fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-RAT_ZNAKOVI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

rat_znakovi- 88767 - 15.02.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (10)

Dragislav Motika - Daca - VII-1


Iz neobjavljenog i nepročitanog romana "Znakovi pored ratnog puta"

Poglavlje VII

O Petrovdanu 2013. godine zalutao sam u Krivajevićima. Zaboravio sam skretanje za Kremenac i nekada čvrstim makadamom a sada u travu i grmlje zaraslim, jedva primijetnim putom, "ovariso" prema Mićinoj kući. Čudno je kako nekada dobro znani predjeli nakon dvadesetak godina nesusretanja i negledanja izgledaju nakako kao da su smanjeni u proporcionalnoj razmjeri, kao da se nebo približilo zemlji , brda međusobno isprimicala, kao da hrle jedno drugome u susret a šuma halapljivo otima nekadašnje čaire i polja u zamjerke, da sve zatre i u zaborav otpiše.

Nešto kasnije gledam dobro poznate i zauvijek ucrtane mi u glavi konture brda Konjskog i Gradine, koja zaklanjaju od pogleda muslimanske Bakiće. I ona kao da su se u međuvremenu prišunjala Krivajevićima i izgledaju kao da je kamenom dobaciti ih najmanji problem, tu su, na dohvat ruke. Nema više onih osušenih krnjataka jela i omara na njihovim padinama, u koje smo ratnih godina buljili do iznemoglosti, ušiju naćuljenih u maniru pustinjske lisice, čekajući onaj famozni pucanj "ta-tu". A dobro poznata kosa iznad Bogdanove kuće kao da još odjekuje Brkinim glasom, kao onog prvoga avgusta ratne '94: "Desno krilo zalomi, hvataj žive... ", kada je malo nedostajalo muslimanima da u dramatičnoj trci sa vremenom tada uzmu Krivajeviće.

Gledam unaokolo, tu je nekad bilo selo, prilično brojno naseljeno, jedno od rijetkih srpskih sela zbijenog tipa. To su nesrećno selo 1943. godine ustaše iz susjednih sela i Olova popalili i uz put 33 stanovnika, mahom djece i starijih, zatvorili u štalu i žive spalili. A nakon Dejtona njihovi nasljednici dovršili su u punom smislu ovaj pir, niti jedan objekat nije ostao a da nije ogrijao nebesa.

Sa zapadne strane je brdo sa strmom padinom prema zapadu, Lisac. Nekada davno, u djetinjstvu, peo sam se uz ovu padinu kao uz neki sopstveni Mont Everest, uživajući u trijumfu kada bih stigao među one lijeske na vrhu. Tu su šanci iz Prvog svjetskog rata koje je kopala austro-ugarska vojska. Položaj brda je takav da je većinom u prisoju, tako da rano bježe snijegovi sa njega. Dok je okolina u bjelini, Lisac uvijek prvi zbaci sa sebe pokrivalo snijega. Stariji bi tada znali reći: "Eno, Motike raskosile Lisac". Generacijama se prenosila priča o nekom sunčanom Tripunjdanu bez snijega, slavi Motika. Kod nekog domaćina, kad je rakija preuzela goste, zapodjenuše temu o kosama, ko ima najoštriju. Da bi otklonili dilemu i prekinuli prepirku, izašli su na Lisac i raskosili onu travu starugu, u sred zime, 14. februara.

Sada u tom avetinjski pustom selu žive još samo 2-3 savremena otšelnika i zaboravljena, bolesna Šimša, herojeva majka, u svojim polu-obnovljenim kućama, svako od njih "Božjom rukom vođen da umire gdje je rođen". Ostali su se razmiljeli i pozaustavljali po raznoraznim kutcima bijeloga svijeta. Gledam nekog muslimana kako u stilu marljivog i savjesnog domaćina tjera kosilicu i kosi bujnu travu u Krivajevićima, u strani zvanoj Kremenac. Pristajem na muku mome drugu Rajku:

  • "Vidiš, Rajko, rat nije donio Şrbima samo nedaće, nekima je donio i blagodeti, kao na primjer tebi. Da nije bilo rata sada bi se ti čuturio i cvario na suncu umjesto onog muslimana što kosi tvoju đedovinu u onoj strani, a ovako sjediš sa nama u hladu, tučeš "jelen" i ždereš jagnjetinu sa ražnja.

    Rajko me samo pogleda i nasmija se, zna šta je poenta, mi smo sapatnici i sastradalnici, i moja djedovina je isto doživjela, a i ja sa njom. Tužna i tragikomična naša stvarnost.

    A prije ovog petrovdanskog dolaska u Krivajevićima sam bio poslednji put dalekog 17. decembra 1994. godine, na četrdesetodnevnom pomenu mome nekadašnjem komandantu Daci, koji je poginuo na Orozovom brdu, drugog novembra iste godine. Kao predstavnika "domaćeg" bataljona (nije to više bio nišićki ni okruglički, nego miks ova dva bez i jedne organoleptičke osobine) sjeli su me odmah sa desne strane dolibaše, pukovnika Josipovića.

    Muku na ionako mučnu atmosferu u prostoriji dodavalo je pukovnikovo kazivanje o pogibiji srpskog heroja Miće Vlahovića, koja se desila dva dana ranije negdje na Treskavici. Prvi put izbliza gledam ovog mrkog ratnika, kojeg sam poznavao isključivo iz izviđačko-borbenih dejstava, a mnogo više iz priča drugih. Nevjerovatno koliko veliko i plemenito srce ima ovaj vojskovođa, koji je sa suzama u očima govorio o svome Mići, svojoj uzdanici i desnoj ruci, heroju i ratniku, banatskom paoru koji se u legendu vaznio iz bosanskih vrleti, ratujući za slobodu, spas i opstanak svog naroda. Sad se sjetih jedne propale ne tako davno ugasle akcije, da se u Mićinom rodnom selu jedna ulica nazove njegovim imenom. A kako i očekivati da se u opštini kojoj su stanovnici ime promijenili od Srpska Crnja u Nova Crnja bilo šta nazove po srpskom junaku.

    A Dragislav (Uroša) Motika - Daca (ovaj nadimak se izgovara brzo, prvo "a" se gotovo gubi, nije Daaaca) bio je moj komandant, on je na mom ratnom putu na nekoliko mjesta prosto iznikao, ničim izazvan, kao na željezničkoj skretnici, da okrene jezičak u željenom pravcu i usmjeri me na pravu stranu. Jednom mi je u bukvalnom smislu spasio život ali jednom drugom (ne)prilikom nije dozvolio da i ja spasem njegov, iako sam bio na putu da to učinim i za to su postojale izgledne šanse.

    Dacu sam upoznao kao dječak, navijač OFK Nišići u kojem je on bio vihorno desno krilo, koje je protivničke bekove bacalo u očaj, prolazeći pokraj njih u petoj brzini, onako poguren uz aut-liniju, naizgled kao da je glavu zaturio negdje između nogu. Nisu mu ništa mogli ni u to vrijeme u svim klubovoma Opštinske lige Ilijaša veoma rasprostranjeni kostolomci, koji su fudbal igrali pod devizom "lopta može proći ali igrač nikako", kojih je prepuna bila ta fildžan liga. A u šesnestercu protivnika znao je stvoriti pravi haos, kao u onoj priči pokojnog Mirka Kamenjaševića: "Teren je suh, jedino je oko Osima mokro, protivnički igrači natrčavaju na njega, klizaju se i padaju a on stoji i valja loptu!".

    Sjećanje ide u tu, sada već baš daleku 1976. kada je osnovan naš fudbalski klub. Tada sam "volontirao" na obilježavanju linija terena piljevinom pred utakmice, a na utakmicama dohvaćao lopte koje prođu iza gola. Bio sam prisutan kada je geometar-igrač Jeremija razmjerio teren i kad su prvi put postavljene stative, prečke, korner-zastavice i iscrtane linije na neravnom, grbavom i ručnim kosama košenom igralištu "Polja", u blizini Krivajevića.

    Trener Momčilo Pejić forsirao je sistem igre stari dobri "WM", iako je to već bilo doba tzv. "totalnog fudbala" Rinusa Mihelsa. Pravi treneri sistem prilagode raspoloživom "rosteru" igrača, tako da je to učinio i naš dobri Momčilo. Neka vrsta "doktora O" u klubu bio je Ilija Čančar, zadužen za sve i svja u organizacionom i tehničkom smislu a u "stručnom štabu" bio je i neizbježni društveno-politički radnik Vejsil Kazaz, u ulozi ljekara i fizioterapeuta.

    Ubrzo je uslijedila i prva utakmica, prijateljska, protiv FK Ljubina, koji je predvodio ugostitelj iz Ljubine Jozo Bartula-Šuco (nadimak dobio po izvornom zanimanju, obućar), mali i debeo, nalik na kockicu, sa jednom kraćom nogom, veliki zaljubljenik u fudbal, ostrašćeni navijač i član uprave FK Sarajevo.

    Na toj utakmici Nišići su bili u crvenim dresovima a gosti u zeleno- bijelim, završena je rezultatom 2:2 a sastav OFK Nišići bio je, po linijama: Nemanja Stojanović - Petar Stojanović, Fuad Alikadić - Pavle Pejić, Todor Kojić, Spasoja Motika - Dragislav Motika, Mitar Nedić, Savo Pejić, Momčilo Kojić i Mehmedalija Balta.

    Te prve godine po osnivanju klub je bio nadomak osvajanja titule i plasmana u veći rang, za što je malo nedostajalo, ali, što kaže narodna poslovica: "To što malo fali, to djevojci sreću kvari". Daca je u toj sezoni odigrao utakmicu karijere protiv kluba iz Podlugova, rivala u borbi za titulu prvaka, koji se tada zvao "INA" (što će reći da su imali sponzora), kada je dao dva gola i tri namjestio za pobjedu od 5:1. Na kraju, prvak je bila Luka, čiji je sponzor bio mesar Ćebo. Poslije toga, Nišići nikada više nisu došli u priliku da se bore za titulu a mislim da su jedini klub od devet njih iz prve godine Opštinske lige koji nikad nije ušao u veći rang.

    Možda je za to kriva i klupska politika, jer su dovodili igrače mahom iz Sarajeva, tj. lige koja se igrala na onim šljakastim terenima, u kojoj su bitke bili klubovi kao Vratnik, Hrid, Saobraćajac, Vrbanjuša... mahom uveliko propale i mahom slabije od domaćih zapostavljenih momaka, u odnosu na koje su dobijali prednost. Među plejadom igrača i "igrača" pamtim i neke specifične tipove, kao, recimo što je bio Faruk Kolar-Febo sa Čengić Vile, u sarajevskoj raji poznat kao glavni junak doskočice za levate: "Pozdravio te Febo! Koji Febo? Što te j... !" Febo je bio deklarisani napadač, koji je promijenio mnoge klubove a koji i nije bio loš kao igrač, samo ga je na svakoj utakmici zezala jedna od dvije stvari: ili je bio p'jan kao duga (ne duga na nebu nego duga kao dio bureta) ili mamuran kao čep, zavisno da li se igralo prije ili poslije podne. Zato, kada je on bio u timu, nikad nije bilo dosadno bez obzira na rezultat, tu je bio Febo i njegovi performansi. Nije bilo utakmice a da ne dobije bar jedan žuti, često i dva, mahom zbog sočnih psovki i gestikulacija.

    Mnogo kasnije vidjeh Febu u "kultnoj" emisiji sarajevske televizije "Vatrene ulice", čija je orjentacija bila šprdanje sa raznim tipovima sa margine života, koji su "pukli" i "otišli", na ovaj ili onaj način. Izjavi tada oronuli i od maligana još nedokrajčeni Febo pred kamerama: "Ja sam Kolar Faruk zvani Febo a zvani Doktor sa Čengić Vile, jer sam tu od šeset treće". Ne znam šta je bilo u međuvremenu sa njim a pročitah negdje da ga srpska strana tereti za (ne)djela u ratu, za ubistvo Mome Ivkovića.

    A u to vrijeme za OFK Nišići nastupao je i kasniji komandant Olovske brigade i muslimanski ratni heroj Senahid Bolić - Bolo, koji je bio nešto zakuvao sa upravom svog kluba Stupčanica, koji je bio 2-3 lige iznad nas i u prijateljskim utakmicama tukao nas minimum 5-6 razlike. Bolo je dominirao tom ligom igrajući kao centarfor, onako građen "kao od brda odvaljen", djelovao je poput engleskih centarfora tipa Džefri Harst, Džo Džordan ili Geri Lineker, koji su sad odavno izumrla rasa među fudbalerima.

    Svi ti igrači bili su čisti amateri, u životu radnici, studenti, đaci. Daca je radio u ilijaškoj "Željezari", bio je mašinski tehničar, vrijedan, uspješan i cijenjen u poslu. Pripadao je onom sloju ljudi koji su bili inspiracija Dušku Trifunoviću za stihove:

    "Moj brat svaki dan
    Ustaje u pet do pet.
    I odlazi na posao.
    Usput kšlje, usput puši
    Usput diše... čisti zrak. "

    -Nastavak slijedi, akobogda-
  • rat_znakovi- 89364 - 21.03.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Dragislav Motika - Daca - VII-2


    Iz neobjavljenog i nepročitanog romana "Znakovi pored ratnog puta"

    Poglavlje VII

    U onom "Centrotransovom" autobusu koji je narod zvao "željezara" a koji je kretao najranije od svih i vozio na relaciji Ilijaš- Krivajevići i obrnuto, Daca je bio neizostavan, uvijek sjedeći u trećem redu sa lijeve strane od ulaza. On i njegova supruga Dragica, rodom Macanović iz ilijaških Kadarića.

    U vojsci - JNA Daca je služio Školu rezervnih oficira KoV u Bileći. Stoga je, kao rezervni kapetan, u godinama pred rat bio komandant Odreda teritorijalne odbrane Nišići, kojem smo pripadali mi rezervisti tog područja i koji je bio dvonacionalni, srpsko-muslimanski. Goneći "plave" spremali smo se u duhu doktrine komunističkog uređenja zajedničke nam SFRJ: "Živimo kao da će još sto godina biti mir a spremajmo se kao da će sutra biti rat".

    Narod nije znao ili nije dobro čuo kad je Tito ovo izjavio. Naime, uredno podgojeni Jugosloveni, što bi se reklo prosječne domaće porodice, živjele su kao da će milijardu godina biti mir, a što se tiče rata, došao je prebrzo, u treptaju oka i ispalo je da smo se mi iz TO Nišića u stvari zajednički spremali za ratovanje izmeđuse. A u ratu koji je uslijedio izginuli su svi moji pretpostavljeni iz Odreda TO: komandir odjeljenja Hrustem Herić-Bjelan, na Polomu, komandir voda Jusuf Ahmiš na Mačku i komandant Daca na Orozovom brdu, svi u krugu prečnika 5,3 km. Prva dvojica na funkciji znatno većoj nego u TO a Daca... znatno manjoj.

    Na posljednjoj vježbi, kao da smo znali da je posljednja, koja bješe u jesen 1989. godine, toliko je bilo zezanja i smijeha da nam je to moralo prisjesti. Iako je kiša lila cijeli dan, to nikome nije smetalo. Svi smo bili mladi i rat nam nije bio ni u dnu malog mozga. A, imadosmo tada i jednu "žrtvu", kolateralnu štetu, kako bi rekla doktrina NATO.

    Naime, jedan "borac" iz moga odjeljenja popio je sadržaja iz čuture već u toku prijepodneva taman dovoljno da se zbog toga svali iza ograde i prespava ostatak odsutne bitke sa "plavima", izložen dejstvu oktobarske kiše , koja nije uspjela da ga osvijesti kao i "napori" saboraca. A usnuli Žuti je bio poznat kao "jandal" po monogo čemu, pa tako i npr. kod izbora badnjaka. Kod svih uz kuću za Božić je bio hrast ili eventualno grab, samo je Žuti uvijek prislanjao bor, uredno okresan, sem nekoliko grana pri klici.

    U ratu koji je uslijedio Žuti je bio hiperdeficitaran kadar, pa nije morao biti vojnik nego je radio "svoj" posao, tako da je imao dodirnih tačaka i sa mnom. Jednom (i više nikada) je odlučio da obiđe borce na liniji a ja sam mu bio domaćin ili vodič, kako se uzme. Onako "pod gasom" držao mi je usput predavanja o mnogo čemu, a naišavši kroz pustu i popaljenu Crnu Rijeku zastade, okrenu se oko svoje vertikalne ose, pa kaže:
  • Vidi koliko je ovo uporište bilo, a srpski junaci su ga osvojili!

    Već prilično "plavog vrata" od njegove priče odlučih da mu kontriram pa kažem:

  • Postoji junaštvo ali i čojstvo, zaštititi druge od sebe. Konkretno, mislim da nam ne služi na čast pljačkanje napuštenih kuća i imovine koje je izvršeno u ovom selu nakon njegovog zauzimanja.

