fix
Logo
fix
Nalazite se na Najljepse-RATNE
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

ratne- 98177 - 16.11.2016 : Zoka Bijeljina - best (26)

Priča o Milanu i Milici


Milan je upoznao Milicu na nekom od školskih izleta na Vrelu Bosne. Bila je to dječija ljubav koja je prerasla u onu pravu, iskrenu. Milica je ostala na Grbavici, rat ih je razdvojio. Ali ni jedan rat ne može da uništi ljubav.

Često ode do nje, čim ima malo slobodnog vremena. Prije dva mjeseca, kada su bili posljednji put zajedno, dogovorili su se da nastave studiranje u Novom Sadu. Često se čuju preko vojnih veza. Jutros mu je rekla da ima radosnu vijest za njega. Nastupilo je primirje i za nekoliko dana treba da se otvori plavi put preko aerodroma.

Tog dana, kada je krenuo, drugovi iz jedinice su mu poručili da ostane dva-tri dana duže oni će da ga pokriju kod komandira jer je bilo primirje. U autobusu je sreo Draganu, koja nikada nije krila da je zaljubljena u njega. Sad mu je to govorila onako u šiframa. Ali jednostavno on je previše volio Milicu.

Dolaskom na Grbavicu odnio je vojničke čizme na popravak, kod Janka obućara kome je drug sa Ilidže poslao da mu ih popravi. Janko je znao za njega i Milicu i kroz šalu mu reče:

  • "E, Milane da ne dođe mi bi ti Milicu udali, imamo jednog Japanca dobrovoljca"
  • "Imamo i mi na Ilidži jednu garavu iz Francuske" - odgovori Milan kroz smijeh.

    Na ogledalu, koje je visilo na ulazu u radnju i koje je za čudo bilo čitavo a vjerovatno i jedino čitavo staklo na Grbavici, ugleda Milicu. Istrča na ulicu i pođe joj u susret. Milica kad ga ugleda, potrča prema njemu. Smijeh na njenom i njegovom licu je pokazivao ogromnu sreću. Dva mjeseca nisu bili zajedno.

    Tišinu maglovitog proljećnog jutra prekinu jedan jedini pucanj. Milan je već držao Milicu za ruke. Na njenom licu se pojavi bolan grč. Pade mu u zagrljaj, nesvjesna da je pogođena. Smijeh na licu prvo zamjeni izraz čuđenja, koji lagano poče da prelazi u bolan grč. Pade na asfalt izrovan kraterima granata. Milan pade preko nje. Po asfaltu poče da se širi tanak mlaz krvi i Milan svati šta se desilo.

  • "Mi... Milane" - teško je progovarala - "Lju... ljub...avi..."

    Podigao je u naručje. Još jedan pucanj se prolomi Grbavicom. Milan pade pogođen u nogu. I dalje je grčevito povlačio Milicu ka zaklonu.

  • "Tru... trudn...a sam!" - reče Milica.

    Tanak, pjenušav mlaz krvi joj krenu iz usta. Ljubeći njene krvave usne, Milan primjeti smješak na njenom licu. Glava joj lagano klonu, a oči se ztvoriše. Posljednji put udahnu, držeći Milana čvrsto za ruku.

    Iza jednog ugla sve je to posmatrala Dragana.

  • "Miliceeeeeeeee!" - Prolomi se krik Grbavicom - "Aaaaaaaaa!"

    Ono ogledalo u kome je ugladao Milicu, puče i sasu se lavu ironije, a tolike detonacije mu nisu mogle ništa.

  • "Aaaaajjj... " - i dalje je jecao Milan. U jednom momentu se okrenu u pravcu ispaljenja, rastrga košulju na prsima i povika:

  • "Ubij, ubij i mene!" - isturajući svoja gola prsa - "Pucaj!"

    Vidjevši to, Dragana potrča i baci se na Milana. U tom momentu začu se još jedan pucanj, ali Dragana je bila brža, spasila je Milana ali biva pogođena u lijevu ruku. Vidjevši šta se dešava, srpski vojnici otvaraju vatru u pravcu neprijatelja, jedan transporter prilazi i štiti ranjene pucajući preko Miljacke.

    Vijest ze brzo proširila Grbavicom. Srpski vojnici, čuvši za pogibiju Milice, otvaraju vatru po neprijatelju. Mnogi od njih su bili potajno zaljubljeni u nju. Zoka je uprkos izričitim naredbama komandira da to ne smije da uradi ispalio nekoliko granata iz tenka u pravcu zgrade iz koje je najvjerovatnije pucao snajperista, rizikujući da bude najstrožije kažnjen.

    Sljedećeg dana, u svim svjetskim medijima se pojavila vijest da su Divlji Srbi ponovo prekršili primirje. O velikoj ljubavi, nasilno prekinutoj, nije bilo ni riječi, iako su pojedini novinari svojim redakcijama uredno proslijedili tužnu priču sa Grbavice.
    ***

    Prije nekoliko godina sam od jednog druga čuo da je Milan oženio Draganu. Imaju tri sina i kćerku Milicu. Kažu da je Dragana poslije trećeg sina rekla da će da rađa sve dok ne rodi Milicu.
  • ratne- 97030 - 28.08.2016 : Duško Babić - best (0)

    Pjesme srpskog soldata


    Noćas je ploča s očevog groba
    letjela zrakom kao perce,
    i neka se čudna vatra razli mrakom,
    zemlju otrijebi od zmijskih gnijezda,
    i moćna ruka-neviđena, a poznata-
    sapra sa humke
    grijeh nebrige i daljine,
    zaborava.

    Svu noć me nešto otuda zvalo
    i ljubav lilo po duši,
    k'o otac na Božić nasmijano,
    nešto blaženo,
    svu noć me nečim proziralo
    do dna i dalje...

    Jutros je nešto nada mnom plakalo,
    vode mi dalo,
    u pjesmi ovoj zadrhtalo
    i nestalo.
    ratne- 94311 - 03.11.2015 : Drago Beograd - best (2)

    Izbjeglice u Srbiji


    Vrelo ljeto 2015-te. Okolina beogradske autobuske stanice prepuna izbjeglica iz Sirije, a među njima se nađe i poneki Avganistanac, crnac, Indijac. Oba parka uz samu stanicu su preplavljena njima - neki su razapeli šatore, a neki samo polijegali po ćebadima, to im je vjerovatno sve sto je ostalo od imovine. Smeće okolo, peru se na staničnim česmama, veš su objesili na grane drveća. A vrućina upekla. Poneki od njih sjede i u hladu kafana u okolini stanice.

    Udjem u prodavnicu blizu stanice da nešto kupim, ispred mene grupa Sirijaca se nešto pokusava sporazumjeti sa prodavačicom. Ona im objašnjava, polu na engleskom, polu na srpskom, koliko nešto košta, i da je mjenjačnica preko puta. Kad sam došao na red, ja joj kažem:

  • "Sa mnom možeš da pričaš na srpskom, vidim da imaš malo domaćih mušterija", na šta se ona nasmija.

    Na pijaci Zeleni venac Sirijci se nagađaju sa našim prodavcima za nekakve patike - valja pješačiti ko zna još koliko. A bilo ih je i po Knez Mihajlovoj. Neki su solidno obučeni, neki imaju neke krpe na sebi. Uglavnom su bili mlađi muškarci, ali bilo je i starijih, bilo je i žena (neke zabrađene, a neke baš lijepo izgledaju), djece.

    Uglavnom, prizor je takav da se čovjek kraj autobuske stanice osjeća u manjini. Kako koji autobus naiđe koji vozi ka Vojvodini, oni bukvalno "opkole" autobus pokušavajući da se ukrcaju u njega.

    U početku mi se zgadila sva ta gomila nekakvih Arapa u sred Beograda. Bio je dosta ružan prizor, a onda sam se sjetio jedne proljetne večeri prije 23 godine, kada sam se i sam našao između autobuske i željezničke stanice u Beogradu, koje se nalaze jedna do druge. Izbjegli smo iz Sarajeva avionom "Kikaš", i nakon slijetanja vojni autobusi su nas dovezli do Željezničke stanice. Kada nismo znali da li treba da idemo na lijevu ili na desnu stranu, kada nismo znali ni koji tramvaj treba da uzmemo da dođemo do ljudi kod kojih bi se smjestili prvih dana. A bilo ih je i koji su ostali da prenoće na stanici, dok se ne snađu šta i kako dalje. Beograd je živio svojim brzim životom i tada, kao i danas, a tada smo mi bili "ružan prizor" mnogim Beograđanima koji nisu shvatali šta se zapravo dešava u Bosni i Hrvatskoj i zašto bježimo.

    Od tog momenta sam shvatio da, iako iz drugih podneblja, mnogi od nas dijelimo istu sudbinu sa tim Sirijcima koji se nalaze u Beogradu. Koliko je samo taj prostor oko autobuske stanice primio izbjeglica iz Bosne i Hrvatske 90-tih godina? Koliko je bilo tu izgubljenih ljudi kojima je prvo noćenje van ratne zone bilo upravo na toj stanici!? Koliko nas je upravo na tom istom Zelenom vencu kupovalo nekakve rumunske čizme ili patike nekog lošeg kvaliteta? I koliko je nas po beogradskim lokalima sjedilo do kasno u noć razglabajući da li je bolje aplicirati za iseljenje u Kanadu ili u Australiju, kao što ovi Sirijci razglabaju da li je sigurnije ići na Šid ili na Kanjižu.

    I od tada bih se, svaki put kada sam prolazio pored te djece, osmjehnuo tim izbjeglicama. Iako smo druge vjere, drugačijeg izgleda, iako govorimo različitim jezicima, i mi i oni smo u jednom trenutnku naših života prolazili pokraj beogradske autobuske stanice djeleći slične sudbine!

    Autobuska stanica u Beogradu je imala poseban značaj za nas iz Republike Srpske i Krajine. Koliko je samo tu izbjeglica došlo, koliko vojnika sa ratišta je kroz nju prošlo na putu da posjete svoje porodice koje su se našle u izbjeglistvu u Srbiji. Uvijek mi je bilo drago vidjeti autobus iz Republike Srpske, u početku su to bili nekakvi krševi, polugradski autobusi sa ćiriličnim tablicama. I oko stanice se uvijek moglo čuti ijekavice, ljudi su uvijek nekoga dočekivali ili ispraćali. I uvijek bi se vrlo lako uspostavio kontakt i počele bi zezancije sklone samo nama iz tih krajeva. I danas mi je nekako drago kada vidim autobus iz tih naših krajeva.

    Tačno prije 20 godina su prolazile kolone izbjeglica iz Krajine, sa traktorima, ljudi su spavali po livadama, čekali u redu da dobiju malo hrane i vode. Tada su ti Sirijci to gledali na TV-u, i ne znajući gdje se tačno nalaze Srbija, Bosna, Hrvatska... A danas upoznaše geografiju i putnu mrežu cijelog Balkana, prolazeći kroz njega i nastojeći da se domognu Zapadne Evrope. Vjerovatno tu još ima poneki vozač koji doveze pun autobus izbjeglica od Preševa na dolazni peron u Beogradu, a da je prije 20 godina dovozio izbjeglice iz Knina, Drvara, Sarajeva, putovao preko Koridora i Rače i na tom istom peronu iskrcavao gomilu ljudi koji su sa sobom u vrećama nosili najvažnijih stvari, svoju jedinu preostalu imovinu.

    I zato svi mi, kada prođemo pored ovih izbjeglica ili kada ih vidimo na TV-u, treba da se prisjetimo kako su mnogi od nas bili u sličnoj situaciji! Znamo kako su nedavno postupile Mađarska i Hrvatska prema izbjeglicama zatvaranjem granica. A Srbija se i ovog puta ponijela korektno prema njima. Naravno, uvijek se nađe neki taksista Žika koji ih vozi do granice za mnogo veću cijenu, ili neki trgovac koji im izmami koji evro više, ali mislim da Srbija i Srbi nisu okaljali lice od njih. I nadam se da, kada sretnemo nekog Sirijca u Njemačkoj i kada mu kažemo da smo iz Srbije, da ce njegov komentar da bude:

  • "Brate, vi ste se baš korektno odnosili prema nama, niste nas dirali kao što su Hrvatska i Mađarska, svaka vam čast! A i ženske u Srbiji su prva liga!".
  • ratne- 87077 - 22.10.2013 : Peđa Spajić Rogatica - best (1)

    Za moju braću!!!


    Za moju braću i drugare, Braću i drugare kojima je čast bila iznad svega, braću i drugare što noći u dane pretvaraše, a dane ne brojaše... Za one što još uspravno stoje i za one što ih hladni kamen zamijeni..

    ratne- 83703 - 17.03.2013 : Djordjo - best (7)

    Na Ilindan 1993. godine


    priča Dane Sokanović

    Borova šuma na sjevernim padinama Romanije, čini se doseže do neba. Samo su joj grane zaklonile njegovo plavetnilo. Pod krošnjama stabala, rasprostro se tepih od osušenih borovih iglica. Na letnjem suncu i ljetnim temperaturama širi se omamljujuci miris četinara. Na ljuspama od kore što štiti dugogodišnja stabla curi smola borovog drveta, u početku kao med, a nakon dužeg perioda kao nakit od ćilibara iz najskupljih juvelirnica svijeta. Kad živis u toj ljepoti i ne vidiš je, a još manje je osjećaš.

    Ječi gora. Raskoš prirode, narušiše ljudi, radnici obližnjeg šumarskog preduzeća iz gradića Olova, smještenog na obroncima planine Romanije. Predradnik Jovan Sokanović, bilježi stabla za obaranje. Ječe gladne motorne pile, svoje oštre zube, kao da žele što prije zariti u debljinu borovih stabala. U rukama iskusnih drvosječa, zvukovno, s brda na brdo, odzvanja reski zvuk Husquvarni i Sthilovki, poznatih evropskih proizvodjača motornih pila. Od one Bogom dane pitomine, narušiše tišinu i cijeli teren pretvoriše u start auto trke formule 1. Oštri lanci motornih pila prekriše tepihe sirovim rezancima sječene borovine. Zamirisa šuma na kanadski sirup od javora. Pada stablo za stablom. Znoj se sliva sa mišićavih gorštaka što motorke držaše kao što inženjeri drže olovke. Raskoračio se Fadil, nogama obgrlio deblo, ide pravo sa motorkom u drvo, pa na lijevu, pa na desnu stranu, popusti gas, osmotri i lijevo i desno te oštrim glasom upozori ostale:

  • "Čuvaj, pada..."

    Hitrim pokretom izvuče mač motorne pile i gleda kako se stablo odlama i svom svojom ljepotom ispruži uz tresak niz padinu planine. Složno, vrlo brzo ispuniše normu, odložiše britke alatke te posjedaše na oborena stabla. Po starom običaju potegnu se "polovka" šljivovice rakije, a odnekud se nađe i sušena pečenica, ko te pita koje je to meso, goveđe ili svinjeće? Ubrzo se razliježe pjesma, velika romanijska. Započinje Fadil, a prati ga Jovan i ostale drvosječe:

    "Evo brace i jarana,
    Zajedno su svakog dana.
    Svakog dana svake noći,
    Jedan drugom u pomoći."


