fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-RAT_VLASENICA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

rat_vlasenica- 95475 - 13.03.2016 : Novica Bogdan Futog - best (3)

Konjević polje


Na današnji dan 1993. godine palo je poznato muslimansko uporište Konjevic polje. Mesto je poznato kao leglo muslimanskih ekstremista i džihadista iz kojeg su kretali u svoje krvave pirove po selima u okolini Bratunca, Srebrenice, Vlasenice, Han Pijeska i Zvornika. Akcija je izvedena briljantno i za kratko vreme. U njoj je poginuo samo jedan pripadnik VRS, koji je bio vodič na terenu.
rat_vlasenica- 92219 - 23.01.2015 : Milan Podgorica 3 - best (4)

Sinove je izgubila, ali je ljubav sačuvala - snažnije voli rod srpski!


I malo je puno, kada želimo da iskažemo pažnju ljudima koji su tokom poslednjeg rata u BiH dali ono najvrednije - svoju decu.

Za 76-godišnju Milevu Lazarević, koja živi na vrhu Vlasenice, u delu simbolično nazvanom Boračko naselje, takva pomoć je izmamila suze jer je saznala da nije zaboravljena njena žrtva - tokom rata stradala su joj trojica sinova.

Da podsetimo, priču o hrabroj Milevi prvi je publikovao nekadašnji visoki oficir Vojske RS, pukovnik Milenko Avramović u romanu "Majka" koja govori o četiri žene koje su izgubile ukupno 12 sinova.

  • Draga deco moja! Sinove sam izgubila, ali ljubav i odanost prema svom srpskom narodu nisam. Zahvalna sam svima na ovoj pažnji - u suzama je prihvatila darove Srba koji žive u Nemačkoj, koji jedini nisu zaboravili ovu hrabru Srpkinju. ovu hrabru ženu koju život nije mazio.

    Sa suprugom Vladom živela je u selu Šadići, udaljenom 20 kilometara od Vlasenice. Ovo selo je poprište najmonstruoznijih zločina nad Srbima za koje do danas niko nije odgovarao. A deca su joj poginula u odbrani sela.

    Danas, od ukupno sedmoro dece koje je rodila, ostalo joj je samo dvoje. Kćerka Mitra Mišić živi sa svojom porodicom u Vlasenici, a o Milevi brine jedini preostali sin Zoran, koji sada ima 36 godina.

  • Prvo dete, kćerku Božanu sam izgubila samo mesec dana posle porođaja. Ceo život smo se Vlado i ja patili jer je ovo siromašan kraj i mi smo se snalazili kako smo znali i umeli. Radili smo od jutra do mraka da othranimo i izvedemo na pravi put našu decu - počinje svoju stravičnu ispovest majka Mileva.

    Garsonjera u kojoj živi je preuređena u svojevrstan oltar za molitvu mrtvima. Pored kreveta, na radnom stolu poređane su uveličane fotografije nastradalog supruga, trojice sinova i kćerke koja je 2007. godine izvršila samoubistvo.

    Mileva sa svojim mužem i decom obično pred spavanje započne priču, kao da su živi. Onda se rasplače i tako dočekuje zore.

    Aktivisti Srbskog sabranja "Baštionik" posjetili su 23.07. 2013. godine staricu Milevu Lazarević iz Vlasenice, srpsku heroj majku čija su tri sina dala svoje živote za stvaranje Republike Srpske. Tom prilikom smo majci Milevi, ponosnoj na svoje sinove Savu, Stanka i Boru, uručili novčanu pomoć u iznosu od 1.045,00 KM prikupljene u našoj akciji "Budimo ljudi", provedenoj u Petrovskom postu.

    Svi koji žele da dalje pomognu ovu akciju detaljnije informacije mogu dobiti na tel. 065/ 526-873.

    Priključci za traktor i grtalica

    Zoran Lazarević kaže da sa majkom često odlazi u Šadiće, ali da imaju veliki problem kada je zima jer raonik za sneg koji je napravio ipak ne može da zameni onaj originalni.

  • Iznova i iznova ga varim i krpim jer novca da kupim novi nemam. A zimi je bez tog raonika nemoguće doći do sela pa bih ga ja koristio i da pomažem zavejanim komšijama. Čak bi mi značilo, ako neko ima ispravan, a polovan da ga prikačim.

    Zoran dodaje i da ima problem oko nabavke priključaka za traktor.
  • Predsednik RS Milorad Dodik mi je poklonio traktor, ali neko iz njegovog okruženja nije znao da je traktor bez priključaka skoro beskoristan, pa razmišljam da ga vratim - veli Zoran.

    Porodica na sahrani, lopovi u kući

    Kada se rat završio i kada su Lazarevići pomislili da će sve krenuti normalnim tokom, 1997. godine se, zbog prevelike tuge za suprugom i braćom, u 40-oj godini života ubila kćerka Milka.

    Njen brat Zoran, jedina preostala muška glava u kući, bio je zadužen da organizuje dostojan ispraćaj. Kada se vratio sa sahrane, shvatio je da su mu lopovi ukrali kosilicu vrednu 2.000 evra.

  • Kosilicu sam uzeo na kredit, tako da sam sledećih godinu dana isplaćivao rate. I dalje me boli što je neko iskoristio našu patnju za krađu veli Zoran Lazarević.

    Životom bi branila RS i Srpstvo!

