fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-RAT_SARAJEVO
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

rat_sarajevo- 91483 - 27.10.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Sarajevski zavjet šutnje


Haris Jusufović: Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu

Objavljeno: 27. 10. 2014.

Svaki pristojan čovjek duboko je svjestan i potresen šta se desilo mom gradu od 1992-1995 godine.

Autor: Haris Jusufović


Neću da govorim o opsadi Sarajeva, ne želim. Svaki pristojan čovjek duboko je svjestan i potresen šta se desilo mom gradu od 1992-1995 godine. Neko drugi treba da se suoči sa tim, neko drugi treba svojoj djeci reći istinu da je samo za vrijeme opsade ubijeno 1600 njihovih vršnjaka, ali ja ne.

Ja sam sretnik koji je preživio opsadu grada, to mi je dovoljno.

Neću da govorim o manipulacijama brojem srpskih žrtava u Sarajevu sa jedne i druge strane. Neću da slušam priče o "sistematskom zločinu u kome je pobijeno 6500 Srba" i "svega 30-tak ubijenih Srba od odmetnutog ludaka".

Ja hoću da govorim istinu. Ja hoću da čujem istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu? Želim da znam ko je odgovoran za zločine, ko je naredbodavac, a ko izvršilac, i kakva je politička pozadina ratnog zločina koji se desio u Sarajevu? Želim da znam zašto su odvedene moje komšije u gluho doba noći? Želim da znam ko je ubio dvije djevojčice na Grbavici dok su se igrale? Želim da znam broj ubijenih Srba u Sarajevu? Kažu nije važan broj ubijenih ljudi, važan je čin zločina. Ne slažem se, pored samog čina zločina i te kako je važan broj ubijenih.

Kako govoriti o tome, kako se suočiti sa ratnim zločinom nad Srbima u Sarajevu, ako ne možemo nakon 19 godina od završenog rata utvrditi osnovne činjenice o naredbodavcima zločina i broju žrtava? Zašto se šapuće od uha do uha da se broj srpskih žrtava u Sarajevu kreće između 600-700? Zašto se konačno ne izađe u javnost sa tim podacima pa da počnemo čistiti svoje dvorište? Kakav se to zavjet šutnje uvukao u ovaj grad?

Upravo zbog svih ovih pitanja, na koji nemam odgovor, danas je nas 8 i jedna divna gospođa, čiji su roditelji ubijeni na Kazanima, stajalo ispred sarajevske katedrale punih pola sata. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa, jer želimo da se prekine zavjet šutnje u ovom gradu. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa, jer danas je godišnjica ratnog zločina na Kazanima. Stajalo je nas 8 i jedna divna gospođa da saperemo ljagu da je 20 000 Sarajlija došlo na dženazu ratnom zločincu Mušanu Topaloviću Caci na mezarju Kovači.

Stajali smo i za sve druge koji nisu izašli sa nama iz straha ili nelagode, ali će doći iduće godine. Doći će siguran sam u to, jer čast je biti sa ljudima koji drže transparent ispred sarajevske katedrale. Doći će da pogledamo u suzne oči toj divnoj gospođi koja je izgubila roditelje. Ne, nije naš problem genocid u Srebrenici, nije naš problem ni masovna grobnica Tomašica. Neko drugi mora da pogleda u suzne oči nane Have Tatarević i hiljada srebreničkih majki, ali to nismo mi.

Mi treba da iskopamo kosture naše prošlosti da bi imali budućnost. Ja neću da nosim teret ratnog zločina nad Srbima u Sarajevu, jer moja savjest je čista.

U Sarajevu, 25. 10. 2014
rat_sarajevo- 88477 - 02.02.2014 : Pozz - best (2)

Sector Sarajevo - Kanadski dokumentarac o ratu u Sarajevu


rat_sarajevo- 88161 - 15.01.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Muslimanski snajperi okrenuti prema Grbavici


Ovaj prilog je na francuskom jeziku, pa ga možda nećete razumjeti. Jedan je od onih koji slika Srbe u najcrnjem svjetlu. Da nije smješno i da ne znam istinu, plakao bih! Ipak, treba znati i to da je ovaj snimak vidjelo 250. 000 posjetilaca YouTube-a i milioni TV gledalaca širom Zapadnog svijeta.

rat_sarajevo- 87640 - 14.12.2013 : Pozz - best (1)

Sarajevski Srbi poslije prelaska na VRS stranu


Mogu da potvrdim pisanje Pravog o tretmanu Srba koji su pobjegli is Sarajeva na našu stranu. Naime, i ja sam u jesen '93. godine prešao na Grbavicu. Bez nekih dogovora sa bilo kim. Sa mnom je bio još jedan drug.

Bio je to lud, samoubilački poduhvat. Oko ponoći smo se dovukli neprimjećeni iza Mašinskog i prešli preko Miljacke do Pionirskog doma "Boško Buha" na Grbavici. Tamo je bilo sve minirano. Nekako smo se provukli kroz ogradu od armaturnih mreža i prošli do štaba u Jugodrvetu. Ko je bio zna zasto je Dom bio ograđen sa lažnim bunkerima, i kako je bilo ludo uspjeti izaći kroz ogradu od armature.

Primljeni smo super. Prebačeni u kasarnu Slaviša Vajner - Čica. Normalno da smo ispitivani par nedelja, ali treba reći da je sve bilo korektno, upravo onako kao što Pravi piše. U menzi smo dobijali posan pasulj koji mi je nakon gladi u Sarajevu bio nezaboravna gozba, a jeli su ga i vojnici VRS.

Mi smo bilo više vani nego u kasarni, a nazad smo i dolazili da prespavamo. Tu su bili sve naši poznanici, drugovi is škole i djetinjstva...

Da, bila je mobilizacija, Ali VRS je u suštini ipak bila dobrovoljna vojska i moglo se otići, što su mnogi i učinili.

Sa nama je bilo i par Hrvata koji su pušteni čak i prije nas!

Mogu još napomenuti da je bilo i lošeg odnosa prema onima koji su prešli, ali su to više bili izuzeci nego pravilo.
rat_sarajevo- 87607 - 11.12.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Srbi koji su ostali u muslimanskom Sarajevu


Poštovani Dejane,

vjerovatno nisi izašao preko Vogošće ako tvrdiš da si pri izlasku iz Sarajeva bio srpski zatvorenik! Kao komandir ČVP sam imao priliku da se susrećem sa Srbima koji su izlazili iz Sarajeva. Oni su morali biti u zatvoru iz tri razloga:

  • Zato što dolaze sa neprijateljske strane.
  • Zato što treba da se iz njih izvuku potrebne informacije koje oni znaju.
  • Zato jer većina nije imala gdje da boravi dok se obavlja njihovo ispitivanje.

    Srbi iz Sarajeva su imali informacije sa neprijateljske strane koje su službe vojne i državne bezbjednosti trebale da dobiju od njih. Nije svaki Srbin bio spreman da ih iznese, a neki nisu mogli da se sjete svega što su vidjeli ili čuli. Od njih smo dobijali veoma važne informacija i na osnovu toga su stručnjaci za vojnu bezbjednost sastavljali razne priče u jednu korisnu cjelinu. Zbog toga ste vi morali biti u zatvoru da bi se od vas izvuklo sve što je bilo korisno za srpsku stranu, a za to je trebalo vremena.

    Prvu godinu dana rata smo prema Srbima iz Sarajeva bili prijateljski naklonjeni, znajući kroz kakvu golgotu su prolazili dok su boravili u tom gradu strave i užasa. Nemoj misliti da mi ne znamo kako je vama tamo bilo i da vas nismo žalili! Zbog toga smo bili tolerantni prema onima koji su nam dolazili da je to prelazilo granice ljubaznosti. Mnogi su pokušavali da prikriju podatke koje znaju, kako bi što prije završili ispitivanje i bili pušteni iz "zatvora". Tokom ispitivanja bi izjavili da žele da se mobilišu u neku vojnu jedinicu, a onda bi, odmah po izlasku iz zatvora, brzo nestajali sa ratišta. To je bila masovna pojava kod nas!

    A onda, jednog dana dobijemo informaciju da su preko Grbavice prešli Srbi, brat i sestra, nisam siguran za imena ali mi se čini da su se zvali Nenad i Nada. Siguran sam da to još uvjek postoji u dokumentaciji ratne VB i DB Vogošća. Njih dvoje, da bi dokazali svoju lojalnost Alijinim snagama, koristili su naj okrutnije metode mučenja zatvorenih Srba u Jukinim zatvorima. Izašli su iz Sarajeva, otišli su u Beograd i tamo im se gubi svaki trag. Potrga za njima od DB Republike Srpske i tadašnje Jugoslavije nije urodila plodom, naprosto su nestali!

    Što se tiče tebe lično, možda i nisi bio lojalan Aliji, ali ako je tako ti si pojedinačni slučaj, a takvi slučajevi ne daju za pravo da se svi Srbi koji izlaze iz Sarajeva odmah puste da idu gdje god žele. Prvo ih treba porovjeriti!

    Razmisli malo o tome da li sam upravu? Da li si ti primio to suviše lično i prestrogo ocjenjuješ svoj slučaj?

    Prijatelju, osim toga izašao si nakon dvije i po godine od početka rata. Šta si sve vidio i da li si prijavio sve to našim vlastima? Sarajlije ćute o stravičnim zločinima, jesi li i ti jedan od njih? Evo imaš priliku da kažeš ko je bio Alija. Nije ti kasno, napiši sve što znaš! Bar danas možemo napisati kako je bilo, pa na ovom sajtu ostaviti svjedočenje o genocidu nad srpskim narodom u Sarajevu.

    Pošto sam bio komandir ČVP, a imali smo vojnički zatvor, znam kako se odnosilo prema Srbima iz Sarajeva. Svi koji su prešli na našu stranu u Vogošću, morali su da ostani nekoliko dana u zatvoru. Odnos prema njima je bio veoma korektan. Svaki od njih ako je imao nekog svog u Vogošći, lično sam odobravao da ode kod njih okupa se, prenoći, a u jutro da se ponovo javi u Vojnu Bezbjednost na informativni razgovor. Mislim da niko ko je izašao preko Vogošće, ne može reći da je bio naš zatvorenik.

    Srbi koji su izašli iz Sarajeva nisu ostajali duže od pet-šest dana, ili onoliko koliko je bilo dovoljno da DB i VB završi istragu. Nakon toga su bili slobodni baš kao i svaki drugi građanin RS.

    Oficiri koji su obavljali razgovor nisu bili naivni. Mogli su da osjete kada im se nešto krije ili laže, zbog čega je ispitanik sam sebi zbog toga produžavao boravak u zatvoru.

    U jednom od mojih tekstova sam spominjao da je Goran Nikolić u toku rata pobjegao iz Sarajeva u Vogošću. Kada je rat počinjao Goran je pobjegao iz Vogošće i otišao na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Zbog toga slučaja je Maunaga, oficir za vojnu bezbednost, insistirao da se prema njemu odnosimo kao prema muslimanskom zarobljeniku. Nisam to dozvolio, rekavši Maunagi da ću se prema Goranu odnositi kao prema svakom drugom Srbinu koji je izašao iz Sarajeva. Objašnajvajući mu da o drugim Srbima nemamo nikakvu informaciju a možda su pravili gore stvari nego Goran pa možda i zločine nad Srbima u Sarajevu. Samo zato što znamo da je Goran pobjegao iz Vogošće neću ga tretirati kao da je zarobljenik. Pošto su mu roditelji bili u mom komšiluku, Gorana sam na svoju odogovornost svak veče puštao da ode kod roditelja i da se u jutro vrati i nastavi razgovor. On se svako jutro vraćao i redovno javljao u VB dok god je trajalo njegovo ispitivanje. Nakon završenih informativni razgovora u vojnoj i državnoj bezbjednosti, Goran je bio mobilisan u Krivoglavački bataljon. Bio je samo jednu smjenu na liniji i poslije toga mu se gubi svaki trag. Čuo sam da je kao i mnogi iz Sarajeva pobjegao u Češku.

    Dok je Goran Nikolić bio na ispitivanju, od njega sam saznao da mu je bivši vogošćanski milicioner Mirsad Prutina pomogao da izađe iz Sarajeva, a da mu je ovaj savjetovao da je za njega najbolje da izađe baš kod nas, jer smo u Sarajevu bili poznati po dobrom odnosu prema Srbima koji su već pobjegli preko Vogošće. Goran je izabrao i izašao preko Vogošće za njega tada najopasniju varijantu za bjegstvo, ali sigorno danas ne žali što je tim putem uspio da se izvuče iz rata.
  • rat_sarajevo- 87593 - 10.12.2013 : Mali Muharem Sarajevo - best (2)

    O tome kako je bilo u Sarajevu


    Šta da ti kažem, i ja sam zamalo završio kao ti, mada ni ja ni moj otac ni približno nismo imali snage da odbranimo nevine ljude kao što si to ti i slični tebi činili. Ja bio dijete nejak, a stari prestar. Mog su oca dva puta muslimanski kriminalci tukli u ratu, a zamalo i ubili. Moj otac je fizički malen čovjek, nije ni mišićav ni debeo, visine 170 i kusur centimetara, nemaš ga šta vidjeti, čovječuljak, vjetar bi ga otpuhao, ali je osjetljiv na nepravdu i srčan u kriznim situacijama.

    1. slučaj

    Negdje 1993 je jedan od lokalnih pripadnika Armije izgubio život u našoj zgradi. Priča se da je zaginuo pljačkajući srpske i muslimanske kuće na liniji razdvajanja, i da je zaginuo bez potrebe zbog pohlepe. Naravno tada je proglašen herojem. Njegovi prijatelji su došli na žalost, a onda se spustili do podruma gdje smo se svi krili od granata i počeli pijani da maltertiraju jednu stariju ženu srpske nacionalnosti za koju se znalo da joj je sin u VRS. Vrijeđali su je, gurali niz stpenice, pljuštali šamari i krenuli da je prebiju. Svi ćute i gledaju, uključujući i one koji su kod nje prije rata kafenisali, družili se i pojeli mali tovar mesa po slavama, rođendanima i svadbama.

    Mi je nismo znali dobro, jer su moji stalno radili, pa nisu imali kad da se druže po komšiluku, ali je moj stari nemogavši više da sluša njenu vrisku i plač, duboko uvrijeđen zbog iživljavanja nad nevinom ženom, skočio i odgurao tu trojicu od brda odvaljenih majmuna, koji su ga počeli kundacima da biju, sve dok se postiđeni i ostali muškarci pizde nisu umiješali. Umiješali su se muslimani, dok su Srbi od straha pobjegli u drugi dio podruma. Spriječili su ih i istjerali iz podruma.

    Starica više nije dirana, ali je pred kraj rata 1995. umrla od srčanog udara, ne vidjevši sina i snajku, ne sumnjam zbog stresa koji joj je i ovaj napad izazvao.

    Napadači nikad nisu uhapšeni ni procesuirani - pojeo vuk magarca - bio je rat zaboga ...

    2. slučaj

    Jedna grupa kriminalca jednog od lokalnih muslimanskih šerifa je preko bašte moje bake i njenih komšija svaku noć prebacivala neku ukradenu robu krajem 1992. Pošto su uznemiravali moju baku, a i ko zna koga su prebili i ubili da napljačkaju stvari, moj im je stari sa komšijom nekim pločama za šalovanje napravio prepreku. Sutra su ga četvorica napala, polomila prepreku sjekirama, pucali u njega, slučajno promašili, i pretukli, a i ubili bi ga da moja baka i komšinica nisu svojim tijelima napravile zaštitu i bile neugodni svjedoci. Tada je moja baka, u to vrijeme žena od 76 godina, bila sva plava od batina, a i stari i komšinica nisu bolje prošli.

    Nikad niko uhapšen ni procesuiran. Taj što je pucao, je naš komšija, čija rodbina i sada živi tamo. Jednom u 5 godina ga vidim u gradu, ne bježi od mene, ali se osvrće nervozno...

    Odmah iza događaja sa staricom su mog starog naprasno mobilisali u civilnu zaštitu, i sa lokalnim Srbima koji nisu htjeli da idu u Armiju, poslali pred prve linije da kopa rovove nekoliko puta po čitavu noć, na 50 do 100 metara od pložaja VRS. Srbi su im pucali iznad glava, i pored njih da im pokažu da ih u svakom trenutku mogu ubiti, dovikivali su im da su i oni shvatli da se radi o njihovim Srbima, pa neće... Mada je u grupi bilo i nekoliko muslimana kao moj otac. Nekoga su čak i prepoznali po glasu od Srba.

    Tako smo se i mi lijepo po Sarajevu "provodili" bije nas svana, bije nas iznutra, a mi nemamo kud... Bilo - ne ponovilo se!
    rat_sarajevo- 87561 - 09.12.2013 : Dejan Peric Sarajevo - best (5)

    Srbi koji su ostali u muslimanskom Sarajevu


    Postovani posjetioci ovog foruma, želim sve da Vas pozdravim i pohvalim na onome što pišete. Drago mi je da Vas ima sa obje strane jer se samo tako konačna istina može utvrditi. Raduje me i to da nema ostrašćenosti prilikom opisivanja ratnih dešavanja.

    Čitajući o situaciji sa Sarajevskog ratišta zasmetala mi je jedna stvar a to je da se Srbi koji su ostali u Srajevu spominju kao Srbi koji su lojalni Aliji Izetbegoviću. To me licčo pogađa zato što sam i ja bio jedan od njih ali nikada nisam bio lojalan Aliji. Tamo sam se zatekao iz moje naivnosti jer nisam vjerovao da se može zaratiti, ali i zato jer nisam imao gdje otići. Međutim, događanja u Sarajevu su me vrlo brzo uvjerila da sam pogrijesio i da nama nema zajedničkog života ali tada je već bilo kasno za izlazak.

    Ono što su Srbi preživljavali u Sarajevu, nevezano za granate i glad, je bilo više nego strašno. Proganjani smo i odvođeni u razne logore, ubijani, mučeni... Ja sam lično imao veliku sreću jer sam živio u samom centru gdje su ipak bili urbaniji ljudi pa su takve stvari bile rjeđe a i radio sam tako da me nisu uvukli u vojsku. Međutim, opet je postojala opasnost da me uhvate paravojne formacije i odvuku na kopanje rovova, hodanje po miniranim poljima i slično... Par puta su mi policajci upadali u stan jer su imali dojavu od komšija da pucam iz svog stana. To me je najviše porazilo jer su dojave stizale od dugogodišnjih komšija, a ja sam u toj zgradi i rođen i sa tim ljudima sam i odrastao.

    Sve je to prošlo, hvala Bogu, nekako sam preživio sve to, međutim ono što mi smeta i zbog čega sve ovo i pišem jeste taj odnos Srba oko Sarajeva prema Srbima koji su imali nesreću da ostanu u njemu i zbog čega nas danas smatraju tkz. Alijinim Srbima.

    Ja sam krajem '94. godine nekako uspio pobjeći iz Sarajeva. Znalo se da se moglo platiti nekim ljudima da vas izvedu iz grada pa sam se odlučio na tu varijantu. Kada sam konačno uspio, bukvalno bježeći preko prve borbene linije, na srpskoj strani su me dočekali kao najvećeg kriminalca. Odmah su me strpali u zatvor i nazivali Alijinim Srbinom i dezerterom. Ko zna i koliko bih ostao u zatvoru da me nije prepoznao jedan stari prijatelj koji me je nekako uspio osloboditi.
    rat_sarajevo- 86185 - 30.07.2013 : Mali Muharem Sarajevo - best (9)

    Oni kradu - dok mi ratujemo


    Kad je onomad 1992 krenuo rat u Sarajevu bio sam izvanredna žrtva propagande obje strane. Nasjedao sam na svaku priču, bez obzira od koga je dolazila. Obzirom da sam na početku imao jedva četrnaest godina, a roditelji me nisu odgojili da budem pokvaren, gledao sam TV dok je bilo struje, a kasnije slušao radio, i tzv. naš i tzv. vaš.

    Dok su po TV ekranima i po radio talasima divljali raznorazni patrioti, spikeri se nadmetali ko će više da spomene ustaše, mudžahedine, četnike, islamske ratnike i ko zna koga sve ne, u stvarom životu su ginuli nečiji roditelji, braća i sestre, najmiliji, a mi smo se barem u Sarajevu dobro napatili i nastradali...

    Imao sam tu sreću i nesreću da sam rano savladao engleski jezik, pa me je u tom ratnom vihoru put znao nanijeti da budem prevodilac ponekim stranim novinarima, jer je to bio jedini način da ponekad donesem hljeb ili neku konzervu izgladnjeloj porodici. Nije mi taj posao bio drag, ali nisam imao izbora. Rijetko sam mogao dobiti i taj posao, jer sam kasnije shvatio da su oni ponajviše tražili maloljetnice da se na njima za kutiju cigareta ili štrucu hljeba seksualno iživljavaju i istresaju do mile volje. Ko god je mogao koristio je gužvu i našu nesreću da provede ono što ni u snu nije smio za vrijeme mira, ali me stranci nisu iznenađivali, jer se oni barem nisu pravili da su nam prijatelji.

    Pravi hladan tuš i šok je nastao kada sam jedne prilike pozvan od jedne strane novinarke da je pratim čitav dan po gradu, a onda je u kasno popodne počelo granatiranje.

    Iako inače nisu baš imali nekog obzira prema meni, valjda je i u tim psima rata proradila neka savijest, pa su me pozvali u hotel u kojem su odsjeli da sačekam dok granatiranje ne prođe. Dali su mi iskaznicu kolege koji trenutno nije bio u gradu, i rekli mi da govorim samo engleski jezik i "pravim se Englez".

    U ratnom Sarajevu je "operisalo" nekoliko hotela uglavnom u podrumskim prostorijama, ali nama civilima i običnoj fukari pristup nije bio dozvoljen ni pod razno, jer su ih držali lokalni moćnici i mafija koja je drmala i drma Sarajevom i danas, a prilaze i prostore im je osiguravao i tadašnji UNPROFOR, uz domaće razbojnike.

    Došavši iz bijede i mraka ratnog Sarajeva i ulaskom u te ogromne podrume u kojima je sjedilo, žderalo, pilo, poslovalo, kockalo se, kurvalo se i drogiralo nekoliko stotina domaćih i stranaca za mene je to bilo iznenađenje veće i gore nego da si me bacio padobranom iz aviona. Kod njih je bilo struje iz agregata, a ja je nisam vidio tada više od dvije godine. U WC-u je bilo vode, a ja je u svojoj kući nisam takođe vidio dvije godine. Na stolovima se "udaralo" po svježoj janjetini, ćevapima, telećim šniclama, pio se najbolji viski sa ledom, francuska vina, jele se svježe salata i voćni kupovi, a ja godinu dana jedem suhi hljeb i pijem ustajalu vodu gotovo svaki dan. Meni se nije ni jelo ni pilo, što od šoka, a što zbog pomisli na gladne roditelje i sestru kod kuće.

