fix
Logo
fix
Nalazite se na Politika-ROGATICA_POLITIKA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

rogatica_politika- 95783 - 21.04.2016 : Slavica Damjanovic Rogatica - best (0)

Prevare Slobodana Perkovića


Molila bih ovim putem da mi netko pomogne kako da rješim ovaj problem. Ovdje se radi o profesoru ili već šta je direktor jedne škole u Rogatici, srednja škola, Slobodan Perković, koji je na prevaru iznuđivao novac kao zaposliti će vas ili članove obitelji. Mi se nalazimo u Mostaru a ja sam dala 4000 km, a koliko znam cjelokupni iznos u Mostaru prelazi stotinjak hiljada. Provjerom nisu samo Mostarci izigrani on nastavlja i dalje sa prevarom, a ovo traje već 7 mjeseci. Kad smo ga kontaktirali uvijek je bilo "evo u petak, evo u ponedeljak će biti rješenje..." Sada kada tratimo novac natrag isto tako. Vidim da je u skupštini izostao sa sjednice jer su dolazili prevareni ljudi iz Mostara pa se krio. Pimozite!
rogatica_politika- 70659 - 20.06.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (11)

Tu sam


Tu sam ja. Čitam redovno ove stranice.

To što se ne oglašavam ne znači i da ne pišem. Nije stvar ni u tome da ne želim ovdje da objavljujem. Čak sasvim suprotno. Radi se samo o tome da ne želim da priče koje ovdje bivaju ispričane skrećem sa pravog toka, jer većina njih nezaustavljivo teku put okeana jedne jedine i vječne istine.

Mislim da neću pretjerati ako napišem da nešto slično ovom portalu ne postoji nigdje. Bar ja ne znam za to. Sve do sada ispisane stranice istorije pisali su pobjednici. I to njihovi istoričari. Najčešće uopšte i nisu bili akteri događaja koje su bilježili. Činili su to koristeći različite izvore, dokumente, karte, često "iz treće ruke" i vrlo, vrlo nepouzdane. I bili debelo plaćeni za to.

Ovo je jedinstven primjer da istoriju pišu oni koju su je i stvarali. Ima li iko više prava od njih na to? I to je ne pišu čak ni generali, ni velike vojskovođe, nego obični vojnici ili starješine nižeg komandnog ranga. Oni koji znaju kako "peče rana i kako boli nož", rekao bi pjesnik.

Dok čitam istinite i žive opise bojeva i borbi, ponekad kao da ponovo osjetim ono strašno zviždanje granate ili pisak metka iznad glave; ponovo ugledam šest mrtvih Fočaka na Treskavici, osjetim bespomoćnost kao onda kad nas na Zlatištu uhvatiše u vatru na sred asfalta, ugledam opet raznesene glavice Nataše i Milice snajperskim metkom sa Bristola"

Pišite, samo pišite, molim Vas pišite, istinu pišite ma kakva ona bila, na ma kojoj strani da ste bili u ratu. U ratu su sve strane krive, nema prave, nema pobjednika. Pobjednici svakoga rata negdje su daleko, nisu ti među nama. Ni slučajno. Mi imamo samo majke zavijene u crno i siročad koja nikad očeve upoznati neće. Neka barem jednom ostane zapisana prava ratna istina, satkana od krvi i mesa, odbijenih ruku i nogu, preklanih vratova, ispletena od naših strahova, gladi i žeđi, patnje i stradanja, nas koji jesmo živa istorija.

Ja danas vodim neke druge bitke. Tučem se u neravnopravnoj borbi sa vladajućim režimom. Pošto je to čista politika, ne želim jednu ovako značajnu, da ne kažem svetu, stranicu da trujem nečim tako prozaičnim. Ako ipak poželite pročitati nešto od toga samo ukucajte u pretraživač "piše Zoran Janković" i naći ćete na stotine objavljenih tekstova.

Ponavljam: ne objavljujem ih ovdje samo da ne bih pisanje žive istorije još ne skorelom krvlju zagadio poganom politikom, Samo zato!

Prijateljice Snežo, pozdravljam te mnogo, ne zamjeri mi što ti ne pripomognem u tvojim plemenitim, humanim i humanitarnim djelima ali i meni samo što nije potrebna humanitarna pomoć. Mnogo toga što bih dušom htio - ne mogu. Neću o tome reći više ni riječi.

"Krezo" hvala Ti na pozdravima, ako mislimo na istog "Ducu" na njegovoj živopisnosti gradiću jedan lik u mojim proznim radovima. Hvala Ti na lijepim riječima. Jedino na šta me tvoj nik asocira jesu braća muzičari kojih se sjećam od prije rata.

Nejla, hvala Ti na pohvalama. Gode, ma koliko čovjek izbjegavao da hrani aždaju od sujete i ega, ko god kaže da mu pohvale ne gode, laže

I svi Vi ostali, znani i neznani prijatelji, ova stranica odavno nije više Željkova, nego Vaša, tj. naša, ispisujte stranice istine, Vi koji jeste i istorija i istina. Neće proći dugo, mnogi koji svoje pisanje budu željeli hraniti čistom istinom dolaziće ovdje od Vas da prepisuju. Pisanje je stavljanje života na papir, svako od nas ima samo jedan, a na ovoj stranici svakodnevno žive i ginu u krvavim bojevima desetine ljudi. Ko ne umije u tome da vrijednost vidi džabe mu je i pričati o tome.

Srdačno Vaš, Zoran Janković
rogatica_politika- 70306 - 13.06.2012 : Nejla Kazazic Sarajevo - best (0)

Pohvale za Zorana Jankovića


Čitala sam tekstove Zorana Jankovića i samo hoću da kažem da je malo ovakvih ljudi kao što je on. Svaka čast!

Nejla
rogatica_politika- 70194 - 09.06.2012 : Sokolac - best (0)

Pohvale za Zorana Jankovića


Jedan lijepi pozdrav za g. Jankovića. Lijepo zboriš i svaka ti je za memoara - samo dokle. Čuvaj se ovih komunjara! O tebi sam čuo dosta od svog pokojnog rodjaka Duce. Ovdje prije svega mislim o tvom čojstvu, pogotovo u vremenu između 1992 - 1994. godine. Da li ti je poznat nadimak Krezo?
rogatica_politika- 68119 - 30.03.2012 : Milorad Rogatica - best (0)

Napad na rogatički portal


Pročitah tekst pod gornjim naslovom i ono što je na sajtu rogatica (tačka) com napisano i bez puno pametovanja da se zaključiti da je sporan domen rs rogatičke opštinske web stranice. Zašto "rs" a ne "ba", pita se, neki kako saznah Mehica.

Pretpostavljam da je Mehica prethodno uz čitanje Islamske deklaracije gruno i nekoliko rakija i napisao što je napisao. Čini mu se da je sa domenom rs Rogatica virtuelno u Srbiji. Mehice, okani se ćorava posla, Srbija je u srcima i glavama rogatičkih Srba. Znam smeta ti tu i Republika Srpska, radije bi ti da se zove Republika Turska, da su rogatičke ulice nazvane ulicom Mladih muslimana, Zelenih beretki, Handžar divizije. Preporučuješ da se rogatička web stranica registruje pod državnim domenom Bosne i Hercegovine, ušiparajučem "ba".

Problem sa spornim "ba" bi se mogao u ovom slučaju rješiti promjenom "ba" u "bre". U tom slućaju www (.) rogatica (.) bre nije sporan bez obzira što bi bre bio zvanični domen Bosne i Hercegovine.

Sad če Mehica reči da sam i ja grunuo pola kile rakije.
rogatica_politika- 68096 - 29.03.2012 : Vanja Rogatica - best (0)

Napad na rogatički portal


Napadi na rogatičku stranicu rogatica. rs inspirisani zlobom i mržnjom nastavljaju se. Ovoga puta dolaze sa stranice rogatica (tačka) com.

Prve uvrede sa ove stranice počele su dolaziti nakon objavljivanja članaka ovog portala, u kojima su autori pisali o zvjerskim muslimanskim zločinima nad nevinim srpskim življem. Takvi su npr. bili ustaški pokolj u selu Osovo, Miloševići, stradanje rogatičkih Jevreja pobijenih od strane komšija muslimana, zločini iz posljednjeg rata nad porodicom Obradović, demistifikovanje navodne masovne antifašističke orijentacije rogatičkog muslimanskog življa...

Po onome što piše izvjesni Mehica, da nije bilo rogatičkih muslimana Hitler ne bi rat ni izgubio.
rogatica_politika- 68084 - 29.03.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (0)

Završena vila Anđeline Džoli u Rogatici


Piše: Zoran Janković

Dok su, osamdesetih i devedesetih godina, tinejdžeri drugarima za rečenicu koja bi u pristojnoj varijanti glasila: "pomozi mi da se upoznam sa ovom djevojkom" govorili "namjesti mi ribu", danas kažu "natenderi mi koku"! Tender je postao čista plahta koja se podastire ispod politikom uneređenih mahinacija svake vrste, a iza kojih uvijek stoji Njegovo Veličanstvo " Pare.

U četvrtak, 03. 11. 2011. godine, američki ambasador u BiH Patrik Mun otvorio je i predao stanarima na upotrebu objekat za kolektivno stanovanje u narodu prozvan vila "Anđelina" u Rogatici. Uselili su beskućnici iz kolektivnog centra "Narodni univerzitet", koje su ovdje, uglavnom, donijele ratne nedaće.

Rogatica: glumica Anđelina Džoli sa babamaCio projekat započet je na inicijativu ambasadorke dobre volje UNHCR-a i poznate holivudske glumice Anđeline Džoli koja je, prije godinu dana sa mužem Bredom Pitom, posjetila Rogaticu i spomenuti kolektivni centar. Uvjerivši se u nehumane uslove u kojima je živjelo 13 porodica, u učionicama bivše škole, sa zajedničkim kupatilom, najpoznatiji bračni par na svijetu iskreno se zauzeo za rješavanje problema.

Zahvaljujući njihovim nastojanjima Vlada SAD-a preko Biroa za stanovništvo, izbjeglice i imigracije obezbjedila je 500 hiljada dolara, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske 50 hiljada KM i Opština Rogatica 50 hiljada KM, projekat, potrebne dozvole, infrastrukturu i zemljište u centru grada, USAID 30 hiljada maraka, dok je projekat implementirao austrijski HILFSWERK.

Zaista prelijepa zgrada na atraktivnoj lokaciji u prizemlju i na spratu ima 14 stambenih jedinica, dvanaest garsonijera i dva jednosobna stana, ukupne površine 440 kvadrata. Svi stanovi opremljeni su kuhinjama i sobnim namještajem, veš mašinama, šporetima, ležajima, plakarima, ormarima i prostirkama. Nemanja Crnogorac, učenik šestog razreda osnovne škole u Rogatici i profesor srpskog jezika Radisav Rosić dobili su i računare u stanovima, a Miodrag čvoro, koji hljeb nasušni zarađuje penjući se na odžake i režući drveće na koje niko drugi ne smije da se penje, motornu testeru. Nema potrebe ni spominjati da sreći stanara Anđine vile nije bilo ni kraja.

Natendereni poslovi

Na žalost ni ovaj (pre)radostan događaj, bajka u kojoj izbjeglice zahvaljujući holivudskom, glumačkom paru iz straćare prelaze da žive u vilu, nije ostao neukaljan prstima političara i vlastodržaca, gospodara života i našeg stanovništva. Naime, iako u Rogatici ima nekoliko zaista respektabilnih građevinskih firmi, koje radove izvode širom BiH, glavne radove na vili "Džoli" izvelo je d. o. o. "Astra plan" čak iz dalekog Brčkog. Naravno da je sproveden tender, ali nije li upravo ta riječ, ovih dana i godina, sinonim za riječ "namještaljka" u Republici Srpskoj!? čak se pretvorila u svoj atipod. Dok su, osamdesetih i devedesetih godina, tinejdžeri drugarima za rečenicu koja bi u pristojnoj varijanti glasila: "pomozi mi da se upoznam sa ovom djevojkom" govorili "namjesti mi ribu", danas kažu "natenderi mi koku"! Tender je, dakle, postao čista plahta koja se podastire ispod politikom uneređenih mahinacija svake vrste, a iza kojih uvijek stoji Njegovo Veličanstvo - Pare. I politika, naravno.


"Jadac" je u tome, tvrde upućeni, da brčanska firma spada u plejadu povlašćenih u RS koje su bliske aktuelnom režimu, i koje sve svoje poslove dobijaju isključivo preko funkcionera vladajućeg SNSD-a. Osnov za mišljenje kako i ovaj dim ima i svoju vatru pruža i činjenica da su dvije prethodne najveće investicije u Rogatici, realizovane u vrijeme aktuelne vlasti, rekonstrukcija ulične rasvjete i izgradnja mosta na rijeci Rakitnici, izvele čak ne firme-miljenice vlasti i SNSD-a, nego preduzeća baš u vlasništvu istaknutih članova vladajuće stranke: porodice narodnog poslanika Siniše Dodika, i vlasnika stanovništva i svih resursa Sokoca braće Brana i Mirka čolovića. Naravno da su svaki put raspisivani tenderi i naravno da je "sve po zakonu". To što su i istina i pravda i zakoni i propisi pri tome "natendereni" nikoga nije briga. "Može centrala da pogreši jednom, ali ne može sto puta" rekao bi Bata Stojković u legendarnom filmu "Balkanski špijun"!

Nakonkuršeni tenderi

No, u aferi vila "Anđelina" u Rogatici nisu natendereni samo građevinari, već i pojedini nesuđeni stanari vile. Naime, prilikom posjete kolektivnom centru Anđelina je evidentirala da postoji potreba za izgradnjom 13 stambenih jedinica. Nažalost završetak nisu dočekali (sad već) pokojni Miodrag Makivić i Petko Kokošar, a u njihove sobe u kolektivnom smještaju uselile su se Ranka Andan i Rada Rosić, nevoljnice istog nivoa kao i dvojica preminulih. Kad je Anđina vila završena i došlo vrijeme useljenja u nju, kolektivni centar "Narodni univerzitet" je raspušten. Bake Ranka i Rada, koje su u identičnoj situaciji kao i novi stanari vile, ponadale su se da će one useliti u dvije garsonijere koje su sada bile slobodne. Bilo je to logično. Međutim, nije se dogodilo tako. Dvije stambene jedinice ostale su prazne a bakama su plaćene podstanarske sobe.

U "Avazu" je osvanuo naslov "Načelnik Rogatice istjeruje starice" sa tekstom u kome novinar izvještava da opštinske vlasti dvije bake koje nisu ni u kakvom srodstvu pokušavaju smjestiti u jednu sobicu, a da načelnik opštine Radomir Jovičić želi da u vilu smjesti ženu koja nije ni jedan dan provela u kolektivnom smještaju, te da je baka Rada završila u bolnici u Foči kad je čula da neće, ni pod stare dane, useliti u stan izgrađen naporima Anđeline Džoli. Novinar "Avaza" u tekstu je naveo da je pokušaj da se stupi u kontakt sa Jovičićem i čuje i druga strana ostao bez uspjeha. Jovičić je uzvratio demantijem osnovnih činjenica navedenih u tekstu i prijetnjom sudom ukoliko demanti ne bude objavljen; naveo je da će raspodjela dva preostala stana biti izvršena pravedno: "O tome će odlučivati posebno formirana komisija kroz postupak i na osnovu prikupljenih dokaza, a prednost će imati korisnici socijalne pomoći, samohrani roditelji, povratnici, raseljena i interno raseljena lica. Ako gospođa Andan i Rosićeva sakupe dovoljan broj bodova, eto im šanse da se usele u "Anđelininu kuću", naveo je Jovičić. Ostaje nepoznato da li je bio iskren, s obzirom na naša saznanja da je arogantno eskivirao novinara "Avaza" izbjegavajući kontakt s njim i govoreći "neka pišu šta god hoće, svakako su uvijek protiv mene", a kada je vidio da je tekst stvarno napisan kontra njega, požalio se što se, eto, nije poštovao novinarski kodeks i čula i "druga strana".

"Ništa ne napravi a sve uništi: komuništi" rekao bi Bora đorđević! Jer žena dođe iz Holivuda da riješi rogatičke probleme, a vlasti naprave belaj oko toga ko će biti smješten; raspišu konkurs za šta!? Za materijalno najbjednijeg građanina Rogatice!? Po tom kriterijumu dvije trećine stanovnika bili bi validni kandidati - beskućnici i ljudi u stanju socijalne potrebe!

Natendereni konkursi

Još ako komisiju i konkurs bude vodio Milan Marković, a velika je vjerovatnoća da hoće, direktor i predsjednik svega i svačega u Rogatici već tridesetak godina, pristrasnost je - zagarantovana. Marković je odavno oskrnavio i izvitoperio instituciju konkursa kao Predsjednik komisije za izbor i imenovanja SO Rogatica i mogao bi napisati udžbenik o tome kako se ruga i sprda sa zakonskim odredbama i propisima. Naime, prije par godina, kao predsjednik spomenute komisije, raspisao je konkurs za imenovanje direktora javnih ustanova čiji je osnivač SO Rogatica. Pošto su prijavljeni nestranački kandidati i kandidati drugih političkih opcija imali superiornije biografije i profesionalne reference od kandidata SNSD-a, poništio je konkurs, savjetovao da se izmjene statuti ustanova i predvide uslovi konkursa prema referencama njegovih partijskih kolega, a onda istomišljenike i poslušnike imenovao za direktore.

Tako je, npr. osnivač i dugogodišnja direktorica "Narodne biblioteke" Anđa đerić, profesorica srpskog jezika i samohrana majka, bolesna i pred penzijom, otjerana bukvalno na ulicu, a umjesto nje imenovan Stevo Drašković, poljoprivredni inženjer stočarskog smjera (za direktora biblioteke !?), čija je najjača profesionalna referenca - šurjak, brat od žene predsjednika OO SNSD-a Rogatica. Koji je, još uz to, u dokazima da ispunjava uslove konkursa dostavio i falsifikovane dokumente.

Kad se sve uzme u obzir biće prava sreća ako se ovozemaljsko bitisanje zlehudih starica, nesuđenih stanovnica Anđelinine vile u Rogatici, ne okonča kao i dvojice nevoljnika u čije (opet nesuđene) stanove je trebalo da usele; u statusu beskućnika.

Potpisnih ovih redaka živo se sjeća sjednice Vlade RS čiji je bio svjedok, još krajem devedesetih godina prošlog vijeka, kada je tadašnji ministar za izbjeglice i raseljena lica Ljubiša Vladušić proglasio da je "problem izbjeglica i raseljenih lica u Republici Srpskoj riješen". A bilo je to, da ponovimo, prije 12-13 godina. On je iz ministarske fotelje otišao u (valjda) otoman viceguvernera Centralne banke Bosne i Hercegovine, a izbjeglice i raseljena lica i dan-danas iz kolektivnih centara izlaze sa nogama naprijed.

U Bosni i Hercegovini ne uspjevaju bajke; svaka je bajka ovdje - krvava bajka!

Rogatica: zgrada Anđelina Džoli
rogatica_politika- 67883 - 20.03.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (1)

Poštovani gledaoci, kukurikuuuuu


Piše: Zoran Janković

Gledam sinoć "Presing" na RTRS-u. Tačnije "šetam" prstima po tipkama daljinskog upravljača, a očima po tv kanalima, pa zastadoh baš tu. Svojom voljom, bez presinga, zastadoh. A, pravo da vam velim, ne znam ni šta mi bi.

Pukao onaj TV studio, i u širinu i u dužinu, ko fudbalsko igralište. Dobro, ima ovdje i hiperbole, ali zaista je poveliki. Preveliki! Fotelje bijele boje, pod plav, pa crven, pa bijel, a ulašten ko bilijar kugla (od čega li je samo, Bogo Dragi, da se ovako sija!? Pa kako ga ne uprljaše oni mnogobrojni gosti, nije im valjda domaćica svima priglavke dala kad su ulazili!?). Zidovi takođe trobojni kao i pod; "crveno, plavo i bijelo, tim se diči srpstvo cijelo. Oooj haaaa"! Kulise, rekao bih, kombinacija pleksiglasa sa neonskim svjetiljkama. Tu su i stolice za publiku i u njima neki mladi i lijepi ljudi. Sve lijepo, nema šta: veliko, sjajno, blješti, sija i sijeva. ("Sijeva minjak pun ko ribnjak" rekao bi Brega. Ja to ne bih kazao). Pukao, dakle, novi studio RTRS-a pa sija; pukla i nova usta Biljane Knežević, od silikona ili od botoksa (od čega li ih već danas prave), a u njima sijaju keramički zubi. A nekada

Četiri letve i dva kvadrata platna
Na nekadašnju SRT, studio Pale, došao sam da radim 1995. godine. Pravo sa položaja. Pardon, pravo sa borbenih linija, neki drugi na položajima su bili. Uostalom, kao i danas. Centralni studio tadašnjeg SRT-a, dječačića iz kojeg je iždžikljao ovaj šljašteći div RTRS, bio je u bioskopskoj Sali paljanskog Centra za kulturu. Drvenim gredama i daskama izravnan je nagib koji ima svaka kino-sala. Od drvenih letava napravljeni su ramovi, na njih je razapeto platno, nekoliko varijanti, razvučeni su kablovi, postavljene kamere i to je to. Boj ne bije svjetlo oružje, već boj bije Risto Đogo. Ma šta ko mislio o njemu.

Jedne noći neko zaboravi da ugasi električnu grijalicu u režiji i sve planu. Izgore tehnika kao kajmaklila. Slučajno (valjda). Mjesecima je program emitovan iz reportažnih kola parkiranih u drvenoj šupi, tu odmah iza objekta. Smontiraš prilog, pa onda brzo optrčiš; trčiš oko kuće sve do kamiona; kamion je u drvenoj šupi, a odatle se emituje program, entitetske televizije.

Prvi moj susret sa studijom bio je sve samo nije - tipičan. Uveo me neko od starijih kolega da vidim kako Dragiša Ćosović komentariše utakmicu. Tad još u prezimenu nije imao slovo "r". Uđosmo u studio kad ono međutim nasred podaščane kino-sale stolica: u stolici Dragiša, pred Dragišom (običan) televizor; gleda on u ekran i priča u mikrofon. A zima je bila sa puno snijega. I hladno ko ono prije dvadesetak dana. U Sali nema nikakvog grijanja. Na Dragiši pola ormara odjeće i povrh svega bijela mont-jakna, tako da je ličio na veliki iglo. Na glavi potkapa i kapa, na rukama rukavice, rukama sa rukavicama obuhvatio veliku šolju tople kafe i komentariše. Ništa on što mi hodamo oko njega. Jedino one drvene daske po podu malo zaškripe.
Daske ko daske, rasušile se, pa poneka i štrči. I škripi, naravno! Za neku od tih neposlušnih dasaka, jedan snimatelj, idući unazad da bi uhvatio kadar kakav je tražen iz režije, zapeo je i stropoštao se na leđa. Usred emisije koja je išla uživo! Gosti i voditelj s mukom su se suzdržavali da ne prasnu u smijeh. Dugo se prepričavalo kako je čak i padu kamerman uspio da zadrži traženi kadar, samo se slika malo zatresla! Skoro pa neprimjetno! Nekada!

Radovan Prvi

Došao meni jedan rođak u posjetu. Nije "Rođak sa sela". Tih dana i godina svi putevi vodili su na Pale. Samo po tome kako je ko govorio "na Pale" ili "u Pale" znalo se da li je "domorodac" ili "doseljenik"; mještani su išli "u" a došle "na" Pale. Rođo me, dakle, zamolio da mu pokažem TV studio. "Na Palama".


Uveo ga ja, on zagledao, odmahivao glavom, sve mi ne vjeruje. "Ama pokaži ti meni taj vaš pravi studio, gdje Radovan bude kad gostuje"! Ja mu pokazah. Nema drugi, jedan jedini je, a to je - ovaj. Ide on niz stepenice, odlazi, a sve jednako odmahuje glavom. Vidim lijepo, ne vjeruje mi čovjek. Kakvu iluziju stvore četiri letve i malo (različitog) platna.

Da, Radova je bio "onaj" Radovan; "znaš ti dobro koji"! Nije "Radovan treći". Bio je to prvi Radovan; prvi predsjednik Republike Srpske. Sjećam se, ko da je juče bilo, kad nam je zabranilo da ga spominjemo u programu. Zabranilo iz onog nečeg što se međunarodnom zajednicom zove. Ovi naši, sad vlast što su, tada su to jedva dočekali. Nisi smio nipošto reći "Radovan Karadžić" u program i - gotovo. Inače ostade bez posla. A zamislite sad samo vijest u kojoj je on glavni junak. Kako je sročiti a ne nagrabusiti!? Činilo se to okolo-kole, kako je ko znao i umio. Snalazilo se. Kao u onoj narodnoj priči kad snajka nije htjela da muževe roditelje zove "mama" i "tata", a "svekre" i "svekrvo" nisu joj dozvoljavali. Svekar je kopao bunar, muž joj vadio zemlju odozdo, a svekrva skuvala ručak pa snajki naredila da pozove ukućane. Pošto je bila lijena da ode direktno do njih ona (snajka) ih dozva ovako: "Heeej, ti kraj rupe, reci tome u rupi, zvala je ova iz kuće, da dođete na ručaaaaak!" Eto tako-nekako se snalazilo. Tada.

Živa istina

Nakon par godina rada, kad sam već postao urednik, dobio sam svoje četiri letve i na njima platno (a slikar nisam, ni Čiča-Glišu pošteno nacrtati ne znam). Niko nije smio da mi tu "pozadinu" (da izvinete) uzima za druge emisije. Bio je to skoro pa statusni simbol. Tih nekoliko letava i par kvadrata platna. U studiju.

Prigrijalo, tako, jednog ljetnog dana, znoj curi sa čela, ni puder ga više sakriti ne može. Snimatelj, budući da je i sam prokuvao ko "dajc" uz Trebević, otvori ona velika bočna vrata na studiju; ona velika kroz koja su gledaoci izlazili nekad poslije odgledanog filma iz bioskopa. Mislim da je bio neki praznik, ni glasa spolja da uđe u studio, kao da sve spava. Samo dežurna ekipa u režiji, kamerman s jedne strane, moja malenkost sa druge strane kamere, radimo emisiju "Srpska danas". Nakon par priloga "vezanih u blok" kamerman mi pokaza otvorenu šaku. To je značilo "pet sekundi" do momenta kad idemo uživo u program. Nije tad bilo ovih sadašnjih pomagala, crvenih lampica i idiota; idioti su na RTRS došli znatno kasnije. Nisam imao napisanu najavu nego sam govorio iz glave. "Poštovani gledaoci", "Kuukuuriiikuuuuuu" zapjeva komšijski horoz-pjevac usred najave. Kamerman se puče dlanom po čelu, što je meni bio jasan znak da se kukurikanje čulo u program, jer je on imao slušalice na ušima, a ja nisam. Ni sam ne znam kako sam se pribrao ni šta sam dalje u najavi rekao. Znam samo da mi je kukurikanje zazvučalo kao da je grunula haubica. Danima poslije toga kad god bih neko rekao "poštovani gledaoci" kolege su dodavale "kuukuurikuuuu!" I na hodnicima su mi to dobacivali. Dobacivali pa onda bježali.

Eto, tako se stvarala ova naša televizija, što danas šljašti i blješti. Prepuna srbovanja, trobojki, skupe scenografije, botoksa i silikona, crvenih lampica i idiota. Pardon, idioskopa. DJL , društvo jednog lica. MD (zaključite nešto i sami zar baš sve moram da vam napišem)!

Kad je muka đe si Đuka

Spodbiše, tako, jedne godine, potkraj devedesetih prošlog vijeka, Biljana Plavšić i Milorad Dodik (i naravno Rajko Vasić) sve iz Pala "to se odnijeti moglo i preseliše to u Banjaluku: Kabinet predsjednika, Narodnu skupštinu Republike Srpske, Vladu, televiziju, radio, samo im SRNA usput zape u Bijeljini.

Paljanskom TV studiju RTRS-a prvo su zabranili emitovanje, a tek kasnije su ga preselili u Lukavicu i degradirali na nivo (samo) jednog od ITC-a; informativno tehničkih centara. Malo je ljudi koji se danas toga sjećaju. Ili su zaboravili ili se prave da su zaboravili. Ja se sjećam. Sjećam se kad su institucije RS sa Pala preseljene u Banjaluku nama je, u studiju na Palama, zabranjeno dalje emitovanje programa. Mada smo proizvodili. Sami sebe smo gledali, jer nam je emisiona oprema pogašena. Milorad je ugasio, nisu stranci to uradili; stranci su samo bili krinka iza koje se skrivao tada, kao i još mnogo puta. Kao i danas, uostalom. Suština je to da mu mi više nismo trebali. Odradili smo svoje, odbranili smo Republiku Srpsku, dolazilo je njegovo vrijeme u kome za nas mjesta bilo nije. "Kad je muka đe si Đuka, kad jedete Đuku ne zovete!" veli narod. Može i "b" umjesto "d". U predikatu rečenice.
rogatica_politika- 67641 - 10.03.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (0)

Reakcija


Na pisanje Rogatica_Politika - Poreska Žrtva: 67610 od 09. 03. 2012. godine a pod naslovom "Stotinjak radnika prima platu"

Poštovani,

Hvala Vam što ste, iako nehotično, ovako deeeeebeeeeeeelo argumentovali i potkrijepili sve ono o čemu moja minornost piše već dugo vremena.