    Mileva Lazarević je tokom rata imala priliku da govori pred grupom generala Vojske Republike Srpske na čelu sa generalom Ratkom Mladićem. I dalje pamti šta im je tada rekla:

  • "Moji sinovi nisu izginuli, oni su zajedno sa vama. Ostala sam sa još jednim sinom, ali Republika Srpska je svetinja i ako treba još da je svetimo i da je branimo, sa njim ću krenuti da poginemo za ovu Republiku."

  • Pred sam početak rata, decembra 1991. godine otrovan je moj suprug Vlado. Nikada nismo saznali od čega, ali sumnjamo da je otrovan u prodavnici koju je držao jedan musliman. Svenuo je kao biljka, za 10 dana. Nisam ga ni oplakala, a osvanuo je rat i ubrzo je naše selo, Šadići popaljeno, a mi izbegli u Vlasenicu. Muške glave su odlučile da i ta zgarišta brane svojim životima tako da su stalno bili na položajima. U jednom napadu muslimana, 17. decembra 1992. godine poginuo je moj prvi sin, Boro. Imao je 31 godinu i troje dece, a preko ženine porodice je mogao da otputuje u Francusku, i da ne oseti rat... Ali, nije želeo da ostavi svoje komšije. Na Meterezima, iznad Šadića ga je smrt stigla. Najmlađem bratu Zoranu je izdahnuo na rukama - seća se svega ova žena na čijem srcu je rana do rane.

    Ostali Milevini sinovi, 29-godišnji Savo, 26-godišnji Stanko i Zoran koji je tada imao samo 16 godina, nastavili su da brane svoja ognjišta.

  • Pre nego što će mi poginuti sinovi Savo i Stanko, kćerki Milki Vuković je 21. oktobra 1992. godine poginuo suprug. Nismo ga pošteno ni oplakali, a onda su, vraćajući se sa smene sa brda Grbić, iz zasede, ubijeni moji sinovi Savo i Stanko. U toj zasedi je još 13 ljudi stradalo, a kada su ih dovezli traktorom ja sam se onesvestila. Tuga me je s nogu oborila... priča sa suzama Mileva.

    Ova hrabra starica odoleva životnim patnjama kako zna i ume. Ne čuje dobro, pa joj je sin Zoran pre nekoliko meseci kupio slušni aparat u Zvorniku koji je platio 325 evra. Međutim, da li zbog lošeg kvaliteta aparata ili činjenice da bi morala da nosi i drugi, Mileva i dalje ne čuje najbolje.

  • Možda je problem do aparata, a možda bi trebalo da se uzme drugi, za levo uho. Najmanji je problem da u Zvorniku napravimo umetak za uho, ali, nažalost, novca za taj drugi aparat nemamo - kaže Zoran, koji bi sve učinio da majci starost olakša.

    Nažalost, želje su jedno, a mogućnosti drugo.
  • rat_vlasenica- 91191 - 20.09.2014 : Mac Vebet Mali Zvornik - best (1)

    Zaštitni puk VRS


    U jednom od komentara sam procitao vrlo zanimljiv tekst o 1. gardijskoj brigadi VRS. To je bila jedna od najelitnijih formacija, a ujedno i prištabska jedinica GŠ VRS!

    Da li neko može da napiše bilo nešto o jednoj od najmisterijoznijih jedinica VRS koja je takođe pripadala GŠ, a reč je o čuvenom Zaštitnom puku VRS?
    rat_vlasenica- 88591 - 09.02.2014 : Branislav Grahovac Prijedor - best (1)

    Policajac


    Pozdrav svim pripadnicima Gardiske brigade (IGMB). Bio sam pripadnik sam Prve gardijske motorizovane brigade VP 7577 Sarajevo od samog njenog osnivanja. Tačnije, bio sam u Prvom gardijskom bataljonu stacioniran u Pjenovcu. Komadant bataljona je bio kapetan prve klase Milanko Mišanović.

    Ja sam bio stariji vodnik prve klase i obezbđivao sam komandu bataljona i lično komadanta bataljona jer sam bio policajac. Tadašnji Komadant brigade je bio pukovnik Milutin Rajak.

    Kasnije, poslije operacije Srebrenica prešao sam u obezbeđenje komande Brigade i lično komadanta brigade Pukovnika Milenka Lazića.

    Nakon operacije "Ljeto '93" i dislokacije brigade u Kalinovik krajem '94. naredbom GŠ prekomandovan sam u IKK Banja Luka.

    Ovom prilikom želim da pozdravim NAJELITNIJU BRIGADU U VRS i sve njene pripadnike od samog osnivanja: Mišanović Milanka, Ranka Mačkić, dr Mirjanu, Tomu Golijana, Zolaka, Savu Pančevca, Mungosa, sestru Sniježu, Tapiju, Čiku, kurira Mirka Lajića, Baškot Željka, pp Trivića, Mrču, kapetana Mišića, starijeg vodnika Irketa, strijeg vodnika Putnika, pp Šarenca, mitraljesca Jorgu, kompletan Prvi gardijski bataljon, naravno i one koji su došli kasnije kao i vojnike koji su došli na služenje vojnog roka i imali čast da sliže u ovoj brigadi.

    Neka mi oprostite oni koje nisam spomenuo, ali obuhvatio sam i njih u zajedničkoj brigadi koji su dali neprikosnoven doprinos u stvaranju jedne kohezije u brigadi i sa time stvorili jednu takvu brigadu.

    Ja sam 1999. godine demobilisan i nalazim se u jako lošoj situaciji. Kurir Mirko Lajić je doživeo moždani udar i u jako je lošem stanju, voleo bih znati šta je sa ostalima junacima ovoga doba. Čuo sam da nam je Komadant Milenko Lazić umro. Mišanović je završio u generalštabnu akademiju, a Ranko Mačkić je postao general...