    Pored većeg broja oficira UNPROFORA, stranih novinara, "naše" vojske i guzonja te lokalnih pacova raznoraznih Ćela, tamo je sjedilo i desetak srpskih oficira "vaše" vojske, i učestvovalo u ovim bahanlijama sa svim ostalima. Situacija je utoliko gora, jer na površini momci i vaši i naši krvare za par kvadrata grada ili livade oko Sarajeva, a ova banda obavlja poslove kao da se ništa ne događa. Novinarka mi je objasnila da se u ovom hotelu za novac doslovno može obaviti sve što poželiš. Tako su i oni dolazili do informacija, ili se prebacivali gdje im je bilo potrebno u ratnom paklu. Za stolovima se raspravljalo koliko sam mogao da razaberem o svemu i svačemu, od šverca cigara, razmjene zarobljenika, a mogu samo da zamislim o čemu se pričalo u četri oka.

    Tako se "kalio čelik" u našem nesretnom ratu ! Nekom metak, a nekom marka u džep!
    rat_sarajevo- 85829 - 09.07.2013 : Vaske Vasiljevic Beograd - best (0)

    Sarajevsko ratište


    Kakav je bio Koševski bataljon, odnosno brigada do reorganizacije? Bilo bi dobro da neko napiše nešto i o Kasindolskom bataljonu, zatim o Drugoj ilidžanskoj brigadi kao i o legendarnoj srpskoj Gardi Ilidža, pa o Specijalnoj jedinici policije sa Ilidže, tj. 9. odredu ako se ne varam...

    Bilo bi dobro napisati i o tome kako su se jedinice iz drugih područja pokazale na Sarajevskom ratištu. Znam da su tamo dolazili Vukovi sa Drine, Panteri, Jurišni odred Vlasenica, 65. zaštitni puk.

    Pozdrav!
    rat_sarajevo- 84457 - 18.04.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    U ratnom Sarjevu i ljekari proglašavani četnicima


    Ljekare su ubijali, ranjavali i hapsili - 18. 04. 2013. godine

    Piše: Željka Domazet

    Sarajevo je sebi dozvolilo da mnogi ugledni ljekari poput prof. dr Milutina Najdanovića budu ubijeni na najmonstruozniji način. U ratnom Sarajevu ranjeni su prof. Boriša Starović, Žarko Mijatović, kao i mnogi drugi ugledni ljekari. Neki su nestajali na nerazjašnjen način.

    Ispričao je ovo "Glasu Srpske" bivši upravnik Vojne bolnice u Sarajevu dr Tomislav Taušan istakavši da odnos ratnog Sarajeva prema ljekarima srpske nacionalnosti nema nikakve veze sa humanizmom, etikom i Hipokratovom zakletvom.

    Sjeća se da je iz Vojne bolnice od 2. aprila do izlaska i evakuacije iz Sarajeva, 10. maja, izašao samo dva puta. Jednom do stana, a drugi put do zgrade Predsjedništva.

    - Imao sam stan na Vracama na samoj liniji ratnog razgraničenja u blizini Jevrejskog groblja. Kada sam pošao do stana gađao me snajper ispred kuće. Vidjeli su vojno vozilo i gađali me snajperom - kaže dr Taušan.

    Mnogi ljekari, tvrdi, poslije izlaska iz Vojne bolnice, bili su ubijeni ili su nestali.

    - Kada smo napustili bolnicu stomatolog Mladen Purković, koji je ostao iza nas u Sarajevu, završio je u logoru "Viktor Bubanj". Tamo je odležao pet-šest mjeseci. Bio je osuđen. Koliko sam čuo, neki od njegovih najbližih kolega prijavili su ga da je navodno imao snajper. Siguran sam da nikakav snajper Purković nije imao. Koliko znam, poslije je otišao u Kanadu - kaže dr Taušan.

    Do 10. maja dodaje da je Vojna bolnica pomagala civilnim bolnicama u gradu, Koševo i Jezero, koje nisu imale kiseonika, krvi, rastvora.

    Sjeća se i zločina nad vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici.

    - Kada se desila Dobrovoljačka dovezeni su nam ljudi koje smo znali, pobijeni u sanitetskom vozilu. Teško mi je to padalo i opominjalo me. S obzirom na to da sam i osnovnu školu završio u Sarajevu, znao sam svu sarajevsku "raju", a i "bagru". Na ulici su vlast držali raspušteni kriminalci. To ljudi iz JNA, čini mi se, nisu shvatili - rekao je dr Taušan dodajući da vlast situaciju nije držala pod kontrolom.

    - Kakva je to crna vojska u kojoj je kriminalac Juka Prazina postao general? Oni su bili vlast, nije bilo države - kaže dr Taušan.
    Nakaš

    Kaže da je odmah poslije rata uspostavio kontakt sa dr Abdulahom Nakašom za koga kaže da je dobar čovjek i hirurg.

    - Dolazio sam kod njega u bivšu Vojnu bolnicu i poslije rata, a sada tamo ne bih ušao ni mrtav, jer bolnicu vodi čovjek iz politike SDA, a ne stručnjak - kaže dr Taušan.



    "Glas Srpske" objavljuje spisak 460 srpskih ljekara koji su ubijeni, zatvarani ili protjerani iz Sarajeva od 1992. do 1996. godine.
    SPISAK ljekara ubijenih, zatvaranih i protjeranih iz Sarajeva 1992-1996.

    Lazarević dr Dragoljub, hirurg

    Lalović dr Jadranka, radiolog

    Lemez dr Slobodan, Kanada

    Lemez dr Ljiljana, Istočno Sarajevo

    Lemez dr Stojanka

    Lemez dr Mirjana, umrla

    Lopandić dr Milica, ubistvo u Sarajevu 1993.

    Lukić dr Vlajko

    Lukić dr Olivera

    Lučić dr Maksim, profesor

    Medan dr Tanja, ginekolog, Beograd

    Mastilović prof. dr Borislavka

    Miholjčić dr Milan, profesor biohemičar

    Maglajić dr Marina, ginekolog

    Magazinović dr Branko, hirurg

    Magazinović dr Lamija, anesteziolog

    Malinović dr Milenko, hirurg, Vršac

    Malinović dr Ranka, anesteziolog

    Mandić dr Jovanka, neuropsihijatar, Kasindo

    Marković prof. dr Zdravko, patolog

    Marković dr Siniša, hirurg

    Marić (Souček) dr Rada, pneumoftiziolog

    Marković dr Branislav, urolog, Beograd

    Marković dr Nataša, ORL, Prijedor

    Macanović prof dr Katarina, dermatolog

    Macanović prof dr Momir, internista

    Macanović dr Srđan, Engleska

    Mević dr Jadranka, med. rada

    Medan dr Mirko, ginekolog, Bijeljina

    Medan dr Ranko, ginekolog, Podgorica

    Medenica dr Miroslav, internista, Podgorica

    Medenica dr Mirić, pneumoftiziolog

    Mehmedbašić prof. Vlado, ginekolog, Ilidža

    Mijatović prof. dr Žarko, ginekolog, umro

    Mijatović dr Srđan, Beograd

    Mijatović dr Ljilja

    Milidrag dr Olivera, radiolog

    Milićević dr Jevrosima

    Milićević prof. dr Nikola, ortoped, Beograd

    Milićević dr Spomenka, okulista

    Milić prof. dr Miloš, fiziolog, SAD

    Milinčič dr Irma

    Miličevič prof. dr Slobodan, hirurg

    Miloševič dr Svjetlana, radiolog, Beograd

    Mimič prof. dr Vlado, ginekolog, Ilidža

    Milutinovič dr Slobodan, fizijatar, Niš

    Milorad dr Mihajlo, Nikšič

    Miladinovič dr Borislav, ubio se

    Mladenovič prof. dr Zoran, ORL

    Milič dr Mirjana, stomatolog, Južna Afrika

    Miloševič dr Svjetlana

    Medenica dr Snježana, doc. neuropsihijatar

    Miloševič dr Vojo, pedijatar, Kasindo

    Mačar dr Siniša

    Milašinovič dr Sava

    Miketič dr Nataša

    Miketič dr Vojislav

    Mačak Olivera, Kasindo

    Močevič dr Bojana, Sopot

    Mrda dr Boro, umro

    Mrkajič dr Relja, Derventa

    Mrkajič dr Mladen

    Musič dr Ljilja, anesteziolog, Kanada

    Markovič dr Zora

    Nadaždin prof. dr Mira, bakteriolog

    Najdanovič prof. dr Milutin, ubijen u Sarajevu 12. 8. 1992.

    Najdanovič (Samokovlija) dr Ljilja, pedijatar

    Najdanovič dr Ognjenka, pedijatar, Beograd

    Nevjestič dr Zoran, dječiji hirurg

    Ninkovič dr Dragan, hirurg, Njemačka

    Ninkovič dr Renata, fizijatar

    Obradov prof. dr Branka, pedijatar

    Obradov prof. dr Branislav, internista

    Obradov dr Zoran, internista

    Obučina prof. dr Đoko, Beograd

    Okuka dr Jovan, hirurg, Zvornik

    Ostojič dr Svjetlana

    Ostojič dr Tanja, pedijatar, Kasindo

    Obrajov S. dr Zorica

    Obradovič (Slobodana) Dragan, gastroeminofrolog, SAD

    Papič dr Miro, ortoped, Ilidža

    Popadič dr Aleksandra, Austrija

    Pamučina dr Pero, umro

    Pantič dr Đorđe, fiziolog, Nikšič

    Pandurevič dr Kosa, pedijatar, Kasindo

    Pejič dr Milan, ORL, Kasindo

    Perenda dr Vlatko

    (Nastaviče se)
    rat_sarajevo- 83507 - 11.03.2013 : Max Sarajevo - best (1)

    Hronologija običnog čovjeka - Barikade


    Pretdodni tekst je bio dio prepisa iz dokumenta Službe državne bezbjednosti. Taj dio sam koristio kao uvod za ono o čemu mislim pisati u narednom periodu. Inače, tekst je bio dio izvještaja Operativne službe DB SRBiH i isti je dostavljen Predsjedniku Predsjedništva SRBiH, Predsjedniku Skupštne SRBiH, Predsjedniku Vlade SRBiH, Predsjedniku Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SRBiH...
    ***

    Tu noć kada su postavljene barikade, otac me je probudio negdje oko pola dva i rekao da se nešto dešava na ulici ispod naše kuće. Provirio sam kroz prozor i s obzirom da tada u mahali nije bilo ulične rasvjete uspio sam da vidim samo desetak silueta. Ljudi su odmahujući rukama hodali lijevo-desno. Izašli smo pred kuću da vidimo sta se dešava. U masi sam prepoznao moje komšije muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Oni su mi rekli da su komšije Srbi po gradu postavili barikade, a razlog je bilo ubistvo svata na Baščaršiji.

    Jedna od tih barikada je bila nekih 400-500 metara ispod moje kuće. Ubrzo je počelo spontano okupljanje mase. Sada je već bilo oko 50-tak ljudi. Sjeo sam na jedan zidić sa strane i slušao raznorazne verzije. Neko je upitao za naoružanje i sta ko ima od istog. Pojedine komšije, članovi lovačkog društva su nabrojali šta imaju od naoružanja. Uglavnom se radilo o lovačkoma naoružanju, dvocjevkama i bokericama 12 mm i 16 mm, ponekom pištolju, a dvojica su rekla da imaju i po karabin. Na kraju su dodali i napomenuli da nisu ludi da daju nekome od onih koji nisu imali ništa. Valjda su mislili da će to ponijeti sa sobom u grob.

    Neko je postavio pitanje šta je sa komšijama Srbima iz mahale i zašto i oni nisu došli? Odgovor iz mase je bio kratak - oni su na barikadama!

    Neke komšije su počele da paničare i unose nemir i u ostale. Mahalske kabadahije, lica iz mog naroda sklona sukobu sa zakonom, su predlagale da se postave kontrabarikade. Te kabadahije kao i ovi lovci, a što će se pokazati kasnije kada počne rat, su bili manji od makovog zrna jer su uoči akcija uvijek nalazili moduse da se nekako iz njih izvuku izmišljajući razno-razne izgovore. Zbog toga nisu vrijedni spomena pa neću da trosim riječi na njih.

    Zatim su počele međusobne prepirke zašto neko ko ima dvije lovačke puške ne da jednu onome ko nema ništa. Zbog toga se i odustalo da se istu noć postave kontrabarikade.

    Meni je to bilo nekako smiješno. Rasprave su se svodile na one dječije. Prisao sam i uhvatio oca za ruku i rekao mu da idemo kući jer sam ujutro morao rano ustati. On me je poslušao teška srca. Ušavši u sobu počeo sam osjećati neki duševni nemir. Bilo mi je krivo na te komšije koje su imali naoružanje da su tako lukavi i pakosni. Iskreno rečeno, radilo se o minimalnim količinama naoružanja. Otvorio sam prozor i nastavio posmatrati dešavanja na ulici. Ubrzo je pao dogovor da svako ide svojoj kući pa se masa počela razilaziti.

    Majka me probudila ujutro oko pola sedam. Ustao sam spremio se i krenuo niz ulicu. Mahala je bila pusta, nigdje nikoga.
    Spustio sam se do dijela na kojem je bila srpska barikada. Tu sam od strane mojih komšija srpske nacionalonosti bio zaustavljen.




    Pozdravi za tebe Valtere,
    Nisam zaboravio mogu ti reći po onom što sam uspio saznati "Kum ovaj put Hrvat je sredio metak kumu Srbinu", a sve je bilo zbog prostora i novca.

    Pozdravi za sve!
    Max

    Max i ostali,

    zamolio bih da vaše tekstove ne miješate sa porukama lične prirode. Napišite ih u odvojenom postu!
    rat_sarajevo- 82788 - 19.02.2013 : Vojo Šešlija Hag - best (2)

    Taker: Muslimanske snage iz Sarajeva provocirale napade VRS


    Bivši oficir Unprofora Pirs Taker potvrdio je pred Tribunalom u Hagu, na suđenju Ratku Mladiću optuženom za genocid u BiH, da su muslimanske snage iz Sarajeva provocirale napade Vojske Republike Srpske, u nameri da izazovu intervenciju NATO.

    Britanski pukovnik Taker je od oktobra 1992. do marta 1993. bio vojni pomoćnik tadašnjeg komandanta Unprofora, francuskog generala Filipa.

    Taker je ranije u glavnom iskazu potvrdio navod optužnice koji Mladića, u to vreme komandanta VRS, tereti za terorisanje stanovništva Sarajeva artiljerijskim i snajperskim napadima.

    Dok ga je unakrsno ispitivao Mladićev branilac Dragan Ivetić, Taker je izjavio da je strategija "nekih" od članova Vlade u Sarajevu bila da provociraju VRS da napada civilne četvrti, da bi izazvali međunarodnu intervenciju protiv bosanskih Srba.

    Umešan i vrh muslimanske vlasti

    Zagovornike pristupa "što gore-to bolje", svedok je smestio "veoma blizu vrhu" vlasti, na čijem je čelu bio predsednik BIH Alija Izetbegović.

    Taker je svedočio da su vatru na položaje VRS oko grada pretežno muslimanske snage u Sarajevu otvarale iz pokretnih minobacača smestenih u blizini bolnice Koševo i komande Unprofora u zgradi PTT.

    U nameri da okrive Srbe, te snage su ispalile granatu i na rezidenciju komandanta Unprofora, a general Morijon je, po svedokovim rečima, zbog svega toga oštro protestovao kod Izetbegovića i njegovog saradnika Ejuba Ganića.

    "General Morijon je rekao Izetbegoviću da je to kršenje Ženevskih konvecncija", izjavio je Taker.

    Na pitanje branioca Ivetića o tome da li je VRS imala legitimno pravo da odgovori na vatru iz okoline civilnih objekata, Taker je odgovorio u načelu potvrdno, ali je naglasio da se pritom blizina bolnice morala imati u vidu.

    Naznačio je, međutim, da bi britanskim oficirima u toj situaciji bilo zabranjeno da uzvrate vatrom, čak i ako je na njih pucano iz okoline bolnice.

    Doktrina nadmoćne sile, kao što to rade SAD

    Granatiranje Sarajeva, koje je Taker okarakterisao kao "terorističko", advokat generala Mladića uporedio je sa "doktrinom nadmoćne sile", smišljenom za brzo onesposobljavanje neprijatelja, koju primenjuju oružane snage SAD.

    Pukovnik Taker je kao "ključnu" razliku podvukao položaj civila koji nisu učestvovali u borbama, a u Sarajevu su bili podvrgnuti nadmoćnoj oružanoj sili VRS.

    Svedok je potvrdio da su "elementi" muslimanskih vlasti pribegavali "raznim trikovima" da spreče redovno snabdevanje gasom, vodom i strujom stanovništva Sarajeva, iako su glavni "ključ" za te isporuke držali general Mladić i lider bosanskih Srba Radovan Karadžić.

    Taker je izjavio i da mu je posle rata u BiH jedan britanski vojni ekspert za artiljeriju koji je učestvovao u istrazi prve eksplozije na pijaci Markale, rekao da je minobacačka granata bila ispaljena sa položaja Armije BiH.

    Po optužnici protiv Mladića, granata je bila ispaljena sa položaja VRS. U eksploziji 5. februara 1994. poginulo je 66 građana, a ranjeno više od 140.

    Znao za tone oružja u Srebrenici

    Odgovarajući na pitanja branioca, Taker je potvrdio da je znao da se tone oružja i vojnog materijala dopremaju iz Tuzle u Srebrenicu, ali da to nije bilo dovoljno za odbranu enklave. Kazao je i da je tačno da je komandant muslimanskih snaga u Srebrenici Naser Orić rekao generalu Morillonu da "dnevno ubija između pet i 15 Srba".

    Svedok je dopustio i da je VRS "u malom broju slučajeva" opravdano strahovala da se humanitarnim konvojima švercuje oružje, ali da je u većini slučajeva konvoje zadržavala neopravdano, po volji Mladića i Karadžića.
    rat_sarajevo- 81735 - 19.01.2013 : Zoka - best (1)

    Opis popa Žuće o ratu u BIH i stvaranju Srpskog Sarajeva


    rat_sarajevo- 81722 - 18.01.2013 : Stari Blizo - best (1)

    Poznata sarajevska pjevačica mučila Srbe


    Poštovani uredniče,

    U ime svih srpskih posjetilaca ove stranice, zahvaljujem se na Tvojoj upornosti koju činiš da skinemo ljagu sa nas Srba. Ljagu, koju nam po svaku cijenu žele prilijepiti nekadašnje "komšije".

    E, neće više moći. Počelo se klupko odmotavati.

    U prilog Tvojoj aktivnosti, a pogotovo ovom zadnjem crno na bijelo, evo još jednog dokaza sa Igmana.

    Pa zar je moguće da ta, što joj se nos razvalio pjevajući ispred Zelenih bertki, odlazi u Beograd da tamo zarađuje novac? Zar je moguće?


    Večernje novosti - 18. 01. 2013 23:04

    BRATUNAC - Goran Golub, Srbin rođen u okolini Sarajeva, koji sada živi u Bratuncu, tužiće i zatražiti odštetu, ali i javno izvinjenje od jedne poznate sarajevske pjevačice, koja ga je "mučila na Igmanu", u januaru 1993. godine, kada je sa drugim srpskim zatočenicima iz logora "Silos" kopao rovove i uređivao plato na kom su, za "Alijinu vojsku", pjevale estradne zvijezde iz glavnog grada BiH.

    On je prije dva dana svjedočio pred Tužilaštvom BiH, kao svjedok Tužilaštva, protiv optuženih za zločine nad srpskim zatvorenicima u tom zloglasnom logoru.

    Po njegovom riječima, stražari nisu mučili i zlostavljali zatvorenike, "ali jesu kojekakve paravojske koje su ulazile u logor i činile sve i svašta".

    Golub, koji je u logoru bio od juna 1992. do januara 1996. godine, jedan je od logoraša sa najdužim stažom. Strahotu, koju je, kako kaže, doživio "od jedne estradne zvijezde iz Sarajeva, koja sada često pjeva i zarađuje veliki novac i u Srbiji", nije želio da iznosi na suđenju, ali je rekao da će je tužiti. Odmah, poslije svjedočenja, dao je punomoćje advokatu Dušku Tomiću iz Sarajeva da to učini.

    "Golub nije htio javno da saopšti identitet pjevačice, ali je to meni rekao. Postoji i izvještaj o tome da je dao izjavu policiji RS u Bratuncu 2003. godine i službenicima SIPA četiri godine kasnije, ali niko tu pjevačicu do danas nije pozvao ni na razgovor", kaže advokat Tomić za "Novosti" i objašnjava kako je ta estradna zvijezda mučila njegovog klijenta.

    "Dok su bili na platou, na Igmanu, gdje se spremao nastup pjevača za Armiju BiH, Golubu je prišla poznata pjevačica i provokativno ga pitala:

  • "Hoćeš da j...š?"

    Nestretni Golub je, naravno, odrično odgovorio. Onda mu je diva naredila da sjedne na zemlju, da raširi noge, pa ga je snažno, vojničkom čizmom, udarila među noge, od čega mjesecima nije mogao da se oporavi. Njeno ime i sve druge detalje saopštićemo kada tužba stigne u nadležno tužilaštvo", rekao je Tomić.

    Dodaje da će, vrlo brzo, pokrenuti postupak protiv pjevačice, "koja je, i po priči stražara iz tog vremena i njihovih šefova, bila miljenica Alijine vlasti u Sarajevu".

    Dino dijelio cigare

    Za razliku od te pjevačice, rekao je Golub, Dino Merlin je imao sjajan odnos prema srpskim zarobljenicima. On im se najuljudnije obraćao i dijelio, pored ostalog, cigarete.
  • rat_sarajevo- 80561 - 13.12.2012 : Marko Sarajevo - best (0)

    Francuski dokumentarac o VRS - Sarajevo 1992. godine


    rat_sarajevo- 80385 - 12.12.2012 : Junior Sarajevo - best (8)

    Rat u Sarajevu


    Redovno pratim sva pisanja na ovom forumu, pa odlučih se i ja nešto napišem. A sve je počelo prije par godina kada sam mijenjajući kanale na TV-u na jednoj sarajevskoj televiziji uspio da odgledam pola dokumentarca "Vanzemaljci iznad Sarajeva". Nakon toga sam cijeli film potražio na Youtube-u i tamo ga odgledao.

