam se nasmejao jer su me podsjetile na jedan događaj a koji pokazuje napetost jednog borca na noćnoj straži na jednoj od težih linija.


    Ovaj događaj se desio na liniji Zajezda kod Lješeva na kojoj je linija razgraničenja bila između 50 i 100 metara. Tokom jednog noćnog dežurstva, koje se vršilo u tranšeji ispred rova, borac na straži je začuo nekakvo šuškanje. Kako je vidljivost bila vrlo slaba, odlučio je da provori kroz puškarnicu. I baš u momentu kada je provukao glavu kroz otvor puškarnice sudario se sa nečijom glavom, a zatim je pao na leđa i počeo da viče "ne prijatelju, majke ti, imam djecu".

    Začuvši njegovo jaukanje, saborci koji su čekali svoj red na stražu su pritrčali da mu pomognu. Kada su stigli do njega našli su ga kako leži na leđima, sa rukama na licu. Kada su utvrdili da se ništa sumnjivo ne dešava pridigli su ga i upitali ga zašto vrišti. Međutim, prije nego što je uplašeni borac uspio bilo šta da odgovori u tranšeju se pojavio poveći pas i počeo da im se umiljava oko nogu...

    Na kraju su zaključili da je pas tražio bačene konzerve iza tranšeje što je izazvalo šuštanje, a kada je borac na straži proturio glavu da vidi šta se dešava pas je krenuo da ga pozdravi pa je borac pomislio da se sreo lice u lice sa neprijateljskim borcem.
    saljivi_dogadjaji- 25013 - 16.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Anegdota sa kravama


    Slatko sam se nasmijao na ovu Vladinu anegdotu o prasetu, a ona me podsjeti i na jednu anegdotu sa kravama...

    Ovaj događaj se desio na Majorovom grobu, koti između Srebrenice i Žepe. Naša linija je bila okrenuta prema jezeru Perućica na Drini, a naši rovovi su imali predivan pogled na planinu Taru i granicu sa Srbijom.


    Nešo je bio dobar drug i uzoran Sokočanin. Međutim, imao je jednu manu: veoma često bi stavljao ruke na usta i ispuštao zvuke vola koji riče. Ta njegovo "rikanje" je pomalo iritiralo druge borce, koji su uzaludno pokušavali da ga ućutkaju.

    Jednoga dana se na čistini ispred naših rovova pojaviše dvije krave i poveći vočić. Išli su u pravcu Neše, koji je i dalje rikao kao bik.

    Mislim da je važno da napomenem i to da se ovo dešavalo u aprilu 1993. godine, u vrijeme kada su srpski borci na prvoj liniji dobijali samo jedan kuvani obrok dnevno, a i on biješe bez mesa. Proticao je deseti dan smjene, pa su vojnici bili gladni i izmoreni. Zato i nije bilo nikakvo čudo da je u tom trenutku desetak boraca izašlo iz rovova, i izlažući se opasnosti da budu pogođeni snajperom, svi su u jedan glas počeli da oponašaju Nešu koji je i dalje rikao kao vo.

    Ono što se u tom trenutku dešavalo teško je opisati riječima. Scena je bila poput onih iz Nušićevih komedija. Pojedini borci su kašikama lupali u porcije, drugi su pokušavali da pogode imena krava: " 'odi Rumenka... dođi Belka... hajde Milava... "

    Po meni, najzanimljiviji je bio borac koji je otrčao u šumu i nalomio hrpu mladih grančica pokušavajući da sa njima pridobije pažnju krava.

    Čitav događaj nije trajao duže od petnaestak minuta, ali se činilo da je kravama trebala čitava vječnost da pređu razdaljinu od nekih dvjesta metara brisanog prostora i dođu nadomak naših rovova.