    E, tu sam ga već naljutio, obrecnu se:

  • Kakvo pljačkanje, u svakom ratu se uzimao i ratni plijen.
  • A šta ćemo sa onim "ne poželi ništa što je tuđe"?
  • Kada je rat to ne važi!
  • Ali, kada je Gospod dao Mojseju ploče na gori Horivu na njima nije pisalo, u zagradi ili kao fusnota, da ova zapovijest ne važi u ratu!

    Iznerviran, kao "argument" je potegao tvrdnju da ja pričam o stvarima o kojim nemam pojma i da on neće o tome sa mnom raspravljati. Od tog dana je prema meni izgradio zid koji nikad nije srušen.

    Po završetku rata Žuti je otišao u glavno sjedište svoje firme. Tamo je ispričao da je rat proveo na najžešćem ratištu, na Nišićkoj visoravni, odakle se poslednji povukao. Dali su mu posao u centrali i sada posjeduje čin koji u vojsci odgovara činu generala. Na Nišiće Žuti (a sada Bijeli ili, pravilnije, Beli) dođe o Petrovdanu, autom pozamašne kubikaže i sa pozamašnim krdom konja (stari narandžasti "fićo" odavno je pao u zaborav) i obavezno, nakon početnog oklijevanja, izvrši juriš na jagnjetinu, tek da ga želja mine. Na trećoj kili kao da mu Bog usta zaveže. Zaista, rat nekima i nije donio nedaće, naprotiv.

    Nedugo nakon naše posljednje vježbe "plavi" su nadjačali "crvene" bez borbe i poslije "demokratskih" izbora nastupila je nova era. Opet nedugo, nakon izbora, postade normalno da se ima, pokazuje i nosi oružje kao dio svakodnevnog bioritma i folklora.

    Srbi su noću "kao patrolirali" isprva krijući se a kasnije sve više javno se pokazujući u punoj spremi, da bi to jednog trenutka preraslo u tetrijeboliko šepurenje, noseći neke čudne skalamerije od oružja koje ja nisam vidio ni u JNA (iako sam radio u garnizonskom magacinu), za koje rekoše da se zovu "špagini". To je u stvari bilo zastarjelo rusko automatsko oružje PPŠ-41 (Pistaljet-Puljemjot Špagina), koji koristi municiju 7.62x25 mm (pištoljska), ima bubanj-okvir sa 71 metkom i osobinu da zna zapucati sam od sebe ako, naprimjer, jače udarite kundakom o beton ili ga odbacite a on doskoči na tvrdo.

    Muslimani su svoje naoružanje šetali danju, obučeni u plave čohane tip-top uniforme rezervnog sastava milicije, što im je davalo legalitet, pa su slobodno zalazili i u srpska sela. Od naoružanja su imali njemačke automate Heckler & Koch MP5 (Maschinenpistole 5) , kalibra 9x19 mm, mnogo savremenije i ubojitije oružje od srpskog "špagina". Da li su imali kakvog oružja za "u civilu" i "oko kuće" ne znam pouzdano. Doduše, nisu ti "rezervisti" bili isključivo muslimani, sa njima je bio i jedan Srbin sa nadimkom Lav, koji je kasnije "hekler" donio u miraz u srpsku vojsku, ali mu je isti konfiskovan od strane nadređenih.

    Poslednju aktivnost mi uočiratni rezervisti imali smo na nekakvoj smotri neposredno prije buma, zvanično nazvanoj (u pozivima) "prezaduženje opreme". Iz nekog razloga Srbi su prezaduženje bojkotovali, valjda da bi pokazali spremnost, odlučnost, jedinstvenost i odanost nekom meni tada nepoznatom centru moći. Naime, tada sam bio još uvijek nesvrstan i u očima okoline nacionalno neosviješćen, sa totalno "krivim navojem" i na nekim svojim "filigranskim pločnicima".

    Među tih nekih 0,2% Srba koji su se odazvali pozivu bio sam i ja (mada ne znam za nekog drugog Srbina da je isto postupio). Onaj službenik Štaba TO iz Ilijaša, Srbin razbarušene frizure koji je trokirao u govoru, imena (ako upamtih) Marinko, bez riječi i pogleda uperenog negdje iznad mene mi je bacio pred noge bluzu, košulju i pantalone SMB opreme M77. Tada odnekud kao duh izniče onaj nekada "doktor" OFK Nišići Vejsil. U stvari, bio je svo vrijeme tu prisutan ali kamufliran, opušteno i diskretno ali ažurno i sa koncentracijom Vasje Smislova u neki svoj folder u glavi evidentirao je one koji dolaze. Smiješeći prilazi, pruža ruku i pita:

  • Kako ti je majka?

    Vejsil je bio istinski humanista i medicinski radnik koji je nastojao pomoći mnogima, znanima i neznanima. Nekada davno, kad sam bio dijete, sjećam se kako se smijao bez zle namjere nekoj babi Jankovici, koja je pred širim auditorijem kazala:

  • Dobar je ovaj Vejsil, ne bilo mu vjere falit'!

    Pričao mi stric da je na popisu 1971. godine Vejsil u rubriku "nacionalnost" unio "Srbin". Ne "neopredijeljeni", ne "Hrvat" (preostale mogućnosti izbora) nego "Srbin". Sada je taj dugogodišnji aktivista SKJ, SSRNJ i uvaženi društveno-politički radnik naglo i odlučno promijenio boje. Od crvenih prešao je zelenima i u Crnoj Rijeci jedan je od osnivača partije Alije Izetbegovića.

    Kasnije, kada je ratni vihor zahvatio naš kraj a Crna Rijeka gorjela Vejsil je opet, kao duh iznikao među Srbima. Našavši se tog turbulentnog novembarskog dana u okruženju i sa ogromnim izgledima da izgubi život zaigrao je na posljednji adut. Iz svog zaklona u Gaju izašao je i sa svojom "medicinskom" torbom u ruci zaputio se pravo u grupu srpskih vojnika. Prepoznao je neke od njih i računao na njih.
  • Ja sam medicinski radnik i mene štiti Ženevska konvencija, vikao je prilazeći im.

  • Tebe štiti moja dobra volja da te ne ubijem, odvrati mu nekadašnji fudbaler o kojem je Vejsil brinuo, nekada britka sablja, nišićki Đakino Faketi.

  • Kako ti je majka, prišavši izusti Vejsil, u svom stilu onu svoju efektnu floskulu.

    Ovaj hazarderski potez donio mu je spas, niko mu ni čvoku nije opalio. Bio je poslije toga nešto malo vremena zatvoren pa pušten i već za nekoliko dana je na muslimanskim medijima govorio o srpskim zlodjelima i svojim patnjama u kazamatu u kojem ga je "liječio veterinar D. ".

    A poslije "prezaduženja" bilo je kud koji, svako na svoju stranu i definitivno, za sva vremena. Naš odred TO postao je jednonacionalni a muslimani su dobili svoj. Daca, sada već KIK (kapetan prve klase) je ostao na čelu našeg odreda a na istorijskoj "kozačkoj skupštini" u šumi Jelik oktroisao se i vojvoda, zajednički nama i "Brguljacima".

    Te 1992. godine na Nišićkoj visoravni Božić (u stvari, po pravoslavnom zakonu to je bio Božić iz 1991. godine, pada 25. decembra po julijanskom kalendaru) je bio izuzetno "svečan" ako se uzme u obzir da je ispucano bar 2-3 kamiona municije raznih kalibara u praskozorje, tek toliko da (sa)znaju "oni" da se na ovoj strani ima svega i mnogo se jako a šale nema.

    Nastavak slijedi, akobogda.
  • rat_znakovi- 89493 - 28.03.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Znakovi pored ratnog puta VII-3


    Te zime, 1991/92 snijegu se nije žurilo da napusti Nišićku visoravan ali se nekima baš žurilo da započnu ono što nisu mogli postići politikom ostvarivati njenom produženom rukom - ratom. "Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile", stoji u "Islamskoj deklaraciji", zvanično potpisanoj od Alije Izetbegovića a nastaloj na prostorima drevne Persije.

    Za uspostavljanje ovog "jedinstva" postojala je jedna velika prepreka, pravoslavni Srbi koji nisu pristajali da žive u toj projektovanoj islamskoj državi, jer islam nije samo vjera nego i društveno uređenje, sa strogo propisanim normama ponašanja, koje ne važe samo za muhamedance nego i za sve ostale koji žive na tlu države sa islamskim uređenjem, a što se postiže sredstvima navedenim u definiciji. Da bi država bila islamska i u njoj uspostavljen islamski poredak potrebno je imati apsolutnu većinu stanovništva, u suprotnom se može imati samo vlast, stoji takođe u deklaraciji. Da bi to postigli muslimani nisu sjedili skrštenih ruku nego su vukli poteze ubrzanim ritmom stremeći prije svega postizanju ciljnog procenta, što se moglo postići jedino ratovanjem.

    Papisti se nisu konfrontirali sa muslimanima, nastojeći da preko njih i zajedno sa njima eliminišu vjekovnu prepreku širenja papističke jeresi na istok, Srbe. Zato su mahali vezanim zastavama, zajednički napaljeni ka istom cilju.

    Rat je "visio u zraku" i prije pucanja pupoljaka zapucali su metcima. Srpska svadba na Baščaršiji pretvorila se u krvavi pir i predstavljala je istinski početak rata. "Zelene beretke" nisu više mogle čekati, krenula je grudva niz padinu, mada nije u početku tako izgledalo. Srbi su odgovorili barikadama i paralisanjem Sarajeva, tog drugog marta 1992. godine. Centar Sarajeva bio je odsječen od ostatka svijeta, sve prilaze i komunikacije zauzeli su Srbi u fantomkama.

    Kod nas na Nišićima takođe su nikle barikade na saobraćajnicama, na Krivajevićima, Ivanjskom brdu, kod Kamene ćuprije. Drumovi su opustjeli i sablasnom šutnjom vodili u neizvjesnost. Kako nije bilo moguće otići na posao taj dan sam iskoristio za skijanje. Posljednji put u životu tada sam stao na meni omiljen sportski rekvizit skije, usamljen na skijalištu Borkovi. Nedavno sam prolazio pored ove nekad mi drage a sada beživotne daleke padine, u sred zime bez imalo snijega, na Zadušnice. Upokojeni brežuljci mladosti uokvireni nezgrapnim vilama poslijeratne elite kao da se nemušto izvinjavaju iz nepovrata.

    Poput fudbalskog golmana koji krene na loptu pa stane (poslije čega neminovno slijedi gol) i srpsko rukovodstvo je istoga dana uveče uklonilo svoje barikade i povuklo ljude kućama. Stariji su govorili "ili kuj ili ruke ne garavi" a veliki Njegoš skoro istovjetno: "Što se mrči kad kovati nećeš, što zbor kupi kad zborit ne smiješ?". Kao glavnog pregovarača srpski oligarsi isturili su rezervu sa kraja "benča", političkog transvestita i konvertita, bivšeg komunističkog ekstra-kadra i rukovodioca iz sela Milići Rajka Dukića i rezultat je bio negativna nula, ako se izuzme jedino to što muslimani nisu gonili barikadiste od barikada do kuća.

    Namjerno ili slučajno Srbi su propustili da riješe u svoju korist situaciju u BiH na samom početku krize. Umjesto toga zavladalo je neko čudno primirje, napeto kao hozn-treger i ništa više nije bilo isto. muslimani su se distancirali od nas i zauzeli neki gard, bokserskim riječnikom rečeno "dupli dekung", do daljnje-g, što bi rekao Alija.

    I dalje smo toga marta skupa sa muslimanima putovali istim autobusom na posao, ali uz minimum komuniciranja i maksimalnu dozu podozrenja jedni prema drugima. U Sarajevu je došlo do vidljivih i čudnih promjena: namnožila se populacija švercera devizama ispred "Evrope" i nenormalno povećao broj revizora u "Grasovim" vozilima. I jedni i drugi su imali mahom bijele čarape i govorili ekavicom sa naglaskom koji potiče iz Raške oblasti. Izgledalo je kao da je Raška oblast neki kontinent i da su se svi njegovi žitelji iz nekog razloga odjednom obreli u Sarajevu.

    Naglo, upadno i napadno sarajevskim ulicama počeli su šetati momci sa maskirnim košuljama i zelenim beretkama. Boja beretke ne mislim da je izabrana po uzoru na američku jedinicu tog imena, prije će biti da se težilo potrefiti nijansu boje "zelene knjige". U grupicama po 3- 4 špartali su ulicom Vase Miskina, tek stasali momci sa ozelenjelim imidžom. Svakim danom kao da su odnekud izvirali, bilo ih je sve više. Idući sa posla kod Vojne bolnice naletim na grupu njih dvadesetak, svi sa zelenim beretkama stoje zbijeni u grupu i po komandi za predvodnikom urlaju "alahu akbar". U našem autobusu neko mršavo, neugledno i zakržljalo momče "zelena beretka" iz Kamenice(kako su tada Crnu Rijeku zvali njeni žitelji) pokazuje izbečenim i zadivljenim drugarima neki nož sa zakrivljenim sječivom na vrhu. Kaže da je to specijalni nož "sandoklan" koji će da kolje Sande sa Nišića. Da li isključivo Sande ili se i mi ostali možemo nadati? Vjerovatno, ali se prioritet, eto, zna. Preplašena djeca šapću ime tog nadobudnog zelenog potencijalnomg "sandokoljca", Muhidin Bajramović. "Zelena beretka" ante portas.

    Rat je stizao neminovno a po mene u totalno nezgodno vrijeme. Prilično težak fakultet završio sam u eri Ante Markovića kao student generacije, a pošto nije bilo dovoljno kandidata za postdiplomske studije da ne gubim vrijeme čekajući "prazan" upisivao sam kurseve engleskog jezika i stigao do naprednog stadijuma. Još sam živio u ubjeđenju da ću uspjeti ostvariti sve zacrtane ciljeve u životu a jedan od njih bio je i baviti se naukom i školovati se na svim preostalim stepenima, dostići sva preostala stručna i naučna zvanja.

    Sa mnom na engleskom je i momak iz Ilijaša Boro Vitomir. Boru znam sa zajedničke obuke vozača koja nas je zapala kod harizmatičnog i najnervoznijeg instruktora Riste Džombića, koji je imao ubjedljivo najkraći fitilj među instruktorima, mahom smirenim i staloženim ljudima u odnosu na koje je bio dijametralno suprotan. "Slabo voziš, griješiš uvijek isto, to ti kaže tvoj instruktor Risto" deklamovali su oni sa strane Bog zna kad sklepane stihove, podjebavajući Ristine pitomce.

    Priča mi Boro da on ima problem sa vladajućom oligarhijom( sastavljenom mahom od površno ili ovlaš obrazovanih ljudi) u Ilijašu koja se u širokom luku kloni svih akademskih građana i smatra ih nedostojnih učešća u poduhvatu odbrane srpstva, u kojem su se sami proglasili predvodnicima i avangardom. On je intelektualac, diplomirani ekonomista od tridesetipetšest godina i kaže da je logično da se on pridruži svom a ne nekom drugom narodu u slučaju oružanog sukoba ali i da nije logično i ne priliči da se sada zakiti kakvom puščuriniom i hoda takav ulicama.

    Kažem mu da su i meni tek tada postale jasne neke stvari a prevashodno zašto sam i ja ignorisan od mojih suseljana Srbendi . Plus sam negdje zezajući se citirao Coku, nišićkog boema, koji kaza: "ovo sadašnje rukovodstvo sve sami šoferi i gostioničari". Epilog- položaj daleko iza aut-linije, na mene se ne računa ni u petogodišnjem planu.

    Na žalost, dobri i čestiti Boro je poginuo i to na samom kraju rata u nekom rovu na Čekrčićima u koji ga na početku smjestiše "nadležni", čestito se odužujući svom narodu, na Vidovdan 1995. godine.

    Tog četvrtka drugog aprila ¿92. dugo i besciljno lutao sam ulicama Sarajeva, ne sluteći da je to posljednji put da prolazim ulicama "mog" Sarajeva, u kojem sam završio srednju školu i fakultet, zaposlio se i radio, kovao planove za budućnost, u kojem sam i rođen, onomad. Ulice su kao i uvijek bile pune naroda koji je naivno još mislio da se rat u BiH može izbjeći iako je "neovisna i samostalna" Hrvatska izvršila agresiju na BiH i pokolj Srba kod Bosanskog Broda, 26. marta.