    Nakon toga sam na žuči počeo tražiti članke o dešavanjima na Žuči u vrijeme rata želeći da provjerim da li je ono što je rečeno u filmu zaista bilo takao, i tako sam naišao sam na ovaj sajt. Trebalo mi je 2-3 mjeseca da iščitam cijeli sadržaj ovog portala, a i danas ga redovno posjećujem i čitam meni interesantne članke koje pišu posjetioci ovog sajta. Administratoru sajta sve pohvale, moj prijedlog je ako ima više slobodnog vremena da poboljša izgled sajta (to je skoro uradio, ali po meni neke bitnije promjene nisu napravljene) i da mu da moderniji izgled, a i da napravi grupu (ako već nije) na Facebook-u kako bi što više ljudi čulo za ovaj sajt. Naravno, to sve iziskuje trud i vrijeme, ali jedino se uz jedan ovakav sajt može koliko-toliko doći do prave istine o proteklom ratu.

    Većina onih koji pišu na ovom forumu su direktni učesnici rata. Čitajući članke na ovom sajtu, osjećam se srećnim, iz razloga što nisam bio direktni učesnik svih ovih paklenih događaja koji su ovde opisani.

    Često neke tekstove pročitam u jednom dahu, ljudi koji ih pišu ne samo da su bili dobri ratnici nego su, moglo bi se reći, još bolji pisci. Kao što gore rekoh, sretan sam što nisam bio direktan učesnik svih krvavih događaja koji su se desili i koji nikome ništa nisu dobro donijeli. Ja ću ukratko opisati rat iz ugla jednog dječaka.

    Prije nešto više od dvadeset godina, dok se vatra ispot bosansko-hercegovačkog lonca tek rasplamsavala, ja sam sa svojim drugarima provodio bezbrižne školske dane i ne sluteći da ćemo sledeće godine u isto vrijeme umjesto biljaka za herbarijum skupljati metke, gelere, čaure, da ćemo sjediti u tenku koji je prije par sati bio u borbi... Cijeli rat od njegovog početka pa do kraja sam proveo u svojoj kući u okolini Sarajeva, iako kao dijete nisam bio u potpunosti svjestan svega što se oko mene odigravalo, dobro se sjećam svih dešavanja.

    Od svih ratnih godina, 1995. je za mene bila najgora (mada i ostale godine rata nisu bile mnogo bolje), jer sam skoro cijelo ljeto proveo u kući sa daskama na prozoru sa jedne strane i vunenim jorganom okačenim na prozor sa druge strane (u slučaju da granata padne blizu, vuna u jorganu bi koliko toliku spriječila gelere da ulete u prostoriju u kojoj smo se nalazili) sklapajući i rasklapajući Lego kockice po hiljaditi put, a granate su svakodnevno "orale" zemlju i asfalt po naselju.

    Kao djeca takmičili smo se ko će naći što veći geler, ili imati neki neobičan metak, neki su uspjeli skupiti metke po veličini, od vazdušne puške ... papovke ...pama...pata pa sve do municije za pragu. Često smo od metaka pravili, kako smo ih mi nazivali pucaljke, to smo radili sa mecima od automatske puške ili papovke. Uzmemo metak, izvadimo zrno, onda čekićem stucamo / zatvorimo otvor gdje bilo zrno, barut ostane u čauri. Onda to zrno izolir trakom ili selotejpom, zalijepimo sa donje strane čaure, tako da vrh zrna nalegne na kapsulu, onda sve to zalijepimo za jedan prut dužine od 50-70 cm i baciš uvis, pri padu zrno udara u beton i tako dolazi do eksplozije. Nekada nam je bilo mrsko vaditi zrno pa smo to isto radili, ali sa metkom bez izvađenog zrna, pa su meci frcali po naselju.

    Često smo se motali oko obližnjeg vojnog štaba sakupljajući sav odbačeni vojni materijal. Jednog proljeća misli da je to bila 1994. godina na nekih 50 metara od nas pala je minobacačka granata od 82 mm, ali srećom nikome ništa nije bilo, samo nas je detonacija malo ošamutila. Bilo je tu još razno-raznih dječijih nestašluka, a opasnosti koja nas je vrebala nismo bili ni svjesni. Danas, kada se svega toga sjetim, spopadne me neka jeza, jer smo zbog nekih dječijih gluposti mogli da budemo doživotni invalidi.

    Kada bi me neko pitao, kojih namirnica se najradije sjetim iz rata, za mene su to dvije neprikosnovene: Ikar i turbo zvake. Iako su mnogi kudili ikar, za mene je on bio najbolja konzervirana hrana, a turbo zvake, ihhhhh, najbolje zvake na svijetu! Jednu zvaku razdijeliš na tri, a ponekad i četiri dijela i miran si isto toliko dana. Ukratko, tako je prošlo to moje djetinjstvo u ratu, malo ideš u školu malo ne ideš a više ne ideš nego što ideš, kad zasvira bježi u sklonište, kad opasnost prođe, život se nastavlja kao da ništa nije bilo, sa nekim danas razgovaraš a sutra u isto to vrijeme ga sarhanjuju, ali veremnom, kako je rat odmicao, sve je to postalo nekako normalno.

    Bilo kako bilo, mislim da sam imao mnogo kvalitetnije djetinjstvo, nego ova djeca sad, koja su razmažena i znaju samo za računar i ni za jednu drugu stvar, imaju deset godina i 10 kilograma viška, da potrče 100 m, pluća bi im izletjela na nos, slabo se ko bavi sportom, vozi biciklo ili bilo kakvom drugom fizičkom aktovnošću, a koliko sam samo ja kilometara prešao sa mojim BMX-om, a ni pojma nemaju kako se igra klikera, trule kobile, klisa... Danas je doslo takvo vrijeme gdje se od djece prave monstrumi, samo me interesuje, kako će ova država izgledati za 20-30 godina kada ta ista djeca budu nosioci ovog društva, nadam se da tad neću živjeti u ovoj zemlji. A o školstvu i znanju koja djeca stiču, neću ni da pričam, završe osnovnu školu a osnovne stvari ne znaju.

    Tako dođe i kraj 1995. godine, potpisao se Dejton, napokon je stala najodvratnija stvar koju je čovjek mogao izmisliti - rat. Ali rat je stao a borba se za sarajevske Srbe nastavljala. Dobro se sjećam tog februara 1996. godine, vozio sam se u kamionu koji je bio natovaren stvarima, a snijeg pada, čini mi se kao u februaru ove godine, pada i ne prestaje, nepregledne kolone, neko ide pješke, neko je natovario nešto stvari na prikolicu i u auto koliko je moglo stati, hiljade kamiona i automibila, konjskih zaprega ... dobro se sjećam jednog juge sa prikolicom, koji je stajao pored puta jer se zaglavio, i čovjek moli sastavljenih dlanova, da mu neko stane i da ga poslepa, a vozač kamiona kaže, ako mu mi stanemo možda se i mi zaglavimo, jer je snijeg bio poprilično napadao i rijetko je ko htio da rizikuje. U životu sam pojeo dosta uštipaka i popio dosta čaja od nane, ali i danas u ustima imam ukus tih uštipaka i tog čaja od nane koje su nam neke žene dale dok smo stajali u toj nepregledoj koloni, i mislim da taj okus neću zaboraviti dok god sam živ.

    Po meni, iako nisam kompetentan da govorim o ovome, ali kada sve sagledam, sarajevski Srbi su najzaslužniji za opstanak i postojanje Republike Srpske. Vjerovatno na isti način kako i Krajina (prodajom-izdajom-dogovorom) tako je trebalo pasti i Srpsko Sarajevo 1995. godine, ali zbog sloge i upornosti uspjeli smo se odbraniti. Da su tako uradili i krajiški Srbi, možda ne bi prošli kako su prošli, a da je palo Srpsko Sarajevo, teško je zamisliti kako bi se sve na kraju završilo. Ali najtužnije i najžalosnije je od svega to što su se skoro četiri gogine herojski borili i odbranili i tolike žrtve dali, i sve nedaće preživjeli (znam sve kako je izgledalo jer sam lično i ja to sve preživio i jedino onaj ko nešto preživi ima pravo da govori o tome), i na kraju kao najveći čergaši i najveći gubitnici, napustili ono što su sa najvećim požrtvovanjem odbranili. Najveći apsurd u svemu je to, u julu 1995. godine, gori nebo i zemlja, ide se na život ili smrt, a za pola godine u februaru 1996. godine u miru i bez mnogo razmišljanja napustaš ono što si branio i odbranio. Iako se to nigdje ne spominje niti govori, na ovoj slici ispod se može vidjeti, da je cijeli rat Srpsko Sarajevo bilo u poluokruženju kao i muslimanski dio Sarajeva i da je imalo samo jednu putnu komunikaciju sa svijetom.

    Ja lično volim da odem u Sarajevo, po meni, u BIH ima samo jedno mjesto koje liči na grad, to je Sarajevo (kada ovo kažem, mislim na veličinu, infrastrukturu i građevine), ovo ostalo je sve varošice i kasabe, ali to nije zato što je Sarajevo to postalo poslije rata, nego zato što je Sarajevo prvenstveno to bilo prije rata jer su ga gradili i stvarali svi zajedno, ali današnje Sarajevo nema, barem tako stariji kažu, taj nekadašnji duh i tu raju što ga je činilo jedinstvenim i prepoznatljivim.

    Žuč - najgore ratište u cijeloj BIH, barem tako kažu, na ovom sajtu se čini mi se najviše pisalo a i piše o Žuči, kada sve sagledam, meni nije jasno kako je srpska vojska nije mogla zauzeti, moj zaključak na osnovu svega što sam ovde pročitao je, brzopletost na srpskoj strani prilikom izvođenja akcija i curenje informacija, ali opet ovo je moj neki zaključak, možda bi najbolji odgovor na ovo pitanje mogao dati neko ko je bio direktan učesnik događaja na Žuči, pa bih zamolio nekog od posjetilaca sajta da da konkretan odgovor na ovo pitanje.

    Evo nešto što sam nasao na Youtube-u vezano za Žuč i par slika koje sam ja napravio ove godine.

    Iskoristiću priliku da nešto napišem i o vojničkom grublju na Sokocu "Mali Zejtinlik"". Više puta sam posjećivao ovo groblje. To je jedan spomenik koji treba da traje vijekovima, ali na osnovu onoga što sam vidio, teško da će tako biti. Radovi su u samom startu loše urađeni, kao i sve u ovoj državi, i pod zubom vremena i klimatskim uslovima polako počinje da se oronjava, ukoliko se nešto ne preduzme fizičko propadanje će biti sve brže i brže, a oni koji počivaju u tom groblju, takvo nesto apsolutno ne zaslužuju.

    I šta na kraju reći na sve ovo? Živimo u vremenu gdje jedino možemo da budemo kolateralna šteta. Interesi velikih i moćnih se lome preko leđa običnog čovjeka, koji samo hoće da svoj život proživi na način dostojan čovjeku. Svoje interese su prelamali preko naših leđa, preko leđa ljudi na Kosovu u Iraku, Afganistanu, Libiji, danas Siriji sutra možda Irana i ko zna koje još zemlje. Uopšte mi nije jasno, na koji način razmišljaju ti moćnici, a i ovi naši političari, bivši i sadašnji, razmišljaju kao da će živjeti hiljadu godina, olako započinju ratove, i sprovovode neke svoje ideje. Evo recimo kod nas, ko može tvrditi da za sto godina, oni koji na ovim prostorima budu vodili politiku neće se dogovoriti da svi narodi žive opet u jednoj državi u miru i slozi, a ovi današnji političari se ponašaju kao da će i za sto godina biti na vlasti (ko bi povjerovao da je 1970. godine rečeno da za dvadeset godina Jugoslavije više neće biti, malo je takvih bilo). Mi svi smo samo moderni robovi ovog doba, i Srbi i muslimani i Hrvati, zavadili su nas da bi nas lakše porobili i vladali nama. Rat je uništio najbolji dio života mnogim generacijama, recimo neko ko se rodio 1970. od 20-25 godine je sigurno učestvovao u ratu, neke najbolje godine su mu tu otišle, nije uspio da završi fakultet ili neku višu školu, danas ima 42 godine, vjerovatno oronulog zdravlja, radi kod nekog privatnka, preživljava, a o penziji može samo da sanja. U proteklom ratu na svim stranama, najveći teret je ponio mali, obični čovjek, koji danas hoće običnu platu kako bi prehranio svoju porodicu, jer danas istu muku muče svi obični ljudi u BiH.

    Danas je BiH sa svojim entitetima među dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta, a ima takve resurse i potencijale, takvu prirodu i takve oranice na kojima bi pozavidile mnoge zemlje svijeta, ali zato ima "dudove" i "pajsere" koji sjede u foteljama i ganjaju samo svoje interese. Kada kažu krivi su političari, ja sada hoću da kažem da su političari ustvari svi mi, to su ljudi koji su rođeni na ovim prostorima, koji imaju isti mentalitet kao mi, koji su do juče bili obični mali ljudi, ali kada su ušli u političke vode, mutirali su u jedne snobove i poltrone i sve ostalo što ne liči i ne doliči jednom čovjeku, jer generalno, mi kao ljudi ne valjamo pa onda ni političari ne mogu biti ništa bolji. Sreca pa još dijaspora donira novčana sredstva godišnje oko pet milijardi KM, ali i to će polako da presuši, privreda polako umire, vlast se zadužuje iz dana u dan, po mojim nekim procjeni kada više niko ne bude htio pozajmljivati novac, na prodaju ide Elektro-privreda, Željeznica, a onda će nam biti gore nego u Grčkoj.

    Ja sam trenutno zaposlen (ne u državnoj instituciji) fakultetski sam obrazovan, imam platu iznad prosječne plate u RS, međutim, ovog momenta, bih ja tako rado pobjegao negdje u inostranstvo ovde definitivno nema nikakve budućnosti. Jer, živjeti na ovim prostorima, samo je patnja, za jednog radnog i poštenog čovjeka, znam da nigdje nije sjajno i nigdje pare ne rastu na drveću, ali mislim da se zalaganje i trud i rad mnogo više cijene nego ovde.

    Ovom prilikom se obraćam svim čitaocima ovog sajta koji žive negdje u inostranstvu, a koji znaju način kako da se pobjegne iz ove zemlje, ili imaju neku svoju firmu i treba im radnik, ili znaju za drugu firmu kojoj treba radnika, ili znaju neku djevojku koja bi se udaju za nekog sa ovih prostora, neka se obrati administratoru a on slobodno nek mu da moj email. O ovome nikada nisam razmišljao, ali vjerujte u poslednjih pola godine, sve više i više o ovome razmišljam, iako mi kažu da se silim i da tražim hljeba preko pogače, kada nekom spomenem odlazak iz ove zemlje, ali ako se malo bolje razmisli ovde definitivno nema šta da se traži. Ako ima neko ko želi da pomogne, dužan mu ostati neću!
    rat_sarajevo- 79277 - 08.11.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Muslimani u Sarajevu ubijali sopstveni narod


    Bivši vojni posmatrač UN Ričard Grej izjavio je danas svedočeći u odbranu Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom da su muslimanske snage i vlasti 1992. godine "ubijale sopstveni narod radi medija", u pokušaju da izazovu intervenciju protiv Srba.


    Snage Predsedništva BiH ubijale sopstveni narod radi medija: Ričard Grej

    Novozelandski pukovnik Grej posvedočio je da je "sveobuhvatna strategija" vlasti u Sarajevu bila da privlačenjem vatre Vojske Republike Srpske na civilne objekte i izazivanjem sopstvenih žrtava izdejstvuju inostranu vojnu intervenciju protiv bosanskih Srba.

    U sprovođenju te strategije, po svedokovim rečima, muslimanske snage "imale su običaj" da granatiraju prostor ispred zgrade Predsedništva BiH kadgod je tu boravio neki od stranih diplomata.

    "Granata bi obično pala dok je strani zvaničnik razgovarao sa Alijom Izetbegovićem u zgradi Predsedništva", rekao je Grej, precizirajući da to dogodilo dok je pratio šefa britanske diplomatije Daglasa Herda, mirovnog posrednika lorda Pitera Karingtona ili zvaničnika UN Maraka Guldinga.

    Opisujući kako je 17. jula 1992. minobacačka granata ispred zgrade Predsedništva BiH, tokom Herdove posete, ubila desetak građana, Grej je naglasio da je "bez ikakve dileme uveren da su bosanske snage tada ubile svoj narod radi medija".

    "Stajao sam na stepeništu Predsedništva i čekao Herdov dolazak. Niko nije imao satnicu.. . Video sam počasni stroj bosanske policije kako se povlači, a dvojica oficira Armija muslimanske BiH koja su stajala pored mene, pogledala su na sat, ušla u zgradu i zatvorila vrata. Granata je pala odmah zatim. Smesta su se pojavila ambulantan kola i televizijske ekipe da snime jadne poginule i ranjene ljude. Taj incident potvrdio je bez ikakve moguće dileme da su snage Predsedništva BiH ubijale sopstveni narod radi medija", opisao je svedok.

    On je sugerisao da je njegovo uverenje delio i tadašnji komandant Unprofora, kanadski general Luis Mekenzi, koji je o tome i javno govorio.

    Pošto mu je tužilac predočio da po izveštaju Unprofora nije mogla biti određena lokacija s koje je 13. jula 1992. na sarajevske tinejdžere bila ispaljena granata iz minobacača, Grej je to potvrdio, rekavši da su u pravcu doleta projektila bile i muslimanske i srpske snage.

    Svedok je, međutim, naglasio da bi "te jadne tinejdžere bilo izuzetno teško pogoditi tako precizno", ako ih posada minobacača nije mogla videti, pa je stoga najverovatnije da je granata bila ispaljena s bliskih položaja, koje su držale muslimanske snage.

    Nastojeći da ga prikaže prosrpski nastrojenim, tužilac je citirao svedokove reči objavljene u Njujork tajmsu (New York Times) da "Srbi imaju dovoljno oružja da deset puta sravne Sarajevo, ali neće, zato što nisu za rat".

    Grej je odgovorio da su njegove reči istrgnute iz konteksta i da ga novinar američkog dnevnika nikada nije intervjuisao.

    Grej je muslimanske snage označio i kao najverovatnije vinovnike minobacačkog napada na grupu mladih ispred sedišta UN u zgradi sarajevskog PTT-a, 13. jula 1992.

    Tinejdžeri su se okupili u podnožju zgrade zato što su im kanadski vojnici Unprofora sa spratova bacali slatkiše, kada je, po svedokovoj izjavi, pala granata. U eksploziji je stradala jedna devojčica, a više dece je ranjeno.

    Na komandu Unprofora pucali su i snajperi s okolnih zgrada, a pokretni minobacači koristili su štab UN kao "štit", otvarajući vatru iz njegove blizine, izjavio je svedok, dodajući da su zbog toga ulagani stalni protesti muslimanskim vlastima.

    Muslimanske snage su, po Grejovom svedočenju, pucale iz minobacača na vozilima i tenkova smeštenih na parkingu kod bolnice Koševo provocirajući VRS da tamo uzvrati pošto bi mesto napustili.

    Pukovnik Grej naznačio je da su u nekoliko prilika pripadnici Armija muslimanske BiH ubili "plave šlemove" iz Francuske i Ukrajine.

    Svedok je kazao i da je tačno da tokom dva letnja meseca 1992. VRS nije "inicirala paljbu, nego samo odgovarala" na vatru iz Sarajeva, kako je njegove reči sa sastanka koji su imali 18. avgusta 1992. u svojim beleškama naveo komandant VRS Ratko Mladić.

    U unakrsnom ispitivanju, zastupnik optužbe je svedoku sugerisao da vojni posmatrači UN nisu mogli utvrditi ko je tada prvi otvarao vatru, a ko uzvraćao. "Nismo mogli sigurno 100 odsto, ali sa 85 odsto sigurnosti jesmo", odgovorio je Grej.

    Na pitanje da li je VRS preteranom artiljerijskom vatrom uzvraćala na dejstva Armije BiH iz Sarajeva, svedok je kazao da je to tačno. "Ako bi snage Predsedništva BiH ispalile šest granata, VRS bi uzvratila sa 30, 40 i 50 granata".

    Ubijali narod zbog statusa žrtve

    Muslimanska strana 1992. godine "koristila Sarajevo da bi održavala status žrtve", rekao bivši vojni posmatrač UN Ričard Mol na suđenju Karadžiću u Hagu. Svedok naveo da su strani posmatrači verovali da Armija BiH napada sopstveni narod.

    Bivši vojni posmatrač UN u Sarajevu Ričard Mol izjavio je na suđenju Radovanu Karadžiću u Tribunalu u Hagu, da su posmatrači u jesen 1992. godine bili "prilično uvereni" da snage Armije Bosne i Hercegovine napadaju sopstvene građane u Sarajevu.


    Tokom unakrsnog ispitivanja, Karadžić je britanskog potpukovnika Mola pitao "da li je muslimanska strana pucala na svoje građane u cilju postizanja statusa žrtve i izazivanja međunarodnih simpatija i strane vojne intervencije".

    Svedok je to pitanje nazvao "dobrim i kontroverznim", rekavši da je "bilo elemenata zbog kojih su posmatrači UNPROFOR-a bili prilično uvereni da je to istina", ali da nisu mogli da prikupe dovoljno dokaza.

    "Osećali smo da je to istina i nelagodno smo se osećali. Ne mogu da navedem nijedan konkretan primer jer, s obzirom na okruženje u kojem smo bili, nismo mogli da sprovedemo istragu", izjavio je Mol.

    Bivši vojni posmatrač je naznačio i da je muslimanska strana "koristila Sarajevo da bi održavala status žrtve i zloupotrebljavala civilne objekte", uključujući i bolnice, smeštajući oružje u njihovoj blizini, da bi izazvala odgovor srpskih snaga.

    Mol je potvrdio i da je Armija BiH otvarala vatru iz okoline komande UNPROFOR-a u Sarajevu i da je on, kao jedan od zapovednika posmatrača, više puta pozivao muslimanske oficire da to ne čine.

    U svom glavnom iskazu, koji je dao prethodnog dana, Mol je svedočio da je Vojska Republike Srpske, u jesen 1992. godine, nasumično granatirala Sarajevo.

    Prema tadašnjim procenama vojnih posmatrača UN, u Sarajevu je svakog dana ginulo petnaestak civila od artiljerijske i snajperske vatre, precizirao je svedok.

    Dan u kojem bi na Sarajevo palo 100 granata, posmatrači bi opisivali kao "miran", s obzirom na to da se dešavalo da na grad bude ispaljeno i više od "600 projektila", rekao je Mol.

    Tadašnji predsednik RS, Karadžić je optužen za "terorisanje" civila u Sarajevu tokom kampanje artiljerijskih i snajperskih napada; genocid nad nesrbima u Srebrenici i još osam bosanskih opština; etničko čišćenje širom BiH i uzimanje međunarodnih talaca u periodu između 1992. i 1995. godine.
    rat_sarajevo- 77957 - 08.10.2012 : Kap i Željko - best (14)

    Dvije strane medalje


    Muslimanska verzija priče

    Gledam raju iz ulice, sve mladost golobrada a hoće da brane grad. Puške su samo na filmovima vidjeli. Krv ključa, našao si maramu u ormaru, svezao je oko glave, farmerke i pumine tene na nogama. Daje ti neko prazan RAP, u njega si stavio neke gluposti. Tetejac odjednom u tvojim rukama, daje ti ga prijatelj od njegovog je starog, on već ima njemacki MP44. Nakon toga dobijaš papovku za tetejca, a ti kontaš svjet ćeš pokoriti sa 33 metka.