    Olovo je gradić smješten 50 km sjeveroistočno od Sarajeva , na magistralnoj cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. U Olovu su još od srednjeg vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime. Ali Olovo je više od toga. Ono je simbol idiličnog života u pitomoj dolini okruženoj mirisom četinarske šume, plavetnilom neba i hukom bistrih i brzih voda. Dolazeći do Olova, možete proći kroz prekrasni kanjon rijeke Stupčanice, koja plijeni svojom ljepotom i izdvojenošću od ostatka svijeta. Ova rijeka se u centru grada, spaja sa rijekom Biošticom, te zajedno sa njom formira Krivaju koja teče dalje prema Zavidovićima. U to vrijeme, početkom devedesetih, muslimansko stanovnistvo je činilo 75%, srpsko 19% i hrvatsko 4% sveukupne populacije. U procijepu novog svjetskog poretka, nestalo je zajedničke pjesme. Grad Olovo, pritisnut planinama i tim predratnim kao olovo teškim vremenom bilo je tjeskobno i teško porodici Sokanović. Odlučili su napustiti stan u Olovu i vratiti se na selo gdje su i imali prilično veliko imanje koje im je davalo sigurnost da neće ogladniti. Kao i svugdje širom BiH, stale su fabrike sa radom i bez stalnih primanja u gradovima život je bio nesiguran, nesiguran u smislu materijalne egzistencije, a Boga mi i u pogledu vjerskih i nacionalnih razlika.

    Sokanovići su vrlo brzo pokrenuli život na imanju i u funkciju stavili sve raspoložive kapacitete za proizvodnju hrane. Selo Žeravice je bilo planinska naseobina nekako na pola puta između Olova i Han Pijeska. Bilo je naseljeno srpskim stanovništvom. Rat je. Bili su zabrinuti i pomalo ohrabreni da su van direktnog sukoba između ABiH i VRS. Svakodnevno su obavljali seoske uobičajene poslove, očeva sestra Danica, majka Zora i otac Jovan, dvije sestre Dana od 11 i Vera od 14 godina starosti.

    Dana i Vera su vrijeme školske nastave živjele u Han Pijesku kod jedne starije žene. Vraćale se na selo kod roditelja u vrijeme školskih raspusta i praznika. Po završetku školske godine u junu 1993. su sa nestrpljenjem očekivale povratak na selo. Uspješno su završile razred i znale su da ih kod kuće čekaju ljubav i nježnost roditelja kao i njihova tetka Danica. Tetka se nije udavala i svu pažnju je posvetila njima dvjema. Pomagala bi im u svakodnevnim seoskim obavezama.

    Imanje je izgledalo kao na filmu. Ležalo je na brežuljku iznad sela Žeravice. Pored dvije kuće tu su bili i ostali pomoćni objekti i obori za stoku. Dva konja, dva parnjaka su korišteni za rad. Krave, ovce, svinje su uzgajani i bili su nada da u ovim ratnim vremenima kuća neće ostati bez hrane.

    "Gotovo smo iskočile iz auta koji nas je dovezao iz Han Pijeska i trčeći približavali se rodnoj kući moga djeda i moga oca. Na blagoj padini stotinjak metara od kuće, konji su lijeno pasli pripeti na livadi. Uzbuni ih naša graja, podigose glavu, uši naćuljiše i oglasiše se konjskim rzanjem u znak našeg dolaska. Prepoznali su nas dvije, koje smo znali potrošiti vrijeme timareći i hraneci ih. S vrha brežuljka, ispred kuće prema nama se sjuri pas Bobi, radosno lajući. Nije ni on skrivao oduševljenje što nas vidi. Umiljato dođe do nas, motajući se oko naših nogi, veselo mašući repom.", priča nam Dana.

    Majka širi ruke i dobacuje: "Ljepotice moje, dođite da vas ljubim i izgrlim." Osjećale smo se lepršavo, veselo i razdragano što ćemo provesti 2-3 mjeseca školskog raspusta kod naše kuće i sa našim roditeljima. Bile smo spremne da im pomognemo i olakšamo poslove po kući, u bašti ili poslove oko skupljanja sijena za prehranu stoke u toku zimskog period kada snijeg pokrije sve i zadrži se u našim predjelima 4-5 mjeseci.

    "Eh, samo da još nije ratno stanje. Selo Žeravice je bilo naseljeno 100% srpskim stanovništvom. S vremena na vrijeme, muslimanska armija je artiljerijskom vatrom granatirala selo. Granate su dolazile iz pravca muslimanskih položaja, iz gradića Olova i Kladnja. Navikli smo se na ta granatiranja i znali smo se zakloniti i sakriti u podrume naših kuća. Nije bilo neobično čuti hotimično puškaranje, nedaleko od naše kuće. Živili smo u tom ambijentu. Linija razdvajanja je bila jako blizu ali nisam razmišljalja da je i linija života i smrti tu iznad naših glava."

    Smireno, reklo bi se ravnodušno, ko zna, koliko puta je ispričala i koliko bezbroj puta se sjetila tih događaja iz avgusta 1993. godine. Svako sjećanje je gorkim suzama zalila i dušu svoju oštrim bolom zaparala.

    Sjedimo u foajeu biblioteke u Liverpulu, predgrađu Sidneja sa najvećom koncentracijom srpskog življa, izbjeglicama, žrtvama etnickog čišćenja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini. Obradova nas stalna postavka nacionalnih nošnji iz svih krajeva svijeta među kojima prepoznasmo, žensku i mušku, narodnu nošnju srpskog naroda.

    Dana, plijeni svojom pojavom. Visoka kao četinar sa planine Romanije, duge crne kose slobodno joj padaju na ramena, dva oka, dva zelena smaragda, ali u dubini njenog tijela ili iz dubine njene duše izbija nemir. Kao košuta, progonjena od krvoločnih zvijeri, bježi, traži sigurno skrovište i vazduh koji udiše kao da pita smije li? Uključujem diktafon, ništa ne govorim. Dana čita moje misli koje joj govore:

    "Hajde Dano, hajde da to zapišemo i ostavimo civilizovanom svijetu, šta doživi sa svojih dvanaestak ljeta."

    Isprekidano, ali ipak odlučnim glasom i tečnim rečenicama, prisjeti se ranog jutra na Ilindan 1993.

    "Toplinu ljetne noći, tišinu planinskog praskozorja, naruši lavež našeg Bobija. Oštrina laveža bila je znak da ja naš pas čuvar uznemiren. Bacih pogled na sat na natkasnu pored kreveta. Bilo je četiri sata ujutro. Čula sam i ostale ukućane. Bili su budni. I njih je probudio uznemireni lavež našeg psa. Jedan oštar zvuk pješadijskog naoružanja zapara okolinu. Obukosmo se. Otac, usplahiren, posla nas dvije i tetku na uzvišenje pored kuće u namjeri da ga izvjestimo o čemu se radi. Slutio je i pribojavao se napada muslimana iz Olova i Kladnja. Opet, tješio se da nikada do sada to nisu učinili, a već je druga godina rata. Na uzvišenju, na koje smo se popele nismo mogle ništa primjetiti. Zebnju nam donese, poslije onog pojedinačnog hica, sinhronizovana paljba automatskih pušaka. Očusmo kratak rafal sa jedne strane na koji su se nadovezivali, takođe, kratki rafali jedan na drugi. Činili su u psihološkom smislu, orkestar. Rafalna paljba je bila dogovorena i pokazivali su nam da smo opkoljeni. Od onog prvog rafala, polukružno nakon kratkog vremena, završiše sa pucanjem skroz na drugoj strani naših kuća. Bile smo u panici, dok smo grozničavo razmišljali kuda dalje, začuh ponovo još žešću paljbu po našim kućama. Lome se prozorska stakla, puca crijep i u sitnim komadima, praveći ogromnu buku poče padati sa krovne konstrukcije. Potrčasmo prema centru sela. Bježale smo. U momentu, sjetih se majke i oca. Zastadoh. Okrenuh se i počeh trčati prema kući u nadi da ću zateći roditelje i da ću im ja reći da bježe i da ću ih tako ja spasiti. Nisam ugledala njihova topla lica, njihov pogled koji me je toliko puta bezrezervno, iskreno milovao. Odjednom, ispred mene se pojaviše dva muslimanska vojnika, gonjena strahom i instiktom da preživim, počeh bježati ponovo nazad u pravcu na kojem sam i otišla od sestre i tetke. Nedaleko od naših kuća na livadi su bila pripeta nasa dva konja. Pomislih, bar da njih spasim. Povukoh lanac i kolac koji je bio poboden u zemlju. Oslobodih jednog pa onda i drugog. Životinje isprepadane od još većih životinja, muslimanskih vojnika, dadoše se u galop. Smetao im je lanac koji je jednim krajem bio vezan za njihovu prednju nogu."

    "Praskozorje je. Sa istoka zora blijedi. Nebom svijetle svijetleci metci 12.7 mm. Brovingom, protivavionskim mitraljezom tuku našu kuću iz pravca Olova. Sve ličci na organizovani napad, tatinih dojučerašnjih radnih kolega. Pogledah sa moje lijeve strane u pravcu grupe od pet-šest muslimanskih vojnika. Dižu puške i nišane u mene. Joj, majko moja. Tijelo mi drhti, trese se kao list na vjetru. Žedna sam. Ja sam samo dijete, tek mi je 11 godina, zar hoće neko da me ubije? Sveti Ilija, Sveti Ilija, pomozi! Gdje su moji? Sestra! Tetka! Sve ja kao na filmu. Ali na filmu to kratko traje, ovaj lični horor nikako da prođe..."

    "Osjetih jak, oštar bol u podlaktici moje lijeve ruke. Pala sam. Ne znam šta se to dešava sa mnom. Nemam snage. Podigoh glavu u pravcu vojnika koji su nišanili i pucali u mene. Trčali su prema meni. Ustala sam, pokusala sam im pobjeći. Muslimanski vojnici su psujuci mi majku četničku brzo pristizali. Gotovo je. Uhvatili su me. U tom trenutku, osjetih bol, toplinu rane i mlazeve krvi niz moju lijevu ruku. Ruka mi je trnula i malaksala. Nisam je mogla pomjeriti. Ranili su me. Povedoše me nazad prema kući. Ugledah veliki broj muslimanskih vojnika, brzo su se kretali i nosili sve što su mogli ponijeti. Pljačkali su našu imovinu. Stoku su izveli iz obora i potjerali je uz brdo. Nisu namjeravali ostati tu. Počeli su paliti pomoćne objekte. Imali smo dvije kuće. Djedova kuća je već gorila. U strahu sam, pogledom tražim roditelje. Ne vidim ih. Uveli su me u kuću uz psovke i prijetnje. Tražili su novac i dragocjenosti. Pitali su me:"

  • "Četnikušo, gdje su pare, gdje ste zlato sakrili?"

    "Nisam im mogla odgovoriti, iako je nešto i bilo to i nije bilo dato na znanje djevojčici od jedanaest godina. Poveli su me van kuće. Osjećala sam da roditelje više nikada neću vidjeti. Po njihovim licima i njihovom ponašanju zaključujem da su ubijeni. Ubijeni i da leže ispod kuće. Premrla sam od nemoći i pomisli da su roditelji ubijeni. Neko je naredio ostalim vojnicima da stanu u vrstu i zaklone mi pogled. Stajali su kao garda. Nisam vidjela tijela ubijenih roditelja. Poveli su me na vrh brežuljka. Sačekali smo psine rata koji su jos pljačkali našu imovinu. U tom iščekivanju, njihov doktor ili bolničar mi je previo ruku. Čitav dan smo išli po nekim šumama i planinskim gudurama. U predvečerje su me doveli u Kladanj. Smjestili su me u neku ambulantu."

    Dana zastaje sa pričom i uzima dubok uzdah. Treba joj kiseonik. Suze naviru, daleko smo 20 hiljada kilometaraod mjesta zločina. Fizička udaljenost nije lijek. Bolna sjećanja su u Dani. Možda neće moći da završi svoje potresno svjedočenje? Ipak nastavlja:

    "Ambulanta ili neka laboratorija, tako nešto. Okupilo se dosta muslimana oko te ambulante. Pokušavali su doći do mene. Htjeli su me ubiti. Tu je bila i njihova policija. U rukama su imali motke i palije. Sad nakon skoro 20 godina od tog događaja znam da je ta masa neobuzdanih ljudi bila instruisana da me zaplaši. Policija ih je rastjerala kako bi mene prevarila navodno imali su zastitnički odnos prema meni. Ubrzo su mi rekli da ovdje u Kladnju nije sigurno i da me moraju prebaciti u grad Tuzlu."

    "U Tuzli su me odveli u policiju i ponovo počeli sa ispitivanjem. Međutim ja kao dijete nisam im bila od koristi. Nisam znala odgovoriti na njihova pitanja. Pitanja su bila o Vojsci Republike Srpske. Nakon tog ispitivanja rekli su mi da ću biti smještena u dječiji dom. Mislim da se taj dom za nezbrinutu djecu zvao "Vojo Perić". U blizini tog doma je bila vojna baza koja je služila za obuku i trening muslimanskih vojnika. Vojnici iz tog objekta su često dolazili da me ispituju i provociraju. Pošto sam bila ranjena vodili su me do bolnice na previjanje. Hranila sam se istom hranom kao i ostala djeca u domu. Hrana nije bila baš dobrog kvaliteta. Dali su mi jednu presvlaku i to je bilo sve. Bilo je teško, zvali su me "četnikuša", druga djeca su me napadala i nerijetko tukla. Jedne prilike su htjeli da uđu u moju prostoriju, podigla sam krevet i njime zablokirala vrata. E, šta se sve dešavalo dok sam bila tu! Dešavalo se ovako: kao sklanjaju nas djecu u sklonište, kao četnici će da bombarduju sa obližnje planine Majevice. To su izveli tri puta, tri puta dok sam ja tu bila, koliko su to puta ukupno izveli, ko to zna? To su radili onda kad su im dolazile strane delegacije i UNPROFOR, samo da lažno optuže Srbe i VRS. To nije bilo sa srpskih položaja, to nije bilo sa Majevice. Oni su sami sebe bombardovali. Predstava za UNPROFOR. Ubacivali su bombe u limene kontejnere za odlaganje smeća. Takva eksplozija je odzvanjala gradskim blokovima i činila napetu situaciju što je bila dobra predstava za "plave šljemove". U Tuzlu je dolazio Međunarodni Crveni Krst. Registrovali su me. Osjećala sam se sigurnije. Ne smiju me ubiti. Preko MCK sam napisala poruke za moju familiju. Poslije tridesetak dana provedenih u Tuzli, oni su riješili da me strpaju sa grupom građana srpske nacionalnosti koji su pošli na razmjenu za njihove građane, muslimane, koji su bili na srpskoj strani u srpskoj Bijeljini. Međutim, muslimansko rukovodstvo je u autobus ubacilo, mimo dogovora sa srpskom stranom, mentalne bolesnike iz bolnice za mentalno zdravlje u Tuzli. Bilo je dvadesetak bolesnika, šizofreničara u toj grupi. Sa njima sam bila i ja. Ti bolesnici su bili nesrećni Srbi koji su imali familiju u Bijeljini. Na mjestu dogovorenom za razmjenu, na liniji razgraničenja njih je neko čekao od članova familije. Mene nije čekao niko. Ja nisam ništa nosila jer ništa nisam ni imala. Da, oni su mi još rekli, ti muslimanski policajci, da sam jako sretna, da sam imala sreću da me nisu zarobili neki sa Srednjeg Istoka mudžehadini, sveti ratnici islama, Pakistanci, Iračani. Da su me oni zarobili, bila bih mrtva i ko zna sta bi mi sve radili. Sjećam se, dok su me vodili do bolnice u Tuzli, vidjela sam tamnopute strane vojnike koji nisu sigurno bili iz naše zemlje. Kad smo napustali Tuzlu oni su gađali kamenjem naš autobus na čjim prozorima se bile navucene neke male zavjese. U mjestu Šatorovići između Bijeljine i Tuzle, oni su otišli na pregovore oko razmjene. Tu je bilo nekih problema, očito umjesto radno-sposobnog stanovništva, muslimani su doveli retardirane osobe iz tuzlanske bolnice. Razmjena nije uspjela. Vozač autobusa u kojem sam bila i ja okrenuo se i pošao nazad. Bolesni ljudi iz autobusa su ustali sa svojih sjedišta i krenuli prema vozaču s namjerom da zaustavi autobus i otvori vrata. Vozač je zaustavio autobus i u strahu od mentalno retardiranih ljudi otvorio vrata. Istrčali su iz autobusa i ja sa njima. Potrčali smo prema srpskoj strani. Dočepali smo se srpske zemlje. Utrčali smo sada u srpski autobus koji nas je vozio ka slobodi. Srpska policija me je smjestila u studentski dom. Bilo im je čudno i nejasno da sam sama. Pitali su me gdje su mi roditelji..."