    Poslije rata "milion" puta prošao sam Sarajevom, u automobilu ili pješke ulicama. Nekad mi onako iz čista mira dune i odem prošetati gradom, ničim izazvan . Ali, taj grad nema više dušu, ne možete tu više sresti Kustu ni Neleta (Đuro tek po nekad navrati), Miću Vukašinovića ni mog komšiju sa Nišića (imao vikendicu a vikende provodio sjedeći u "Boru") Dražena Žerića- Žeru. Kao da gledam u prazno, pune a prazne ulice. Nedostaje mi i onaj tip što je "nasuvo" pjevao sevdalinke od sebilja do vječne vatre, nedostaje mi moj drug sa utakmica Crvene zvezde, najveći zvezdaš Sarajeva svih vremena Hilmo Šljoka, i onaj Šiptar sa "trokoljic", i onaj drugi Šiptar što ubacuje kugle sladoleda u kornet iza leđa i ispod noge, zapuštena žena što prodaje perece na staroj sklepanoj dvokolici sa točkovima od bicikla, debeli tip što valja nekakve nožiće koji gule krompir i prave od njega spirale, visoki i nezgrapni Bobo sa cvikama "dno od tegle" što hoda gore- dolje, Vehbija što prodaje tigrovu mast, Mišo Hasani što čisti cipele, nedostaje mi i Avdija Balta- Hođica( švercer iz Crne Rijeke koji je završio Islamski teološki fakultet u Kairu i znao Kur'an napamet, a nakon što je "raščinjen" svakoga dana nešta "valjao" u gradu)... Nedostaje mi zauvijek izgubljeno "moje" Sarajevo.

    U petak ujutro, trećeg aprila krenuo sam na posao kao i do tada. Neposredno pred dolazak autobusa zaustavi se na stanici neki stojadin, žute boje. Prepoznah vozača, komšija kaže da ne idem na posao jer je javljeno da muslimani planiraju da blokiraju grad u toku dana i teško da će se neko izvući nakon toga. Vraćam se kući. Počinje moja karijera ratnika.
    rat_znakovi- 89889 - 26.04.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

    Znakovi pored ratnog puta (VII-4)


    Rat me je zatekao nenaouružanog i potpuno nespremnog, ali okolina se pobrinula da bar prva prepreka bude savladana u najkraćem roku. Četvrtog aprila kažu mi da u Kriznom štabu trebam zadužiti lično naoružanje. Vidim kod drugih, one nezgrapne "špagine" zamijenili su "kalašnjikovima". Doduše, kundak je mahom drveni ali je puška tip-top, svi su se zakitili tim puškama, naprasno uozbiljili, nabacili neku crtu strogoće i kao da neprestalno misle o nečem izuzetno važnom.

    U štabu oružje dijeli predsjednik štaba lično. Kad dođoh na red izgubi se na trenutak negdje u susjednoj prostoriji, nešto pretura pa otuda iznese neku staru "tandžaru", M-48. Kaže: "Izvoli oružje!"

    A kada sam ga pogledao začuđeno, doda i: "Bolje nisi zaslužio." Zaista, čovjek se uživio u ulogu koju je prigrabio onako mentalno-higijenski i etički potpuno zapušten , dodavši svemu i enormno veliku količinu ega, u stilu Luja XIV - L'État, c'est moi. A prije toga sa mnom u životu nije prozborio čestitu rečenicu, što mu nije smetalo da donese sud o mojim sposobnostima i moralnoj vrijednosti, isključivo na bazi ogovaranja "upućenih" i "dobronamjernih" dušebrižnika iz meni bliskog okruženja. Pričao mi naš doktor kako je on ostao bez cigara ubrzo po izbijanju rata, a kako nije mogao bez tog poroka i "đavolje kadionice", otišao je u štab po koju kutiju nasušnu spasa. Kada je predsjednik rekao da nema, on se je usudio primijetiti: "Kako nema, eto ti pušiš Marlboro"? ; "Kad ja nemadnem Marlbora ti nećeš imati 'ljeba jesti", odgovorio mu predsjednik, u stilu madam Pompadur- aprčs nous, le déluge. Sa takvim na čelu mi uđosmo u rat.

    Ovako oskudno naoružanog uključiše me u sastav već formirane jedinice Teritorijalne odbrane. Razmišljam: kad njih nije strah spavati u svojim kućama a da su čuvanje istih i sopstvene čeljadi povjerili meni, vojniku kojemu su kao lično naoružanje uručili praktično neupotrebljivu tandžaru, cijevi nagrižene 70%, ni meni nije blam istu nositi. Stari me zeza: "Kad pođeš na stražu bolje ti je ponesi kakav kolac, najbolje je granov ili smrekov, lakši je a opasniji si tako nego sa tom puščurinom koja bogzna da li može i opucati, a pogoditi koga može samo slučajno. Ovako, ako koga smotaš iz mraka iza ušiju, na pravilan način, taj neće ustati."

    Primijećujem pogubne posljedice politike vlasti ilijaške opštine: zaratilo se a mi Srbi na području Nišića (u užem smislu) nemamo nikoga sa bilo kakvim činom rezervnog (pod)oficira, ako izuzmemo vremešnog i inertnog Kekeca, koji je "abehajac" i stariji vodnik. A pošto smo svi po činu tako reći jednaci, zakržljali usljed dugogodišnje zapostavljenosti, preostali kriterij za imenovanje komandnog kadra u mojoj Prvoj četi, sastavljenoj od Nišićana, je isključivo moralno- politička podobnost, iliti pripadnost političkoj opciji desne orjentacije, koja se stavila na čelo srpskog naroda. A da takvih ne bi nedostajalo, svi dotadašnji aktivisti naprečac upokojenog SKJ pre¿li su sa lijeva na desno, usput učiniv¿i po jedan ideološki salto- mortale u stilu nigerijskih golgetera i ponovo vedre i oblače.

    Sada imam komandira odjeljenja koji je mlađi vodnik, što i nije nelogično, ali i komandira voda koji je vojnik i komandira čete koji je takođe vojnik. Apsurd, a uz to se potrefilo da se ovi "komandiri" očajno razumiju u strategiju, taktiku, pravilo službe ali i logiku i opšte obrazovanje. "Oficiri" skoro pa kao onaj u Marinkovićevom romanu "Kiklop", za kojeg glavnom junaku vojniku njegov sapatnik kaže: "Ti znaš Pitagorin poućak a on zna da konj ima ćetiri noge!"

    Realno, nas branitelja srpstva (bez ćekićstva) je tada bilo na brojnom stanju taman dovoljno za jednu osrednju šaku jada.

    Organizovani smo tako da se naša aktivnost svodi na noćno stražarenje nedaleko od sopstvenih domova, sa radijusom kretanja između streha i ćertova objekata i zurenjem u tamu odakle bi se mogli pojaviti "oni".

    Po dvojica u svojoj "zoni odgovornosti" do pola ili od pola noći čuvamo stanovništvo, materijalna dobra i sve ispod, na i iznad zemlje. Moj vod drži "Stadion". To je u stvari jedna vještački formirana zaravan, sa južne strane oivičena padinom u nagibu na Milojinom brdcu (neposredno ispod crkve), nastala tako što je Miloja prodao zemljani materijal za pozajmište holandskom preduzeću "Arie Hak Pijpleidingen ", koje je gradilo cjevovod gasovoda na dionici Zvornik- Sarajevo 1979. godine.

    Začuđenim a po definiciji radoznalim i ljubopitljivim ljudima, koji nisu mogli pojmiti toliki obim iskopa bez konkretnog i vidljivog efekta, Miloja je stručno objašnjavao da se tu u stvari gradi fudbalski stadion, pa otud i ostade naziv lokaliteta. A nakon tih radova brdce je ostalo bez pola svoje siluete, kao da ga je ujela neka ogromna zvijer apokalipse i na toj lokaciji nikad niko šutnuo loptu nije.

    Na tom "stadionu" smo zamrcali ili osvitali, zavisno kako koga dopadne, orjentisani prema dijelu Crne Rijeke zvanom Odžak, udaljenom od nas oko dva kilometra čiste livade i poljane, pravi brisani prostor. Lijevo od nas je kvart i uporište Zlotege ali i nepokrivena šupljina od 800 metara, desno je Borak i šupljina od 700 metara, sve livade i sjenokosi.

    Vjerovatnoća da muslimani krenu preko livade u napad nije velika , ukoliko se prethodno ne najedu bunike (Hyoscyamus niger) ili gljiva ludara (Boletus satanas). Nije logično, jer postoje lakši i manje opasni putevi. Pričao mi jedan stari i još uvijek tada živući četnik kako su ustaše u junu 1941. godine, uglavnom muslimani iz Crne Rijeke, pod zaštitom šume krenuli na Srbe pravcem Nanići-Česma- Bijambare-Bjelila-Borak, sa ciljem da zauzimanjem dominantne kote Borak (1033 m. n. m) ovladaju kompletnim prostorom Nišića, koji su tada kontrolisali pobunjeni naoružani Srbi (još nije bilo partizana ni četnika). Razvila se, kaže, žestoka borba u Bijambarama. Bolje naoružane i brojnije ustaše potisle su Srbe nakon što je teže ranjen srčani borac Dimšo Ćuran.

    Povlačeći se, Srbi su zadržavali ustaške snage čekajući pomoć od Knežine, po koju su poslati konjanici. Kada su napokon stigli knežinski ustanici iz Jabuke, ratna sreća okrenula se za 180 stepeni. Dobro organizovani i naoružani Knežinci pod komandom Borka Radovića i osokoljeni domaći potisli su ustaše, a ovi su se potom ušančili u Crnoj Rijeci, zaustavivši dalje nadiranje srpskih ustanika, koji se nisu zadovoljili time što su ustaše vratili na polazne položaje, nego su krenuli u protivnapad, da dotuku protivnika.

    Pričao mi ovaj starina da je odlučujući momenat bio kada je izvjesni Pilindavić, visok valjda preko dva metra, "razapeo" teški protivavionski mitraljez na Borku, kod Vlačine štale, pa osuo po Crnoj Rijeci, kad su krovovi prekriveni šindrom počeli da lepršaju uvis. Ubrzo nakon toga muslimani su u kompletnom sastavu sa sve pokretnom imovinom napustili Crnu Rijeku i otišli za Vareš, otkud su se nakon 1945. vraćali postepeno i strahobolno a u većem broju se vratili tek 1952. godine, nakon što su komunisti likvidirali posljednju grupu u šumu odmetnutih četnika na Slivnju, uz pomoć izdajnika čije se ime sa prezirom izgovaralo među Srbima na visoravni, Tatomira Sorka.

    Ovi naši na Borku organizovani su kao i mi, seoska straža i ništa ozbiljnije noću, iako su jako pristupačni za napadače zbog šume a do pansiona "Bijambare" je nepokriveni šumoviti Kopitovac, kilometar nebranjenog prostora.

    Danju je stanje opušteno pa tako jednom, dok su igrali fudbal kao duh stvori se u selu mršavi stari musliman, sa onom kapom koja na tjemenu ima pipak, tzv. francuska. Ne pridajući puno pažnje zabezeknutim igračima, sa rukama na leđima prođe pored njih predvostručeni, oronuli Sifet, uredno ih pozdravivši kaza da ide kod svog ahbaba Alekse, nešto starijeg savremenika mu još iz "onog" rata, da njih dvojica popričaju o ovom ludilu jer oni znaju da ono ne vodi dobru i treba ga hitno zaustaviti, dok ne počnu padati glave.

    Stari prijatelji su se ispričali pa razišli, ispostavilo se zauvijek. U povratku Sifet prođe pored mjesta gdje je birvaktile Pilindavić razapinjao onu skalameriju, vjerovatno mu je la(h)knulo što tu nije bilo kakve gvožđurije. Ona je postavljena kasnije, kada je Sifet već bio allahrahmetile, u novembru 1993. a ne 1994. kako stoji u poeziji njegovog sina Envera Kazaza, jednog od najvećih trenutno živućih intelektualaca bošnjačkih.

    A slučaj ili nešto drugo (možda i "vodom") , tek dvojica najškolovanijih intelektualaca sa naše visoravni (koju mi zovemo nišićkom a muslimani crnoriječkom, iako mjesto po kojem zovu visoravan ne zovu Crna Rijeka (a mi zovemo) nego Kamenica), Enver Kazaz i Dragomir Sando (ako računamo one koji su se školovali u kontinuitetu a ne i one koji su saletili razne diplome po raznim sinergijama, apeironima, singidunumima, fabusima i sličnim staklenim ustanovama, mahom zahvaljujući "naknadnoj pameti" iz kasnih četrdesetih i pedesetih godina svojega vijeka), potiču iz dvaju kuća koje su udaljene jedva stotinjak metara u Nanićima.

    A u davna vremena ona, kad sam bio đak prvak, vraćajući se iz škole susretnem grupu djece iz Crne Rijeke, učenike starijih razreda, koji su išli iz Ivančića. Iz te grupe izdvoji se ponajmanji od njih, valjda tada bješe peti razred, pritrča mi i uhvati me za grlo, pitajući zašto se ne sklonim sa puta, iako sam to već bio učinio, valjda nedovoljno brzo, po njegovoj procjeni. Ostade mi u sjećanju zauvijek ta žuta glava dječaka koji me je preplašio, sa gotovo žmirećim očima i ježolikom kosom. Mnogo kasnije sam saznao njegovo ime, Enver Kazaz.

    I, mada je on bio daleko od siledžije, nikada nisam sa njim kontaktirao, mada znam da je bio briljantan student koji je nizao uglavnom desetke na studiju srpsko- Hrvatskog jezika i književnosti (iako je sada univerzitetski profesor nekog "drugog", bošnjačkog, ili bosanskog kako ga sad zove), sa svojim karakterističnim stajlingom: šoferska jakna sa krajevima kaiša gurnutim u džepove i HTZ kundure, uvijek kroz naočare zagledan poluzatvorenih očiju negdje iznad glava drugih, u "pravi razlog samurajskih filmova, tanku crnu liniju", nikad p'jan ni trijezan, već "onako, taman".

    Možda mi i nemamo ništa zajedničko ali svakako da imamo duboko u sebi ukorijenjenu ljubav prema istom zavičaju, istoj dvoimenoj visoravni. Ali, on je pjesnik, pa je znao suštinu našeg bitisanja pretočiti u poeziju:

    "U mojem zavičaju
    Ratuju jezici nacija
    Od pamtivjeka do danas
    Ista sela, isti bregovi i isti potoci
    Nose po dva imena
    Da svak'
    U istom trenu bude
    Na svome i tuđem mjestu

    U jednom Bjelila
    U drugom Crna je
    Tekla ista rijeka
    U jednom Kamenicu
    U drugom Crnu su rijeku
    Naseljavli isti insani i isti ljudi

    Nišićka jednima
    Crnoriječka drugima
    Zavičajna visoravan
    Vodu su s Banjevca pili oni
    A oni istu vodu s Hamzinovca
    Njima Kopitovac a njima
    Polovača davala isti šumski hlad
    Nama Bešlino, a nama Deliparino
    Brdo rađalo istu pšenicu
    Mi se penjali na Gradinu
    A mi na Marnikovića
    Isti vis"

    (Nastavak slijedi, akobogda)
    rat_znakovi- 89949 - 30.04.2014 : Nikolaj UK - best (0)

    Znakovi pored ratnog puta


    Da li neko ima PDF kopiju knjige "Znakovi pored ratnog puta" i da li se negdje može kupiti?

    RE: Znakovi pored ratnog puta



    Poštovani,

    koliko je meni poznato, knjiga još uvijek nije ni završena, tj. napisana.
    rat_znakovi- 90759 - 11.07.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (7)

    Znakovi pored ratnog puta VII-6


    Toga aprila 1992. godine noći na Nišićima bile su izuzetno hladne. Mraz k'o jaje, govorili su stariji. Duge noćne stražarske sate ubijali smo na razne načine, najčešće hodajući a kad je mračno, bez mjesečine, onda negdje u zaklonu.

    Moj "savjetnik", tada još živući borac JVuO iz 2. svjetskog rata, kaže mi: "Kad je noć tamna da se ne vidi prst pred okom, onda, da bi vidio ispred sebe, lezi na zemlju tako da su ti oči u nivou tla. Onda ćeš jasno vidjeti sve jer je zemlja tamnija i sve se jasno ocrtava." Takođe, on je bio mišljenja da noću ne prijeti neka naročita opasnost od muslimana jer zna dobro iz onog rata da se oni "boje noći" a naročito zaziru od šume po noći. Što se mene tiče, oba ova savjeta pokazali su se tačnim mada generalno gledano- nisu.

    Jedan drugi nekadašnji pripadnik JVuO, čuveni pripovjedač i stostruki čajo Jovo Eskija, pričao mi je jedan istinit događaj u vezi sa noćnom tamom i vidljivošću. Došla, kaže, grupa četnika (koji su odbili da se predaju novoj vlasti) iz šume 1946. godine za Đurđevdan u kasne sate na slavu kod Relje Đurića na Glavicu, jer po našem običaju na slavu se ne zove, slava sama zove. Domaćin ih ugostio kako i koliko je mogao u to vrijeme, a kad su se gosti nahranili i napojili, primijetiše da se domaćin meškolji, da bi se obradovao kad bi oni pošli. Što bi se reklo, svakom gostu ne gine jedno radovanje od domaćina, nekom pri dolasku a nekom pri polasku.