    Odjednom eto komadanta! Čovjek prije početka ovog sranja radio u menzi neke firme. Po godinama je stariji od svih i prebio je dvojcu prije pola godine na očigled čitave ulice.

    Neko reče da možemo sa papovke granate ispaljivati, a srce ti ko trafika. Može se prepraviti da puca i rafalno, ti već pucaš od sreće.

    Kažu tenk, šta je tenk kantam imamo flaše benzina i samo ih bacimo na motor. Ako nas počnu derati doletice Zelene beretke kojih ima 15 000, ali su tako obučeni i opremljeni da ih niko nikada nije vidio, kažu tu su oni samo miruju.

  • "A šta ovo dere po gradu? Otkuda ovolike granate?" - pitamo mi.
  • "Ne brini nestace im za pet dana!" - odgovaraju nam.


    Komanda glasi: "Hajmo im raja gore usta razvaliti!!

    A gore, PAM, PAT, Praga, garonja, sijač smrti, odskočne mine, BST stvari o kojima nisi ni čuo u životu ali sada ih počinješ osjećati po tjelu, treseš se da te od toga sve boli.

    Dozivaš da ti pomogne neko, dolaze, pa tren poslije pomažu i njima. 20 dječaka oko trojice stoje u krugu od 10 metara. Sreća, a ne znanje, te vodi od školske klupe do čovjeka mirne ruke sa PASP-om (za kog nikad nisi čuo)...

    To je način kako su ljudi letili u akcije, ginuli, oni koji su preživjeli kalili se u odlične vojnike.

    Srpska verzija priče

    Hoće da nam ruše Jugoslaviju? Prave islamsku državu koju Alija Balija opisa u nekakvoj "Islamskoj deklaraciji"!

    E, pa neće moći ove noći! Oni nisu stvarali Jugoslaviju, pa nemaju pravo ni da je ruše! U poslednja dva rata za ovu zemlju je živote dalo skoro tri miliona Srba. Svi moji stričevi, djedovi i pradjedovi su poginuli da bismo danas ravnopravno živjeli u slobodi.

    Nismo se sa njima potkusurivali ni nakon onog zadnjeg rata u kome samo u Jasenovcu mučki pobiše 900.000 Srba pa smo danas zbog te njihove genocidnosti manjina u Bosni i Hercegovini!

    Kako ih samo nije sramota naše prošlosti! Da nije bilo srpskih vojnika i Solunskog fronta oni bi i danas bili bečki konjušari. Hoće da nam otmu ono što smo krvlju skupo platili. Ruše nam Jugoslaviju, a kažu da će i za nas Srbe biti mjesta u islamskoj Bosni!

    Samo u Sarajevu ime preko pedeset hiljada muškaraca sposobnih za borbu, a kod nas bar pet puta manje! Zbog toga je naša jedina šansa da izađemo na brda i da ih držimo u okruženju! Jer, ukoliko se oni razmile po planinama, mi ćemo nestati sa ovih prostora!

    Na našu sreću, mi Srbi po prvi put u istoriji imamo izvjesnu prednost u naoružanju pa više nećemo biti ovce za klanje. Ako ništa drugo onda ovaj put bar nismo osuđeni da poginemo goloruki. Pokazaćemo mi njihovim ratnim huškačima da nas nije strah ni njih, ni desetine hiljada muslimana iz Sandžaka, ni mudžahedina iz Afrike...

    I tako, izađosmo na brda oko Sarajeva. Stadosmo na međe naših djedova, jer nam drugog puta i nije bilo sem onog preko Drine. Neki odoše i tamo, ali nas ipak ostade dovoljno da se borimo muški.

    Granata smo imali samo za prvih pet dana. Srećom, Boro Radić je sa šačicom svojih saboraca uspio da odbrani "Pretis" i Vogošću. Zahvaljujući njemu, ta fabrika je čitav rat pravila granate za nas. A da smo kojim slučajem sve nade polagali u Srba preko Drine prošli bi k'o bos po trnju!

    Uprkos tome što su nam vojni eksperti širom svijeta davali veoma male šanse za pobjedu, ne ustuknusmo ni koraka pred muslimanima, ni pred HVO, pa ni pred čitavom hrvatskom armijom... Ne pokleknusmo ni pred NATO snagama koje su čitav rat pomagale neprijatelja, u zadnjim danima rata se i otvoreno staviše na njihovu stranu...

    Na kraju ipak pobjedismo! Za mir i slobodu smo dali i dosta onoga što bješe naše. Ipak, dobili smo Republiku Srpsku! Dobili smo čak i više nego što smo tražili da ne dođe do rata, kojeg doista nismo ni željeli! Danas i oni imaju svoje, ali su osuđeni da žive u nesrećnom braku sa Hrvatima. Iako dobiše više nego što im pripada, ni to im nije dovoljno. Hoće i naše. Huškaju narod na novi rat!
  • rat_sarajevo- 77784 - 03.10.2012 : Nenad NS - best (2)

    Ko je bio nadmoćniji u ratu?


    Slučajno naletjeh na jednom vojnom forumu na zanimljiv tekst o snazi JNA kao i o svim armijama koje su nastale raspadom JNA. Zanimljiv je najviše zbog one muslimanske legende da su se oni borili protiv trece sile u Evropi. Po svim vojnim kriterijumima JNA nije bila treća čak čak ni u regionu oko SFRJ jer je po broju i kvalitetu aviona, tenkova, oklopnih vozila, PVO sistema, protivoklopnih sredstava i svim ostalim mogućim kriterijumima bila daleko iza Turske, Grčke i Rumunije a negde u rangu Bugarske (koja je imala S-300, SU-25, PO-konkurs, MiG23/25-JNA nista od toga).

    Ali sve to nije bitno jer muslimani nisu izgubili rat ne od JNA, već od VRS pošto je i poslednji vojnik JNA napustio Bosnu u prvih 20 dana sukoba.

    Naoružanje VRS

  • 230 T-55 (računajući i one koji su preuzeli od VRSK '95. )
  • 65 M-84
  • ostalo 200 (T-34, PT-76, M47 Paton i sahmohotki M-36 i M-18)

    VRS je od sredine 94-te godine imala svega 2,2 borbena kompleta municije po tenku ili samohotki.

    Naoružanje Armija muslimanske BiH

  • 75 T-55 ,
  • 6 M-84 ,
  • ostalo 102 (52 T-34, 12 M-47, 8 PT-76 i oko 30 samohotki M-36 i M-18)

    U ovo nije uračunata izgubljene tehnike i bez opreme iz programa obuci i opremi.


    Naoružanje HVO
  • 50 tenkova i
  • 20-tak samohotki.

    Regularna Hrvatska armija

  • 280 T-55
  • 64 M84 (+12 poslatih Kuvajtu krajem 92),
  • ostalo 139 ( 3 T-72, 16 M-47 i oko 120 T-34, samohotki M-18 i M-38.)

    Hrvatsko naoružanje je aktivno korišćeno u agresiji regularne HR armije na Republiku Srpsku od okupacije koridora pa do agesije na istočnu Hercegovinu, zločine u Popovom Polju i agresiju na zapadne delove Republike Srpske krajem 1995. godine


    Ništa od tehnike Vojske Jugoslavije nije korišteno u odbrani Republike Srpske od strane mudžahedina!

    Goloruk nije niko bio, a koja je strana imala premoć u tehnici 1,5 naprema 1 i u ljudstvu 3 naprema 1, danas se proveri sa dva klika.
  • rat_sarajevo- 77782 - 03.10.2012 : Kap Sarajevo - best (1)

    Šta bismo tek zajednički uradili!


    Pozdrav,

    od nedavno čitam ovaj forum i moram da izrazim veliko poštovanje prema pojedinim borcima VRS koji se na ovom mjestu javljalju. Naravno, pozdrav i za one koji su se borili na mojoj strani!

    Neka mi pojedinci ne zamjere, ali mislim da četnici, balije i ustaše nisu ratovale. Oni su samo zakuhali i na kraju od svega toga izvukli korist. Ratovali su samo pošteni ljudi. To je moje mišljenje, niko mi ga ne može promjeniti i umrijet ću sa istim.

    Ponekad mi je žao što nam se nije ukazala prilika da stojimo jedan uz drugog, tj. da zajedno ratujemo jer bismo oduvali mnoge, ali zaista mnoge. Krene priča biće rata, a ja kažem da Bog da pa da Bosnu napadnu vanzemaljci da im samo jednom pokažemo šta zajednički možemo da uradimo.

    Interesantno je da niko ne spominje Nahorevo i Mrkoviće. Do sada niko nije opisao događaje u tom rejonu uprkos tome što su vaši borci sa tog djela držali popriličan teren. Da li neko zna nešto o njihovoj komunikaciji sa našom stranom i o mogućosti upuštanja naših jedinica u Nahorevo. Uzrok tome je bilo nezadovoljstvo srpskog stanovništva sa jedinicama koje bile stacionirane u tom selu.

    Kap,

    za ovo nikada nisam čuo i mislim da je to bila muslimanska propaganda, pa o ovakvim stvarima (ukoliko nisu istinite) ne želim naglabati na ovim stranicama.

    To područje je pokrivala Koševska brigada koja je bila sastavljena uglavnom od lokalnog stanovništva, izbjeglica iz Sarajeva, sa nešto boraca isa Buloga, Mokrog, Vučje Luke i Sumbulovca. Linije su bile stabilne, pa je na čitavom tom području (do Darive) poginulo je svega 50 srpskih boraca (upravo sam izbrojao). To znači da nije bilo potrebe dovoditi jedinice sa strane. Sve u svemu, siguran sam da nije bilo jedne-jedine osobe koja je tako razmišljala, a ukoliko bi se samo jedan seljak požalio Mladiću na vojsku, njima bi se crno pisalo.
    rat_sarajevo- 77568 - 27.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (5)

    Zločini nad Srbima u Sarajevu


    Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila...

    Piše: Zoran Janković

    Brojne ratne akcije Armije BiH u Sarajevu u kojima su počinjeni pokolji nad srpskim stanovništvom godinama su smatrane velikim vojničkim uspjesima i o njima su pisane knjige. Danas se zna da se radilo o zločinačkim akcijama u kojima su čitavi dijelovi grada etnički čišćeni od Srba. Jedan od očiglednih primjera ovakvog razvoja događaja je akcija TO RBiH na Pofaliće. Naselje sa većinskim srpskim stanovništvom napadnuto je u maju 1992. godine. Vojna akcija izvedena je da bi bilo očišćeno od "četnika". Jedan od rijetkih "četnika" koji je sve to preživio je starac Milan Mijović.

    Srbi na Pofalićima masakrirani

    "Ja sam tada zarobljen i još mnogi Srbi. Jedini sam preživio. Znam tačno ljude koji su počinili zločine na Pofalićima. To su Izet Balović (otac mu Agan), Zudo Zijadić i drugi. Tu gdje su mene zatvorili bila im je komanda. Ovdje sam bio u zatvoru dva dana. Onda su me oćerali u Velešiće, iz Velešića na Alipašino polje, a odatle u "Viktor Bubanj". Iz "Bubnja" opet u Velešiće, iz Velešića u Centralni zatvor, iz Centralnog ponovo u "Viktor Bubanj". Tamo sam bio ne znam ni koliko. Evo, vidite kakve su mi ruke", priča Mijović, zavrće rukave i pokazuje ubodne rane od noža, gdje je sječivo probolo kompletno tkivo i izašlo na drugu stranu, iznad zgloba šake.

    "Noge da i ne spominjem. Što su najteži jadi, presjekao mi je tetive od stopala. Sad imam problema s tim. Tri dana sam bio vezan bodljikavom žicom. Šta da vam još pričam", svjedoči o svojim stradanjima Miloš Mijović iz Pofalića. Prije rata bio je jedan od najbogatijih ljudi u ovom naselju, imao dvije ogromne kuće (koje su zapaljene), a u ratu je bio jedan od najtežih stradalnika.

    Dalje priča o napadu na Pofaliće: "Kad sam krenuo od Doma, pobijenih Srba ležalo je kao pljeve. A ovi samo viču: "Hasane, pali kuće". Ko im je Hasan - ne znam. Tad je zarobljen Pero Pikula, Gojko Radović i zatvoreni su. Nakon dva-tri dana oni su izvedeni i ubijeni. Bio je tu i Stanko Kuzman, njegov brat, pokojni Blažo Šarović i još Srba. Ubili su Vidaka pred rođenom kućom. Kad su mene naveli ovuda viču da su ubili četnika iz Srbije. A on je tu doselio negdje 64-65. godine i napravio kuću. Čovjek nije ni služio vojske, niti je znao šta je puška. U Stanka Pikule zapalili su štalu, unutra bile ovce i koze i sve je to izgorjelo.

    Kad su nas doćerali kod Doma u Gornjim Pofalićima ja sam vidio da je tu ležalo pet ubijenih Srba. Samo neke deke bačene po njima. Svezanog su me, u toj kući gdje su me prvo zatvorili, tukli dva dana. Tukli su me, tukli i tukli...

    Najteže mi je bilo kasnije u Velešićima. Ućerali su nas u podrum sa cisternama za parno grijanje, a u njima voda. Ko je bio mali, voda mu je bila skoro preko glave. Sve se propinje na prste a voda mu ulazi u usta. A onaj katran i jad od mazuta ostaju po tebi. Ja ne znam kako sam živ i pametan ikako ostao?

    Na kraju me je iz zatvora izvukao jedan musliman, on mi je glavu spasio - Ragib Salčin. Iznijeli su me iz Centralnog zatvora jer nisam više mogao ni hodati. Stavili me u "golfa". Ponudio me je čašom vode, ali ja niti sam je mogao uzeti, niti sam mogao progovoriti. Dovezli su me na Hrešu i razmijenili. Sjećam se da je kiša padala - nebo se otvorilo. Molio sam ih da me bace u kanal sa vodom jer sam vidio da od mene nema ništa. Naš doktor na Palama govorio je da neću preživjeti. Čudio se kad je ujutro vidio da sam živ. To ti je moja priča", kaže Miloš Mijatović iz Pofalića.

    Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila. Napad su izvela dva pofalićka odreda predvođena Hebibom Idrizovićem i Jusufom Lošićem. Sadejstvovali su "teritorijalci" iz Velešića pod komandom Envera Šehovića koji su otvarali vatru čak i na zbjeg od 2. 500 srpske nejači koja je bježala prema Žuči. U napadu je učestvovao i odred TO iz Buća potoka. Među planerima i naredbodavcima napada spominju se i imena Salke Idriza, Mirsada Čauševića, Ferida Omerovića, Ismeta Alije, Fadila Alihodžića, Smaje Šikala.

    Policija Istočnog Sarajeva u posjedu je i video-materijala rađenog u Sarajevu za propagandne svrhe: rijetki preostali Srbi (uglavnom starci i starice) pričaju kako im je lijepo i kako ih niko ne dira. Danas skoro niko od njih nije više među živima. Neki su ubijeni odmah nakon što je napravljen snimak.

    Ubijen u Sarajevu - ekshumiran u Zenici

    O prikrivanju počinjenih zločina izmještanjem tijela nastradalih Patriot je pisao u nekoliko navrata. Ali sada nam je poznato i da policija Istočnog Sarajeva raspolaže podacima da je ovo rađeno. U policiji o tome ne žele javno da govore jer se saznanja zasnivaju na izjavama svjedoka, pa ne žele da iznose detalje sve dok ne bude riješeno pitanje zaštite svjedoka. Za sada se pouzdano zna da su svjedoci govorili o izmještanju posmrtnih ostataka u Dobrinji, na Alipašinom polju i u rejonu Miljacke. Operiše se i podatkom da je vjerski objekat - džamija na Alipašinom polju, napravljena na jednoj od sekundarnih grobnica.

    I na Dobrinji Srbi su nastradali u toku proteklog rata. Zatvarani su u nekoliko logora, mučeni i ubijani. Između ostalog i u podrum jedne piljare odakle danima nisu vidjeli dnevnu svjetlost. Vlaga je bila tolika da su im otpadali komadi kože. U ovom naselju živjela je učiteljica Vida Borković. Prvi komšija bio joj je Kerim Lučarević. A njegov stan je bio premali - dvosoban. Vida je uhapšena, a tijelo je nađeno kod aerodroma - zaklana je. Eto tako su rješavana stambena pitanja za "kadrove" na Dobrinji.

    "Živio sam na Dobrinji 5, a otac mi je živio u Buća potoku. Tu je i ubijen. Moj stric je poginuo na kućnom pragu, ubili su ga snajperom posred čela. Otac je ostao da ga sahrani i ubili su i njega. Radio je u bašti, kraj kuće, a onda su došli pripadnici TO i odveli ga. U junu 1992. godine. Imao je moj radni mantil na sebi.

    Majci su rekli da ga vode na informativni razgovor, a nikad se više nije pojavio. Ubijen je u Sarajevu - ekshumiran u Zenici. Identifikovali smo ga putem DNK analize. Kad su ga odveli od kuće ruke su mu svezali žicom. Tako smo ga i našli, a vilica i par rebara su mu bili polomljeni. Izgleda da je strijeljan rafalom.

    Ubijen je 1992. godine a našli smo ga tek 2004. godine. Uz mnogo muka. Ali eto, sahranili smo ga kako dolikuje, i mogu vam reći da smo tek sada našli svoj mir i on i ja. On na onom a ja na ovom svijetu.

    Otac je imao osamdeset dvije godine, nije imao ni puške, a odveli su ga ispred kućnog praga. Moj prvi komšija, Zajko Vahid jedan je od odgovornih za njegovu smrt. On je danas prvi privrednik opštine Stari grad kome ne možete ništa. Valjda njegova stranka na vlasti pa ga ne daju", priča za Patriot Niko Simanić koji je tek nedavno sahranio oca.

    Snajperisti zlatni ljiljan

    "U Hrasnici je ostalo dvadesetak lovaca lovačkog društva "Igman" Ilidža. Najveći krivolovac među njima bio je Šerif Kereš iz Bobovice kod Trnova. Imao je lovački snajper i čehoslovačku pušku 7x65 R i 12x12 sačmu. Imao je na njoj snajper. Kad je počeo rat bio je glavni snajperista. Kad je ubio devetnaestog Srbina dobio je "zlatnog ljiljana" i bio je na njihovoj televiziji. Inače, bilo je trideset snajperista na ovom području. Svaki dan su išli na različite lokacije. Jedna je bila iznad sela Paštrik. Ubili su nekoliko ljudi, ali su pucali i u stoku, krave, ovce. Druga lokacija je bila kod Rondića kuća, treća na Butmiru kod GP "Igman" i "Bosna" i odatle su pucali na Kasindolsku ulicu", svjedoči jedan čovjek sa Stojčevca za Patriot, ali ne želi da mu se ime otkriva.

    "Imamo informaciju da će se pojaviti još kartona i informacija o zločinima nad Srbima. 12. 600 srpskih civila je prošlo kroz 126 logora u Sarajevu. Za dva do tri mjeseca će uslijediti drugi dio kartona i tad će cifra od 10. 000 nastradalih Srba izaći na vidjelo. Mi imamo izjave živih svjedoka, slike žrtava i za dosta slučajeva i slike zločinaca. Ja imam evidentirano 447 zločinaca iz Sarajeva koji su okrvavili ruke nad srpskim stanovništvom. I to bez njihovih pretpostavljenih po komandnoj i političkoj odgovornosti. Posebnu odgovornost, na primjer, za stradanje Kukanjčeve kolone u Dobrovoljačkoj ulici imaju Ejup Ganić, Jovan Divjak i Rasim Delić. Takođe zahtijevamo i tražimo da se gradska deponija već jednom otkopa i povade srpske kosti koje se tu nalaze. Mi imamo svjedočenje čovjeka, nećemo mu spominjati ime radi njegove sigurnosti, koji je vozio pobijene Srbe na smetljište kamionom. I to će morati doći na dnevni red. Ako ne danas a ono sutra ili prekosutra", kaže za Patriot o saznanjima Udruženja porodica nestalih lica Istočno Sarajevo predsjednik ove nevladine organizacije Milan Mandić.

    "Čovjek nije igla, pa da se izgubi. Srba iz Sarajeva - nema. Nema čitavih porodica jer je počinjen ždržavni zločin". Organizovan iz vrha vlasti. Pojedine specijalne jedinice odgovarale su direktno Aliji Izetbegoviću. Ovi ljudi su bili profesionalci i iza sebe nisu ostavili tragove. Kako sad dokazati koliko su ljudi oni pobili?

    A ako smo mi skinuli kapu pred njihovim žrtvama morali bi i oni skinuti kapu pred našim.

    Nas boli to što još nije završena satanizacija Srba u BiH. Amor Mašović predstavlja BiH na raznim simpozijumima od Beča do Novog Zelanda i kao papagaj ponavlja da je ubijeno svega 266 Srba u Sarajevu, što je bezobrazluk. Jer samo naše udruženje danas može ponuditi građu o preko 2. 500 srpskih žrtava. Imenom i prezimenom a ponegdje znamo i počinioca", kaže za naš list predsjednik Udruženja građana "Istina" Dušan Zurovac.
    rat_sarajevo- 73782 - 10.09.2012 : Nebojša Vidaković Šekovići - best (1)

    Linije razgraničenja


    Poštovani,

    dugo sam posjetilac ovog sajta i sve pohvale za organizaciju. Zamolio bi vas ukoliko je moguće da neko objevi tačne linije razgraničenja na sarajevskom ratištu.


    S poštovanjem,

    Nebojša Vidaković


    Nebojša,

    ovo je gotovo nemoguće uraditi, i to iz više razloga:

    1. Tokom rata ove linije su se stalno mijenjale i pomjerale.

    2. Niko od nas ne raspolaže vojnim kartama da može sa sigurnošću povući liniju razgraničenja. Vjerujem da bi i ti imao isti problem, ukoliko bi te neko pitao da povučeš liniju razgraničenja od Vlasenice preko Šekovića do Zvornika.

    Najžešće borbe su vođene za brdo Žuč, koje je "izniklo" na sredini Sarajevske kotline. Ovo zbog toga što ko kontroliše brdo Žuč drži pod svojom kontrolom i čitavo Sarajevsko polje.