    Još jednom pozdrav svima i ko me zna neka se javi voleo bih čuti za svakog.

    Branson.
    rat_vlasenica- 86479 - 22.08.2013 : Lasta Vlasenica - best (1)

    Knjiga o Šekovićkoj ili Vlaseničkoj brigadi


    Poštovani posjetioci,

    da li mi neko može reći, gdje ima, ako uopšte ima, da se kupi knjiga o Šekovićkoj i Vaseničkoj brigadi. Da li je iko opisao junaštva i stradanja njihovih boraca?
    rat_vlasenica- 83431 - 09.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srebrenica - masakri nad Srbima


    Srebrenica i istina o zločinima u i oko nje vjerovatno nikada neći izači potpuno na svjetlo dana.

    Zašto naši ćute?

    U toku rata kao komandir ČVP sam bio čest gost u prostorijama "Državne bezbjednosti" Vogošće. Kako sam među DB-ovcima imao prijeratnih i ratnih prijatelja, radio sam na tome da imamo međusaba dobar odnos i saradnju. Pošto se njihovi poslovi odnosili na prikupljanje informacija o stabilnosti Republike Srpske, kod njih sam mogao dobiti i neke povjerljive informacije koje nisu bile za javnost. Osim što sam dobijao informacije koje su bile u vezi dejstavanja neprijatelja na prostoru oko Srpskog Sarajeva, dobijao sam i neke informacije koje su ukazivale na neprijateljska djelovanja u cijeloj Republici Srpskoj.

    Preko njih sam saznao da naša civilna i vojna vlast ima precizne informacije kada je zakazan neki politički i vojni sastanak, na kojem trebaju da učestvuju sve opštinske pa tako i srebreničke vlasti iz muslimanskog dijela BiH. Osim potpunih informacija o sastanku na koji idu i imenima njihovih učesnika, DB je znala i podatke, sa koliko snaga, kojim pravcem i u koje vrijeme će Naser Orić izači iz Srebrenice. Orić i gospoda iz opštine su izlazili na konjima iz Srebrenice i sa sobom kao svoju zaštitu vodili jednu pješadijsku četu dobro naoružanih muslimanskih vojnika. Prilikom prelaska preko teritorije Republike Srpske, ta jedinica je redovno pravila diverzantske akcije i ubijala nedužne srpske civile koji su nalijetali na njevu zasjedu.

    Prpadnici DB-a su se tada čudili da naša vojna i civilna vlast nije nikada pokrenula nikakvu akciju da se napravi zasjeda i uništi Oričeva jedinica iako su imali uvjek i na vrijeme detaljne informacije o kretanju te jedinice.
    rat_vlasenica- 83311 - 05.03.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Ilija Sorak


    Pošto mi je danas raspoloženje popravio moj "brat Hrvat", Niko iz Londona, sa nizom pohvala za ovu stranicu, neću danas da budem zajedljiv! Međutim, uprkos tome što jedan moj dragi prijatelja primjeti da volim da budem "svakom loncu poklopac", moraću da nešto kažem i o pogibiji Ilije Sorka.


    Mislim da je prilikom pogibije Ilije Sorka napadnuto i izrešetano još nekoliko vozila, među njima i jedan autobus "Romanijaprevoza" sa Pala. Ovo znam pouzdano jer sam i ja trebao da se vratim sa tim autobusom iz Beograda, ali sam prethodnu noć do kasno bio na nekoj žurci, pa sam se uspavao i na beogradsku stanici umjesto u 6 sati ujutro sam stigao tek oko 10 sati.

    U autobusu je bilo par lakše ranjenih, uglavnom od stakla, ali niko od njih nije bio pogođen metkom.

    Mislim da se taj napad desio u pola bijela dana, po mojoj procjeni oko jedan sat i petnaest minuta. Nije mi poznato zbog čega su to muslimani uradili jer su u toku rata na tom dijelu puta prelazili isključivo noću, kada su komunikacije bile puste a rijetki atomobili zbog farova bili jako uočljivi.

    Ovakvih napada je bilo najviše u 1992. godini, ali su im nakon toga Srbi postavili noćne zasjede u kojima je poginulo desetak njihovih vojnika, čija imena sam već ranije objavio. Evo tog spiska još jednom:

    1. Omerović (Habib) Huso
    2. Hukić (Abid) Ismet
    3. Hodžić (Nurija) Rešid
    4. Hodžić (Mujo) Muhamed
    5. Memić (Jusuf) Sakib
    6. Mustafić (Alija) Hidajet
    7. Nuhanović (Aljo) Alija
    8. Nuhanović (Aljo) Mehmedalj
    9. Orić (Ahmed) Mujo
    10. Porobić (Zaim) Ramo


    Napominjem i to da se ovih 10 muslimana vode kao žrtve tkz. Srebreničkog masakra, tj. da su nastradali između 10 i 17. jula 1995. godine iako za njih postoje podaci da su nastradali kod Ružine vode, uglavnom krajem 1992. godine.

    O ovom događaju nisam ništa znao dok nisam stigao u Sokolac, gdje su me na autobuskoj stanici sačekali zabrinuti članovi moje porodice koji su na Srni čuli da je napadnut autobus u kome sam trebao da budem i ja.

