fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-RAZMJENA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

razmjena- 97663 - 28.10.2016 : Damir Mostar - best (0)

Razmjena


Sergej Bjelović je ubijen u centru 2, u međusobnom obračunu HOS-a u raspodjeli ratnog plijena. Znao sam ga prije rata i volio se kurčiti, sve dok ga jednom na Rudniku iza škole na igralištu Bobo nije prebio kao kakvu pičku. Družio se prije rata sa rajom iz Centra 2, Ćufijem, Batom, Nešom Debelim, Borišom. Ja sam ga znao i sa utakmica Veleža, bio je redovan sa Red Army. Sve u svemu, ko se mača lati od mača će poginuti, tako je bilo i sa njim.
razmjena- 97607 - 28.10.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

(09.07.1992) Najveći otkup u ratu


Opšte je poznato da se u toku rata za novac moglo kupiti sve, pa čak i život svojih najdražih. Ono što je do sada meni poznato, najviše novca za otkup srpskih civila dobio je Bjelović Sergej, rukovodilac vojne policije HOS iz Mostara. Nakon što je uhapsio Vučjak Svetozara i njegove supruge u njihovom stanu 9. jula 1992. u Mostaru, i mučio ih u zatvoru, Vučjakovi su prebačeni na mađarsku granicu uz kauciju od 30. 000 DM koju su platili njihovi sinovi.
razmjena- 86759 - 23.09.2013 : Tijana Njemacka - best (14)

U potrazi za ocem


Rat smo dočekali u posjeti kod majčine sestre. Hvala Bogu na tome, tako smo se zatekli na našoj strani. Tamo smo bili mama, moja malena sestrica i ja. Memljivi podrum, stalni mrak, detonacije i haos... Mi svi zajedno, i jedni i drugi i treći. Ponekad nismo znali ni da li je dan ili noć, koliko će sve to da traje i šta slijedi...

Tako je bilo neko vrijeme, sve dok nas žene i djecu nisu potrpali u prepune autobuse koji su išli na Pale. Tamo nemamo nikoga, zbunjeni i sa zebnjom nastavljamo ka Srbiji. Sestra i ja, obje malene, nismo ni svjesne stvranog stanja i šta se to dešava oko nas. Meutim, mamine uplakane oči i briga na njenom lijepom licu su unosile strašan teret u djetinja srca i tako da smo dobro znale da nešto ne valja i da se dešavaju strašne stvari. Uskoro stiže odgovor na ovo naše pitanje: neki ljudi su odveli našega tatu, dedu i sve ostale...

Zašto tatu? Zašto moga dedu? I gdje? Svijet se rušio tu, u ratu nezahvaćenoj Srbiji. Ljuljali su se naredni dani gore nego ona bušna tetkina zgrada od silnih detonacija. Do nas uskoro stiže informacija da je tata zatvoren sa ostalima, da je njeogova krivica teška i da on neće živ izaći iz tog pakla. Drugim riječima, ne treba da ga tražimo!

Poslije prvobitnog šoka mama je spakovala nešto naših krpica i odlučila da se mi vraćamo u HadžiĆe jerr je morala nešto preduzeti. I tako, vratili smo se da ne bi bili na teretu rodbine a mama je u svom tom haosu vodila svoju bitku za nas, za našu sreću i našu porodicu. Svuda je pitala, tražila ali je uvijek dobijala isti odgovor. Tata je civil odveden od kuće, on nema prednost za razmjenu, idu prvo zarobljeni borci pa tek onda ostali. Drugim riječima, govorili su joj da nema nikakve šanse i da ne treba ni da pokušava.

Međutim, moja mama se nije tako lako predavala. Tražila je pod kišom metaka i granata način da dođe do neke informacije ili pronađe neku mogućnost. Uskoro, više ne znam kako, došla je do spiska sa imenima muslimana koje bi razmjenili za tatu. To su uglavnom bili mrtvi. Ona bi se raspitivala a odgovorti isti:

  • "Ne pitaj za njih, ne traži te ljude ako ti je mila glava!"

    I tako, nekoliko puta, a mi kući čekamo i nadamo se da će mama pronaći nekoga koga oni traže i da će tata uskoro doći.

    Konačno, razmjenjeni su i prvi ljudi ali ne i moj otac. Najprije su došli starci i bolesni. Sa njima su stizale i užasne priče kako našem tati nema spasa.