    Najteže je bilo u Nedžarićima, srpskom naselju koje se poput klina uvuklo u muslimansku teritoriju. Okruženo sa tri strane visokim zgradama iz Vojničkog polja i Dobrinje 5, kao i zgradom "Oslobođenja" bilo je strašno provesti samo jedan dan rata na tom mjestu. Sa svih strana te gađaju snajperi i to iz ptičije perspektive, a ti možeš da se krešeš samo kroz tranšeje duboke preko dva metra.

    Prodor na istok, tj. u pravcu Romanije i Pala, muslimanima nije bio toliko bitan pa su tu ni linije razgraničenja nisu značajnije mijenjale. Od istočnog predgrađa Vogošće pa sve do Lukavice linija razgraničenja je bila dosta stabilna a kretala se od Hotonja, Poljina, pa Mrkovića, Hreše, Darive, Trebevića, Jevrejskog Groblja, a zatim se spuštala na Grbavicu pa ponovo vraćala na Vrace preko Ozrenske i Zagorske ulice, da bi konačno završila u Lukavici.

    Posebno dinamične linije su bile ona prema Trnovu, Treskavici i Igmanu jer je ovo za muslimane bio veoma važan prostor za probijanje koridora za Goražde. Naravno, vojnom silom ga nisu mogli dobiti.

    Pored toga, uzaludno su pokušavali da probiju koridor prema Srednjoj Bosni, a imali su dva moguća pravca:

    1) magistralni put preko Blažuja i Hadžića
    2) magistralni put preko Vogošće i Ilijaša

    Na Ilidži, Hadžićima i Ilijašu nije bilo značajnijih pomjeranja linija, ali jeste u njihovom širem rejonu: Nišićka visoravan, Igman, Treskavica, Trnovo... Naravno, ova područja su bila zaleđina obruču oko Sarajeva, pa su strateški bili nešto manje značajna. Sa druge strane, srpska strana je, zbog hroničnog nedostatka vojnika, uvijek imala problema da ove prostore održi.

    Gotovo sve teritorije koje je VRS izgubila u toku rata muslimani su dobili bilo kao poklon na zahtjev UNPROFOR-a (Igman) ili uz pomoć NATO snaga (neke kote na Treskavici 1995. godine).

    Treskavica je bila mnogo značajnija za muslimane nego za nas. Znam da se pojedinci neće složiti sa ovim što ovdje pišem, ali Treskavica je, sa izuzetkom Huma, za Srbe siroče o kome se nisu se baš mnogo brinuli. Ovo kažem zbog toga što namjera VRS nije bila da širi naše teritorije, dok muslimani jesu. Nakon pada većine kota na Treskavici u 1995. godini, VRS je uspjela da povrati Hum, koji je za nas bio značajan zbog TV predajnika i komunikacionog releja.

    U svakom slučaju, predlog je interesantan i vidjećemo šta možemo uraditi.

    Pozdrav,

    Željko Tomić
    rat_sarajevo- 72724 - 13.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Vijest iz 2009. godine ali još uvijek aktuelna


    rat_sarajevo- 72068 - 28.07.2012 : Mila Bjedic Kanada - best (3)

    Sarajevo, Dobrinja 5


    Sarajevo je grad koji je pretrpio mnoga razaranja, kaka sa brda tako i iznutra od pojedinih ekstremista.

    Nažalost rat sam provela u Sarajevu gdje je poginuo i moj 1992. godine zahvaljujući komšijama muslimanima koji su bili zapjenili od želje da u Sarajevu uništite sve što nije bilo muslimansko.

    U tom zlu na Dobrinji su se istakli zločincu Ismet Turjačanin, Huso Šehalić, Ibrahim - Ibro Čečo, Kerim Lučarević...

    Ne znam šta muslimani hoće? Prvo neka se ustanove mnoga ubistva Srba u Sarajevi koje su ekstremisti pobili pa tek onda neka traže pravdu na drugoj strani. Sarajevo je druga Srebrenica ali se o tome ćuti. Koliko je samo nedužnih ljudi pobijeno na Dobrinji, pa onda koliko ih je nestalo...

    Koliko je samo Srba pobijeno u Hrasnici! Hrasnički zločinac Prevljak je danas predsjednik opštineIlidža. Nažalost, ko je sve u opštini njihovi zlikovci ne odgovaraju nigdje. Ubijali su nedužne cuvile, silovali djecu po gradu, zatvarali ljude po zatvorima i prebijali ih u Hrasnici u zatvoru... Pitajte Prevljaka šta je radio od svojih komšija! Šta se sve dešavalo u zatvoru Sunce na Dobrinji!

    Muslimani su najveće zlo ovoga svijeta! Oni su neviđeni i nezapamćeni zločinci koji su stavljali Srbe za živi štit na Dobrinji 5. Ali, Sarajevo nikada nije bilo tursko i nikada neće ni biti. Idite u meku tamo vam je mjesto.

    Mila,

    jedna zamjerka na tekst: Što ne navede puno ime i prezime tvoga muža. Molim te da ovo upišeš na isti način, pa ću ja dodati u ovaj tekst.
    rat_sarajevo- 69629 - 21.05.2012 : Vozd Danmark - best (0)

    Velibor A.


    Pozdrav za sve čitaoce ovog foruma!

    Za Maxa:

    Dole niže si nabrojao Srbe koji su bili sa vama. Spominješ Velibora i Velibora S. Mene interesuje da li je ovaj prvi Veliboru A. i ako jeste možeš li mi opisati kako i gdje je poginuo, posto sam čuo više verzija o njegovoj pogibiji.
    rat_sarajevo- 69622 - 21.05.2012 : Max Sarajevo - best (2)

    Srbi u Armiji BiH


    Mnogo pozdrava g-dinu Željku, Pravom, Valteru, Nebi, Borisu, Mineru, F-16 Brioni, Novaku , Oku kao i ostalim posjetiocima...

    Ako ovako nastavim nabrajati samo jedan tekst ću morati napisati kao pozdravi i želje.... hahahahahahaha.... šalim se naravno!

    Za F-16 Brioni: Ovo što sada pišem je moje lično mišljenje! Rade Zoranović i Prica Simonović su moji veliki prijatelji, za mene heroji i čak ću biti slobodan da napišem i moja braća, kao i ostali koje ću pomenuti u nastavku teksta.

    Pericu nisam vidio duži vremenski period, uvijek je u pokretu, trenutno je na relaciji Sarajevo - Zagreb.

    Poznato mi je to šta je izjavio kada je otišao za Beograd poslije rata, neki zlonamjernici su mu zamjerili zbog te izjave, stavi se ti u njegovu poziciju, ja ga razumijem jer je to bilo vrijeme dok je Arkan još uvijek bio živ. Ipak trebalo je imati petlje pa otići odmah poslije rata u Beograd. Pričao mi je o tom njihovom susretu i rekao kako je Arkan tada bio korektan, ako je Perica lagao mene onda i ja sad lažem tebe.

    Sa Radetom se viđam redovno. Rade je bio zamjenik k-dira ID čete, strašan ratnik.

    Na tvoje pitanje šta ih je navelo da se bore sa nama navešću moje mišljenje pa se sa njim možeš ali i nemoraš složiti. Mi se nismo djelili po nacionalnoj pripadnosti, nismo gledali da li je neko Srbin, Hrvat, musliman ili ostali.

    Napisaću i to da je rasturanje i razbijanje Armije RBiH počelo upravo onda kada je bila najjača, mislim po pitanju nacionalnog sastava, a ne po naoružanju. Preko noći su se počele formirati nacionalne brigade npr. muslimanska. Ali to su sve bile igre iz samog vrha Armije jer se u međuvremenu u njoj svašta nakotilo mislim na ubačene elemente KOS-a. Da se neko od čitalaca ne bi zbunio pišem za Armiju RBiH.

    Realno, u tom perodu i ARBiH, VRS iHVO su imali svoje izdajnike.

    Zbog ljudi kao što su Perica i Rade kao i još mnogih drugih koji su preživjeli i borili se zajedno sa nama od početka do kraja i poput pokojnih za mene heroja Vita, Radenka, Aleksandara, Dubravka, Nikole, Zorana, Drenka, Velibora B., Gorana, Milorada, Darka, Miroslava, Srđana Sretena, Svete, Riste, Davorina, Nebojše, Zdravka, Josipa, Branislava, Zvonka, Predraga, Tomislava, Predraga, Davora, Ivice, Momčila, Jadranka, Mladena, Dragana, Marina, Mladena P. , Ivana, Krešimira, Velibora S. , Miodraga S. , Dušana, Branka, Milorada T. , Rudolfa, Stanoje, Miroslava V., Davora V., Željku B. laka im crna bosanska zemlja, ja ne osjećam niti smijem osjećati nikakvu mržnju prema pravoslavcima i katolicima za one radikalne da me razume ću napisati Srbima i Hrvatima. Za mržnju se uvijek može nači bezbroj razloga. Čak bi me bilo i stid da osjećam bar dio mržnje.

    Kao što sam uvijek pisao ljude dijelim na ljude i neljude.

    Mnogo pozdrava svim čitaocima!
    Max
    rat_sarajevo- 69347 - 13.05.2012 : Diverzant72 Banjaluka - best (0)

    Da li smo mi mogli zauzeti Sarajevo?


    Puno sam čitao i slušao o ratu u Sarajevu i oko njega.
    Ali mene konkretno zanima sledeće: Da li smo mi mogli zauzeti Sarajevo ili ne?

    Poštovani,

    Vojska Republike Srpske nikada nije imala namjeru da zauzme Sarajevo. Ovu informaciju sam čuo u mnogo navrata, od više visokih oficira i najvišeg političkog vrha u Republici Srpskoj.

    Čitava strategija na sarajevskom ratištu je bila da nekih 10 do 15 hiljada vojnika u okruženju drži preko 50 hiljada osoba sposobnih za borbu.

    Naravno, stvari su pomalo počele da izmiču kontroli kada su Srbi morali da predaju aerodrom pod kontrolu UNPROFOR-a, pa su muslimani počeli da ga otvoreno koriste, ne samo za snabdijevanje grada nego i za ostvarivanje vojnih ciljeva.

    Druga važan momenat u "opsadi Sarajeva" je bio kada su muslimani prokopali tunel ispod aerodroma, što im je omogućilo prebacivanje vojske u Centralnu Bosnu, što je postalo neka vrsta njihovog "Koridora".

    Sarajevo se u prvim mjesecima rata moglo zauzeti relativno lako jer muslimani nisu bili organizovani. Jedini problem je bio što ni mi Srbi nisu bili organizovani. Ovo je uglavnom zbog toga što su na čelu srpske vojske bili oficiri JNA koji su još uvijek zastupali Titovu doktrinu bratstva i jedinstva. Među njima je bilo i mnogo oficira koji nisu bili Srbi.

    Sarajevo se moglo zauzeti i kasnije, ali bi za tu akciju trebalo dovesti još 5000 vojnika, koje Vojska Republike Srpske nije imala. Po nekoj mojoj slobodnoj procjeni, u toj akciji bi poginulo između 700 i 1000 srpskih vojnika. Konačno, kontrola samog grada bi svakog dana odnosila velike žrtve zbog sabotaža i ubistava.

    Glavni problem je da bi Srbi, da su krenuli u tu akciju, odmah bili bombardovani od strane NATO snaga. U tom slučaju, rat bi se završio brže i jako nepovoljnije za nas.

    Ukratko, zbog političke situacije Srbi i nisu smjeli zauzeti Sarajevo, niti im je to bila stvarna namjera našeg visokog vojnog i civilnog rukovodstva.

    Hoću da napomenem još jednu stvar! Zbog očuvavanja borbenog morala, kroz sredstva informisanja i narod se stalno provlačila ta neka ideja o zauzimanju Sarajeva. Ja ovo ne bih nazvao "laganje" nego "održavanje borbenog morala".

    Međutim, da muslimani nisu imali saveznike u NATO snagama, zbog kojih su naši političari stalno bili prinuđeni da muslimanima prave ustupke ( daj im Goražde, daj im aerodrom, vrati im Igman, povuci se iz Bihaća...) stvari bi bile mnogo drugačije...
    rat_sarajevo- 68950 - 29.04.2012 : Pozz Kanada - best (0)

    Philip Buffon - 1992. sa srpske strane


    Pozdrav iz Kanade! Stranica je super!
    rat_sarajevo- 67968 - 24.03.2012 : Crni Orao Ilijaš - best (0)

    Zašto ćutimo?


    Poštovani uredniče,

    U nizu priloga koje objavljuješ, a posebno ove zadnje koje si stavio o djevojčici Dragičević, iz duše mi vapi pitanje: "Zašto ćutimo?" Zar i mi nemamo dokaza, da su muslimani pravili masakr nad Srbima. Imamo sigurno, samo što to naši političari hoće da unovče. A to nije dobro.

    Vjerujem da mnogi posjetioci ove stranice ne znaju, kao što ni ja nisam znao, šta su sve radile u Sarajevu, sarajevske muslimanske vrhuške uz pomoć svojih organa i službi. Kako su ubijali nedužne Srbe u Sarajevu u toku rata i kako su ih masakrirali a zatim palili. Evo, pa neka se vidi kako su muslimani bili "dobri" prema sarajevskim Srbima.

    Ovo je samo jedan mali dio koji izlazi na vidjelo i to onda kada nekome dođe "guravo" onda je prisiljen da iznese istinu.

    Iskaz bivšeg agenta AID-a, Edina Garaplije Tužilaštvu KS (II): Vrh države znao je za sve aktivnosti "Ševa"!

    Kako je Herenda ubijao srpske zarobljenike kod Doma policije
    Autor Istraživački tim "Dnevnog avaza" - Objavljeno 24. 03. 2012.

    Garaplija: Akcije u tajnosti U nastavku iskaza koji je 23. aprila 2002. godine dao tužiocima Kantonalnog tužilaštva Sarajevo Vladimiru Špoljariću i Branku Šljivaru, bivši šef Podcentra za tajna praćenja u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju (AID) Edin Garaplija opisao je kako je tajna bošnjačka policija 24 sata snimala kuću bivšeg pripadnika "Ševa" Faika Kulovića zvanog Inžinjer na Bakijama u Sarajevu.

    Cilj je bio dokumentirati njegove veze s Nedžadom Herendom i, posredno, s kasnije ubijenim drugim čovjekom AID-a Nedžadom Ugljenom.

    Organizaciona shema

    Garaplija je kazao da je kuću snimao operativac AID-a Hasan Pervan. Snimana je i zgrada MUP-a kako bi se našli dokazi za kontakte Herende i Ugljena, kao i lokacija na Ciglanama gdje se Herenda najčešće pojavljivao.

  • Radili smo po jednoj organizacionoj shemi praćenja, klasičnoj. Opservirali smo mjesto gdje se on pojavljuje, pratili njegove kontakte. Kada sam sva ta saznanja prezentirao Ademoviću (Kemal, bivši direktor AID-a), dakle o svim tim kontaktima Herende s Ugljenom, putevima nabavke oružja, kontaktima s Kulovićem, on mi je naredio da je do"lo vrijeme za provođenje druge faze akcije. To je tajno hapšenje Herende. Ono je napravljeno jer je Herenda nesumnjivo i dalje imao kontakte s licima i rukovodiocima u AID-u. Akcija se držala u potpunoj tajnosti, jer je procijenjeno, što se pokazalo tačno, da je Herenda i dalje na vezi nekih najvećih rukovodilaca - ispričao je Garaplija tužiocima.

    Osobno je kao mjesto hapšenja izabrao zatvoreni prolaz u sarajevskom naselju Ciglane. Pri izboru mjesta, vodio je računa o sigurnosti eventualnih prolaznika, jer je čovjek čije je hapšenje pripremano bio sklon upotrebi oružja. Tako su Herendi prišli Garaplija i operativac Haris Pezo. Ostali članovi grupe blokirali su ulaz i izlaz prolaza. Kada su mu rekli da imaju nalog za njegovo hapšenje, Herenda se nije opirao. Ponavljao je da je vjerovatno u pitanju neka greška i zabuna, jer je i on pripadnik Službe. Tražio je da pozovu Ugljena.

    No, Ugljen nije pozvan. Herenda je prebačen u jednu od AID-ovih baza na Bjelavama. Odmah je o tome informiran direktor Ademović, koji je operativcima naredio da Herendu, radi sigurnosti, prebace u kuću jednog operativca u naselju Stup. Tu su započeli s uzimanjem iskaza od njega. Ademović je od agenata tražio da Herendu ispitaju o postojanju tajnih elektronskih punktova za prisluškivanje, o prijenosu novca i droge, pripadnicima "Ševa".. . Planirali su ga zadržati 72 sata.

    Garaplijino lukavstvo

    Garaplija se poslužio lukavstvom, pa je informacije koje mu je dao Ademović prikazao kao saznanja dobivena od ostalih pripadnika "Ševa". Garaplija je, naime, slagao da su, osim njega, uhapšeni i rođaci Dragan i Josip ŠoŠić, koji su radili pod pseudonimom Božić. Preporučili su mu da i on "progovori" o tome šta je radio u "Ševama".

    Herenda od samog početka nijednog momenta nije krio da je bio pripadnik jedinice "Ševe". Po mojoj procjeni, to je radio zato što je bio u dubokom uvjerenju da je dio jedne legalno uspostavljene grupe na najvišem nivou unutar SDB-a.

    Prilikom hapšenja Herende kod njega su nađene legitimacije SDB-a, AID-a, policijska značka, službeni pasoš, specijalne propusnice za prolazak kroz objekte DB-a, zgradu Centralne službe, pa čak i bjanko popunjene i potpisane zamolnice za donacije. U potpisu su bili Bakir Alispahić i Nedžad Ugljen - prisjetio se Garaplija.

    Nadalje, prema Garaplijinom iskazu, Herenda, koji je tvrdio da je u "Ševe" dospio tako što se na početku agresije "vrzmao oko Doma policije", u maju 1992. godine navodno je dobio nalog od Asima Dautbašića i Ugljena da likvidira grupu zatvorenika koji su dovedeni u Dom.

  • Na moje pitanje zašto je to uradio, zašto je likvidirao te ljude, Herenda mi je rekao: "Pa šta, to su bili četnici. " Onda mi je precizirao da je taj dan likvidirano ukupno 12 ljudi, osam rezervnih pripadnika JNA i četiri civila, od kojih je bila jedna žena. Rekao je da ih je postrojio ispred Doma milicije i onda iz puškomitraljeza pucao u njih. Nakon što je pobio ove zarobljenike i civile, Herenda je svakom od njih pucao u glavu. Po nalogu šefova, drugi pripadnici koji su se našli tu na okupu odvukli su te leševe na Darivu i spalili ih - kazao je Garaplija.

    Babe u crnini

    Prema Garapliji, nakon "vatrenog krštenja", krajem 1992. i početkom 1993. godine Herenda je upućen u kamp Hrvatske vojske (HV) i Sigurnosne službe (SIS) Hrvatske. Tamo je s ostalim pripadnicima "Ševa", odnosno Draganom i Josipom ŠoŠićem - Božićem, te Slobodanom Šakotićem prošao kurs specijalističke obuke za likvidacije i upotrebu snajpera.

    Od HV-a su dobili dvije specijalne puške za dalekometne likvidacije. Nadalje, Garaplija je ispričao kako mu je Herenda potvrdio da je po povratku u Sarajevo počeo izvršavati zadatke. Pored selektivnih meta, vježbali su pucajući sa sarajevskih zgrada i kota po Grbavici. Herenda je priznao da je gađao "babe u crnini", jer je znao da se tako ne nose Bošnjakinje!?

  • To je meni kao čovjeku i istražitelju bio veliki udarac, jer mi je otvorio sliku monstruoznih zločina i s ove "naše strane". Kada sam ga pitao ko je stajao iza tih naredbi, on je uvijek na prvom mjestu navodio Ugljena. Zatim mi je rekao da su s aktivnostima "Ševa" bili upoznati Bakir Alispahić, Asim Dautbašić, Enver Mujezinović, pa čak u jednom momentu i vojna struktura, odnosno generali Fikret Muslimović i Jusuf Jašarević, kao šef vojne bezbjednosti - tvrdio je Garaplija.

    Kako su stradali sarajevski Romeo i Julija

    Zajedno s Božićem, odnosno Draganom ŠoŠićem, pričao je Garaplija, Herenda je na Vrbanja mostu likvidirao jedan mladi par. Djevojku i mladića, koji su kasnije u medijima prozvani "sarajevski Romeo i Julija".

  • Medijima je plasirano da su ubijeni sa srpske strane. Herenda je bio precizan i rekao da su se on i Dragan nalazili na prostoru bivše zgrade Steleksa, odnosno Elektrotehničkog fakulteta. Zamaskirani, sa te pozicije gađali su Vrbanja most, jer su mladić i djevojka pokušali da pređu na stranu Republike Srpske - naveo je Garaplija.

    Pucali na francuskog vojnika

    Sljedeći u nizu zlodjela "Ševa" koje je Herenda priznao bilo je snajperisanje po snagama francuskog UNPROFOR-a! Herenda je, kako je prenio Garaplija, jednog francuskog vojnika gađao sa zgrade Izvršnog vijeća. Pucao je kroz prolaz između Muzeja i zgrade Izvršnog vijeća, stvarajući privid da je pucano iz okupirane Grbavice.

  • Tada se digla velika prašina jer su snage bezbjednosti francuskog bataljona i UNPROFOR-a utvrdile da je hitac došao sa zgrade Izvršnog vijeća, a ne s Grbavice. Onda je Ugljen angažirao Borišu Delića da preko medija što više zamaskiraju to djelo. Međutim, činjenica je da se od tog momenta promijenila politika Francuske prema BiH - kazao je Garaplija.
  • rat_sarajevo- 67830 - 16.03.2012 : Ahmed i Nedžad Teheran - best (0)

    Operacija Prsten


    Zaboravljaš da je A. BiH u to vrijeme ratovala na dva fronta: VRS sa jedne i HVO sa druge strane. Da je bilo gusto bilo je, ali dalje od Malog polju niste mogli. Civilno stanovništvo k'o civilno stanovništvo. Ništa bolje nije bilo ni u BL 1995. godine.
    rat_sarajevo- 58583 - 26.12.2011 : Patagon Olovćić Bosnija and Hercegovina - best (0)

    Koncentracioni logori


    Poštovani Željko,

    Ovih dana poslušnici Milorada Dodika vrše neviđenu kampanju na bošnjački narod, kao i na samu državu BiH. Pa hajde da je samo to, nego uzima on za pravo da tumači i Kuran. Tu je i njegova izjava od prije par dana da muslimani nemaju dovoljno oružja da se brane. Sve nebuloza do nebuloze.