    Ukoliko se radi o istom događaju, to bi moglo biti negdje krajem marta 1995. godine. Ponavljam, nisam siguran da se radi o istom događaju, jer sam tek sada čuo za Iliju Sorka, ali je vjerovatnoća izuzetno velika da pišemo o istoj stvari.
    rat_vlasenica- 83305 - 05.03.2013 : Radan Bunijevac Perth - best (0)

    Ilija Sorak


    Ilija Sorak je rođen u selu Slivnje kod Olova. Bio je Srbin od glave do pete a ne Hrvat kako je neko ovdje napisao!
    rat_vlasenica- 83271 - 04.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ilija Sorak


    Jovo, svaka čast! Ilija se prezivao Sorak. Bilo bi dobro ako bi mogao dodati i ime ženske osobe koja je sa njim poginula. Moram da se ispravim, djevojka koja je poginula sa Ilijom, nije bila njegova sekretarica, nego sekretarica načelnika stanice milicije Vogošća.
    rat_vlasenica- 83257 - 04.03.2013 : Jovan - best (2)

    Zasjeda kod Karanfilice


    Da se uključim u priču o Iliji. Mislim da se prezivao Sorak. Zasjeda se dogodila u junu 1995. godine na magistralnom putu Vlasenica - Han Pijesak nadomak Han Pogleda na 9 km od Vlasenice odmah iznad oštre krivine sa duplim branicima (krivina zvana Karanfilica sa koje se pruža veličanstven pogled na Birčansku regiju) nakon koje ide duži pravac i na njemu se dogodila zasjeda(na mjestu zasjede nalazi se spomen ploča odmah pored puta)

    Vogošćanin Pravi pominje izvor vode i odmah nakon ovog pravca nalazi se izvor vode zvan Ružina Voda. Ipak, to nije najbolji izvor vode na putu Vlasenica - Han Pijesak jer je mnogo bolji onaj na šestom kilometru iz pravca Vlasenice na lokaciji zvanoj Pećina. To je odmah uz put u neposrednoj blizini motela Javor koji je odavno zatvoren.
    rat_vlasenica- 83237 - 03.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ilija iz vogošćanske policije


    Pokojni Ilija, kojem sam na žalost zaboravio prezime je sa Nišičke visoravni pa nakon ovog mog teksta naći će se neko ko će se sjetiti njegovog prezimena.

    Ilija je dolaskom u Vogošću upoznao Dajanu Slišković i iz njihove veze se stvorila velika ljubav, koja je krunisana brakom u kojem su dobili dvije divne djevojćice.

    Pošto je Ilija bio pravnik po struci, zbog nedostatka stručnih kadrova u civilnoj policiji, ukazano mu je povjerenje i počeo je da radi kao šef pravnih poslova u civilnoj policiji.

    Koliko se ja sjećam, Ilija je poginuo u proljeće '95 godine zajedno sa svojom sekretaricom (zaboravio sam joj ime), dok su se vračali sa službenog puta iz Bijeljine. Na dionici puta od Milići prema Han-Pijesku, tačnije kod jednog od najboljih izvora u Republici Srpskoj, na koje su svraćala sva vozila koja su prolazila tim putem. Stali su da naspu malo vode. Međutim, naišla je krvnička grupa Nasera Orića i izmasakrirala tijela Ilije i njegovu sekretaricu, dok su još uvjek bili u vizilu. Sedam dana nakon Ilijine sahrane, njegova supruga sa djecom je napustila Vogošću i otišla prema Kiseljaku, kod svojih roditelja, uz odobrenje civilnih vlasti.

    Na tom dijelu srpske teritorije, diverzantske jedinice pod komandom Nasera Orića, su često izlazili iz "srebreničke zaštećene zone", pravili diverzantske akcije i ubijali nedužne prolaznike. Među tim žrtvama je bio Ilija i njegova sekretarica.

    Mislim da je taj zločinački poduhvat Nasera Orića bio jedan od zadnjih koji se desio na tom dijelu puta. Nakon toga, presedništvo Republike Srpske je oštro reagovalo kod međunarodnih snaga sa prijetnjom da ako oni ne izvrše demilitarizaciju Srebrenice da će to morati učiniti srpske snage. Očito da su međunarodne snage baš to i željele, kako bi se ispunio plan Bila Klintona i Alije Izmetbegovića, prikazati što veći broj muslimanskih žrtava i opravdan razlog vojne intervencije na srpske snage. Ovaj akt je bio potreban da bi se krivica za rat u BiH svalila na samo jednu stranu - srpsku!
    rat_vlasenica- 78105 - 13.10.2012 : Dado - best (5)

    Gostović i Kamenica kod Zadvidovića


    Na snimku koji je objavio Ratko Obrenović se vidi moja nekadašnja Osnovna škola, porušena fiskulturna sala, a ispred nje su postrojeni mudžahedini na stadionu. Mjesto se zove Gostović i nalazi se devet kilometar od Zavidovića. Eh, koliko sam samo tu puta igrao fudbal na tom stadionu! I ko bi tada pomislio da će za neku godinu na njemu fudbal igrati fudbal Sirijci, Pakistanci i Bog zna kakav još šljam, ubice, psihopate...

    Eto, nas više u Gostoviću nema! Vozuća je prošla onako kako je prošla. Na desetak kilometara od te škole se nalazio zloglasni logor koji je bio u vikend naselju Kamenica i tu su mučeni i ubijani zarobljeni borci VRS sa Vozuće i Ozrena...

    Nedaleko od tog stadiona se nalazi crkva, koja je za vrijeme rata bila porušena a groblje devastirano... Prije neku godinu sam bio tamo, kada je obnovljena i crkva. Za Petrovdan je dolazio i vladika, koji je i osvještao crkvu. Sakupilo se tu dosta ljudi, doneli spreme, sofre... Tako se to kaže u našem kraju... Bilo je svega, i hrane i pića...