  • Videra domaćine kako je napolju, vidi li se, mi bi trebali ići!- podigavši ton reče glavni u četničkoj grupi.

    Domaćin to dočeka k'o zapeta puška, istrča napolje pa otuda odmah utrča, te zavika:

  • Mjesečina k'o dan!


    Onda jedan od gostiju iz šume, vidjevši da je domaćin rad da ih se što prije riješi, podigavši čašu da nazdravi jednu "putničku" kaza:

  • E, fala ti brate domaćine! Lijepo si nas dočekao, nahranio i napojio, ti dade nama a Bog će tebi. Sad ćemo svima koje vidimo reći kako si ti dobar domaćin i Srbin i kako nam je kod tebe dobro bilo.

    Čuvši to domaćin ponovo unezvjeren istrča napolje, vrati se kao metak pa izusti:

  • Nev'di se prst pred okom!

    U ovoj istoj, staroj Reljinoj kući na Glavici bio sam u ratno vrijeme devedesetih. To je posljednja starinska kuća koja mi je ostala u sjećanju: drveni četvorovodni krov sa pravougaonom osnovom od šindre (dobija se cijepanjem tankih dasaka od smrčevog drveta sa posebnim rasporedom godova, ne "bjelika" ni "bljuštrika") strm, sa nagibom od nekih sedamdeset stepeni, sa otvorom na vrhu zvanim "badža".

    Temelji kuće su od kamenih blokova, tek ovlaš tesanih priručnim alatima, naslaganih u nizu pravilnom koliko se dalo postići a preko njih se pružaju drvene temeljne grede, nešto većih dimenzija presjeka od onih koje ih slijede po vertikali, a sa kojim su povezane željeznim klanfama.

    Zidovi su niski, od brvana tesanih "sikirom" plankačom (sa sječivom koje je sa desne strane ravno). Prethodno se kanap umoči u ilovaču, zategne se i njime na deblu nacrta trag - linija do koje se skida "meso". Brvna su sa fasadne strane netretirana premazima ni impregnacionim smjesama i poprimila su neki čađav izgled u tamno-smeđoj varijanti. Postavljena su nasatično, uglovi su spojeni tradicionalnom vezom na "ćert", koja daje izvanredno ćvrst i kvalitetan spoj. Ćert na vanjskim uglovima je sa prepustom 10 cm, dok je na unutrašnjim uglovima varijanta "slijepog ćerta", tj. iste veze ali bez prepusta.

    Prozori su minijaturni, pedeset sa pedeset, sa krstolikim ramom i malim staklenim pločama kao ispunom, po četiri na svakom prozoru.

    Vrata su niska, od dasaka, visine oko metar i šezdeset, tako da se pri ulasku mora sageti i uz to prekoračiti prag, koji je tridesetak centimetara visine. Kuća kakve su nekada bile sve kuće na Visoravni, etno-kuća, što bi rekli moderni nostalgičari -ljubitelji starinske arhitekture ili para koje kao prihod donose tzv. "etno-sela", zavisno od percepcije.

    U to vrijeme komanda našeg odreda Teritorijalne odbrane (tako se zvanično nazivala ta jedinica do formiranja VRS-a u maju 1992.) trenirala je strogoću na nama friškim ratnicima tako što je noću uvodila tzv. "mobilno" stanje. Ispočetka stidljivo, pa svaki otprilike treći dan a kasnije je rijetko koja noć bila bez "mobilnog". Kažu, neprijatelj se pregrupiše, puna muslimanska sela vojske "sa strane", čuju se kamioni, vide se svjetla i sve tako neki izmišljeni razlozi. U početku smo to shvatali ozbiljno i po cijele noći dreždali na mrazu a kasnije smo se prilagodili, neki spavali na štalama u sijenu, neki u bajtama a neki hvatali krivinu pa lagano kući, u meke dušeke.

    Situacija je nailikovala onoj iz priče o čobaninu koji je stalno uzvikivao:"Vuk, vuk..." i strašio druge čobane šireći dezinformacije, tako da ga kasnije, kad se stvarno pojavio vuk, niko nije shvatio ozbiljno. Tako bi se desilo i nama da je neprijatelj stvarno neke noći odlučio napasti a tako nam se desio i genocid na Čemernu, 10. juna iste godine.

    Za jednog "mobilnog" iskupismo se svi u jednoj kući, gledamo finale Kupa evropskih šampiona u košarci, Huventud-Partizan. Zbog rata, šta li, tek tada sam jedini put u životu navijao za neki klub Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Titula šampiona se zalila, bilo je još zaliha prave domaće "without sugar" šljivove rakije. "O svačemu heglen zapodjesmo" pa tako jedan čiča, penzionisani policajac, kaže da zna nabrojati sva prezimena u Crnoj Rijeci, kojih je, po njegovom, preko dvadeset. Nudi opkladu, neki prihvatiše a ja sam sudija.

    Čiča je spreman, vjerovatno se ranije preslišao, pa naizust nabroji prezimena crnoriječkih muslimana (koja sam ovdje složio po abecedi, uz dodavanje obavezno ispuštenog "h"): Ahmiš, Alikadić, Arnautović, Avdagić, Bajramović, Balta, Begić, Bibić, Ćiva, Dovadžija, Džuvo, Halkić, Kadrić, Kazaz, Mušanović, Neretljak, Osmanović, Ramić, Šehić, Zukić, Žero. Mali tajac a onda ga neko tušira: "Eeee, a đe ti je 'Uso Govedina?"

  • "U pm, jes' 'Uso, ali on se nekako drugačije preziva... sjetiću se..." Uz sve napore ne uspijeva se sjetiti on ni ostali. Onda ja, kao ovlašteni sudija prekidam diskusiju:

  • "Gotovo, pao si! Zove se Omerašević Husein. A izostavio si i Čizmu!". "Otkud Čizmo, nema Čizmo!?", ne da se on, misli da ga zezam. "Ima, ima Čizmo Jasmin, iz Drinčića, Studenkin", pokušavam ga ubijediti, ali uspijevam tek uz pomoć nekoliko njih koji znaju Čizma iz škole.

    Kasnije, opet onaj isti čiča pita me: "Da li znaš koliko boraca za puške ima u one tri kuće u Nanićima (zaselak Crne Rijeke prema Bijambarama, op. a. ) desno, najbliže šumi?". "Znam, velim, u kući Behajida Neretljaka on i tri sina, Salem, Fikret, Sead. Džuve: Karaga-Ekrem, Zijad, Mustafa, Ahmet, kod Zahida Kadrića on i tri sina, Edin, Ismet, Izet. Ukupno dvanaest".

  • "Jes', njih u tri kuće dvan'es' a nas u čitavom selu 11"!

  • "Znate li vi", kaže čiča, "da je po popisu od prošle godine u Crnoj Rijeci 993 stanovnika?", pa nastavlja:" ako ih je od toga trečina za pušku, to je 331. A vidi nas: ovdje 11, Borčana 10, Zlotege i Krčevine 14, Buljetovina 16 i Hadžiči 13.

    Ukupno nas 64 branimo se od Crne Rijeke!". Četa mala ali odabrana, relo bi se. Ali to bješe četa mnogo više mala nego odabrana. Izračunasmo: 5 njih na jednoga našeg. Istina, imamo značajnu prednost u naoružanju (uz "časne" izuzetke) i ogromnu prednost u "naoruđanju" ali smo sa ljudstvom tanki dozlaboga. A tek poslije "Čemerna", kad je došlo do značajnog dezerterstva u našim redovima...?!

    Moj partner na straži je Stojke, koji je još dječak, šesnaest mu godina tek. On je iz Sarajeva, u posljednji čas pobjegao nekoj raciji komšijske jalije organizovane u "zelene beretke". Došao kod nas pa se dobrovoljno priključio domorodačkim formacijama naoružanog naroda uprkos žestokom protivljenju roditelja.

    Stojke je košarkaš, raskošan talenat, velika nada YU-košarke, predvodnik generacije u KK Bosna. Iako još dječak na pragu je prvog tima, nedostaje mu još snage a i na njegovoj poziciji "dvojke" je velika gužva, uz još neprikosnovenog šutera Miroljuba Mitrovića za minutažu se bori i Nenad Marković a tu je i Haris Brkić, dvije godine stariji od Stojketa, takođe veliki talenat.

    Pričamo najčešće o košarci, zezam ga da kad postane slavni NBA igrač sjeti se da sam ja za njega nekada bio Akim Oladžuvon. Naravno, kad je on bio mali, ali je to ipak bilo. Koš na kojem smo igrali bio je pričvršćen za okresano stablo omorike i "u strani" a pošto sam ja "visio" na njemu imao sam veliku prednost nad basket-rivalima jer sam bio "štela". Propisana visina od 3,05 bila je pod drvetom ali je sa polu-distance bilo tu i cijelih četiri metra i svi koji su imali ruku prilagođenu "normalnim" koševima ovdje su podbacivali.

    Nemirnog duha i urođene hrabrosti zapisane u DNK spiralama predaka iz Drobnjaka, Stojke ne može da se skrasi na jednom mjestu. Neprestano hodamo jer bi on to činio i sam a ja ga ne smijem pustiti samoga( obećao sam njegovom ocu da ću ga čuvati), a kada je mjesečina onda idemo na dalje relacije, uzduž i poprijeko po tek zazelenjelim čairima. Jednom predloži da odemo do rijeke. Mjesečina je, što bi rekao pokojni Relja "k'o dan". Znamo kao svoj džep tu rijeku, u stvari potok, obale i priobalje. Tu smo nekad pecali klenove i poneku pastrmku sa crvenim tačkama po tijelu, na mamac do kojeg bi lako došli sipanjem vode u rupe od popaca, pa kad zlatokrili crni domaćin izađe iz rupe bude i nabijen na trokuku. U godinama koje su uslijedile tu se riba "pecala" i u potpunosti "popecala" na način prilagođen vremenu i raspoloživim sredstvima, crnom ili zelenom bombom, zavisno od ambicija i sklonosti "pecaroša".

    A ovaj vodotok simbol je i ogledalo mentalnog sklopa stanovnika područja oko njega. Kao jedini tok vode na visoravni u vrijeme kad se odlučivalo gdje će biti građeno Sarajevo pokazao se nedostojnim zahtjevima graditelja pa je lokacija visoravni otpala u finalu i Sarajevo je pomjereno tridesetak kilometara prema jugozapadu. Nekih petstotinjak godina kasnije isti ovaj lokalitet je ušao u finale izbora za mjesto gradnje aerodroma i opet ispao, ovaj put u konkurenciji sa maglovitim ali moralno- politički podobnijim u to doba Sokocem.

    Potok koji izbija na površinu između (H)Adžića i Crne Rijeke u početku se i zove Crna rijeka. Da li je naselje sa lijeve strane potoka dobilo ime po njemu ili je bilo obrnuto, niko ne znade reći. Ubrzo nakon izvora "rijeka" meandrira po kao tepsija ravnim barama između gustih vrba, rakita, jova, gradeći "vijerove" pa se gubi u dubećoj šumi bijambarskoj.
  • rat_znakovi- 91167 - 16.09.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (2)

    Znakovi pored ratnog puta VII-7


    Odlomci iz nepročitanog i nenapisanog "romana"

    A onda, iznenada i ničim izazvana "rijeka" mijenja ime. Nije više "crna" nego dijametralno suprotno, sad se zove Bjelila. Jedna bjelilska dionica služila je nekada davno za kupanje jagnjadi a tu smo mi i sa jedne i druge strane vode učili plivati, u početku i najčešće sa unutrašnjom gumom fićinog točka kao pomagalom. Kasnije su ovo mjesto vikendaši iz Gudura rasturili, kupalište na Bjelilima pretvoreno je u usko korito kroz koje je posramljena voda brže-bolje bježala ka uvoru. A prije uvora u jednu od bijambarskih pećina opet novo ime za isti potok. Sada "rijeka" nije ni crna ni bijela nego je Brodić, uzan i brz vodotok. Spočetka ljeta moglo se kupati i u jezeru na uvoru jer grotlo nije moglo primiti svu vodu koja je srljala i survavala se u pećinu.

    A ova noć kroz koju tumaramo Stojke i ja je obasjana punim mjesecom i zahvaljujući tome mi bez problema šunjamo oko potoka. Nikada mi nije bilo jasno zašto nigdje nisam pročitao da je neko napisao da na punom mjesecu vidi siluetu golmana (mada nekima to liči na rakova kliješta) ili to godinama vidim samo ja, "pravog" fudbalskog golmana u "panterskom skoku", što bi rekao Petar Lazović.

    Nakon što smo obišli sve "vijerove" i vrbake predlažem da se vratimo na polaznu tačku prečicom koju savršeno poznajem, uz Vlačino liješće, pa niz Borak, preko Leksinog, Lazarevog pa Ilijinog čaira, znem gdje preći potočić koji se u Milojinoj bari razlijeva u močvaru ali tu je i most preko močvare, napravljen od dva paralelno položena brvna dobivena razrezivanjem "žioke" , međusobno spojena klanfama, onda uz Brdce i eto nas u crkvenoj avliji.

    Mom drugu Stojketu se ne ide "u bazu", kaže da još je rano, tek je pola dva a mi imamo još fore do šest. Predlaže da krenemo u suprotnom smjeru, da pređemo rijeku i krenemo ka Nanićima, da vidimo stražare li muslimani . Na prvi mah ideja izgleda suludo ali i ja volim istraživati a pošto sam dobar poznavalac terena pristajem da malo prohodamo i na lijevoj obali.

    Znam gdje je gaz a po mjesečini ga nije teško potrefiti. Tu su vratnice kojim se prolazi iz Vlačinog imanja , zatim spušta niz "piklić" u korito, koje je tu široko, šljunkovito i plitko, tako da nesmetano prelaze kola sa volovskom zapregom i traktori.

    Pričam Stojketu kako smo nekada mi đaci osnovne škole iz Nišića sproljeća ovuda išli na izlet u Bijambare. Tu u produžetku, nekih dvjestotinjak metara kroz šumu je prva od tri u nizu travnate ravne plohe koje narod zove bare a cjelokupan kompleks, zajedno sa šumom- Bijambare. Ta bara se i zove Prva bara i tu smo išli na školske izlete. Sa druge strane bi došli đaci iz Crne Rijeke pa bi neizostavno došlo i do fudbalskog meča, u kojima su, nekako po tradiciji, pobjeđivali oni. To je bilo u vrijeme kad je u Crnoj Rijeci učitelj Đemil učiteljovao, pa se nije moglo u viši razured proći mufte, propadalo se često i učestalo, što je imalo za posljedicu da su njihovi igrači bili godinu- dvije stariji, što je bilo značajno preimućstvo. Mislim da smo ih dobili onda kada su za nas igrali Koboš i Brija, braća za koje mi nikad nije jasno zašto nisu postali profesionalni fudbaleri, ti istinski talenti koji su "jeli" loptu još u nižim razredima osnovne

    Prva bara je duga oko 250 m, slijedi pojas šume pa Srednja bara. Ova je najmanja po površini, duga tek oko 150 m, a za mene ostala u sjećanju iz ranog djetinjstva po nesaglednom dželepu konja koji su tu pasli. Moji strčevi, tada momci, ponijeli bi neke priuze od kojih bi pravili improvizovane uzde pa bi hvatali te konje i jahali po barama.

    Čak su i mene usjedali na nekog alata sa bijelom grivom (valjda ga i pamtim po tome) kojeg bi ja jahao a oni vodili. Jahanje je bilo (naravno) bez sedla a alat (konj boje rđe, ne sredstvo za rad), stara izraubovana raga, je imao mršava leđa i oštru kičmu čiji dodir džokej dugo upamti...

    Na Srednju baru može se stići i iz pravca Bjelila, poslije nje slijedi opet šuma i put koji vodi ka Dugoj bari. Pored puta je izvor Banjevac (ili, što bi rekao profesor Enver, Hamzinovac). Taj izvor iz njedara zemlje živom svijetu polučuje najljepšu i najpitkiju vodu na visoravni. Pored izvora bila su dva pločolika kamena, položena jedan uz drugi. Ispod njih bili su džezva i fildžan, koji su pripadali Staniši, najvećem nišićkom hedonisti svih vremena.