S poštovanjem, Zoran Janković
rogatica_politika- 67610 - 09.03.2012 : Poreska Žrtva Rogatica - best (0)

Stotinjak radnika prima platu


Gospodine Jankoviću,

sit sam ja te demagogije i parola na koje se pozivate. Od A-Ž. Mene koji crnčim od jutra do sutra, ne zanima šta će i hoće li na vratima, ispred vrata, iza vrata opštinski službenika pisati, već koliki porez plaćam.

Radim više za opštinu nego za sebe, a to je između ostalog zato što je u opštini 70 službenika, u Biblioteci 9, Centru za kulturu 9, Obdaništu ne znam koliko... Uglavnom, odgovorno tvrdim da u Rogatici preko stotinu ljudi prima platu a ništa ne radi.

Primjera radi, u opštini Topusko u Hrvatskoj, većoj opštini negoli što je Rogatica, u opštinskoj administraciji zaposleno je samo devet službenika. Dvije hiljadite godine, kada je po svemu, broju stanovnika, stanju u privredi, situacija bila bolja, u Opštini Rogatica bilo je zaposleno 30 službenika. Nije bilo ni Biblioteke ni Centra za kulturu, ali je kulture bilo više.

Ma hajte molim vas, u Biblioteci ima devet zaposlenih i devet članova čitalaca. O ovome bi mogao da napišem još mnogo štošta. Ali čemu, psi laju a karavani prolaze.
rogatica_politika- 67422 - 08.03.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (1)

Nikad nije kasno da postaneš dobar


Piše: Zoran Janković

Godine 1987. Služio sam JNA (ili mi se čini ili ljudi često ovu skraćenicu izgovaraju nekako kao "jenea"). Vojna pošta 1270, Bela Crkva. Svaka tri mjeseca skoro hiljadu mladih vojnika ulazilo je u ovaj centar za obuku vojnika-vozača. Slobodno čitajte dalje, nije ovo nikakva vojna tajna. I da jeste ta kasarna je već odavno u korov zarasla. A i ovo uopšte nije pričica o tome, nego o ljudima i porukama. Više o porukama. A, Boga mi, i o ljudima. Na ulazu iznad kapije V. P. 1270 Bela Crkva, dakle, pisalo je ovo: "Dobro došli, drugovi mladi vojnici!"

Kad prođeš kapiju, tačnije kad uđeš u kasarnu, pa pogledaš ovaj natpis sa leđa, vojničkom rukom, sitnim i jedva vidljivim slovima, alkoholnim flomasterom napisano je "Najebali ste gušterčine!"

Ma ne bojte se, neću sad početi pričati dogodovštine iz JNA, slobodno čitajte dalje tekst. Samo je "pisac želio reći" ovo: gdje god da ulazimo postoji neka poruka koja nas tu dočeka; sa druge strane ulaznih vrata, odnosno onda kad vrata prestaju biti ulaz a postaju izlaz, ponovo nas čeka poruka; one se uvijek razlikuju. Čitajte dalje, a ja vam više neću olakšavati! Obećavam!

Strikan mi, veeeelika ljudinaaa (namjeran pleonazam) i šoferčina, nekad prije rata zgazio je jednog čiču u saobraćaju. Negdje u Srbiji. Namrtvo! Pijanog starca koza na povodcu bukvalno je podvukla pod kamion. Iako je brzina kretanja vozila bila sasvim mala, 40 km/h, kočenja nije nikako ni bilo. Jer ga nije imalo kad biti. Ali zato jeste bilo države. Mrtva glava, tada, nije mogla nikako proći bez robije. Fasova strikan nekoliko mjeseci bajboka. Pričao mi je kako je u zatvoru, odmah iznad ulaznih vrata pisalo: "Nikad nije kasno da postaneš dobar".

Služba službenika koji služe slugama

Ovako kako stvari sad stoje iznad ulaznih vrata u zgradu Administrativne službe opštine Rogatica, pa onda iznad vrata na ulazu u hodnik, dalje iznad vrata na ulazu u stepenište, onda iznad vrata na izlazu sa stepeništa, pa iznad vrata prijemne kancelarije, i iznad vrata načelnikovog kabineta, a onda odmah ispod LCD televizora u kabinetu, nasuprot mjestu gdje načelnik sjedi, a u visini njegovih očiju, morala bi stajati poruka: "Vi primate platu da služite svim stanovnicima opštine Rogatica".

A ako to neko (slučajno) još ne zna riječ "administrirati" u slobodnom prevodu znači "služiti". Odatle bi "Adminsitrativna služba" značilo "Služba koja služi"! A na ovo bi, ipak, još nekoliko puta, za svaki slučaj, trebalo dodati "služi, služi, služiš" i na kraju "građanima"! Ovo "služi, služi, služiš" nikad ne bi bilo prekobrojno. Jer ko zna na kojem ponavljaju te riječi bi se neki od službenika (treba li pojašnjavati zašto se onaj koji ovdje radi zove "službenik" a da je korijenska riječ "sluga") mogao sjetiti zbog čega i zbog koga je ovdje i zašto prima platu.

Moć poruke: ako znaš ko je šalje

Ista poruka morala bi biti ispisana i na načelnikovom putu do toaleta. Da sad ne detaljišem taj put. Takođe i na omotu svih spisa koji mu sti"u na sto trebalo bi, u zaglavlju, da stoji ta ista poruka. Ili natpis sličnog sadržaja a iste poruke. Naprimer: "Moraš da služiš stanovnicima da bi dobio platu!" Ili: "Vi niste ovdje da bi služili samo članovima svoje stranke!" Ili: Vama platu daju (svi) građani"! Ili čak malo opširnija: "Ako vam svi građani poumiru od gladi vama neće imati ko plaćati porez pa ni vi nećete moći primati svoju ogromnu platu"! Ni ovo ne bi bilo viška: "Ako bi platu primali samo od poreza vaših rođaka ili članova samo vaše stranke ona bi bila zaista mizerna"!

U Formi transparenata na platnu, na oba zvanična beha pisma, na jezicima svih konstitutivnih naroda, na jezicima Sejdića i Fincija i jeziku "ostalih", ispisati ovo i okačiti po drveću, u parku ispod prozora; kad se načelnik okrene iza sebe, da pogleda kakvo je vrijeme napolju, da ih obavezno vidi. I pročita. Staviti ovo i na rogatičku zvaničnu web stranicu.

I na koncu, na svim vratima kroz koja načelnik izlazi kad krene kući, trebalo bi obavezno da piše ovo: "Nikad nije kasno da postaneš dobar"!
rogatica_politika- 67223 - 07.03.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (2)

Psi su ogladnjeli, čuvajte se!


Piše: Zoran Janković

Opet mi je prijetilo! Zbog pisanja (zbog čega bi drugog!?). Pošto pas čovjeka oduvijek ujeda ovo, naravno, i nije više nikakva vijest. A ni ja nemam namjeru ujedati pse samo zato da bih postao vijest. Ali nemam, isto tako, namjeru niti prestati da pišem.

Kad smo već kod pasa i ujedanja, vijesti i pisanja, jedan ugledni sarajevski kinolog upozorava u medijima da se psi, zbog niskih temperatura i velikog snijega, zbijaju u sve veće čopore. Čine to da bi, ovako čoporativno, pokušali lakše da se domognu hrane. Otimaće prvo od građana, upozorava kinolog, a ako se ni tako ne domognu slasnog zalogaja, i sami građani mogli bi se naći na meniju ovog (nekad im) najvjernijeg prijatelja. Glad nema očiju, rekao bi naš narod.

Ne znam zašto ali, kad sam ovo pročitao prva asocijacija bila mi je jedno zanimanje. Ono najomraženije kod nas! Ne smijem da kažem koje. Kako "kako ne smijem: fino - ne smijem. što je, prije rata pjevao jedan mi sugrađanin: "Od Topole, od Topole pa do Ravne Gore, sve su straže, sve su straže ne smijem da kažem!". Ni ja ne smijem da kažem na koje zanimanje i na koje ljude me čopor gladnih pasa podsjeća.

Zbijaju se u čopore, te jadne jedinke istog, sramnog zanimanja, jer nemaju vlastitog identiteta, a Boga mi ni subjektiviteta. Mnogo im je lakše da im drugi kaže šta treba da misle nego da mućkaju vlastitom glavom; da promućkaju prije upotrebe talog nakupljen dugogišnjom neupotrebom. Umjesto da se sami brinu za sebe i svoje porodice čoporaši slijepo slijede Velikog Vođu, ma gdje on srljao. Slijede ga ne zato što su sigurni da Vođa nikad ne srlja, nego zato što znaju da i kad srlja čini to isključivo zato da bi "njegovoj vrsnici" (kako su stari, pristojni ljudi nazivali najistureniji nam dio tijela odzada) bilo dobro. A oni idu za njim jer tamo gdje je dobro njegovoj biće približno dobro i "njihovim vrsnicama". Jer ("šta kažu u Banjaluki, haa, šta kažu, bil' ga mrtva usta jela?"), što kažu u Banjaluki, ako Velikog vidiš kako sa dvadesetog sprata skače kroz prozor, u prazan prostor, slobodno skoči za njim. Nije u pitanu veliko stradanije, sasvim sigurno nije, nego su posrijedi neke velike pare. Ko zna kako, ko zna čije, ali moraju biti u pitanju velike pare. Ništa drugo!

Ljudi će postati hrana!

Ovi čoporaši promijenili su do sada ko zna koliko čopora. Čim vide da drugi, pa makar im i suprotstavljeni čopor postaje veći, prelaze odmah u njega. Neki pod okriljem noći, a neki usred bijela dana. U novom predatorskom čoporu, samo s početka, bivaju istureni naprijed, da hvataju živu žrtvu zubima pod grlo. Vremenom se povlače u pozadinu i, kao i svi strvinari, čekaju da za njih drugi savladaju žrtvu. Onda kidišu i ujedaju se između sebe, otimajući se za najbolje komade mesa. Prave su predatorsko-strvinarske zvijeri. Kao što kinolog reče hranu otimaju od nas koji radimo i proizvodimo. Sve dok ne otmu sve. Jer toliko otimaju da nama jednom nestati mora. Kad nestane naše hrane kidisaće na nas; mi ćemo im postati hrana. Kidaće od nas živih komade mesa, ako to već i nisu počeli da (nam) rade.

Pored toga što ne rade i ne misle, nego samo govore, predatorsko-strvinarski čoporaši ne moraju ni da misle šta govore. Tako je jedna visokopozicionirana francuska čoporašica pozvala beskućnike da, zbog niskih temperatura, nipošto ne izlaze iz svojih kuća. Beskućnici da ne izlaze iz kuća!? Druga čoporašica iz Splita naručila je stanovnike koji su se polomili na zaleđenim ulicama; izgrdila ih je, jer su sami krivi, zato što idu (baš tim) zaleđenim ulicama.

Ovdašnji čoporaš, jedan od "najprvijih" do Alfa Mužjaka u našem najvećem čoporu, pak, za nisku temperaturu a visok snijeg optužio je - novinare. Ovaj pripadnik čopora koji je, istini za volju, više vuk-samotnjak nego običan podanik, inače zadužen je za najgrdnije urlanje i zavijanje na sve što ne pripada čoporu. A posebno na polumjesec i zvijezde! On kaže:

"Mediji i neodgovorne mudoklapčine stvaraju pretpotopno stanje. Novinarsku nejač, bez iskustva u životu i u geografiji, izuzev relacije kuća disko, disko kuća, redakcije šalju da se slikaju kraj puteva i da kukaju kako je Bjelac Zakrko. Stanje, dakle, nije takvo kakvim ga u sarajevskim i drugim medijima predstavljaju novinarčići i službeničići. Novinari stvaraju paniku, građani napadaju vlast, svaka kuća se proglašava odsječenom od svijeta, Borenović i slični lovci u mutnom uzeli lopate i hvataju jevtine narodne poene. Lopataju demokratski progres, STJ.

Ovako, dakle, govori čoporaš zadužen za urlikanje u našem najvećem čoporu. A nekad je, o tugo-tužna, bio ministar za informisanje. E, pa možete misliti onda kako nas informišu ostali kad nas ovako "Informiše" onaj kome je informisanje zanimanje!

Inače, pisao bih ja još o ovom čoporašu-samotnjaku, kome svaka treća riječ traži tojagu, ali ne smijem, brate. Bojim se da ne postanem i ja vijest. Da mi razjareni čopor ne nanese kakvu lakšu tjelesnu povredu: ne odgrize glavu, pluća, džigerice.

Pisao bih vam još o svemu tome ali.. . ne mogu. Nemam nikakvih drugih obaveza jer ne mogu da upalim auto zato što nije upekao minus. Moram se dobro utopliti, jer napolju nije hladno, pa očistiti oko kuće snijeg koji noćas nije napadao. Onda moram uprtiti lopatu na rame, pa pješačiti tri kilometara po "Bjelcu koji nije Zakrko"; moram doći do stare majke, penzionerke od sedamdeset i sedam ljeta kojoj čoporaški helikopterski servis "hoće" odnijeti vodu i lijekova. Hrane ima. Moram joj, zato, odnijeti vode za piće, jer joj voda u kući niti izvor za kućom nisu zaledili zbog niske temperature koja noćas nije bila ekstremna.

Pred vratima se nisam pozdravio sa komšijom koji nije komercijalista u jednoj firmi i kome nije noćas na Romaniji zaledila nafta u dostavnom vozilu jer mu termometar u autu nije pokazivao cijelih minus trideset i devet stepeni celzijusovih. Ni ovaj tekst napisao - nisam.

P. S. Pošto u procesu privatizacije nisam učestvovao, niti ću učestvovati, naslov ovog teksta i podnaslov sam - privatizovao. Tojest oni su već bili nečiji, objavljeni su u tekstovima o kinologu koji upozorava na čopore, a ja sam ih "privatizovao. I sad su moji. Moji su: jedan kroz jedan.
rogatica_politika- 67162 - 07.03.2012 : Nicolas Visegrad - best (0)

U lijepom, starom gradu Višegradu


Volio bih da i Višegrad ima jednog Zorana Jankovića jer bi svakako imao da napiše nešto o višegradskom jadu i čemeru. Ljudi sa strane vrlo lako mogu stvoriti pogrešnu sliku čitajuci tekstove ova dva-tri režimska novinarčića koji kao nešto "izvještavaju" iz ovog propalog grada iz kojeg su pobjegle hiljade ljudi u zadnjih desetak godina.
rogatica_politika- 66622 - 04.03.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (0)

Nečuveni politički pritisci


Načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić vrši politički pritisak na medije, sudije, advokate, privatnike"

Piše: Zoran Janković


Nakon samo jednog teksta, koji se na novinarsko-istraživački način pozabavio problemima vatrogasaca u Rogatici, načelnik opštine Radomir Jovičić odmah je naredio da se ugasi zvanična, opštinska web stranica! Povod je bilo pisanje doajena rogatičkog novinarstva Sretena Mitrovića, žurnaliste sa stažom od četiri ipo decenije. Iako je ista ta stranica prije toga objavila na desetine, a možda čak i na stotine Mitrovićevih tekstova, u kojima se afirmativno pisalo o aktivnostima rogatičke vlasti.

Samo jedan jedini prilog intoniran, po Jovičićevom mišljenju, kontra vlasti bio je dovoljan za suspendovanje a, prema tvrdnjama upućenih, odmah zatim i za ukidanje stranice. Tekst koji je za Jovičića bio sporan zapravo je urađen po svim pravilima novinarske profesije i autoru može poslužiti samo na profesionalnu čast, a mladim žurnalistima, pak, za primjer profesionalno korektnog teksta! A nikako za kritiku autora i ukidanje medija. Ne obje nego sve četiri strane dobile su u tekstu prostor da kažu sve ono što misle o tematizovanom problemu: starješina vatrogasne jedinice, bivši predsjednik sindikata, načelnik opštine i zaposleni radnici (Za link do teksta kliknite ovdje).

Problem koji je doveo do uvođenja apsolutne cenzure medija od strane načelnika Rogatice, u svojoj suštini, nije ni u vatrogascima ni u novinarima, nego unutar vladajuće političke opcije. Naime, u samom OO SNSD-a Rogatica na sceni su veoma burne unutarstranačke turbulencije, u ovoj predizbornoj godini, gdje je došlo čak do disolucije odbora na nekoliko skoro pa zakrvljenih frakcija. Jedna od njih ima ozbiljnu namjeru da ona da ime načelničkog kandidata na ovogodišnjim izborima za lokalne organe vlasti; a to ime nije Radomir Jovičić. U svemu ovome aktuelni načelnik ostao je veoma, veoma usamljen a, istovremeno i svjesno izložen na grudobran sve većem nezadovoljstvu građana potezima vladajuće, opštinske garniture. Svemu tome, po mišljenju Jovičića, krivi su " novinari. Zato ih pokušavaju ućutkati.

Politički diletant

Ovaj, inače, veoma cijenjeni inženjer elektrotehnike na kandidaturu za načelnika na prošlim izborima pristao je samo zato što je bio ucijenjen (ne)ostajanjem bez tadašnjeg, rukovodnog radnog mjesta u ovdašnjoj "Elektrodistribuciji". Njegova stručnost i (dotadašnje) poštenje bili su razlozi da prođe kao kandidat. Međutim, kao i većina ljudi koji se bave tehničkim naukama Jovičić je do zla boga nefleksibilan čovjek. Čak bi se moglo reći i da je tvrdoglav. Usmjeren egzaktnom naukom i istim takvim načinom razmišljanja Jovičić uopšte ne zna za kompromise. Egzemplar je kako vrlo uspješni stručnjaci postaju izuzetno neuspješni političari zato što ih politika na silu usisa u svoje prljave vode i "ubaci u mašinu".

Kad režim zareži

Ukidanje zvanične, opštinske web stranice zbog jednog teksta koji mu se lično nije svidio samo je njegov posljednji politički gaf. Ostaće upamćen i po nevjerovatnom načinu "pregovaranja" o opštinskim problemima, gdje dolazi sa već unaprijed zacrtanim stavovima, i ni za jotu ne odstupa od njih. Naprimer, u toku razgovora sa radnicima Centra za kulturu, nezadovoljnim platama i radno-pravnim statusom, zabilježen je i ovaj njegov "kompromisni način razmišljanja": "Pa" dobro, evo, razgovaraćemo mi o tom problemu, ali na kraju ćete vidjeti da sam ja bio u pravu i da će biti kako ja kažem"! I bilo je. A to "u pravu" je kako nema para za kulturu i kako ranici moraju prihvatiti da rade po četiri sata, a i da im ide pola radnog staža.

Upravo ovakav njegov način razmišljanja doveo je do toga da Teritorijalna vatrogasna jedinica ode u stečaj! Što je, bar na ovim prostorima, do sada nezabilježen način "rješenje problema". Niko nije čuo za odlazak u stečaj budžetskog korisnika. Da li je pravi razlog, možda, to što i Jovičić i njegovi sapartijci smatraju kako su baš vatrogasci "leglo" esdeesa, te im se svete na ovaj način!? Jer umjesto da se povlače konkretni potezi uporno i godinama izjavljivalo se kako je, eto, problem nastao u samom osnivanju jedinice, tj. 2005. godine, prekobrojnim zapošljavanjem. O tome zašto se problem nije rješavao umeđuvremen nikad se govorilo nije. A uporno su, svake godine, za vatrogasce u budžetu izdvajana nedovoljna sredstva. I to ne nedovoljna za njihov rad, nego nedovoljna ni za same plate zaposlenih. Nerješavani i nerješeni problem vraćao se kao bumerang: radnici nisu primali plate, tužili su, sudovi su presuđivali u njihovu korist, osnivač (opština) je odbijao da isplati. I sve tako. Godinama tako! Ko je taj ko može smisleno objasniti vatrogascima da baš za njihove plate para nema, pa čak ni onda kad sud presudi da im se isplatiti moraju, a da svo to vrijeme tri prva čovjeka opštine imaju mjesečna primanja oko 20. 000 KM! Samo njih trojica. U siromašnoj Rogatici koja nizašta (drugo) para nema!

I nije takvo stanje samo kod vatrogasaca. Jer od kako je Jovičić sjeo u fotelju načelnika, uprkos ponašanju pojedinih privatnika koje je na nivou robovlasništva, opština Rogatica postala je jedan od najnepopularnijih poslodavaca. Skoro da nema niti jedne ustanove čiji je ona osnivač i finansijer a da radnici nisu u sporu sa ustanovom i istim tim osnivačem. I to najčešće zbog radnih odnosa i zbog neisplaćenih primanja.

Čak i bivši SDS-ov načelnik opštine, Tomislav Batinić, morao je putem suda potraživati prinadležnosti koje su mu po zakonu pripadale, a Jovičić mu ih je pokušavao uskratiti. Poslije dugog sudovanja presuđeno je u Batinićevu korist, a opština je, ponovo, učinila sve što je u njenoj moći da što kasnije isplati presuđeno. Inače i ovo će ostati zabilježeno kao kuriozitet iz vremena vladavine Radomira Jovičića u Rogatici: tog bivšeg načelnika opštine poslao je kući gdje, evo sad će već četiri godine, čovjek sjedi bez zaposlenja. Naime ni najstariji Rogatičani ne pamte da je ikada prvi čovjek opštine, nakon smjene, potpuno ostao bez posla, i da novo zaposlenje više nije mogao naći u Rogatici; ni u Rogatici niti u Republici Srpskoj.

Većina sudskih presuda u sporovima između opštine ili između ustanova čiji je ona osnivač i radnika, dakle, bila je u korist radnika. Inače, u Rogatici ima malo advokata, a još manje onih koji uopšte i smiju ući u sudski spor sa vlastima. Zato je većina oštećenih prinuđena da angažuje advokate iz okolnih varošica i gradova. Prema pojedinim izvorima jednog od njih, koji je dobio najviše sporova, lično je telefonom zvao načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić i zanimao se zašto on, eto, uzima u rad toliko predmeta protiv opštine i njenih ustanova i da li to namjerno radi. I to nije sve. Prema nekim izvorima načelnik je čak pozivao i sudije tražeći objašnjenje kako su to njihove presude uvijek u korist onih koji tuže, a na štetu opštine i inih ustanova. Što je, priznaćete, i više nego skandal.

Ni u pripravnike bez članske karte SNSD-a

To da su, pod njegovom dirigentskom palicom, smjenjivani direktori koji su članovi drugih partija ili koji su apolitični, a za direktora biblioteke (npr. ) imenovan brat od žene predsjednika OO SNSD-a, koji je po zanimanju poljoprivredni inženjer stočarskog smjera, a koji je falsifikovao neophodno mu uvjerenje o radu na poslovima kulture negdje u Sjenici (ili bijaše Novom Pazaru!?) stara je priča. Nova stranica te priče ispisana je, međutim, ovih dana.

U okviru konkursne procedure za prijem pripravnika Radomir Jovičić pozivao je rogatičke privatnike koji su aplicirali za ova sredstva (i zapošljavanje pripravnika) na razgovor. Zvao ih je jednog po jednog, da ne bi bilo svjedoka. Priprijetio im je da će dobiti sredstva i učestvovati u programu zapošljavanja pripravnika samo pod uslovom da im on iščita imena ljudi koje će zaposliti! I to sa spiska nezaposlenih članova SNSD-a koji je "težak" dvije stranice formata A4, a koji drži na stolu. Zamislite sad jednog privatnika kako se osjećao kad ga je pozvao načelnik opštine i izdiktirao mu imena članova SNSD-a koje mora zaposliti parama koje je privatnik "napravio" plaćajući državi presilna davanja. I šta da rade oni koji nisu članovi vladajuće partije, da umiru od gladi!?

Strinino dijete i Cenzura kao 1948. godine

U zemljama razvijenih demokratija sudske odluke ne smiju se komentarisati. Zabranjeno je da to čine čak i obični ljudi, tj. građani. Političari " ni slučajno. Sudije onamo spadaju među najuglednije ljude. Nezavisni su od bilo koga, posebno od političara. Tamo političar ne smije ni pomisliti da javno kaže svoje mišljenje o presudi, a kamo li da smije nazvati sudiju i tražiti obrazloženje (čak) cijelog niza presuda. Odnosno, možda i smije; ali" krijući. Ako novinari doznaju za to i obavjeste javnost političar je završio karijeru. Za sva vremena. Kod njih. A kod nas???

U normalnim zemljama i novinari su nezavisni; kako novinari tako i mediji. Niko ne smije da ih ucjenjuje, da im prijeti, ne smije da ih ukida političkim odlukama" Ovdje je sve suprotno od toga. Autor ovih redaka najbolje zna kako mu je da (pre)živi u Rogatici pišući " istinu.

A istina je i to da se novinarske ekipe prate kad dođu ovdje da rade. Prije toga traži se od njih da se najave u pisanoj formi, da prezentuju temu pisanja/priloga, sagovornike i pitanja koja će postavljati. Pa ako načelnik zaključi da mu priča neće odgovarati, onda odbija komunikaciju sa medijima.

Jer zna on dobro moć javne riječi. Kako je na vlasti objavljuju se afera za aferom. Samo što on tvrdi da su krivi oni što objavljuju, a ne on koji ih generiše. Neke od afera vezanih za njegovo ime čak su i degutantne. Kao što je ona da mu je najbliža familija bila zadužena za izborni inženjering na prošlim izborima. Dobili su spiskove ljudi i njihove telefonske brojeve i obavezu da zovu narod i vrbuju ih da glasaju za Raleta. Najrevnosnija je bila jedna stara, besposlena strina koja je, prema njenim vlastitim riječima, nazvala više od 200 ljudi vrbujući ih da glasaju za "strinino dijete"! Sada će, ponovo, Jovičić da ustvrdi da su krivi oni koji ovo dadoše u javnost, a ne on. I njegova strina.

Autor ovo teksta, u dugoj i teškoj prepisci, pokušavao je, svojevremeno, ubijediti uredništvo zvanične rogatičke web stranice (koju je sada načelnik Jovičić i ukinuo) da otvore medij i za mišljenja drugačija od režimskog; da oni nisu stranica OO SNSD-a Rogatica nego svog stanovništva, među kojima ima i nas apolitičnih. Ali" bezuspješno (Za link do polemike sa uredništvom kliknite ovdje). I Kad je stranica objavila jedan-jedini tekst koji nije odgovarao načelniku " ukinuta je.

Tako sada (npr. ) rogatički Bošnjaci imaju dvije svoje stranice, plus portal IVZ Rogatica. A Rogatički Srbi " ni jedne! Informacije se, ako ne odgovaraju načelniku opštine i SNSD-u u 21. vijeku u Rogatici, prenose metodom "od usta do usta". I to šapatom. A Rogatice više nema čak ni u vremenskoj prognozi javnih servisa! Jer se Radomir Jovičić, valjda, boji da mu iznošenje u javnost temperature u ovoj varošici može negativno uticati na birače. Pa ih strina više neće moći ubijediti da glasaju za "njenog Raleta".
rogatica_politika- 66382 - 02.03.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (0)

Tepeerizacija opštine Rogatica


Piše: Zoran Janković

O Rogatičkom TPR-u sam pričao i pisao" i pisao, i pisao.. . i sve sam, mislim, već napisao. Malo je tu ostalo nerečeno. Ćutao bih sad ja kad bi i oni zaćutali. Međutim, "riječ vuče riječ", veli naš narod.

Ovih dana u medijima se pojavila informacija o rogatičkom TPR-u u kojoj se javno iznose precizne cifre u KM-ovima; o cijeni koštanja fabrike i rezultatima njenog poslovanja. Čak se i, naslućuje se, hvale tim pokazateljima.

Za one koji "znaju znanje", međutim, to je samo neuspio pokušaj prodavanja magle i predizbornog spinovanja; pokušaj da se crna slika rogatičke privrede, koja jeste crna kao najcrnji crnac u najcrnjem tunelu najtamnije afričke noći, predstavi kao siva. Da čovjek pomisli: "Oho, vidi ti, pa ovaj TPR u Rogatici radi". Koga on radi i šta radi veliko je pitanje.