    Očistili smo i groblje. Grob mog pokojnog strica koji je umro 1978. godine sam pronašao porušen. U tom momentu sam razmišljao:

  • "Bože, kome li je on bio kriv? Umro je 1978. u dvadeset i nekoj godini. Šta im je njegov spomenik smetao?"

    Po završetku smo krenuli do kola, a onda je svako otišao na svoju stranu. Rasuli smo se svi po svijetu!

    I dok sam prilazio autu nosio sam ostatke hrane. Bješe tu i dosta prasećeg pečenja. Dan je bio jako vruć, 12. juli. Prasetina se sva sparušala, skoro pokvarila. Mast curi na sve strane. Kontam, baciću u prvi kontejner. Vidim dvojicu policajaca muslimana. Ne poznajem ih. Jedan mi prilazi:

  • "Dobar dan." - kaže on meni.
  • "Dobar dan." - odgovaram mu ja.

    Gledam ga ja i kontam da me je možda prepoznao. Vjerovatno iz škole ili tako nešto. Međutim, on me kaže:

  • "Da li bi mu dao te prasetine što ti ostalo?"
  • "Eh", rekoh, "evo ti jedi! Hoćete li i piva?"
  • "Moreee.." - odgovori mi on.

    Kontam, balija ostaje balija!

  • rat_vlasenica- 77787 - 03.10.2012 : Jovan - best (1)

    Golo brdo


    Pišem zadnji post na temu učešća Vlaseničana na Žuči 1993, samo da otklonim zadnju dilemu Željki. Tačno je da nije bilo poginulih, ali je nekoliko njih bilo ranjeno, među kojima i komandir interventnog voda. To je bio okidač za rasulo i napuštanje položaja.

    Otprilike su uvedeni u rejon Golog brda da pokrivaju netom osvojene položaje. Muslimani su izveli noćni napad na položaje gdje su bili Vlaseničani i to je to.

    Odgovorno tvrdim da tada nije bio Jurišni odred, već interventni vod 2. bataljona sa dobrovoljcima iz brigade među kojima je sigurno bilo pripadnika Jurišnog odreda.

    Interventni vod koji je 1993. godine bio na Žuči, jeste bio dio Jurišnog odreda ali je već krajem 1992. godine istupio iz njega.
    rat_vlasenica- 77776 - 03.10.2012 : Somi Lutalica - best (3)

    Vlasenički jurišnici na Žuči


    Istina je da je jedna ekipa iz Vlasenice bila na Golom brdu. Vodio ih je neki Mićo, koji je govorio je ekavski. Oni su nama rekli da su Jurišni bataljon iz Vlasenice.

    Bilo je to dva-tri dana nakone zauzimanja Golog brda. Došli su da nas zamjene pošto smo dva dana morali da pišamo u porcije i nismo mogli ni oka da otvorimo od neprijateljske vatre.

    Borci iz Vogošće su se dugo zezali na račun Miće, komandanta te jedinice. Mislim da je upravo naš Joša doveo tu jedinicu da im pokaže gdje je položaj. Čim je došao u te rovove, koje smo mi uspjeli da ukopamo samo do visine koljena jer smo bili pod stalnom neprijateljskom paljbom, Mićo je uzeo dvogled i ustao. Potom je rekao:

  • "Gde su bre te balije?"

    I baš kada je počeo da gleda kroz dvogled, Joša je skočio i udario po njemu. Svi su čuli kad mu je rekao:

  • "Lezi budalo, otet će ti ga iz ruke!"

    Vlaseničani su na Žuči prošli totalno neslavno. Uspjeli su da nas zamjene samo onoliko koliko je nama trebalo da dođemo do stare linije na Perivoju, a to je bilo udaljeno svega nekoliko stotina metara od Golog brda. Na tom mjestu smo dobili hitnu naredbu da se odmah vratimo na Golo brdo, jer su Vlaseničani već napustili liniju.

    Toliko o tom nemilom događaju! Nije mi namjera da se neko naljuti na mene, pa bih napomenuo da ne želim omalovažavati ničije učešće u onom prokletom ratu. Ako su u Vogošći završili neslavno, to ne mora da znači da se na drugim mjestima nisu isticali.

    Moram da napomenem i to da se na Žuči malo ko proslavio, sa izuzetkom ljudi koji su tamo proveli čitav rat.
  • rat_vlasenica- 77760 - 03.10.2012 : Jovan - best (2)

    Vlasenička brigada


    Pripadnici Vlaseničke brigade jesu bili na Sarajevskom ratištu, upravo u junu 1993. godine kad su bile i zadnje prave borbe na Žuči. Međutim, kada se negdje prođe neslavno, onda su i svjedočanstva skoro nezabilježena.

    Mislim da ima još jedna epizoda iz 1994. godine, ali ovaj put na Nišićima tj. Vanjskom prstenu, ali ne znam tačno gdje i u kom mjesecu jer sam veći dio 94. i 95. godine proveo izvan matične opštine.

    U 1995. godini Vlasenička brigada je izvršila ofanzivu prema Kladnju uspjevajući da ovlada planinom Sokolina i tako pomjeri liniju dosta kilometara unaprijed.

    Iz ove perspektive gledano držanje Sokoline je bilo samoubilački poduhvat zbog tragično loše odstupnice i velike mogućnosti da se doživi napad sa leđa. Srećom, u zadnjim mjesecima rata je bilo relativno mirno.