    Staniša je imao poseban ritual, uglavnom za lijepog vremena, kad bi uzeo svoju lovačku pušku (istu obavezno napunivši), kafu i šećer i uputio se ka Banjevcu. Udaljenost izvora od kuće bila je taman da se zamori i izduva, potrošivši zle materije iz organizma (ja ga pamtim iz dana i njegovog životnog intervala kada je imao sedamdesetak do devedesetak godina). Tu pored Banjevca bi po ustaljenom ritualu ložio vatru, pristavio kafu (niko je nije znao napraviti kao on, koji je to profesionalno radio u Domu), smotao jednu duvansku, odćeifio pijući kafu, ispucao jedan metak iz sačmare, sve doveo u red, posložio na mjesto pa lagano krenuo nazad istim putom. To je bio Stanišin recept, performans i najznačajniji segment habitusa potreban za dug i zdrav život.

    Staniša je često znao biti i "pod gasom", ali "sportski", inkognito i jedva primijetno, što su tek poneki znali detektovati po spoljnim znacima. Kad bi ga sreo neki šeret, kojih su bili puni Nišići, kao iznenađen bi upitao : "Šta je Staniša, što si to p'jan, jbg ti?". Uvijek bi uslijedio isti odgovor "osupnutog" Staniše: "Mapa niiisam", ali ga je odavala uvijek ista pjesma, koju je pjevao tiho i kroz zube, samome sebi, samo u tim prigodama i uvijek i isključivo do pola: "Đe su b'jele ovce plandovaleeeee...!"

    Duga bara je "najdesnija" i najbliža Bijambarskim pećinama. Ona ima jednu baru kao "separe", prema Srednjoj, pa dolazi ova najveća travnata površina. Pruža se gotovo pod pravim uglom u odnosu na osovinu Prva- Srednja i po površini je veća od ove dvije zajedno, duga oko 700 metara.

    U drugoj polovini sedamdesetih godina i s' početka osamdesetih ovdje je bilo "fudbalsko igralište" OFK Nišići. Za razliku od onog u Krivajevićima ovo je bilo gotovo idealno ravno (sa malim ispupčenjem oko centra, kao Željina Grbavica), nije se moralo kositi jer je bivalo uredno opašeno od strane goveda, konja i ovaca (nešto kao beogradski pašnjak iz sredine pedesetih, nazvan stadionom JNA ) a mana mu je bio i loš pristup ako padne kiša i udaljenost od civilizacije. Kao ono u brazilskoj prašumi u Manaosu stadion Sport Resifea i Nautika.

    Dok sam Stojketu pričao o istoriji i geografiji Bijambara prešli smo ovu baru po kojoj hodamo, koja nije nijedna od one tri nego neposredno graniči uz Bijambare, pa se počesmo peti uz strmu padinu koja po nagibu liči na skakaonicu a zovu je Parabić (ili Porabić, iz ove perspektive nisam siguran). Tu bi negdje trebao biti put, znam da smo nekad tuda vozili sijeno koje bi kupovali u Nanićima, ali onaj "golman", koji sad nekako djeluje više kao vaterpolski nego fudbalski, učestalo zalazi među oblake pa nastaje tama i nevidjelo te se i put negdje zaturio.

    Put nismo potrefili nego nasumično idemo uz padinu. Dočekuje nas prepreka u vidu "trnjoreda", valjda je po granici između dvije parcele niklo trnje i šiblje. Da bi zaobišli trnje krećemo se duž prepreke, ali dospijevamo pravo pred Zaidovu kuću, iznenada i neočekivano, odnosno pedesetak metara ispred nje.

    Jeste da je ova kuća izdvojena od sela ali sam smatrao da je mnogo dalje. Sad- šta je tu je, iznenađeni zalegosmo na rosom natopljenu poodraslu travu.

    Zaid je u stvari Zahid ali se njegovo ime među Srbima izgovaralo isključivo na način kako je ovdje napisano. A bio je poznat bukvalno svima pa i nama obojici, on i njegova braća bili su revolucionari u rezanju drvene građe na visoravni jer su prvi prešli na mehaničko rezanje, koje je zamijenilo do tih kasnih šezdesetih godina dvadesetog vijeka uobičajeni manuelni način rezanja, ručnom žagom. Braća Kadrići su u stvari grobari jedne vještine kojom su se odlikovali ljudi sa visoravni, rezanja "japije" ručno.

    Zahvaljujići okolnosti da je "u mene" đed bio poslijeratni (drugog svjetskog) majstor gradnje kuća i drugih objekata od drveta, a samim tim i pripreme građe, što je zauzimalo veći dio vremena gradnje, on je u svom ekonomskom dijelu dvorišta imao i "kozu" za ručno prorezivanje građe. U vrijeme kad je koza izdisavala poslednje godine svoga eksploatacionog perioda ja sam bio mali dječak ali sam obožavao gledati kako se radi na njoj tako da mi se urezao u sjećanje jedan dio procesa rada.

    Prema posebnom ceremonijalu, praćenom povremenim komandnim uzvikivanjem nekih meni čudnih i nerazgovijetnih riječi, uz pomoć capina i lega balvan se zajedničkim snagama 3-4 čovjeka namicao na kozu, posebno skovanu "skalameriju" od drvenih greda, tako da je zauzimao radni položaj, oko dva ipo metra od zemlje. Linija budućeg reza obilježavala se crvenim kanapom, umočenim u mokru ilovaču, tako što se zategnuti kanap odigne 2-3 cm a potom otpusti naglo, tako da za njim ostane prava linija.

    Poslije se balvan dogonio u horizontalu uz pomoć vaser-vage i kajli tako da zauzme idealno ravan položaj, kako testera ili narodski žaga nebi "šaveljala", a zatim bi bio učvršćavan klanfama za kozu.

    Radni proces obavljao bi se posebno namijenjenom žagom, tako što bi dvojica stajali na zemlji i vukli ravnomjerno i istovremeno žagu na dole (oni su u stvari rezali), a jedan bi stajao gore i samo izvlačio žagu u praznom hodu a njegova najbitnija uloga bila je da pazi na liniju. Taj gornji obavezno je bivao moj đed, koji je usput puktao i dimio na lulu i komandovao onoj dvojici mučenika dole, dok im je ona piljevina nesnosno i uporno padala za vrat i u oči. Kad bi došli do koze, onda bi balvan rotirali za 180 stepeni, pa polako cijugali i drugu polovinu.

    A onda su se pojavili Kadrići, sinovi Ismetovi, Zaid i braća mu Đulaga i Mustafa, sa svojim motorom i naprasno ukinuli vještinu ručnog proreza. Motor je bio "aran", dvotaktni, jednocilindrični primitivni dizel SUS-motor. Na sebi je imao dvije "rore", jednu za sipanje nafte a drugu za sipanje vode, kako se ne bi zapušio (a pušio se često i intenzivno). Palenje motora vršilo se kurblom, koju je trebalo vrtjeti prilično dugo, za što je trebalo prilično snage. Zvuke tog motora (različite kad se zahuktava, kad "sastavi", kad reže i kad se odvaja okorak) pohranio sam među nezaboravne zvuke zavičaja.

    Motor je u svom sastavu imao "kolo" koje se rotiralo a na sebi imalo ispupčeni dio na koji se nabacivala transmisiona traka, kaiš, kako su je zvali. Na drugom kraju trake bilo je isto takvo metalno okruglo ispupčenje sa osovinom za koju se vezivala okrugla žaga koja se vrtila velikom brzinom i proizvodila karakterističan zvuk pri rezanju, ravnomjeran i ubitačan, koji je sem balvana parao i živce prisutnih. Balvan je putovao lijevo-desno na kolicima sa čeličnim točkovima, koji su se kretali po vođicama od "L" profila na drvenim nosačima.
    rat_znakovi- 91221 - 25.09.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

    Znakovi pored ratnog puta VII-8


    Dok smo u "zalegnutom" položaju osmatrali predio oko Zaidove kuće tu "na livadi punoj rose" osjetismo kako nam hladna vlaga prodire kroz odjeću i kao da nastavlja dalje sve do koštane srži. Prvi put primjenjujem onu "četničku" vještinu o visini očiju i vizuri u nivou trave, ispravna je, nema šta. "Nema nigdje nikoga, spavaju" tek što prozborih a Stojke skoči i potrefi kroz ono granje (vjerovatno je u međuvremenu snimio otvor) dalje uz padinu. Kad ga stigoh i povukoh za jaknu kaže "Neka nas još malo da vidimo ima li ih gore". Srećom, ubrzo udarismo na novi trnjored, koji izgleda da nema prolaz a i onaj mjesec se izgubi iza oblaka, tako da ga konačno ubijedih da ne idemo dalje. Kažem mu da kad bi vidjeli njegovi roditelji gdje sam ga doveo (a u stvari samo sam išao za njim ) ne bi me oprao ni Dunav. Put u povratku obično izgleda kraći nego u odlasku, a ovaj se meni odužio kao vječnost, tek sam odahnuo prošavši Vlačino liješće, šta da se desi nešto ovom djetetu?!

    Već sljedećeg dana dobio sam poziv, pravi pravcijati sa sve potpisom komandanta Dragislava- Dace i pečatom, da se sa punom ratnom opremom javim u komandu Odreda teritorijalne odbrane, u motel "Bijambare", radi obezbjeđenja objekata. Nekako smiješno djeluje disproporcija napisanog i stvarnog stanja. Od "pune ratne opreme" imam samo tandžaru, ostalo je stadndardno- farmerke, jakna , majica, patike. Ipak, de se ne bih brukao i skretao pažnju uzimam od starog njegovu "papovku" i idem se javiti po pozivu. To biješe u ponedeljak, 11. maja 1992. godine.

    Narednog dana Stojketovi roditelji su iskoristili "vakuum" i ekspresno ga deportovali sa Nišića, na koje do današnjeg dana nikada više nije kročio. Kako ja nisam bio tu, nisu više imali nikoga od povjerenja sa kime bi djetetu dozvolili da ide na stražu i odlučili su da ga po svaku cijenu izvuku iz opasne ratonosne sredine. Na polasku Stojke mi je ostavio svoju pušku ( za koju se snašao preko svoje raje iz kvarta), automatsku M-70, sa preklopnim kundakom, koju sam nosio do kraja rata i koja mi je bila neka vrsta amajlije.

    Od tog maja Stojketa nisam vidio ni čuo dugi niz godina. A on je, primoran otići iz kraja koji je obožavao iako je u njemu boravio samo povremeno, batalio košarku, posvetio se nauci i završio fakultet. Onda je odlučio i prelomio, uzeo krst svoj i krenuo za Pastirom Dobrim, koji je alfa i omega, put, istina i život. Od mnogih neshvaćen ali odlučan i čvrst u svojoj namjeri da ne posustane i istraje penjući se po ljestvici praoca Jakova, do kraja koji je u stvari početak za odabrane. Jer mnogo je zvanih a malo odabranih.

    Posljednje godine, mjesece, dane sate i minute ovozemaljskog života njegove svetosti, patrijarha Pavla, Stojke je proveo uz njega. On mu je dao posljednju pričest i zaklopio mu oči po upokojenju.

    Kotrljajući se životnim putevima i stranputicama, Božjoj promisli zahvaljujući, sa Stojketom sam se našao nakon što je od našeg rastanka život nam na pleća obojici u međuvremenu natovario po breme od bezmalo pa dvije decenije godina, protkanih iskušenjima i preponama poput onih u trci "stipl-čez". Čudni su ti susreti sa dragim osobama koje ne vidimo dugo vremena pa iznenada vidimo. "Smejem se a plakao bih", kako reče pjesnik ili "plačem a smejao bih se". Od onog nestašnog dječaka kojeg ne drži mjesto i nepogrešivog šutera za tri poena postao je ozbiljni gospodin sa dva završena fakulteta , koji priča malo a mudro, aktivno govorti nekoliko jezika, ugledan i cijenjen u svom okruženju.

    Meni, drugu svom iz svjetovnog opštežića, omogućio je tada da cjelivam svetinju čiji je čuvar, desnu ruku koja je svojevremeno zahvatila vodu iz rijeke Jordana i polila njome na krštenju glavu Sina Čovječijeg, koji je došao da spase ljudski rod.

    Ja, ubogi grešnik, da cjelivam ruku onog koji bješe glas vapijućeg u pustinji, trska koju ljulja vjetar, koji govoraše grešnom svijetu: "Pokajte se, jer se približi Carstvo nebesko", onaog koji dođe da poravni staze Gospodnje i pripravi put Spasiteljev. Ostaje zauvijek urezana u sjećanje mi ta ruka bez malog i domalog prsta (koje nekada davno odsjekoše templari ili neka druga masonerija) koja zrači mirisom koji nikada nisam osjetio, valjda je to "miomir" o kojem sam čitao. Zbunjenom i pretrnulom od iznenađenja poslije svete ruke udostojio je mene grešnoga i da cjelivam česticu krsta kojeg Hristos iznese na Golgotu, na kojem bi raspet i na kojem ispusti preblagu dušu svoju. Drug moj i sustražar sa Nišićke visoravni ukazao mi je i uzana vrata i tijesni neravni put kojim malo ih ide jer svi odabiru onaj široki ravni put i široka vrata koji vode u tamu najkrajnju, tamo gdje je plač i škrgut zubi.

    ...............

    U komandu se javih tačno u zakazano vrijeme. Komandantska kancelarija je u potkrovlju, u njoj je komandant Daca i njegov zamjenik Mlađo, takođe Motika. Kažu mi da su odlučili da ja budem komandir ekipe koja je skupljena radi obezbjeđenja objekta kao i magacina, iz kojeg se nemilice krade municija i druga MTS. Bićemo smješteni u objektu nekadašnje škole, koji je pred rat služio za školu u prirodi sarajevske djece. Mlađo ima problem jer mu s vremena na vrijeme teče krv na nos, u prostoriji je sparno i zagušljivo zbog loše termoizolacije.

    U školi je spavaonica, ulazim i vidim da se ekipa već okupila, ja sam jedanaesti. Vidim da nije bila oštra konkurencija za komandirsku funkciju kojom sam počastvovan od komande. Iako smo takorekuć komšije, vrlo malo poznatih lica vidim.

    Poznata i karakteristična Tomasova kosmata glava, nalik lavljoj, šeta po spavaonici s' kraja na kraj. Kontroverzni Tomas, istovremeno uhljup i neshvaćeni genije, nervozan je, kopka ga neka nepravda. Kaže da je dotjeran po principu "koga u'fatiše toga i jebaše". Kažem mu da nije jedini, da smo svi uglavnom tako "odabrani" a da ovih sedam dana možemo i na glavi predubiti.

    Tu su i dvojica meni nepoznatih momaka koji imaju bukvalno metar (ako ne i više) preko leđa. Izuzetno nabildani, što bi narod rekao "k'o od brda odvaljeni". Rekoše mi za njih da su nedavno izašli iz zeničkog tzv. KPZ-a. Očito su tamo imali vremena za tegove i teretanu.

    Nekako po inerciji, u meni se javlja asocijacija za tu ustanovu, moj drug iz JNA Kemo. Kemo je bio mršav i neugledan Ciganin iz okoline Kalesije, punim imenom Kemal Omerović, crn kao tava sa besprijekornim nizom zuba kao biseri i onim karakterističnim ciganskim švalerskim brkovima. Od početka vojnog roka imao je namjeru da zeza sve i svakoga, smišljeno i maliciozno idući na nerve svima. U svim prilikama i neprilikama u spavaonici je, izvrnut na krevetu (koji je obavezno bio "na bijelo", da bi ga što intenzivnije uprljao) pjevao neku nesuvislu pjesmu, o svom komšiji koji je "postradao" jer je došao u sukob sa zakonom pa po prirodi stvari završio u Zenici. Toliko je ponavljao te "stihove" da su mi se bespovratno urezali u mozak:

  • "Hej, poslušajte moja braćo draga, jednog dana Avdaga nastrada! U Doboju po hrđavu putu, gdje sam bio nekoliko dana pa sam sebi zadobio rana. Dok sam brate rane prebolio, ja sam sebi robije dobio. Pa ja čekam od jutra do podne, kad će doći milicija po me. U krevetu ležim pokraj vrata, milicija zakuca na vrata. Pa mi žvako milicija veli: Haj' se Avdo što brže opremi, pa ti s nama do Zenice kreni, jojojojoooj.

    Hej, Zenica je kuća pregolema, u njoj ima tri stotine soba. Svaka soba za jednog je roba a samica za mene je tamna: o'zdo beton, naokolo cigla, na vratima žena noge digla. Hej, ribam hodnik od jutra do podne, za večeru napijem se vode...!".

    Ubrzo su se "vlasi dosjetili", bezbjednjaci su odveli Kema nekud (govorio je, nakon saslušanja, da će ići kod "spijatra") zauvjek iz moje jedinice. Da li je zaista otpušten kao "slučaj" ili je otišao "hrđavim putem" Avdaginim, nismo saznali. Tek, saznalo se da je opjevani Avdaga u stvari "po hrđavu putu" krenuo nakon što je u Doboju izbo oficira JNA.