    Nakon što su krave dobrovoljno prešle na našu stranu, sa druge strane linije iz šume se začuo ljutit glas nekog čovjeka:

    "Jebem vam mater ćetnićku! "

    I na kraju da kažem šta se dogodilo sa kravama. Jedna je bila previše stara, pa nije bila za klanje. Druga, ona mlađa, je po Nešinoj ekspertizi bila "steona", tj. trebala je da se oteli za par mjeseci. Vočić je ekspresno poslat do kuhinje, koja se nalazila na Karačića brdu, i njegovo mlado meso je značajno popravilo ukus pasulja u narednih nekoliko dana.
    saljivi_dogadjaji- 25012 - 16.09.2010 : Vlado Podlugovi - best (0)

    Anegdota sa prasetom


    Neko je na ovom portalu pominjao i Samostalni vod INA koji je djelovao u okviru Bataljona iz Podlugova, na ilijaškom ratistu.

    Taj vod je pokrivao skladište INA i put iz Ilijaša prema Brezi. S obzirom da je taj teren pokrivan sa okolnih brda koji su bili pod kontrolom VRS, tu u ratu i nije bilo većih borbi, kojih je inače bilo jako puno u zoni dejstava pomenutog bataljona.

    Moja priča je vezana za jednu anegdotu koje se i sada sjetim sa osmjehom.


    Jedan moj drug je bio na straži, na barikadi koja se nalazila na putu prema Brezi. Bila je noć, jedna od onih bez mjesečine, i nije se vidio ni prst pred okom. Odjednom se začulo bučno tapkanje iza njegovih leđa, kao da neko trči cestom u namjeri da projuri pored njega u pravcu Breze. On nam je kaznije pričao da se toliko uplašio da mu se činilo da mu je srce prestalo da kuca. Srećom, prolaznik mu se u trku uljudno javio groktanjem, pa je borac na straži shvatio da se radi o omiljenom kućnom ljubimcu - prasetu.

    Drugar je podigao uzbunu i sinhronizovanom akcijom cijele linije, koja je obuhvatala i ispaljivanje svijetlećih minobacačkih granata, prasetu je onemogućen prelazak. Kako bi preduhitrili njegovo oslobađanje od strane vlasnika, organizacijom kakvu je bilo teško postići u ratu, prase je ekspresno ispečeno na ražnju i bar za neko vrijeme je popravilo niskokaloričnu ishranu boraca.

    Naravno, vlasnik je kasnije saznao sa sudbinu praseta, ali se nije naljutio. Znao je da bi mu se neprijatelj mnogo manje obradovao od nas!

    Sličan događaj se desio kada je tom istom cestom prema Brezi elegantno prošetala jedna ovca. To se desilo u sred bijela dana i cijela linija je pucala na nju samo da živa ne padne u ruke neprijatelju. Za divno čudo ni jedan je metak nije pogodio!
    saljivi_dogadjaji- 24937 - 06.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Anegdota sa Žuči


    Čak i u najtežim ratnim danima, uprkos stalnim napadima neprijatelja, srpski borci su uvijek bili raspoloženi za šalu. Ovo je priča o Nedeljku, jednom skromnom momku koji je čitav rat proveo na Žuči, nakon Dejtona se neko vrijeme zadržao u Sokocu a zatim odlepršao negdje u inostranstvo...


    Nedeljko je u toku rata nosio jednodjelni kombinezon, poput onoga koji nose piloti. Kada ga oblačiš, najprije uđeš u nogavice, a zatim ga navučeš preko leđa, ubaciš ruke u rukave i zakopčaš rajsfešlus sa prednje strane. Kombinezon je jako dobar za očuvanje tjelesne toplote na niskim temperaturama ali pomalo nepraktičan kada treba da ga skineš...

    Na Žuči nije bilo poljskih nužnika pa su borci nuždu vršili iza žbuna. Jednom prilikom krenu i Nedeljko da obavi veliku nuždu. Nekako se izvuče iz svoga kombinezona, i dok ga je jednom rukom pažljivo pridržavao, obavi posao zbog kojeg je i došao na mjesto do koga i car ide pješke. Nakon toga, baš kao što bi to i većina ljudi uradila, okrenu se Nedeljko da vidi djelo svoga naprezanja. I gle čuda! Od Nedeljkovog govneta ni traga ni glasa.