    Ućuta Dana i tada primjetismo još ponekog posjetioca u liverpolskoj biblioteci. Suze naviru, sjećamo se svih tih crnih dana koje mi kao predstavnici srpskog naroda u BiH preživjesmo. Suze nas hrabre da nastavimo. Diktafon bilježi Danin isprekidani glas:

    "Nisam ništa znala o roditeljima. Rekla sam im da imam rodbinu u Vlasenici. Vlasenica je gradić na suprotnoj strani Romanije u odnosu na moje selo Žeravice. U Vlasenici mi je živio prvi rođak i stric. Stavili su me u neki autobus koji je išao u tom pravcu. U autobusu su bili naši Srbi koji rade u Švajcarskoj. Sjećam se nekog dobrog čovjeka. Zvao se Miloš, inače svi ti ljudi kad su me vidjeli kako izgledam skupili su nešto novca i dali mi. Dobila sam oko 500 švajcarskih franaka. Osjećala sam da imam dosta novca mada nisam znala koliko to tačno vrijedi. Miloš, gasterbrajter iz Švajcarske mi je obećao da će me on povesti kod svoje familije i da će me on svojim autom prevesti do Vlasenice. On je živio u Loparama. Prenoćila sam kod tog dobrog čovjeka. Dali su mi nešto garderobe od njegove djece. Imala sam nešto da obučem i imala sam 500 franaka, što je bilo sasvim u redu za mene. Sutradan sam stigla u Vlasenicu do stričeve kuće. Ugledala sam svu familiju u crnini."

    Dok bilježimo ovu priču, Dani po treći put zastaje dah. Plač je sada sve jači i bolniji. Kratki i bučni uzdasi se otimaju iz Danine duše.

    "Oni su mi rekli da ja idem da vidim Veru, moju sestru, za koju nisam znala da je živa i nisam znala je li uspjela pobjeci zločincima. Znači preživjela je, ja se toga ničega ne sjećam. Čula sam samo da su moji poginuli, da mi je tetka poginula. Ona se vratila u Žeravice, vratila se nakon dva-tri dana do naše kuće. Našla je naše roditelje, našla tetku, sahranila ih. Mene nije bilo. Tražili su me. Po spaljenoj kući su tražili moje tragove. Mislili su da sam izgorjela. Međutim nigdje me nisu mogli naći. Pisma koja sam ja slala preko MCK nisu ni stigla do mojih. Pisala sam i stricu koji je bio mornarički oficir, koji je ostao u Hrvatskoj. On je dobio na vrijeme moje pismo, ali me nije smio kontaktirati jer u Hrvatskoj ni njemu nije bilo sigurno, a kamo li meni i ko zna šta bi me čekalo tamo."

    "Sestra Vera je bila starija i preuzela je svu brigu o meni. U Beogradu smo podnijele zahtjev za iseljene u ambasadi Australije. Pod zaštitom programa "Žene u opasnosti", doselile smo se u ovu predivnu državu. Dolaskom u Australiju, učila sam. Smatram da se na neki način odužujem svojim roditeljima kad se obrazujem. Sjećam se njihovih savjeta o važnosti obrazovanja. Završila sam fakultet. Radim kao racunovođa u jednoj kompaniji u Sidneju. Znam, daleko sam od događaja iz 1993. godine, daleko sam vremenski, daleko sam geografski, ali sjećanja su tu, tu u meni, tako blizu kao što je smrt bila tog jutra, na Ilindan 1993. godine.
  • ratne- 83385 - 08.03.2013 : Halid Tuzla - best (11)

    Ukradeno djetinjstvo


    Nekako sam slučajno naišao na ovu stranicu. Ni sam ne znam kako. Valjda je tu malo i sudbina umiješala svoje prste.

    Nisam učestvovao u ratu koji su proizvele generacije koje su ginule. Bio sam u školi, u petom razredu, na čas matematike nam dolazi nastavnik i kaže da idemo kući jer je počeo rat i da će nam javiti kad da ponovo dođemo.

    Tada se slomilo sve u meni. Uubili su me iako sam bio dijete koje nije imalo pojma o čemu taj moj, do tada dragi, nastavnik priča. Išao sam kući i razmišljao šta da kažem roditeljima, koji su davno preselili na bolji svijet, koji izgovor da kažem zašto sam kući došao ranije. Kako da ih ubjedim da je poceo "rat"! šao sam polako, vukao nogu za nogom i vrtio u ruci jednu crvenu i bijelu kredu koju sam ukrao ispred školske table, i ne sluteći da joć dugo neću čito njen zvuk pisanja po tabli.

    Sklanjali su nas sa glavnih ulica i tjerali da se kućama vratimo preko njiva i potoka. Uvijek sam se bojao odbjeglih kerova koji bi me mogli sačekati u šumarcima, ali sam nekako oduvjek znao da bolje da se suočim sa očima vučjim nego ljudskim, kao što ono Balašević reče. Ja sam ga nekako preduhitrio sa tom mišlju, samo je on to malo ljepše složio u stih. Ipak, sigurno je samo jedno - mislili smo na isto.

    Gledao sam mog komšiju, koji je često bio u zatvoru zbog krađa i tuča po kafanama, kako nosi neku ogromnu pušku, kontroliše i usmjerava vozila. Odmah mi bješe tu nešto čudno. Pa zar on da nas brani, kako neko reče od JNA? Ne treba da me on brani, pomislih, to je JNA, to je moje!

    Idem dalje i vidim drugog komšiju, električara, koji je nekada lovio ribu sa zavjesom. I on nosi neki pištolj, i to nov! Odijelo mu nekakvo šareno, a neko prokomentarisa da on ima svoju vojsku. Zar on? On je oduvjek bio pijan i nije znao da radi ništa sem da razvodi struju po kućama. Nakon rata je imao dva skladišta materijala i jedan restoran. Uprkos tome, dugo ga nije bilo u Bosni, bježao je od nekoga. Nikada nije rekao od koga. Cijela porodica mu se raturila i niko nema pojma gdje je onaj drugi.

    A onda je počelo! Probudili su se neki vampiri, počelo je da sijeva na sve strane. Trebalo je da prođe mnogo godina pa da prestane. Previše! Ukrali su nam djetinjstvo, izgubili smo očeve, braću, sestre, djecu. I ja sam ubijen, samo sam imao nesrecu da preživim i da napišem sve ovo.

    Ne želim da ih slušam kada kažu da su ubijali u ime Boga jer to nije istina. Htjeli su da pljačkaju druge, kradu, svete se za zločine iz prošlosti. Sada pitam i jedne i druge i treće... a i četvrte. Kako ste mogli? Kako možete uveče da zaspete kada legnete, a znate da krevet na kojem ležite nije vaš? Nije vaš ni TV! Nije vaša ni zemlja, kuća... Za ono što su uradili nema opravdanja!

    Pozdravljam sve svoje vršnjake: Srbe, Hrvate i ostale. Pozdravljam one kojima je ukradeno djetinjstvo i koji su kao i ja ubijeni te '92. godine kada je nastavnik došao na čas matematike i rekao "idete kući počeo je rat"...
    ratne- 77416 - 22.09.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (4)

    Ignjat Alimpić u Drugom svjetskom ratu


    Ovo je jedna od miliona neispričanih priča iz četrdesetih godina prošlog veka, čije posledice i danas osećamo i proživljavamo na ovaj ili onaj način. Uprkos otvorenim ranama iz Prvog svetskog rata, srpski narod je u ovo vreme pretrpio katastrofalne žrtve, nakon što je engleskom rukom gurnut u pakao nestanka...


    Moj deda je Aprilski rat i slom bivše Jugoslavije dočekao na tlu BIH. Jedan od oficira je skupljao ljude govoreći:

  • "Ko hoće sa mnom?"

    Moj deda ga upita:

  • "Bih ja, ali ko si ti? Šta si i gde si bio?"

    Nakon što ga sasluša, mudro odusta pa krenu kući, sakupljajući usput naoružanje, pri tom govoreći:

  • "Greota da se baci!"

    I tako, stiže srećno u svoje Nakučane, selo u okolini Šapca. Tamo je saznao i ko je bio čovek koji je pozivao ljude da mu se priključe u ustanku. Beše to nesrećni Čiča.

    Nakon dolaska kući, uze ašov pa ode u vinograd gde iskopa zemunicu za hranu i sklonište za porodicu. Nešto podalje iskopa i štek za oružje koje je sakupio.

    Od ogromnog broja srpskih zarobljenika, moj deda je bio jedini koga je vlastita žena, majka petoro dece, izdala Nemcima! Beše to Sofija rođena Vukomanović iz Volujca kod Šapca.

    Eh, krataka ženska pamet! Videvši da deda gomila oružje i da se domunđava sa ovim i onim, u stahu da ne izginu, odluči da je bolje da ga Nemci zarobe! Srećom, predade ga bez oružja koje kasnije dedin brat skloni na drugo mesto, jer bi deda bio streljan na licu mesta.

    I tako, završi Ignjat u radnom logoru u Minhenu! Radio je u fabrici municije gde su ga Nemci izuzetno poštovali! Uvek je govorio da mu u toku njegovog zarobljeništva u Nemačkoj niko nije ni šamar opalio. Nemci su se strogo pridržavali Ženevske konvencije. Doduše, tamo nigde ne piše da se zarobljenik mora spanđati sa kuvaricom, ali njemu je i to pošlo za rukom. Kasnije je preko te kuvarice i nekih oficira uspio da dobije ausvajs, a potom je od nekog Švabe ukrao drveni kofer sa alatom i u leto 1943. godine mrtav-hladan iz Minhena dođe vozom u Zagreb. Odatle je krenuo peške za Srbiju. Išao je kroz šume, prateći Savu i krijući se od svake žive duše, jedući šumske biljke, lišće i travu. Prepešačio je čitavu NDH i na radost ukućana srećno stiže u Nakučane.

    Lično mislim da je od tada baba Sofija bila pretplaćena na tri šamara dnevno. Sećam se, iako sam bio dete, da je često dobijala dva zbog provokacija a treći "radi zdravlja"!

    Bilo kako bilo, jedino se u Pocerju četnici i partizani se nisu satirali. Čak i onda kada bi naleteli jedni na druge namerno su pucali visoko! U isto vreme, od samog početka su zajedno tukli Nemce, koji su zbog toga veoma često vršili odmazde nad Srbima. Srećom, Nakučani su bili na jednom uzvišenju pa su stanovnici lako uočavali Nemce. Nakon toga bi zvono na crkvi obaveštavalo stanovništvo o opasnosti, pa su svi uspevali da se razbeže i sakriju dok Nemci ne dođu. Dedin brat čika Čeda, koji je perfektno govorio nemački, silazio bi pred Nemce i uvek bi ispričao neku bajku...

    Na nesreću, babin Volujac se nalazio uz sami put, pa Nemci samo istrče i streljaju. Tako je moja baba izgubila svu braću, izuzev najmlađeg koji je uspio da se spasi ali je kasnije i on poginuo u partizanima...

    Dedini trapovi su se pokazali jako korisnim. U vreme opasnosti porodica se u njima sakrivala, a zbog zaliha hrane koju su tamo sakrivali nikada nisu bili gladni.

    Deda je bio u četnicima, ali je baba svakog dana mesila hleb i za pratizane. Naime, prvi dedin komšija je bio Ranko Šešić, partizanski komandant, pa je deda i njima slao "da imaju leba da jedu".

    Jednom prilikom, u lokalnoj "Cvejinoj kafani" četnici pretukoše nekog klinca od 17 godina. U jeku tuče i gazda Cveja je uzviknuo:

  • "Udri ga, majku mu komunističku!"

    Od svih prisutnih u kafani, jedino je deda skočio da odbrani dete, pa tom prilikom dobi i prvi minus kod četnika.

    Mnogo kasnije, uoči samog završetka rata, taj isti klinac je sačekao Cveju u zasedi, dok je ovaj kolima vozio robu za kafanu, i upuca ga.

    Svoj drugi minus od četnika, koji je ujedno bio i raskid sa njima, deda je dobio u toj istoj kafani. Dok su sedili i igrali karte, neko je zapevao:

  • "Volem diku, dika vole mene!"

    Deda je iz zezanja zapevao:

  • "Volem Titu, Tita vole mene!"

    Četnici skočiše, pa za automate! Pošto su vrata bila daleko, deda zgrabi svoj automat pa iskoči kroz pendžer. Četnici su pucali za njim, ali on nije uzvratio paljbu.

    Nešto kasnije u dedinu kuću je došla Cvejina žena rekla babi da deda beži u šumu jer su ga četnici u kafani osudili na smrt.

    Nakon rata, deda se ponovo u toj istoj kafani mlatio stolicama i lupao glave, psovao Tita i Đilasa pa ga zbog toga komunisti osudiše na robiju. Srećom, odležao je samo godine! Po njegovim rečima, tamo mu je bilo mnogo gore nego u Nemačkoj jer su ga u zatvoru tukli svaki dan.
  • ratne- 73282 - 30.08.2012 : Caco - best (5)

    Na putu u nepoznato


    Odlomak iz priče "Konji u ratu", autor: Pospanko (Nišićka visoravan)

    Čudni su ovi naši putevi. Mene su doveli u ova brda, među ove četinare da tu provodim svoju mladost, iščekujući smrt. Nažalost, smrt je tu redovno, ne moram je puno čekati. Pojavi se uvijek na vrijeme, tako da mi ne da vremena da bih je mogao zaboraviti.