    Mnogo kasnije, u vrijeme kada se na sarajevskoj televiziji prikazivala meni simpatična serija putopisnih reportaža (neka vrsta "hodoljublja") rahmetli Nisveta Džanka "Pozitivna geografija" (o krajevima BiH, usput "začinjena" nekim ljudima koji su u većoj ili manjoj mjeri "iskočili iz vinkla" ) bješe i epizoda o Kalesiji. Gledajući najavu , to me asocira na Kema tako da sam "tamburajući po mozgovima" ukućanima odmah nakon uvodne špice otpjevao kultnu pjesmu Kemovu. Kasnije putopisac ulazi u neku cigansku mahalu i razgovara sa stanovništvom. Kažem da je možda ovdje i Kemo. Jedan Cigo, brkica, zarastao u bradu je najpričljiviji . Vidim Kemo, dvadeset godina stariji (mada bi se reklo i više) ali nema sumnje da je on i kažem to ukućanima. Kažu mi da foliram, od toliko Cigana da bude baš taj... E, onda on uze šargiju i oplete "Hej, poslušajte...".

    Ova dvojica momaka sa "Zenicom" u biografiji kasnije su se pokazali kao istinski borci i junaci, hrabri i čestiti ljudi, koji su ne štedeći sebe ratovali i obojica u ratu dali svoje živote. O svakom od njih je po jedno poglavlje napisano u ovoj knjizi.

    Ostali borci iz ove moje "jedinice" koja je tih sedam dana i nikada više bila na okupu, bili su mahom mladi momci koji su tu zbog neposlušnosti i pravljenja "pizdarija" pa su njihovi komandiri prijavili ih da malo "da'nu dušom".

    Kao komandir nisam morao da stražarim, ali sam imao već programirani "bioritam" po sistemu "do pola noći" ili "od pola noći" tako da sam dreždao sa stražarima napolju po dobar komad noći.

    Magacin koji čuvamo je bio prenatrpan mahom municijom različitih kalibara, sa vratima otvorenim "na izvol'te". U to vrijeme svako je imao kod kuće municije u izobilju, pa mi nije jasno zašto se kralo. Kad sam malo bolje pregledao, vidim da su sanduci sa municijom ispremještani i ispreturani, da je kradena samo jedna vrsta municije- ona od "špagina" 7,62 mm, ne zbog špagina koji su već bili prevaziđeni, već zato što je odgovarala pištolju "tetejcu".

    U objekt motela, kojeg takođe čuvamo, smjestila se komanda Odreda TO (zvaničan naziv samoorganizovane formacije ljudi u civilu sa oružjem i voljom da se brane) sa pratećim sadržajima. Tu je kuhinja, još uvijek su tu zakupci objekta, porodica iz Srbije. U motelu se hranimo (za kasnije ratne prilike izuzetno kvalitetno i raznovrsno) mi stražari, svi koji su u i oko komande, kao i neki "važniji" organizatori "ustanka" sa terena. Tu su i razni putnici- namjernici na proputovanju prema Srbiji, koji svrate na predah, piće ili zato što poznaju nekoga od domaćih glavara.

    Stalno prisutan tu je i gospodin sa bradom, uvijek za stolom u kutku lijevo od ulaza i uvijek sa istim društvom. Kažu da je to neki profesor sa sarajevskog FPN, koji je tu poslat kao povjerenik Srpske demokratske stranke za naše područje (i ne samo naše, nego za opštine Vogošću i Ilijaš), ime mu je Nikola a prezime čudno i u duhu hercegovačkih posprdnih nastalih na razmeđu devetnaestog i dvadesetog vijeka - Poplašen.
  • rat_znakovi- 91811 - 14.12.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

    Poglavlje VIII (1), Tomas


    Tomas je vanserijski lik koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. On pripada generaciji rođenih 1954. godine, a poznat je po specifičnom autfitu i retro-retro-imidžu, koji su dijametralno nesrazmjerni njegovom habitusu, zbog antagonizma prema češlju i makazama kao i odnosom "na vi" sa vodom i sapunom.

    Nekako mi je oduvijek bio interesantan ali nikako nisam uspijevao da mu se približim, on je ljude posmatrao površno i polunezainteresovano, iz nekog svog poluzatvorenog svijeta kroz poluzatvorene (ili poluotvorene) sive, jedva primijetne oči i preko orlovskog nosa, kroz koji i priča (gotovo ne otvarajući usta), kroz gustu dlakavu masu nerazdvojive cjeline od sjedinjenih i spletenih brkova, brade, obrva i kose.

    Tomas se rodio upravo ovde, kojih dvjestotinjak metara od ove školske zgrade, u Kazidolima kao Tomislav Motika, mada je on kod svih koji ga znaju nekako neraskidivo vezan za objekat u kojem je živio a koji je u narodu poznat kao Ćorovića vila (ovo vila se izgovara kao kod izgovora imena Čengić-vila, ne kao u Aston Vila) a koji je u naše doba bio prepoznatljiv po Tomasu. Ova "vila" u kojoj je živio Tomas bila je jedna ruina u, što bi rekli građevinci, indiferentnom stanju i izgledala je kao da će se svakog časa urušiti ali i kao da čeka neki povoljniji trenutak i neki dodatni impuls sile da to i učini.

    Ćorovića vila nekada u svoje vrijeme je bila elitno zdanje u čitavom kraju, izgrađena nedaleko od Srednjeg, uz prugu uskotračnog kolosjeka (760 mm, tzv. bosanska širina kolosjeka) Semizovac- Čevljanovići koju je gradila Austro-Ugarska zbog eksploatisanja prirodnog bogatstva ovoga kraja, prvenstveno šume i rude mangana (rudnik mangana Čevljanovići otvoren je 1880. godine, neposredno nakon što je 1878. godine, poslije neuspješnog otpora koji su organizovali Vehbija Šemsekadić i Hadži Lojo, austrijska vojska od 300. 000 vojnika pod komandom Josipa Filipovića okupirala Bosnu i Hercegovinu).

    Vila je građena iza Velikog rata i pripadala je kapitalisti Ćoroviću, eksploatatoru i koncesionaru na sva prirodna bogatstva u državnom vlasništvu našega kraja u doba vladavine Karađorđevića, koji je bio i vlasnik pilane u Srednjem u to doba. Često prepričavan je događaj vezan za gazdu Ćorovića, koji se zbio kod crkve u Nišićima, 1920. godine.

    Naime, crkva tada nije imala zvono i na tradicionalnom Petrovdanskom vašaru organizovana je licitacija za prikupljanje sredstava kako bi zvono bilo nabavljeno u livnici u Beogradu. Po principu "ko nudi više" biran je kum zvona. U finalnoj rundi takmičenja, u klinču "jedan na jedan", ostali su gazda Ćorović (do tada nepoznat lik na Nišićima) i jedan seoski domaćin iz Nišića, riješen "protiv bodila praćati se" ali vođen principom "seljačke politike" u nakani da se u pogodnom trenutku povuče i tako gazdu istrese a sebi podigne "naam" tj. rejting u očima seljaka, narodski u tom kraju rečeno "da razdre mačku".

    Gazda ga je, naravno, odmah snimio, ali je riješio i da se našali sa svojim konkurentom. Kobajagi se gonio sa njim do cifre koja je prešla i vrijednost crkve a kamoli zvona a onda ga u posljednjem trenutku preduhitrio i, na opšte zaprepaštenje, pružio ruku ovom našem Nišićaninu pa kazao:

  • "Ja više ponuditi ne mogu, čestitam domaćine, nek' ti je sretno kumstvo!"

    Nišićki domaćin je davno bio prevazišao sopstvene mogućnosti tako da mu je preostalo jedino da se pokunji i u zemlju propadne. "Poraženi" Ćorović je kasnije isfinansirao kompletne aktivnosti oko nabavke zvona a za potomke i srodnike njegovog rivala ostalo je da se generacijama lijepi posprdno umovanje naroda da su oni ipak mogli isfinansirati zvečak ako već nisu mogli kompletno zvono.

    Ovo zvono kasnije je podijelilo "zlu sudbinu kletu" sa narodom Nišićke parohije i u februaru 1996. godine odnešeno u izbjeglištvo u Sokolac. Tu je na livadi ispred crkve sokolačke preležalo do obnove u međuvremenu spaljene crkve u Nišićima. Vraćeno je na svoje mjesto deset godina po egzodusu da uglavnom šuti i čeka neizvjesne godine koje dolaze i narod koji sluša neka druga zvona u bližim ili daljim krajevima i koji se u dogledno vrijeme vratiti neće da sluša zvono u svome zavičaju i svojoj crkvi, tako da se njegov zvuk u 364 dana godišnje uglavnom ne čuje (osim o Petrovdanu, kad stignu nostalgičari i dijasporičari, popovi i mirjani, a i tada nekako stidljivo, kao da ječi).

    Ćorovića vila o koju uporno i permanentno vrijeme je trošilo svoj neumorni zub bila je Tomasova baza, tu je on stalno nešto majstorisao. U dvorištu je bila žežnica za proizvodnju ćumura a unutar gabarita vile Tomas je dugo zidao neki objekat, valjda novu kuću, ali nikada obrisi ovog objekta nisu izašli na svjetlost dana.

    U školskim danima Tomas je hodao tankom crnom linijom koja razdvaja genijalca i njegov negativ u crno-bijeloj tehnici. Briljantan matematičar, logikom baratao besprijekorno, sa lakoćom rješavao razne zvrčke, cake i zavrzlame, limese i algoritme. Ipak, nekad i negdje skrenuo je u neki svoj svijet, tihi buntovnik protiv svega i svih pravila, iz svog utvrđenja smješkao se svijetu koji je jurio i juri ka svom kraju i bezdanu, čitajući redove a čitajući više između redova, gdje su mnogo bitnije stvari "zapisane", kako mi reče tada na straži u njegovim rodnim Kazidolima.

    Stekao sam tada utisak da nema teme koju Tomas ne može apsolvirati, dovoljno je započeti a on sam nastavlja. O Vasku da Gami, Bermudskom trouglu, sunčevim pjegama (pjegi vodilji i pjegi pratilji), raketama "fau 1" i "fau 2", stvarnom identitetu Tita i naravno, tamo gdje je najjači: motorima automobila na razna pogonska goriva.

    Pitam ga da mi objasni različite pojmove, pa i npr. kako se najlakše otvaraju brave. Kaže da to nije nikakva mudrost. Ako je u pitanju obična brava onda je najčešće dovoljna "šnala". One na vanjskim vratima sa cilindrom su nešto komplikovanije. Ako je u pitanju "elzet" brava, onda je problem rješiv lako ako imamo osam različitih "elzet" ključeva, jedan će svakako odgovarati. Ako ne, onda se cilindar polomi viljuškastim ključem 13-14, dijelovi isčiste šrafcigerom a onda montira sopstveni cilindar koji se otključa svojim ključem.

    Tomas nudi opkladu da će istjerati svoga jamesa uz piklić pred kafanom. Piklić je "kao uz nos", sa asfaltirane ulice na parking, nekih sedamdesetak stepeni nagiba i dvadesetak metara visinske razlike, uz to je zima i uz to je snijeg prekrio padinu. Neki su prihvatili ponudu uz veliku dozu omalovažavanja ali Timas je samouvjereno i bez velike muke ali u velikom stilu istjerao svoju skalameriju pred kafanu.

    Tomas je ekspert da od dijelova motornih vozila skrpi vozilo, koje najčešće predstavlja neki hibrid, koji ne liči ni na jedno ali on ga koristi u svrhe krajnje namjene- prevoza. Sjećam se neke skalamerije za koju je tvrdio da je to američki "đems", vojno vozilo koje je on sa otpada na Stupu prebacio u dijelovima i sastavio na Vili. U Srednjem, kod Šipovčeve kafane parkira se Tomas a okupljeni započinu sa posprdnim komentarima na račun Tomasa i njegove vozilice.

    Kasnije, u ratu, Tomas je osmislio i napravio specijalizovano "ratno" prevozno sredstvo, koje je on zvao "bagi" a koje je bilo u stvari neka "buba" bez školjke, samo pod na točkovima na kojem je montirao motor, dva sjedišta, upravljački sistem , mjenjač i zavario postolje na koje je postavio puškomitraljez "zbrojovka brno" iz II svjetskog rata, koje je sam osmislio, tako da se moglo (bar teoretski) istovremeno voziti lijevom a pucati desnom (valjda u slučaju nailaska na zasjedu, samo što nije bilo nikakve fizičke zaštite od napadača), a sve je to ličilo na "leteći" ćilim koji se kreće dvadesetak centimetara od tla.

    Ovo Tomasovo vozilo bilo je gotovo neprestalno u pokretu, pa je tako jednom snimljen na Palama i bio "višnja na havani" prije odjavne špice dnevnika koji je uređivao pokojni Risto Đogo. Najslikovitiji naziv za ovaj "izum" dao je Mladen Savić (ne visoki mršavi već mali debeli) nazvavši ga "zubaća". A meni je kao jedan od najsmješnijih ratnih prizora ostao onaj kad Tomas u šinjelu, sa ful- imidžom i sa punom ratnom spremom vozi "zubaću" pod punim gasom, nekih osamdesetak km/sat, a pored njega na suvozačevom sjedištu pokojni Aćim V. Pejić, onako dugonog i jedva uguran u "kokpit" sa krajnjim naporom uspijeva da ostane u sjedištu.

    Pričao mi u vrijeme tog stražarenja Tomas da je jedina prava slava koju svi Srbi treba da slave Vidovdan, i da će on isključivo to da slavi. Kažem mu da ne postoji niti je ikada postojao sveti Vid, da je i sam knez Lazar slavio svetog proroka Amosa, čiji praznik pada toga datuma, a koji je bio Jevrejin a ne Srbin, da je pojam "Vidovdan" pjesnička akrobacija deseteračkog postkosovskog opusa i proizvod srpske mitologije. Zna on to, ali smatra da slaviti treba Lazara i junake kosovske koji toga dana postradaše za srpstvo i vjeru. Zaista, tokom rata Tomas je slavio Vidovdan, dok je živio u Čevljanovićima kao izbjeglica sa Vile.

    Nekad u doba "špice" rata, u ljeto '94. kad sam bio u komandi bataljona, nađoh Tomasa u Perišića gaju (kod Zubeta) kako izvan bajte spava u gvozdenom krevetu. Pitam ga zašto nije u bajti, kaže da su ga istjerali Šiljci i Šijaci, ne žele biti sa njim zajedno u istoj prostoriji . On ne pridaje značaja tome, navikao je da drugi morališu i šilje neku stvar na njemu. Kasnije je sebi napravio samostalno novu bajtu po mjeri, u kojoj je boravio kao slobodni strijelac ali najredovniji na liniji do posljednjeg dana.

    Nastavak slijedi, akobogda.
  • rat_znakovi- 91837 - 16.12.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Poglavlje VIII -(1), Tomas, nastavak (1)


    Nekad, u vrijeme stalnih borbi, čestih mobilizacija i rijetkih odmora, kasno po noći pođoh u Čevljanoviće da ponovo vratim na liniju vojsku koja je toga dana otišla na (planirani) dvodnevni odmor. Idući od kuće do kuće tražio sam ljudstvo, od kojih su neki naprečac kao u zemlju propali, neki ne htjedoše ni vrata otvoriti, neki imadoše jake i neoborive izgovore, poput zvanica u jevanđeoskoj priči o svadbi careva sina, a neki jednostavno ni po koju cijenu ne htjedoše ići na liniju.

    Jedini Tomas samo reče da ga pričekam dok uzme opremu i zaista, već nakon minut- dva on se ukrca u kamion i, ispostavi se te noći, bijaše jedini "plijen" te propale noćne mobilizacije i jedini častan vojnik koji se odazva pozivu. Vozeći se tako, pored kafane "Zamak" ćutimo sva trojica, vozač kamiona, Tomas i ja i zurimo u beskorisni mrak kroz šoferšajbnu po kojoj rominja neka sitna rodna kišica, kad Tomas procijedi kroz nos:

  • "Kažem ja tebi, koga ufatiše toga i jebaše."

    Tomas je imao nesrećno i traumatično djetinjstvo koje je odredilo pravac njegovog bitisanja, tako da nije postao doktor nauka (naučnik, što je svakako mogao, s' obzirom na njegov intelektualni nivo i potencijal, mada je u sadašnjim vremenima ova titula devastirana, devalvirana i dezavuisana od strane brojnih polupismenih imalaca iste, tako da u suštini i uglavnom označava duplu nulu, karakternu i intelektualnu) nego to što jeste. Iz tog vremena mu je i nadimak Tomo "Srndać" koji mu nadjenuše obijesni "drugovi", koji je naslijedio od nesretnog oca, a neki "umjereniji" iz polusvijeta, koji sebe svrstava u totalno i dijametralno suprotnu percepciju u odnosu na Tomasa, na potpuno pogrešan način, zovu ga i "Srna". Obje varijante ovog nadimka Tomasu su podjednako mrske i ljuti se na svakoga ko se usudi ili koji je dovoljno bezobrazan da ga tim imenom zovne ili mu se obrati.