    Uspaniči se Nedeljko pa poče da prevrće po kombinezonu, svjsetan da se dobro olakšao iako nije mogao da pronađe djelo svoga truda. Na njegovo veliko zaprepašćenje i kombinezon je bio prazan.

    Nakon izvjesnog vremena, Nedeljko odustade od pretrage i odluči da ovaj nesvakidašnji događaj stavi na listu nerazjašnjenih svjetskih čuda. U rovu ga dočeka smijeh njegovih saboraca. Nakon kraćeg zezanja Nedeljko saznade i pravu istinu: jedan njegov saborac mu se privukao sa leđa i kroz žbun mu pod zadnjicu podmetnuo lopatu na koju se Neđo "olakšao". Nakon toga, ovaj nestašni momak je uklonio lopatu i govno na njoj.

    Eto, tako je misterija zvana "nestalo govno" dobila svoj srećni epilog.
    saljivi_dogadjaji- 21465 - 22.04.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    Pečenje rakije na ratni način


    Krajem 1993. godine, sam bio poslat na ispomoć na Nišiće. Bili smo smješteni u kući nekog domaćina, koji je istu napustio zbog toga što je linija bila udaljena od njegove kuće svega 100 metara. Čini mi se da su taj dio linije držali Ilidžanci.

    Jednoga dana sam zajedno sa Stefanom Francuzom i Šorkom postavljao mine oko nekog potoka. Sa obzirom da nije bilo dejstava, našli smo u šupi kuće kacu sa šljivama, kojima je upravo bilo vrijeme za pečenje. U drugoj šupi nađosmo kazan pa pristavismo isti da pečemo rakiju.

    Sve je dobro bilo dok se nije malo više popilo, a onda dođe i do malog koškanja između Stefana i Šorka, ali se na kraju sve lijepo završilo.

    Eh, danas i malo ružniji događaji izgledaju lijepo!
    saljivi_dogadjaji- 21391 - 16.04.2009 : Struja Rogatica - best (2)

    Smješna strana rata - Ratni drug


    Pošto je očekivan neki veći muslimanski napad na naše položaje u rejonu Krivajevića, moja jedinica poslata da u slučaju napada pomognemo. Dobili smo neku vikendicu, ali nam je nakon par dana postalo dosadno i opalimo po "braći Mandić". Tako smo mi zvali neku vrstu konjaka, za koju je i droga bila mala maca. Popijemo mi tu flaću, ali nismo imali više.

    Dosjetih se ja, pa odem kod nekog majora kome smo bili potčinjeni i kažem mu da sam dobio sina pa ako može da nam da svog vozača da od nekog mještanina kupimo par litara šljive i da to proslavimo kako dolikuje. A major bio neki dobar čovjek, pa nam izađe u susret i sve prođe u najboljem redu.

    Nakon mjesec dana, dobijemo isti zadatak u Čevljanovićima. Opet dođemo u neku vikendicu, i opet nam nestane pića. Naša komanda je bila smještena u nekoj kući, u kojoj je nekada boravio i Tito. Ipet ja krenem na istu foru, ubjeđen da će rasturiti i to "utvrđenje". Ulazim unutra, a tamo dvije doktorice i neki tip igraju remija. Ispričam ja istu priču, a ovaj tip kaže sačekaj da pitam majora. Nakon izvjesnog vremena, izlazi čovjek pa kaže da je sve ispričao majoru i da mi on želi čestitati. Ulazim ja u njegovu sobu, kad ono isti onaj čovjek sa Krivajevića, pa kaže on meni:

  • "Junače, kad bi sve žene kao ta tvoja rađale djecu bilo bi nas više nego Kineza. "

    Natjera me da sjednem, pa onda udarismo u priču. Valjda je i njemu bilo dosadno, pa se uz priču i napismo. Međutim, borci iz moje jedinice ostadoše bez rakije, ali su se nešto kasnije i oni snašli.