    Snijeg pada, izgleda da neće još dugo prestati. Da bar hoće zatrpati i ovaj prokleti rat, jer je ovo postala patnja i bol. Teško se sve ovo podnosi, previše su smrti ove oči vidjele. Previše se krvi preko ruku salilo. Od svega toga ima par brda koja su oslobođena. Koliko smo krvi prolili i na jednoj i na drugoj strani do sada, mogli smo komotno usjeve na ovim brdima krvlju zalijavati. Jadan li smo mi narod, ako smo uopste narod. Jadni smo, jer nisamo u stanju da nađemo zajednički jezik, onaj koji bi nam omogućio miran i sretan život. Nažalost, mi se samo mrzimo a vrijeme prolazi. Nismo ni svjesni da naš sat otkucava i ne misli se zaustavljati. Mi ne marimo za to izgleda, ne marimo jer smo glupi. Do kada, da mi je znati, do kada ćemo da budemo ovako primitivni i glupi?
    ratne- 71182 - 29.06.2012 : Malislatki Bačka Palanka - best (3)

    Baba Gospa


    Maj 03. 92. godine. Jutro je, oko 04:30. Ležimo i osluškujemo sporadičnu pucnjavu, čujem iza sebe šuštanje. Pogledam u tom pravcu i ugledah babu Gospu, koja nam nosi kafu i čaj. Baba nam grli, ljubi i govori:

    "To, moji sokolovi, da sam i ja dočekala ovaj dan da vas ne odvedu na kanapi, svezanih ruku kao moga Jovu. Ako neko od vas i pogine bar će to biti sa puškom u ruci, a ne da vas kao stoku vode na klanje isti oni koji su odveli i moga Jovu."

    Znam dobro o čemu baba priča. Ustaše su joj ubile muža i djevere u jednom danu. U tom ratu je samo je moj djed ostao živ. Proveo je četiri godine u njemačkom zarobljeništvu, u nekom radnom logoru kod Minhena. Baba je ostala sama i othranila dvadesetak djece, što svoje što djeverove. Zbog tog nemilog događaja cjelo selo je bilo zavijeno u crno.

    Kada je baba otišla kući, poče moj stric da priča:

  • "Znate li vi omladino (tako nas je on zvao) šta je baba poslije uradila?"

    Osjetih ja da tu ima nešto što nama nije poznato. Znali smo mi ko je pobio naše djedove, da su krvnici osuđeni na robiju, ali nakon toga je uvijek slijedilo ono "ne pitaj". Mora da je ovo što nam je stric nakanio da ispriča bilo upravo ono "ne pitaj".

    Nekoliko dana poslije ubistva njenog muža baba Gospa je prošla kroz susjedno muslimansko selo, i sretne ženu jednog od ubica. Ona je upita:

  • "Gospo, kako je bećarovati?"

    Baba je pogleda, a zatim reče.

  • "Neka, neka vidjećeš i ti kako je!"

    Završio se rat, ubice osuđene na malu zatvorsku kaznu, brzo izađoše sa robije i dođoše kući. Isti dan, vraćajući se iz grada, baba naiđe ispred kuće tek pristiglog ustaše, koji taj dan postade slobodan građanin. Kleli su se ljudi nakon toga da zločinac nije ni ušao u kuću kada je baba naišla. Po povratku kući, ona se presvukla i otišla u šumu. Cjeli dan je nije bilo. Isto veče, u to muslimansko selo su došli četnici i odveli ubicu mojih djedova na isto ono mjesto gdje je ubijen njen Jovo sa još trojicom Srba.

    Nakon toga, digla se velika prašina oko tog slučaja. Međutim, babinu krivicu komunističke vlasti nisu mogle dokazati.

    Ja se nasmijah, stric me pogleda i reče:

  • "Znaj da naša porodica nikada nije nikome ostala dužna, ni u dobru ni u zlu. A vi momci pamet u glavu i nemojte da se ponesete, poput ovih što su ruke okrvavili! Dug je život, biće ga još dosta i nakon rata pa ne dozvolite da vas savjest kasnije proganja!".

    I doista, u prošlom ratu niko od naše porodice nije počinio nikakav zločin! Kod babe Gospe sam svraćao kad god sam bio u prilici, a kada sam ja bio ranjen posjetila me je i rekla mi:

  • "Sine, ima života i bez ruku, nogu, očiju... Međutim, nema bez glave! Sve od tebe zavisi. Osnuj porodicu i živi dalje, isto kao što sam i ja živjela."

    Baba Gospa se nikada više nije udavala, a ostala je udovica još davne 1941. godine, kada je imala tridesetoj godina života. Izvela je svu djecu na put, a nakon ovog zadnjeg rata je ostavila svoju kuću i poslije Dejtona se preselila u Bratunac. Umrla je u dubokoj starosti, 2002. godine.
  • ratne- 69689 - 22.05.2012 : Zoka Hadžići - best (9)

    Evo ti junaka!


    Mi Srbi smo se uvijek dijelili na patriote, izdajice i još ponešto!

    Ova zla kob nije zaobišla ni sarajevsko selo Osijek u 2. svjetskom ratu. Jedan dio sela je bio u partiznaima, drugi u četnicima, a treći su čekali da vide ko će da nadjača.

    U proljeće 1946. godine Udba je krenula u konačan obračun sa "četničkom bandom" iz okoline Sarajeva. I tako su, nakon silnih pretresa i maltretiranja mještana, jednoga jutra upali i u selo Osijek. Obračun je počeo u zoru. Jake snage Udbe su sa tri strane napale selo, a onu četvrtu prema Igmanu su ostavile slobodnom. Nadali su se da će četnici baš tamo bježati i upasti u pripremljenu klopku.

    Potisnuti jakim snagama Udbe petnestak četnika se povlačilo prema šumi u pravcu Blažuja. Ubrzo se razdvajaju u tri grupe i kreću na različite strane. Dvije grupe su ubrzo razbijene, njihovi članovi poubijani i zarobljeni. Treća grupa, u kojoj su bili Rade Njego, Vlado Zeljaja i još dvojica četnika, pružaju žilav otpor, postepeno se povlače ka Igmanu i vješto izbjegavaju zasjede.

    U povlačenju Vlado biva ranjen, a druga dvojica ginu. Rade pokušava da pomogne Vladi, ali ovaj mu dovikuje:

  • "Bježi rade!Bježi! Meni spasa nema!

    Vlado uzima bombu, i aktivira je pod sobom uz povik:

  • "Za kralja i ot..."

    Međutim, ovu rečenicu nikada nije završio! Rade preskačući plotove i vješto koristeći zaklone uspjeva da izbjegne hvatanje.

    ***


    Vjest o Vladinoj pogibiji brzo stiže do njegove majke. Kapetan Udbe, koga Osječani dobro pamte još iz 1941. godine kao pripadnik muslimanske milicije, naređuje da se Vlado donese u centar sela i da se pozove njegova majka.

    Partizani su ubrzo doveli Anđu. Pred njenim nogama je ležalo pokriveno tijelo. Oficir je upita:

  • "Da li bi, Anđo volila da znaš gdje ti je sin?"

    Iako je već znala da joj je sin poginuo, Anđa mu na to odgovara:

  • "A koja to majka ne bi volila da zna gje joj je sin. Sigurno i tvoja sad brine pitajući se gdje si, kakav god da si!"

  • "Evo da te obradujem!" - reče oficir, grubo je odgurnu a potom otkri Vladino tijelo - "Evo ti sina, evo ti junaka, ja sam ti ga ubio!"

    Anđa se samo prekrstila i odgovorila:

  • "Fala ti Bože, fala! Nek' mi se ostala djeca smire i oslobode progona i patnje! Daće bog pa će se i tvoja majka ovako obradovati!"

    Krvnik je pošao da je udari nogom, ali mu se ispriječio jedan partizan govoreći:

  • "Dobro je kapetane nije ti ovo četeres prva!"

  • "Sve ću ja vas pobiti, majku vam četničku! Sve!" - urlao je Udbaš, ali je ipak ustuknuo je pred ledenim pogledom svog vojnika, očigledno Srbina.

    Po sjećanju moje majke tada jedanaestogodišmje djevojčice
  • ratne- 65343 - 24.02.2012 : Vuk Vukovic Frankfurt - best (1)

    Pogled ispod šljema


    Zlatno sunce, iz tamne noći...

    Obronci Trebevića gore od prvih sunčevih zraka, planina izgleda tako gordo i ponosito da u trenutku zastajem u sopstvenim mislima i umoru i predajem se nekoj imaginarnoj energiji koja me isto tako podiže od tla. Nema straha, nema molitve, tišina. I ptice su za tren ućutale. Zašto? Zašto da te nikada više ne vidim, ti mi reci a ja ću shvatiti i oćutati! Predaću se sudbini, kao valovitoj vodi, ako je moja žrtva jedno slobodno jutro...

    Ti samo reci, jer ti znaš. Ja ne znam još ništa jer tek mi je osamnaesta, ali ću te slijediti jer tako to mora, čini mi se.

    Pretekao sam, a mnogi nisu. A samo ti to znaš! I čuvaj im grobove, Suncem obasjane, Suncem slobode. Jer htjeli su i mogli, zaustavljeni u koraku i snu...

    Vječna im slava i hvala!
    ratne- 64922 - 23.02.2012 : Kozara Mrakovica - best (1)

    Neka sinko, neka...


    Poslije izvršene mobilizacije vojno sposobnih obaveznika, došli su na red i oni koji su u to vrijeme bili "rezervni" vojni obaveznici. To su bili uglavnom mlađi penzioneri i mlađe slobodne žene. Oni su mobilisani na Radnu obavezu. Ali je iz redova te kategorije stanovništva, bilo pripadnika i na prvim borbenim linijama. Međutim, prilikom mobilizacije ove kategorije građana na Radnu obavezu, u početku ih je bilo veoma malo, a neki se nisu htjeli ni da se odazovu na poziv, zbog veoma opasnog odlaska i povratka iz mjesta gdje su obavljali svoju Radnu obavezu.

    Među odazvanim bilo je različitih zanimanja-struka, ali ne i onih koje su bile potrebne za određene poslove. Zato su tadašnji odgovorni na Radnoj obavezi, tražili od vojnih organa, da se dovedu stručni ljudi bez obzira na godine života.

    Ako ni takvih nema, onda treba angažovati momke sa borbenih linija. Da pored linija na koje su odlazili, po potrebi dolaze i na Radnu obavezu.

    Zbog prevoza koga tada nije bilo, uglavnom su mobilisani obaveznici koji su stanovali u Vogošći i njenoj neposrednoj blizini. Tako su u početku bili obaveznici, ljudi iz centra Vogošće i obližnjih sela. Htjeli mi priznati ili ne, zbog toga su pojedini borci bili na dva fronta. Moram da kažem da je bilo i onih, koji su bili dva-tri dana na Radnoj obavezi, a onda su, vidjevši u kakvoj su opasnosti obaveznici Radne obaveze, vratili se u svoju jedinicu, na liniju u rov.

    Jedan od njih je živio na Blagovcu. Mlad i vrlo lijep momak sa svojih dvadeset i nekoliko godina, školovan i stručan u svojoj struci, u kojoj je prednjačio među svojim vršnjacima. E, njega su upravo zbog te njegove stručnosti, primorali da dođe na Radnu obavezu. Zbog rada na jednoj od specijalnih uređaja upravo zbog te svoje stručnosti.

    Poslije prvog dana, njegove Radne obaveze, ne želeći da uvrijedim ostale naše momke-borce i ne znajući gdje je ovaj borac bio na liniji, on mi je doslovice rekao:

  • "Čim ovo završim, ja odoh. Bolje mi je sto puta na liniji u rovu, nego ovde u radionici s vama. ''

    Gledao sam ga dok mi je to govorio, ali mu nisam ništa rekao, jer nisam znao šta da mu kažem.

    Upravo je tako i bilo. Završio je dati mu zadatak i on je otišao drugi dan na liniju, u rov. Nije došao sledeći dan. Nije se odazivao ni na poruku rukovodioca radne jedinice, ali je kasnije zbog potreba morao ponovo doći po naredbi vojne komande. Međutim, ni to nije trajalo dugo. Ostao je toliko, koliko je trebalo vremena da završi radni zadatak. Otišao je i više se nije pojavljivao do kraja rata. Danas je hvala Bogu živ i zdrav.

    Nasuprot ovom borcu sa Blagovca, bio je još jedan borac iz naselja, koji se nalaazio i na radnoj obavezi, ali u drugoj radnoj jedinici. I on je bio aktivan na dva fronta. Za razliku od prvog, ovaj se nije bunio a ni prigovarao. Bio je stariji od ovog prvog i imao je porodicu. I on je bio aktivan na dva fronta. Ovaj borac je bio naoko stasit, krupan i nosio je lijepo uređenu bradu-bradicu, ne onu dugačku. Da je kojim slučajem imao svešteničko odijelo ličio bi na pravog mlađeg sveštenika, ali je bio u vojnoj uniformi, pa mu nisu pridavali neki značaj zbog te njegove brade. Bio je pričljiv i volio se šaliti. Neka taj borac bude po imenu "Debeljko".

    Dok su naši momci-borci čuvali odbranbene linije na Vogošćansko-Ilijaškom ratištu i drugim terenima Sarajevsko-romanijske regije, njima je povremeno pristizala pomoć i od strane pojedinih momaka-dobrovoljaca. Među njima je bilo svakako i onih koji su se prvi put suočili sa ratnom zbiljom, baš kao i svi naši momci-borci sa Sarajevsko-vogošćansko-ilijaškog područja. Na veliku žalost, jedan od tih boraca-dobrovoljaca, momak srednjih godina i rodom negdje iz djela Vojvodine, bio je određen na liniju odbrane prema Žuči.

    Bio je, kako kažu naši borci, raspređen sa ostalim domaćim borcima koji su svakako bili više upoznati sa linijom odbrane. Po priči jednog od boraca, taj dobrovoljac je prilikom prvog napada, poginuo. Neka mu je slava i hvala i neka mu je laka zemlja.

    Ne sjećam se godine kada se to desilo. Ali se sjećam dana kada je otpreman taj poginuli borac-dobrovoljac za Vojvodinu iz kruga UNIS-ovih fabrika I sjećam se jedne priče našeg "Debeljka" vezane za taj odlazak.

    Poginulog borca-dobrovoljca su spremili u odar-sanduk i stavili na karoseriju kamiona "Mercedes". Vozač tog kamiona je i prije rata vozio taj kamion. On je živio na Blagovcu. Zaboravio sam mu ime. Prilikom polaska iz naselja i ulaska u krug fabrika, vozač je trebao da svrati u "Alatnicu". Stao je sa kamionom ispred sjevernog ulaza u "Alatnicu" a onda otišao u radionicu, da bi mu jedan od varilaca zavario neki dio od kamiona, kako ne bi imao problema u putu preko Poljina, Radave, Mrkovića, pa dalje prema Romaniji.

    Saznavši da taj vozač vozi posmrtne ostatke poginulog borca za Vojvodinu "Debeljko" se dosjetio, pa je dotrčao do "Alatnice". Došao da priupita vozača kako bi i on pošao s njim, jer mu se njegova porodica nalazila na području Vojvodine. Stigavši pred "Alatnicu", Debeljko upita vozača:

  • "Je li, brko majstore, da li bih i ja mogao ići s tobom za Vojvodinu, jer mi je porodica dolje?''