Odmah u naslovu teksta "Fabrika prečistača ostvarila prihod od 320. 000 KM" krije se igra riječi! Brojke i slova. Jer tekst je tako naslovljen da prosječan čitalac pomislio kako je "Novi TPR", eto, ostvario zaradu od nekoliko "stoja tisuća ke-ma". Ali nije tako. Kamo sreće da jeste. Istina je to da fabrika nije zaradila " ništa. Nula KM, ništica, cvonjak, "krompir" zarade. Pa kako to? Tako što prihod i zarada nisu isto. U nastavku teksta jasno se kaže da su "rashodi bili uravnoteženi sa prihodima". Narodski rečeno nije se ništa zaradilo. No ako je i to istina, ako su na čistoj nuli, i to bi bio uspjeh. Čak vrijedan pažnje. Međutim, izražavan skepsu da su rezultati poslovanja znatno ispod tog nivoa; ispod nule (dozvoljavam da mogu i da pogriješim).

Iako su mi posao slova a ne brojevi nisam mogao odoljeti a da se ovdje malo ne "poigram" matematike. Dječje matematike. Sabrao sam dva broja pa ih podijelio sa trećim. Evo šta sam dobio.

Vlada Republike Srpske kupila je firmu 2010. godine za 3. 200. 000 KM, a kasnije je izdvojila dodatnih 600. 000 KM za nabavku repromaterijala, obrtnih sredstava, registraciju i drugo. U "Novom TPR"-u sada radi ukupno 19 radnika. Ovoj informaciji ništa ne nedostaje! Ali samo na prvi pogled. Jer, da bi onaj ko se nije ranije sretao sa predmetnom problematikom apsolvirao materiju moralo bi mu se prezentovati i ovo:

  • Nekada je TPR zapošljavao više od 700 radnika, a odavde je "hljeb jelo" blizu 3. 000 Rogatičana. Danas "novi TPR" zapošljava 19 radnika i, ne znam kakav, hljeb odavde ne jede ni stotinjak Rogatičana. Vlada RS je, prethodno, prodala TPR; a onda ga je, ponovo, kupila!?

  • 3. 200. 000 KM para poreski obveznika RS datih za kupovinu TPR-a plus 600. 000 KM para poreskih obveznika RS dato za nabavku repromaterijala i ostalog jestejednako 3. 800. 000 KM para poreskih obveznika RS dato za "Novi TPR". Stari TPR je otišao pod stečaj.

  • 3. 800. 000 KM poreskih obveznika RS dato za "Novi TPR" podijeljeno na 19 zaposlenih radnika jestejednako 200. 000 KM poreskih obveznika RS po jednom radnom mjestu u "Novom TPR"-u.

  • Kažu da, po EU standardima, novo, kvalitetno radno mjesto košta oko 30. 00 eura.

  • U Evropskoj uniji da se otvori novo, kvalitetno radno mjesto to košta investitora oko 60. 000 KM. Njegovih para. U Rogatici da se zadrži staro, već postojeće, nekvalitetno radno mjesto u "Novom TPR"-u to košta 200. 000 KM poreskih obveznika RS. No comment!

  • "Svlačenje u ravan" TPR-a sa nekadašnjih 700 radnika u stečaj i otvaranje "Novog TPR"-a sa današnjih 19 zaposlenih trajalo je, istini za volju, godinama. I učinilo je to nekoliko rukovodnih garnitura firme. Završni udarac, međutim, zadala mu je ova posljednja garnitura "top-menadžmenta". Neophodno je spomenuti ih, i to pojedinačno. Tek da bi prezentovana informacija o "Novom TPR"-u nosila sobom sve relevantne činjenice.

  • Posljednji direktor TPR-a bio je Radovan Rosić. Za "briljantno vođenje" firme, koja je sa 700 radnika dovedena do 19, a svako od tih devetnaest nekvalitetnih, starih radnim mjesta plaćeno po 200. 000 KM poreskih obveznika RS, Rosić je "kažnjen" mjestom načelnika (kompletne) rogatičke privrede; plus društvenih djelatnosti.

  • Radomir Rale Jovičić, bivši tehnički direktor TPR-a, kome se može pripisati sve ovo što i Radovanu Rosiću, danas je načelnik opštine Rogatica!

  • Gospava Đerić, prvi čovjek finansija TPR-a, kojoj pripadaju sve "zasluge" za "uspješno" funkcionisanje te firme, jednako kao i Jovičiću i Rosiću, danas je savjetnik načelnika opštine Rogatica za finansije.

  • Ima tu još neke siće koja je samo kusur u ovom pazaru, te nije vrijedna spomena. Mada su i oni zaposlenje našli u opštini.

  • 19 starih radnih mjesta u TPR, dakle, koji je nekad zapošljavao preko 700 radnika, plaćana su po 200. 000 KM poreskih obveznika RS, sa tendencijom da svih 19 bude ukinuto čim ova politička garnitura siđe sa vlasti, a samo zbog toga da im niko ne može prigovarati kako su, eto, uništili TPR a onda se dograbili opštine!

  • Kad oni ne budu više vlast (i to se jednom mora dogoditi, zar ne!?) i "Novi TPR" će otići u stečaj kao i stari. Tako će nijedno radno mjesto u "Novom TPR"-u biti plaćano 200. 000 KM poreskih obveznika RS. Puta devetnaest. Bačenih 4. 800. 000 KM poreskih obveznika RS.

    Zato se ne treba iznenaditi kad Rogatica, nekada srednje razvijena opština sa 23. 000 stanovnika i 5-6 hiljada zaposlenih, sutra bude, u ovom nezaustavljivom procesu tepeerizacije, "svučena" na ukupno par hiljada stanovnika i nekoliko stotina zaposlenih; ili na veličinu nekadašnjeg, velikog, starog TPR-a. A sve to bude opravdano tranzicijoama, reformama, transformacijama, recesijama" a Jovičić, Rosić i Đerićeva budu "kažnjeni" od strane vlasti RS time što će im njihovi dati da vode cijelu Republiku Srpsku. Nju (RS) bi, valjda, svukli, na veličinu Rogatice. Onda neka im daju i BiH; da je svuku na veličinu RS. I sve tako"

    Eto, tek sada je zaokružena tužna informacija o tužnoj sudbini TPR-a i još tužnije Rogatice. "Tužna priča koju crnci zovu bluz" rekao bi Momčilo Bajagić

    Reakcija je napisana na sljedeću informaciju:

    Fabrika prečistača ostvarila prihod od 320. 000 KM

    ROGATICA - Fabrika prečistača iz Rogatice, koja zapošljava 19 stalnih radnika, u 2011. godini ostvarila je prihod od 320. 000 KM, dok su rashodi bili uravnoteženi sa prihodima, prenose agencije.

    Vršilac dužnosti direktora ovoga preduzeća Aleksandar Bojović rekao je Srni da je 140. 000 KM ostvareno proizvodnjom i prodajom filtera vazduha, a da je kod rashoda najviše sredstava izdvojeno za plate zaposlenih, i to 166. 000 KM.

    Prema njegovim riječima, vrijednost izvezene robe je 52. 000 KM na tržište Republike Srpske, Federacije BiH, Srbije i Crne Gore.

    On je napomenuo da je Vlada Srpske kupila firmu 2010. godine za 3. 200. 000 KM, a kasnije je izdvojila dodatnih 600. 000 KM za nabavku repromaterijala, obrtnih sredstava, registraciju i drugo.

    Fabrika prečistača bavi se proizvodnjom filtera i prečistača vazduha, ulja i goriva.

    Agencijske vijesti.
    Izvor: 058
  • rogatica_politika- 64862 - 23.02.2012 : Zoran Janković Rogatica - best (0)

    Ja da vidis sranja u RSuandi


    Piše: Zoran Janković
    Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije. " veli onaj naš u Kanadi, u "Dnevniku jednog izbjeglice".


    O snijegu mislim isto što i dijasporac. Ne bih da ponavljam, iz pristojnosti. O čikama sa grtalicama, međutim, - sve najbolje mislim. Oni su naši pravi mali heroji. Iako su režimski mediji ( pre)opširno izvještavali o stanju na putevima i u zavijanim krajevima niko se ne nađe inventivan da napravi i sa njima neku toplu, ljudsku priču. I njima je bilo hladno, opasno, a radili su danima bez prestanka. Jedino ovi naši helikopteri me nerviraju. I intrigiraju.

    Ideja da se stanovništvu, koje je prevelikim snijegom bilo zavijano i odsječeno od svijeta, pomaže iz helikoptera u startu mi se nije dopala. Prvi razlog je lične prirode: strah od visine. I onih koji misle da jesu na visini. Drugi se tiče naših ćudi. "Znam ja nas BIIIP ja nas" rekao bi Josip Pejaković. U ime naroda bi rekao. Jer sve što valja mi dovedemo do besmisla. Čak do svoje suprotnosti. A valjalo je pomoći ljudima u nevolji. Samo nije valjalo kako to jeste učinjeno.

    Helikopterski cirkus

    Kada je predsjednik RS odlučio da stavi naše/svoje helikoptere u službu pomoći zavijanom stanovništvu prvo što sam pomislio jeste kako se tu ponovo radi o nekakvom marifetluku (dozvoljavam i mogućnost da jesam subjektivan). Osmišljenom da se državnim/narodnim parama nekako okoristi Milorad Dodik. Samo nisam znao " kako?

    Da sam u pravu shvatio sam onda kada je do mene došla informacija o vrijednosti paketa koje su dijelili helikopteri. Naime, u njima se nalazilo: 5 kg brašna, 2 l ulja, 2 kg šećera, par kg riže, nekoliko kg tjestenine, nekoliko mesnih konzervi ili sardina i gotove supe. Ukupne vrijednosti 30 KM. Bar u Rogatici je bilo tako.

    E sad zamislite helikopter koji vrijedi koliko već vrijedi, pa u njemu pilota čije obrazovanje je koštalo toliko koliko jeste, pa cijenu koštanja sata leta helikopterom" i sve to da bi se dostavio paket vrijedan 30 KM!? Nešto tu ne štima.

    Zato sam se zainteresovao za tu našu helikopterizaciju. Ne treba ni provjeravati činjenicu da su helikopteri, kao osnovna MTS Helikopterskog servisa, nabavljeni budžetskim parama. Tojest našim parama. Njima je raspolagala Vlada. Tojest naša Vlada. Sve dok je "naš" Milorad Dodik bio predsjednik te Vlade. Kada je Dodik izabran za predsjednika RS nije mu se dopala činjenica da više nema "svoje" helikoptere pa je izmijenjena uredbu o osnivanju servisa. Tako da od 15. jula 2011. godine Helikopterski servis RS, zajedno sa cijelim Vazduhoplovni servisom, prelazi u nadležnost predsjednika RS. Lično! "Direktor Helikopterskog servisa predstavlja Helikopterski servis i za svoj rad i rad Servisa odgovara predsjedniku RS" Poslove Vazduhoplovni servis obavlja po odobrenju predsjednika RS. Direktor Vazduhoplovnog servisa odgovora za svoj rad predsjedniku RS" stoji u tim izmjenama. Pojednostavljeno rečeno sada su Vuzduplovni servis i Helikopterski servis Njegovi servisi. On može njima da raspolaže po vlastitom nahođenju.

    Predizborni Miloradov heliomiting

    To što je predsjednik RS odlučio da, u uslovima elementarne nepogode izazvane ekstremnim snježnim padavinama, stavi helikoptere "svoga" servisa na raspolaganje ugroženom stanovništvu moglo je biti za svaku pohvalu. I jeste u dijelu evakuacije bolesnih i ugroženih i dostave neophodnih lijekova zavijanim građanima. Sve ostalo bilo je cirkus. Predizborni cirkus Milorada Dodika. U izbornoj godini.

    Apriori prihvatam da je izbor lica kojima je trebalo dostaviti pomoć vršen profesionalno, prema unaprijed utvrđenim kriterijumima. Iako u to sumnjam, a imam i razloga za sumnju. Sada je potrebno obratiti pažnju na nekoliko činjenica.

    Činjenica jedan: pomoć je bila potrebna istoku Republike Srpske. Ovdje Milorad trenutno ima vlast sa tendencijom da se to najesen promijeni. Svakodnevno njegovi puleni tu dobijaju negativne ocjene. Čiste kečeve. Ko kuće jedinice. Iz brige o narodu. Ovdje, uostalom, niko i nije ni prije četiri godine glasao za te "lokalce", nego za stranku "SNSD-Milorad Dodik" sa akcentom na posljednjem dijelu naziva stranke. U Rogatici, naprimer, i da je (ne budi primjereno) magarac bio kandidat za načelnika na prošlim izborima bio bi baš on izabran; jer ljudi su glasali za Milorada, a ne za Radomira. Zna to Dodik, čak mu i odgovara da su njegovi slabi a on, što bi rekao Bora Čorba "mlogo jak" (a vjerovatno i Milorad ovako i misli i govori)! To je bio stvarni cilj februarskog heliomitinga iznad istoka RS. Demonstracija moći, snage, nepobjedivosti Milorada Dodika. Njemu ni meteorološke nepogode ne mogu ništa! Milovi helikopteri na nebu, kum na zemlji.

    Činjenica dva: pomoć helikopterima dostavljana je ruralnom stanovništvu. Već je rečena vrijednost i sadržaj paketa. Simbolična! Svako iole upućen u stanje ovdašnjih sela zna da su ljudi osiromašeni do krajnjih granica i da su to pretežno staračka domaćinstva. Je li tako? Ali zna se i to da je svako seosko domaćinstvo jesenas zaklalo jednu do dvije velike svinje u posjek i osušilo meso. Većina i poneku ovcu u stelju. Svako to domaćinstvo ima kokoške, krave, svinje, ovce" i svako se jesenas podmirilo osnovnim životnim namirnicama. Većina tih kuća u bačvama ima po nekoliko stotina litara rakije šljivovice, u bronzirima desetine kilograma svinjske masti, u koševima tone žita" Nisu to bogati ljudi, država ih je strašno osiromašila, ali zato jesu domaćini. Hej, domaćin-čovjek, nije to šala. Pa oni bi mjesecima mogli da jedu samo meso i kajmak i piju rakiju i opet ogladnjeli ne bi. Imali bi i nas da počaste kad bi im, po otapanju snijegova, došli da ih posjetimo. Tim ljudima dostavljati 5 kg brašna i 2 litra ulja iz helikoptera slično je kao arapskom šeiku iz letjelice baciti kanister goriva, kao nužnu pomoć. Ograđujem se jedino tamo gdje se radilo o bolesnim i bespomoćnim licima. Ali to sam već rekao. Samo ponavljam zbog zlonamjernih. Iza ostalog rečenog stojim čvrsto kao iza betonskog zida pod dušmanskim rafalima. Jer ovdje su pomagači pomagali sebi a ne drugima. "Nije kuja lajala zbog sela nego zbog sebe" rekao bi narod! Činjenica treća: iako prosječnom čovjeku nije bilo poznato ovo "prenošenje nadležnosti" sa Vlade na Milorada Dodika nad Helikopterskim servisom, nikoga nisam čuo ni da pominje servis. Ni slučajno. Svi su govorili "Dodikovi helikopteri bacaju pomoć"! To je to; to je suština! To se htjelo " to se i dobilo.

    Džabe je i govno slatko

    Da se radilo o predizbornom heliomitingu a ne o pomoći ugroženima potvrdili su mi i Čajničani. Oni, na jednom regionalnom portalu, tvrde čak i to da su odbornici u njihovoj Skupštini opštine bacačima iz helikoptera davali koordinate vlastitih imanja. Ko ono uz rat što su radili funkcioneri SDA američkoj avijaciji. Ne znam da li je ovo istina, "pošto kupio poto i prodajem".

    Ali zato znam da su jednog rogatičkog člana SNSD-a lokalni mangupi propisno namagarčili. Ovaj penzioner mirovinu je zaradio u državnoj firmi. Penzija odlična. Više nego dovoljna. Pošto je još u snazi nabavio je nešto stoke i povukao se na porodično imanje. Em će imati sve vlastite, zdrave proizvode, i sebi i djeci, em neće na selu trošiti pare, em će proizvesti i nešto tržišnih viškova. Zašto da ne!? Znajući da u Rogatici sve funkcioniše po partijskoj liniji, a čuvši da će biti dijeljena pomoć, potegao je partijske veze da i on dobije paket. "Kad je džabe i gov. o je slatko", veli narod. Kako i zašto su partijske veze zakazale, nije mi poznato. Ali zato znam da su ga lokalni derani, saznavši za komšijin zahtjev za "umanitarnu pomoć, nazvali telefonom. Stavili su krpu na mikrofon, da im ne prepozna glas. Baš na dan Svetog mučenika Trifuna. Rekli su mu da će baciti paket, ali da mora očistiti od snijega ravnu livadu na površini dvadeset sa dvadeset metara. A snijeg viši od metar. Čistio čovjek cio dan. Zbog paketa vrijednosti 30 KM! Čistio, čistio, čistio i" očistio. Čekao! Čekao, i čekao" Dodikovog helikoptera nema. Nema pa nema. A svake godine lomio je krsni kolač tu u komšiluku. Oni ga čekali, čekali, čekali" Došao je tek s mrakom. Sav zajapuren. Što od napornog rada što od bijesa. Nisu komšije tako kasno krsni kolač slomile" ne pamti se. A oni mangupi sve pili i nazdravljali dolibaši. Sad se digla frka do" do helikoptera. Niko ne smije da mu kaže da su ga fakini izradili. Ništa predvidivije na svijetu nema od koristoljubivog čovjeka.
    rogatica_politika- 62242 - 01.02.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    RE: Rogatički vatrogasci


    U potpunosti podržavam komentar Mitra Krunića vezan za rogatičke vatrogasce, o kojima je (ukoliko se dobro sjećam) nedavno pisao i nenadmašni Zoran Janković, po meni jedan od najboljih novinara u Republici Srpskoj.. .


    Ovom prilikom želim da ukažem na još jednu grešku opštinskih vlasti, ali iz malo drugačije perspektive. Naime, za mene je jako zanimljiv podatak da jedna mala opština poput Rogatice ima čak 18 osoba zaposlenih u Vatrogasnoj službi. Naravno, veoma je lako pretpostaviti da, sem direktora i par sekretarica, u toj službi radi još bar pet-šest administrativnih radnika (knjigovođa, osoba za obračun plata, čistačica... ) I na kraju, da ne zaboravim, služba vjerovatno zapošljava i 5-7 vatrogasaca.

    Neću da griješim dušu, ali se meni sve čini da je za ovako malu opštinu u ovoj službi i potrebno svega 5 do 7 zaposlenih. Umjesto direktora ovakva služba treba da ima samo komandira vatrogasne brigade (koji je ujedno i vatrogasac), zatim par vozača (koji su ujedno i vatrogasci), dva mehaničara (koji su ujedno i vatrogasci) i dva vatrogasca (koji su ujedno i čistačice Vatrogasne ustanove). Obračun plata i knjigovodstvo za ovu ustanovu mogla bi raditi i opština, jer su oni i onako na budžetu.

    Možda će neko reći da Opština zauzima veliko područje, od Žepe do Stjenica, od Kukavica do Han Pijeska, i da ima dosta šume i objekata pa joj je ovakva služba i potrebna, posebno zbog šumskih požara u toku ljeta.. . Međutim, i to se može riješiti, recimo pozajmljivanjem Vatrogasnih službi iz Han Pijeska i Sokoca u onih par dana u godini kada je to potrebno, kao i zabranom godišnjih odmora u ljetnjim mjesecima kada ovom području prijete šumski požari, ili čak zapošljavanjem "sezonskih vatrogasaca".. .

    Međutim, u sistemu u kome ništa ne funkcioniše sem razno-raznih veza i vezica za zapošljavanje, upravo se i dešavaju apsurdi poput ovoga - da Opština ukine službu od egzistencijalne važnosti za čitavo područje.

    Eh, šta li će Braća smisliti sledeće? Možda da ukinu policiju i sudstvo i ozakone krađu i otimačinu?
    rogatica_politika- 62182 - 31.01.2012 : Mitar Krunic Sokolac - best (0)


    Rogatički vatrogasci u stečaju

    Da odbornici mogu što ne može niko, pokazali su u opštinskom parlametnu. Doneli su odluku o uvođenju stečaja za rogatičku Teritorijalnu vatrogasnu jedinicu, jer im se to učinilo isplativim nego da vatrogasicima za neizmirene plate za minule tri godine uplate 281.300 konvertibilnih maraka.

    Pa ljudi da li je to moguće!?

    To znači da svih 18 radnika koji su zaposleni u vatrogasnoj jedinici moraju na biro, da bi stečajni upravnik mogao da rasprodaje celokupnu imovinu kako je inače to pravilo u našoj državi.

    Pa ljudi da li je to moguće!?

    Radnici na biro, a o eventualnim požarima više niko i ne razmišlja. Tako je to sa našim komšijama, vatrogascima iz Rogatice.

    Pa ljudi, da li je to moguće!?

    Izgleda da jeste, ali bi bilo mnogo bolje da opštinske vlasti same sebi izglasaju stečajni postupak pa da mi njih bacimo na berzu i rasprodamo kao stečajni upravnik... Kabadahija...
    rogatica_politika- 61184 - 25.01.2012 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (1)


    Ferman iz Banje Luke (za moju malenkost)

    Piše: Zoran Janković

    Zove me danas drugar. Novinarskim rječnikom kazano " izvor. Iz krugova bliskih vladajućem režimu. Veli mi: "Povedi računa o čemu i kako pišeš. Nešta si grdno zas*"o. Jutros nam je, iz Banje Luke (otkad on govori iz "Banje Luke" a ne iz "Banjaluke!?) poručeno: "Ućutkajte tog vašeg kera, što laje, kako znate i umijete"! Nije baš lično Mile poručio, ali jesu ljudi iz prvog kruga oko Mila!" reče mi moj izvor i prekinu vezu. "Tu tuuu"! U slušalici telefona i u glavi mi: tu tuuu!

    Da sam dežurno, rogatičko kevtalo, i da lajem, činjenica je. "Lajem" ne prestajem. Tu nema ništa sporno. Ni novo. I ujedao bih samo mi zubi tupi, a u njih, režimlija i režimskih slugana, Ahilova koža. A njihova peta meni dvije hiljade milja pod morem daleko, pa ne mogu da je dohvatim. Priznajem, ipak, počeh se preslušavati. Šta sam to pisao u posljednje vrijeme?! I da li mi je vrijeme posljednje ili mi je zadnje vrijeme!?

    Ono što sam o Milu "lajao" u pismu bilo je prije Nove godine, a o njegovim medijima nekad oko smjene godina; nove i stare. Nije moguće da su tek sad pročitali sve to! Imaju oni ljude zadužene da prate pisanje nezavisnih medija. Posljednje što sam objavio bilo je prisjećanje na neke segmente mog spaljenog, ratnog dnevnika; priča o čovjeku koji prije rata jeste bio gazda i koga su svi zvali "Gazda", a koji danas skuplja stari papir. Pisao sam i o licima sa posebnim potrebama okupljenim oko udruženja "Podrška" sa Sokoca. Ovih dana spremam se da napišem priču o jednom nesrećniku kome je neophodna pomoć šire društvene zajednice" ne, nije to. Definitivno nije.

    To njih ne zanima. S glave ih ne zanimaju te teme. Time nisam nikako mogao "grdno zas*ati", kako mi rekoše da jesam uradio. Zaista ne znam šta je bio neposredni povod (znate onu lekciju o razlikovanju uzroka i povoda za Prvi svjetski rat?) da mi Banja Luka priprijeti da "ne lajem" više.

    "Opet su kritikovali novinare! I to nam je hvala za sve ono što smo im prećutali!" rekao bi legendarni Duško Radović. Samo da je još živ (sretan je što nije). Mnogo toga je prećutano u nas. Zato sada samo navire iz zovine svirale i govori kako su u Cara Trojana kozije uši.

    Kad sam progovorio optužili su me da sam "ego-manijak" da se neosnovano "klinčim" učešćem i ranjavanjem u ratu, da "srbujem" bez ikakvog razloga i hvalim se kako krsna svijeća u mojoj kući nije gašena vijekovima, da "hvalisanjem" obrazovanjem negiram to čime su me ljudi sa najvećim akademskim zvanjima učili osamnaest godina, da sam propali "marksista", propali novinar, propali bivši ratnik, propali bivši direktor" a nedavno je izuzetno posjećen forum posvećen gornjo-drinskoj regiji ugašen samo zato što su na njemu rečene mnoge do tada nekazane istine. Istina boli! A tamo ih je izrekla moja malenkost!

    Rečeno je, tamo, kako je aktuelni načelnik opštine Rogatica, Radomir Jovičić, prvih, najkrvavijih šesnaest mjeseci rata, u funkciji tehničkog direktora jedne pekarske firme u Sarajevu, proveo pekući hljeb za Armiju BiH, a danas pokušava glumiti srpskog patriotu; da se dodvori biračima. Kazano je kako mu je osnovna, načelnička plata, (skoro) izjednačena sa gradonačelničkom platom Dragoljuba Davidovića; u Davidovića budžet (skoro) 150 miliona KM, a u Jovičića (skoro) 5 miliona KM, a plate im (skoro) jednake; (po)najviše u Republici Srpskoj. Pardon, prelazi mu (Jovičiću) budžet 5 miliona, iznosi 5, 2 miliona KM, ako se ne varam; i plata mu prelazi 5 hiljada KM! Ako se ne varam! Što reče jedan moj drugar iz Zagreba: "Pa kakva ti je to opština, gdje ti to živiš, jarane, ovdje osrednja firmica ima toliku godišnju bruto-dobit!?"

    Trebalo je odavno reći i da je, taj i takav načelnik opštine Rogatica, prije izbora na ovu funkciju, veoma uspješno popravljao svjetske televizore i tako za život zarađivao. Sebi i porodici, koru hljeba. Nedavno je, priča čaršija, od načelničke plate stan u Beogradu kupio. I sina je zaposlio. U "lošu firmu", u "Elektrodistribuciju" u Lukavici. Pričao mi je to dečko koji je završio (državni) fakultet, a koji danas hljeb nasušni zarađuje konobarišući u kafiću. On, primjeran dečko, žalio mi se da samo što mu suze nisu krenule niz lice kad je čuo da je načelnikov sin, problematičan mladić koji je jedva "saletio" nekakvu višu školicu negdje po Srbiji, odmah počeo da radi, dok visoko obrazovani "konobar" može samo sanjati o državnom poslu.
    Gornjo-drinski forum je zatvorilo i zbog toga što sam o političarima napisao sljedeće: "Nema kvarljivije robe od ljudi. Mliječni proizvodi i meso su "mala maca" za čo"j"ka. I kao što mlijeko i meso ukvare topla sredina i baje, čo"j"ka ukvare vlast i pare! Najviše i najgore. Bio neki ciganin, veli stara narodna priča, pa mu, nadnaravnim čudom, dalo da bude " car. Prvo što je uradio, kada se dograbio vlasti, bilo je to da je ubio svoga oca; rođenoga oca!

    Zašto li ga je ubio!? Zato što ga je otac znao malog, upišanog, us*anog, slinavog i, inače, nikakvog. Da ga ne bi svakodnevno podsjećao na ono što je nekada bio, ubio ga je. A ubio ga je i zato da ne bi mogao drugima pričati kako je on, tj. car, bio nekad mali, upišan, us*an" nikakav!"

    Zatvorilo je forum gornjo-drinske regije i zbog toga što sam tamo napisao sljedeće: "Poštovani "Ponekad ovdje" (to mu je nick, op. aut. ): Iako se neobično zoveš, deskriptivno, kao da si, Bože mi pomozi neki indijanac (Vito Pero, Bik Koji Sjedi") a ja pišem pod krštenim i u knjige zavedenim imenom i prezimenom, ipak mislim da, što bi rekao Branko Đurić-Đuro "Unatoč svemu možemo da polemiziramo". Uprkos tome što mi veliš, implicitno-doduše, da nisam normalan. Prihvatam to. Ne valja biti normalan u ovim nenormalnim vremenima, niti bogat u doba opšteg siromaštva. "Loše živim, ali ko zna zbog čega je to dobro", rekao bi jedan moj drugar. Da danas pišu Jovan Sterija Popović, Danilo Kiš, Branislav Nušić, Petar Kočić" i njima bi vlasti rekle da nisu normalni. I govorili su im to njihovi savremenici. Provladini klakeri (klaker " čovjek plaćen da u pozorištu aplaudira na predstavi na dogovorenim mjestima,(op. aut.)