    Nakon Dejtona dolazim ja u Rogaticu bez pare i dinara u džepu. Čujem ja u Sjemeću nemaju elektroničara, neki tip sa Sokoca im to popravlja. Prijavim se ja, kad u komisiji taj isti čovjek. Kada me je vidio od smijeha su mu suze udarile na oči. Bio je to znak da sam primljen. Moj jedini problem je bio što je on direktoru i svakome koga je znao ispričao taj moj ratni doživljaj.

    Od tog dana smo se oslovljavali sa "ratni". Kad god bi mi nešto zatrebalo znao sam da na njega mogu računati. Nakon dvije godine provedene u "Sjemeću", odlazim u Njemačku, a zatim se ponovo vraćam u Rogaticu. I kada god sretnem "ratnog" obavezno popijemo piće.

    (***) Imam informaciju da se taj major zvao Zoran Bošković
  • saljivi_dogadjaji- 20595 - 11.02.2009 : Aco - best (0)

    Smešna strana rata


    U toku akcije na Orlić, zbio se i jedan događaj koji je, pored svih tužnih trenutaka u tom danu bio i pomalo smešan. Nisam bio tu, ali su mi ga ispričali neposredni učesnika u njemu.

    Bilo je jako toplo u septembru te godine, pa nije bilo baš prijatno nositi debele čarape u vojnickim čizmama. B se žalio i prije samog kretanja u akciju da nije trebao da obuje debele čarape, jer mu je vruće u njima... Slušao je njega njegov komšija Jaro, saborac u mnogim prethodnim akcijama, koga prozvaše tako jer mu to biješe uzrečica.

    Prilikom jednog pretrčavanja zasuše ih balije rafalima, pa se oni skloniše iza nekog drveta tako da ni glave nisu mogli dići. Sve se odigravalo jako brzo, zujalo je sa svih strana...

    Nedaleko od njih se nalazio neki stari, napušteni rov pa B predloži Jari da pretrče do njega i tu se malo dopune i konsoliduju...

    I dok su pretrčavali do rova, mudžahedini otvoriše još žešću paljbu po njima. B prvi stiže do rova, i uskoči u njega...

    Međutim, kako je prethodnih dana padala kiša, rov je bio napunjen vodom gotovo do koljena...

    B je štitio Jaru dok je pretrčavao, pa i on uskoči u rov bez i jedne ogrebotine...

    U trenutku kada je uskoči u rov, zapljusnu blatnjava voda njegovog saborca, koga on odmjeri pa reče: "Eto, Jaro, rashladi i ti malo noge! "
    saljivi_dogadjaji- 20520 - 06.02.2009 : Srbin Forever Svijet - best (1)

    Baba i Legionar


    Evo jedne vesele dogodovštine iz rata:

    Jednom prilikom, negdje polovinom 1994. godine, moj komandir Koko mi nagovjesti da će kroz punkt kod kasarne u Rajlovcu proći konvoj UN-a, pa da ga dobro pretresemo. Sa mnom u smjeni je bio Jovanović Nebojša, inače strastven ribolovac pun "ribarskih priča.

    Negdje oko podne je naišao konvoj od nekih desetak kamiona. I dok smo mi pregledali kamione prišao mi je jedan vojnik iz "Legije stranaca" na tečnom srpskom jeziku me je upitao šta tražimo. Bio je podoficir i izgledao je dosta pitomo. Da bi razbio moje zaprepašćenje, legionar mi je objasnio da je on Srbin iz Hrvatske i da je u Legiji stranace već 7-8 godina.

    Ja sam mu objasnio da imam naređenje da pregledam konvoj, i da ga zaustavim ako pronađem nešto sumnjivo. On je samo klimnuo glavom i sjeo na stolicu pored kontejnera u koji smo bili smješteni.