    A moja majka, nježna i sitna žena, bila je u nesreći velika i snažna. Nije popuštala nego je i dalje tragala za načinom da razmjeni oca. Išla je u Kiseljak, raspivala se, potom u katoličku crkvu, pa i u merhamet, čini mi se u Kreševu. Tražila je muža, on Srbima ne valja, muslimanima je omražen, ali je njoj bio najdraži i najvažniji, stub naše sreće i naše porodice. U svom tom ratu i mi smo vodili svoj rat, ali smo uvijek nekako vjerovali da ćemo ga dobiti. U Merhametu su joj rekli da se smiri i da ide kući djeci. Mlada, lijepa i uz to Srpkinja, ne daj Bože da ko sazna.

    Tekao je već treći mjesec od početka rata, ali je još uvijek bilo onih koji su u svom tom užasu ostali ljudi. Već na kraju snaga, mama sreće dva čovjeka, oni iz mješanih brakova i uvezani sa svima. Hodali su svuda i ko zna čime su se sve bavili. Jedno od zanimanja stvorenih u ratu je bilo i spasavanje stanovništva za debelu lovu, ali je bilo mnogo teže izbaviti nekoga iz logora. Hm, izgleda da im je to bio izazov...

    I tako, na Aranđelovdan uveče, jedan hladni, snježni Aranđelovdan, šest mjeseci nakon zarobljavanja moj otac je kidnapovan iz zatvora. Ni sam nije znao šta se dešava, pomislio je da ga vode u smrt a ustvari su ga doveli mami koja ga je čekala na Kobiljači. Platili smo ga njemačkim markama, a kasnije smo se često šalili da i nije baš previše koštao.

    Za sestru i mene rat više i nije bio tako strašan: podrumi su bili sjajni, poput najluksuznijih hotela, a na detonacije smo ubrzo oguglali pa nam ni one nisu smetale. Sve nam je bilo dobro kada je naš voljeni otac bio tu, a sreći nije bilo kraja kada smo svo četvero bili na okupu. Na mamino lice se vratio osmjeh, a njene nježne ruke su ponovo bile poput svijetla i Sunca. Tata je išao na liniju a ja sam znala i bila sigurna da će nam se ponovo vratiti. I doista, tako je i bilo!

    * * *


    Ovim mojim pisanjem sam željela da na ovoj stranici, gdje se trudite da se naši borci ne prepuste zaboravu, pomenem i mog prvog i najvećeg heroja moje porodice - moju divnu mamu. Ona je jedna od onih hrabrih žena koja je bila sprema da se bori za sebe i svoju porodicu, sa ili bez puške u ruci. Poslije nje, sa velikom ljubavlju i ponosom u srcu nosim beskrajnu zahvalnost svim našim borcima koji su sačuvali moje djetinjstvo, moju glavu kao i moju čitavu porodicu. Od toga je sve i počelo - čovjek daje i zadnji atom snage, pa čak i svoj život za spas svoje porodice. U borbi ne posustaje samo zbog toga što misli na svoju djecu i sve one koje voli, a čiji životi zavise direktno od njega.

    Pozdrav svim korisnicima sajta i nadam se da nisam bila baš neki veliki davež jer nismo baš svi talentovani za pisanje!
  • razmjena- 86427 - 18.08.2013 : Mali Muharem Sarajevo - best (5)

    Elita je u Sarajevu sakrila svoju djecu!


    ...ili kako se u ratu bježalo iz Srajeva...

    Rat je rat kažu ljudi, ali nije baš tako. Tako je možda u nekim poštenijim i sretnijim zemljama nego što su ove novonastale raspadom Jugoslavije. Dok su u 2. svjetskom ratu sinovi svjetskih i slavnih političara u prvim redovima ratovali i branili svoje zemlje i narode, kod nas to nije bio slučaj. Među herojima svojih naroda su se našli ljudi budući američki predsjednici kao Kenedi, Buš stariji, svi Ruzveltovi sinovi, sin Staljina Jakov i mnogi drugi, a mnogi znaju i da je Čerčilov sin Randolf služio kao specijalac u borbama sa Romelom u Libiji, a takođe bio i u vojnoj misiji u Jugoslaviji 1944. Glave i onih najistaknutijih se nisu štedile.