  • "Možeš, zašto da nebi mogao. Samo da znaš u kabinu nemožeš, jer je već zauzeta. Svakako mi treba neko da pridržava sanduk sa posmrtnim ostacima borca dok ne stignem do Sumbulovca." - reče mu vozač.

    "Debeljko" prođe zadnjem dijelu kamiona, podiže ceradu i pogleda u unutrašnjost karoserije, a zatim se brzo okrenu i otrča do svog auta (nije golf). Upali auto te se uputi kući prema naselju. Da se presvuče.

    Pri njegovom povratku, na koji se nije dugo čekalo, nismo ga mogli prepoznati. Izgledao je kao pravi sveštenik, ali bez mantije. Teget plavo odijelo sa bijelom košuljom i kravatom. Ličio je na pravog gospodina. Iako su bili ratni uslovi u kojima se nije težilo takvom oblačenju, on je zaista bio gospodin.

    Popeo se "Debeljko" na karoseriju i sjede na klupu koja je bila prislonjena uz pregradu koja dijeli kabinu od karoserije, čekajući tako da vozač završi posao kod varioca. Po završetku sa variocem, oni su krenuli put Sumbulovca i dalje prema Vojvodini. Nije imao odobrenje-dozvolu od vojnih vlasti da moše napustiti Vogošću, pa ga je to malo mučilo. Bio je odsutan sedam dana i ponovo se vratio svojim drugovima na liniju i radnu obavezu.

    Po povratku "Debeljko" nam je ispričao svoju priču:

  • "Jao braćo moja draga, da samo znate kakav je put do Sumbulovca. Bubrezi da ti otpadnu. Jedva sam izdržao do asvalta. Sve me je boljelo, da nisam mogao ni ustati, a kamo li hodati. I dok smo putovali, sve me je obuzimao strah, kako ću proći granicu bez dozvole, a ovako se namučio u putu. Kada smo došli u Zvornik, na granicu sa Srbijom, zaustavila nas je granična policija. Ja na karoseriji sjedim na onoj klupi do kabine i razmišljam šta ću reći policiji, ako me budu pitali za dozvolu od vojnih vlasti. Pored toga ne mogu da ustanem, pa se hvatam za arnjeve samo da protegnem noge, jer kakvi su, mogu me istjerati sa karoserije, a ja ne mogu hodati. Sve me je boljelo, a stražnjica i kukovi najviše od truckanja vozeći se putem od preduzeća do granice.

    Ćutim i čekam da policija završi sa vozačem. Međutim, čujem ja da jedan od policajaca pita vozača:
  • "A, je li bre brko, šta voziš ti u kamionu?"
  • "Vozim poginulog borca." - odgovori brko.

    A graničari ne bi bili graničari a da ne pogledaju unutrašnjost karoserije, ispod cerade. Kada su podigli ceradu, na klupi do kabine sjedio je "Debeljko" ispred koga je bio sanduk sa posmrtnim ostatcima poginulog borca. Vidjevši "Debeljka" sa lijepo uređenom bradom, jedan od policajaca reče:

    "Oprostite gospon oče, ali mi moramo pregledati nutrašnjost karoserije, da vidimo šta se vozi u kamionu."

    Debeljko se brzo snađe pa odgovori:
  • "Neka sinko neka, svi ćemo mi na onaj svijet."

    Policajac spusti ceradu, a vozač upali kamion i oni krenuše prema Vojvodini. I tako se naš Debeljko provukao bez dozvole da bi posjetio svoju porodicu, a nakon toga se vratio nazad svojim drugovima u Vogošću, ispričavši nam priču kojoj smo se svi smijali.
  • ratne- 23994 - 08.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (8)

    Muka sa Hrvatima


    Početkom novembra 1993. godine kroz Sokolac je prošla vijest da su Hrvati iz Vareša izgubili rat sa muslimanima pa su spas potražili na srpskoj strani. Ne dugo potom, kroz Sokolac počeše da prolaze kamioni VRS prepuni hrvatskih vojnika. Na osnovu sporazuma koji je Karadžić postigao sa svojim "poslovnim partnerima" iz Kiseljaka oni su preko teritorije Republike Srpske prevoženi u Hercegovinu, odvojeno od njihovog ličnog naoružanja, da bi na tom frontu udarili muslimanima iza leđa. Sokočani su izlazili na put i posmatrali bojovnike HVO koji su im mahali iz kamiona.


    Udarna vijest tog prohladnog, novembarskog jutra na "radio Milevi" je bila da su Hrvati preplavili Brezjak, obližnju šumicu kraj Sokoca. Izađoh na Crno brdo, uzvišenje iznad moje kuće, sa kojeg su se kroz vlažnu izmaglicu nazirali izbjeglički šatori. Ta bjelina me podsjeti na stihove Hasanaginice, ali mi ne bješe do recitovanja jer me presječe pomisao da su ti jadni ljudi pod vedrim nebom proveli hladnu romanijsku noć.

    Dani su prolazili. Hrvati postadoše dio sokolačke svakodnevnice. Sretao sam ih na ulici, u pošti, prodavnici... Bilo ih je lako prepoznati jer se na njihovim izbjegličkim licima ocrtavao strah i beznađe.

    Možda bi ta Hrvatska golgota protutnjala Romanijom a da me ne potkači, da nije bilo jednog telefonskog poziva iz Njemačke koji na moju adresu uputi Franju Sijertića, ugledno mesara iz Vareša. Franjo biješe rođeni stric mog bliskog prijatelja, pa on sa puno nade i prohtjeva prekorači moj kućni prag.

    U narednih nekoliko dana, dok se Franjo sa porodicom gostio na našim skromnim zalihama, angažovah Vojnu policiju da pronađe Franjin tamić koji je prisvojio nekakav Zoran, jedan od njegovih radnika. Bješe rat pa se svako snalazio kako zna i umije, a Zoran odluči da sa tamićem pobjegne u Kiseljak. Nakon što nam policija povrati vozilo, odvezoh ga na servis i napunih dizelom. I kada se već ponadao da će mi Franjo uskratiti zadovoljstva da mu budem domaćin, zatraži od mene da njega i njegovu porodicu odvezem u Banjaluku.

    Sa Franjovom porodicom je putovao i njegov sin, Željko Sijertić, mladić u dvadesetim godinama. Željko je, vjerovatno, bio mnogo bolji vozač od mene, ali doktori iz Vareša mu dali potvrdu da ima loš vid, pa se njegovom imućnom ocu nije sviđala ideja da "slijepi" Hrvat proveze Tamić sa jednog na drugi kraj Republike Srpske. I ja ponovo obećah Franji da ću mu pomoći u nevolji. U tom trenutku nisam ni slutio u kakve ću se probleme sa tim uvaliti i da ću na kraju balade shvatiti da sam u ovoj priči jedini slijepac bio ja.

    U tom trenutku, jedina prepreka između mene i puta za Banjaluku je bila dozvola za odsustvo iz vojske. Otišao sam do komadanta moje jedinice i zatražio da me pusti na tri dana radi nekog posla u Banjaluci. Mislio sam da će mi trebati mnogo vremena da ga ubjedim, ali na moje veliko iznenađenje komadant reče:

  • "E, baš dobro! Već dva mjeseca me pukovnik Pudar iz Prvog krajiškog korpusa moli da te pošaljem kod njega da mu instaliraš onaj tvoj program za evidenciju MTS-a. Međutim, nije bilo smisla da samo zbog tebe šaljem auto na tako dug put jer imamo naredbu iz Glavnog štaba da štedimo gorivo.".

    Sledećeg jutra odem u Brezjak da pokupim Franju i porodicu. Nisam se mnogo bunio ni zbog toga što je on pored svoje porodice na tamića natrpao i desetak žena sa djecom, kao i par staraca. Gume na kamiončiću su bile slabe, ali bješe mi je nekako žao da svu tu sirotinju ostavim da spavaju na promrzloj ledini...

    I tako, krenu čerga ciganska u pravcu Banjaluke. Međutim, naše putovanje će biti prekinuto već u Zvorniku gdje nas svratiše u miliciju. Punih sedam sati je trajalo ispitivanje mene i svih 18 putnika koliko ih je ukupno bilo na vozilu. Arogantni inspektor je uporno pokušavao da iznudi priznanje bar jednog od njih da sam primio novac za njihov prevoz. Međutim, niko od tih prestrašenih ljudi nije htio da preko usana prevali ono što je inspektor uporno priželjkivao da čuje.

    Nakon sedam sati obostranih prijetnji, razočarani inspektor odluči da nas pusti jer su i oni i ja imali uredno potpisane papire od Komesarijata za izbjeglice sa Sokoca.

    Namrgođeni policajac mi na rastanku reče: "Budi srećan što imaš činove, naredbu za službeni put i što ti u vozilu nisam našao ni jednog muslimana, inače bi ti meni završio na Majevici! "

    Bila je kasna noć kada smo došli do obale Save. Jednu dionicu puta sam vozio bez farova jer su Hrvati sa druge strane rijeke gađali vozila. I upravo na toj dionici puta mi postade jasno da moj "slijepi" imenjak vidi u mraku mnogo bolje nego ja. Shvatih da sam još jednom prevaren!

    Nešto kasnije, jedna od žena zatraži da izađe. Pogledah okolo, mrkli mrak, nigdje svjetla na vidiku. Pustara živa! Izađoh iz auta da je upitam da li je sigurna da hoće da je ostavim baš na tom mjestu. Ona to odlučno potvrdi, a onda mi pruži ruku da se rukujemo. U ruku mi stavi već ranije pripremljenom novčanicom, vjerovatno onu od dvadeset maraka. Ja je ljutito odbih i objasnih joj da ja to ne radim zbog novca već zbog Franjinog bratića. Njene su oči, u noći bez zvijezda, zračile iskrenom zahvalnošću dok mi se izvinjavala ljubazno govoreći:

  • "Znate, mi smo Franji već platili! Ja sam samo htjela da vas, sa ovo malo novca što mi je ostalo, nagradim za sve one muke koje ste danas imali sa Srbima. "

    I dok sam vozio kroz tamnu noć nepoznatim putem ka Banjaluci, preko oka sam odmjeravao matorog jarca koji je sjedio pored mene. Nisam mogao da shvatim da me je matori mesar, nakon svega što sam za njega učinio, upleo u njegov prljavi biznis razvoženja napaćenih ljudi i da im je naplaćivao prevoz. Kako je samo mogao da to uradi svojoj braći Hrvatima, susjedima sa kojima je djelio izbjegličku nevolju?

    U jednom trenutku sam čak došao do sulude ideje da napustim vozilo i pješke nastavim do Banjaluke. Međutim, put je bio dug, noć tamna a drum pust i opasan. Razum je nadvlada ljutnju pa odlučih da dovršim ono što sam i započeo.

    Sledećeg jutra sam se rastao sa Franjom i njegovom porodicom. Više se nikada nismo sreli. Iskreno da kažem i nije mi ni žao! Sa Franjovim bratićem sam još uvijek u kontaktu, jer pravo prijateljstvo ne može da se ugasi. Međutim, ni njemu nisam u detalje ispričao ovu moju priču.

    Eto, to je moja priča o Varešu i tome kako su me Hrvati preveli žednog preko vode. Zbog njih sam po prvi i jedini put u životu priveden u milicijsku stanicu na saslušanje. Da se razumjemo, nije meni bila teška tortura mrgodnog inspektora, već mi je bila mučna činjenica da su me ispitivali i maltretirali Srbi.

    Nakon toliko godina, sjećanje na ove momente su izmješana sa nekim čudnim osjećanjem ravnodušnosti. Pomalo mi je čak i drago što sam bar jednom u životu "imao posla sa zakonom". Danas, kada pomislim na ovu moju avanturu, uvjek se sjetim i one narodne izreke: "Dobar i lud su braća! "
  • ratne- 21974 - 15.06.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (45)

    Priča o Draganu i Almiru


    Toga dana, daleke 1992. godine, na Beograd se sručila topla ljetnja kiša pomješana sa istočnim vjetrom koji je donosio prve nagovještaje jeseni. Sklonih se u jedan od prolaza Knez Mihajlove ulice, ravnodušno posmatrajući uskomešanu gomilu kako užurbano promiče vlažnim pločnicima poznatog beogradskog šetališta.

    U Beograd sam došao da se malo odmorim ali me u njemu dočeka neka čudna apatiju za sve naše bosanske patnje pa se zatvorih u omanju sobu na Miljkovcu gdje sam uglavnom spavao i gledao filmove uzaludno pokušavajući da se isključim iz stvarnosti! Trećeg jutra sam osjetio neko čudno gušenje u grudima pa odlučih da velegrad napustim ranije nego što sam planirao. Od mog prelaska preko Drine me je dijelio još samo susret sa jednim mojim prijateljem, koji zatraži da se vidimo jer je imao nešto da mi kaže.

    Dragana sam upoznao prije par mjeseci. Sreo sam ga u prostranom hodniku Vojne bolnice u Podromaniji. Ležao je na nosilima ispred hirurške sale čekajući svoj red za operaciju. Bio je tu još nekoliko ranjenika. Neki od njih su ječali zatvorenih očiju a drugi su buljili u prazno uz povremeno škripanje zubima. Dragana je neko spustio nemarno na sred hodnika pa se on, uz svu svoju nevolju, našao na putu nervoznih posjetilaca i osoblja Bolnice. Iako je svima smetao, niko se ne potrudi da Dragana pomjeri u stranu. Onako spontano, iz straha da mu ne zakače glavu umotanu u krvave zavoje, povukoh ga pažljivo prema zidu a zatim pomjerih i drugu stranu nosila, onu na kojoj su ležale noge. U jednom trenutku pogledi nam se susretoše i ja primjetih suze u njegovim očima! Primakoh se preplašeno njegovom licu i zbunjeno upitah:

  • "Da te nisam povrijedio? "

  • "Ma ne! " - odgovori Dragan pokušavajući da se osmjehne - "Ja sam pod sedativima pa bolove više i ne osjećam. "

  • "Da li te je neko pregledao? " - nastavih sa pitanjima.

  • "Ma ne! Ranjen sam prije dva dana. Ovi oko mene su iz Ilijaške brigade i tek su donešeni sa ratišta. Oni će prvi pod nož! Ja smo čekam da mi doktori očiste rane. "

    Pokušah da se nađem na usluzi i ostalim vojnicima, međutim nikome od njih nije bio voljan da razgovara sa mnom, pa ja nastavih da bodrim Dragana.

    Jedan za drugim, ranjenici su odnošeni niz hodnika i postavljani na operacioni sto, obasut reflektorima iz zarđalog agregata u dubini dvorišta. Dragan ostade poslednji, a kada i on iščeznu iza vrata operacione sale meni ne preostade mi ništa drugo nego da se uputim kući.

    Vrijeme provedeno sa Draganom u polumračnom hodniku bolnice u Podromaniji, koji su bili preplavljenim mirisom krvi, lijekova i jeftinih preparata za čišćenje, na mene je ostavilo dubok utisak. Iz Draganovih očiju je zračila nekakva čudna dobrota, koju nisu ubile ni surove slike rata, a suze u njegovim očima su budile neku neodoljivu potrebu da doznam šta to razara njegovu dušu, okovanu zavojima i osušenom krvlju. Predosjećao sam da Draganovu dušu tišti neka strašna bol koja je mnogo jača od one koja izbija iz tjelesnih rana.