    U međuvremenu, prođe jedna stara baka pored nas, i reče mi da će nam donijeti kafu da je popijemo. Kasnije sam saznao da je to ona redovno radila.

    Nakon sat vremena, vratim se ja do tog legionara i kažem mu da je sve u redu, pa da mogu nastaviti. Prije nego što je otišao, upitao me je da li može da dođe malo kasnije da nešto popriča sa nama, što sam ja prihvatio.

    Kada sam ušao u kontejner, vidio sam onu baku kako sjedi i čeka. Misleći da je donijela kafu, upitah je da li hoće da zapali jednu cigaretu. Ona mi odgovori:

  • "Pa sad si mi dao kutiju cigara da zapalim uz kafu. E baš smo se lijepo ispričali, doši šu ja opet kada budete tu. Vidjeću ja vas! "

    Najprije pomislih da je baba otkačila pa priča stvari bez veze...

    Nakon par sati dođe onaj Srbin-legionar, sjede pored nas i započe priču. Pomenu i babu, koja mu je donijela kafu i kako je sa njim sjedila svo vrijeme dok smo mi pregledali kamione. I tek tada povezah babinu priču o cigaretama sa legionarom koji je ostao da sjedi pored kontejnera.

    Ispričao nam je taj legionar da je baba imala sina jedinca i da joj je poginuo na Mijatovica kosi, kako živi teško i da voli vidjeti nas jer se tako osjeća slobodnije, pa bi zbog toga i zadnji zalogaj dala vojniku... Dirnut babinom pričom, legionar je otišao u kasarnu i donio punu kutiju hrane, kafe, začina i svega ostalog, pa me je zamolio da ga odvedem do babine kuće.

    Vjerujte da me je ovaj njegov gest jako dirnuo. Dirnut babinom pričom, osjetio je plaćeni vojnik želju da pomogne nezaštićenoj stariti.

    Nakon što sam pokucao na vrata, izašla je baba pa mi kaže:
  • "E baš su ti dobre ove cigarete! "

    Zatim je pogledala legionara, pa me upitala:
  • "Jesu li ti ovo one Švabe iz kasarne? "

    Baba nije znala da on razumje naš jezik. Ja sam se nasmijao gromoglasno, a "Švabo" nije mogao da dođe sebi od smijeha. Baba nas je itala zašto se smijemo. Nismo ni pokušali da objasnimo babi ko je ko. Legionar je dao babi paket, uz obrazloženje da sam mu ja objasnio da ona teško živi. Ona je uzela paket, srdačno se zahvalila, a onda nam je napravila još jednu kafu. Na rastanku je uz suze rekla da i među njima ima dobrih ljudi.

    Eto.... ima ljudi i kad ih nema...

    Svako dobro i Bog vas poživio!
  • saljivi_dogadjaji- 20385 - 30.01.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

    Vedrija strana rata


    Pisanje "Vogošćanina Pravog" ne ostavlja ravnodušnim nikoga ko je u vrijeme ono živio i ratovao na Prostorima uzaluda. Za što i zašto su izginuli toliki junaci, mi ovozemaljski prolaznici ne možemo dati suvisli odgovor. Da li će neko napisati knjigu o događajima i akterima, neizvjesno je jer jedni nemaju vremena, drugi dara a treći nisu bili istovremeno u vremenu i prostoru ne kojem je pisana istorija.

    Sjećanja zapisana isključivo u mojoj glavi dovoljna bi bila bar za dvije knjige, "crnu" i "bijelu", o događanjima iz devedesetih. Poput mjeseca, ratna vremena su nam okrenuta uvijek jednom stranom, ali suprotno njemu, crnom, dok niko ne piše o događajima vedrije strane, kojih je takođe bilo.