    Kao ilustrativan primjer mogu navesti jednu (ne)zgodu iz rata. Nešto je Tomasu zatrebalo tako da se je morao obratiti komandi bataljona (mislim, gorivo), što je činio ekstremno nerado. Nazove on tako centar veze i na najučtiviji način predstavlja se djevojci koja tu radi na centrali:

  • "Ovdje Tomislav Motika, zovem iz Čevljanovića i trebao bih razgovarati sa komandantom ili nekim iz komande ko je odgovoran za logistiku."

    Djevojka je zbunjena, u stvari ga je pobrkala sa jednim drugim Tomislavom Motikom, onim sa Krivajevića, jer u stvari ona i ne zna pravo ime Tomasovo. Kaže:

  • "O, to si ti Tomo, šta ćeš u Čevljanovićima, sigurno si ost'o bez goriva."

    Tomas je ukapirao da je ona promašila temu, objašnjava da on živi u Čevljanovićima, što ju je još više zbunilo (otkud Motika da živi u Čevljanovićima), ali tek kada je pomenuo da je on u stvari "Tomo s' Vile" njoj su se otvorili vidici, pa sa olakšanjem i bez razmišljanja viknu u slušalicu:

  • "Aaaaaa, Tomo Srna, pa što odma' ne kažeš, čovječe!?"

    Tomas je odmah prekinuo vezu i pješice, pod punim gasom i ljut do linije konvergencije krenuo ka komandi, udaljenoj nekih pet- šest kilometara uzbrdo. Nakon nekih sat vremena pješačenja upada on u prostorije centra veze kao tornado, sav zajapuren ali bez imalo smanjene huje koja ga je obuzela dok je telefonirao i sa vrata se izdere na začuđenu i preplašenu djevojku:

  • "Kome ti nadijevaš imena?"

    Da ne bješe prisutnih, ko zna šta je onako rastrojen mogao napraviti.

    Poslije rata Tomas je preselio u Mokro, u izbjeglički geto pompezno od utemeljitelja nazvan "Karađorđevo". Kao i u svim naseljima iste namjene, koja su zajedno činila "grad" sa najvećim parkom na svijetu (od Žljebova do Rogoja), Srpsko Sarajevo, tadašnja vlast ojađenim izbjeglicama dijelila je po parče livade a za infrastrukturu ostavili su svakom pojedincu da se snađe u skladu sa mogućnostima i maštovitošću. Tako su nicala naselja u totalnom haosu i nastao totalni urbicid od gomila besplnski sklepanih dezorjentisanih objekata, sa tek ponekim zalutalim objektom sa fasadom, vlasništvo nekog domaćina koji je u bescijenje dao imanje u ili oko Sarajeva ali toliko veliko da se mogla i dobra kuća sagraditi.

    Tu, u blatnjavom i urbicidisanom Karađorđevu, među natrpanim i mahom nedovršenim kućama, Tomas je podigao zdanje sebi po mjeri. Ponekad, kad mu dođe inspiracija, napravi kakav stroj za vrćenje ražnjeva (kapaciteta jedan do pet), za mljevenje krušaka ili za siječenje mesa sa ražnja ili popravi kakvu razdrndanu "dvojku", tek da ima za štogod u džepu.

    Nakon nekih petnaestak godina susretoh se sa uredno ošišanim, potkresane brade, čistim i okupanim Tomasom kraj crkve u Nišićima, za jednog od Petrovdana, u vrijeme naglog buđenja lokal-patriotizma koji je odnekud poput korozije probio kroz odseljeno domorodačko stanovništvo srpskog Weltanschauung-a. Tomas, sa viljuškastim ključem u ruci sjedi na nekoj drvenoj klupici neposredno uz prenapučen šator sa stolovima koji se prolamaju od jela i pića, kao u vrijeme svečanosti priređivanih u čast demona Bahusa, protkan muzikom i pjesmom o legendarnoj "gari".

    Svi koji su se posnalazili i zaimali po bijelom svijetu, koji su se nakon rata poupisivali u klasu onih za koje je kazano da će prije kamila proći kroz iglene uši nego oni u Carstvo nebesko, osjetili su potrebu da u toj crkvenoj avliji nahrane i napoje napaćene zemljake, makar o Petrovdanu, usput "diskretno" pokazavši dokle su dogurali. Za to je oštra konkurencija i samo odabrani dobiju to ekskluzivno pravo, koje dodjeluje sveštenički kor.

    Prilazeći mu provociram Tomasa:

  • "Evo Tomasa sa ključem, strogo 13-14."

    Zna Tomas šta mu govorim "između redova", samo progunđa:

  • "Ma nije to, posl'o mi gazda pivu pa ključem otvaram flašu."

    Zaista, tek tada primijećujem da je dolibaša (a po "kafanskom" pravilu i platiša) ravničarski biznismen i etno- seljak porijeklom iz naših krajeva koji je istjerao "lava" iz sopstvenog izvornog imena. Pitam Tomasa zašto ne sjedne pod šator, kao i ostali, on samo odmahuje rukom i poteže iz flaše sa nacrtanom glavom jelena rogonje. Znam, između redova, kao da želi reći da su se u međuvremenu "baš ono" namnožili šiljci i šijaci.

  • rat_znakovi- 95675 - 05.04.2016 : Vuk Nišići - best (3)

    Srbi su otišli odavde (podaci iz 1883. godine)


    Jedna od štetnijih "colateral damage"-a postdejtonske blagodati u Bosni je i nestanak srpskog stanovništva sa područja dugo smatranih srpskim, naročito onih u zaleđu Sarajeva. Potomci nekadašnjih srpskih domaćina otišli su tražeći "glavi selameta" u bijeli svijet, neki "svijetla obraza i polako" 1992. a neki u zbijegu i haosu, nakon što su ta ista područja u ratu odbranili, krajem zime 1996. godine.
    Gdje su i šta sada rade, Bog sami zna, a gdje su im živjeli preci zapisano je u "knjigama starostavnim", nekada davno pisanim od strane sveštenika a do danas sačuvanim u arhivama pravoslavne crkve. Ovo što slijedi prepisano je iz jedne od takvih knjiga, sačinjene 1883. godine, da se zna, sačuva i ne zaboravi.

    Vareš - parohija: grad sa 11 sela



    Rb. NASELJA KUĆA DUŠA
    1. Vareš 1488
    2. Brgule 14124
    3. Toljenak 34256
    4. Čemerno 37336
    5. Neprivaj 1194
    6. Smrekovica 34156
    7. Brezovo 17140
    8. Podvinci 29236
    9. Kokoščići 10 86
    10. Planinica 15210
    11. Crna Rijeka 35314
    12. Semizovac 31248
    Svega:2812288


    Varošica, parohija. Kapela, ima kuća 284. duša 2342. Rodilo se 1883. muš. 37, žen. 29. Umrlo 28, vjenčano 15. Ima sela 11.


    Svećari slave:

  • sv. Jovana: Joić, Đonđić, Lalić, Lazendić, Petrović, Bunijevac, Zafilović, Vlačić, Delipara, Kovač, Eskija, Šepur, Stojanović, Vlačo, Lekić, Đurić, Jovanović, Lugonja, Čkobo, Baić, Mauević, Andrić, Nikolić, Stevanović, Erčetović, Savić, Elezović, Dunđić, Kokoruš, Kraišnik, Kostić, Lukić.

  • sv. Savu: Radoslavović, Dikonja, Rašević, Jovanović.

  • Lazarevu Subotu: Kojić, Anđić, Pavlović.

  • Đurđevdan: Jovanović, Damjanović, Aleksić, Jugurčić, Dimitrijević, Lazić, Marinković, Kapetanović, Jelovac, Perišić, Šikuljak, Đurić, Sivac, Leka, Mijobratović, Durić, Radovanović, Krstič, Todorovič, Đukič, Milič, Lijepič, Lijakovič, Pokič, Perinović, Marić, Bunijevac, Ćebić, Londža, Bunjijak, Jelić, Gorzičić, Kapikul, Kučkić, Prodribabić.

  • sv. Trojicu: Kolović, Puška.

  • sv. Iliju: Radovanović.

  • Usjekovanje Jovanovo: Masalović.

  • sv. Agatonika: Dučić, Subotić.

  • sv. Aćima i Anu: Pejić, Trivković, Topalija.

  • Miholjdan: Maunaga, Šabanović, Šiljak, Rekanović.

  • sv. Petku: Radojković.

  • sv. Luku: Zekić, Velić, Bućković, Stjepanović, Pantić, Jović, Jevrić, Jovin, Lazarević.

  • sv. Dimitriju: Trivković.

  • sv. Vračeve: Dalipović, Jevtić, Bogdanović, Milanović

  • sv. Arhanđela Mihaila: Mirković, Tanasić, Petrović, Pjevo.

  • sv. Đurđic: Đedović, Marković, Madžarija. , Jovanović, Ostojić, Vidić.

  • sv. Gligorija: Stevanović.

  • sv. Nikolu: Simić, Ristić, Pelamara, Stefanović, Vasilić, Sarić, Orozović, Leka, Bogičević, Joksimović, Mijailović, Kikić, Damjanović, Đukić, Đurđić, Simanić, Kukavica, Trbić, Perković, Mandić, Makitan, Sando, Petrović, Savić, Jokić, Dolaš, Vidičević, Todorović, Đundović, Ribar, Čađo, Cvijanović, Kosanović, Petrić, Bosiljčić, Maksimović, Buač, Jovandić, Skakavac, Nikolić, Ćebo.

  • sv. Stjepana: Lukič, Okilj.

    Paroh: Damjan Nikolić.

    Rakova Noga - Parohija sa 13 sela:


    Rb.NASELJA KUĆADUŠA
    1. Krivojeviči 7 77
    2. Dragoradi 11 101
    3. Sudiči 2 9
    4. Šiči 6 30
    5. Vrhovina 5 49
    6. Kalauzoviči 16 220
    7. Kostereša 3 32
    8. Meljine 2 19
    9. Banjaluka selo9 86
    10.Poratak 3 43
    11.Kruševo 15 126
    12.Musići 3 26
    13.Glavačina 22 161
    Svega:104979

    Paroh: Krsto Orašanin
    Parohija, crkve nema; ima kuča 101, duša 857. Rodilo se 1883. muš. 3, žen. 3. Umrlo muš. 5. , žen. 4. Vjenčano 7. Ima sela13.

    Svečari slave:

  • sv. Jovana: Vuković, Plakalović, Delipara, Mlicković, Petrić, Vukosavljević, Kraišnik, Štukelja, Divljanović, Anić, Palosići, Đurić, Ostojić.

  • sv. Trifuna: Motika.
  • Lazarevu Subotu: Stanišić, Kraišnik, Parla.
  • sv. Đorđa: Mirković, Vulović, Kraišnik, Vulinović, Vuković, Lakić, Glišić, Đokić, Lazarević, Mijailević, Janjić, Milić, Jokić, Grujić, Barjaktarević, Sekula.

  • Aćima i Anu: Mumović.

  • Miholjdan: Palamar.

  • sv. Vračeve: Veličković, Pavlović.

  • sv. Arhang. Mihaila: Milovanović, Tomić, Pantić, Topalović, Novaković, Tešan, Tešanović.

  • sv. Nikolu: Petrović, Lopata, Raić, Mrdić, Tadić, Žogović, Drašković, Perković, Zekić, Stanković.

  • sv. Ignjatiju: Mičić.
  • sv. Stefana: Lukić, Mičić.

    Dolac



    Parohija sa 16 sela:

    Rb.NASELJA KUĆA DUŠA
    1. Zabrđe 20 152
    2. Dvor 6 62
    3. Krivoglavci 5 38
    4. Brdo 5 45
    5. Jošanica 9 56
    6. Grabljeva Njiva 5 32
    7. Vogošta 15 135
    8. Vrapče 8 98
    9. Perca 5 49
    10.Vidotina 3 32
    11.Srednje 5 34
    12.Košare 4 66
    13.Visojevica 9 67
    14.Vranj 4 58
    15.Luka 2 28
    16.Vilič 4 30
    Svega:109 982


    Paroh: Vukan Šikman.

    Parohija, crkve nema; ima kuća 109, duša 1110. Rodilo se 1883. muških 20, a ženskih 8. Umrlo muških 13, žen. 12. Vjenčano 14; ima sela 16.
    Svečari slave:

  • sv. Jovana: Ninković, Todorović, Pustivuk, Vlačo, Jošilo, Manojlović, Lemez, Lontoš, Tanbur.
  • sv. Savu: Šućur.
  • Lazarevu Subotu: Cvijić, Milenković.
  • Đurđevdan: Mijatović, Samardžić, Đuka, Kuzmanović, Savić, Vuković, Dubara, Njegovanović, Kustunić, Ristić, Simić, Brajatrić, Vulina.
  • sv. Panteliju: Ninić.
  • sv. Tomu: Košarac.
  • Srđevdan: Jovković.
  • sv. ep. Luku: Planištak, Kreman, Petrović, Blagovac.
  • sv. arhanđ. Mihaila: Paraleple.
  • sv. kralja Dečanskog: Radić.
  • sv. muč. Varvaru: Timotić, Lacmanović, Kovačević.
  • sv. Nikolu: Terzić, Gračanin, Radić, Stanišić, Đurišić, Perić, Stjepanović, Simeunović, Jovandić.
  • rat_znakovi- 97401 - 24.10.2016 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    Počelo je...


    Znakovi pored ratnog puta (roman Vuka Gradinskog), dio I-3

    A toga maja te 1992. godine, uprkos očiglednim najavama iz okruženja i crnim oblacima koji se valjahu u nepreglednim gomilama, ipak nekako iznenada i u neočekivanom obliku nastade neko novo vrijeme i zauvijek u nepovrat odoše svi oni lijepi dani naše mladosti. Životni tok i u našem kraju poprimi neki novi i čudan vid, poznavaoci mehanike fluida rekli bi da je tečenje iz laminarnog prešlo u turbulentno, mirne i paralelne putanje ljudi-čestica poprimile su haotičan i nepravilan oblik.

    "Svijet se okrenuo naopačke.. . mirni ljudi skoro blage ćudi/sjebalo ih nevrijeme", rekao bi pjesnik Branimir Džoni a drugi pjesnik iz prethodnih, a našim tada sličnih vremena, Vladislav Dis, napisao je:

    "Progledale sve jazbine i kanali,
    Na visoko podigli se sutereni,
    Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
    Postali su danas naši suvereni. "

    Iznenada i pravo niotkuda nešto poput nečega za što je kasnije uobičajen naziv cunami zahvatilo nas je, zaplovili smo talasima rata neprestano tražeći kakvu plutajuću stvar da se za nju prihvatimo. Turbulentni tok na površinu je izbacio one koji se u takvom govnolikom fluidu najbolje snalaze, uživo smo dočekali najcjelishodnije obrazloženje Andrićeve floskule "kad pametni zaćute, glupi progovore a fukara se obogati", koju sam tada kao mantru ponavljao vjetru jer me oni "koji imaju uši da čuju" nisu mogli ili htjeli slušati.

    Dan uoči moga odlaska na "po zasluzi" prvi ratni zadatak: vanredno obezbjeđivanje "pansa" i onih više ili manje onovremenih VIP u njemu, dugo sam pričao sa mojim đedom. On, prekaljeni ratnik iz prve polovine davnih četrdesetih a sada niotkoga primijećen svugdjevrzmajući posmatrač, napravio je neki svoj presjek, summary svih dešavanja neposredno uoči ovog našeg rata i za ovo mjesec i nešto malo još od njegovog početka, povukao paralele, parabole i hiperbole u odnosu na "svoje" vrijeme, sve to dobro promiješao pa pustio da se malo slegne i sada traži nekoga sa kim bi zaturio eglen i razmijenio koju na temu aktuelnih dešavanja. Onako besciljan i u praznom hodu sa glavom na offu, došao sam mu na zicer.

    Tako, dok mi sjedimo na majskom suncu, neposredno ispred nas prolazi jedan momak iz sela sa ganc- novim "kalašnjikovim" i 'nako od zezanja a i da bi isprobao svoju novodobivenu igračku, ispali onih trideset komada iz okvira u tri-četiri brza rafala, izrešetavši valjda one nevidljive nam mnogočislene demone podnebesja. Čiči kao da je to bio okidač da počne sa iznošenjem svog suda ali i da kroz ljuti oštrobridi dim "udružene morave" evocira izglancana i skupocjena sjećanja na "svoje" vrijeme:

  • E, moj sinko, za jedan jedini metak ispaljen bespotrebno Der'konja je palio dva'es'ipet batina i vodio vola iza jasala onom ko ga je opucao. A vid' ovo! Kažem im ja da od ove vaše vojske nema ništa, nema komande, nema di'cipline, nemore tuj biti ni ratovanja. Pa, umene Mika na položaj ide s' flašom. Da mu je flašu naš'o Der'konja sastavio bi ga s' crnom zemljom (koga je taj udario onaj nije ostaj'o na nogama. Nije bio nešto puno visok, al' onaj širac, zbojak, ma ljudeskara).