    Nemojte mi, molim vas, samo inputirati da sebe svrstavam u red ovih velikana. Ne činim to, nisam ja njima ni do koljena. Jedino po čemu se primjeravam uz njih jeste pogled na slobodu izbora tema i načina pisanja, pobuna protiv vlasti, izrugivanje raznim "Ministarkama" i "ministrima", "Glavatoj gospodi-sudijama"" po tome sam, dakle, jednako "lud" kao i oni. U svemu drugom oni su ispred mene. Nekoliko liga." Pisao sam u gornjo-drinskom forumu. Koji su ugasili zbog mog "lajanja"! A sada mi vlast iz Banje Luke prijeti da "ugasi" i mene i moje "lajanje"!!! Pa da, kriv sam ja, jer je odavno trebalo da kažem kako nam je "ona" vlast otela sadašnjost (tadašnjost) a kako nam "ova" vlast krade i budućnost. Krade je i troši, u formi kredita. Budućnost nam kradu! I nama i našoj djeci. Nije to šala! Jer nada posljednja umire, a kad čovjeku uzmeš i nadu, unovčiš je, njega kao da si i ubio. I njega i njegovu djecu.

    Odavno je trebalo reći kako i Milorad Dodika i Bakir Izetbegović lažu kad srbuju i bošnjakuju. Lažu da bi nagrabili što više para. Svaki sebi! Jer prvi je švercovao "Ronhil" a drugi babi držao skute u kancelariji kad se jeste rokalo. Lako im je danas hajcati raju na rat, ne znaju oni kako je provesti zimu na planini-Zvijezdi na minus dvadeset i nekoliko. U bilo čijem rovu. Mrazopuc, znaju li šta je to? To vam je, "gospodo draga", kad drvo puca od mraza; noću bukve i omore pucaju ko puške, cijepaju se, same od sebe; drvo se cijepa od hladnoće, a čovjek izdržava; izdržava jer mora. Najviše je drvo pucalo ujutro. Pred zoru mrzne. Stražar nas budi, pamtim, svako sat vremena. Tek toliko da se pomjerimo i okrenemo. Jer postojala je realna šansa da se onaj ko se ne pomjeri tada nikad više i ne okrene. Ali svaka moja priča o tome za režim je "lajanje", a ja sam " ker. Jer režim onima koji sve te jade jesu preživjeli ne da ništa, a jajarama (jajara " muškarac sa testisima, ali bez hormona koje oni luče, i bez muških atributa, op. aut.) daje ono što ispred naše djece otima.

    Trebalo je, odavno, neko da vam kaže kako je užasan ukus sedmodnevnog hljeba i snijega otopljenog umjesto vode, nad vatrom u vojničkoj porciji. Da li vam je iko "gospodo draga" rekao kako su naši današnji nabrekli trbusi proizvod neprestane gladi koju smo na liniji/ama osjećali; jer ko jednom ogladni nikada više u životu sit nije. Kao što ste vi, vi političari, materijalna sirotinja, ostali gladni para kao djeca, te danas ne postoji cifra koja bi zadovoljila vašu glad za šimi-cipelama, kasetofonom sa dvije glave, televizorom u boji sa daljinskim upravljačem, "stojadinom" ili "tristaćem", jaknom-"vijetnamkom"" tako kako je vas nemoguće danas nahraniti parama, i nas, koji jesmo bili gladni hrane u ratu, nemoguće je nahraniti, jer jedemo i kad smo najsitiji. Hranu, onu biološke. Vaša hrana " pare, je duševna hrana; i što se više hranite to sve manje duše imate. Ne mogu a da ne čujem, danas, retoriku koja me podsjeća na devedeset i prvu godinu. I tada sam vas odgovarao od rata, a vi ste tapšali puške i govorili "*ebaćemo mi njima majku ovim"! Samo mi niste znali reći, ni tada ni sada: ko su oni, a ko smo mi!? A kad je rat počeo meni ste pušku u ruke gurnuli, a vi ste se dohvatili pištolja; ali onih na benzinskim pumpama.

    Zato me danas hoćete da ućutkate; da ne "lajem" i ne "se*em" na vas. Hoćete da ćutim i da trpim. Ne biva tako. Ovaj lik ne ćuti. Laje! I laje i ujeda! Jer ako nam ništa drugo ne ostavite (a niste nam ostavili) ja i narod ćemo " vikati, vikati, vikati" !" Mi ćemo da vičemo (šta nam drugo preostaje!?), a naša vika do Boga će se čuti!
    rogatica_politika- 59802 - 13.01.2012 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    Svi su danas hapci


    Piše: Zoran Janković

    A onda dođe rat i jad. Gazda je bio preduzetnički, a ne ratnički tip. Interesantno, ovoga puta vrlo preciznom rečenicom, bez ponavljanja riječi u njoj, postavio je dijagnozu stanja: "Ko nikad nije im"o para " sad ih ima; ko nikad nije vozio auto " sad ga vozi, ko nikad nije karo " sad kara; ovo je zadnji vakat doš"o, nije ovo vrijeme za mene. Nemam ja šta ovdje radit". ", rekao je i otišao u Srbiju. Preko Sremske Rače.


    Kroz školovanje bio je običan dečko, iz radničke porodice. Ničim se isticao nije. Ni dobrim ni lošim. Prosječan đak prosječnog ponašanja. Jedan od mnogih sličnih njemu.

    Završio je trogodišnju srednju školu " zanat, kakvu su, tih godina, završavali svi oni koji i nisu bili baš neki drugari sa knjigom. Pošto bijahu ona zlatna vremena, kad je lakše bilo naći dobar posao nego dobrog radnika, odmah ga primiše u posao. U kafanu. To mu je i bila struka: KV konobar.

    Firma državna, Titina. Jaka i moćna, vlasnik niza ugostiteljskih objekata u našem i susjednim gradovima. Čak i po Sarajevu. Mogao je da bira u kojem lokalu želi da radi. I birao je. A često su ga i šefovi sami "šaltali", iz radnje u radnju. Onda kad bi se pročulo da hoće da uzme bakšiš i kad mu ga ne ostavljaju. Brzo je naučio konobarsku matematiku: "tri put" sedam dv"aes sedam, za naplatit" " trideset. Doduše, onda su bili oni milioni dinara, "rudari", "crvendaći" i "stoje", ne mogu vam ja to sad preračunavati.

    Plavušan finćukastog, dječačkog, bezazlenog lica, bio je svima simpatičan. Čak i kad ih je uzimao. A uzimao je uvijek i svakoga. Jer kafana je najbolja, životna škola. Tu poduku nisu davali ni na jednom univerzitetu (doduše, možda daju na ovim današnjim). A Hapac, kako ga prozvaše zbog "samostalnog uzimanja bakšiša" konačno je bio odličan đak. Kafanskog univerziteta. Jer "hapac" je turska riječ i označava osobu koja uzima a ne pita.

    Ubrzo započe Hapac da radi i sa autima. Kupio bi kakav krš, preko rupa stavio papir i namazao git, onda bi četkicom sve to zafarbao, pa preprodavao pripitim, kafanskim gostima. Uglavnom u vremenu kad bi se oglašavali prvi pijetli. Uzimao bi ih na foru, onako pijane. Pazarili bi auto, a ujutro nisu mogli da pređu preko svoje zadate riječi. Iako je riječ bila p"janska. Ćejf je uvijek bio najskuplja stvar na svijetu. Da" tada niko nije datu riječ gazio, to sam zaboravio da kažem. Prevaljeno preko zuba bilo je jače nego svi današnji ugovori.

    Skromni rječnik sa manje od stotinjak riječi u fondu bio mu je ozbiljna prepreka u poslovanju. U nedostatku vokabulara jednu bi riječ vrtio unedogled; po pet šest puta ponavljao bi je u istoj rečenici. Uglavnom bi verglao: "Šuti, ba, sam" šut", šuti" ma šut", kad ti kažem, šuti, sam" šuti""! Iako je ušutkivani bio upravo mušterija koju je pokušavao "obraditi". Nedostatak riječi u opticaju nadopunjavao je živim gestikulisanjem, ali je to činio nekako ubjedljivo, hipnotički čak, da su se neki kleli kako im, uopšte, i nije jasno zašto su pazarili auto od njega. Objašnjavali bi da ih je Hapac "obenđijao"!

    Ono nekad pred rat, kad krenu prvi ozbiljan privatluk kod nas, otvori Hapac " kafić. To je tad bilo moderno. Hit. I in i kul. Sva raja navališe kod njega. Posebno Srbi. Bila su to vremena kad se već znalo gdje ko i izlazi i zalazi, kad smo se počeli dijeliti na "naše" i "njihove". Mi smo bili " naši, a oni su bili " njihovi. Logično, ne.

    A Hapac je bio naš. Taman što bi razradio kafić našla bi se neka naivčina da ga kupi. Pazari su bili " ohohooo!

    Gazda, kako ga već si počeše zvati, prodavao bi lokal za velike pare. Zatim otvarao drugi, urađen i uređen, nekoliko puta čak za samo jednu noć. Sva bi raja išla, odmah, za njim. U njegovu kafanu. On pun k"o brod. Para, čega bi drugog. Često se, do fajronta, piće naplaćivalo, a poslije fajronta pilo na Gazdin račun. Tako da su njegovi kafići znali biti puniji poslije nego prije fajronta. Iako su puni bili uvijek. Ujutro u osam sati.

    Ni Sarajevo, u najbolje doba, čini mi se, takvog šanera imalo nije. Ni jarana-raju. Čim bi ga muzika spazila počinjali bi pjevati: "Da sam Gazda nikad ne bi spav"o, sve bi kafić po kafić otvar"o" a on bi im kitio instrumente: dinarima, markama, dolarima, francima" Desetak rogatičkih lezi"ljebovića, a možda čak i više, živjelo je isključivo na njegov račun. Vozili su njegove aute, po cijele dane provodili u njegovim kafićima, pili i jeli na Gazdin račun, karali ribe koje im je on nabacivao, trošili njegove pare"

    A onda dođe rat i jad. Gazda je bio preduzetnički a ne ratnički tip. Interesantno, vrlo preciznom rečenicom, bez ponavljanja riječi u njoj, postavio je dijagnozu stanja: "Ko nikad nije im"o para " sad ih ima; ko nikad nije vozio auto " sad ga vozi, ko nikad nije karo " sad kara; ovo je zadnji vakat doš"o, nije ovo vrijeme za mene. Nemam ja šta ovdje radit". ", rekao je i otišao u Srbiju. Preko Sremske Rače.

    Pare" eh, pare. Para vara fukaru i cara. Kako su došle tako su i otišle. Morao je da obnovi šanerske vještine da bi preživio. Svašta se pričalo o njemu. Da je štampao svoje smrtovnice i lijepio ih po Užicu, da su se neki izvarani biznismeni ubijali zbog njega" ništa od toga nisam vidio. Pošto sam kupio poto prodajem. Znam samo da je, u toku rata, dolazio i dijelio eurokrem "Takovo" polugladnom narodu po Rogatici, bukvalno bacajući pakovanja u ispružene ruke. Ne bih znao reći kako je dolazio do njega. Pričalo se da je u Srbiji registrovao firmu, da mu je specijalnost uzimanje robe na izjavu, na odloženo plaćanje. Tačnije na odloženo neplaćanje. Ko će vjerovati pričama; priče i služe da bi se pričale, i da bi bile lijepe za slušanje.

    Uglavnom, poslije rata vratio se u Rogaticu. Go k"o pištolj. Pokušavao je pokrenuti kakav biznis. Petljao, zaduživao se, jadio, čemerao" Ni sav šaneraj, šarm, pregovaračko-hipnotizerske vještine, neverbalna komunikacija, iskustvo dugogodišnjeg varalice i hapca, nisu mu bili od pomoći. Ovo su bila neka druga vremena; ovi današnji hapci, ipak, varaju malo bolje.

    Oni što su nekad živjeli na njegov račun, trošili njegove pare, a prva ljubavna iskustva doživljavali po šemi "Sjećaš li se Doli Bel" danas su uglavnom " gazde. Ugledni ljudi. Biznismeni. Od Aljaske do Australije" Amerike, Kanade, Njemačke, Beograda, Loznice, Užica, Rogatice" Odavno su zaboravili negdašnja druženja sa Gazdom. Jedan od njih ovako je to definisao: "Ništa ja njemu ne dugujem. Ništa! On je mene iskorištavao, a ne ja njega! Ja sam njega u život uveo!"

    Pošto se nikad ni ženio nije Hapac danas živi sam. Ni kučeta ni mačeta nema. Vozi "mercedesa" iz sedamdeset i neke. Sud mu kuću prodaje. Zbog dugova.

    Kažu da je, na pitanje šta bi uradio kad bi dobio milion na "bingu", odgovorio: "Vratio bih onima što sam dužan"! "A ostalo", pitali su ga. "Ostalo nek" čeka" nek" čeka" nek" čeka" da ponovo dobijem na bingu"!

    Ne bih znao reći od čega danas živi. Ako uopšte i živi. A živ jeste. Znam samo kako ne da više da ga zovu " Hapac. A gazdom ga odavno već i ne zove niko. Ni jarani ni muzičari. Nesta para nesta i jarana. "M"rš, m"rš, m"rš" majku vam je*em, sve, sve, sve, pokradeno, sve, sve, sve pohapano, a svi, svi, svi pošteni, samo ja "hapac". Da vas više nisam čuo, ko me zovne "hapac" glavu ću mu razbiti! Razbiti! Razbiti! Svi ste vi hapci, veći od mene. Mnogo, mnogo, mnogo veći!"

    I tako. Da mi Hapac nije kum mogao bih vam o njemu tri dana pričati. Pošto ga je moj pokojni otac na rukama držao i ovo je mnogo. Po njemu se, ionako, ništa neće zvati. Osim ove priče. Nego, nešto drugo mene mori. Kako da se običan čovjek snađe u ovom vremenu u kome se ni čuveni maher "Hapac" snaći uspio nije?
    rogatica_politika- 47742 - 27.10.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    O selu, kravi i još ponekom


    Kada Zoran Janković napiše neki tekst, ili sroči neku snažnu misao, onda me odjek onoga što je "pisac htio da kaže" proganja danima, valjda i zbog toga što sam upravo ja to želio da kažem, ali moja olovka nije dovoljno oštra da ispiše prava slova, riječi, rečenice...

    Danas me sa onim njegovim "Zoran Janković, da izvineš!" podsjeti na moga oca koji jednom prilikom reče: "Što selo može da slaže i krava da posere to pametan čovjek ne može ni da zamisli!"

    Eto, ovo je tema moga pisanja: O selu, kravi, Zoranu Jankoviću i još ponekom!


    Sa Zoranom sam u početku bio samo "kolega" sa Fakultetu političkih nauka. Naše druženje smo započeli valjda zbog toga što smo bili "iste gore list" a nastavili ga jer je Zoran plijenio pažnju svojim zdravim razmišljanjem. U Zoki sam pronašao prijatelja i istomišljenika nakon što sam pročitao svega par njegovih članaka, a on u meni nekoliko godina kasnije - nakon par slučajnih susreta.

    Danas je stvar mnogo drugačija! Svaki put kada dođem u Sokolac, obavezno pronađem malo vremena da odem i do Rogatice, ako ništa da bar kafu popijemo. Zoka je u mojoj kući uvijek drag gost, a ljetos kada se pojavio na Vojničkom groblju u Sokocu nesvjesno sam uzviknuo: "Ovo je čovjek koji piše ono što ja mislim!"

    Eto, toliko o Zoranu Jankoviću, da prostiš!

    Poput svake druge provincije, Rogatica je jedno veliko selo. Ne zbog toga što ne bi mogla da bude nešto drugo već zbog toga što su njeni žitelji odabrali da budu ono što jesu. A selo je lako prepoznati! Na čelu svakog sela nalazi se par čobanina koji zamahom svoje britke kamdžije u njemu zavode poredak. Kamdžije je ponekad teško prepoznati, ali ovce su lako uočive - saginju glavu i bleje tiho, čak i kad ih niko ne može čuti.

    U svakom selu vlada jednoumlje. U njemu su najbučniji oni koji su najdrčniji, tj. nemaju morala. Ne kaže uzalud jedna bugarska poslovica da "pas ne laje da odbrani selo, nego sebe". Tako su i oni o kojima Zorana Janković piše, proširili laži da je Zoran "lijevi navoj" tj. da se ne uklapa u sistem. Kada se jedna laž izgovori glasno dovoljan broj puta onda je seljani, u čijim glavama vlada jednoumlje, prihvate kao istinu. U to sam se uvjerio i ovoga ljeta, kada mi je jedan moj poznanik iz Rogatice okarakterisao Zorana Jankovića kao pštenog čovjeka ali "pomalo čudnog". Naravno, ja se tome usprotivih, ali odustadoh od neke akademske diskusije jer prost čovjek ne može da misli već sluša šta mu selo kaže.

    Eto, tako smo došli i do definicije razumnog čovjeka: osoba koja je sposobna da na osnovu vlastite percepcije i zdravog rasuđivanja donosi ispravne zaključke uz minimalan uticaj predrasuda i zabluda.

    Međutim, nije samo Zoran Janković na vjetrometini negativne provincije. Isti je slučaj bio i sa mojim velikim prijateljem i entuzijastom, Nedeljkom Žugićem. U ono vrijeme kada je žiot bio jeftiniji od britke riječi, dizao je Nedeljko svoj glas protiv sokolačkih sitnih duša, pa je zbog toga par puta na Palama "popio" i batine. Ipak, iako je iz tog vremena izašao kao pobjednik, dobio je i etiketu pomalo "ekscentričnog čovjeka". Da se razumjemo: ne tvrdim ja da Neđo nije pomalo ekcentričan, ali, HALO čovječe, pa on je pjesnik! Zar nisu svi pjesnici pomalo takvi? Zar je to važnije od činjenice da se taj isti čovjek, po cijenu svog vlastitog života, zalagao za pravdu i istinu, pisao i borio se protiv onih koji su naše bijednu zajednicu tjerali u još veću propast. Umjesto ordenom heroja, zajedljivi Sokolac je Nedeljka okitio samo sa etiketom "čudaka!"

    Ništa bolje nisam prošao ni ja. Politički komentari sa ovih stranica još uvijek se pamte u krugovima istrošenih sokolačkih političara, a njihove prekoravajuće poglede sam u više navrata uhvatio ovoga ljeta, u toku moga boravka na Sokocu. I dok su meni jedino mogli prdnuti pod prozorom, neke od mojih prijatelja su zasretali i prekorno pitali: "Šta ćeš ti sa njim?"

    Prošle godine, za vrijeme moga boraka u Torontu, susreo sam se sa jednim Sokočaninom, inače donatorom u jednoj od naših akcija. Nakon kraćeg druženja, očigledno zadovoljan što smo se upoznali, on mi reče:

  • "Ma znaš, prošle godine dok sam bio u Sokocu, čuo sam i neke loše stvari o tebi?"

  • "A od koga si čuo?" - upitah ja.

  • "Ma najviše od jednog mog rođaka" - odgovori on.

  • "A da nije taj tvoj rođak neki političar, ili možda sitni lopov?" - upitah ja.

  • "Nekakav sitni mafijaš" - uzvrati moj sagovornik.

  • "E pa, prijatelju dragi, nije toliko važno šta ti neko kaže, nego ko ti to kaže. Na mom forumu se pljuje i po političarima i po lopovima. Za mene su svi oni isti jer prde u jednu tikvu. Zbog toga bi me bilo sramota da imaju bilo šta lijepo da kažu o meni. To bi mi ujedno značilo da se ovaj naš forum uopšte ne čita."

    I na kraju, završio bih ovaj komentar sa "Pričom o kmetu Simanu" od Ive Andrića. Dobro je poznato da je aga i kmetova oduvjek bilo i da će ih uvijek biti. Međutim, samo je jedan Ivo Andrić jer je jedino on mogao da prepozna Simana i dočara upravo ono što jedan običan kmet doista misli.


  • rogatica_politika- 47662 - 27.10.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    Zima mi je nemam jemenije


    Zima mi je nemam jemenije, ne mere mi biti jebenije

    Nema toga što mi možete dati niti što mi vi možete oduzeti pa da prestanem pisati protiv vas. Da ponovim: ništa mi ne možete dati, ništa mi ne možete uzeti da me ućutkate, jedino me možete " ubiti.


    Piše: Zoran Janković

    Prije neki dan zazvoni mi telefon. Nepoznat broj. Javim se. Uljudno i kulturno pozdravi me muški glas i predstavi se. Bio je to jedan moj" paaaa, reći ćemo "poznanik. Mislim da je to najtačnija definicija uzajamnog nam odnosa i nivoa komunikacije. Zove me da pijemo kafu. Začudih se!

    Radio sam nešto oko kuće, prljav, znojav i neuredan. Istuširah se nabrzinu, obrijah i pristojno obukoh. Sve se spremam a razmišljam zašto li me zove, Bože Jedini!? Malo je ljudi u Rogatici sa kojima često pijem kafu. Premalo. Ali" nije do mene. Do ljudi je, barem ja tako mislim. Od kad su me vlasti, onomad, izopštile i okužile jer sam im se suprotstavio, većina onih koji su ranije prelazili ulicu samo da bi me pozdravili sa: "Kako ste, gospodine direktore, jestel" se naspavali", sada bježe na drugu stranu ceste čim me vide. Jer u Rogatici, ovih dana i godina, mnogo je za"ebano zvati se Zoran Janković. To ime (i prezime) izgovara se nekako" ne kao psovka, više skupljenih usana i poluukočenog jezika, na pola glasa; najsličnije kao kad bi, nekad, stare, obrazli-žene izgovarale bezazlenu rečenicu tipa "uđem ti ja na vrata", pa odmah dodavale "da izvineš"; e, baš tako moje ime izgovaraju danas u Rogatici, samo očekuješ još da čuješ: "Zoran Janković, da izvineš!"

    Zato me začudi poziv ovog nekad zagriženog i do smrti zakletog esdeesovca, (opet do smrti) zaljubljenog u lik i djelo Radovana Karadžića, a danas još zagriženijeg (opet do smrti) esenesdeovca i (opet do smrti) branioca lika i djela Milorada Dodika; ušuškanog u Milovom krilu, redovno prepovijanog i slatkom hapicom hranjenog nesposobnjakovića čiji je jedini posao da se ne miješa u svoj posao. Zašto li me on zove? Obično kad ja nekoga tražim on meni treba, a kad mene traže to znači da ja trebam tražiocu. Šta li ću mu, ovakav kakav jesam? Šta ja nekome mogu pomoći kad ne mogu da pomognem ni rođenoj čeljadi u kući!? A ovaj dodi(c)kovac me čak zove na kafu! I to u hotel, gdje će nas vidjeti pola Rogatice!?

    Raport kod sekretara SKOJ-a

    U tim teškim mislima stigoh na odredište. Uljudno se ispozdravljasmo, upitasmo za zdravlje; svoje i ukućana. Ko Englezi prokomentarisasmo vrijeme, a zatim i moj automobil star 22 godine. Ja sam čekao da on konačno kaže zašto me je zvao, a on je vrebao pogodan povod da "odčepi". Utom naručismo i piće. Za još dva stola primijetih esenesdeovce. Aha, to je to, pomislih: zove me po partijskoj dužnosti koju je dobio od opštinskog sekretara SKJ-u, pardon SDS-a, izvinjavam se SNSD-a; ko će im ga više znati kad su uvijek u vladajućoj partiji i uvijek izvršavaju partijske a nikad profesionalne zadatke. Profesija im je: vječni poslušnici svake vlasti!

    Pita me kako sam, kako živim. Mada sam došao sa čvrstom namjerom da se pristojno ponašam iz mene progovori onaj izvorni, narodni čivtelija:

  • Što bi narodni pjesnik rekao: "Zima mi je nemam jemenije, ne mere mi biti jebenije", a tebi hvala na pitanju! Jemenija ti je, ako ne znaš, ona ogromna, vunena marama što su se nekad žene zimi zamotavale u nju da ne nazebu. " odgovorih mu

    On je gledao, učini mi se, negdje preko mene, u daljinu. Okrenuh se i vidjeh da pogled baca na partijske drugove za susjednim stolom.

  • Ma" dobro, pusti to, nego, stvarno, šta je to s tobom? Što si tako ogorčen na sve? Što napadaš vlast gdje god stigneš? A posebno Milorada Dodika (ovdje moj sagovornik zamalo ne ustade pri pomenu Milovog imena)! Eto, reci, šta možemo uraditi za tebe da prestaneš pisati protiv nas; samo kaži šta ti treba, imam ovlaštenja za razgovaram sa tobom. " konačno mi otkri moj sagovornik povod našeg razgovora.

    Odnekud iz dubina sjećanja u frontalni, moždani korteks grunu mi jedan događa koji se zbio prije punih petnaestak godina, a čiji sam svjedok bio, pa započeh priču.

    Šamar na pravdi boga

    Za pokojnog Iliju Guzinu, nekadašnjeg generalnog direktor Srpske radio televizije - SRT (današnja RTRS), bog da mu dušu prosti, pričalo se " svašta. Ja sam od toga malo vidio svojim očima i malo čuo svojim ušima. Moj je princip da se sa direktorima nikad ne intimiziram, nego da smo zdravo-za-zdravo. Ovo o čemu sad pričam sam i vidio i čuo. Pričalo se i da je Ilija veliki kockar. Jednom tako, kažu priče, izgubi Guzina velike pare na kocki od nekog paljanskog vucibatine (zvaćemo ga Vucibatina jer sigurno svako od vas poznaje ljude koji zaslužuju da im takvo bude " ime). I to pare koje nije ni imao; igrali su "na vjeru". Ilija ne mogaše da se oduži u roku, a Vucibatina navaljivaše. Kao u onoj narodnoj: ništa gore nego kad ugursuz rđi duguje; niti ugursuz može da vrati niti rđa može da čeka. Dogovoriše sa da direktor kockara zaposli na SRT-u, a ovaj da mu oprosti dug.

    Od Ministarstva odbrane dobi Vucibatina potvrdu da ne mora ići na liniju i, zaista, poče raditi na SRT-u. Nije htio bilo koje radno mjesto, nego isključivo " šefovsko (mora da su u pitanju bile ozbiljne pare). Pošto su Pale u to vrijeme još bile dva"es" kuća, vlada i SRT, za ovaj događaj već se bilo pročulo. Da bi stvar legla što bezbolnije Vucibatinu postaviše za šefa portirima i čistačicama. Znajući kako je došao do šefovskog mesta čak ni čistačice ni portiri nisu ga poštovali. Ni najmanje. Kad bi im ovaj naređivao šta treba da rade oni bi se, jednostavno, okretali i odlazili. Što je Vucibatinu mnogo vrijeđalo. A koga i ne bi?

    Sve kontajući kako da nametne autoritet potčinjenima Vucibatina, jednog dana, naredi Čiči (tako ćemo ga zvati u ovoj priči) da pomete parking ispred objekta. Prema ranijem dogovoru sa kolegama Čiča mu " okrenu leđa. Onako omalen i neugledan Vucibatini se učini kao pogodan "predmet" za sticanje autoriteta; okrenu ga i, iz sve snage, opali mu " šamar.

    Čiča je tek bio demobilisan iz VRS. Nizak, proćelav, u šestoj deceniji života. Cio radni vijek proveo je kao portir na nekadašnjoj TV SA. Bio je zadovoljan sobom, svojom porodicom, svojim životom i nije tražio ništa više. Dobar i pošten čovjek do bola, jedan od onih što ih zlobnici nazivaju "malim ljudima", ali kojih da nema ni sunce ne bi sjalo.

    Rat se bližio kraju pa je on došao na SRT da odradi još godinu-dvije pa da ide u penziju. Iako je bio legenda sarajevskog ratišta, čuveni minobacačlija sa Vraca koji je, na vojne ciljeve, mine ubacivao kroz dimnjake i prozore i na koga su godinama pištali ratnosarajevski mediji, za sebe ponovo nije tražio " ništa. Želio je samo da, i dalje, bude običan portir i da ga puste da gricka svoj život običnog čovjeka.

    Nije teško zamisliti kakav kurcšlus mu se desio u glavi kad je njemu, ratnom heroju, poštenjačini i ljudini, Vucibatina, ljudski ološ i šljam, dezerter koji je na razne načine izbjegavao vojnu obavezu, varao, krao i kockao se po Palama čitavog rata, opalio " šamar!

    Naišao sam u momentu kad su četvorica ljudi, dva vozača i dva portira, pokušavala da odvoje Čiču od Vucibatine. Iako skoro upola manji, Čiča ga je oborio pod sebe, sjeo mu na prsa, objema rukama uhvatio ga za vrat i davio. Vucibatina je, već sav crveno-plav u licu, iskolačenih očiju, krkljao i život mu je visio o koncu. I dok su četvorica ljudi vukli Čiču za noge, tijelo mu je bilo u vazduhu, ali su ruke još uvijek čvrsto i fatalno stezale Vucibatinino grlo. Tek kad smo, kolega snimatelj i ja uhvatili Čiči svaki po jednu ruku i vukli ih svom snagom, uspjeli smo Vucibatinu oteti iz smrtonosnog zagrljaja. Nas šestorica u punoj snazi jedva smo zaustavili jednog Čiču u šestoj deceniji života!