    Kod nas su ratovi rezervisani za sirotinjske sinove, bez "zaleđine i pokrića". Na Željkovom sajtu smo se načitali raznih priča o srpskim ratnim profiterima, onima koji su za novac, hranu ili rodbinsko-partijskim vezama otkupljivali svoje "smjene" na frontu ili se "uhvatili" sigurnosti zaleđine u Srbiji i Beogradu, ali ova tema nije jače obrađivana kad su muslimani u pitanju.

    Toga ne da je bilo na tzv. "našoj" strani, nego je to bilo pravilo i praksa koja se nije napustila do zadnjeg dana rata. Već nakon što je UNPROFOR u julu 1992. preuzeo sarajevski aerodrom počelo je bjesomučno izvlačenje "elitnih kadrova" ličnih prijatelja Alije Izetbegovića iz vrha njegove stranke i vlasti zajedno sa porodicama. Njihov primarni zadatak je bio da organizuju diplomatsku mrežu i prikupljanje sredstava za rat. Kao nagradu za tu aktivnost dobijali su privilegiju izvlačenja porodica koje je UNPROFOR zamalo sa kućnih vrata kupio i sigurno dovodio do aerodroma gdje su avionima izvlačeni vani.

    Već do kraja 1994. može se reći da ni jedna porodica niti sin istaknutog muslimanskog političara nije više živjela u Sarajevu niti se borila, sa nekoliko izuzetaka koji su mogu pobrojati na prste jedne ili dvije ruke. Govorimo o grupi od barem desetak hiljada ljudi...

    Postavlja se naravno i pitanje kakvu je to sudbinu muslimanskom narodu namijenilo njegovo vlastito rukovodstvo kada su se tako zdušno "isparavali" iz Sarajeva?

    Dok su kadrovi iz državnog vrha uglavnom pobjegli u svjetske prijestolnice tipa Berlina, Beča, Rijada, Kuala Lumpura, Minhena, Londona, Vašingtona i tamo namjesto na front svoju djecu poslali na prestižne fakultete, pokupovali im nekretnine i otvorili firme, dotle je vojni vrh porodice i djecu uglavnom izvukao u Hrvatsku gdje su živjeli kao gosti Hrvatske vlade i brčkali stražnjice u moru u bivšim BH radničkim odmaralištima i vladinim vilama, dok su sirotinjska djeca zarađivala "krvave gaće" po gudurama i bogazima.

    Sloj prijeratnih i ratnih bogataša je napustio Sarajevo sa porodicama mjesecima prije rata i svoj kapital uglavnom prebacio za Sloveniju, Hrvatsku i Češku, gdje su u ratu nastavili sa poslom kao da se ništa ne događa. Običnim smrtnicima je preostalo da se po uzoru na svoje "lidere" sanalaze kako su znali i umjeli, tako da je 1994., a posebno 1995. godine, postala stvar prestiža, a bogami i fizičkog opstanka za neotvrdlu gradsku djecu, da ti se dijete "ispali" iz Sarajeva kako se tad govorilo.

    "Ispaljivanje" iz Sarajeva se uglavnom vršilo putem tunela na Butmiru u kasnim noćnim satima, a za što se plaćalo cca. 2000 tadašnjih njemačkih maraka. U Hrasnici se plaćalo po 1000 DEM za prevoz ka Splitu ili Zagrebu, i postojao je čitav niz "prevoznika" koji su se time bavili.

    Ne treba biti pametan pa tu prepoznati lični interes i tadašnje vlasti i pojedinaca.

    Za Srbe koji su se razočarali u gorku ratnu stvarnost Sarajeva, ili spašavali glavu postojao je način da odu iz grada na srpsku stranu za što se plaćalo i po 5000 DEM raznim bandama na objema stranama koje su se time bavile. Pozivam ih da se jave i ispričaju kako su "oguljeni" i "oljušteni" da spasu glavu.
    razmjena- 84659 - 28.04.2013 : Sokolac Sokolac - best (1)

    Razmjena preko Ilidže


    Ispovjest jednog muslimana, inače moga poznanika, u vezi toga kako je tekla razmjena i ko je kontrolisao istu. Napominjem da nemam ništa protiv što su srpske vlasti sa Ilidže omogućavale izlazak iz Sarajeva, čak mislim da je to i pohvalno.