    Uz sve mane, a bilo ih je poprilično, Vlasenička brigada je bila jako solidna brigada, u poređenju sa Milićkom brigadom može da se kaže i jako dobra. Jurišni odred se nije obrukao na Rogatičko-višegradskom ratištu u sudaru s legijama Ahmeta Sejdića, a koliko je meni poznato krajem 1992. i prvim mjesecima 1993. godne su bili period kad su muslimani držali veliku teritoriju na tromeđi opština Višegrad, Goražde i Rogatica u rejonu Ustiprače i Međeđe. Sa izuzetkom ponekog kukavičluka, koji je naročito bio izražen u rijetkim odlascima na Sarajevsko ratište, može da se nazove da je ljudski pa ga je moguće i razumjeti.

    Vlaseničani su bili i na Glamoču i nisu oni krivi što se tamo desilo rasulo. Primjera radi, tamo rovovi nisu bili iskopani kako treba a Hrvati se spremaju za tenkovski napad.

    Snalažljivost pokazuju i u završnim borbama na području Krajine u rejonu rijeke Sane kad su na pravdi boga s drugim ojačanim četama Drinske brigade uvučeni u neto izgubljenu veliku teritoriju u smjeru rijeka Sana - pravac prema Drvaru i koti Oštrelj. Naime, lokalni borci su već bili pobjegli sa tog dijela a drinske čete su uvedene u zarobljavanje i sigurnu smart.

    Rekoh snalažljivost pokazaše u tim najgorim danima kad su imali ulogu glinenih golubova s minimalnim gubicima, dok su čete iz Milića i Šekovića prešle dvocifrenu brojku. Naravno, vjerujem da je tu bilo i dosta sreće.

    Treba napomenuti da su kasnije iz Krajine stigle neke pričice da je nekakva Drinska brigada izdala Krajinu. Neka je sram svakoga ko tako misli.

    Znam dobro da su borci iz Drinske brigade htjeli da se bore na Krajini a ne da izigravaju glinene golubove.

    I ovdje na portalu se pisalo da ključno brdo Oštrelj odakle i kreću padovi gradova u Krajini nije izgubljeno borbom već da se vojska povukla jer im je tako naređeno!


    Jovane,

    kao prvo, sve čestitke na objektivnosti! I ja sam mišljenja da stvari treba prikazivati onako kakve su i bile.

    Pronašao sam da je Lošić (Slobodana) Milorad, rođen u Gornjem Zalukoviku, poginuo 21.06.1995. godine na Ravnom Nebožiću, što potvrđuje da su Vlasenički jurišnici u 1995. godini bili na Vanjskom prstenu, upravo onako kao što ti i tvrdiš.
    rat_vlasenica- 77756 - 02.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Zvornička jedinica na Sarajevskom ratištu


    Jovane,

    Ne mogu da se sjetim da je u junu '93. godine na Sarajevskom ratištu bila neka jedinica iz Vlasenice, pa tako ne mogu da potvrdim da su bili na Žuči.

    Kod nas su na ispomoć dolazile neke jedinice iz Krajine, jer su neki od radnika "Pretisa" morali biti oslobođeni vojne obaveze kako bi pomogli proizvodnju granata većeg kalibra.

    Ovo se dešavalo nakon "Operacije prsten" i o tim jedinicama sam već ranije pisao. Sjećam se da je dolazila i jedinica iz Zvornika, koja je držala liniju na Vanjskom prstenu. To je bilo u proljeće '94. godine kada je Josipović zajedno sa Jurišni bataljonom iz Bileće, a pod komandom potpukovnika Anđića, po dubini očistio teritoriju u pojasu oko puta Semizovac-Srednje. Tada smo stigli do same Čemernice, odakle se Breza vidjela kao na dlanu, a desno do iznad Korita, prema Polomu, tako da su tada repetitor i Lipa bili duboko iza naših leđa a put Semizovac -Srednje nije bio više ugrožen od strane muslimana.

    Nakon što se Anđić povukao zbog problema koji su nastali na Hecegovačkom ratištu, mi smo se utvrdili na dostignutim položajima. Zvorničani su došli u pomoć i dobili jedan dio linije od Semizovačkog bataljona i to su držali kao svoju zonu odgovornosti. U to vrijeme je na tom ratištu bio i Mauzer sa svojom jedinicom, pa smo ga iskoristili da nam pomogne u vraćanju Špicaste Stijene.

    Nakon napada muslimana na liniju koju je u to vrijeme držala ta jedinice iz Zvornika, oni su se povukli a mrtve i ranjene ostavili po rovovima i šumi. Nakon toga su tim područjem odjekivali stravični urlici ranjenika. Evo, i dan-danas se ježim kada se prisjetim tih scena!!!

    Nakon što su Zvorničani napustili liniju i dočepali se sigurne teritorije, tražili su autobuse da ih voze nazad za Zvornik. Nije im udovoljeno pa su samoinicijativno, pješke otišli u pravcu Sokoca.

    Zvorničani se više nikada nisu vratili na liniju odbrane Vanjskog prstena Srpskog Sarajeva. Vanjski prsten su preuzele jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa i međusobno podijelili zone odgovornosti po brigadama.

    Ova jedinica je na mene ostavila jako loš utisak. Nakon njihovog povlačenja, molio sam ih da me neko odvede da ja sa mojom jedinicom odem i izvučem njihove ranjenike. Međutim, niko od njih nije htio da pristane na to.