    Dvojica su Vucibatinu odnijela i sakrili ga u neku od prostorija SRT-a dok je Čiča, koga bijes još nije prošao, išao oko zgrade (veliki broj zaposlenih već su se okupili i nisu mu dali u zgradu, za Vucibatinom) i golim rukama lomio stakla na prozorima. Satima je, sav krvav i isječen, urlao kao ranjeni lav i tražio Vucibatinu da ga dokusuri; a onda i Iliju Guzinu da ga ubije. Jedva su ga, nekako, dvojica kolega i starih drugara sa kojima je radio skupa tridesetak godina, uspjeli umiriti i odvesti kući.

    Vucibatina se nikad više nije pojavio na SRT-u. Ni Ilija Guzina, iako generalni direktor, danima nije smio doći na posao. Mjesecima su šefovi obavještavali Iliju kad je Čiča na dužnosti, a direktor na posao dolazio samo kad njega nema!

    Slušaj me dobro sad, imenjače!

  • Slušaj me dobro sad, imenjače! Bilo mi je ranije dovoljno samo da me pustite da i ja živim na miru. Više nije! Nasrnuli ste na mene na pravdi Boga, kao Vucibatina na Čiču. Miran, kakvim me Bog dao, učinio sam vam se zgodan za ošamariti i obrisati noge mnome. Ostavili ste me bez posla pod optužbom da sam esdeeseovac; mene koji nikad nisam bio član niti jedne političke partije, vi koji ste bili u SKJ-u pa u SDS-u pa u SNSD-u ostavili ste bez posla pod optužbom da pripadam SDS-u da bi zaposlili bezveznjakovićku koja pripada SNSD-u; pa vidiš li koliko je to besmisleno da je teško uhvatiti logičku nit misli bez obzira kako to bilo rečeno. Nema toga što mi možete dati niti što mi vi možete oduzeti pa da prestanem pisati protiv vas. Da ponovim: ništa mi ne možete dati, ništa mi ne možete uzeti da me ućutkate, jedino me možete " ubiti. " rekoh imenjaku.

    Skoči moj sagovornik od stola, kao oparen, i ode bez riječi. Ne plati čak ni piće. Ostavi meni da platim. On je direktor nepostojeće beha ustanove, sa platom od nekoliko hiljada maraka, a ja sam nezaposleno piskaralo, i odavno sam ne na "ivici egzistencije" kako se to obično kaže, nego u dubokom padu u provaliji stotinama metara ispod ivice egzistencije. Ali, valjda, ništa ne uzdiže tako dobro čovjeka kao " pad!
  • rogatica_politika- 46462 - 15.10.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)


    Neoružana pljačka u Rogatici: sad ćete nam dati sve što imate para!

    Piše: Zoran Janković

    Načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić, Zamjenik načelnika Uzeir Kurtić i predsjednik Skupštine opštine Kemo Čamdžija, svakog mjeseca na ime plata i pripadajućih ličnih primanja inkasiraju nevjerovatnih 17. 000 KM;

    Dana 13. 10. 2011. godine u centralnoj informativnoj emisiji "Dnevnik" entitetski javni servis RTRS, u sedamnaestom minutu, emitovao je prilog u kome je, u formi telopa ali i u novinarskom "off-u", donesena informacija da načelnik opštine Rogatica ima, kako je rečeno "osnovnu platu" 3. 300 maraka; prema ovdje prezentovanoj informaciji jedino gradonačelnik Banjaluke ima veću "osnovnu platu" i ona iznosi 3. 500 KM.

    Iz izvora bliskih Odjeljenju za finansije opštine Rogatica saznajemo da tri hijerarhijski najviše pozicionirana opštinska funkcionera načelnik opštine Radomir Jovičić, Zamjenik načelnika Uzeir Kurtić i predsjednik Skupštine opštine Kemo Čamdžija, svakog mjeseca na ime plata i pripadajućih ličnih primanja inkasiraju nevjerovatnih 17. 000 KM; bruto, njih trojica zajedno.

    Primanja koja bi bila prevelika i u gradovima poput Sarajeva ili Banjaluke ovi političari, funkcioneri SNSD-a i SDA, ostvaruju u opštini čiji godišnji budžet, upitno je, da li može da izađe na 5 miliona KM; koja spada u red izrazito nerazvijenih i gdje se svaki građanin koji poštenim radom mjesečno zaradi 500 KM ima smatrati sretnikom. Republički prosjek plate od 813 KM za većinu Rogatičana je " nedostižni san.

    Opština u kojoj je prije rata živjelo skoro 22. 000 stanovnika, nakon rata i dejtonskih migracija imala je oko 16. 000 građana, prema informaciji u spomenutoj emisiji danas broji 12. 000, a prema pesimističkim procjenama upućenih u ovdašnje prilike taj broj je pao, čak, i ispod 10. 000 žitelja.

    I dok su opštinski funkcioneri Rogatice izrazito široke ruke kad sebi isplaćuju plate, i čine to tako da su im primanja najveća od svih "opštinara" u Republici Srpskoj, kad treba novac isplatiti bilo kome drugom kao da imaju zmiju u džepu. Tako da je mala vjerovatnoća greške ako se ustvrdi da najplaćeniji opštinski funkcioneri u RS zaposlenima u svojim javnim ustanovama isplaćuju najmanje plate u RS. Naprimer, zaposleni u Centru za kulturu Rogatica, suočeni sa ucjenom " otkazom, bili su primorani da, zbog "nedostatka finansijskih sredstava", potpišu nove ugovore o radu na četiri sata. Iako su ranije imali ugovore na puno radno vrijeme. Danas svi zaposleni u toj opštinskoj ustanovi primaju zakonske minimalce od 375 KM i "ide" im pola radnog staža. Isključujući direktoricu Centra Olju Ostojić, koja je istaknuti član SNSD-a, te prima punu platu i sebi knjiži puni radni staž; i još jednog radnika koji je, tek po potpisivanju pristupnice SNSD-u, dobio angažman od još četiri sata u Sportskoj dvorani. Zakonski minimalac primaju i svi zaposleni u Dječjem obdaništu, te u lokalnoj Vatrogasnoj jedinici, gdje su kolektivno tužili poslodavca. Kada je sud presudio da se vatrogascima imaju isplatiti zaostale razlike u zakonskim platama, načelnik opštine ucijenio ih je da odustanu, inače će jedinica biti rasformirana, pa formirana nova, i primljeni novi radnici. Uplašeni za kakav-takav posao i platice, svi su odustali od tužbe osim predsjednika sindikata Tihomira Paprice. Već od ranije kivan zbog njegovih istupa u medijima u kojima je optuživao načelnika za potkradanje vatrogasaca, preko starješine vatrogasne jedinice, načelnik mu je servirao otkaz sa obrazloženjem da je počinio tešku povredu radne dužnosti: dbio je da " obrije bradu.

    Osim Centra za socijalni rad gdje su plate koliko-toliko solidne, nema rogatičke javne ustanove čiji radnici nisu u sudskom procesu sa poslodavcem ili finansijerom " opštinom Rogatica. Ili su se sudili i tužili ili se sude. U većini sporova presuđeno je u korist radnika, ali po strategiji čiji je autor Radovan Rosić, bivši direktor ugašenog giganta TPR-a (iz čijeg pepela je registrovan "Novi TPR" koji je, takođe, pred gašenjem) a trenutni načelnik Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti, na sve presude, redom, ulažu se " žalbe. Bez obzira ima li to svoju realnu opravdanost ili nema. Predmeti se, dalje, povlače po već pretrpanim okružnim sudovima i kad dođe do ponovnog presuđivanja u korist tužilaca, isplate radničkih potraživanja uvećane za povelike sudske troškove i još veće zatezne kamate isplaćivaće ih, veliki su izgledi, neka druga vlast. Jer opštinski izbori su već na proljeće, a ovima je sasvim jasno da "na praznu zobnicu ni konja dva puta ne mogu navesti".

    U međuvremenu voda teče lokalnom rječicom Rakitnicom, a Jovičić, Kurtić i Čamdžić svakoga mjeseca inkasiraju novih 17. 000 KM. A mjeseci su, veli naš osiromašeni čovjek " česti!
    rogatica_politika- 35584 - 19.07.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)


    Rogatica 18. 07. 2011
    PRESS RS
    Piše: Maja Bašić
    SINDIKALNI FUNKCIONER VATROGASACA PAO U NEMILOST

    Otkaz zbog brade

    Demode - Starešina Miroslav Gluhović u rešenju o otkazu optužio Tihomira Papricu da je sakrio važan dokument i naveo da njegov izgled "nije primeren pozivu". Paprica tvrdi da je reč o osveti

    Gluhović mi se sveti... Tihomir Paprica

    Miroslav Gluhović, starešina rogatičke Teritorijalno-vatrogasne jedinice, dao je otkaz Tihomiru Paprici, inače predsedniku sindikata, zato što je navodno sakrio sporazum s načelnikom opštine o isplati plata, ali i zato što nosi bradu!

    Da apsurd bude veći, Gluhović je Papricu udaljio s posla dva dana pre nego što mu je uručio rešenje o prekidu radnog odnosa, i to bez prava na otkazni rok i žalbu!

    Tražiće i plastičnu operaciju

    Ogorčeni Paprica kaže za Press RS da je pao u nemilost zbog istrajne borbe za prava zaposlenih i upornih zahteva da im se isplate razlike u plati, topli obrok i regres iz proteklih godina! Očekivao je Gluhovićevu osvetu, ali poručuje da će zbog nezakonitog otkaza tužiti i firmu i njega!

  • U rešenju o otkazu navodi se da sam otpušten zbog neprimerenog izgleda, drskog i uvredljivog ponašanja prema šefu, te krađe sporazuma s načelnikom opštine, s kojim, međutim, radnici nisu saglasni! Ništa od toga nije tačno, a razlog otkaza leži u činjenici da sam svojski zastupao prava 18 vatrogasaca i javno progovorio o katastrofalnim uslovima u kojima radimo! Zaista ne znam šta Gluhović podrazumeva pod neprimerenim izgledom jer, da bih mu izašao u susret, izgleda da je trebalo da izvršim plastičnu operaciju - kaže Paprica.

    Traže zaostale plate i nadoknade...

    On podseća da potraživanja radnika za 2009. godinu iznose 130. 000 maraka i naglašava da je Okružni sud u Istočnom Sarajevu doneo presudu po kojoj je Teritorijalno-vatrogasna jedinica dužna da im isplatiti sva dugovanja!

  • Podnećemo tužbu i za dug iz prošle godine, koji takođe iznosi oko 130. 000 maraka. Nema sumnje, i ova tužba će biti rešena u našu korist! Gluhovića je, naime, razbesnela upravo najava nove tužbe, zbog čega je odlučio da mi se osveti! Račun nam je blokiran, od marta nismo dobili nijednu platu, a preduzeće ima ogromne dugove! Takođe, od 2009. primamo platu od 370 maraka, dok topli obrok i regres uopšte nismo dobijali - kaže Paprica.

    Tomislav Vrhovac: Tužićemo Vatrogasnu jedinicu!

    Tomislav Vrhovac, predsednik Sindikata uprave RS, kaže da će, zbog otkaza koji je Paprica dobio, Granski sindikat neizostavno podneti tužbu protiv rogatičke Vatrogasne jedinice!

  • Gluhovac je prekršio sve zakone i na najbezočniji način povredio Papričina radnička prava! Predsednik sindikata nije učinio nikakvu povredu radne dužnosti, što Gluhovac pokušava da mu stavi na teret! Reč je o dobrom radniku, koji je na najbolji način obavljao funkciju prvog čoveka u sindikatu. Zbog istrajne borbe u zaštiti prava vatrogasaca on je prežive svojevrsnu torturu, za koju će neko morati da odgovara - poručuje Vrhovac.

    On tvrdi da je jedan od nekolicine radnika koji su uspeli da naplate svoje potraživanje iz 2009. od 5. 350 maraka, zbog čega je i ostao bez posla!

    Pretnje i zastrašivanje

  • Međutim, siguran sam da ću biti vraćen na posao jer je očigledno da je ovo montiran otkaz, bez ikakvog zakonskog uporišta. Dobio sam ga ne bi li se ostali radnici zastrašili i odustali od svojih potraživanja. Žalosno je što Gluhović pretnjama pokušava da uguši nezadovoljstvo vatrogasaca, čija je egzistencija doslovno ugrožena - poručuje Paprica.

    Advokat Časlav Semiz, koji je zastupao vatrogasce pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu, takođe tvrdi da su oni u poslednje vreme konstantno izloženi pritisku!

  • Od njih se traži da odustanu od tužbe za 2010. godine, a da im se presuđena dugovanja isplate tek u 2012. godini. Ukoliko ih bude tužio, Paprica će biti vraćen na posao - kaže Semiz.

    To isto smatra i šef Gluhović, koji se pravda da nije imao izbora nego da ga otpusti.

  • Paprica je sakrio sporazum koji smo potpisali s načelnikom opštine i koji predviđa isplatu minimalne plate od 550 maraka, kao i isplatu toplog obroka. Na taj način on je učinio težu povredu radne dužnosti, zbog čega nije mogao dobiti otkazni rok. I tačno je da je njegov izgled neprimeren, jer vatrogasac ne može da nosi bradu - tvrdi Gluhović.
  • rogatica_politika- 35483 - 19.07.2011 : Goran Mandić Rogatica - best (0)

    Čovjek ili kofer


    Željko, molim te da objaviš sledeći tekst koji sam uputio direktoru fočanske bolnice.


    Poštovani,

    Sinoć, 18. 07. 2011 g. , prema tumačenjima vašeg osoblja, ja sam samovoljno prekinuo bolničko liječenje i napustio KBC "Foča".

    Pišem vam ovo jer vjerujem da do vas ne stižu mnoge informacije o naprasnom i čudnom umiranju pacijenata, pogrešnim dijagnozama, nezadovoljstvu pacijenata i neću napisati i ono što i okolni vrapci čuju i vide.

    Po mom tumačenju, uz svo razumjevanje okolnosti u kojima radite, ja sam sinoć "istjeran" iz sobe i kreveta u kojima sam ležao. Znam da vi ovo nećete razumjeti, čak ni kada bih vam pokazao jutrošnje nalaze, nivoa šećera i pritiska, stresa koji je teško izmjeriti, i otečene ruke kao posljedice vaših tretmana " i kako mi jutros reče kolega vam po profesiji: "Koja ti budala ovo uradi? "

    Džaba vama i najsavremenija medecinska oprema znanja i vještine, ne znate razlikovati ljude i životinje od stvari, kofera ili stolice.

    A ovo što vam pišem zapravo i ne pišem vama, već studentima medicine koji bi na prvom času trebali da nauče razlikovati ljude i stvari. Invalid, bolestan, umoran sa štakama u ruci, sinoć, osjećao sam se kao kofer koga treba izbaciti iz sobe jednog u sobu drugog paviljona. Ljudi, ah ljudi, u to doba ne pomjeraju čak ni stoku, pogotovo ako je bolesna.

    Goran Mandić
    Rogatica
    (065)577-962
    gormanŽteol. net
    rogatica_politika- 31802 - 04.06.2011 : Ognjen - best (0)

    Situacija u Rogatici i šire


    Poštovani Zorane!

    Cijenim te kao svoga sugrađanina, pa želim da ti kažem par riječi. Uglavnom se slažem u vezi tvojih stavova o političkoj situaciji u Rogatici, ali sam mišljenja da se previše trudiš da ispraviš krive Drine.

    Prije par godina, dok sam bio u Rusiji, u Banjaluci se desila jedna ružna stvar. Policija Milokrada Duduka je na nekom mitingu pohapsila lica koja su nosila slike predsjednika Vladimira Putina. Čitajući novine u društvu jednog ruskog pukovnika, ostao sam bez daha, i odmah se pukovniku, i u svoje i ime ostatka naroda koji ne podržava izdajničku Dudukovu politiku, izvinio. Čini mi se da pukovnik našu situaciju poznaje mnogo bolje i od nas samih. Kratko mi je odgovorio: "Kakav narod takav i vladar, kakvi vjernici takva i crkva". Nakon toga više nismo pričali o izdajniku Duduku, koga su tenkovi okupatorskog NATO pakta doveli na vlast.

    Nakon toga momci su pušteni, a Duduk se više nije usudio da hapsi braću Srbe koji vole jedinog našeg prijatelja, predsjednika Putina.

    Poenta ove moje priče je da smo svi mi pomalo krivi što su nam na vlast došli razno-razni duduci.

    Evo vidiš, u Rusiji, dok su harali komunizam i bezbožništvo, vladali su izdajnički Gorbačov i pijani Jelcin. Kada se narod dozvao pameti i okrenuo Crkvi, Bog im je dao predsjednika Putina, koji od jednog bolesnika na umoru, opet od Rusije pravi svjetsku velesilu.

    Tako je i kod nas Srba. Srbija godišnje sa abortusima ubije preko 200000 Srba. Od toga, samo u Beogradu preko 150000. I šta im je Bog dao? Dao im je Kosovo, dao im je Borisa Francetića za vladara.

    Tako je i kod nas Srba preko Drine, tako je i u samoj Rogatici. Narod ima da bira između Tome Batinića koji je za četiri godine podigao više džamija nego Turska za četiri vijeka okupacije, i Ratka Jovičića koji je u toku rata pekao hljeb Aliji Izmetbegoviću da bi sačuvao svoj kauč i regal.

    I sam znaš koliko je naš narod posrnuo i pao u nemoral. Zadji u bilo koju sporednu ulicu i vidjećeš gomile špriceva, iskorištenih kondoma, maramica. A sve je to u silu Boga! I zato nas Gospod i kažnjava da na vlasti držimo čovjeka koji je služio naše neprijatelje, da to masno naplaćuje, preko 5000 maraka neto plate + porezi i doprinosi, a da zauzvrat nije uspio da pokrene ni jedan kiosk, da skolni bar jednog stanovnika Rogatice sa ulice. On može da primi platu preko 5000 maraka svaki mjesec, ali zato nema 2-3000 maraka da isplati pola godine vatrogasnu jedinicu. I kad predstavnik vatrogasaca zatraži platu, načelnik opštine obavjesti komandira stanice policije da mu ovaj prijeti smrću.

    Ali, u stvari, pravi gospodar Rogatice nije ni Tomo Batinić, ni Ratko Jovičić, ni Kemo Čamdžija, nego onaj pomenuti Pavica koji usput uređuje i zvanične stranice opštine Rogatica. Kao što je poznato, Pavica je ageng balijske A(LKA)IDE. Čitav rat je proveo špijunirajući vojsku Jugoslavije i prodavajući oružje sandžaklijama, među prvima se vratio u Rogaticu, kod njega su klucevi džamije, on organizuje sve skupove, prikuplja članarine,..... , a onda bez ikakvog konkursa primljen u opštinu. Tak nakon pola godine rada, Tomo Batinić je "pro forme" raspisao konkurs, sa takvim uslovima da niko nije u stvari ni imao pravo na konkurs. Konkursni rok traje 7 dana, a za prikupljanje dokumenatam treba 8-9. Sama potvrda o nekažnjavanju se čekala 9 dana.

    I dok je god Pavica u opštini, opštinske odluke ćce se donositi jednoglasno i odborničkih pitanja neće da bude, bez obzira koja stranka je na vlasti. U tom svjetlu je pod kontrolom i Sreten Mitrović koji je na sajt opštine Rogatice stavio krnjavo obavještenje o mitingu u Rogatici. Poenta mitinga je bila da đenerala Mladića nije izdao srpski narod, nego najveći ustaša, unuk najvećeg krvoloka 2. svjetskog rata, Jure Francetića, Boris Francetić. Mislim da nema Srbina kome smeta činjenica da je Boris ustaški unuk, i da to samo koristi neprijateljima Srba kao što je i sam Pavica, "da se Vlasi ne dostjete".
    rogatica_politika- 31448 - 31.05.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    RE: Otvoreno pismo (3)


    Što se vaše vlasti tiče, četiri godine brzo prođu. Dok se okreneš. Dijete od četiri godine prohoda, progovori, počne samo da jede, i u stanju je da posluša, dohvati čašu vode, da već bude od koristi. Vi ništa od ovoga niste uspjeli. Niti ste prohodali, niti progovorili, niti sami jedete, niti ste korisni. Čak još nosite pelene i treba vam "Kaligula" da vam ih mijenja, jer se redovno "use*ete" u gaće. A i njemu je to dodijalo pa vas trpi samo zato što ste mu bespogovorno poslušni. Za četiri godine (hairli) jagnje se "ošturi" i tri puta ojagnji; kad se izjagnje i sva njegova jagnjad to je 16 "brava", čitavo jedno malo stado; a ako se blizne, ohohooo, pravo veliko stado. Za četiri godine šljiva izraste i već počne rađati, rakija se od nje ispeče. Dijete završi fakultet i postane akademski građanin. Kapacitetan čovjek završi magistarske studije i odbrani doktorat. Sve to za četiri godine. A šta ste vi uradili za taj period, pokažite prstom u to? Ali da nije u Žepi i da vam nije onaj što vam mijenja pelene iz "Banje Luke" poslao pare za to. Već da ste to vi, vi sami uradili. Koliko ste novih radnih mjesta otvorili, koliko fabrika napravili ili pokrenuli, jer ste obećali da će privreda biti vaš zadatak broj jedan? Na naše i vaše oči izrezana je čitava jedna fabrika, "sladara", i odnesena iz Rogatice. To vam je najveći uspjeh! ? Četiri miliona "ubrizgali" ste u TPR koji je nekad zapošljavao preko 700 radnika da bi ste zadržali svega 40 njih. Koliko to košta zadržavanje već postojećeg (jednog) radnog mjesta, 100. 000 KM! ?! ?! ?! ?! Pa da, samo malo više nego u Evropi, jer tamo otvaranje novog, kvalitetnog radnog mjesta košta oko 30. 000 eura. Ali ovo nisu ni kvalitetna niti nova, već stara radna mjesta! Novi TPR će se ugasiti čim vi odete (a jednom ćete otići, zar ne? ) sa vlasti tako da će se ispostaviti da je 4 miliona koštalo - nijedno radno mjesto. Hoćete li da vam potpišem da će se tako desiti? No, pošto je sam načelnik opštine, njegovi najbitniji članovi kabineta, kao i najbliži saradnici, listom bivši rukovodioci TPR-a "skršili" ste 4 miliona narodnih para samo da "Novi TPR" postoji dok ste vi na vlasti, kako vam niko ne bi prigovarao da ste ga uništili pa prešli u Opštinu da i nju uništite.

    Kad odete vi (a jednom ćete otići) sa vlasti otići će u stečaj i Novi TPR. I (još) četiri miliona narodnih para otići će u nepovrat. To vam je "k'o iz polja kući".

    Inteligentni lokalni šeret, Lube, nedavno je upitao nekog našeg sugrađanina da li zna zašto niko od novoprimljenih radnika u opštinu (opštinskoj Administrativnoj službi, op. aut. ) nikoga ne seksa? Pošto upitani nije znao odgovor sam Lube je odgovorio: "Pa zato što su svi jedni drugima rod-rođeni! I to sve bliska rodbina, ponajbliža, zato ne mogu! " I to je živa istina!

    Nepotizam prilikom zapošljavanja poprimio je sramne razmjere. Da ne pričamo da ste, u Administrativnu službu opštine čiji je broj stanovnika pao ispod 10 hiljada, naprimali čak 80 zaposlenih. Naravno, niste sve to vi primili ali jeste vršili prijem novih radnika na već postojeći višak. Sad, po evropskim standardima, imate viška dvije trećine zaposlenih. Smiješno ili žalosno? Primali ste vozače a da su vam već zaposleni vozači sjedili besposleni, ekonomiste na već prekobrojne a neuposlene ekonomiste. Koliko sad imate ekonomist 14 ili još više? Pa da, zato je opština ekonomski procvjetala. E baš jeste!

    Ako bih pokušao sa najmanjim mogućim brojem riječi definisati "eru" vaše vladavine u Rogatici onda bi to bile ove riječi: nepotizam i politička diskriminacija! Jer više je nego sramno to što se dečkići kojima je jedina profesionalna referenca i radno iskustvo lijepljene predizbornih plakata SNSD-a primaju na ekstra-dobra radna mjesta u "Sjemeću" sa platom od 800-900 KM. A zna se da u vremenima "dok je Bog po zemlji hodao" na to radno mjesto nije mogao biti primljen niko ko nema 15-tak godina radnog iskustva u "Sjemeću". I to da je prošao sva radna mjesta i faze rada, pa da od sjekača dogura do otpremača. U "Sjemeć" ste primili tridesetak ljudi, sve članove SNSD-a! Ali nikog od fizičkih radnika. Sve ste lezi'ljeboviće nagurali u kancelarije, nemaju vam gdje više da sjede. Pola njih ako bude znalo reći tačan opis poslova koje obavljaju ja ću se izviniti za ovo što sam napisao.

    A ko će se kome izviniti ako sam ja u pravu? Ima tu žena koje se zapošljavaju po prvi put u životu a zagazile su čak u šestu deceniju života!

    Nezapamćeno, za rubriku "vjerovali ili ne"! I to nije sve nego žena nije mogla ni prije dvadeset godina dobiti ljekarsko uvjerenje niti se zaposliti jer joj je, još tada, zdravlje bilo ozbiljno narušeno, a sada je primljena na posao. To su ta vaša djela "za ponosa". Ali nije ni čudo što se to dešava, kad se zna ko je direktor "Sjemeća". Provjereni komunista koji je, pod prijetnjom da će biti razriješen funkcije direktora "Agrokombinata", vrlo kasno ušao u SDS. Prozivan od strane SDS-ovih "prvoboraca" sav ponosan rekao je: "Jeste, ja sam među posljednjim ušao u SDS, mnogo poslije vas, ali svi ćete vi prije mene napustiti SDS. Ja ću biti - posljednji"! Prevario ih je, naravno. Kupio je "Agrokombinat" koji je, brat-bratu, pola Rogatice, u njemu je ostavio pustoš i kući poslao preko 200 radnika, a onda je bio prvi koji je prešao u SNSD. Čim ste se vi dočepali vlasti na entitetskom nivou. Postavljen je za direktora "Sjemeća" uz uslov da prima na posao članove SNSD-a. Na sve to htio je još da bude i narodni poslanik! ? Nije ni čudo što ga je, onomad, neko iz naroda motkom po glavi namlatio. Jedino je greška što to nije bilo, što bi "Šojić" rekao: "S' govnjivu motku"!

    Mogao bih ja ovako do sutra. Nabrajati vaše anomalije, nečovječstva, anti-narodna djelovanja, lopovluke. ali. , dosta je od mene (ne bih ni ovo da se niste drznuli da vi mene prozivate). Moram što-šta ostaviti i za neku drugu priliku. Biće ih, garantujem vam. A i ovo se plaća, brate. "Šlajfna" mog teksta je 20 KM a ovdje sam napisao čak 148 kartica. (šlajfna-kartica teksta je 180 karaktera, a ovdje je napisano 26. 650 karaktera) tako da mi, pored zaostalih plata za koje je sud već presudio da mi ih morate isplatiti, dugujete još 2. 960 KM za ovaj tekst. Ne, kad malo bolje razmislim, sve ovo naprijed napisano vam poklanjam. Ne tražim ni jedne KM. Ako ste imalo pametni neka vam posluži kao kanta hladne vode na mamurnu glavu. "pametnom je i išaret dosta, rekao bi naš narod. A ako ovo ne upotrijebite korisno onda, e do. da se ne izražavam. Zna se koga je džabe s'jetovati!

    26. maj 20011. godine, Zoran Janković P. S. Naravno da ću ovu našu prepisku objaviti, zar ste i sumnjali u to!
    rogatica_politika- 31447 - 31.05.2011 : Zoran Janković Rogatica, RS - best (0)

    RE: Otvoreno pismo (2)


    Prije svega ličnost, sa integritetom i vlastitim subjektivitetom, što vi i ovi oko vas nikada nećete biti. A možda čak ni razumjeti. Ja se svake večeri, premoren od napornoga rada, stropoštam mrtav-umoran u krevet, jer znam da se jedino tako nikada neću stropoštati od gladi. Ni ja ni niko moj. Niti ćemo biti primorani da se pokoravamo gorima od sebe. Uprkos tome što bi vi to željeli. Imam u toru, u oboru, na tavanu, u ambaru, na štednoj knjižici, u nekretninama, u glavi, u srcu i u duši. a vi i ti oko vas, šta i gdje imate išta domaćinsko? Prepasti me ne možete, postidi još manje. Ogladnjeti ni slučajno, iako sve radite što je u vašoj moći u tom pravcu. Petorica iz vaših krugova moraju sabrati domaćinluk, vrednoću, radinost, poštenje, znanje, ljudstvo, imanje, i opet mi ni na koplje dobacili ne bi. Jer kod vas je to prosti zbir a kod mene sinergijski (ako vas zbunih slobodno konsultujte vujaklijin "Riječnik", znam da vam ne bi bilo prvi put da to radite dok čitate moje dopise). Generacijama koje ste vi i vaši proveli palamudeći, mlateći praznu slamu i prodajući maglu, mu*a za bubrege, lažući narod, moji su radili, stvarali, štedili. Bavili smo se radom, strukom i naukom a ne varanjem naroda. Zato nam Bog i daje i pomaže. Siromaštvo nije neposjedovanja materijalnih dobara, nego duhovno stanje onih kojima savjest nije čista. A možda ni u cijeloj RS nema čovjeka moga nivoa obrazovanja, da je i demobilisani, ranjavani, borac VRS, i uspješan u svemu što je profesionalno radio, a da u radnoj knjižici, od rata naovamo, ima devet godina praznine. To je Bogu plakati. Stidite se zbog toga. Nemojte sutra da mi se izvinjavate i izmišljate opravdanja, sutra će biti kasno. Jer, kako bi rekao jedan iz plejade vaših pretpretpretposlednjih ideologa: "Milost niti tražim, niti bih vam je dao"! Nedavno sam doživio nevjerovatnu satisfakciju.