    Trgovinu u Delminijumu sa Srpske strane je kontrolisao Tomo Kovač. Bez njega nije ni muha mogla proći. Znam da je imao tal sa Marićem, komandantom HVO-a. Kovač je držao i Kobiljaču.

    Ja sam imao priliku sa jednim jaranom na Stupu da otpratimo jednu komšinicu na konvoj u organizaciji Karitasa. Upoznala nas sa nekim velečasnim Antonom i kaže nama Anto ako želimo da sjednemo u autobus-sutra smo u Zagrebu. Ja onako iz zezancije kažem:

  • "A uniforme, kako ćemo u njima?" - upitah ga ja.

  • "Sjedi u autobus, zoveš se Ivan, staviću te na spisak i neće te niko pipnuti-sve je dogovoreno sa Kovačem i Unkovićem na Ilidži" - kaže mi Velečasni.

    Često sam se poslije toga pitao što ne sjedoh u taj autobus. Pravo da ti kažem, bilo me strah da me ne istovare Srbi. Poslije sam saznao da su imali pratnju policijskog golfa sa Ilidže sve do Kiseljaka. Sad bih bio u Švedskoj i dobio njihovo državljanstvo. Imam tetka u Švedskoj koji bi mi regulisao sve. Sada je kasno.
  • razmjena- 84597 - 26.04.2013 : Sokolac Sokolac - best (1)

    O razmjeni civila u Sarajevu i još ponešto


    Ovo je svjedočenje Nermina Uzunovića Šoka, koji je bio jedan od Jukinih "pomoćnika". Ovaj iskaz je dao na ispitivanju u MUP-u koji je poslije objavljen na inernetu.

    RAZMJENE: Ja sam radio razmjene. Bio je u policiji jedan načelnik, Nermin, on je među prvima zarobljen na Palama kao policajac. I mene Juka zaduži da sa njim radim razmjene. To je sve trebalo biti legalno, preko policije. Taj Nermin meni da papir sa adresama, koga dajem a koga uzimam, da mi gorivo i putni nalog. Odem na adresu, neki ljudi nisu ni znali da će biti razmijenjeni, natovarim ih u kola i idemo na Butmirsku kapiju ili na Bristol. Tu stanem, zovem četnika stanicom, a oni mi dovedu muslimane. Nakon jedno pola godine ispostavilo se da je taj Nermin uzeo pare i da je zbrisao. Tako sam razmijenio i brata Zorana Milanovića: on je bio zarobljen na Kuli jedno mjesec i po, sa porodicom, i onda sam ja dobio nalog da idem po njih. Za njega sam odveo dvoje Srba s Višegradske kapije. Oni prvo govorili da neće da idu, ja im lijepo objasnio da njih dvoje mijenjam za troje Srba, pokazao im papir koga treba da uzmem i još im rekao da Zorana znam još iz osnovne škole - on bio odlikaš i pomagao mi. I dužnik sam mu. Onda ih povedem, dođem do naše rampe, zovnem stanicom četničku stranu i oni me pitaju koga vodim. Ja kažem i odmah kažem i koga primam. Oružje ostavljam na rampi i samo s ljudima u autu vozim se do prve krivine, gdje je njihov bunker. Tu stanem, izađem, ruke stavim na auto i ne mičem dok me ne pretresu. Onda sjednem i čekam 15-20 minuta dok četnici ne dovedu moje. Oni sve sa mnom lijepo - hoćeš popit, hoćeš pojest, ja neću ništa, samo čekam i gledam. Znam da me znaju, ali sve je stvar petlje. Tako sam razmijenio 120-130 ljudi. Najveći je rizik bio kad oni nekog daju a nikog ne traže, ali onda rizikuješ zbog onih koje dobijaš. A, i šta znaš, možda je neko drugi njima isporučio šta su tražili.