    Poštebi Srbi bi trebali da se ograde od ovih ratnohuškačkih izjava ovog megalomana i kolekcionara svih vrsta novčanica. Kažem trebalo bi da se ograde, jer ni ove rane nisu zarasle, a on bi da čupa kraste i otvarao nove. Protiv koga da se sada ratuje? Ako mu je do rata, neka sebi iskopa rov pa dajte mu kakvu tandžaru neka ratuje do mile volje. A do toga bi sigurno došlo ukoliko bi Republika Srpska pokušala da se silom odvoji od ostalog dijela BiH. Imenovani bi sa svojom familijom pobjegao glavom bez obzira u bijeli svijet ponijevši samo račune u stranim bankama na kojima je deponovao srpski jad i muku.

    Čvrsto vjerujem da je srpski narod toliko mudar da više ne nasjeda na brato-ubilačke provokacije. Da ne bude ovo dovoljno, iz Republike Srpske dolaze nekakvi spiskovi o muslimanskim ratnim zločincima. To neću da komentarišem, neka svako odgovara što je učinio ma ko to bio. Pojavio se i spisak koncretracionih logora, između ostalih navodi se da je jedan takav logor za Srbe bio i u Olovu, u sali za fizičko vaspitanje ( SŠC 25 maj ), a drugi da je bio u policiskoj stanici.

    Molim da ovo pročitaju Srbi koji su ostali u Olovu da bi se lijepo nasmijali na sve ovo. Kakvi logori, koga smo mi mogli zatvoriti, pet šest gariba Srba koji su slobodno živjeli niko ih nije nikada dirao, Osim Budimira Stanišića o kojem sam ranije pisao, a koga je sopasila naša VP. Sam je bio kriv, svašta ga je interesovalo. Međutim, ni on nije bio u logoru, nego u svojoj kući do dana prebacivanja na drugu stranu.

    Gimnaziju ste, a pogotovo salu, srušili već na samom početku rata. A u policiskoj stanici nikad nije bio, sve se da provjeriti, ima podosta živih Srba koji su bili i ostali i u Olovu sve do današnjeg dana.

    Toliko moj drug! Znam da je Dodik sada možda nedodirljiv, ali ne bi trebalo za radi njegovih glupih ideja i utopističkih misli da kvarimo ponovo stečena stara prijateljstva. On nije vrijedan toga!

    Pozdrav za poštene i čestite Srbe ma gdje bili.

    Olovčiću,

    kao čovjek, možda bih se i složio sa tobom u vezi onoga "da rata ne bude", ali mislim da su svi tvoji ostali navodi pogrešni.

    Kao prvo, već petnaest godina Srbi se optužuju za nekakve "koncentracione logore", navode se tu i Pale i Sokolac. Svaki zatvor u kome je bilo, bar na 24 sata, zatvoreno dva muslimana proglašavaju se "koncentracionim logorima". Srbima se sudi, veliki broj njih je neopravdano poslato u Hag... Progon Srba se nastavlja, i nikako ne jenjava...

    U Sarajevu je ubijeno bar pet hiljada nevinih Srba, civila koji su vjerovali u bratstvo i jedinstvo i ostali lojalni Aliji Izetbegoviću. Po nekim podacima ovaj broj se kreće i preko osam hiljada, ali prava istina nikada neće biti poznata zbog toga što muslimani odbijaju da formiraju komisiju koja će ustanoviti pravu istinu.

    Sa druge strane, na spisak srebreničkog masakra ste stavili 7.108 osoba. Muslimani svake godine iskopavaju mrtve i prenose novoumrle iz Sarajevskog kantona u Potočare. Pravi se cirkus u koji samo muslimani vjeruju, dok se čitav svijet tome smije.

    Hag je na slobodu pustio Nasera Orića, po mišljenju mnogih najvećeg zločinca u poslednjem ratu.

    Vidiš, bolan, da u Bosni nema nikakve pravde! Jednim aršinom se siječe prema "Turcima", a drugim prema "Vlasima". U kući u kojoj se podgrijeva mržnja i nema sloge, ni sreće ne može da bude! Zar ne shvataš da muslimanska politika benzinom gasi vatru, kišom gasi kreč? Dodik samo mudro koristi Njutnov zakon reakcije, da uveća svoje bogatstvo. Ako hoćeš da nešto promjeniš, prvo istjeraj "gubinu" iz svoje "torine". Analiziraj stvari u cjelini, a ne istrgnute iz konteksta!

    Zbog toga ne vidim zbog čega bih ja podržao tebe ili bilo koga drugog na tvojoj strani. Ja samo kažem: ako se Kosovo otcijepi od Srbije, onda i Srbi u Republici Srpskoj isto tako imaju pravo da odu iz Bosne i Hercegovine. Neka svako živi onako kako hoće. Samo da rata ne bude!
    rat_sarajevo- 58343 - 25.12.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratni zločini


    Koliko je bilo počinjenih zločina nad Srbima u kojima su okrivljivani Srbi a njihovi izvršioci su bili muslimani?

    Mnogi Srbi su bili lažno okrivljeni da bi se nakon toga iživljavali nad njima. Takvih slučajeva smo se nagledali na početka rata, vodajući vezane Srbe po ulicama Sarajeva uz prisustvo TV kamera i okrivljujući ih da su tobože snajperisiti!

    Vjerovatno prava istina nikada neće izaći na vidjelo jer u Federaciji još uvjek vladaju oni koji su naređivali i činili te zločine!

    BOŠNJAČKI SPECIJALAC: SILOVALI SMO DEVOJČICE PA OKRIVLJIVALI SRBE

    SARAJEVO - Nekadašnji zamenik komandanta specijalne jedinice MUP-a Republike BiH Zoran Čegar rekao je da su zločinci u Sarajevu za vreme rata silovali devojčice i iživljavali se nad njima, pa su ih bacali na ulicu i govorili da ih je ubio srpski snajperista.

    "Imamo mi naše ratne zločince. Po gradu su ubijali ljude, bez obzira na nacionalnost.. . Ubijali su po stanovima one koji nisu bili podobni. Uđe u stan i pobije mu celu porodicu da mu uzme stan", rekao je Čegar, dodajući da je to veći zločini od onog u Dobrovoljačkoj ulici.


    Čegar je ponovio da se u Dobrovoljačkoj stvarno desio zločin, i da je to rekao organima koji se bave istragom - i stranim i domaćim.

    "Sad može pričati šta god ko hoće, ali ja sam prvi očevidac koji je došao tu. Ubiti čoveka iz neposredne blizini, prosuti mu mozak po džipu, to je meni nepojmljivo.. . To što sam ja vidio bio je ratni zločin i rekao sam organima koji se bave istragom, i stranim i domaćim, da je bio ratni zločin", rekao je Čegar za bosanske medije.


    On je rekao da su za ovaj zločin odgovorni oni koji su držali te horde i koji su ih naoružali, a nisu mogli da ih drže pod kontrolom.

    "Prvi su zapucali ti koji su bili naoružani. Da li su to 'zelene beretke' ili 'patriotska liga, ' ili kako su se već oni zvali, ne znam, ali znam da nisu bili pripadnici MUP-a, kao jedine regularne vojno-policijske formacije", rekao je Čegar.


    On je naglasio da onaj ko treba da zna jako dobro zna ko je počinio taj zločin, i izrazio uverenje da istraga o Dobrovoljačkoj nikada neće biti pokrenuta zato što nekome nije stalo da se to reši.

    "Da je stalo, to bi se već davno rešilo", dodao je on.


    Čegar tvrdi da je u Dobrovoljačkoj ubijeno šest ljudi i da bi pokolj bio stravičan i bilo bi mnogo više mrtvih da nije bilo njega.
    rat_sarajevo- 55963 - 13.12.2011 : Crni Orao Ilijać - best (0)

    Tunel ispod Aerodroma


    Sa ovo par riječi želim da pitam sve naše borce i one druge koji znaju više o ovom tunelu, da kažu pravu istinu. Ko su o gdje su ti "hrabri" momci koji su kopali tunel ispod aerodruma "Butmir"?

    Oni ne prikazaše ni jednog od tih momaka.

    Zašto mi ćutimo, dok nam druga strana tako jednostavno podmeće da se spotičemo?

    Ima li neko, koje je više upoznat o ovom tunelu? Npr. gospodin "Fripe" može da kaže nešto?
    Ukucajte na Google: "Tunel, tajna opsade Sarajeva" pa ćete vidjeti njihovu priču.
    rat_sarajevo- 48822 - 05.11.2011 : Ravničar Novi Sad - best (0)

    Samo napred!


    Na Vaš sajt sam sasvim slučajno "naleteo" tražeći izvore o ratu u Bosni. Ovde sam pročitao mnoge intersentne stvari viđene očima stvarnih učesnika, iz prve ruke. Smatram upravo to najvećom vrednošću ove stranice jer joj ta svedočenja iz "prvog lica" daju veliku faktografsku vrednost.

    Čitajući ove stranice mnogo toga sam saznao zbog čega sam u značajnoj meri i promenio svoje mišljenje o ratu u Bosni i aktuelnom vremenu na našim prostorima. Iako smo isti narod mi sa različitih strana Drine, Dunava i Save smo frapantno razjedinjeni, nesolidarni a sve zbog toga što, zapravo, malo znamo jedni o drugima.

    Moram priznati da sam od "građansko-liberalnog" (pomalo seratorskog) stava evaluirao u pomalo nacionalistički. Ovo se samo učvrstilo mojim skorašnjim boravkom u Banjaluci (prvi put od rata) gde sam doživeo da dvoje muslimanskih intelektualaca pored mene živa , pričajući o Mevlidu Jašareviću, ustvrde kako smo im mi Srbi, eto, podmetnuli vehabijskog teroristu. E pa ako tako njihovi intelektualci misle šta li je sa plebsom?

    Ja tek sad shvatam, uprkos nametanju gubitništva, da ste Vi u RS dobili rat i dobili svoje parče zemlje, ma kakva god i kolika bila, i čuvajte je. Mi vam odavde, na žalost, uopšte ne pomažemo u tome.
    rat_sarajevo- 48628 - 04.11.2011 : Nedeljko Žugić - best (0)

    Francuski piloti


    Kada je Petar Ćosović uhvatio francuske pilote došlo je do elike trgovine sa njima

    Kada su pripadnici Vojske RS-a oborile dva francuska aviona "Miraž 2000" dana 31. avgusta 1995. godine u Bosni, tadašnji francuski ministar odbrane i ministar unutrašnjih poslova francusku javnost su obavijestili da su nekontrolisane srpske bande otele pilote i da su ih likvidirali.

    U to vrijeme pilote su čuvali ljudi iz 10. diverzantskog odreda.

    Jugoslav Petrušić - Dominik, francuski obavještajac, kaže da je tadašnji francuski predsjednik Žak Širak sve vrijeme krio činjenicu od roditelja pilota, ali i od javnosti, da bi na njihovom oslobađanju profitirao.

    "Za to vrijeme, navodno, Ratko Mladić u zamjenu za pilote traži je oružje "sustave S-300". Rusi šalju te sustave Francuzima i oni kreću prema Srbiji. Oružje je stiglo do Mađarske, a potom je preusmjereno prema Angoli, da bi na kraju završilo u Iranu. Ti sustavi su prodati za 600 milijuna dolara ", rekao je Petrušić.

    On je posvjedočio da je zbog te afere i krađe 600 milijona dolara suđeno Širaku, tadašnjim francuskim ministrima obrane i unutarnjih poslova i još 50 osoba iz Francuske obavještajne službe.

    U slučaju likvidacije pilota bila je predviđena "Oluja 2" u kojoj bi Srbi bili protjerani iz BiH u što većem broju.

    Na svu sreću, pa domaćin Petar Ćosović iz Sjetine, kod Podgraba, opština Pale, kada ih je uhvatio nije ih likvidirao, nego ih je predao vojsci Republike Srpske.

    Nedeljko Žugić

    rat_sarajevo- 37342 - 13.08.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)


    Zašto Srbi nisu uzeli Sarajevo - 2. dio

    Nakon svih kršenja dogovora što su muslimanski političari potpisali za postizanje mira u BiH, srpski lideri su odlučili da krenu u odlučniju borbu za odranu srpske teritorije. Planiralo se popravljanje borbenih položaja oko Sarajeva, kako bi se smanjilo brojno stanje vojnika za popunjavanje predugačke linije odbrane. U jednom od planova za zaustavljanje rata u Bosni, srpska strana je razmatrala plan kako može da se ovlada cijelim Sarajevom. Pošto je u to vrijeme muslimanska odbrana grad postala čvrsta, Generalštab VRS je imao jedino rješenje za osvajanje Sarajeva a to je bilo po principu Vukovara, što su srpski političari odbili a Biljana Plavšić je rekla: "Gospodine generale takvo Sarajevo nam ne treba".

    Nakon operacije "Prsten", krenulo se sa planiranjem nove vojne akcije koja će prisiliti muslimanske političare da prihvate realnost i potpišu sporazum koji svim narodima donijeti konačan mir u BiH. U januaru '94 je izvedena jedna od loše planiranih operacija kojom je komandovao pukovnik Stupar. Nakon te operacije koja je donijela gubitke srpskoj strani kako u ljudstvu i tehnici, tako i na političkom planu, nakon čega se napravio dogovor sa muslimanskom stranom o zabrani upotrebe artiljerije ali taj dogovor je važio isključivo prema muslimanskom Sarajevu, jer su muslimani mogli da koriste svoju tehniku prema Srbima a da za to ne budu okrivljeni od strane NATO i UNPROFOR-a. Takav dogovor je još više ugrozio srpske pozicije, jer su muslimani veliki broj svojih snaga počeli prebacivati na Vanjski prsten, znajući da srpska strana neće napadati muslimansko Sarajevo. Tunel koji su iskopali Srbi što su ostali u muskimanskom Sarajevu, bili su prisiljavani da kopaju kao "radna obaveza". Tim tunelom, ispod aerodroma, koji je do tada služio za dotok robe za šverc muslimanskim moćnicima, bio je neprekidno korišten za prabacivanje ljudstva na Vanjski prsten. Pošto je "UNPROFOR" otvoreno stajao na strani muslimanskih političara, pomagajući im na sve moguče načine. Njihova pomoć je bila velika, počev od kompjuterske tehnike, naoružanja i municije, pa do vojnih intervencija. Cijelo vrijeme rata, srpske snage su na graničnim punktovima, u UNPROFOR vozilima, pronalazile materijalno-tehnička srestva a koja su bila sakrivena u posebno napravljenim skloništima na njihovim vozilima. Zbog takvog odnosa UN-a i UNPROFOR vojnika, srpska strana je imala veliko nepovjerenje prema UN, zbog čega smo se prema njima stalno odnosili neprijateljski. Zbog takvog stanja na terenu došlo se do zaključka da je jedini način da se muslimanski lideri prisile za prestanak ratnih dejstava, da ih Srbi vojno pobjede i tako prisile da sjednu i dogovore o novom društveno uređenji BiH.

    Srpska strana je nakon postavljanja linije odbrane na Vanjskom prstenu u proljeće '94, došla na ideju da se pripremi nova ofanziva iz pravca Vanjskog prstena, prema Olovu. Plan je bio razbijanje cjelovite teritorije Tuzle i Zenice, da ih dovedu u okruženje, slično kao što je urađeno na Sarajevu, Goraždu, Bihaću i Srebrenici i na taj način razbiju snagu muslimanske vojske a muslimanske političare prisile da se konačno dogovore i potpišu željno čekani mir za narod u BiH.

    Nakon velikih uspjeha Ilijaške brigade pod Vrbasovom komandom, na deblokadi puta Semizovac - Srednje, Vrbas preuzima Vogošćansku Taktičku Grupu i krajem '93 započinje borbena dejstva kako bi utvrdio i postavio liniju odbrane na Vanjskom prstenu. Pod Vrbasovom komandom linije odbrane su se drastično promjenile i dionica puta Semizovac-Srednje je bila duboko iza naših linija i nije se mogla ugroziti sa muslimanske strane. Nаkon tih uspjeha, komanda Sarajevsko-romanijskog korpusa se priključuje u ofanzivi u namjeri da se presjeku muslimanske komunikacije a srpske snage, spoje preko Olova sa Vozućom. Naše snage su iz pravca Vozuće takođe paralelno izvodili ofanzivu i imali velike uspjehe u pomjeranju linija. Ostalo je samo nekoliko kilometara do konačnog uspjeha u spajanju naših snaga i razbijanju Zeničkog i Tuzlanskog korpusa ali se iz meni nepoznatih razloga ofanziva zaustavila na dostignutim pozicijama, koje su zbog velikog broja ljudstva za pokrivanje linije te pozicije morale da se napuste. Tako je jedno od idejnih rješenja prisiljavanje muslimanske strane da potiše mir, propalo. To su iskoristili muslimanski lideri i uz pomoć NATO-a, neuspješno pokušavali da ovladaju Nišićkom visoravni i srpskim Sarajevom.

    Nakon završenog rata, muslimani idalje veličaju največeg gubitnika iz tog vremena, njihovog lidera Aliju Izedbegovića koji ih je uveo u nepotreban rat, protiv Srba i podjele BiH. Rat se završio tako što su Srbi puno više dobili nakon rata nego što su tražili prije izbijanja sukoba. Smatram da je rat moga da se izbjegne i da svako ostane na svome ognjštu ali Alija koji je želio da stvori muslimansku BiH najveći je krivac za izbijanje rata i današnje stanje na proistorima BiH. Iako su Srbi izašli iz rata sa Republikom Srpskom, oni smatraju da su izgubili rat a muslimani koji su moralno i teritorialno poraženi i dalje podržavaju one koji su ih doveli do poraza.

    Kada se danas sagledaju sve činjenice, mislim da su Srbi kojim slučajem odlučili da osvoje Sarajevo, "svijet" a posebno "NATO" to sigurno ne bi dozvolio. Za takav pokušaj, Srbi bili još gore proganjani kažnjeni a Republika Srpska danas vjerovatno ne bi postojala, jer bi je "NATO" snage vojno napale kao što su napali Srbiju i druge zemlje u svijetu koje ne rade po njihovom naređenju.

    Bilo i ne ponovilo se!
    rat_sarajevo- 37242 - 10.08.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Zašto Srbi nisu uzeli Sarajevo - 1. dio


    U jednom od tekstova sam pročitao da se postavlja pitanje "Zašto Srbi nisu uzeli Sarajevo"!!!

    Srbi nikada nisu planirali da uzmu kompletno Sarajevo. Sve naše akcije koje su izvođene oko muslimanskog dijela Sarajeva bile su isključivo radi popravljanja borbenih položaja.

    Moje mišljenje je da Srbi nisu uzeli kompletno Sarajevo pod svoju kontrolu jer su se nadali da će se naći neko rješenje za dogovor sa muslimanskim liderima oko novog uređenja Bosne i Hercegovine. Onog momenta kada su Srbi svatili da ih muslimanski lideri samo zamajavaju da bi dobili na vremenu koje im je bilo potrebno da se pripreme za dugotrajan rat sa Srbima, od tog momenta, počelo se ozbiljnije razmišljati o vojnoj pobjedi nad muslimanima, ali bilo je kasno da se krene u osvajanje Sarajeva jer bi to donijelo neprocjnjivo velike gubitke za obje zaraćene strane a posebno za muslimansko stanovništvo.

    Srbi su u prvih godinu dana rata mogli da osvoje Sarajevo a evo nekih razloga zbog kojih tako mislim a kojih se ja sjećam iz tog vremena:

    U prvih šest mjeseci rata, srpska vojska je mogla da uđe i osvoji Sarajevo i to sa lakoćom, jer muslimanske snage u to vrijeme nisu imali adekvatnu odbranu grada i nakon svakog jačeg artiljerijskog napada srpskih snaga, muslimanske grupe boraca koje su branile grad bježale su sa linije odbrane, sklanjajući se u dubinu grada i na taj način otvarali velike prolaze za ulazak u njihovu teritoriju. Njihova odbrana je bila samo na naseljenim djelovima, dok su međuprostori bili nebranjeni. Kroz takvu odbranu je moglo da se uđe u grad i osvoji kada god se željelo. Međutim, srpske snage su svoje napade uglavno zasnivali na artiljerijskim napadima u cilju zastrašivanja neprijatelja, kako bi ih prisilili da se dogovore za novo društveno uređenje BiH, po volji svih njenih građana. Dio Sarajeva koji je bio pod srpskom kontrolom, bio je naseljen pretežno srpskim življem a dijelovi koji su bili naseljeni pretežno muslimanskim življem nisu bili planirani za osvajanje, tako da se pješadijski napadi na te teritorije nisu ni planirali. Sve vojne akcije oko i u Sarajevu su vođene u cilju popravljanja vojnih pozicija, za siguniju odbranu srpskog naroda. Sva brda oko Sarajeva koja su Srbi branili, bila su etnički čista sa srpskim stanovništvom, još od prije izbijanja rata, što takođe ukazuje da Srbi nisu željeli da stavljaju muslimnske teritorije pod svoju kontrolu. Primjera radi, sva sela na brdu Žuč oduvjek su bilo naseljena 100% srpskim stanovništvom. Jedan događaj koja dokazuje da Srbi nisu željeli da osvajaju muslimansku teritoriju a lično sam prisustvovao, desio se kada su muslimani protjerali srpsko stanovništvi iz Pofalića, paleći njihove kuće i ubijajući ih svirepo sa leđa dok su se oni pokušavali izvući do sigurne teritorije. Nakon tog muslimanskog napada, naše snage su krenule u kontra ofanzivu u pravcu Kobilje Glave, koja je bila naseljena pretežno muslimanskim stanovništvom. Stanovništvo je počelo da bježi iz svojih kuća u pravcu repetitora na brdo Hum, gdje su živili stanovnici srpske populicije. Sa Žući smo posmatrali kako po Humu pale srpske kuće dok bježe iz svojih kuća sa Kobilje Glave. Našu vojsku je tada predvodio zastavnik Torbica, koji je insistirao i natjerao nas da se povučemo iz Kobilje Glave jer tamo nismo bili da osvajamo tuđe nego da branimo srpsko. Dok su muslimani sa velikom mržnjom prema Srbima palili i uništavali sve što je srpsko mi smo se povlačili sa osvojenih teritorija koje su bile po katastarskim knjigama, muslimansko vlasništvo.

    Prva srpska ozbiljnija ofanziva na Sarajevo počela je u julu 1993. godine pod nazivom "PRSTEN", što se po samom nazivu može zaključiti da konačan cilj te ofanzive nije bio da se osvoji Sarajevo. Kada su srpske snage napravile velike pomake oko muslimanskog dijela Sarajeva, tada su reagovale "velike sile" i zaustavile daljnje napredovanje srpske vojske, vrativši ih na početne pozicije. U toku rata "velike sile" su zaustavljale svaki uspjeh srpske vojske, dok su muslimanske ofanzive uvjek bile podržavane moralno i materijalno, zbog čega su nastali veliki problemi i nesuglasice u vojnom i civilnom vrhu Republike Srpske, koje su ostale do kraja rata.