    Jedan od vas, koji se opravdano svrstava među desetak najpismenijih ljudi RS, nakon što sam u svojim pisanijama "opleo" po njemu, došao mi je na kućna vrata i rekao. "E neka si me, burazeru, popljuvao u tekstu! Sve je ono istina i ništa ti ne zamjeram, jer ništa nisi slagao! " Donio mi je nekoliko vrlo kvalitetnih svojih štampanih izdanja i zamolio me da ostavljam sve ovo što pišem u ovih mračnih godina po istinu, jer je spreman da rizikuje i sve to objavi, u formi traktata, u eminentnom godišnjem časopisu za promociju nauke i kulture. "Tako ljudi i junaci čine, to su prave ljudske veličine", rekao bi narodni pjesnik. I još mi je ovo taj vaš (istinski) intelektualac rekao: "Reci tim mojim go*nima u Rogatici što te napadaju, da je sramota to što rade. Lako je nasrnuti na onog koji nije u prilici da se brani. Pitaj ih jesu li čuli od svojih starih da vukovi nikada neće napasti svezanoga kera!

    Tek ako je i on pušten, ako je u ravnopravnom položaju sa njima - napašće ga. " I, evo, ja vas pitah i prenesoh vam njegovo mišljenje. A čovjek koji mi je sve to rekao je intelektualac "par ekselans": književnik, pjesnik, esejista, novinar, glumac, istraživač,. i Čovjek prije svega, za razliku od vas i tih oko vas. Rulje koja gdje god stigne linčuje slobodnomislećeg intelektualca samo zato što on ima kuraži da javno izgovori svoje mišljenje.

    Udarate me iz mase, onako hinjski, kukavički, psihologijom čopora, krijući se iza (širokih) leđa SNSD-a i Milo(k)rada Dodika, a nijedan od vas ne smije stati pred mene, pogledati me u oči pa onda udariti. Ako smije nek izvoli, tu sam, na raspolaganju. Za intelektualno, fizičko ili bilo koje drugo odmjeravanje snaga. Samo jedan po jedan, nemojte u čoporu navaljivati! Ko šakali i hijene što rade. I ono najvažnije da ne zaboravim: nisam tamo gdje mislite da jesam i jesam tamo gdje mislite da nisam; i ne radim to što mislite da radim (ni slučajno), već radim ono što i ne sanjate! Ali mi je drago da ste nasjeli na priču koju sam plasirao samo zato da biste vi pokazali koliko ste pogani. A pokazali ste, nije vam trebalo ni dugo vremena ni bog-zna kakav povod. Iskoristili ste prvu priliku. S obzirom kako ste se neprijateljski ponijeli prema meni, dolaskom na vlast, sasvim je normalno da sam bio primoran da vam "zametnem tragove". Da ne znate gdje sam i šta radim. Jer doveli ste moju porodicu i mene u situaciju da nam je skoro jednako teško kao i 1992. godine. Ostavili ste me bez posla, uskratili mi zarađene plate koje su mi po zakonu pripadale, probali ste mi namjestiti dvije krivične prijave, prisluškujete mi telefone a vaši "kerovi" me redovno prate. Samo ne uspjevaju da me uprate. Nemojte mi reći da ne znate o čemu pričam, nismo mala djeca. To je progon i pogrom kakve nisu praktikovali ni komunisti u najcrnjim vremenima progona neistomišljenika. Ako ste mislili da ćete me slomiti i da ću moliti za pomoć, grdno se varate. Prije bih se objesio nego gorega od sebe zamolio.

    Od svih strijela koje ste odapeli prema meni tačno je jedino to da mi računar nije osvještan (znam da se neki drugi predmeti mogu svještati ali računar. ). Sve drugo je vaše samovaljanje u blatu koje sam vam, namjerno, ostavio ispod svoga prozora, a vi ste izatrke uskočili u njega. Istina je, računar sa kojeg pišem nije osvještan ali je zato - moj. Vi pišete sa - državnog. Meni ova država nikad ništa nije dala, a to što imam nije mi malo. Ni slučajno. Laptop sa koga pišem je moj i u mojoj je kući koja je uredno osvještana, valjda se i to "pika". A da li je vaša osvještana? Kad smo kod toga ko šta zna o vjeri kojoj pripada moram vam ispričati i ovo, povukli ste me za jezik. A nije vam to trebalo. Pred novu 2008. -u godinu pozva mene načelnik opštine na prijem. Tada me još niste bili "pomeli". U kabinet uđoše Milorad Jagodić i Tomo Pavlović. Pošto je bila velik gužva jedan od njih, ne znam koji, prigovori kako je njima, sijedim glavama, mjesto u čelu a ne u toj gužvi. Načelnik odmah priskoči i ponudi ih: "Izvolite vas dvojica, ovdje u čelo, ovdje je zapad", i pokaza im mjesto u kabinetu ispod ikone!

    Toliko o tome ko zna a ko ne zna pravoslavne običaje i ko je od nas iz kakve kuće! I vi ste meni našli da pričate šta je osvještano a šta nije!

    Ne pišem ja niodakle gdje prostor nije osvještan. Naletili ste, malko. Tačnije - mnogo! Pišem sa svog porodičnog imanja iz Ćemanovića koje jeste osvještano. Redovno se ovdje sveti vodica na Krstovdan, a i sjemena, svakoga proljeća; slavi se Sveti Jovan, pominju Sveta Trojica i Sveta Petka. Pišem i iz svoje kuće u Rogatici i ona je osvještana; i iz svog stana sa Pala i on je osvještan; iz stana u Istočnom Sarajevu koji je, takođe, osvještan. Sve to jeste osvještano i jeste moje. Pošteno kupljeno pošteno zarađenim halal-novcem, višegeneracijskim radom i trudom brojne mi porodice. Širom svjetskih meridijana. Toliko o tome šta jeste a šta čije nije osvještano!

    Ovo sad nerado govorim, ali moram, jer sam izazvan. Žestoko izazvan inače to ne bih ni spominjao, nipošto. U sedam domaćinskih kuća u našem kraju svake godine sjedim pod slavskom ikonom, lomim krsni kolač domaćinima i pomažem im da podignu višnju slavu nebesku. A neki od njih trunu u kazamatima zbog toga što su branili svoj narod. Da li je vama ikad iko ukazao takvu čast i da li će vam je ikada ukazati, za vašeg života. A vi ste meni našli da držite lekcije iz pravoslavlja i patriotizma!

    Što se, pak, tiče poznavanja računara, i vama je poznato da je to sokoćalo u moj život ušlo prije dvadeset godina, da od kamare komponenti mogu za pola sata sklopiti mašinu koja radi, da sam obaram i dižem operativni sistem, instaliram neophodni softver, (pre)podešavam u "bios-u" to što mi treba, te da mi pomoć u toj oblasti nije potrebna. Jedan sam od prvih ADSL pretplatnika u Rogatici. Mada respektujem i vaše znanje na ovom polju. Bez imalo stida priznam da me tu "tučete". Ali samo na tom polju od svih do sada spomenutih.

    Što se tiče načelnika i izbora ni ovdje niste trebali "čačkati mečku". Jer znate da sam dovoljno lud da izgovorim (napišem) ono što svi znate samo niko (od vas) ne smije to glasno izgovoriti. Na izborima za načelnika u Rogatici nije pobijedio Radomir Jovičić nego Milo(k)rad Dodik. Bez namjere da uvrijedim mog srednjoškolskog profesora, ali da je SNSD u Rogatici kandidovao konja za načelnika i on bi 2008. godine bio izabran. Takvo je bilo raspoloženje naroda. Ne zanosite se i ne kitite perjem koje nije vaše.

    U istoriji je ostalo zabilježeno da je Gaj Cezar Kaligula, treći rimski car, kako bi pokazao da nikakva vlast nije u senatu nego da je sva kod njega, konja postavio za senatora. Jer jednačina je (pre)jednostavna SNS=Milo(k)rad Dodik. Radi se o liderskoj stranci (i samo joj ime to kaže) gdje se članstvo na opštinskom nivou pita k'o engleska kraljica. Hajde, neka se bilo ko od vas usprotivi (ako smijete na to i pomisliti) volji Milo(k)rada Dodika pa da vidimo šta će od vas biti za 24 sata. Tačka. K'o kuća. Osim da dodam da postoji opasnost da i vaš Kaligula uvede običaj da mu se odaju počasti koje se iskazuju bogovima: prilikom pristupanja duboki naklon i cjelov nogu! I da su vam odbornici "fikusi" kojima glava služi za šišanje a ruka za dizanje (kad im se kaže) koji ne znaju čak ni u koju rijeku se Rakitnica uliva.
    rogatica_politika- 31445 - 31.05.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    RE: Otvoreno pismo (1)


    Poštovani "DESK-u":

    Moje dobronamjerne primjedbe na sadržaj stranice rogatica:net bile su inicirane svakodnevnom sprdnjom kojoj sam izložen u krugovima gdje se krećem. A kolege me prozivaju na sljedeći način:

  • "Šta ono bi definicija rečenice na rogatica:net. ", pita prvi?
  • "Neuređen skup nesuvislih riječi kojima se započinje niz međusobno nepovezanih misli, a kojima se ne izražava niti jedna potpuna misao", odgovara drugi!

    Eto-zato sam vam skrenuo pažnju na odgovornost za javno napisanu riječ. A vi ste meni uzvratili. kako? Arogantno, drsko i bezobrazno jer vi ste, zaboga - VLAST. Ko to vama smije protivrječiti i govoriti šta ne valja u vašem radu? Jer okruženi ste sve samim ulizicama, podrepašima, dupeuvlakačima, i čankoliscima pa ste, izgleda, zaboravili da još ima neko u Rogatici ko misli svojom a ne vašom glavom. Pa je još "bezobrazan" i da svoje mišljenje javno saopšti. Dakle, pošto je vaš odgovor. hm. arogantan i nekorektan, i eksplicitno I implicitno, kao uostalom i sama vlast koju predstavljate, dođe mu pa skoro kao da ste naredne retke napisali vi sami a ne ja.

    Idemo redom. Pismenost vašeg odgovora je. pa, ocijenimo je opisnom ocjenom - zadovoljava (profesor sam po zanimanju, to mi daje pravo da ocjenjujem). Iako je to daleko od zanatskih standarda. Vidi se da se radi o čovjeku koji je samo "okrznuo" novinarstvo. I novinarstvo njega. Dio koji govori o tome da li je moj računar osvještan ili nije degutantan je, nepristojan, dvosmislen i traži adekvatan odgovor. A odgovoriću, za
    početak, jednom istinitom pričom.

    Poslijeratne, devedeset i neke godine, jedna komšinica, iz ko zna kojeg razloga (najvjerovatnije da ga malko "žacne") upita moga pokojnog oca (Bog da mu duši oprosti grijehe i podari rajsko naselje): "Komšija, a kad ste vi to počeli slaviti krsnu slavu, nisam znala da vi "držite" do toga? " Ovaj prvo preblijedi, pa poplavi, a zatim mu krv grunu u lice i nemogaše da oćuti. Nego započe: "Ne znam što me to upita! ? Bolje da nisi. Ali kad me pitaš, istinu ću ti reći. Mi smo slavu počeli slaviti. ko zna kad, prije više stotina godina. Nije nigdje zapisano niti se pamti. I nikad nismo prekidali. A ne kao vi, počeli ste slaviti 1995. godine. I sad bi još i da se time hvalite. Ja ti nikad to ne bi rekao da me ti nisi vukla za jezik. Nikad! Kad si me već povukla da ti kažem i ovo: svo četvoro djece sam, krijući to od tebe i tvojih, moja "draga kono", krstio na njihov prvi rođendan. A šta je sa tvojom djecom? Kad si ih krstila, kad su bili već punoljetni, ili nisi nikako? Danas propagirate rađanje i borbu protiv bijele kuge a do juče ste mi se rugali da sam primitivan čovjek, jer imam "čak" četvoro djece. Tvrdili ste da svi moderni ljudi imaju samo dvoje. Vi, draga moja, uvijek ganjate modu i ponašate se onako kako je popularno u datom trenutku, a mi oduvijek živimo svojim, autohtonim, domaćinskim životom. Za vas je krsna slava moda a za nas je tradicija. Velika je to razlika. Slavio je moj Vojin, pa njegov Obren, pa Obrenov Janko i. sve tako. do kad se pamti. Mi smo obrađivali porodično imanje, ne dajući da nam se zaparloži i zaraste u korov, dok ste se vi svoga odrekli da bi primali dječji dodatak. A i stid vas je bilo da se bavite "seljačkim" poslovima. A sad se tužite sa braćom tvoga muža i tražite da vam vrate zemlju.

    Moja djeca, otkako znaju za sebe, od četiri velika posta godišnje postili su najmanje dva. Obično božićni i vaskršnji. Dok su tvoja djeca krkala "toblerone" i "jafu" moji su jeli papulu i krompir na vodi; dok tvoji nisu mogli da izdrže da poste makar na Badnji dan, nego su čopali pečenu kožicu sa zaoblice, moja djeca su, poslije višenedeljnog posta, uredno čekala da osvane Božić, da nam dođe polaznik pa da se svi porodično omrsimo. Komšinice "moja draga" da išta znaš ne bi veseljak bacala u smeće, jer ti je on unio radost u dom; znala bi da ti je obaveza da ga izložiš na kućnom ognjištu najkasnije do Malog Božića. Moja je kuća jedna od svega desetak u Karanfilu u koje je, na Krstovdan, pop uvijek smio bez ustezanja i kucanja ući da sveti vodicu. Dok si ti svoju nekad zaključavala od sveštenika, danas istrčiš pred njega i vučeš ga ispred moje avlije u svoju kuću. I ne samo to nego je u našem domu sveštenik uvijek doručkovao. Znao je da se u toj kući, na taj dan - posti. Moja su se djeca krila od tvoje kad nedeljom krenu u crkvu, na službu, da ih ne bi izvrgavali ruglu. A ti meni tako! Raspitaj se malo, prije nego što pitaš budalaštine, čija su djeca bila prva u ovom gradu sa fakultetskim diplomama koja su se vjenčavala u crkvi (a sva su mi, hvala Milosnome Bogu, fakultete završila). Tek poslije njih usudili su se još neki da to urade. I ti si mene našla da pitaš od kada slavim slavu. " razgoropađeno je govorio moj pokojni otac komšinici koja se preneražena i otvorenih usta brzo udaljavala, ne znajući šta je snašlo.

    A tako i vi, poštovani DESK-u, bolje bi bilo da u komunikaciji sa mnom niste potezali riječi: "svještanje", "ćirilica", "srpski jezik", "sveštenik". i, implicitno, insinuirali kako sam, eto, ja izdajnik svega toga. Vjere i naroda. Jer radim za Bošnjaka u Federaciji. Malko ste se zaletili. Prvo, ja ne radim ni za kakvog Bošnjaka. Drugo, vama je Bošnjak predsjednik skupštine opštine, zamjenik načelnika. a to su vama najbliži saradnici u poslu. Takođe, Bošnjaci su vam koalicioni partneri u opštinskoj vlasti. U trenutnoj postavi u Rogatici najvispreniji političar jeste " Kemo Čamdžija. Sviju vas je u stanju preko vode žedne prevesti. Nažalost ali je - tako. Vi ste za njega - amateri. Moja gruba računica pokazuje da je, vršeći razne funkcije u lokalnoj vlasti, iz Rogatice do sada odnio preko 1 milion KM, petinu našeg godišnjeg budžeta. Sam on! ?! ?

    A vi meni imputirate da sam izdajnik vjere i narod! Izdajnik je onaj vaš (znate vi dobro koji) što je pekući hljeb neprijateljskoj vojsci u ratu dobio priznanje za "doprinos borbi Armije BiH protiv agresora", dok sam ja krvario po ratištima širom RS. Izdajnik je onaj kojem je bilo žao da ostavi stan u Sarajevu, a koji je dobio "mufte" od države, dok sam ja, još u martu 1992. godine, izašao iz svog privatnog, pošteno plaćenog a ne poklonjenog, i došao da branim Rogaticu. Izdajnik je onaj koji je zaslužio da, po završetku rata, uđe svoj prijeratni stan u Sarajevu i u njemu zatekne sve na svome mjestu. Čak i televizor (! ? ) u regalu, dok su meni počupane i instalacije iz zidova. Izdajnici su oni vaši koji su do juče bili u SKJ-u i cio život proveli po komitetima i drugim političkim (nikad radnim) mjestima dijeljenim po partijskom ključu (to je jedini način i dan-danas da se zaposle jer osim partijske pripadnosti nemaju nikakvih drugih profesionalnih kvaliteta), koji su cijelog života palamudili o radničkim i ljudskim pravima i "zalagali" se za njih, a u međuvremenu promijenili po tri partije i sada se ponose time što uspjevaju da radnicima ne isplaćuju plate, tople obroke i zimnice. Kažu:

    "Treba to odugovlačiti po sudovima sve dok god se može! " Zar su to principijelni, stabilni, ozbiljni ljudi? Do juče su bili "radnička avangarda" a danas su - šta, pitam ja vas? I njih, naravno. Kad su bili iskreni, kad su bili komunisti, esdeesovci ili kad su postali esenesdeovci.

    Kakvi ste vi to ljudi da "ženite ženu koja se već tri puta udavala i razvodila? " Zar nemate boljeg kadra? Izdaja narodnih interesa je i skrivanje iza "volje naroda" koji grca u dugovima i nemaštini i nezakonito dijeljenje njegovog novca sebi i onima do sebe. Utvrdila je to i Glavna služba revizije. Bili su to "sitni" nedostaci (tako ste ih "krstili"), toliko sitni da akcionu plan za njihovo otklanjanje ima "samo" 15 stranica. Gusto kucanih, prilično mali fontom. Izdajnici naroda svoga su ljudi na vlasti koji dodjeljuju sebi plate mjerene u hiljadama maraka, a, istovremeno, običan čovjek u Rogatici mora da iste te tuži sudu svaki put kad želi da ostvari svoje i najosnovnije ljudsko pravo - zarađenu, zakonsku platu! Izdajnici su oni koji su upropastili svako preduzeće koga su se dohvatili, koji nisu mogli nikada narediti svojoj ženi ni djeci u kući, a danas bi da narede svima u Rogatici. Koji bi u Kini, sasvim sigurno, za primjer ostalima bili - strijeljani. Da se pokaže narodu u šta se čovjek nikad ne smije pretvoriti: u beskičmenjaka i srebroljupca bez vlastitog mišljenja i dostojanstva. Jer sve su to oni isti koji su negda drhtali i puzili pred Ajanovićima, Lihićima i Jovičićima, pa pred Kušićema i Batinićima, danas opet pred Jovičićima i Čamdžijama, sutra pred Eskimima, a prekosutra pred Aboridžinima. i svima bili poslušni i klanjali se do zemlje. Nije moj otac bio doušnik UDB-e i cio svoj kraj zavio u crno, zna se čiji jeste. Zna se i čija je žena "muljala" sa pasošima i istjerana iz MUP-a, pa vraćena na posao kad joj se muž dograbio vlasti. Zna se čija su se čeljad ku*vala sa SFOR-om. Za pare, naravno. Ako imate ikakvog načina da zavirite u bazu podataka vojne kontra-obavještajne službe, učinite to. Mnogi "ugledni građani" kad bi pročitali šta su im djeca radila noću ne da više ne bi parali nebo nosom kad hodaju gradom, nego bi, od stida, na posao išli pored Rakitnice, da ih niko ne vidi. Zna se ko je sve svoje zaposlio na budžet kao i to čiji niko ne može ni da "primiriše" budžetske prinadležnosti. Samo dok jedno jutro u opštini ili u javnom preduzeću osvane zaposlena krava tog-i-tog prezimena jer su im svi ostali već zaposleni na budžet. Zna se i ko je šlepere filtera u ratu krčmio i rastaljivao sa predsjednikom udruženja poljoprivrednika jednog okruga u Vojvodini. Priupitajte ga koliko se vojničkih čizama može kupiti kad se proda šleper filtera i da li, u teoriji ekonomije, postoji rabat na robu u iznosu od 40%. Čija djeca su istjerana iz srednje škole ili ponavljala razrede, jedva se provlačila sa "dvojkom", a danas imaju fakultetske diplome? I kako je to moguće? Sve su to ljudi iz vašeg kruga (i kružoka) a vi meni, koji sam za vas anđeo (Bože mi oprosti) našli da dijelite lekcije i da me prozivate da sam izdajica. Mada to pokušavate. Domaćin sam čovjek.
  • rogatica_politika- 31444 - 31.05.2011 : Desk Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    Odgovor DESK-a Zoranu Jankoviću


    Poštovani gospodine Jankoviću,

    na vaše primjedbe što formalno-tehničke što imanentno-suštinske, ukratko: To što mi rogato pišemo a vi dijagonalno čitate u uzročno-posljedičnoj jevezi sa više faktora a jedan od njih je i računar sa koga pristupate webstranici rogatica. net. Po svemu sudeći vaš računar nije svještan, pa je moguće da umjesto ćirilice i srpskog jezika vama na ekranu sepojavljuje latinica i hrvatski jezik. Ako ne vjerujete, otiđite do najbližeg računara koji ima pristup globalnoj mreži i uvjerite se u prednje. Za rješenje problema ipak se nemojte obraćati svešteniku već nekom prosječnom računarskom poznavaocu. Za ostale primjedbe što formalno-tehničke što imanentno-suštinske, na prvim opštinskim izborima obratite se narodu. Kakav narod, takvi odbornici pa i načelnik. Možda je web strana što u formalno-tehničkom, što u imanentno-suštinskom pogledu bolja od njih.

    Desk
    rogatica_politika- 31443 - 31.05.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)


    Zoran Janković
    Rogatica, maj 2011. godine

    PREDMET: Otvoreno pismo DESK-u zvanične internet-prezentacije Opštine Rogatica - rogatica:net

    Poštovani DESK-u,

    Uz sve pohvale za pokretanje i postojanje stranice (što ja nisam uspio uprkos višegodišnjim nastojanjima) moram vam uputiti nekoliko primjedaba. Što formalno-tehničkih što imanentno-suštinskih:

    1. Jeste ovo zvanična internet-prezentacija opštine Rogatica, ali zašto nije ostavljen prostor da se izrazi i mišljenje suprotno stavovima vladajućeg političkog establišmenta? Zašto objavljujete samo hvalospjeve i pamflete trenutne vlasti? Nisu svi građani Rogatice članovi SNSD-a i inih političkih trabanata! I mi, a(nti)politični, građani smo ovoga grada.

    Opštinska administracija i naš je servis, pa time i ova Web-stranica je i naša. Nije li izražavanje samo i isključivo vaših stavova suprotno osnovnim postulatima demokratije?

    U nauci se stavovi namjerno izlažu kritici, jer je to jedini način da se provjeri da li su tačni. Ako stavovi ne izdrže kritiku to ne znači da je kritika loša nego da stavovi nisu bili dobri. Time što ne dozvoljavate kritiku ne dokazujete da vodite ispravnu politiku, nego naprotiv: da je vaše političko djelovanje autoritarno i nedemokratsko, a razmišljanje isključivo i jednostrano.

    2. To što moj kolega Sreten Mitrović ustupa vašoj stranici svoje tekstove za svaku je pohvalu. i njemu i vama. Podržavam to. Najiskrenije! Međutim, to što vi vršite proizvoljnu distorziju Mitrovićevih tekstova, što ih "kroatizujete" i ne objavljujete u obliku u kome su vam dostavljeni, za svaku je - kritiku. A i nije u skladu sa Zakonom o autorskim pravima.

    Skoro da se mogu zakleti da kolega Mitrović nikad nije napisao: "Brada Pitta" - već Breda Pita; "Angeline Jolie"- već Anđeline Džoli; "prošlog tjedna" - već prošle sedmice; "22. svibnja" - već 22. maja;"nevolje stočara naše općine" - već nevolje stočara naše opštine; "odstrjelna pristojba" - već odstrelna taksa. itd. Ko to i zašto kroatizuje zvaničnu internet-prezentaciju Opštine Rogatica, i sa kojim pravom!?

    3. Svima koji pišu (rade) dešavaju se greške. Međutim, čak i površnim gledanjem lako je uočiti nehotične greške, tj. pogreške nastale nepažnjom, dekoncentracijom i sl. Isto tako "iz aviona" se vide sistemske greške - greške neznanja. Nemam ja ništa protiv toga da vama E. Pavica piše za stranicu. Naprotiv. To je vaš izbor. Međutim, čovjek je, po pitanju osnovnih pravila pisanja - polupismen. Da ne budem još grublji. "Ako laže koza ne laže rog". Evo primjera iz samo jednog teksta (Projekat asfaltiranja puta do mezarja Zahrid) od desetak rečenica:

    "S obzirom da je ova putna komunikacija do mezarja neophodna, ima svoju svrhu, poboljšava dolazak na mezarje kao i to da bi taj projekt ako uspije poboljšao kvalitetniji život građana koji žive u naselju iznad mezarja."


    Čak ni sam naslov ne valja. Zahrid je toponim. Zbog toga je naslov morao biti napisan - Projekat asfaltiranja puta do mezarja "Zahrid"! Opet riječ "mezarje" ponovljena je tri puta u istoj rečenici! Tako se - ne piše, to se uči još u osnovnoj školi. Rečenica je zbrkana, misaono nekonzistentna, konfuzna, katastrofalna! Šta znači sintagma ". poboljšao kvalitetniji život."!? Ni učitelj u osnovnoj školi ne bi dozvolio da, u internom, đačkom listu, bude objavljena rečenica ovakva kakva jeste. A vi ste to dozvolili.

    Ili:

    "...postoji i dobra volja Administrativne Službe Općine Rogatica pomoći u ovom projektu."


    Šta je "pisac" želio reći? Možda kako postoji dobra volja Administrativne službe (valjda bi riječ "služba" morala biti napisana malim početnim slovom) Opštine (zašto "Općine") Rogatica da pomogne prilikom realizacije ovog projekta? Ali ja to samo nagađam značenje rečenice, jer tako ne piše u tekstu ("Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano").

    Sljedeća rečenica:

    "Ostaje da se nadamo da u narednom periodu dođe do realizacije ovoga"


    Na kome je jeziku ovo pisano, ja ne razumijem šta je tu kazano! ? Valjda je trebalo da piše: "Ostaje da se nadamo da će, u narednom periodu, doći do realizacije ovoga (čega-već)". Ili: ". da će u narednom periodu da dođe do realizacije ovoga". Itd. , itd. Svaki tekst mu vrvi od gramatičkih, pravopisnih, stilskih i drugih nepravilnosti. Uvažavam ja to što E. Pavica voli da piše ali. prvo bi trebalo da - NAUČI. Bar osnovne stvari. A i vaša je sramota što vam takvi tekstovi prolaze na zvaničnoj internet-prezentaciji. Ne mislite valjda da su iznesene nepravilnosti samo meni zapele za oko? Pa ne čitam samo ja, ovo čita (potencijalno) cio svijet. I dobro je da je tako. Ali je i odgovornost za ispravno pisanje time daleko veća.

    Eto, tako. Moje primjedbe shvatite kao najdobronamjernije; kao moju želju da stranica, ubuduće, bude još bolja. Pa čak i ovu (demokratsku potrebu) da omogućite da se na stranici, makar u obliku foruma, izražava mišljenje suprotno vašem, vladajućem. Ne možete govoriti o demokratiji u Rogatici ako sprečavate ljude koji drugačije misle da slobodno izraze svoje mišljenje. "Tamo gdje svi misle isto niko ne misli dovoljno" rekao je jedan moj američki kolega još prije skoro sto godina. A i jedna od mnogobrojnih definicija demokratije je "Jednaka prava za sve građane". Na kraju-krajeva vladajuća stranka u svom nazivu ima riječ "demokrata". Treba to i opravdati djelima. Osim ako ne razmišljate kao onaj efendija koji je džematlijama objašnjavao šta je demokratija: "To vam je moje pravo da se popnem na munaru i (da 'prostite) popišam vas sviju odozgo; ali tu je i vaše pravo da odozdo popišate mene". Samo još, čestiti efendija, nije (nikad) objasnio kako izvesti to da oni odozdo uriniraju po ovima koji su gore!