    JUKIN ODLAZAK IZ GRADA: Kad je Jukina žena Žaklina ranjena, naša je baza žestoko granatirana. Ranjena je i njena rodica Sanja. Žaklina je imala teške rane i Alija je Juki omogućio izlazak i to tako da i Juka ide. Ja sam ih ispratio: bio sam s njim u Predsjedništvu taj dan kad je krenuo. I nije mu bilo drago što ide. Rekao mi je: "Šok, ja ću se vratiti. Neće dugo vremena proći. " Nudio mi je, kad je pošao, da preuzmem bazu. Ja nisam školovan za sastanke i nisam to htio da preuzmem. Rekao sam mu: imaš brata kojeg ne voliš, ali ga postavi za komandanta. Njegov brat Mustafa, Mute, preuzeo je bazu.

    SAM NA GRBAVICI: Prije rata sam imao tamo prijatelje, neki su bili u policiji pa me tako mlatili, a onda smo u ratu bili isto - samo na različitim stranama. Čujemo se, kažu: dođi, ali bez oružja. To su bili dosta jaki ljudi tamo, mogao sam im vjerovati. Znaš, oni su ti imali taj sistem komande. Evo, ja sam dva puta prelazio na Grbavicu i vraćao se a dlaka mi s glave nije zafalila. Nije nikakva tajna: mi smo bili u redovnom kontaktu s njihovim lokalnim komandantima, s Radetom Pržuljem, koristili smo to kad nam je trebalo da razmijenimo neke informacije.

    DOLAZAK NA IGMAN: Prvo je gore došao Juka, onda smo izlazili mi. Išli smo preko piste i bez oružja. Skupilo nas se oko 250. Ja sam bio malo u gradu, malo gore. Prolazilo se uz dogovor s četnicima jer je njihova linija išla krajem piste: čuješ se stanicom, kaže ti prođi ili ti kaže nemoj. Ali, kad se najavim onda nema veze što su cijevi uperene - prolazim i znam da neće pucati. Znaju i oni: mogu me ubiti, ali treba i svojima položiti račun. Mi smo i sa HVO-om imali dobre odnose, zato smo imali i njihove iskaznice. Ja sam dva puta išao s Jukom da se on vidi s Jasminom Jaganjcem: sastajali su se u kafani "Hajduk".
    razmjena- 69683 - 22.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (25)

    Zločin nad zločinima - sloboda kretanja


    U zapadnim zemljama se mnogo insistira na slobodi govora, pravu svakog normalnog čovjeka da kaže što misli i osjeća. Ovo i jeste jedno od osnovnih prava svakog ljudskob bića, i države u kojima nema ovih sloboda ne zaslužuju nikakvo poštovanje.

    Međutim, sloboda kretanja, tj. pravo svakoga da ode gdje želi je još veća i važnija sloboda, koja se u savremenim civilizacijama podrazumjeva pa se o njoj mnogo i ne govori.

    Uprkos tome, čak ni UNPROFOR i njegovi naredbodavci, u Bosni nisu poštovali ovu slobodu. Za razliku od Republike Srpske, iz koje su muslimani (uglavnom) mogli da idu gdje god hoće, muslimanske vlasti nisu dozvoljavale napuštanje Sarajeva i ostalih gradova.

    Da je kojim slučajem Zapad insistirao na ovoj slobodi broj civilnih žrtava u prethodnom ratu bio neuporedivo manji!

    Zahvaljujući propustu Zapada, ratni huškači i profiteri u Bosni su izmislili novu "industrijsku granu" - trgovina ljudima!

    I na srpskoj, i na muslimanskoj strani su postojale organizacije poznate pod nazivom "Razmjena" koje su i najveća sramota prošlog rata! Čak sam i ja sa njima imao jako bogato i neprijatno iskustvo.

    Poznati su mi slučajevi gdje su pojedine porodice prodavale stanove i kuće da izvuku nekoga iz Sarajeva. Profit koji je donosila trgovina civilima je bio ogroman, pa su ovaj biznis kontrolisale najviše vlasti sve tri zaraćene strane.

    Veoma često je i UNPROFOR je bio posrednik u razmjeni, pa su njegovi pripadnici jako dobro zarađivali.

    Da je kojim slučajem Zapad insistirao na slobodi kretanja, broj žrtava u prethodnom ratu bi bio bar za 30% manji! Međutim, UNPROFOR u Bosni je slijepo podržavao muslimansku politiku, koja je bila bazirana na prinudnom očuvanju multietničosti u Sarajevu.

    Mnogi tvrde da je Sarajevo bio "otvoren grad" njega bi napustili i Srbi i muslimani!

    Idi na stranu - |1|2|