    Jedan od boraca iz te jedinice je noseći papovku govorio da je to njegov ratni trofej koji je tog dana zarobio u borbi sa muslimanima. Kada sam ga upitao gdje je njevovo oružje, on mi je rekao da je imao M84, koji mu je ostao u rovu. Čudna razmjena trofeja, mitraljez M84 za PAP72!
    rat_vlasenica- 77735 - 02.10.2012 : Jovan - best (0)

    Ispravka krivog navoda


    Jurišni odred iz Vlasenice definitivno nikada nije bio na Žuči, ali je tačno da su Vlaseničani u junu 1993. godine bili na Žuči. Riječ je o Interventnom vodu 2. bataljona Vlaseničke brigade koji je držao linije prema Kladnju od početka rata.

    Osim pripadnika Interventnog voda ovu grupu su još sačinjavali i pojedini dobrovoljci iz Brigade, a koliko se sjećam grupu je vodio komandant 2. bataljona. Tom prilikom je došlo je do ranjavanja komandira Interventnog voda, pa je nastalo rasulo u vlaseničkoj grupi, tražili su napuštanje ratišta.

    Eto toliko o ovome. Ova ekipa je neslavno okončala epizodu na vrelom Sarajevskom ratištu.
    rat_vlasenica- 77709 - 01.10.2012 : - best (4)

    Jurišni bataljon Vlaseničke brigade


    Milići su u ovom ratu ostali najpoznatiji po velikom oberknezu koji nasta gospodinu magistru i svirepom otimanju sela Vlasenici tokom 1992 kada su uzeli oko 60% prijeratne opštine Vlasenica u procesu formiranja opštine Milići. Ne trebam ni pominjati da je gospodin magistar lično crtao granicu.

    To samo govori kako je ranjiva tada bila Vlasenica s očito nekompetentnim vođama (nesposobnost dokazuju i u prvim godinama poslije rata 1996-1998 kada uspijevaju otjerati (veći dio) neviđeni poklon u vidu hiljada unesrećenih ljudi pretežno iz opštine Ilijaš.

    Za razliku od Milića koji su bili naslonjeni isključivo na Srebreničku subregiju, Vlasenica je na drugoj strani imala i Kladanjsko ratište a u dodiru sa Šekovićima i Živiničko ratište.

    Po evidenciji u opštini Vlasenica ima oko 1200 boraca prve kategorije. Pored toga, poginulih ima oko 150, ali i dosta pratećeg osoblja u komandi Drinskog korpusa.

    Mislim da je realno reći da je Vlasenička brigada imala maksimalno 1500 boraca.

    Koliko nam je samo pripadnika Jurišnog odreda poginulo na vraćanju linija tipa Podravanje na vašem Milićkom ratištu! Primjera radi, 6. aprila 1993. godine nam je u sudaru s Tursunovom legijom iz Sućeske brigade poginuo Miki Vržina, gradski dečak koji je imao samo 22 godine.

    Siguran sam da je u jednom momentu odred imao oko 200 boraca.

    Pošto smo bili svjesni svojih mana i tragične malobrojnosti, nikada se nismo previše busali. Nismo imali ni luksuz da srljamo u pogibije po drugim ratištima, pa ukoliko je Jurišni odred iskazao kukavičluk na Žuči 1993. godine nemojte im to uzimati za zlo. Oni su do tada imali isuviše poginulih na Miličko-srebreničkom ratištu, kao i Zvorničko-tuzlanskom, posebno na kotama Memići i Vis u rejonu Kalesije.

    Naravno, najveći gubici Jurišnog odreda su bili na matičnom Vlaseničko-ceranskom ratištu. Tamo su bili tokom februarsko-martovske ofanzive 1993. godine kada je Jurišni odred bio nosilac ofanzive na Srebreničku subregiju koja je do tada imala respektabilan broj kvadratnih kilometara.

    Glavno dejstvo na subregiju je bilo iz pravca Vlasenice na veliko utvrđenje u vidu niza velikih sela zvanih Cerska. Sa zvorničke strane nisu ni pomišljali da udare na krajnju tačku ofanzive - džinovsko selo Konjević Polje. Ovo džinovsko se odnosi na broj stanovnika sela koje se nalazilo na tromeđi opština Zvornik, Vlasenica i Bratunac, a pripadalo je opštini Bratunac. Ovo selo je imalo i najelitniji odred u subregiji a okosnicu je činilo blizu 500 dobro naoružanih vojnika koji su 1991. godine u Hrvatskoj prošli višemjesečnu vojnu obuku, a koje je na početku rata doveo kontroverzni Nurif Rizvanović, a koji 5. novembra 1992. godine javno ponižavan i hapšen jer ga je Naser Orić optužio da je srpski špijun!

    Nakon toga, veliki broj Nurifovih vojnika se pridružuje Naserovoj legiji zla. Oni doživljavaju veliki uspjeh već sledećeg jura, tj. 6. novembra 1992. godine kad u širem rejonu Kamenice na lokalitetu Glođansko brdo uspjevaju da unište ojačanu četu Zvorničke brigade koja je brojala 126 boraca. Veći dio boraca uspijevaju zarobiti žive, a potom je uslijedilo višesatno mučenje koje ima epski karakter i bez premca je među zločinima koji su počinjeni u Bosni od 1992. do 1995. godine.

    Ukoliko neko uspije da dobije ispovijest od nekog direktnog učesnika u ovom zločinačkom piru, iz 4 legije 28 divizije, taj će sigurno dobiti Oskara.