    S poštovanje, Zoran Janković.
    rogatica_politika- 30482 - 22.05.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    Referendum: dum, duum, duuum...


    Prije posljednjeg rata čuo sam jedan vic" Međutim", evo me k"o one sasvim stare čike, počnem jedno pričati pa me razmišljanje odvede u drugom pravcu. A onda i u trećem. Samo da pojasnim ovo "posljednji rat" pa ću se vratiti vicu.

    Dakle, posljednji rat na exjugoslovenskim prostorima nikad nije dobio ni karakterno određenje niti zvaničan naziv. Nekoliko je dijametralno suprotnih mišljenja. Mi, Srbi, zovemo ga "odbrambeno-otadžbinski rat". Nema šanse da to ostala dva naroda prihvate. Oni smatraju da smo mi napadali a oni da su se branili. Definiciju "agresija", opet, mi nikad nećemo prihvatiti. Da bi se oružani sukob smatrao agresijom neophodno je prisustvo oružane sile jedne države na teritoriji druge suverene države, te borbena dejstva usmjerena na ugrožavanje vitalnih interesa te zemlje. VRS nije bila oružana sila neke druge države niti je bila na tuđoj teritoriji. Dakle nije bilo ni agresije. Međunarodna zajednica operiše sa sintagmom "nesretni sukob u regionu". Ne bih se složio ni sa ovim određenjem. Preblago je, "premekano". Kao da definišu saobraćanu nesreću a ne rat u kome je, sasvim pouzdano se zna, poginulo više od sto hiljada ljudi. Zato ga jednostavno ja zovem: "posljednji rat".

    Suštinska razlika između pojmova "zadnji" i "posljednji" vam je, vjerovatno, poznata. Zadnji je pojava, proces, događaj" kojim se završava jedan smisleni niz. Poslije njega " nema ništa. Kraj, the end. Odnosno ima, ali to mogu biti novi nizovi, redovi, poređenja" nevezani sa ovim prvim. Dok pojam "posljednji" ima sasvim drugačije značenje. On je posljednji, na kraju je samo u datom trenutku, a nakon njega uslijediće naredni članovi istog niza. Zato, dakle, rat nazivam "poslednjim" a ne "zadnjim". Nažalost, ponavljam " NAŽALOST, ali ubjeđen sam da sam sasvim upravu. Poučen sam iskustvenim činjenicama ličnog primjera.

    Naime, moja starija kćerka, prvo tatino radovanje, rođena je na Ilindan 1992. godine u izbjeglištvu u Beogradu ("braća Srbi" ne dadoše joj čak ni dvojno državljanstvo što bi joj, po mjestu rođenja, u bilo kojoj drugoj, normalnoj državi " pripalo). Na drugoj strani moj pokojni otac bio je 1939. godište. Kao trogodišnja "makanja" u majčinom naručju, u proljeće 1942. godine, obreo se u zbjegu koji su pripadnici ustaške, Francetićeve "Crne legije" dotjerale do Drine. U zločinu koji istorija tog doba nigdje zvanično nije zabilježila pobijeno je više od 6. 000 srpskih izbjeglica. Nezaštićeni narod poklan je kao stoka i pobacan u Drinu. Moja pokojna baka sa mužem invalidom (bez desne potkoljenice) i četvoro djece, od kojih je moj otac bio najmlađi, stajala je pored Drine. Gledala je kako su desetine romanijskih ljepotica, obučene u nabrzinu ponijeto djevojačko ruho, skakale u zapjenušale talase Drine, da ne bi bile obeščašćene od strane neljudi u ustaškim odorama boje smrti. Baka je upravo razmišljala da baci moga oca u Drinu, jer je zbog brige o njemu u naramku zanemarivala ostalo troje djece koja su joj se držala za suknju, kad se pojavio čamac sa Srbijanske strane i prihvatio ih. Da je samo desetak minuta kasnije došao ne bi bilo ni moga oca, ni mene, ni moje djece, ni ove priče. A poslije posljednjeg rata jedna ulica u Mostaru dobila je ime monstruma Jure Francetića!!! Eto-zato, između ostalog, tvrdim da je rat bio posljednji a ne zadnji. I strahujem od narednog. Iskreno " strahuje. Veliko je pitanje da li će se i moja unučad rađati u izbjeglištvu u Srbiji. Nadam se da neće a, opet, uvjeren sam da hoće. Zbog tog uvjerenja (između ostalog) sam i započeo ovu priču. Da upozorim da je prizivanje referenduma ravno prizivanju đavola-rata. A sad da se vratim vicu iz prve rečenice teksta.

    Vic ide ovako: Kad se priđe kakvom kanjonu i uzvikne: "Fašisti, komunisti, nacionalisti" " znate li kakav odjek se čuje??? Čuje se:"isti, "iistii, "iiistiii! I meni čak i danas kad čujem "referendum" odmah u ušima započne da odzvanja odjek "dum, "duum, "duuum.

    Srpski Napoleon Bonaparta

    Referendum se smatra jednom od najvećih tekovina demokratije. On je forma direktnog odlučivanje biračkog tijela (građana) o ustavu, zakonu ili nekom drugom aktu ili bitnom društvenom (državnom) pitanju. U političkoj teoriji smatra se jednim od oblika (takozvane) neposredne demokratije. Veoma mu je sličan " plebiscit, oblik neposredne demokratije nastao još u Starom Rimu. Uobičajeno je da organizator definiše referendumsko pitanje a građani se izjašnjavaju sa "za" i "protiv".

    Iako najdemokratskiji oblik odlučivanja " referendum " su zloupotrebljavali razni nedemokratski autoritarni i totalitarni režimi od njegovog samog nastanka. Najčešće time pilatovski peru ruke i iza "volje naroda" kriju svoje nedemokratsko ponašanje i antidemokratska ovlaštenja. Da ne budem pogrešno interpretiran: nije sporan mehanizam referenduma sporno je ko ga, kako i za šta koristi. Tako je u XX vijeku, kad je najčešće i korišten, preko 95% izjašnjavanja rezultiralo sa "za" referendumskog pitanja. Dakle nije istina da organizator ne zna šta narod misli pa to provjerava referendumom. Zna on odlično, samo želi da svoju misao i nakanu može proklamovati kao "volju naroda", te "oprati" se od posledice koje mogu nastati. A posledice su najčešće " katastrofalne. Govori li ovaj čovjek istinu, pitate se sad vi? Ne znam da li vam je poznato da je u novijoj istoriji referendum prvi iskoristio Napoleon Bonaparta. Tri puta posezao je za ovim "vrhuncem demokratije". Prvo je 1799. godine ustavom proširio ovlaštenja Prvog konzula (svoja); i to mu je bilo malo pa je 1802. godine referendumom sebe postavio za doživotnog Prvog konzula; samo dvije godine kasnije, 1804. godine, referendumom je sebe proglasio za " cara! Benito Musolini je umjesto izbora za parlament organizovao referendum gdje su se građani glasali "za" ili "protiv" liste Velikog fašističkog savjeta. I ko mu je mogao osporiti da vlast nema legitimitet kad je on povjerenje fašistima provjerio na najdemokratskiji način " referendumom? I Hitler je rado zloupotrebljavao referendumom. Prvo je istupio iz Društva naroda, a zatim je "voljom naroda" "pokrio" svoju želju da pripoji Sarsku oblast Njemačkoj. Komunisti su, takođe, referendum često zloupotrebljavali.

    Šta je kod nas posrijedi? Nije li i naš, srpski Napolen Bonaparta napalio raju na referendum sa krajnjim ciljem da bude proglašen za " cara! ? Kad je Milo(k)rad Dodik riješio da posegne za referendumom sav sam se naježio. Odjek referenduma ovdje uvijek bude: dum, duum, duuum. A kad je dum, duum ja ratujem i krvarim a on i njegova fela mlate pare. Za ovo razmišljanje nisam mogao naći istomišljenike. I ne tražim ih. Samo iznosim argumente. Vi sami ocijenite njihovu snagu. Prvo sam tvrdio da referenduma neće ni biti, da Milo(k)rad Dodik " blefira. Mada ne spadam u ljude koji vole da kažu: "Jesam li vam rekao" moram da kažem da sam u pravu. Da ne mislite da je ovo naknadna pamet evo šta me je opredijelilo.

    PRVO, tri su opšta stuba svake vlasti. Zakonodavna, izvršna i sudska. Parlament, vlada i pravosudni sistem (tužilaštva i sudovi). Što se tiče zakonodavne vlasti Milo(k)rad Dodik ima takvu parlamentarnu većinu koja će, na njegov zahtjev, izglasati i da je mlijeko " crno. Vlada je njegova, privatna, a Džombić je tu samo na privremenom radu. Kroz Vladu Milo(k)rad Dodik može progurati i prijedlog zakona da je svim građanima RS koji nisu članovi SNSD-a zabranjeno da dišu, ministri će dići ruke za njega.

    Dovoljno je samo da im Džombić poruči da "Šef" (da, da, da svi ga u "Banjoj Luci" tako zovu) to traži od njih. Poslanici će, takođe, dići ruke i mi, a(nti)politička manjina u RS, ostaćemo kao ribe na suvom. Vapićemo za kiseonikom ali ga za nas neće biti. Nedostaje tu samo još da i sudovi presude kako mi ne smijemo da dišemo. No, tu autoritarno-totalitarni režim Milo(k)rada Dodika sve vrijeme vladavine ima nepremostivu barijeru ličnom apsolutizmu. Pošto tužioce i sudije ne imenuje on nego Visoki sudski i tužilački savjet tužioci i sudije uopšte ne slušaju Milo(k)rada Dodika, što ga izluđuje. Nikako ne može da podnese da postoji neko u RS ko ne sluša Njegovo Veličanstvo Srpskog Napoleona Bonapartu. Po svaku cijenu Milo(k)rad Dodik želi da on imenuje i kontroliše tužioce i sudije kako bi imao apsolutnu vlast u RS, kao nekad Bonaparta u Francuskoj.

    DRUGO, Sud BiH postoji već jedanaest godinama. Kad je on osnovan pisao sam za novine. Bila je to 2002. godina, ako me pamćenje služi. Jedva sam ubijedio tadašnjeg mi urednika da prihvati moj intervju sa ondašnjim predsjednikom Suda BiH Martinom Ragužem (nije to političar Raguž, ovaj Martin Raguž bio je prvi predsjednik Suda i otišao je u penziju). Teza moga urednika bila je da Sud treba ignorisati, a moja sasvim suprotna: da ga treba zatrpati sa deset hiljada validnih optužnica za ratne zločine počinjene nad Srbima, čime će se izbjeći da, kao Haški tribunal (čiji smo rad, takođe, pokušali ignorisati) sudi samo Srbima. Sami procijenite ko je bio u pravu.

    TREĆE, kada je Sud BiH sudio Dodikovim političkim protivnicima, Mirku Šaroviću i Momčilu Mandiću, Milo(k)radu Dodiku rad ovog Suda ni malo nije smetao. Naprotiv, aplaudirao mu je.

    ČETVRTO, prema mojim informacijama samo par mjeseci rada trebalo je još Tužilaštvu BiH da podigne optužnicu protiv Milo(k)rad Dodik. Referendumom on želi spriječiti podizanje ove 80% pripremljene optužnice za zloupotrebu službenog položaja i višemilionske pronevjere.

    PETO, disciplinovanjem Suda BiH sve tužioce i sudije u Republici Srpskoj doveo bi u situaciju da ni slučajno ne pomisle da dovedu u pitanje zakonitost rada i pstupanja Milo(k)rada Dodika. Ni njega niti njegovih saradnika.

    Da pokušam priču privoditi kraju. Referenduma, mislim, neće biti. Sud BiH neće biti ukinut. Priča o njemu biće aktuelizovana naredne godine, pred opštinske izbore. Od ishoda izbora zavisiće dalja sudbina priče o ukidanju Suda BiH. Samo priče jer od ukidanja nema ništa. Pričaće se, pričati i pričati i" priča će utihnuti. Potezanjem ovako važnog pitanja Milo(k)rad Dodik nametnu se strancima kao političar br. 1 u BiH. Nema tog suda, sudije i tužioca koji će se, poslije ovoga, usuditi da udari na banjalučkog "Šefa". Otvorena su mu velika vrata da radi šta hoće, a na kraju postane i monarh Republike Srpske.

    Ne handrite mi priču

    Jedan od desetak novinara u Republici Srpskoj čijem sam profesionalno sazrijevanju dao skroman doprinos jeste " Srđan Šekara. Njegov pokojni otac mnogo me je cijenio zbog toga. Volio je sa mnom proćaskati, a od Srleta je tražio da ćuti i sluša naše razgovore. Jednom, tako, dok mi je prepričavao neke ratne dogodovštine Srle mu upade u riječ. "Tata, nije tako bilo, ja sam bio tu""! "Prekini, ti mali, ne handri mi priču! Pusti me da čovjeku ispričam svoje viđenje, pa mu ti poslije pripovijedaj tri dana"!

    Tako i onaj kome se ne sviđa ova moja priča, neka ne pljuje po njoj; neka mi ne handri priču! Neka napiše svoju a ja ću je uredno pročitati.
    rogatica_politika- 27378 - 28.03.2011 : Zoran Janković Rogatica, RS - best (1)

    Tatina ljepotica


    Da je, kojim slučajem, u pitanju kćerka Ivane Perišić, rogatičke (TRENUTNE) političke moćnice, RTRS bi odmah došao da sa njom napravi prilog za centralnu informativnu emisiju "Dnevnik", a u "Glasu Srpske" fotografije bi bile na naslovnici. Međutim, pošto je kćerka Zorana Jankovića, a on je drznik koji misli svojom glavom, i njegovo dijete u Rogatici kažnjava se " ignorisanjem!

    Naime, kad je u ovoj varošici, u aprilu 2010. godine održan izbor "Miss gornjodrinske regije" u okviru izbora "Miss RS za miss BiH za miss svijeta" u žiriju je bila Ivana Perišić. Slikala se za sve moguće medije, davala je izjave i politički se maksimalno promovisala, iako je hepening bio sajam ljepote i mode a ne nikako politički miting. Cio ovaj događaj organizovala je agencija "ABC models".

    Moja kćerka, Jovana Janković, ekskluzivni je model ove modne kuće sa ekskluzivnim ugovorom koji ima samo petnaestak modela (od njih oko 300), a ima status i Fashion TV modela. Prva je djevojka u rogatičkoj istoriji koja se plasirala (godinu dana ranije) u finale izbora "Miss RS za miss BiH". A zatim bila učesnica izbora "Fashion TV" modela održanog na Kipru. Svega šest manekenki plasiralo se iz cijele BiH. Na pretposljednjoj fotografiji moja kćerka je krajnja desno a na posljednoj krajnja lijevo.

    Jovana Janković, Rogatica
    Jovana Janković je prva sa lijeve strane


    U Rogatici, mom rodnom gradu, ne samo da je nije bilo u žiriju nego ni u publici, na izboru za mis. A na evropskim modnim pistama uvijek je tražena, dobrodošla i rado je viđen gost. Dok u Rogatici"

    Polako" Bog je rekao: "Možeš kako hoćeš, ali ne možeš do kada hoćeš"!
    rogatica_politika- 26251 - 24.01.2011 : Zoran Janković Rogatica, RS - best (0)


    Ulica srpskih izdajnika bez broja (zašto da ne!? )

    Negdje u drugoj polovini rata proradio je restoran "Crvena Ruža" u Rogatici. Moglo se tu pojest', popit', popričati sa rajom. Ako imaš para, a malo ko ih je imao. Praksa je bila: dođeš naručiš kafu, a onda sjediš satima. Sve se nadaš nanijeće put odnekud dezertera ili ratnog profitera pa će ovaj zvati pivu samo da ga ne pitaš: "Đe si, bolan, šta radiš? "

    Sjede tako Lube i Triše, dva rogatička šereta i satima pijuckaju jednu kafu. Pričaju i gledaju TV. A na ekranu narodni guslar pritegao strune pa pjeva li pjeva. Neku epsku, junačku, šta bi drugo. Grmi guslar otegnuto: "Daaaaa naaabrojim srpskeeeee izdaaajiceeeee"! - Ustade Triše i ugasi TV.

    Odbi Lube dim nekakve smrdljive cigarete, čini mi se MT-a, pa upita:

  • "Triše, jarane, šta ti bi da ugasiš, pa ti voliš gusle"
  • "Volim, nije da ne volim, ali ovo ne mogu više slušati, veli Triše, pa ako bude nabrajao srpske izdajice trebaju mu tri mjeseca da nabraja! Neprestano! Ko će to slušati!"

    Eto, ova istinita anegdota moj je doprinos temi "Srpski izdajnici". I još dvije kategorije ljudi su, po mom skromnom mišljenju, izdajice bez premca:

    - oficiri JNA sa ovih prostora koji su, kad je rat počeo, otišli u prekomandu u Srbiju,
    - ljekari koji su davali, za dojč-marke, lažna uvjerenja o nesposobnosti za vojsku!
  • rogatica_politika- 25565 - 14.11.2010 : Valter Zvornik, RS - best (0)

    Janković, Slavuj...


    Poštovani,

    ovom napaćenom narodu je političara preko glave; vjerujem da je dotični gospodin Janković jedna poštena duša i da me veoma dobro razumije o čemu govorim. Danas političari svakakvog profila niču kao gljive posle kiše. Ispočetka se zalažu za narod i borce a kada se učvrste fotelju drže se parole "ko jebe narod". Tipičan primjer je Slavuj, koji je galamio protiv trenutne vlasti, borio se za boračka pitanja sve dok nije dobio fotelju a sada njegove izjave možete vidjeti samo na njegovim blogovima koje gotovo niko i ne posjećuje.

    Što se novca namjenjenog za prenošenje posmrtnih ostataka naših poginulih drugova tiče, mislim da nije u redu da se bilo kakva politička stranka ili organizacija finansira tim novcem. To je svetinja!
    rogatica_politika- 25561 - 14.11.2010 : Nenocc Pescano Selo - best (0)

    RE: Nova knjiga o Milutinu


    Rraspravljaju se Tito i Hitler u paklu o tome ko je izašao kao pobjednik iz Drugog svjetskog rata. Na kraju se dogovore se da siđu u Dalmaciju i tako provjere njihove tvrdnje. Kad tamo Dalmacija puna turista i svi govore njemački.

    "Božiju ti majku" opsova Tito, "a gdje su Hrvati? "

    "Otišli da rade u Njemačku", odgovori Hitler.


    I na ovoj stranici se može često pročitati, da li je bilo i ko je (ili kako bi rekao novokomponovani Mujo, TKO JE) pobjednik iz našeg rata. Pa onaj ko je ekonomski jači! Ako pogledamo sadašnju situaciju, izgleda mi da smo u istim govnima, s tim da naše komšije imaju bolji pogled u budućnost, ili što bi neki rekli imaju bolju perspektivu.

    Mi se nažalost nalazimo u lošijoj situaciju, s obzirom da nam mladi odlaze a sa njima i intelektualci.

    A bez njih se, dragi moji prijatelji, loše piše našoj Republici Srpskoj.

    Moj predlog za Zorana je da osnuje političku stranku, regionalnog karaktera, za šta vjerujem da ima kapaciteta (mislim da je relativno poznat u istočnom djelu Republike Srpske, učesnik je rata, intelektualac sa čistom prošlošću, ima organizatorske sposobnosti... U ovome bi mu i mi, naravno, trebali financijski pomoći. Vjerujem da bi se našlo i privatnika koji bi bili spremni da sponzorišu rad stranke.

    Narod je sit nepismenih i polu-pismenih kvazi-plitičara. Zbog toga bi trebao u svakom gradu da osnuje ogranak stranke, gdje bi predsjednik bio intelektualac.

    Program takve stranke bi trebao da stavi naglasak na zapošljavanje tri kategorije: boraca, mladih i intelektualaca. Dovođenje stranih investitora, i stvaranje uslova za njihovo poslovanje, borbu protiv korupcije... Povećanje plata i penzija i zaustavljanje pljačkanja na svim nivoima. Takođe bi trebao, po meni, da napravi plan petogodišnjeg razvoja opštine, ili sta planira da uradi za narednih pet godina.

    Zbog toga predlažem da pare namjenjene prenošenju posmrtnih ostataka trojice poginulih boraca, preusmjerimo za pomoć u osnivanju stranke Zorana Jankovića. Stranka bi mogla da se zove "Stranka za Spas Republike Srpske", ili skraćeno SSRS.

    Ukoliko ovo nije dobar predlog, onda predlažem Zoranu da prihvati ponudu iz Konjica.
    rogatica_politika- 25558 - 13.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Nova knjiga o Milutinu


    Komentar moga uvaženog prijatelja, koji nekada davno biješe i moj student na Političkim Naukama u Sarajevu, ostavio je dubok utisak na mene, a vjerujem i na sve vas.

    Iz njegovog teksta izbija nezadovoljstvo koje me je duboko potreslo, jer znam o kakvom se intelektualcu radi, ali isto tako i dobrom i uzornom domaćinu koji je prinuđen da kosom i motikom obezbjedi preživljavanje svojoj porodici, i tako nadoknadi ono što mu jalovo društvo ne može da obezbjedi.

    Rogatici je pitoma varošici u Istočnom dijelu Republike Srpske, koja je zbog povoljnog geografskog položaja i klime, bujala životom u svim istorijskim epohama - izuzev danas. Sa druge strane, nepismeni srpski biznismeni odlučuju o sudbini naroda rogatičkog kraja, dok on živi bjednije nego što su živjeli u turskom dobu.

    Da napomenem i to da sam tekst pročitao nekoliko puta, i što ga više čitam sve mi se više čini da sam ga ja napisao. :-)

    Naravno, razmišljao sam i o tome kako da pomognemo Zoranu Jankoviću. I tako, došao sam do zaključka da bi najbolje bilo da BORS-u, tj. gospodinu Panteliji Ćurguz, svako od nas pošalje email sa zahtjevom da se malo više angažuje u vezi statusa boraca VRS. Za početak bi mogao da se malo angažuje u vezi Zorana Jankovića. Email adresa boračke organizacije u Banjaluci je: borackaŽgmail.com.

    Takođe predlažem da tekst vaših poruka objavite i na ovoj stranici, naravno bez vašeg punog imena i prezimena.

    Ne znam da li neko ima email kabineta Milorada Dodika, pa da iste zahtjeve pošaljemo i na njegovu adresu.

    Konačno, molim da se jave svi oni koji imaju dopune na ovaj moj prijedlog, ili bilo koju drugu ideju koje bi mogla da pomognu Zoranu Jankoviću, ali i svima drugima koji se mogu prepoznati u njegovoj priči, koja meni mnogo sliči onoj Andrićevoj pripovjeci "Priča o Kmetu Simanu". Upišite se u ovaj forum, pomognite nam da pomognemo Zoranu u njegovoj borbi protiv srpskih izdajnika i unutrašnjeg neprijatelja srpskog naroda!
    rogatica_politika- 25539 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (1)

    Nova 'Knjiga o Milutinu' (4)


    U međuvremenu ne mogu da privedem kraju postdiplomske studije iz oblasti odnosa sa javnošću u bezbjednosti (prosječna ocjena 9, 5) jer nemam novca za školarinu i putovanja za Banjaluku; odslušao sam sva četiri semestra i stekao preduslove za magistarskog kandidata, ali"ne mogu, dakle, studije da završim jer me uništavaju i finansijski i psihički. Jer evo šta mi rade na poslu!? Prisiljen (da, bukvalno prisiljen prijetnjom da ako odbijem mogu da uzmem radnu knjižicu) sam da potpišem ugovor o radu na 4 sata. Svi mi radimo po 4 sata, kao da smo trudnice, samo direktorica " osam. Nama po pola plate, njoj cijela. Nemamo toplog obroka, regresa, zimnice, ništa Moja plata iznosi 380 KM i ide mi pola radnog staža. Petnaestak godina radim, što "na crno" što "na bijelo" u novinarstvu a jedva da sam skupio osam godina radnog staža! ? Pošto mi i sada ide samo pola radnog staža potrebno mi je, ovim tempom, još "samo" pedeset godina rada pa da izađem u penziju. A imam četrdeset četiri godine starosti. Kao da sam gavran ili kornjača, pa ću živjeti 100 godina, a u 101 ići u penziju. Za svo to vrijeme, kunem se u hljeb i so, nikad nisam primio 1. 000 KM plate. Nikad za nikad. A magistarski sam kandidat! Pa šta sam ja to ovdje, u Republici Srpskoj: crnac, juda, taliban, terorista, trinaesto prase, kurvino kopile???? Šta sam i ko sam ja i čime sam sve ovo zaslužio! ? Time što mislim svojom glavom i slobodno izražavam vlastito mišljenje? Pa zar to nisu načela EU u koju se kunemo mnoooogo češće neko u krsnu nam slavu!

    Radno mjesto na koje sam trenutno raspoređen je organizator kulturnih manifestacija. Međutim, s obzirom da je to prilika za eksponiranje i prikupljanje političkih bodova, moj posao rade partijski puleni vladajuće stranke. Čak kriju od mene ono što mi je u opisu radnog mjesta. Ne znam ni kad je šta planirano ni kad se šta održava, nedostupni su mi planovi i programi rada Centra" U međuvremenu meni imputiraju da ne radim svoj posao, te mi daju da radim poslove koji me ponižavaju do granica nepodnošljivosti. Naime, radim teške, manuelne i ponižavajuće poslove poput montaže bina, rasvjete, poslove obezbjeđenja koncerata, montiranje "fosni" na binu, naplate ulaznica za dječje predstave, prenošenja stolica (ja, koji nikad nisam bio član niti jedne političke partije) za stranačke skupove, lijepim plakate po gradu" Prije neki dan direktorica (član SNSD-a i njihovog aktiva žena) mi je saopštila da treba da radim kao rasvjetljivač i tonski realizator u kino-sali!? Zato što je kolega koji je to radio potpisao pristupnicu SNSD-u pa su mu obezbijedili još 4 sata radnog angažmana u sporskoj dvorani. Ja da radim ove poslove, ja koji sam prije petnaest godina bio urednik na državnoj televiziji i šef tima gdje su ton i rasvjeta bili samo dva od desetak segmenata proizvodnje programa.

    Posljednja kap u čaši političke diskriminacije moje malenkosti je to da se, po pitanju finansija, dogodila identična situacija kao 2008. kada sam smijenjen. Naime i u oktobru 2010. je potrošen godišnji grant. Hoće li sada smijeniti direktoricu? Ma kakvi, njoj će odobriti sredstva iz budžetske rezerve sa kojima može dijeliti plate radnicima do nove godine. A i već su joj dali i pozajmicu od 12 hiljada KM. Ima li riječi za ovakav bezobrazluk?

    Da pokušam privoditi kraju: u državi (entitetu) za čije stvaranje sam dao svoju krv i meso konstanto sam politički progonjen i diskriminisan. Progone me politika i političari zato što odbijam da prihvatim članstvo u bilo kojoj partiji. Progoni me SNSD-ov načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić koji je, dok sam ja primao u glavu dušmanske metke, bio rukovodni radnik u sarajevskom "Sprindu". Šesnaest (prvih, najkrvavijih) mjeseci rata pekao je hljeb neprijateljskoj vojsci i zato dobio zahvalnicu za doprinos "borbi A BiH protiv agresora". Progoni me Milan Marković, vječiti neuspješni direktor svega i svačega, predsjednik komisije za izbor i imenovanja koji ne zna šta je "curriculum vitae", ratni zabušant i liferant. Progoni me Radovan Rosić, načelnik Odjeljenja za privredu, koji je čitavog rata uništavao čuveni TPR i kad ga je uništio dobio da vodi cijelu rogatičku privredu. Koja je sada, naravno, kompletna u stečaju. Čuveni ekonomista Rosić (da ne ulazim u eksplikaciju njegovih političkih angažmana počevši od OK SKJ, preko Socijalističke partije, do hitnog, u toku noći, prijema u SNSD i dostavljanja mu članske knjižice) koji je rukovodilac cijelog života. Nikad ništa nije stvorio svojom pameću ni rukama, nikad sebi nije kupio najobičniji automobil, makar "fiću", "stojadina"; napravio kuću, vikendicu, ćenifu ili kućicu za psa, kućicu za ptice, makar"ogrevna drva kad složi u plast redovno mu se obore. Toliko je sposoban. Da mu nije država dala stan i danas bi bio podstanar. I takav čovjek vodi cijelu rogatičku privredi plus društvene djelatnosti! ? I još Mene progoni! Progone me, i on i njemu slični, zato što sam ja njihova savjest. Progone me jer javno govorim, u medijima, o tome kako primaju enormno visoke plate a svoj posao rade izuzetno loše. Progone me zato što jesam sve ono što oni nikad nisu bili: časni učesnik otadžbinskog rata, uspješan čovjek od karijere u svemu čega se prihvatim!