    Sutradan u bolnicu ponesoh parče vrućeg hljeba i zdjelicu kajmaka. Dragan se mojim "ponudama" mnogo obradova, i po prvi put nakon svoga ranjavanja dozvoli da mu se u usta stavi parče hrane. I dugo je na jeziku držao zalogaj hljeba, puštajući da mu kajmak lagano curi niz grlo, ali ga ne proguta.

    Dani su prolazili. Postao sam čest gost bolničkih hodnika. Dragan bi me dočekivao sa neprikrivenom radošću. Od njega saznadoh i to da sam mu postao drag zbog toga što sam u mnogo čemu sličio na njegovog brata koga već u prvim danima rata na kućnom pragu ubi neprijateljski snajper. Draganov otac, takođe borac iz Nedžarića, je samo jednom dobio dozvolu da u Vojnoj bolnici posjeti svoga sina, pa ja tako postadoh i porodični izvještač o progresu Draganovog oporavka.

    U narednih nekoliko sedmica Dragan se značajno oporavio. Počeo je da jede, a i sve češće sam ga nalazio izvan postelje. Ipak, iz njegovih očiju je i dalje izvirala tuga. Uprkos tome što su njegove rane polako zarastale, njegova duša se lomila poput krhkog čamca na uzburkanom moru. Iako smo postali jako bliski, nikako mi nije polazilo za rukom da dokučim pravi uzrok Draganove tuge.

    Jednoga dana, Dragana prebaciše na oporavak u Srbiju. Uz srdačan pozdrav, obeća on da će mi se redovno javljati. Međutim, prođe par mjeseci a o Draganu ništa ne saznadoh. A onda, kada sam izgubio svaku nadu da ćemo se ponovo sresti, zazvoni telefon u stanu moje sestre i Dragan zatraži da se vidimo u gradu.

    Stajao sam tako u jednom od zapuštenih prolaza u Knez Mihajlovoj ulici, povremeno izvirujući na šetalište koje je kvasila kiša. Čekanje mi nije smetalo, jer u rat samo onaj ko umje strpljivo da čeka ima šansu i da preživi. Vrijeme sam ubijao posmatrajući prolaznike i tražeći Draganovo lice ispod raširenih kišobrana.

    Dragan se pojavio mokar kao čep, ali on zbog toga i nije baš previše mario. Stisak ruke mu je bio blag i nekako bojažljiv, ali mu je iz očiju izbijala neka topla srdačnost. Bilo je očigledno da mu je jako drago što me vidi.

    Onako, bez ikakvog uvoda, poče Dragan svoju ispovjest:

  • "Znaš, sa tobom nikada nisam pričao o ratu! Kada su mi ubili brata, ispunila me je neka čudna hrabrost, i više se nisam bojao da ću i ja poginuti. Borili smo se kao lavovi, ja i moji saborci iz Nedžarića. Mudžahedini nam nisu mogli ništa, sve da ih je bilo još sto hiljada! Padali su kao snoplje ispred naših užarenih cijevi i nikada nisam žalio za njima. Njihova smrt me je podsjećala na ono kada noktima ubijaš gnjide u kosi. Pomalo sam u tome pčeo i da uživam. Potpuno sam siguran da sam ih bar pet ja lično ubio."

  • "Međutim, jednoga dana u dušmanskoj hordi koja je neumorno jurišala na nas, ugledah i jedno meni dobro poznato lice. Bio je to Almir, moj najbolji drug iz djetinjstva, sa kojim sam dugo godina dijelio školsku klupu. Nije imao pušku poput ostalih. U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj bombu. Jurišao je pravo na moj rov. Obuze me nekakav čudan strah, ali ne zbog mene već zbog Almira. Uspravih se i povikah:

  • "Almire, lezi Almire! Neću pucati!"

  • "U tom trenutku rafal iz susjednog rova presječe Almira i on klonu na zemlju. Gotovo u istom trenutku osjetih tup udarac u rame, a ppotom još jedan, nešto žešći, udarac u glavu. Kada sam se probudio iz kome, svijet je oko mene bio mnogo drugačiji. Nešto mi je govorilo da je Almir mrtav, a sa njim je umrla i moja želja da osvetim brata! Zbog toga sa odlučio da se na ratište više ne vratim! Našao sam neku vezu, tako da uskoro treba da otputujem u Čehoslovačku. Tebe bih zamolio da sve ovo preneseš mome ocu. Nadam se da će me on shvatiti! "

    Dragan istrča na ulicu i zauvijek nestade u rijeci ljudi.

    Izađoh na šetalište. Kiša je lagano natapala moje civilno odjelo, koje za tu priliku pozajmih od moga zeta. Pogledah u nebo. Krupne kišne kapi mi skliznuše niz lice. Pokušah da sakrijem pogled od prolaznika, jer nisam mogao da zadržim suze. Za nas Srbe kažu da se mi ne plašimo smrti jer je miris baruta od pamtivjeka bio neraskidivi dio našhi života. Ipak, meni se sve čini da postoje i strašnija stvari od olovnog zrna. Metak ubija samo tijelo, rat razara dušu!
  • ratne- 21418 - 18.04.2009 : Struja struja - best (3)

    Koverta


    Bez obzira što ga gledate, predeo nije ružan možda je samo vaše oko rđavo.

    Možda ovo i nema nikakve veze sa ratom ali imam potrebu da vam ovo ispričam. Sinoć, oko 21:30, zazvoni telefon. Pošto sam popio par piva, odlučio sam da danas ne radim i da se nikome ne javljam. Međutim, žena mi reče da je broj nepoznat, i da bi se možda trebao javiti. Pošto mi ona dođe kao neka sekretarica i ponekad laže da mi je mobilni ostao kod kuće kada mi se ne radi, poslušam je pa se javim.

    Sa druge strane žice, nepoznati glas me pita da li sam ja gospodin M. J. što ja potvrdim. On me dalje pita da li mi nešto znači ime Marinković N. a ja kažem ne. On reče da dolazi iz Kanade i da je taj Marinković bio sa mnom u jedinici. Ja onda, kao iz topa, upitah: "Da taj momak slučajno nema nadimak Pote? ". Tip odgovori: "Bingo! ".

    Odem ja na ugovoreno mjesto, i čovjek mi dade koverat na kome piše: "Mom ratnom drugu, da sa porodicom proslavi Vaskrs... ". Možda je nepristojno ali moram napisati da je u koverti bio novac, ali ne i broj telefona. Taj tip zatraži od mene da prebrojim, što ja odbih, a zatim odjuri negdje.

    Pote, ako možda ovo čitaš, hvala ti.
    ratne- 19313 - 29.10.2008 : Zoran Janković Rogatica - best (7)

    Pisanje uz vjetar


    Prokleta je Amerika

    Već godinama novine kupujem u istoj trafici. Uzeh svoj primjerak dnevnog lista (da ga ne reklamiramo " to se već plaća) i pružih novac. Žena mi se prijatno osmjehnu i reče: ""ej, jesam li ti pričala da sam dobila unuka"? "Jesi, Stojanka, pričala si mi", odgovorih sa namjerom da odmah odem, jer me čekao započeti posao. Iz pristojnosti ne rekoh da mi je to pričala već dva puta. Ovo sad će biti - treći. Navikla je da, nakon što mi proda novine, progovorimo po koju, ljudsku, neobaveznu riječ. A Boga mi i rečenicu. Pošto ona, ipak, poče da priča ne preostade mi ništa drugo nego da je saslušam. "Vezla" je o tome kako joj se kćerka dobro udala, da je svi u kući paze; da je mali rođen sa četiri kilograma i sto grama i da mnogo liči na pokojnog mu đeda, njenog muža"kako je, eto, uprkos dušmanima uspjela da izvede đecu na put i dovede do hljeba; žalila se na vlasti koje su njih, porodice poginulih boraca, primorale da trafike pomjere sa glavne ulice, a sada sarajevske firme postavljaju svoje prodajne objekte odmah uz glavnu džadu"Radovao sam se njenoj sreći, iskreno radovao, ali je nisam pažljivo slušao. Dok je ona govorila, smješkao sam se, a misli su mi lutale.

    Poznavao sam njenog pokojnog muža. Dobro sam ga poznavao. Kad god bi se, u Sarajevu prije rata, sreli na tramvajskoj stanici ili na ulici, ispričali bi se srdačno, jer smo obojica bili rodom iz Rogatice. Kad je počeo rat vratili smo se rodnoj grudi. Zajedno su nam, po memljivim rovovima, trunule kosti tokom rata. Bili smo u istoj jedinici. Ja sam preživio " on nije. Poginuo je pred sam kraj rata. Stojanka, samohrana majka, otvorila je trafiku i odatle podigla svoje dvije kćerke, dovela ih do hljeba a stariju i udala. Zato sam, iako žurim, obavezan da je saslušam dok priča o prvorođenom unuku. Dužan sam, makar toliko. I to ne samo ja. Slušam je, slušam, a misli mi se i dalje roje po glavi"

    Mnogo je (premnogo) takvih priča koje je život u ratu napisao ali ih niko nije pribilježio. Da muškarac uzme pušku u ruke i brani ono što zna da je njegovo, od Boga je ostavljeno. Ono (negativno) što se dešava, kad on pogine, sa njegovom porodicom sramota je naroda, države"ma, univerzalna je sramota svih nas. Ni jedna država ne može biti sretna sve dok se ne oduži onima koju su je stvorili.

    Moj zet poginuo je u ratu. Maloljetni sin otvorio je kafanu na Šepku (kod Zvornika). Kasnije i diskoteku na Drini. Radio je, danonoćno, u napuštenoj muslimanskoj kući. Snalazio se kako je znao i umio, a to "snalaženje" je često bilo na ivici zakona. Ma šta na ivicu, bilo je i sa onu stranu zakona. Valjda je moralo tako. On je tad bio glava porodice. Ako on ne donese hljeba u kuću, niko drugi neće. Uspio je da napravi svoju kuću, da se oženi, dobio je i sina"Naravno da smo sve to proslavljali, kako i dolikuje. Na svakoj fešti neko bi počinjao i pjesmu "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa""Na stihu: ".. Šta mi vrijedi tvoja slika, kada oca nemam ja"" pjesma se, redovno, pretvarala u sveopšti plač. Posebno kad su sestra i sestričina bile primorane da odu za Australiju, ne bi li, kako, zaradile koji dolar da se završi započeta kuća. Ispostaviće se da kuća nikad neće biti završena, a da će novac biti utrošen da se on, koji je teret glave porodice ponio na nejakim dječačkim plećima, "skida" sa teških droga na koje se, u međuvremenu, "navukao"! Bezuspješno! Nije isključeno da će, jednog dana, dileri kojima je dužan pare za drogu doći i donijeti papire po kojima je kuća njihova. Žena ga je ostavila, odvela je i sina. A da mu otac, pokojni zet, glava porodice, nije poginuo"

    Još dva moja zeta (više ih i nemam) hljeb nasušni danas zarađuju u Americi. Jedan je iselio sa kompletnom porodicom: ženom, i dva sina. Oni su tamo "na bijelo", dobili su i državljanstvo; drugi zet je "na crno", otišao na turističku vizu a već godinama radi i šalje novac porodici na Sokolac.

    Kad čovjek krene u rat prvo što uradi pomiri se da više nema glavu na ramenima. To je jedini način da preživi. Ako preživi. Umjesto da se otimaju ko će više pomoći porodici poginulog borca, još u toku rata, prvo za šta su se "braća Srbi" otimali bilo je ko će "zaskočiti" njihove žene. Čak i matore drtine u Crvenom krstu, prvo što im je padalo na pamet kad bi im se pojavila žena poginulog borca na vratima bilo je da se, kao slučajno, očešu o njene ženske obline. Pa ako se ova ne usprotivi, da je pokušaju povaliti na vrećama sa brašnom. Da bi dobile koji kilogram više nego što ih sljeduje. Udovice su postale masovna meta za bludnike. Onako nezaštićene, sa djecom o kojoj su se sada same morale brinuti, mnoge su i podlegle opštoj atmosferi nemorala. Toliko očigledno da ih čak počeše mrziti i žene (još uvijek) ne poginulih boraca, jer su postale opasnost za njihove muževe. Najnemoralnija crnohumorna anegdota za koju sam čuo je kad je jedna udovica tražila da joj se abortus izvrši besplatno smatrajući da, kao žena poginulog borca, ima pravo na tu beneficiju.

    Najmoderniji odjevni predmet, tih dana i godina bile su " helanke. Samo prvih godina porodice stradalnika imadoše pravo na besplatna drva za ogrev. A braća Grci primali su njiovu djecu na besplatna ljetovanja. I na toj privilegiji mnogi su im zavidjeli. To su bile godine kad su borci na linijama kleli jedni druge riječima: "Dabogda ti žena nosila helanke, a djeca ljetovala u Grčkoj"! Kružio je i vic o dječaku koji je sa prozora ugledao oca kako se vraća sa linje i zavikao: "Mama, mama, evo tate, živ je, ništa od tvojih besplatnih drva niti od mog ljetovanja u Grčkoj"! ?

    Zašto Vam sve ovo ispričah? Jednog dana, ako dođete u situaciju da Vam žena poginulog borca počne pričati o svojoj porodici, saslušajte je, molim Vas. Vama to nije ništa a njoj će mnogo značiti. Ona je u svoju djecu utkala cio svoj život, sve svoje želje i nade. I svoje i nade pokojnika. A nada, znamo to, umire zadnja. Pa šta ako je, neka od njih, pri tom i moralno posrnula. Ko je veći krivac za to od nas samih! ?

    Pokojni Milovan Ilić Minimax, čuveni voditelj i humorista, dok se Titova Juugoslavija raspadala na parčiće govorio je: "Da mi je znati ko dovede do raspada državu i onu drugu nogu bi mu odrezao". A ja velim: "Da mi je znati ko je kriv za sve to (i još mnogo toga lošeg širom svijeta) kleo bih ga da mu ekonomska kriza u kojoj se nalazi potpuno uništi privredu; da mu izbije bratobilački, vjersko-rasni rat a mi da mu dođemo u "mirovnu misiju" kao što su oni nama";! Toliko o ratu. Ko spomene rat " plaća piće. Svoj raji.

    P. S. Mom dragom profesoru, Željku Tomiću, poklanjam ovu neobjavljenu priču, koju napisah slučajno, dok sam kupovao novine na trafici. Možda je tačnije reći da je priču napisao " život, a da sam je ja samo pribilježio.
    ratne- 17902 - 22.05.2008 : Srpska Dijaspora - best (4)


    Tužna sudbina junaka ovekovečenog u filmu "Lepa sela lepo gore"



    Teško da na Balkanu još ima sveta koji bar jednom nije video film "Lepa sela lepo gore", koji mnogi najviše pamte po stravičnim scenama stradanja grupe srpskih vojnika u jednom tunelu, a koje su snimljene po istinitom događaju u tunelu Brodar, na ušću Lima u Drinu kod Višegrada u septembru 1992. godine. Samo što je, kako danas tvrdi Mikajlo Šimšić (36), jedan od preživelih, u tunelu Brodar bilo u stvarnosti sto puta gore nego na filmu.