    Prema šturim informacijama koje imamo o tom događaju prednjačila je Kamenička legija uz dosljednu asistenciju Legija iz Cerske, Konjević Polja i Naserovih pulena iz Potočara.
    rat_vlasenica- 73234 - 29.08.2012 : Jovan - best (2)

    Birač i srednje Podrinje


    Jurišni odred Vlasenica, je bila jedinica koja je nastala krajem 1992. godine. Ovo je bila udarna igla tokom proljetne ofanzive na Cersku (ostaci vlaseničke opštine) i Konjević Polje (ostaci bratunačke opštine) 1993. godine.

    Ova dva uporišta smatrana su se jednim od najelitnijih u tadašnjoj tzv. srebreničkoj subregiji koja se prostirala od Žepe do Snagova u zvorničkoj opštini, a od sela Sapne u zvorničkoj opštini, tadašnjeg ruba tuzlanskog okruga odnosno zone muslimanskog 2. korpusa bili su udaljeni svega 20-ak kilometara vazdušne linije.

    Početkom rata u selo Konjević polje dolazi Nurif Rizvanović sa 500 mladića naoružanih do zuba, nakon jednogodišnje obuke u Hrvatskoj kod tadašnjih "Zengi".

    Ovo selo je bilo direktno povezano s mrežom sela zvanih Cerska, a u koje se smjestilo i muslimansko ratno rukovodsto iz Vlasenice na čelu sa Bećom Mekanićem. Cerska je bila jako muslimansko uporište.

    Tokom Božića 1993. godine, kada je palo selo Kravica, došlo je do kulminacije moći Nasera Orića, ali i očaja, prije svega, Bratunačke brigade koja se našla pred totalnim raspadom.

    Naredbom GŠ VRS na područje Bratunca se dovodi kompletna jedinica "Pantera", sastavljena od boraca koji su se već odavno prekalili na Brčanskom ratištu. Panteri su bili i najzaslužnijih što je Brčko na početku rata ostalo pod srpskom kontrolom.

    Ovo pišem jer treba da se zna da su jedinice iz istočnog dijela Republike Srpske zaslužne za uspostavljanje Koridora. Uz svo herojstvo i poštovanje prema Krajišnicima, vjerujem da bi se oni zaustavili kod Gradačca da nije bilo "Pantera" i njima sličnih.

    Srpska proljetna ofanziva 1993. godine na srebreničku subregiju jedino je bila moguća iz pravca Vlasenice i djelimično iz Zvornika. Ove brigade su imale stabilne situacije u svojim redovima. Napominjem da je Zvornička brigada smogla snage da održi stabilnost u svojim redovima i nakon stravičnog poraza 6. novembra 1992. godine na Glođanskom brdu, kada je poginulo 126 srpskih boraca.

    Jurišni odred je nastao od boraca sa područja Vlasenice i tokom 1993. godine pod vođstvom Miše Pelemiša pretvorio se u respektabilnu jedinicu koja je odlazila i na Višegradsko ratište da krpi rupe prilikom muslimanskih derneka i vojnih uspjeha na Rogatičko-višegradskom ratištu.

    Tokom osvajanja Cerske i Konjević Polja u martu 1993. godine od strane jedinica iz Vlasenice, glavni teret je pao na Jurišni odred iz Vlasenice i sve zasluge treba da idu upravo njima. Veliki doprinos u uspjehu akcije dala je i podrška sa zvorničke strane uz pomoć "Pantera".

    Da napomenem da je Mauzer bio Arkanovac, a naučene vještine ratovanja je znao dobro prenijeti na svoje borce.

    Voljeli ih ili ne, Arkanovci su bili srpska vojna elita. Njih su se Glavaš i Osječani bojali kao guje. Priče o njihovim ratnim zločinima su navikane i samo su dio folkora muslimanske propagande. Ne mogu da kažem da ih nije bilo, jer kao u svim drugim jedinicama na sve tri strane, uvijek je bilo pojedinaca koji se u pojedinim momentima otmu kontroli.

    Ipak, treba istaći da su Naser i njegovi mudžahedini bili najveći zločinci u čitavoj Erceg Bosni. Takva svirepost prema ratnim zarobljenicima, veoma često praćenu dugotrajnim patnjama, nije zapamćen na našim prostorima.

    Slični zločini su se desili i u srednjem i gornjem Podrinju. Sjetimo se samo Jabuke ili Jošanice.

    U jednom momentu, Jurišni odred je brojio oko 250 boraca, pa su prilikom kretanja u akciju znali zarlaukati opasno. Dao bi sve na svijetu da su oni mogli biti na nekom boku u Vozućoj u septembru 1995. godine, uz Vukove sa Drine i Specijalnu policiju. Ne bi danas po portalu Patriotske lige i Avaza bilo bajki o slavnim muslimanima na Vozućoj i slične mitomanije.

    Doveli linijaše iz Prnjavora mudžahedinima na noge.

    Zato će mi uvijek ostati gorčina na ovaj rat kad gledam muslimane kako likuju, npr. u vezi Vozuće, ili kada kažu da su mogli zauzeti Banjaluku...

    Jer, opet napominjem, uz hroničan nedostatak ljudstva i potpunu ostavljenost na milost i nemilost od strane Srbije (naročito u 1995. godini) stvari nisu mogle biti mnogo drugačije.

    Naravno, treba napomenuti da su čak i u ta najteža vremena uz nas bili časni vitezovi, rijetki dobrovoljci iz Srbije. Među njima je bio i Novak iz Beograda, koji je na ovom portalu napisao jedan odličan post o akciji na Goražde 1994. godine.

    P.S. Čuo sam i ja da su Fočaci bili opasni borci.

    Idi na stranu - |1|2|