    U toku 1993. godine, bila je veoma zanimljiva situacija na prostorima razgraničenja između srpske i muslimanske strane, sa one strane Sarajeva, u pravcu Olova. Do kraja 1993. godine srpska strana nije formirala borbenu liniju iako je muslimanska strana često izvodila manje borbene akcije po tim prostorima i upadala u srpska sela nanoseći im ljudske i materijalne gubitke.

    Kada je srpska strana konačno počela da formira liniju odbrane Vanjskog prstena srpskog Sarajeva, muslimanski mediji su to prestavljali kao nastavak srpske agresije na BiH.

    Nakon potpisanog dogovora da se prestaje sa borbenim dejstvima oko muslimanskog djela Sarajeva, muslimani su prebacivali svoje snage na Vanjski prsten odakle su neprekidno napadali Srpsko Sarajevo a da Svijet na to nikada nije reagovao. To je bio jedan od glavnih razloga zbog čega je krajem 1993. godine srpska strana počela da fomira liniju na vanjskom prstenu. Nakon više od godinu ipo dana rata u BiH, Srbi su konačno svatili da se dogovor sa muslimanskim liderima neće napraviti, bez velikog krvoprolića ili kapitulacije muslimanske vojske.

    Počeci formiranja linje na vanjskom prstenu su bili krajem '93 a konačno uvezivanje linije je završeno u proljeće '94. Evo jedan primjer kako je izgledala naša odbrana na vanjskom prstenu Srpskog Sarajeva: Lazo je kao operativac iz komande brigade u jesen '93 postavljen za komandira grupe od 16 ljudi i jednom "pragom" dobio zadatak da brani brdo Stomorine a da oko njih u tom trenutku po nekoliko kilometara nije bilo nikog od naše vojske. Do tog momenta srpka strana je vodila isklučivo odbranbeni rat, braneći srpski narod i srpsku zemlju. Da su Srbi isključivo branili svoje porodice i zemlju dokazuje i činjenica da se linija odbrane na vanjskom prstenu oko Sarajeva konačno formirala tek početkom '94. Tek kada su srpski lideri shvatili da muslimani neće prihvatiti podjelu BiH i da se muslimanske snage pripremaju da izvedu napad na Srpsko Sarajevo iz pravca Tuzle i Zenice. Sa te strane muslimanska teritorija je bila povezana i dotok oružja i municije je neprekidno stizao za planirani napad na Srpsko Sarajevo. Iako je muslimanska strana na tim prostorima pravila diverzantske akcije po srpskim selima, u to vrijeme su se držale samo seoske straže i to uglavnom noću, dok su se danju odvijali redovni poljoprivredni radovi. U ta vremena na području Krivajevića se moglo vidjeti da sa one strane puta koja se smatrala muslimanskom teritorijom, pase stoka koju su izvodili na ispašu muslimanski seljaci a sa srpske strane puta na ispaši je bila stoka od srpskih seljaka. Ljudi koji su čuvali goveda su se neprekidno družili i razgovarali dok čuvaju stoku. U to vrijeme ta teritorija je izgledala kao da se radi o nekoj drugoj državi a ne o BiH. Kada bi na tom terenu cestom naišlo neko vozilo, oni bi se razmicali dok vozilo ne prođe, glumeći da nisu međusobno razgovarali.
    rat_sarajevo- 33782 - 25.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pucao po Sarajevu zbog djece


    Nakon potpisanog sporazuma da Sarajevo bude zaštićena zona, srpska strana se strogo pridržavala tog sporazuma i nije otvarala vatru iako su muslimanske snage često provocirale otvarajući vatru po srpskim položajima.

    Sjećam se jednog slučaja kršenja sporazuma iz tog vremena. Komandant Koševskog bataljona je otvarao vatru na Sarajevo. Zbog tog incidenta presednik Republike Srpske Radovoan Karadžić je naredio da se taj slučaj ispita. Naš komandant brigade puk. Josipović je dao zadatak bezbednjaku Maji da ispita zašto se pucalo po gradu i obavi informativni razgovor sa komandantom Koševskog bataljona. Na zadatak smo pošli bezbjednjak Majo, referent za bezbjednost pokojni Dragan Hinić i ja kao komandir ČVP 3. sarajevske brigade.

    U istrazi smo saznali šta se zapravo desilo:

    Koandant Bataljona je redovno gledao televizijski dnevnik. Te noći je na dnevniku je prikazano kako je na Grbavici troje srpske djece poginuli od muslimanskih snajperskih hitaca. Kada je komandant vidio taj smimak, izletio napolje iz komande. Niko od prisutnih u komandi nije znao šta se dešava. Komandant je otišao do bataljonske artiljerije i naredio pa se ispale projektili na grad.

    Kada se vratio rekao je prisutnima u Komandi da je naredio artiljerijsku paljbu jer je prepoznao kćerku svoje rođene sestre među ubijenom djecom.

    Svjestan da svjetski moćnici neće prikazati tu vijest za svjetsku javnost, samoinicijativno je pucao po gradu.

    U razgovoru sa komandantom bataljona, neprekidno je ponavljao "Ubiću kauboja, ubiću kauboja, ubiću kauboja"... Obrati nam se sa ovim rije čima: "Ja sam komandant i imam pravo na odlučivanje, što sam u ovom slučaju iskoristio a komanda može da me kazni i smijeni ako to želi". To je bilo sve što smo saznali u razgovoru sa komandantom Koševskog bataljona.

    Nismo uspjeli saznati od njega šta mu znači "ubiću kauboja" ali smo to saznali od njegovih saradnika. Za njega je kauboj bio američki ambasador u Sarajevu, koji se šepurio po gradu, sa šeširom na glavi. Komandant bataljona je znao da je Amerika ta koja pomaže muslimane, prikriva srpske žrtve i zločine nad Srbima, zbog čega je otvorio vatru upravo na Američku ambasadu u Sarajevu.
    Svjetska javnost, nikada nije saznala za pogibiju te djece kao i za druge žrtve djece srpske nacionalnosti.

    Zbog toga komandant bataljona, koji je do tada pokazao veliku hrabrost i sposobnost da komanduje bataljonom, nije bio smjenjen.

    Izvještaj o ovom slučaju, komandant Brigade je poslao u glavni štab i presedniku RS, Radovanu Karadžiću.

    Muslimanski lideri su uvidjeli da srpska strana nasjeda na provokacije i njihove provokacije su intezivirali na svim mogućim rubnim dijelovima grada.

    Ofanziva na Srpsko Sarajevo je bila dugo planirana, sa svjetskim moćnicima, koji su im davali stručne savjete, kako da pridobiju svjetsku javnost, da izvrše etničko čišćenje i genocid nad Srbima u BiH, a da pri tom za to ne snose odgovornost.

    Zamalo da im uspije ali se pred njima isprečio srpski inat, koji je čvrsto odlučio da odbrani svoja vjekovna ognjišta.

    Muslimani su krenuli u odlučujuću ofanzivu, kršeći sve potpisane dogovore i rezolucije UN. Nakon mjesec i po dana agresije na Srpsko Sarajevo, muslimanski napadi su slomljeni. Srpska strana koja je nadljudksim naporima uspjela da odbije sve napade i tako spasi svoju nejač, okrivljena je za kršenje UN rezolucija i bjesomučno bombardovana od Amerike i njih saveznika.

    Žalosno, ali istinito!!!
    rat_sarajevo- 27375 - 27.03.2011 : Razvigor - best (1)

    O municiji


    Може и до лета, све праве информације су добродошле. Али ми реци бар отприлике оно што знаш колика је била потреба СРК-а замуницијом у то време и колико од тога је набављено. Колико хиљада гранта и милиона метака? Ипак је та муниција одлучила исход офанзиве, па су ми било какве информације неопходне.
    rat_sarajevo- 27365 - 25.03.2011 : Razvigor - best (0)

    Nedostatak municije 1995. godine


    Pošto sam dobio dosta novih materijala sa muslimanske strane koji govore o njihovoj ofanzivi na Srpsko Sarajevo u junu 1995. uradiću malo opširniji prikaz svega toga od onog prošlog.

    Zamolio bih Željka pošto je on već nešto o tome pisao, da napiše šta zna o nedostatku mucije u SRK-u pred samu ofanzivu i kako je rešeno pitanje popune municije.

    Inače, unapred da kažem da su Lipu zauzeli 'Crni labudovi', a glavni pravac napada u ofanzivi je imao 7. korpus i njegova elitna 17. krajiška brigada.
    rat_sarajevo- 27162 - 07.03.2011 : Crni Vujic Melbourne - best (0)

    Pozdrav


    Rođen sam u Sarajevu, a za vrijeme rata sam bio u muslimanskom djelu grada. Htio bih samo da kažem, i to bez uvrede za bilo koga, da kako vrijeme prolazi sve više laži od strane propagandne mašinerije Armije BiH izlazi na vidjelo. Mislili su dobiti državu sa lažima, ali u tome nisu uspjeli.

    Htio bih pozdraviti sve borce VRS sa Žuči, najgoreg ratišta u BiH za hrabru borbu protiv brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja, kome je bilo u vitalnom interesu da napravi deblokadu grada baš u tom pravcu. U gradu se pričalo da je bilo nemoguće proći na bilo kojem drugom mjestu.

    Pozdrav i za sve ostalo nemuslimansko stanovništvo koje su u ratu zadesilo u muslimanskom djelu. Mogu reći da smo svi imali sreće što smo preživjeli, da nije bilo unprofora ko zna šta bi bilo sa nama. Pozdrav uredniku i nadam se da će objaviti ovu moju poruku.
    rat_sarajevo- 26419 - 09.02.2011 : Ujke Beograd - best (0)

    Dopuna Biljaninoj biografiji


    Pred rat 1992 godine, kao pripadnik MUP-a Novo Sarajevo, obezbeđivao sam gospođu Plavšić, tada srpskog član Presedništva BiH.

    Bio je januar, sjedio sam na stolici na rasklapanje ispred njenog stana i zbog prehlade kašljao. Negde oko 23:00, čuvši moje kašljanje gospođa Biljana otvara vrata svoga stana i mudro konstatova "Pa Vi ste prehladjeni! " a zatim još mudrije posavjetova: "Kada dođete kući, utoplite se dobro i popijte čaj". Nakon toga je zatvorila vrata, a ja ostao da se do zore smrzavam ispred njenog stana.

    Nešto kasnije sam, kao pripadnik Specijalne policije teško ranjen na sarajevskom aerodrumu boreći se za Republiku Srpsku. I gle ironije, ona ista Biljana pred čijim sam vratima sedio postade predsednik one iste Republike Srpske za koju sam ja prolivao svoju krv. Mene predložiše za Orden za hrabrost "Miloš Obilić" ali je predlog zauvek ostao zatrpan u nekoj od njenih fijoka.

    Sad živim u Beogradu. I gle ironije - Biljana mi komšinica!!!

    P. S. Pozdrav za sve bivse pripadnike Specijalne policije Republike Srpske!
    rat_sarajevo- 25106 - 29.09.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Srbijanci iz Raške


    Dobro je poznato da su Srbijanci islamske vjeroispovjesti iz Raške oblasti naseljavali prostor, ne samo Sokolović kolonije, nego sih ostalih prostora u okolini Sarajeva: Sokolje, Kobilja Glava i još monogo drugih prigradskih sela u kojima se moglo kupiti parcelu zemlje a onda su počeli bespravnu gradnju kuća.

    U komunističkoj Jugoslaviji, opštinske vlasti su im dale rješenja u kojim je bio određen datum za rušenje tih kuća a Alija Izedbegović im je obećao da će, ako glasaju za SDA, im on lično dodjeliti dozvolu za gradnju i povući rješenje o rušenju, što se i obistinilo nakon njegove pobjede na izborima.

    U ta predratna vremena ako si trebao da nešto završiš u opštini, morao si da imas Srbijanca islamske vjeroispovjesti za prijatelja i on bi ti završio sve što ti nisi mogao u svom rodnom gradu.
    rat_sarajevo- 25100 - 29.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Srbijanska agresija na Bosnu


    U toku rata, najčešće izgovorena fraza na muslimanskoj televiziji je svakako bila "agresija srbijanskih četnika na Bosnu i Hercegovinu". I nije mogla da prođe ni jedna udarna vijest a da u njoj ne čuješ i ove riječi, mudro utkane u istinite vijesti i informacije.

    Ova prozirna muslimanska propaganda, koja se pokazala jako efikasna za ispiranje mozga širokih narodnih masa, za mene je predstavljala neki vid zabave jer sam ubijao vrijeme tako što sam stavljao recke za svaku pomenutu frazu na bosanskim medijima: "srbijanska agresija", "srbo-četnička agresija", "agresija srbijanskih četnika", "agresija vikend četnika" i čudio se kako tako naivna politika ima prolaz kod ljudskog stada.

    U ta sumorna ratna vremena sam mislio da "srbijanske agresije" nije bilo. Međutim, danas sa punom odgovornošću tvrdim da je ona doista postojala i da je još uvijek aktuelna!

    Međutim, prije nego što se osvrnem na ovu temu, ispričaću vam ratnu anegdotu mog dragog prijatelja –oleta, vozača 27. pozadinske baze sa Pala.

    Izvinjavam se što ne mogu da se sjetim –oletovog prezimena pa molim Paljane da me dopune: oženjen je od –ukića. Otac mu je radio u "Elektrodistribuciji" Pale a poginuo je na banderi negdje oko 1987. godine.


    Jednom prilikom dovede –ole nekog UNPROFOR-ca u njegovu kuću na Palama, pa mu onako u priči pomenu da je kuću u dvorištu sagradi njegov djed prije punih 60 godina. Na to se UNPROFORAC malo začudi pa reče:

    - "A ja mislio da su svi Srbi došli iz Srbije na početku ovoga rata, kada je i započela agresija na Bosnu i Hercegovinu! "

    Napomena: na ovom sajtu je zabranjena upotreba riječi "Sandžak" i umjesto nje upotrebljavajte termin "Raška oblast". Sandžak je turska riječ koju su Osmanlije koristile da označe područje na kome je nastala najstarija balkanska država Starih Slovena, a koja je u istoriji poznata pod nazivom "Ras" a područje na kojem je ona postojala naziva se "Raška" ili "Raška oblast".


    Kao što rekoh, srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu je doista postojala. Njene početke treba tražiti u godinama uoči pobjede nacionalnih partija u Bosni i Hercegovini. Naime, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka Alija Izetbegović i njegovi istomišljenici (koji su u to vrijeme bili na visokim funkcijama našeg socijalističkog sistema) su iskoristili svoje položaje da na područje Sokolović Kolonije nasele oko 3000 Sandžaklija, sve u cilju promjene nacionalne strukture u opštini Ilidža gdje su Srbi oduvjek predstavljali većinsko stanovništvo.

    Napomena: ovo je poslednji put da je na ovom sajtu upotrebljen termin "Sandžaklija". Molim vas da od sada upotrebljavate termin "Srbijanac islamske vjeroispovjesti". Takođe je zabranjeno da stanovnike Raške oblasti nazivate "Bošnjaci", jer oni nemaju nikakve veze sa Bosnom. Pored toga, oni ne govore nikakav "bosanski jezik" jer je njihov jezik srpski - štokavski dijalekt, ekavsko narečje.


    U toku prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini na hiljade Srbijanaca islamske vjeroispovjesti je dovedeno u Bosnu i Hercegovinu, gdje su ih (odmah po izlasku iz autobusa) čekale lične karte izdate na ime preminulih Bošnjaka ali sa njihovim slikama. Na taj način im je SDA omogućio da glasaju, što je stavilo neoprostivu mrlju na prve višestranačke izbore, koji su trebali da budu korak ka demokratiji a ne početak prljavih igara i stvaranje nepremostivog razdora između jednog te istog naroda podjeljenog religijom!

    Međutim, ova podmukla islamska politika nije mogla da prođe neprimjećeno u širokim narodnim masama, a posebno u srpskoj populaciji, pa su Srbi više iz revolta nego nacionalne svijesti izašli na izbore i u ogromnom procentu (više od 95%) dali svoj glas za SDS, jedinu srpsku stranku tog vremena s obzirom da je ekscentrični Vuk Drašković pozvao Srbe Bosne i Hercegovine da bojkotuju izbore...

    U vezi gore pomenutih događaja, Radovan Karadžić je u mom ličnom prisustvu na dan objavljivanja rezultata prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini rekao da je SDA mnogo više uradila u vezi nacionalnog buđenja Srba u Bosni i Hercegovini nego kompletna srpska politika i svi srpski političari zajedno. Pri tome je mislio na gore navedene događaje, jer je strah od islamizacije Bosne i Hercegovine intuitivno ujedinio Srbe i okrenuo ih prema jedinoj političkoj stranci toga vremena koja je bila svjesna naše nesvjesti.

    Agresija Srbijanaca muslimanske vjeroispovjesti se nastavila i u toku rata. Oni su bili na svim ključnim političkim, vojnim, ali i vjerskim položajima. Pored toga, bili su i najžešći borci Armije BiH, a mogu se "pohvaliti" da su učinili i najviše zločina nad srpskim civilnim stanovništvom, koje je ostalo u Sarajevu jer je vjerovalo u nekakvo nepostojeće "bratstvo i jedinstvo". Njihov ekstremizam je dao veliki doprinos razbuktavanju rata u Bosni!

    Nakon rata, struktura Sarajeva, kao i svih drugih gradova koji su ostali pod muslimanskom kontrolom, se drastično je promjenila. Uz mudru politiku muslimanskih vlasti, koje su se potrudile da cijene nekretnina ostanu niske, Srbijanaci islamske vjeroispovjesti su od Srba otkupili imovinu veoma često i za 30% predratne vrijednosti iste. Primjera radi, cijena stanova u Vogošći se za svih ovih 15 godina kretala oko 300 maraka po metru kvadratnom, što je iznosi manje od 150 evra!!! Stvar se nije promjenila ni dan-danas jer su cijene u Vogošći još uvijek oko 450 maraka tj. 237 evra po metru kvadratnom. Uprkos tome, Srbi su prodavali stanove u Vogošći i kupovali stanove na Sokocu - po pet puta većoj cijeni. Oni malo pametniji su odlazili u Beograd i za istu cijenu dobijali mnogo bolje stanove!

    Možda nije na odmet da pomenem i to da ona "prava sarajevska raja" nije bila u stanju da kupi te iste stanove čak ni po bagatelnim cijenama. Oni su u ratu opljačkani a da toga još ni dan-danas nisu svjesni! Njihova životna ušteđevina je završila u dubokim džepovima porodice Izetbegović i generala koji su držali Igman. Naime, sarajevska raja je svoje devize iz slamarice protjerali kroz guzicu jer su bili prinuđeni da plaćaju, po basnoslovno visokim cijenama, hranu koja je prolazila kroz tunel koji je Bakir prokopao ispod Aerodroma. Po istim cijenama je prodavan i dio hrane koju je preko srpske teritorije u Sarajevo dopremao UNPROFOR. Ipak, najgore su prišli pušači: za tri šteke cigara popušenih u toku rata nakon Dejtona su mogli dobiti kvadratni metar stana u Vogošći!

    Danas Sarajevo izgleda dosta sumorno! U Bosni su na vlasti Srbijanci, koji su u Raškoj prodali njive, a zatim došli u Sarajevo da kupe luksuzne srpske stanove i poslovne prostore. Danas bosanski vladari imaju srbijansko državljanstvo! Ono što nisu dograbili oni, pod svojim prljavim šapama drže muslimanski Hercegovci. Ipak, posebnu draž Sarajevu daju Srebreničani za koje mi jedna muslimanka reče: "Što ih ne pobiste sve da nam ne smrde po tramvajima! "...

    Sem srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu, postoji i ona druga, još interesantnija. Naime, radi se o mudžahedinima koji su tamo došli sa namjerom da pomognu Aliji Izetbegoviću da stvori još jednu islamsku državu, ovaj put na račun srpskog naroda.

    Senad Pecanin, "I Osama bin Laden ima bosanski pasos, " Dani (Sarajevo), 24 September 1999. 9. Erich Follath and GŁnther Latsch, "Der Prinz und die...
    ...
    Over the past decade of conflict in the Balkans, the United States has repeatedly backed radical extremists in southeastern Europe whose activities and ideals have little in common with those of the West. This pattern of cooperating with dubious individuals and shadowy groups to achieve short-term U. S. policy goals of questionable logic, merit, or morality has been in evidence since the Bosnian conflict of the early 1990s through to the more recent Kosovo and Macedonian conflicts. The 11 September 2001 attacks on New York's World Trade Center and the Pentagon in Washington, D. C. , however, should now force us to reexamine U. S. policy in the Balkans, for two reasons. First, important elements of Osama bin Laden's organization, al Qaeda, as well as other Islamic extremist organizations have been operating in the region for the better part of a decade. ...


    Na internetu postoji niz izvora koji kritikuju balkansku politiku Bijele Kuće. Među njima je i "Washington Post", koji kaže da američki zvaničnici prave veliku grešku podržavajući radikalni islam na Balkanu, navodno u cilju ostvarivanja kratkoročnih ciljeva o čijoj koristi bi se još moglo i diskutovati. Isti izvor navodi da je takva politika vođena u sukobu u BiH, ali i u sukobima na Kosovu i u Makedoniji. Oni dalje tvrde da je 2001. godina pokazala da se takva politika mora preispitati i korigovati jer je dokazano da su "Osama Miladin" i njegova Alkaida više od 13 godina prisutni u Bosni i Hercegovini. Ono što su nedavno shvatili Amerikanci, Srbi znaju već duže vremena: mudžahedini su dobili bosanske pasoše, žene muslimanke pa čak imaju i svoja naselja u kojima mogu da žive pravim islamskim životom bez mnogo kontakata njihovih porodica sa novopečenim muslimanima.

    Interesantan podatak je i to da niko od srpskih zvaničnika nije pokušao da demantuje ove muslimanske nebuloze u vezi "srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu". Ova notorna laž je preplavila svijet, koji se još uvijek živi u zabludi da je postojala nekakva agresija na "nenaoružanu" Bosnu i Hercegovinu.

    Evo, nakon toliko godina, i ja se konačno priklonih svijetu i danas pouzdano tvrdim da je na Bosnu i Hercegovinu doista izvršena srbijanska agresija: U Bosni je ratovalo oko 42. 000 Srbijanaca, od toga oko 40. 000 muslimana iz Sandžaka i oko 2. 000 srpskih dobrovoljaca iz Srbije.

    Prema tome, Srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu je doista postojala!
    rat_sarajevo- 24847 - 26.08.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratno Sarajevo - Jedinica za odstrel


    Javna je tajna da je muslimansko ratno presednistvo imalo jedinicu za odstrel ljudi koji nisu podržavali Izedbegovićevu ideologiju. Ta jedinica je imala zadatak da po svaku cijenu zaustavi i likvidira ljude koji šire informacije ili se zalažu za politiku koja nije odgovarala tadašnjoj muslimanskoj vlasti u Sarajevu.