    Tada dvadesetogodišnji Mikajlo Šimšić je nekim čudom, ili zahvaljujući "ludačkoj" hrabrosti preživeo devet dana pakla u tunelu "Brodar". Četvorica njegovih hrabrih drugova nisu.

    Mikajlo je iz tunela izašao sa 25 gelera u telu, malo prezdravio i ponovo se vratio na ratište na kome je ostao sve do poslednjeg ratnog dana. Svaki vojnički predah koristio je da prvo ode do "Brodara", zapali sveću svojim drugovima Novaku, Vladanu, Stevi i Milovanu, a tek onda krene kući peške, daleko gore u brda sela Staniševac iznad manastira Dobrun.

    Vladanova smrt

    Bio je sedmi dan kad se ubio Novak. Četiri dana je gledao kako mu noge vise na kostima, kako ih hvata gangrena. Goreo je, buncao, a onda je uzeo bombu... Nije hteo da je aktivira. Reče: Dajte mi pištolj da se ubijem, bojim se povrediću bombom nekoga od vas. Onda je meni dao sat, a skinuo je i prsten i lančić i zamolio me da dam njegovoj sestri... Kad su zapucali muslimani, okinuo je i Vladan u čelo.

    Dole, u Dobrunu, pravoslavni sveštenici i vernici su ga ispraćali rečima: "Većeg junaka nema nigde do Romanije", a gore, u jednom malom kućerku sačekivali su ga otac, majka i sestra, vidali mu rane i savetovali da ostavi pušku i nađe neku ženu:

  • A ko će braniti državu? - pitao je Mikajlo i uvek se vraćao na položaj.

    Zbog svega pomalo, kad sam onomad odlučio da potražim Mikajla Šimšića (36), prvo sam pomislio da je posle rata stigao do Banjaluke i nekog lepog poslića i stančića, da ne propušta niti jedan prijem za borce, da ima tri klinca koji su odavno "prozujali" i da vozi nekoga starijeg "golfića", recimo "četvorku". Ili je, pade mi na pamet, možda negde u Višegradu, možda je predsednik nekakvog boračkog udruženja i sedi u trećoj ili četvrtoj kancelariji do predsednika opštine. Posumnjah i da se skrasio negde u Srbiji, da ima dobru invalidsku penziju i dve malo skuplje konobarice u nekom lokalu na Ibarskoj.

    Ali, kad sam pitao neke ljude u Dobrunu - dokle li je stigao onaj momak sa Staniševca iznad manastira što je preživeo "Brodar" i što je heroj nad herojima, dobio sam tri odgovora zbog kojih mi se od nekakve muke zavrtelo u glavi i zbog kojih ovaj zapis teče kako teče:
  • Mikajlo Šimšić? Nema, bolan, ni većeg junaka ni veće naše tuge, srpske!...

  • Mikajlo? Eno ga, neđe u Srbiji, radi kod nekog gazde, radi da zaradi parče leba i kutiju cigara! De, jarane, napiši kako se u ratu fukara obogatila, a dobri momci stradali!

  • Mikajlo? Umro mu otac u mukama, majka mu se muči ko crv, a on, boljeg čoeka na svetu nema, ali ni posla, ni žene, ni života!... Da mi je neko ovo prič'o...

    Telo puno gelera

    Imam mnogo gelera u telu. Često me bole leđa i noge. Plašim zanemoći ću, pa šta ću onda. Trebalo bi ovo možda i da izvadim, ali ko će ići u bolnicu, treba i para i svega. Moj prijatelju, nema 'vako nigde! - reče Mikajlo.

    I četvrti odgovor bio je važan:

  • Čini mi se da sam video Mikajla kako je juče otišao kući. Možda je i danas gore. Samo, on nema mobilni telefon, a u kući mu ne radi telefon. Moraćete do njega!

    Krenuh starim izlokanim putem iznad manastira, pa sedam kilometara u brda. Stigoh autom do trećeg kilometra i dalje nastavih peške, po kiši, magli, sa onom mučninom... U daljini, u šumi, izroni starac. Na pitanje koliko ima do Šimšića, starina odgovori: "Nema više od jednog cigara". Posle pet cigara, neka žena ponišani na kuću Mikajla Šimšića, i odmah dodade: "Nije tamo Mikajlo, otiš'o jutros u Srbiju da nadniči, ali tamo mu je majka, sama, eno, ona stara kuća, ima joj pun vijek... Jooj, živote! "

  • Što vam treba moj sin, da nije bilo šta, je li on dobro, ko ste vi, moj Mikajlo nikad obraz nije ukaljao, on je dobar čovek, ko i otac mu... - pitala je i u dahu govorila Milka Šimšić (61), a kad je shvatila da dolazim dobrom, malo se uspravila ispred kuće, nalik onima sa nekih izbledelih bosanskih razglednica.

  • Kad je izašao iz tog tunela, doterali su ga u višegradsku bolnicu. Bila sam tamo. Nisam ga poznala. Devet dana su okolo njega padale bombe, bio je sav u gareži i krvi... Još mi je pred očima njegovo lice. Još nikad nisam zaspala, a da mi ta slika ne sine pred oči... Ma, jok, ništa mu nisu dali, ni medalje ni pare, ni posla. Zaboravili ga svi. Eeeej, moj dobri Mika, govorila sam mu ja... - zastade Milka i ne mogaše više.

    Dva i po sata kasnije, u četvrtak, kasno po podne, ulazim u veliku baštu Sretena Kurčubića u podzlatiborskom selu Kriva Reka.

  • Jeste, kod mene je Mikajlo u nadnici. Nisam video boljeg radnika. Tu je po mesec-dva, radi u njivi, u štali, klanici, sušari... Sve on zna. Spava gde i mi, jede što i mi, i skoro je deo naše porodice... Znam šta je prošao u ratu, ali vidimo da o tome nerado priča... Evo, sad ću ga zovnuti, dole je u njivi! - reče Sreten.

    Ne trebaju mi nagrade

    Na pitanje jesu li ga kad negde pozvali da primi kakvu medalju, ili bar pogleda film, Mikajlo se kiselo nasmeja:

  • Nikad, niko, nigde. Samo je onaj novinar Vanja Bulić došao jednom kod mene kući... Ma, ne tražim ja nikakve nagrade nego tražim da mi samo malo pomognu, da mi bar daju te dozvole za kuću na veresiju. Platio bih ja to njima, nikome ja u životu marke jedne nisam ostao dužan - kaže Mikajlo.

    Mikajlo Šimšić je visok, koščat momak, sa dlanovima ogrubelim od rada, sa nekom zaleđenom crnom misli na licu, sa pogledom sakrivenim u nedra.

  • Nemojte me samo mnogo pitati o tunelu. Počeo sam opet da ga sanjam. Ispričao sam ja sve jednom, ali na filmu su malo drugačije prikazali. Devet dana i devet noći oko nas je bila krv, barut i smrt... Devetog septembra 1992. godine deo voda treće čete Drinskog bataljona je čuvao most ispred tunela "Brodar" kako bi sprečili bošnjačke vojne jedinice da pređu na desnu obalu Drine i Lima. Četvrtog dana straže na mostu, u kanjonu Drine sve je proključalo, sedmorica srpskih vojnika našli su se u klopci i jedini spas im je bilo povlačenje u tunel "Brodar", dug 97 metara, sa desnom krivinom na polovini i pun nekih betonskih ploča. Međutim, sa obe strane tunela bili su bošnjački vojnici. Bio je to početak devetodnevnog pakla za srpske mladiće Mikajla Šimšića iz Staniševca, Slađana Simića iz Bosanske Jagodine, Novaka Arsića iz Veletova, Vladana Gavrilovića iz Višegrada, Stevu Panića iz Smedereva, Milovana Lučića iz Užica i Stanka Maćaševa iz Lazarevca.

    Devet dana i devet noći sa obe strane tunela doletale su bombe, bojni otrovi, "zolje", snajperski meci, devet dana su bili bez hrane, bez vode, devet dana bez sna, devet dana se niz tunel slivala krv i bolni jauci ranjenih, dok su se sa druge strane muslimani pevali...

  • Milovan i Vlado su poginuli u tunelu od gelera. Umirali su nam na rukama. Novak je bio teško ranjen i kad je osetio du umire, pucao je sebi u slepoočnicu. Stevan je ostao u tunelu pored svog pobratima Milovana, da čuva njegovo mrtvo telo i na kraju su ga muslimani zverski ubili. Nas trojica smo krenuli u smrt, ali smo nekim čudom ostali živi. Slađan je posle poginuo - skoro je šaputao Mikajlo.

  • Najgore je bilo kad se Novak ubio. Oni pevaju ispred tunela, a Novaku teče potok krvi iz glave...

  • I? " pitamo Mikajla.

  • Ništa! Prođe rat, i nikom ništa! Tražio sam neki posao, ali kažu nema. Počeo sam od zarade u nadnici da pravim neku kućicu blizu Višegrada, da se, rek'o, malo skrasim, ali stigoh do krova, dalje se nema para, a traže mi za projekat, za neke dozvole... Samo mi za papire treba 3. 000 evra. I, šta ću, ajde opet u nadnicu, druge nema - kaže Mikajlo, uspravi se i bez reči okrenu, ode dole u njivu i nastavi sa poslom.

    Par stotina kilometara dalje, kad se na osmom kilometru magistrale Višegrad - Rogatica pređe most preko Drine, posle nekoliko stotina metara počinje tunel Brodar. Na ulasku u tunel stoji ploča sa imenima četvorice poginulih mladića i tekst:

    "Oj tunelu, tvojega ti mraka, što ne liječi rane od junaka".

    Po zidovima tunela još se vide tragovi jednog od najcrnjih pasusa bosanske ratne priče, a na izlasku iz tunela je nadgrobna ploča sa slikama i imenima doktorke Stojane Jojović i medicinske sestre Ljubice Kastratović, koje su poginule od muslimanskih bombi u pokušaju da ukažu pomoć ranjenima u tunelu. Ispod imena je takođe bolna rima.

    Sve je bolno u ovoj priči - i smrt u tunelu, i život iza kraja tunela.
  • ratne- 16650 - 12.12.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Ismet Kurbašić


    Njegovo ime je bilo Ismet Kurbašić. Došao je u Sokolac u martu 1992. godine na "obradu" za invalidsku penziju, i baš u kada je trebao da se vrati u svoj rodni Vučijak, selo na magistralnom putu Tuzla - Pelagićevo, buknuo je rat pa je Ismet ostao na Romaniji da sa Sokočanima proživi ratna zbivanja. Siroti Ismet se našao u gradu u kome nikoga nije poznavao, daleko od svojih voljenih, bez pare i dinara u džepu.

    Pacijenti Psihijatrijske bolnice u Podromaniji su u toku rata prolazili kroz veoma velika iskušenja. Kako se bolnica oduvjek finansirala iz budžeta BiH, sa izbijanjem sukoba presušio je izvor dotoka novca u bolničku blagajnu pa su pacijenti bolnice ostali bez hrane i lijekova. Uprkos svim naporima Uprave i doktora da obezbjedi ono najnužnije za funkcionisanje bolnice, bolesnici su više gladovali nego bili siti, a sa lijekovima je bilo još teže.

    Zog toga su bolesnici svih nacionalnosti, posebno prvih nekoliko mjeseci rata dok nije pristigla humanitarna pomoć UNHCR-a, bauljali po ulicama Sokoca molećI prolaznike za poneku cigaretu, ili novac.

    Treba napomenuti i to, da je i prije izbijanja ratnih sukoba u Sokocu bila uobičajna praksa da se "unajmi" poneki bolesnik za ispomoć u bašti ili poslovima oko kuće. Zbog toga, kada je nama jednog dana zatrebao radnik u bašti, moja majka na preporuku komšija zatraži od nekog doktora Bolnice "poštenog i normalanog" radnika. Nakon tog niza događaja, u naše dvorište dođe Ismet.

    Potrebe našeg domaćinstva za radnicima su bile minimalne i uglavnom su se svodile na okopavanje krompira i vođenje brige o kravi koju nekako u to vrijeme i kupismo. Međutim, kako mi se baš tada razbolje otac, u kućI je uvjek trebala pomoć oko njega. Ismet mu je pomagao da ustane, ode u kupatilo, da se obrije"

    Plaćali smo ga onoliko koliko se moglo, i koliko je radio. Od mene je dobijao vojničke cigarete, jeo je sve ono što smo imali. Za radove u vrtu bi dobio i ponešto novca, za koji bi kupovao cigarette, koje bi nosio ih u Bolnicu, gdje ih je dijelio sa ostalim pacijentima, Srbima i muslimanima.

    Onako, uz kafu, pričali smo o svemu i svačemu. Govorio sam mu, da ako hoće, može da ide i radi kod drugih jer ga mi nismo mogli svakodnevno plaćati. I on bi ponekad odlazio, ali samo kod onih koje je poznavao. U protivnom je, po mom odobrenju, odbijao pozive sa obrazloženjem da ima posla kod nas.

    Ismet je bio prost, ali pošten čovjek. Jednom mi je čak, za moj rođendan, donio i neki poklon kupljen od svoga, sa mukom zarađenog novca. Zahvao sam mu se, ali sam ga zamolio da to više ne radi.

    Mnoga moja sjećanja na ratne dane počinju i završavaju se sa Ismetom. U šali sam mu govorio da mi on dođe kao neka vrsta "ratnog druga" jer bi u cik zore dolazio kod nas na prvu jutarnju kafu, i tu ostajao sve do sumraka, kada bi hitao nazad u Bolnicu gdje je bio obavezan da prespava.

    Ja sam u više navrata pokušao da pomognem Ismetu da se vrati u njegov rodni Vučjak. Na Grbavici sam saznao da se razmjena sa Tuzlom obavlja preko Bijeljine. U "Razmjeni" u Bijeljini su me obavjestili da je muslimanska strana obustavila razmjenu lica sa Srbima. Ismetovu porodicu sam par puta kontaktirao preko radio-amatera, ali sam se na kraju odlučio da to više ne radim jer su oni dobijali iskrivljene informacije poput one da je Ismet u zatvoru u Bijeljini.

    Ismeta je preko Crvenog krsta, redovno dobijao pisama od svoje porodice. Jedno takvo pismo je putovalo i po dva mjeseca od Tuzle do Sokoca, ali je sadržalo dragocjene informacije koje su mu olakšavale brigu za djecom, ženom i unučadima.

    Jednom prilikom, dok nam je čitao jedno njegovih pisama, upitah ga:

  • "Da li se u tvome kraju živi bolje nego kod nas u Sokocu? "

  • "Njima nije bolje, ali bih ja ipak više volio da sam sa njima! " - sjetno je odgovorio Ismet.

    U toku rata kroz moju kuću je prošlo mnogo poznatih ličnosti, političara, oficira itd. Mogao bi se sada Ismet pohvaliti da je iz istog lončeta popio kafu sa Nikolom Poplašenom i Dragicom Šešelj, sestrom Voje Šešelja.

    Ipak, svaka pomisao na Ismeta, asocira me na - protivavionske rakete.