    Moja majka, moja supruga (diplomirani ekonomista), moja malenkost (profesor odbrane i sigurnosti, dugogodišnji novinar, magistarski kandidat) mjesečno ne primimo ni 1. 000 KM dok načelnik opštine primi 5. 100 KM. Ja se sa time nikad pomiriti neću. Pazite " NIKAD.

    Ako sve naprijed navedeno nije razlog za Vašu reakciju i odgovor, ovo što ću vam sada reći zasigurno JESTE. Spada u Vaš djelokrug poslova.

    Prije par dana zvao me je iz Konjica Enver Bećirević, vlasnik firme "Prominvest" d. o. o. koja je regionalni privredni lider ovog dijela Federacije. Reference firme možete vidjeti na portalu www.prominvest.ba. Broj njegovog mobilnog telefona je 061/131-077, tako da možete provjeriti moje navode. Naime čovjek je vidio moje muke sa vlastima na TV-u i nepravdu koja mi se čini i predložio mi sljedeće: da dođem sa porodicom da živim u Konjicu: mojoj supruzi startna plata od 1. 500 KM, a meni, maltene, koliko god kažem. Da radim marketing i odnose sa javnošću. Svoj posao!!!

    Šta mi je činiti, pitam ja Vas? Ako u svojoj rodnoj Rogatici, u svojoj Republici Srpskoj ne mogu da opstanem jer se krše moja najosnovnija ljudska i zakonska prava, ako sam ponižavan i potcjenjivan, devalviran, degradiran. Pri tome jedva ekonomski preživljavam, iako sam domaćinsko dijete, koljenović žuljevitih ruku od rada na porodičnom imanju i žuljevite stražnjice od učenja i bavljenja naučnim radom. Od rata naovamo svako veče, ama baš svako, pijem šaku tableta protiv bolova jer me "ubija" strahovita kostobolja. U posljednje vrijeme strahujem i za bezbjednost porodice jer su latentne prijetnje već tu. Pijem i šaku "bensedina" da bih mogao zaspati. Progone me dezerteri, profiteri i ratni zabušanti, nesposobnjakovići svih boja i opredjeljenja, konvertiti koji u džepovima imaju čak i po pet partijskih knjižica različitih stranaka. Jer svi ljudi na rukovodnim mjestima u Rogatici su upravo takvi. Apsolutno svi. Pa čak ni to nije sve: policija me prati, prisluškuju mi telefone i pregleda papir po papir u svakoj firmi u kojoj sam ikad u životu radio. Oni to neće priznati, neće jer to rade protivzakonito, ali, novinar sam, imam i ja svoje izvore. Već dva puta pokušali su mi montirati krivične prijave. Nije li to vrhunac svakog progona. Izjave mi uzima Mile Gladanac, šef krim-službe u Rogatici, dezerter za kojim smo cijelog rata imali raspisanu potjernicu zbog dezerterstva. Meni, koji sam dva puta ranjen u plavo-maskirnoj uniformi, koji imam u sebi više poštenja nego svi trenutni rukovodioci u opštini Rogatica! ? Zajedno, naravno! Tužno pretužno!!! Šta je rješenje, gdje je izlaz?

    Da li mi je izlaz da odem u Federaciju gdje ću biti ekonomski zbrinut, cijenjen, i gdje neću biti progonjen??

    Čekaću deset dana Vaš odgovor. Dovoljno je, više nego dovoljno. Po prvi put u životu tražim nešto od BORS-a. Ne molim nego tražim. Ja nikad i nikog ne molim, takav sam. Tražim da me zaštitite od organizovanog, državnog progona organa vlasti RS i institucija svih nivoa. Ako mi neodgovorite ili date nezadovoljavajući odgovor selim se u Federaciju. Jer" sjećate se pošto se poturčio Marko!? Bolje i to nego da, umjesto da pravim naslovne strane najjačih novina u RS, budem predmet pisanja tih naslovnica. Ko mi garantuje da danas-sutra, pod neizdrživim pritiskom režima kome sam izložen neću, ne daj Bože, pući k"o fišek! ? Visok sam 190 cm i težak 144 kg; ja ako puknem biće to pucanj od kojeg će mnogima popucati bubne opne. I još ponešto. Ozbiljno vam to govorim. Najozbiljnije!

    S poštovanjem,
    Zoran Janković

    ____________________

    P. S. I ovo pismo, kao i odgovor na njega, biće dio memoara koje ću, u bliskoj budućnosti, objaviti skupa sa svom ostalom, obimnom dokumentacijom koju posjedujem. Biće to svedočanstvo o nevjerovatnom političkom progonu kome sam izložen u XXI vijeku, a samo zato što govorim istinu i suprotstavljam se političarima na vlasti. Takođe, ovi materijali biće i dio "bloga" koji ću da postavim na Internetu čim mi obaveze prema fakultetu ostave dovoljno vremena. Mislim da ću ovo pismo dostaviti i nekim prijateljski mi nastrojenim Web-portalima.
    rogatica_politika- 25536 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (1)

    Nova 'Knjiga o Milutinu' (3)


    "Radio Rogatica" u procesu registracije svih elektronskih medija u BiH nije dobio dozvolu za emitovanje od RAK-a. Za registraciju je bilo potrebno 24 boda. Ocjenjivana su tri osnova. Program, za koji je bila odgovorna moja malenkost, dobio je 12 bodova. Finansije i tehnika dobili su 0 (nula) bodova. A za registraciju je, ponavljam, bilo neophodno dobiti 24 boda. O svemu ovome i RAK i ja imamo dokumentaciju. Tada su na vlasti u lokalnoj zajednici bili SDS i radikali. Ja sam (budala) i dalje mislio da je novinarstvo nespojivo sa članstvom u političkoj partiji. Niko me u Rogatici nije htio jer nisam bio ničiji (član). Bio sam sam svoj. Za mene pune četiri godine nije bilo posla. Pokušavao sam nešto raditi privatno. Hm, gdje će novinar biti trgovac. Propao sam u preduzetništvu. Jedina neslavna epizoda u mojoj profesionalnoj biografiji.

    U međuvremenu sam podvio rep, otišao u Sarajevo, na matični fakultet, i uz dosta uvreda i neprijatnosti koje sam doživio od svojih profesora - diplomirao sam. Nekoliko godina radio sam kao "freelancer", pisao za novine i magazine, agencije, Web-portale. Sve honorarno, bez uplaćenog radnog staža, tako da mi je radna knjižica puna rupa kao švajcarski sir.

    Kada je privatni Radio "303", stanica koja je registrovana na štetu opštinskog radija a sa namjerom da protežira političke ciljeve SNSD-a finansijski debelo "zaglavio" i vlasnik se obratio opštini za pomoć sjetili su se mene. Prihvaćen je moj prijedlog za prevazilaženje postojećeg stanja. Ponudili su mi mjesto direktora, a ja sam pristao pod uslovom da ne moram biti član nijedne partije. Za par godina vratio sam sve dugove, dobio dugoročnu dozvolu za emitovanje na deset godina (radio je ranije ilegalno emitovao) isplaćivao po 12 bruto-plata godišnje. S obzirom da su prihodi radija bili skromni sebi sam isplaćivao platu od 400 KM. Iako sa skromnim primanjim konačno sam počeo da vodim normalan profesionalni život dostojan čovjeka.

    Kao uspješnom rukovodiocu iz oblasti medija ponudili su mi da vodim novoosnovani Centar za kulturu Rogatica. Bilo je to krajem 2007. godine. Pred načelnikom i predsjednikom opštine dao sam izjavu da nisam član nijedne partije, da nemam udio u vlasništvu Radija "303" i da nisam u sukobu interesa. Osnivač je od mene zahtijevao da osoblje Centra sačinjavaju zaposleni u Narodnoj biblioteci Rogatica na poslovima kulture. Da pokušam da ne duljim više nego što je neophodno: započeo sam posao u Centru. Za godinu dana organizovao sam više od 30 događaja iz oblasti kulture uključujući dva velika poklon-koncerta omladini Rogatice. Za Vaskrs: Maja Nikolić, "In vivo", "Vudu Popaj", za Preobraženje "In vivo", Slađana Delibašić sa plesnom grupom i Jellena. Organizovao sam događaj od republičkog značaja, Festival guslara RS, i za uspješnu organizaciju dobio zahvalnicu od Saveza. Ni punu godinu dana nisam radio ovaj posao a došlo je, u jesen 2008. do promjene opštinske vlasti; SNSD je dobio izbore. I tu ponovo počinje moja golgota.

    Centru za kulturu za rad su odobrena preliminarna sredstva od 60. 000 KM. U hodu je trebalo da se snimi stanje u pogledu stvarnih potreba i rebalansom opštinskog budžeta odrede realna sredstva, jer je ovo bila prva godina postojanja i rada. Sredstva koja su mi u startu odobrena trebalo je da posluže samo za plate zaposlenim, a "ad hok" sredstva doznačavana su mi za pojedinačne programske sadržaje. Međutim, trudio sam se da što manje novca potrošim za plate a što više na programske aktivnosti. Primjera radi moja plata, koja je bila najveća, nikad nije izašla na 800 KM. Centar za kulturu počeo je sa radom 01. 01. 2008. godine. SNSD-ov načelnik Radomir Jovičić pozvao me je, u desetom mjesecu 2008. godine. Sabrao je sva sredstva koja su mi doznačena, i za plate i za projekte. Rekao mi da sam potrošio sve odobrene pare na godišnjem nivou, da sam loše rukovodio ustanovom i da mi ne da više ni jedne KM. Tako je i bilo: nisu mi doznačena sredstva za plate radnicima za oktobar novembar i decembar 2008. godine. Tek mi je prva tranša od nove vlasti prebačena u januaru. U nedostatku sredstava donio sam odluku da svi primamo minimalac od 300 KM. Kako radnica na održavanju higijene sa NK tako i ja kao magistarski kandidat. Svima jednako. A onda su me, u aprilu 2009. smijenili zato što sam "loše poslovao" i imao viška radnika u Centru. Niti jedne-jedine odborničke diskusije niti komentara o mom negativnom radu nije bilo; stranačka mašinerija samo je podigla ruke i smijenila me, jer je tako dogovoreno na međustranačkim usaglašavanjima. Opet sam bio žrtva politike.

    To što sam smijenjen, nije to nikakav problem. Čak je degutantno kad se smijenjeni direktor buni protiv svoje smijene. I meni je to uvijek bilo gadno slušati. Nekako ljigavo zvuči. Ali ovdje se radi o tome da je nestranački ekspert, koji je posao radio dobro, misleći svojom glavom smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen/a partijski poslušnik koji do podne glavu drži nagnutu na desnu stranu i prebaci je na lijevu tek kad mu to telefonom jave iz opštine; koji tri puta dnevno ide u opštinu da bi dobio vlastito mišljenje! Radi se o pojavi a ne o personama. Zbog toga sam "ušao u klinč" i sa ovim vlastima. I nemam namjeru ustuknuti. Kao što nisam ustuknuo ni 1992. godine neću ustuknuti ni sada. Pa sve kad bih znao da se cijena plaćala na isti način kao i tih godina.

    Na konkurs za izbor novog direktora Centra za kulturu sam se, naravno, svjetla obraza " prijavio. Komisija za izbor i imenovanja, sastavljena od istaknutih članova SNSD-a i koalicionih partnera nije bila uopšte kompetentna da razgovara sa mnom o oblasti kulture. Tvrdim to svjestan svakog napisanog slova. Nisu znali da BiH i RS nemaju Zakon o kulturi, nisu znali da je donesena samo strategija za kulturu, nisu znali ko je njen autor, a čovjek je Rogatičanin!!! Moj razgovor sa njima trajao je više od 30 minuta. Znam to pouzdano jer je tonski sniman, a kaseta okretana u toku razgovora. Danas mi taj snimak neće da dostave. Naime, bio sam jedini kandidat koji je zadovoljavao sve uslove konkursa. Poništili su konkurs, promijenili statut Centra na način da su izbrisali stavku o tome da kandidat mora imati iskustvo u kulturi (! ? ) i na ponovljenom konkursu primili za direktora člana SNSD-a kome je najjača profesionalna referenca rad u privatnoj pilani. A statut su mijenjali usred konkursne procedure, što je flagrantno kršenje zakona.

    Od tada traje moja borba sa njima, borba Davida sa Golijatom. Dva sudska postupka sam pokrenuo ali to je toliko kilavo i jadno da nemam riječi kojima bih izrazio sudsku neefikasnost. Moja zakonska i ljudska prava krše se svakog dana na najbezobzirniji i najbezobrazniji mogući način:

    Opštinske službe odbijaju da mi dostave dokumente koje tražim, ignorišu se moji dopisi, radnicima Administrativne službe zabranjuju se svaki kontakti sa mojom malenkošću, ministarstva mi odgovaraju da nisu nadležna da ocijene dokumente u kojima mi je opština navela ministarstvo kao pravni lijek. U najkraćem, žrtva sam progona i strašne političke diskriminacije kakva nije provođena ni u vrijeme najrigidinijeg Brozovog "komunizma". O tome imam desetine stranica i mogu Vam ih, ako želite dostaviti, kao dokaz o istinitosti ovog o čemu pričam.
    rogatica_politika- 25533 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (0)

    Nova "Knjiga o Milutinu" (2)


    Čak nisam ni želio rat. Naprotiv! U martu 1992. godine, svjestan šta se sprema, napustio sam stan i sa trudnom ženom izbjegao iz Sarajeva u rodnu mi Rogaticu. Stan je bio moje privatno vlasništvo, nije mi ga dala država i opremila okačivši mi čak i vodokotlić u WC-u. Kao nekima što jeste. Zato su ih i prodavali u bescjenje. Ne, meni su stan kupili moji roditelji pošteno zarađenim novcem; prodali zemlju i meni kupili stan, skućili me. Pošteno platili i stan i sve u stanu. A ja sve svoje, dakle, ostavio u Sarajevu, a nisam imao malo. Bio sam sin-jedinac iz domaćinske kuće, finansijski zbrinut. Uostalom, kao i moje sve tri sestre. Ja student-apsolvent na Političkim naukama, Odsjek ONO i DSZ, supruga na ekonomiji. Sve smo to, dakle, napustili u martu 1992. godine i vratili se u Rogaticu. Prije toga odslušao sam četvrtu godinu, položio predviđene ispite, odstažirao i imao čin rezervnog potporučnika. Svjež "stažo" objašnjavao sam usijanim glavama u Rogatici kako oni ne znaju šta je rat, kako je samo stajati u Pazariću na minus 15 i slušati predavanje ogroman napor, kako je bolje sto godina pregovarati nego dan ratovati ali" nisu me slušali. Govorili su da je moja škola komunistička. Tapšali su puške i govorili: "Ovim ćemo mi sa njima pregovarati, je*aćemo im mater"! Kad je zapucalo ti što su ovako govorili uhvatili su se benzinskih pumpi, postali su povjerenici preduzeća, članovi kriznih štabova" A ja, kud ću-šta ću, muško sam, školovani oficir, uhvatio sam za pušku. To mi je bila obaveza. Otadžbina i ono što mi je priroda dala u međunožju zahtijevali su od mene ovakav stav. A i osjećao sam da je sramotno drugačije činiti. Imao sam to negdje u genetskom kodu. Čovjek to ili ima ili nema; ili jeste ili nije patriota. Nema tu ništa između. Između je međa. Međa vrlo slična onoj iz romana "Nož" Vuka Draškovića. Moji su me odgovarali, nudili pare, slali u strane zemlje; jedinac sam, na meni je slavska svijeća, loza bi se ugasila sa mnom jer sam jedini muški potomak cijelog ogranka porodičnog stabla" Tccc, nisam htio ni da čujem razloge. Deda po ocu bio mi je invalid, bez noge, i nije moga učestvovati u Drugom svjetskom ratu. Đeda po majci, švercera duvanom, rat je zatekao u zatvoru; Nijemci preuzeli zatvor i on, greškom, sa političkim zatvorenicima ostao u "bajboku" sve do 1944. godine. Do početka devedesetih godina svi su se hvalisali kako su im đedovi bili partizani; onda su počeli da pričaju kako su im đedovi bili četnici. Ja sam uvijek saginjao glavu i prećutkivao temu rata, jer moji preci nisu bili ratnici. Riješio sam da to ispravim i da moja djeca i unuci (ako stignem da ih imam) ne saginju glavu kad se o ratu bude pričalo. Da pokušam skratiti ispovijest. U najkraćem, muški sam ratovao.

    Uvijek mi je, za vratima u kući, bio spreman ranac i puška. Često su me dizali u tri-četiri sata ujutro: pukla linija na Nišićima, treba stabilizovati poljuljane položaje na Goraždu, neophodna ispomoć na Sarajevu, primijećeni pokreti neprijateljskih snaga u Žepi, pada Trnovo" Jedini sam u jedinici, od nas sedamdesetak, imao čin rezervnog oficira. Pored načelnika stanice jedini sam bio fakultetski obrazovan. Za inspektore, u "nedostatku kadra", imenovani su metalostrugari, za komandire policajci-kursadžije, za pomoćnike komandira šumari" A ja, gdje su se god gubile glave bio sam prvi. Svima je odgovaralo da zaginem, jer sam potencijalno ugrožavao njihova "teškom mukom" stečena radna mjesta. I tako tri pune godine. Čak sam permanentno vođen u statusu rezervnog policajca, jer su se bojali ako budem primljen u stalni radni odnos da ću, jednog dana, lupiti šakom od sto i tražiti tretman adekvatan mome zvanju i obrazovanju. I tako sve do 1995. godine. Nakon što sam, nekoliko puta, jedva izvukao živu glavu u borbi, postalo mi je jasno da sam "persona non grata" jer nisam član SDS-a. Kud ću, šta ću, ne može Gospod Bog ni mene paziti non-stop, ima i drugih u opasnosti!?

    Jednom na TV-u pročitah telop (oglas) da se traže novinari sa fakultetom društvenog smjera na SRT-u. Jedva mi u stanici dadoše slobodan dan da odem da se prijavim na konkurs. Kad tamo, ja jedini prijavljeni kandidat. Nemadoše kud, primiše me na probni rad na mjesec dana. Radio sam vremensku prognozu. Dopalo im se kako radim. Mislili su da će biti problem da iz jedinice dobijem otpust za radnu obavezu. Hee, heeee, u stanici jedva dočekaše da me se riješe. Mnogi od njih su rekli kako su tek tada "prodisali". I tako, desi se kuriozitet možda i nezapamćen u istoriji ratovanja: u rat sam ušao sa činom rezervnog oficira, pošteno i muški ratovao, bez degradiranja, a iz ratne jedinice otišao sa "činom" rezervnog policajca! I samo još ovo o ratu: i sva tri mi zeta učesnici su rata. Najstariji je poginuo u borbama oko Rogatice, a sin mu je danas heroinski zavisnik. Druga dvojica su u Americi. Jedan je legalno iselio (za sva vremena naravno) skupa sa sestrom i moja dva sestrića, dva bića koja sam, poslije svoje djece, najviše volio na cijelom svijetu. I drugi je zet, takođe demobilisani borac, u Americi. Ilegalno tamo boravi, zarađuje koru hljeba da bi mogao da školuje izuzetno nadarenu djecu. Sve rečeno je živa istina, živa k'o živa rana. Tako mi Bog pomogao! A vjerujući sam čovjek.

    Elem, obreh se ja na SRT-u, studio Pale. Pokojni Ilija Guzina, direktor, otvoreno je protežirao Hercegovce. Takvi su oni, hercegovci: dobri Srbi, dobri ljudi, a pomažu jedan drugom čak i kad ne govore. A ja? Ja opet ni kog' s lijeva ni kog' s desna. Ipak za tri godine sam od novinara-saradnika II (najniže zvanje u novinarstvu) napredovao do samostalnog urednika (jedino više zvanje je komentator). U novinarstvu se zvanja dobijaju slično kao činovi u vojsci: dobijate ih redovnim ili vanrednim unapređenjima. Bila su to burna vremena i jasno je da su se zvanja sticala mnogo brže nego u mirnim vremenima. Novinarski sam pratio događaje od najvećeg entitetskog značaja, sjednice Vlade RS i zasjedanja NSRS. Vodio sam i uređivao informativno-političku emisiju "Srpska danas" i "Hronika Srpskog Sarajeva" te, bez ikakve štele, veze, i korupcije, zahvaljujući isključivo ličnim kvalitetima, bio planiran za urednika "Trećeg dnevnika".

    Tada Biljana Plavšić i Milorad Dodik preuzimaju vlast od Radovana Karadžića. Meni se nudi da idem u Banjaluku da uređujem "Banjalučku hroniku". Odatle mi "stižu glasi" da me smatraju "Radovanovim piskaralom" i da tamo neću biti dobro došao! Čuj ja Radovanov novinar a nikad nisam bio ni član SDS-a! ? Čak sam progonjen od SDS-ove političke oligarhije!

    Već godinama sam bio odvojen od porodice. Djeca, žena i roditelji u Rogatici ja na Palama. Otac već ozbiljno bolestan. U to vrijeme dobih ponudu od "Radio Rogatice" za radno mjesto glavnog i odgovornog urednika. Što bi rekao Đole Balašević: "zamislih se nad životom, rekoh sebi: Kući stari moj. " I pogriješih! Grdno pogriješih! Grdno da grdnije ne može biti!
    rogatica_politika- 25531 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (0)

    Nova Knjiga o Milutinu (1)


    Zoran Janković
    Srpske sloge 27.
    73220 Rogatica
    Tel: 066/379-602
    E-mail: zoranjanŽspinter. net
    JMBG:1410967173255
    Br. l. k. 04ESA2231
    Rogatica, 06. 11. 2010. godine

    Boračka organizacija RS
    (n/r predsjednika Pantelije Ćurguza)
    Краља Алфонса XIII бр. 1
    Бања Лука,
    borackaŽgmail.com
    Телефони: 051/211-726; 218-139
    Факс: 051/ 211-825


    PREDMET

    Otvoreno pismo, molba da saslušate riječ-dvije ("da sasluša ka' da bi pomoga"") i da mi, naravno, odgovorite


    Poštovani gospodine Ćurguz,

    Molim Vas da, prije čitanja ovog pisma, pogledate video klipove sa navedenih linkova koji će Vas dobrano uvesti u predmetnu problematiku:









    Borac sam otadžbinskog rata. Muški odratovao tri pune godine (malo li je! ? ). Dva puta u borbama ranjen. Da, naglašavam u borbama, jer znate pod kakvim je sve okolnostima, tih dana i godina, bilo ranjavanja. Jednom me raniše naši ("prijateljska vatra") a drugi put njihovi. Srećom, oba puta lakše i bez posljedica, ako zanemarim geler u glavi. Borio sam se na više ratišta nego što ih prosječan borac Rogatičke brigade zna nabrojati. Prvi put u životu (zvanično) se pozivam na ove činjenice i tražim da budem pažljivo slušan. Ne saslušavan nego slušan. Tačnije čitan i pročitan. Jer saslušavanja su i bila posljednja kap u čaši, motiv da Vam se obratim. Profesionalno sam piskaralo (novinar) pa ću problematiku prezentovati na, nadam se, interesantan, "pitak" i lako čitljiv način.

    Dio ovoga što ću reći, znam to, neće se ni Vama dopasti. Neka neće. I ne pišem da bi Vam se dopalo, nego da bi predočio istinu. Surovu, golu, i neveselu. Onakvu kakav jeste trenutno život moje porodice. Pa neka 5% napisanog i bude rezultat pristrasnosti, jer svako od nas pristrasan je kada govori o sebi; "bacite niz vodu" tih 5%; ostalih 95% je cijela-cjelcata istina.

    Nisam nikad podnio zahtjev za kategorizaciju. Ne znam u koju kategoriju bih sebe svrstao. Ne zato što sam junak nad junacima ili namćor-lik, već što su, u mojoj ratnoj jedini (Policijska stanica Rogatica) status "borac prve kategorije" stekli ljudi koji su cio rat proveli u pekari; tajkuni koji su se bavili trgovinom (čitati švercom) i bacali nam (da, bacali kroz prozor automobila kao paščadima) po "šteku veka" kad bismo polazili u akcije, magacioneri, "ćate" svih profila i konfiguracija i ko zna ko još sve ne! "A zašto vi te ljude niste prijavili u okviru revizije boračkih statusa", reći ćete Vi sad meni? Nisam, jer nema šanse da ispravim i tu "krivu Drinu". Dovoljno ih već pokušavam ispraviti i na dovoljno vjetrenjača sam-samcijat jurišam; ove ostavljam Vama. To Vam je posao, na kraju krajeva. Ako hrabrosti imate. A moralo bi da imate jer (čujem) bili ste dobar borac u ratu. Mada onda je bilo mnogo lakše, tačno se znalo ko je neprijatelj i dušman. A sada, sada, sada, sada ću se ugristi za jezik i nastaviti dalje da pričam pretposljednju započetu misao. Posljednju ću prećutati. Dakle dalje: status "boraca prve kategorije" (i pripadajuće prinadležnosti) u Rogatici imaju majke visokih policijski službenika, žene tadašnjih funkcionera SDS-a, kotlokrpe koje su, navodno, prale vojničke kazane i gotovile hranu, a u stvari, naveče, odlazile kući sa kravljim plećkama i butovima mesa na leđima, dok smo mi na linijama "tukli" kravlja vimena u (pre)rijetkoj riži; kao da je krava od svih dijelova tijela imala samo vime i trbušinu! ? "Borci prve kategorije" su i ratni profiteri. Kao i dr-kadžije koji su rat presmrdili u kriznom štabu, ufitiljeni u nove uniforme, "mlatili" konzerviranu šunku i kompote i je*avali nam žene dok su nama kosti trunule u memljivim rovovima. "Borci prve kategorije" su i tjelohranitelji ovih faca, napirlitani foleri i pozeri koji su paradirali u novim i opeglanim uniformama, sa sve "rejbankama" na nosu bauljali i po najoblačnijem danu (šta li će im taj mrak na očima! ? ), nakićeni najnovijim "motorolama" sa eksternim mikrofonima ("Ide lola, viri "motorola"" pjevalo se), naoružani arsenalom dovoljnim za jedan ojačani vod: nitrogicerinkama, pumparicama, tompsonima bez kundaka, koltovima" Što reče jedan moj kuražan saborac jednome od njih:

  • "Komšo, imam onu jednu lijepu, malu "bošovu" brusilicu, još i nju da zakačiš, dobro bi ti stajala, baš bi dopunio arsenal"!

    U mojoj jedinici odlikovan je načelnik stanice. I on je borac prve kategorije. Ne znam kojim ordenom jer je to urađeno "šumovlakom", iza naših leđa. I, uopšte, i ne razumijem se u ovo naše ordenje, ni ja ni ovi oko mene što su bili. Jer kakvo je to ordenje koje dobiju, listom, svi poslanici u Skupštini i druge političke jajare, a borci na liniji jok! Inače i trebalo je načelnika stanice odlikovati, bio je izložen velikoj opasnosti da mu se prevrne (kradeni, muslimanski) automobil dok se velikom brzinom udaljavao prema Srbiji. I to svaki put kad bi se pripremala akcija. Njegov (hitni) odlazak za Srbiju uvijek nam je bio znak da ćemo uskoro nagrabusiti. Da, da, mogla ga je probosti i kradena muslimanska krava, bile su strašno unezvijerene tih dana, nepomuženih vimena i izbezumljene pucnjavom.

    Od sedamdesetak pripadnika jedinice ne više od tridesetak išlo nas je na ratišta, ostali su bili lopovi, paraderi, puleni, rođaci i načelnikova raja. Oni su krali i šakom i kapom dok smo mi ma znate Vi sve rečeno. Možda i bolje i više od mene. Uglavnom eto-zato nisam podnio zahtjev za kategorizaciju; nema tu kategorije u koju bih sebe svrstao. Zajedno sa naprijed opisanima neću. Neću sa njima u isti stroj. Nisam htio onda, neću ni sada. Neću i tačka. Jer ako su oni "borci prve kategorije" ja uopšte nisam borac! Ček, ček, ipak jesam, ima kategorija za mene i slične meni. Kategorija se zove magarac!!!

    Nije mi žena bila prevodilac kod SFOR-a. Smatrao sam to saradnjom sa okupacionim snagama. Vaučere uzeo - nisam. Ni ja ni niko iz moje porodice. Nisam ja bio plaćenik, pa da neko smatra da me je isplatio za "obavljeni posao". A i nisam ni jeftin da mi moju krv i meso država plati nekakvim tamo "Potemkinovim selima".
  • Idi na stranu - |1|2|