    Danas, nakon toliko proteklih godina od završetka rata, čudi me da građani Sarajeva o tome još uvijek ćute. Naročito me iznenađuje da "demokratski" političari iz Federacije i danas kriju istinu o tim stvarima. To me navodi na sumnju da jedinica za odstrel u Federaciji još uvjek postoji, zbog čega političari iz Sarajeva i danas moraju da vode istu politiku koja je dovela do rata u Bosni ili su možda baš oni bili naredbodavci za izvršenje ovakvih zadataka.

    Mislim da bi bilo dobro za BiH da se o tome malo vise piše i priča jer građani i rukovodstvo Fedracije još uvjek nisu uradilo nešto što bi kod srpskog naroda povratilo nadu o zajedničkom suživotu.

    Ovo bi mogla biti dobra tema na koju bi muslimani mogli da se uključe na ovu stranicu i da daju odgovor o toj misteriju.
    rat_sarajevo- 24462 - 13.05.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Besramne izmišljotine propagandnog rata


    O muslimanskim izmišljotinama koje su podržavane i u zapadnim medijima pisano je već nakon nepunu godinu dana građanskog rata u BiH, a neke ljude je to navelo da istraže vjerodostojnost tih laži. Tako je u opštinskom Biltenu opštine Ilijaš broj 254. od 17. februara 1993. godine objavljen članak

    BESRAMNE IZMIŠLJOTINE PROPAGANDNOG RATA

    Priče o masovnim silovanjima muslimanki u zapadnim medijima, koje počivaju na odabranom broju izjava, navele su Mihaila Gavrilovića, Srbina iz Londona, da u kontaktu sa više izvora pokuša da istraži njihovu vjerodostojnost.

    Gavrilović se obratio britanskoj štampi, britanskom i njemačkom ministarstvu spoljnih poslova, Svjetskom savjetu crkava, Međunarodnom komitetu crvenog krsta, Visokom komesarijatu UN za izbjeglice i drugim institucijama i od njih tražio informacije o silovanjima.

    "Kada se sagleda cijela stvar, vidi se da sve počiva samo na izjavama odabranog broja žrtava silovanja. Ne postoje apsolutno nikakvi čvrsti dokazi o postojanju "logora za silovanje", "sistematskim silovanjima i sličnim", zaključak je do kojeg je došao Gavrilović.

    Čak su i tvrdnje da su "silovanja nužan nus-proizvod rata" pale u vodu nakon prve provjere, odnosno čim su zatraženi podaci i dokazi, kaže istraživač, dodajući da su ga svi razgovori samo još više uvjerili u politički i propagandni karakter "priča o silovanjima".

    Poslije priče "Dejli Mejla" o muslimanki koja je rodila dijete začeto sa "srpskim vojnikom", Gavrilović je prostom matematikom došao do zaključka da su, prema toj priči, navodni srpski logori osnovani još u februaru, dakle dva mjeseca prije nego što su sukobi i počeli.

    Moja turneja po raznoraznim ministarstvima i organizacijama sa ciljem da otkrijem koliko stvarnih dokaza postoji za "priče o sistematskom silovanju", ukazala je na nedostatak informacija iz prve ruke i na skoro potpuno oslanjanje na tvrdnje zasnovane na ne pouzdanim podacima. Nema sumnje da cijela priča ima političku i propagandnu motivaciju, završava svoj izvještaj Gavrilović.

    Da je gospodin Gavrilović bio u pravu potvrđuje i pisanje pojedinih zapadnih listova.

    Profesor Fric Kašoven, stručnjak UN, kojeg citira danski list "Juland posten" izjavljuje: "Moj zadatak je da u ime UN nađem dokaze. Ljudi pričaju najružnije priče jer ih je neko iz propagandnih razloga zamolio, ili zato što svi drugi pričaju grozne priče. To je dio propagandnog rata. Tu priču o srpskoj "đavolskoj djeci" prvi je lansirao radio Bosna, a prenio BBC. "

    Holanđanin Erits Kalehoven, professor prava pri Univerzitetu u Lidenu, se zgražava zbog angažovanja EZ u širenju kampanje prema kojoj srpski vojnici siluju muslimanke po direktnom vojnom nalogu.

    Nikakvih zahtjeva o dokumentaciji u bjesomučnoj i morbidnoj kampanji, ni jedna riječ o masovnom Hrvatskom kršenju ljudskih prava, o Hrvatskoj okupaciji Bosne " eto tako to radi slobodna štampa na Zapadu, konstatuje danski list.

    Prema riječima Frica Kašovena, ukupno je registrovano 40 žena koje su u drugom stanju, a izjavile su da su silovane. Te podatke posjeduje Ministarstvo zdravlja u Hrvatskoj.

    Podaci govore da je izvršeno 16 abortusa i da je do sada rođeno četvoro djece. Dakle, bujica ne potkrijepljenih tvrdnji iz desetina zapadnih izvora da su Srbi silovali 40. 000 muslimanki u Bosni povlači se sve više tamo odakle je i lansirana " među besramne izmišljotine propagandnog rata.
    rat_sarajevo- 24460 - 11.05.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)


    Muslimanska mas(ovna) lagaonica

    Muslimani su izazvali rat i on traje već skoro godinu dana. Međutim, ne ostvaruju se ciljevi koje su zacrtali, a oni su nestrpljivi. Ne mogu ništa sami da riješe pa očekuju pomoć sa strane. Ali ta pomoć ne stiže. muslimani je pokušavaju iznuditi na razne načine i što je moguće prije.

    Šta su sve poduzimali, od nepotpisanog autora objavljen je tekst u opštinskom biltenu opštine Ilijaš broj 213. od 07. januara 1993. godine sljedećeg sadržaja:

    Muslimanska mas(ovna) lagaonica

    Nakon nekoliko sedmica u kojima su muslimanski mediji govorili o etničkom čišćenju, koje se tobože provodi nad muslimanskim narodom, uslijedilo je 10-todnevno pljuvanje po Srbima koji sa brda granatama gađaju civile i ubijaju djecu.

    Uzalud. Od vojne intervencije ne bi ništa, pa čelnici muslimanski počeše govoriti o drugim stvarima, uz, nerijetko spominjanje ranijih srpskih zločina.

    "Agresorska avijacija", koja je, kao po pravilu, bombardovala civilne objekte, bila je još jedan neuspio pokušaj da u bivšu BiH dođu Ameri i drugi zapadnjaci i stanu na stranu "jadnih i ugroženih muslimana". Ali, opet, ništa od komandosa, marinaca i drugih elitnih američkih jedinica.

    Zato su muslimanski mediji počeli sa pričama o bojnim otrovima, koje Srbi hoće da upotrijebe i otruju "napaćeni muslimanski narod".

    Nekako u isto vrijeme počeše kružiti priče o konc-logorima, koje drže Srbi, a u kojima se muče i zlostavljaju građani muslimanske nacionalnosti, i naravno, najviše žene i djeca.

    O logorima i patnjama Srba u Sarajevu, Zenici, Visokom i posebno u Tarčinu, nikada ni jedne riječi. Oni kao da ne postoje, kao da su izmišljeni u "agresorskim" i "četničkim" glavama.

    Ako je i od muslimana, mnogo je, ako je i zarad strane vojne intervencije, ili barem ukidanja embarga na uvoz oružja za bivšu BiH, pretjerano je.

    Prema "najnovijim informacijama" muslimanskih medija, naravno, "provjerenim" u Ilijašu je opšti haos i rasulo. Sukobili su se domaći i "četnici" iz Srbije i Crne Gore. Hotel "Ozren" je u njihovom obračunu potpuno demoliran. Dezertiranje "četnika" je svakodnevna pojava, a gradom hara tifus i šuga.

    I tako dalje, i tako to, i tome slično.

    Da li će muslimanski mediji uskoro početi govoriti i o tome kako Srbi prijete da će upotrijebiti atomsku bombu? Ili nešto još razornije? Šta će lansirati poznati fabrikanti laži iz poznate i čuvene mus-mas lagaonice?


    Dakle, šta je sada na redu?

    Sad je, izgleda, na redu Republika Srpska. Stvorena je mimo njihove volje i hoće da je ukinu. Ali to će biti " malo sutra.
    rat_sarajevo- 23838 - 24.02.2010 : Razvigor - best (0)

    Pišite o borbama...


    Zamolio bih učesnike ovog forume koji su učestvovali u borbama tokom velike ofanzive na Srpsko Sarajevo u junu 1995. godine, da detaljno opišu bar najvažnije borbe u kojima su učestvovali, kao što je to uradio Vogošćanin Pravi. Isto važi i za borbe na Treskavici na samom kraju rata u oktobru 1995. o kojima nije gotovo ništa napisano. Puno vremena je već prošlo od tada, sve to preti da padne u zaborav, a trebalo bi i moralo bi da se sačuva zarad istine, srpske istorije i budućih pokolenja kojima te priče nose veliko junačko i moralno nadahnuće.
    rat_sarajevo- 23148 - 27.12.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Specijalna jedinica


    Muslimanska strana u građanskom ratu imala je veći broj specijalnih jedinica koje su bile podređene različitim centrima moći. Jedna od "najprljavijih" jedinica bila je paravojna formacija "Ševe" koja se bavila poslovima kao snajperska dejstva po srpskom ali i muslimanskom dijelu Sarajeva u toku rata, likvidacijama po zadatku na muslimanskoj strani i sl.

    Jedinica "Ševe" bila je potčinjena vrhu vlasti u ratnom Sarajevu a njeni pripadnici bili su:

    1. Đulić (Mehmed) Memsudin - rođen 1972. godine
    2. Gološ (Mirza) Edin - rođen 1966. godine
    3. Gološ (Mirza) Sead - rođen 1969. godine
    4. Hazrolaj (Nazif) Edin - rođen 1962. godine
    5. Herenda (Alija) Nedžad - rođen 1953. godine
    6. Morović (Vasilije) Jerko - rođen 1958. godine
    7. Islamović (Omer) Damir - rođen 1962. godine
    8. Ivačić (Ante) Zvonko - rođen 1956. godine
    9. Jahić (Hasan) Sejo - rođen 1952. godine
    10. Jakubik (Rajmund) Alen - rođen 1963. godine
    11. Jusović (Medo) Fehmija - rođen 1956. godine
    12. Muranović (Dijaz) Edin - rođen 1961. godine
    13. Nedžibović (Mustafa) Samir - rođen 1963. godine
    14. Šahbaz (Salim) Hazim - rođen 1962. godine
    15. Šošić (Ivan) Josip - rođen 1967. godine
    16. Šošić (Petar) Dragan - rođen 1967. godine
    17. Torlaković (Nesib) Nedim - rođen 1968. godine
    18. Zorlak (Aziz) Nedim - rođen 1957. godine
    19. Kadrić (Edhem) Abdulah - rođen 1950. godine
    20. Šakotić (Cvjetko) Slobodan "rođen 1961. godine
    21. Šakotić (Cvjetko) Slobodanka - rođena 1972. godine
    22. Kulović Faik zvani Inžinjer
    23. Goljo Senad
    rat_sarajevo- 22603 - 23.09.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Državna klaonica ili nešto drugo?


    Broj srpskih žrtava Sarajevu još uvijek se ne zna, i vjerovatno se nikada neće tačno ni utvrditi. Baš kao i za Jasenovac!

    Različiti izvori i analitičari u javnost su izašli sa različitim brojkama, pa sve ovo pomalo unosi i sumnju u ispravnost njihovih iskaza. Na primjer, ako se uračunaju sve žrtve koje su nastradale u dijelu Sarajeva koje su kontrolisali muslimani, na listi bi se vjerovatno našlo bar 5000 osoba. Sa druge strane, zbog muslimanskog granatiranja srpskih dijelova grada, te snajperskog dejstva i upada mudžahedinskih diverzantskih jedinica na teritorije sa područja Srpskog Sarajeva zabilježeno je još 3000 civilnih žrtava. Konačno, treća odrednica koja sprečava nas Srbe da u svijet izađemo sa jednom istinom je geografska definicija grada Sarajeva. Sem opština Ilidža, Vogošća i Ilijaš, neki izvori u ovo područje ubrajaju i opštine Trnovo, Pale pa i šire...

    I dok srpska strana sa jedne strane pokušava da na spisak doda što više žrtava, koje su za razliku od Srebrenice bar stvarne, muslimanska strana se bavi oduzimanjem. Na primjer, moj kum Marko Višnjevac je poginuo od mine koju su Srbi postavili na Grbavici. Po muslimanima, Marka i mnogi njemu slični su žrtve "opsade Sarajeva" a pri tome se zaboravlja da je Marka na minu poslao musliman koji je znao da su one tu postavljene. On je po svaku cijenu htio da pobjegne iz Sarajeva jer je Marku Višnjevcu bilo uskraćeno osnovno ljudsko pravo koje garantuje svaka država - sloboda kretanja. Zbog toga, možemo slobodno reći da bi trebalo tužiti Aliju Izetbegovića i Ujedinjene Nacije za prinudno držanje Marka i još šezdeset hiljada sarajevskih Srba kao taoce i teretiti ih za ugrožavanje života nedužnih civila. Ova optužbu bi trebalo proširiti na sve civile, kako srpske tako i muslimanske, koji su poginuli zbog granatiranja Sarajeva a imali su volju da napuste ovaj bezlični grad i zapute se u pravcu Srbije ili Hrvatske. Niko nema pravo da koristi nečije živote za ostvarivanje svojih političkih ciljeva!

    Međutim, ako ćemo tjerati mak na konac i baviti se matematikom, hajde da se malo bavimo sabiranjem u korist Srba. Svi oni koji su za vrijeme rata živjeli u Sarajevu dobro se sjećaju da je Žuč za muslimane bila najnepopularnije i najteže ratište. Zbog toga su na Žuč slati uglavnom Srbi pa tek onda ostala "raja". Primjera radi, čuvena muslimanska Prve Slavne brigada je među narodom prozvana još i Prva Slavna Pravoslavna. Ova jedinica je u jednom trenutku u svom sastavu imala preko 450 Srba! Vremenom se ovaj broj smanjivao jer su "srpski dobrovoljci" slati u najteže akcije i mnogi se iz njih nikada nisu vratili. Ne kažem da nije bilo i onih koji su se trudili da svoju lojalnost dokažu tako što su pokušavali da se prikažu kao dobri borci, čak bolji i od samih mudžahedina. Međutim, dobro znamo onu narodnu da "rado Srbin ide u vojnike, dva ga vuku a trojica tuku". Istina je samo jedna: U ratu nema dobrovoljaca i sarajevski Srbi su bili "alahovi borci" da bi zaštitili svoje porodice koje su ostale dolje u sarajevskim soliterima.

    Realno gledajući, Sarajevo će u istoriji ostati zapamćeno kao najveći koncentracioni logor nakon Drugog svjetskog rata.

    Kada već govorimo o krvavoj statistici Srba koji su se borili u Armiji BiH, da pomenem i to da je nad mnogima "muslimanska bratija" iskaljivala svoj bijes kada bi na prvoj liniji saznali da je neko iz njihovih porodica nastradao. U ubijanju svojih "ratnih drugova" najviše su prednjačili Cacini borci koji su klali sve što je srpsko. Pojedini Srbi su u jurišu na srpske rovove dobili metak u leđa od svojih saboraca, muslimana. Danas je nemoguće utvrditi koliko je bilo ovakvih slučajeva. Englezi su za ovakvu situaciju skovali jako lijep naziv: "prijateljska vatra". Međutim, meni se mnogo više sviđa bosanski prevod ovoga termina: "sjeb"o ga jaran".

    I na kraju, da li ste se ikada upitali zašto je toliko Srba izgubilo glave u mudžahedinskom dijelu Sarajeva. Jedan od razloga je bila osveta. Primjera radi Alija Kapo je ubio moga velikog prijatelja Zorana Rundića samo zbog toga što je Zoran bio Srbin. Nije Zorana spasilo ni to što u sebi nije imao ni trunke nacionalizma i što je u Sarajevu ostao da se nađe pri ruci svojoj vjerenici Aidi Muhović, kojoj je dovoljna zaštita bio njen brat, čuveni Nusret Muhović.

    Ipak, glavni razlog srpskog pogibenija u Sarajevu je bila njihova imovina, naročito stanovi. Ogroman broj sarajevskih ubistava se odvijao po sledećem scenariju: Ošacuje komšija ili poznanik neki srpski stan pa onda na tog jadnika "nahuška" nekog muslimanskog fanatika koji u ime "Džihada" odradi posao. Nakon toga obično se huškač, tj. naručilac ubistva useli u stan žrtve. Ogroman broj muslimana se nadalo da će tako riješiti svoje stambene probleme. Većini se snovi nisu ispinili jer im se desilo upravo kako narod kaže: "Kako došlo, tako i otišlo". Međutim, tri hiljade sarajevskih Srba nikada nije povratilo svoje stanove pa su isti trajno ostali u posjedu muslimana. Kako se kaže u onoj narodnoj: "Da bi nekome svanulo, drugome treba da smrkne". Jedan od te tri hiljade gubitnika je i moj stric Josip Tošić iz Žljebova kod Sokoca koji je umro u pečalbi a da se u ulicu Rave Jankovića 21 nikada nije ni pokušao vratiti.

    I na kraju, treba da se zapitamo i kolika je krivica vlasti, konkretno Alije Izetbegovića na svemu onome što se dešavalo u Sarajevu. Kad senilni starac dobije priliku da upravlja državom to me neodoljivo podsjeća da kokoški daš da čuva krave od vukova. Ovdje se radi o klasičnom filozofskom pitanju: "Da li treba suditi kokoški ako vuk zakolje kravu? " Moje lično mišljenje je da treba, pogotovu ako je kokoška svjesna prihvaćenog zadatka. U protivnom, treba suditi onima koji su na vlast doveli kokošku, u ovom slučaju Bošnjaci tj. muslimani.

    Na plodnom tlu bosanskog nacionalizma u Sarajevu je bujala simbioza između političara i kriminalaca. Jer to je preostalo kada su pametni pobjegli iz Sarajeva, a oni malo manje pametni povukli u podrume. Kriminalci su bili vođeni pohlepom i niskim strastima a političari su bili zaslijepljeni željom za moći. I među njima je postojao antagonizam interesa pa bi se (ne tako rijetko) i muslimanska glava zakotrljala sarajevskim asfaltom. Da navedem Cacu ili Juku za primjer. Danas i ćoravi vide ko je ubio ovu dvojicu, kao i hiljade nevinih Srba.

    Eto, to je moja "Sarajevska priča". Hoću još da naglasim da ni "Sokolačka priča" ne bi bila mnogo drugačija ali je u Sokocu muslimana za "tucanje" bilo samo tuce. Pored toga, vrijednost njihovih nekretnina u odnosu na imovinu sarajevskih Srba je bila više nego beznačajna. Ovo ipak ne znači da postoje "mali zločini" pa u ime pravde konstatujem da sve krivce treba kazniti. Nažalost, počinioci zločina sa srpske strane su ostali zaštićena sorta. Oni, nama sa Sokoca, dođu kao neka vrsta romanijskih medvjeda sa potvrdom o pedigreu dobijenom direktno iz Haga.
    rat_sarajevo- 18915 - 10.09.2008 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (0)

    Sarajevo: Dobrovoljacka ulica


    rat_sarajevo- 16343 - 24.11.2007 : Trebevicki Grom Republika Srpska - best (0)

    Trobojka sa Trebevica


    Na Trebevicu se trobojka i sad vije, i vide je turci sa čaršije.
    Što se tiče vaših saveza, u Varešu bi vas turci sunetili da vam nije omogućano povlačenje na našu teritoriju.

    Zna se ko je gazda u BIH, od Trebinja do Mrkonjić Grada kokarda vam braćo sada vlada.
    rat_sarajevo- 15861 - 09.11.2007 : - best (0)

    Ovako bješe


    Nije to bilo baš tako, moj hadžilojo. Jeste bilo ofanziva, ako baš hoćeš zvala sa Pancir 93, a svrha je bila da neki pukovnici polože za generale. Muslimanske linije su pale, uključujući planinu Zvijezdu(Grad), Zubeta, Ravne Hajde, Mačak, Crna Rijeka, sve sami porazi jadne muslimanske vojske i opšta/opća bježanija. A na kraju je palo i uporište Kruševo, gdje u opštoj pometnji u svojim redovima glavu izgubi i komandant olovske armade Senahid Bolić-Bolo.
    rat_sarajevo- 12824 - 18.05.2007 : Aco - best (1)

    O Sarajevu za vrijeme rata


    U Sarajevu je sve više radikalnog islama protiv kog se čak i Turci u Turskoj bore, bradonje (a nisu četnici) koji vam siju strah i trepet.

    U Sarajevu je sve manje djevojaka kojima možes da vidiš lice, jer kako sam čuo dobijaju pozamašnu svotu novca samo što oblače te nindža-uniforme.

    U Sarajevu je sve manje "sarajevske raje" a sve više ovih lažnih mučenika iz Srebrenice, Žepe, Rogatice... koji nisu znali gdje je Sarajevo dok nije počeo rat. Sada su dobili donacije da poprave svoje kuće po selima, gdje idu vikendom i uživaju jer su stare ćerpičare koje su srušene u ratu zamijenili lijepim i pristojnim kućicama... Pa se vraćaju u šeher i sole vam pamet, kupe najbolje trebe...

    Sandzaklije, zar treba da kazem bilo šta za njih?! Nismo ih volili ni mi ni vi prije rata...

    U Sarajevu sve više ljudi iz arapskih zemalja dobija državljanstvo, koje bosanska vlada široko daje, te kupuje placeve, pravi kuće...

    Ja kao nekadašnji stanovnik Sarajeva se danas stidim što je moj rodni grad sada takav kakav je. I ne bi se vratio u takav grad da mi neko da sve. BiH je geografski u Evropi, a duhom u Aziji

    Na grad jeste svakodnevno padalo stotine granata i za to su vec mnogi u Hagu gdje im se sudi ili su već osuđeni. A šta ćemo sa granatama koje su padale po Ilidži, Vogošći, Ilijašu? Može li neko da na ovom sajtu pred svima osudi onoga ko je sa Igmana poslao granatu na srednju školu na Ilidži gdje izginula djeca od 16 godina.

    U toku rata na Grbavici i u Lukavici skoro da nije postojao civil da nije ranjen od snajperskog metka? Neka mi neko kaže da je to bilo u samoodbrani!

    U proslom ratu, vi muslimani ste bili najbolji na polju plača, glumljenja žrtve, režiranja zločina... I da nije bilo naših izdajnika, Andersenova bajka bi se sigurno pretvorila u istinu a ti u zabu.

    Da ne zaboravim da pomenem Horde koje su klali i vješali na vrbe, možda je i njima pun ku*** vehabija pa su o njima pjevali.

    Idi na stranu - |1|2|