    Za vrijeme zadnjeg rata, u zgradi nekadašnje farme koka nosilja se nalazilo skladište sanitetskog materijala za potrebe Vojne bolnice u Podromaniji. Međutim, sa najavom NATO bombardovanja vojnih ciljeva u Republici Srpskoj, nekakva dilajla se dosjeti da u našu farmu skloni nekakve protivavionskih rakete. Ne bi trebalo da vam bude teško predpostaviti kako sam se osjećao znajući da se jedan od strateških NATO ciljeva nalazi pedeset metara od moje spavaće sobe. Ništa nije pomoglo ni moj protest kod Marka Šarkanovića, komadanta Pozadinske baze locirane u Sokocu.

    Nekoliko dana nakon što su rakete stigle u moje dvorište, u kući zatičem potpukovnika S. J. sa još par vojnika. Iznijeli rakete u dvorište, otvorilo poklopce i nešto razgledaju.

  • "Šta to radite? " - zapanjeno upitah.
  • "Provjetravamo rakete" - odgovori potpukovnik - "znaš, one su osjetljive na vlagu, pa koristimo ovaj sunčani dan da ih malo osušimo. "

    Pogledah u nebo. Američki borbeni avion je ocrtavao bijelu liniju na horizontu.

  • "Pa vidiš li ti da nas avioni stalno prelijeću i snimaju? " " uzviknuh zabrinuto.

    Nakon toga, morao sam da saslušam čitav niz besmislenih argumenata, ravnoduđnog potpukovnika. U tom trenutku primjetih Ismeta kako sa motikom u ruci žuri prema nama. Izgledalo je kao da juriša na nas, i samo je nedostajalo ono "Alahu ekber" pa da slika bude kompletna. Danas kada razmišljam o toj tragikomičnoj situaciji, jasno mi je da je me je ugledao, pomislio da sam krenuo u grad, pa je požurio da me nešto priupita.

    Ismet preskoči par sanduka, i dođe do nas. Toliko sam bio zbunjen da se više i ne sjećam šta me je pitao.

    Nakon što se Ismet udaljio, upitah potpukovnika da li on zna da mi u dvorištu imamo jednog muslimana.

  • "Znam, maloprije sam sa njim popio kafu. Pa kakve to ima veze, pa i moja je žena muslimanka. "

    Nije prošlo ni deset dana a potpukovnik je shvatio da je to ipak imalo neke veze. Jednoga dana, iz Podromanije stigla prijatna vijest da je UNPROFOR došao po Ismeta i odvezao ga za Tuzlu. Istoga dana, komadant Baze u Sokocu je naredio da se rakete izmjeste na drugu lokaciju.

    Nakon Ismetovog odlaska, u našoj kući je treperila neka čudna zabrinutost, sve zbog Ismeta i raketa. Bio sam siguran da će tuzlanska državna i vojna bezbjednost dobro pretresti Ismeta, sa pitanjima šta je sve vidio na Sokocu, pa sam se bojao da on ne "propjeva" i u vezi raketa.

    Međutim, rat je prošao a da se ništa se nije desilo. Ispostavilo se da je moja mama bila u pravu kada je samouvjereno tvrdila da nas taj dobroćudni starkelja "neće odati".

    Godine su se nizale jedna za drugom. Sa Ismetom se više nikada nismo ni čuli ni vidjeli, ali se često sjetim tog tihog starca, sa kojim sam djelio i zadnje parče hljeba, a ponekad čak išao u Komandu na ručak da bi on imao šta da jede.

    Danas se mnogi muslimani "busaju" da su spasili život nekom Srbinu u Sarajevu. Za razliku od njih, ja i moja porodica se ne možemo okititi tim zaslugama. Ismetu smo pomogli da lakše preživi rat, ali ga nismo imalo od koga spašavati. U toku građanskog rata su se na sokolačkoj sceni desile mnoge stvari na koje mi Sokočani nismo ponosni. Ipak, jako sam siguran da je Sokolac u zadnjem ratu, bar što se međunacionalnih odnosa tiče, bio jedna od najtolerantnijih sredina na našim prostorima.
  • ratne- 4063 - 19.02.2006 : Srbin Forever Svijet - best (1)

    Borbe na Žuči


    Godine prolaze, ali uspomene na moje drugove iz jedinice ne blijede. Veoma često je moj život bio u njihovim rukama, ali sam znao sam da me neće izdati, niti osramotiti.

    Najžešće borbe u okolini Vogošće su se vodile na obroncima Žuči, koju su muslimani prozvali "brdo smrti". Razmak između rovova je na nekim mjestima bio svega 15 do 20 metara, pa je sa te udaljenosti bilo moguće ubaciti bombu u neprijateljski rov. Zbog čestih pogibija srpskih boraca, komanda Bataljona je naredila da se na jednom dijelu linije fronta muslimani potisnu prema Saobraćajnom fakultetu, tj. da se po svaku cijenu zauzme uzvišenje koje se zvalo Glavica. Na njemu se nalazilo par napuštenih kuća, u kojima su muslimani napravili rovove i povezali ih tranšeima.

    Akcija je krenula u ranu zoru. Ja i desetak drugova iz moje jedinice smo sačekali da artiljerija “pretrese” područje. Uz nas su bili i momci sa Blagovca i Krivoglavaca, ali smo mi Vogošćani zahtjevali da lično obavimo taj zadatak. Nakon što je artiljerija prestala sa dejstvom, počelo je puškaranje sa ciljem da otkrijemo neprijateljske položaje. Ubrzo smo uočili da je muslimanski otpor relativno slab, a primjetili smo da se pojedinci i povlače. Zapucali smo još jače, a ja sam prvi izašao iz rova i krenuo niz padinu do jedne kuće koja je bila na “ničijoj zemlji”. Stigao sam do nje, ali su me muslimani vidjeli i osuli su žestoku paljbu po meni. Moji saborci su me podržali vatrom, a trojica njih su uspjela da se prebace do mene. Preko radio-veze smo saznali da se muslimani povlače u još većem broju i vuku ranjenike za sobom.

    Naše oduševljenje je bilo prekinuto eksplozijom u blizini nas. Srećom, nikome nije bilo ništa. Ostatak jedinice je polako krenuo za nama. Uz mene je bio Milorad Tica, Srbin iz Vogošće. Pao je dok se prebacivao do druge kuće, i počeo jaukati da je ranjen. Dotrčao sam do njega i povukao ga u zaklon. Metak ga je pogodio u nogu. Rana je obilno krvarila. Milorada smo ostavili na tom mjestu, a mi smo krenuli da zauzmemo prve rovove. Balije su pucale po nama, ali nas je njihova vatra prebacivala. U jednom trenutku, nedaleko od mene i Zorana, na zemlju pade i Vlado Makić. Pošto je imao pancir, mislio sam da je samo lakše ranjen. Međutim, metak mu je ušao ispod pazuha, i pogodio ga u srce. Vlado je počeo krkljati, a krv mu je izlazila na usta. Shvatili smo da mu nema pomoći.

    Meci su ponovo počeli da pljušte po nama. Zoran i ja smo nekako uspjeli dopuzati do susjedne kuće, gdje smo opazili dvojicu muslimana kako pucaju kroz prozor. Ubacio sam bombu. Začuo se jauk. Zastao sam kod ulaznih vrata, kad odjednom, jedan mudžahedin izleće iz kuće. Držao je pušku u rukama. Eksplozija bombe je izazvala dosta dima i prašine, pa nije mogao ništa da vidi. Ja sam ga snažno udario kundakom, a Zoran mu je oteo pušku iz ruke. Pao je na zemlju. Počeo sam ga tući, pitajući koliko ih je bilo u kući. On je ćutao, držeći ruke ispod stomaka. Okrenuo sam ga nogom, i primjetio da drži bombu u ruci. Stavio sam mu cijev u usta. On je počeo plakati, pokušavajući nešto da mi kaže, ali su mu riječi bile dosta nerazumljive. Kada je pustio bombu, izvadio sam mu cijevi iz usta i na moje veliko zaprepaštenje sam saznao da je Srbin, komandir jedne jedinice u muslimanskoj vojsci. Na početku rata je odveo ženu i djete na srpsku teritoriju, tj. Ilidžu, a on se vratio po neke stvari. Tamo su ga mobilisali, i ostao da se bori za njih.

    Zadatak je bio obavljen. Zauzeli smo Glavicu i uspostavili novu liniju. Onog našeg “poturicu” smo odveli u vogošćanski zatvor. Dva dana kasnije smo sahranili Vladu Makića, a Miloradu Tici je odsječena noga do koljena.

    Godine prolaze, a ja se još uvijek pitam kako je moguće da je Vlado Makić izgubio život od strane “brata” Srbina, koji se borio protiv onih koji su se brinuli za bezbjednost njegove porodice.
    ratne- 2532 - 03.11.2005 : Dajdža Miha - best (1)

    Iz mog ratnog dnevnika


    Februar 93
    Još nekoliko dana i mi će mo kući, smjena. Zvono telefona mi prekida misli i tek započeti ručak. Pošto nema dežurnog veziste ja se javljam. Sa druge strane "žice" čovjek plače i traži neke od mojih saboraca. Kaže mi poginuo..... Šokiran, upitah da ponovi..... ispade mi slušalica... Pa to je moj zet, muž moje sestre... Pokupimo se i pravac Sokolac. Tuga i suze, djeca pitaju. "Ujko gdje je naš tata".
    Radimo šta se mora:dostojna sahrana, prvo jutro, drogo jutro, suza do neba.
    Sjedim sa sestrom, pričamo, sjutra je treće jutro, treba ljude dočekati... Našu tugu prekida dolazak njene prijateljice,... Gleda me i krsti se...
    zar si ti živ,... Tvoj kamion, tvoja smjena,... pa pogodjeni ste na Trebeviću, pa, pa ti uvijek sjediš zadnji! Ali on je raznešen, tebe su pogodili! O bože!
    Probi me hladan znoj, trčim i tražim moje pristigle saborce. Svi nijemi, kako koga vidim samo me gledaju i krste se. Jedva saznah da je moj saborac, bolničar, koji je sjedio na mom mjestu, poginuo, raznijela ga muslimanska granata.
    Padam, hladna mećava me budi... Bože, pa ja sam živ...

    P. S.
    Zahvaljući njima ja sam i danas živ!
    Posvećeno:mom pokojnom zetu i mom pokojnom bolničaru. Slava im i vječna HVALA!
    ratne- 786 - 02.02.2005 : Dajdža Miha Sokolac - best (0)

    Proslava Vidovdana


    U toku rata bio sam u prašini i blatu, izvršavajući naređenja nekih lokalnih krelaca. Imena neću pominjati, ali oni će se sigurno prepoznati u ovoj priči. Neka se oni zamisle, ja sam davno prestao misliti o njima. Neka im je Bog na pomoći!

    Za 27. jun, te davne ratne godine, smo se vratili sa položaja u Sokolac, da operemo prašinu sa sebe i udahnemo malo vazduha bez mirisa baruta. U Sokocu nije bilo ni struje ni vode, ali nam se ipak činilo da smo došli u raj. Prodavnice prazne. Jedino još kafane rade. Toči se piće sumnjivog kvaliteta, koje smo mi zvali "brlja" ili "smrda". Dovoljne su dvije čašice da te obore sa nogu. Puca se na sve strane, kao da si na frontu.

    Kod kuće me dočeka mrak i tama, nema vruće vode za kupanje, niti mirisa večere iz kuhinje. Nebo prošara poneki svjetleći rafal. Razočaran hladnim dočekom, kao nikada do tada, opalim i ja jedan kratki rafal u vazduh. Desetak minuta nakon toga, neko lupa na vrata uz prijetnju da će da ih raznijeti eksplozivom ukoliko odmah ne otvorim. U kuću upadoše uniformirana lica sa uzvikom "Policija, ne mrdaj! ". Nakon što prevrnuše stvari po kući, pokupiše moje lično naoružanje i povedoše me u stanicu milicije. U Stanici neka gužva, mene ispituju, a ja još ne shvatam o čemu se radi. Privedoše još jednog civila koji kaže da smo "šenlučili". Da napomenem i to da do tada niko nije priveden u miliciju zbog pucanja u vazduh. Ja se tako, po prvi put u životu, nađoh u zatvoru. Zatvoren od strane onih za koje se borim!

    U ranim jutarnjim časovima, poznati glas izdaje naredbu: "Izolacija i zatvor. " Bio je to glas iste one osobe koja me je u gimnazijskim danima maltretirala što sam jednom prilikom bio "nosilac" obilježavanja Božića u gimnaziji. Glas komunističkog dušebrižnika, policajca. Sprovode me u zatvor u Knežini. Tamo nađem i svog školskog druga. Kaže mi da je sutra na Sokocu centralna proslava Vidovdana, pa su nas sklonili jer se boje da ne naudimo šta Patrijarhu Pavlu. Zar se neko boji da ja, napaćeni srpski ratnik, naudim živom svetcu?

    Taj događaj je riješio mnoge moje dileme, i naveo me da donesem mnoge odluke, koje će promjeniti tok moga života.
    ratne- 107 - 04.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Slavko Šuka


    Ponekad, samo za trenutak, sretnete nekoga ko ostavi na vas utisak koji vas "proganja" čitav život.

    Jedan od takvih, bio je moj susret sa Slavkom Šukom. Naime, kada su me 1993. godine poslali na Žepu, na brdo zvano "Majorov grob", imao sam sreću da rov dijelim sa Slavkom. On je bio inteligentan čovjek, i sa svojim optimizmom je opčinio većinu boraca. Njegovim dovitljivim pričama, praćenim smijehom slušalaca nije bilo kraja.

    U takvim situacijama, rijetko je ko imao radio, a kako su svi budno pratili dešavanja u politici i državi, slali smo Slavka u susjedni rov da u ranim večernjim satima sluša "Dnevnik". Kada bi se Slavko vratio sa "zadatka", počinjala je priča, koja bi ponekad trajala satima. Pričao je Slavko, svojim jednostavnim seljačkim glasom, ali su njegove rečenice imale snagu Andrića.

    Kada je detaljno prepričao svaku vijest sa radija, Slavko bi, osjetivši da nam je lijepa riječ potrebnija od onog jedinog obroka koji smo imali toga dana, nastavio da priča i stvari koje nisu bile na vijestima. Mi smo ga molili da nam još jednom ponovi šta je onaj "Ovan" rekao Karadžiću, ili šta je Mladić rekao UNPROFOR-cima na Drini. Pričao je Slavko, a mrak se spuštao na guste bukove šume Žepe. Njegova priča bila je jedino svjetlo u tim tmurnim vremenima.

    Rat se završio, i ja sam otišao daleko od svog rodnog kraja. Kada sam, nakon nekoliko godina ponovo došao u Sokolac, pitao sam i za Slavka. Neko mi reče da je Slavko umro! Tog trenutka nešto je i u meni umrlo. Taj sićušni svijetli zračak ratne prošlosti rasplinuo se sa viješću da Slavka više nema.

    Ne znam da li Žepom još uvijek odzvanja Slavkova gorštačka priča, ali se meni često čini, dok pada noć na američke Stjenovite planine, da čujem Slavkov glas.

    Idi na stranu - |1|2|