    Razbijanja tuge radi, evo jedne istinite priče:

    U "zemanu vojevanja", velikih i teških borbi za kotu Mačak, dominantnu na Nišićkoj visoravni, na snijegom "opančarom" prekrivenom putu ispred IKM-a Taktičke grupe, Gargamel je davao posljednje upute Malom i njegovoj jedinici o planu akcije za taj novembarski dan 1993. godine.

    Nedaleko odatle marljivi Jovan Šepur cijepao je drva za potrebe komande i pratećih jedinica smještenih u nekoliko vikendica. Lik sa imidžom koji je kasnije nevjerovatno potrefio glumac Nikola Pejaković, Čorba iz serije "Složna braća", predratni radnik OOUR "Čistoća" iz Ilijaša, karakterističan po vožnji na papuči kamiona za odvoz smeća sa koje je sve poznate, naročito one iz "gornjeg" dijela opštine, "pozdravljao" karakterističnim pozdravom koji se sastojao od podvlačenja srednjeg prsta kroz prostor preko brkova, između nosa i gornje usne i uzvika "E, evo ti"!

    Uvijek spreman na iznenadne šale, Mali dozva Jovana i pokazujući na Gargamela povika:
  • Evo da se kladimo da ovom čo'eku ne smiješ podvući!

    Jovan je imao i osbinu da nikada nije mogao da odoli da ako mu se nešto kaže da ne smije ili ne može uraditi to ne uradi. Pogledavši začuđenog Gargamela, koji nije shvatao o čemu se radi, Jovan skide rukavice, namjesti se i u širokom luku zamahnuvši desnom rukom podvuče srednji prst ispod nosa i gledajući Gargamela u oči uzviknu:
  • E, evo ti!

    Odmah ukapiravši o čemu se radi i ne obazirući se na smijeh prisutnih, mrtav ozbiljan Gargamel se obrati Jovanu:
  • Ali ti ne smiješ to isto uraditi onome gore što galami!

    Gore, na podestu pred ulazom u vikendicu komande, stajao je general Ratko Mladić i nešto vikao na one unutra. U svom elementu, Jovan se okrenu i ne časeći ni časa zaurla:
  • "Ej, ti gore što galamiš" i kad se general okrenu, on ponovi radnju od maločas, efektno podvuče i doda istim tonom "E, evo ti! ".

    General obustavi galamu, pogleda prisutne, koji se ovoga puta nisu usudili smijati, i reče:
  • "Ma ko vam je ta budala? ".
  • saljivi_dogadjaji- 11934 - 14.03.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Anegdote Slave Kojica


    Onako, u privatnom životu, Slavo je bio jako duhovit i zanimljiv čovjek. Ispričao mi je i par anegdota, pa vam ih evo prenosim:
    ***

    Sve do 16. juna 1992. godine, Slavo je bio čest posjetilac Crne Rijeke, gdje je isao na pregovore sa muslimanima. Jednom prilikom, zaklali muslimani jagnje, pa mu jedan od njih (starješina u Crnoj Rijeci - ime sam zaboravio), onako u šali kaže:

  • E, Slavo, evo tebi jagnje pa šta god ti uradiš njemu, mi ćemo tebi!

    Zamisli se Slavo. Ne ide da jagnjetu odvali plećku ili otvori stomak. Zbog toga Slavo zavuče jagnjetu prst u guzicu - i poliža prst.

    ***


    Dobio Slavo pancir, pa ne vjeruje da pancir može da zaustavi metak. Zbog toga Slavo izvede kravu iz štale, stavi na nju pancir pa poče da iz pištolja puca u kravu.

    Vidje to njegova majka pa istrča napolje i poče da kuka:

  • Šta to radiš, nesrećo jedna, ubićeš mi kravu!

  • "Ćuti, majko! Nemoj mi samo reći da voliš kravu više od mene! " - odbrusi joj Slavo.

    P. S. Slavo nam je ovo anegdoty ispričao u prisustvu njegove majke, koja je na mene ostavila utisak jako dobre i poštene žene.
  • Idi na stranu - |1|2|