    Dok priča, imam osjećaj da onaj njegov širac "Der'konja" nekako raste do neslućenih visina, da je već mimoišao i klicu ove jabuke pod kojom sjedimo a širinom zakrilio ovo sunce što viri iza oblaka.

  • Moj sinko, u Rakovoj Nozi Arsen Grujić sa Kostreša svira frulu, a ja i Der'konja vodimo kolo! Da ti je to bilo viđet.. .

    Tu je već stao, kao da ga je nešto presjeklo u grlu, vjerovatno mu se srce toliko razgalilo i nabubrilo od žara i ushićenja da je zastao na vrhuncu, u opisu trenutka kada je doživio valjda najveće lično životno zadovoljstvo. Počeh zamišljati tu njegovu ratnu zgodu: on čuveni igrač kola sa Nišićkih teferiča kod crkve iz tridesetih godina dvadesetog vijeka i njegov komandant i vrsnik vode kolo a milozvučje Arsenove frule mu i sada u ušima odjekuje kao filharmonija, dok kroz njegovu nanovovaspostavljenu raspaljenu maštu i sjećanje zmija od vojske i naroda vijuga za njima dvojicom na seoskoj utrini. Nekud se zagleda, otpuhnu, povuče onu svoju "udruženu moravu", valjda uhvati misao koja mu je već uveliko bila pobjegla negdje niz ovu livadu, nakašlja se pa ouzbiljeno i značajno nastavi:

  • Kažete borite se za tu n'aku Srpsku Republiku. A đe je ona, dokle je? Ne zna joj se nigdi za granicu. Da tu ima pameti i komande uzeli bi Drinu za leđa odredili dokle je naše i nedali nikom' 'vamo.

    Naravno, đed sa kartom ne stoji najbolje, ne može shvatiti "leopardovu kožu" rasprostranjenosti etničkih grupa u BiH, ali je vojnička logika još duboko ukorijenjena u njemu. Jeste on nepopravljivi monarhista, antiprotivan svim republikama (jer đe je republika kralju nema mjesta, a on je oduvijek bio za kralja i otadžbinu), ali ako je nešto ikoliko srpsko osjeća se pozvanim da koju doturi, ako ko posluša... Sjetih se njegovih riječi od prije desetak godina kad sam pošao u JNA, gore negdje prema austrijskoj granici (zbog đedovih ratnih i poratnih aferima i moj stari je služio na bugarskoj a stric na rumunskoj, tako da ni meni nije ginula granica, sreća što Vladivostok nije bio u SFRJ ):

  • Upamti sinko, rata će bit'! Zato pazi šta radiš u vojsci i kak'og će te upamtit. Ja kad sam tridesčetvrte stigo u Kruševac, od prvog dana- kad čistim i mažem sebi čizme, očistim i namažem i kaplaru. I, za mjesec dana mene prebace u ku'inju. Ostali poskapali na obuci a ja više ni dana nisam je im'o.

    Dok razmišljam o njegovoj "filozofiji" pod uniformom, što bi se reklo o njegovom oportunističkom poimanju vojnikovanja , kasnije i vojevanja- ono: "da ne najebeš k'o ostali poradi na sebi", prekida me sa odavno skovanom poentom:

  • Nego, ti ako iđe ikog imaš biži vodlen što dalje. Vidiš da je ova komanda sve go budalaš, a tebe su roditelji iškolali za i'žinjera a jok da ti čobani naređuju i da se oko omara po Bijambarama i Zvijezdi ganjaš sa "anam njima".

    Implicitno ili eksplicitno, mnogi su mi tih dana savjetovali isto što i đed, samo je on kao najiskusniji, koji je sve to proživio i predurao, bio i najuporniji, ponavljajući svoju mantru: "Biži vodlen"!

    "Asan Balta, zvani Ćoro
    Ratovati nije mor'o!"

    Pjesnik Todor Nišićkovisoravanski ovako je, u jednoj svojoj poemi, pomenuo nekog crnoriječkog ustašu, koji je 1941. uoči napada na Nišiće imao tačno polovinu od ukupno potrebnog broja očiju za vojnikovanje i ratovanje. Nije imao dovoljno očiju ali jeste imao snažan motiv: uništiti sve srpsko i dosegnuti svoj komad slave i svoje parče dženeta.

    Tog proljeća te 1992. godine ja nisam imao neki poseban motiv za ratovanje. Dapače (ovu Hrvatsku riječ, posvojenu iz "Alan Forda", nekada smo, u sprdnji, "prevodili" kao: "čak, štaviše, da pile"), meni se uopšte nije ratovalo. Nisam imao ni izbliza jak motiv kao Todorov Asan. Postojao je samo neki nevidljivi a dosadan crv iz "črevja mojego".

    A taj crv me je nekako uporno i cjelodnevno podsjećao da nikad i niko moj nije pobjegao iz rata i ostavio na milost i nemilost neprijatelju svoje najmilije, svoj kraj i svoj narod. Možda bih se odhrvao sa ovim mislima ali sa ona svoja dva polimerna lanca DNK nisam mogao nikako. Tamo zapisani su i smiješani kodovi predaka koje sam, ničim izazvan, "fasovao". Valjda ih ima i nalik onim kod dva moja pradjeda, Pavla Grujića i Boška Motike, koji Švabe i Bugare nagrdiše po Solunu i Kajmakčalanu, a nađe se pokoja molekula i od ovog učaurenog đeda koji sad cvili "u kontru" a nekada je i sam pričao (ma utušio pričom) kako je po istim ovim Bijambarama i ovoj visoravni bojevao naspram partizana i ustaša po principu "jelika ti, jelika mi".
  • rat_znakovi- 100967 - 24.07.2017 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Krst nositi, nama je suđeno (1)


    Iz romana "Znakovi pored ratnog puta" (VII-8)

    U vrijeme ovo, u kojem dani promiču kao jablani niz drum dok mi osuđeni da u kontinuitetu i doživotno, "na rijekama vavilonskim oplakujemo svoj nišićki Sion, objesivši na vrbama harfe svoje", povremeno, jednom godišnje, o Petrovdanu, zdušno i frenetično mamuzamo mrtvoga mustanga koji je odavno odgalopirao u vječna lovišta, često se opomenem riječi pokojnog đeda, "propalog" borca propale onovremenske "Jugoslovenske vojske u otadžbini" iz ratozovnih vihorovitih četrdesetih godina dvadesetog vijeka. "U mene" đed, žilavi i uprkos svemu i mnogima dugo poživjeli svjedok proticanja poslednjeg vijeka ove nesretne srpske visoravni, sa kojim sam se rijetko o nečemu slagao.

    Kažem tako mu onomad na početku ovog "našeg" rata iz devedesetih da je on srećan čovjek jer je nakon krvavog oktroisanja, godina stradanja pa godina patnje, dočekao i katastrofalnu propast omraženog mu srbomrznog, kabalističkog i antihristovog preteče- komunizma, ostvarenje sna o stvaranju države Srba i vrijeme slobodnog krsta sa tri prsta. E, a onda kao poentu ovog mog preseravanja a sa namjerom da mu malo tamburam po živcima, rekoh:

  • Ali đede, sada ima jedan pijevac što handri naše kokoši: ti si onomad, kad sam ja bio mali, nepromišljeno i ishitreno spalio svoju vojnu bukvicu u kojoj je pisalo, ručno perom i krasnopisom iskićeno, da si četiri godine proveo u "kvislinškoj vojsci- četnicima".

  • Pa šta ako sam- progovara neodređeno nakon što me je nekoliko trenutaka promatrao kao krava mrtvo tele, pa dodaje:
  • I otkud znaš da je baš tako pisalo?

  • Znam- velim -pročitao sam kod Šnajce, on mi je pokazao svoju bukvicu, koju još čuva a u kojoj isto tako piše. A da si ti, k'o što nisi, bio pametniji pa sačuvao svoju bukvicu, sada bi imao najjači adut kao dokaz i bez p'o muke "izganjao" boračku penziju sa sve izostatkom od 47 godina, kad ova Skupština Srpske Bosne i Hercegovine donese zakon o pravima četnika i otkloni dugogodišnju nepravdu prema toj antifašističkoj i antikomunističkoj vojsci.

    Nakon kratkotrajnog presabiranja a pod naletom adrenalina đedo započinje monolog:

  • E, moj sinko, kamo sreće da je to tako. Ali nije. Vidiš, ovi što su sad bajagi poveli ovaj SDS sve su to sami komunisti i to oni sa dna kace. Eto, znaš i sam, da svi rukovodioci ove nove, k'o đoja srpske stranke, su iste funkcije imali i u onoj partiji, sada su preko noći samo promijenili boju knjižice i postali k'o naki Srbi, da bi ostali vlast. Pa nji'ovi očevi su izdavali naše najveće junake (nepredate četnike koji su se skrivali po šumama i gorama Nišićke visoravni do 1952. godine, op. a. ) i poslije rata UDB-a ig pomlatila (ove nepredate, op. a. ). Pa oni su znali na Badnje jutro pripišavati badnjake prislonjene uz kuće ljudima. Nikad oni neće priznati četnicima borački staž, viđećeš.

    Ovo i još mnogo toga napriča tada đed, od te bujice ostade u sjećanju samo gore napisano.

    Godine koje su uslijedile pokazale su koliko je đed bio u pravu. Ovi prozeliti i konvertiti, preletači sa lijeva na desno i sdesna ulijevo, već po potrebi, uz razne popratne dvostruke, trostruke i višestruke akslove, tulupe, ritbergere, flipove i salhove, nekada po ratu (ovom našem) su pilatovski perući do lakata rujne ruke proglasili jednostrano pomirenje partizana i četnika zakrvljenih u ratu "onom njihovom", u skladu sa onom rečenicom "balkanskog špijuna" Ilije Čvorovića:

  • Đuro će ti oprostiti što te je tuk'o.

    Poput Đurе i oni su velikodušno "oprostili" sva "pasja groblja", sve mostove, od Vezirovog do Zidanog i efektno i samozadovoljno riješili "četničko pitanje". A borački dodatak, penziju ili drugu beneficiju ne samo da nisu dali četnicima nego su i svojim savremenicima borcima -srbobraniteljima po završetku "svoga" rata odmjerili isto kao i četnicima iz "onog" rata, od šake do lakta i dali "i s' jedne i s' druge strane", srednjakom ispod nosa.

    Mnogo kasnije, po završetku ovog "našeg" rata, jednom tako zadesih se u društvu u kojem je bio i "visokopozicionirani čimbenik" iz redova esdeesove tadašnje vlasti. Pomenuh tada da nije u redu da mi koji smo stvarali Republiku Srpsku u njoj budemo građani drugog reda i nepotrebni joj balast, ništa ne dobivši za svoje ratovanje. "Čimbenik" se na to brecnu da ja i ovi na koje sam mislio nismo stvarali Republiku nego su je ONI (njegovo boldovano trepereće "MI" imalo je jasno značenje i specifičnu težinu koja ne trpi pogovor i dalji komentar) stvorili a mi (biva ja i "ovi moji") smo samo čuvali ono što su oni stvorili. A usput ginuli i krvarili.

    A kako u stvarnosti je izgledalo to stvaranje i čuvanje? Nekako primjerice ovako:

    Drug moj i ja u novembru 1995. čuvamo hotel "Bistrica" u kojem je u toku zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske. Dok komentarišemo prolazećeg Stvaraoca, omalenog dežmekastog ćelavka Omera (lafo Jovana) Zametiću i njegovu praćenu osobu (tj. osobu kojoj je on pratilac) i njihovu razliku od dvadesetakipetšest godina (u Omerovu korist), nailazi Tvorac Aleksa Buha i izdere se na mog drugara, koji sjedi na stolici pored onog sokoćala za čišćenje obuće na ulazu u hotel:

  • Šta si tu sjeo, ustaj! Hoćeš li sad da te pošaljem na prvu liniju?

    A drugar bješe tek prije nekoliko dana "sjarg'o" sa Treskavice, pravo iz ljute borbe protiv muslimana na divljem prostoru bez linije i bilo kakve organizovane odbrambene formacije, pored njega poginuo zajednički nam drug Dragan Janjić iz Krivajevića.

    Apsurd ili zasluga, tek bješe tako da državu stvoriše šoferi, moleri, magacioneri i gostioničari (što bi rekao pokojni Coka), a ja koji bi u svakoj "normalnoj" državi bio akademski građanin, čuvah po jebišinama to što oni stvaraše i stvoriše.

    Opet, pokaza se u potonjim danima i godinama da je netačno da Stvaraoci iliti Tvorci nisu dobili svoje (dobili su ihahaj), samo Čuvari još čekaju svoje mrvice sa stolova Tvoraca i ordenonosaca, u nadi koja posljednja izumire, uporno, bezmozgno i revnosno glasajući na izborima za Tvorce i satelite im, za razne potencijalne, bivše i buduće papke, zdušno mrzeći sve koji ne misle kao njihove vođe, sa velikom vjerovatnoćom da prije polučenja nagrade za "čuvanje" otputuju u vječna lovišta.

    A nekada mnogo kasnije, "sabirajući dva i dva", po osnovu onih đedovih riječi "nji'ovi očevi su izdavali naše najveće junake", uspio sam dešifrovati đedovu veliku tajnu koju je iz nekog znanog mu razloga krio kao guja noge i smatrao da ju je u grob odnio: ko je izdao komandanta Vasu. Đed je u ljutini ovo neoprezno izletio i upao u kontradikciju sam sa sobom jer je pred slušaocima svojih ratnih priključenija za izdaju konstantno okrivljivao ženu Vasinu a svoju svastiku (o ovome u drugom poglavlju), stalno plašeći se nekoga stvarnog izdajnika (koji mu je valjda "dihal za ovratnik"), ubjeđujući sebe i druge u svoju mantru.

    Poživjevši gotovo pun vijek đed je na ovoj visoravni proveo ukupno dvanaest ratnih godina u tri rata, dva svjetska i jednom lokalnom, ali žešćem od oba velika (bar na visoravni).

    U prvom je bio sasvim malo dijete i nije ga ni upamtio kao ni oca, kojeg su na smrt pretukli šuckori. I tada kao i kasnije dolazili su isti "haldejci sa sjevera na konjima ognjenim" da potru i popale mnogostradalni srpski živalj sa visoravni, da ga izbrišu kao gumicom sa ovih prostora.

    Na početku drugog rata đed je bio tek stasali i iz seljačke bijede tek uzdignuti mladi domaćin, otac troje male djece, koji je morao odložiti malarin i plankaču, kandžiju, jaram, ralicu, kline, oje, kosu i belegije i prihvatiti se mauzera da bi sačuvao na ramenima glavu.

    "Mauzera čuva za megdana,
    Za ustaša Sirća i Merdana".

    Ovako je pjevao Todor Pjesnik (Petrović, nom de guerre Prdavac) te "četeresprve" za junaka narodnog ustanka nišićkog kraja Petra Glišića. Petar je u to vrijeme bio velika inspiracija Todoru, koji je napisao udeseterčenu povjest Petrovog tamnovanja i oslobođenja iz ustaškog kazamata u Olovu ali i simbol otpora toj novoj antinarodnoj i antisrpskoj vlasti.

    Petar je bio i jedan od dvojice predratnih komunista sa područja Nišićke visoravni (drugi je bio Neđo Strojanović). Ustaše su ga odmah po uspostavljanju svoje kvazidržave u aprilu utamničile, oćeralo ga za Olovo iz njegovih Ajdanovića, ali se on na volšeban način oslobodio. Svoje stradanije ispričao je Todoru, koji je kroz guslarske stihove to zapisao i ostavio u jednoj požutjeloj svesci, koja je preživjela sve kasnije golgote i strahote i koja je rijetko pisano i živo svjedočanstvo o dizanju narodnog ustanka Srba na visoravni 1941. godine.

    "Vjerujte mi ja nijesam bio,
    Zvali su me, al' ja nijesam stio.
    U partiji di'ciplina jaka,
    A to nije dobro za seljaka".

    Ovako je odgovorio Petar na pitanje olovskog ustaškog tabornika da li je on član Komunističke partije. Tabornik nije čitao Lenjina, Trockog, Buharina ali ni Domanovića, pa nije znao koliko može biti opasan seljak kad se inkorporira u revolucionarne ili neke druge ciljeve koji se postižu isključivo produženom rukom politike- ratom. Tabornikovo znanje je dosezalo do aksioma da konj ima četiri noge, dalje ga nije zanimalo puno toga, ali pare svakako, jesu.

    Nastavak slijedi, akobogda.
  • Idi na stranu - |1|2|