fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-RAT_PALE
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

rat_pale- 100761 - 14.06.2017 : Zoka - best (1)

Penziju trošila na srpske ranjenike


U današnjim Večernjim novostima objavljen je članak o promociji knjige holanđanke Jeni Ligtenberg.

Jeni Ligtenberg je kao dobrovoljac 1993 god. stigla u ratnu bolnicu Koran Pale sa kombijem punih lijekova i medicinske opreme. Planairala je a ostane nekoliko dana a ostale je sve do kraja rata i čitavo vrijeme je vodila dnevnik koji je sada objavljen. Jeni Ligtenberg Ratni dnevnik Pale 1993-1995.

Na promociji kjige su govorili dr Mirko Šošić i dr Dragan Kalinić. Dr. Šošić je podsjetio kako je Ligtenbergova na Pale došla kao dobrovoljac i posvetila se brizi o ranjenicima. Svoje ogromno farmaceutsko iskustvo je prenosila radnicima bolnice.

Umjesto da svoju penziju koju je stekla jula 1993 troši i mirno živi u Holandiji ona je svoj novac trošila na liječenje srpskih ranjenika rekao je dr Kalinić. Osim svakodnevnog rada Ligtenbergova je slala i dopise zapadnim redakcijama, obraćala se na mnoge međunarodne adrese i ukazivala na diskriminatorski odnos prema Srbima.

U jednom poglavlju dnevnika se spominje i Srebrnica tj. događaji oko nje. Zahvaljujući svojim kontaktima sa pripadnicima holandskih snaga UN Jeni je dolazila do povjerljivih podataka i sve bilježila u dnevnik. Tako je 4. jula 1995 zapisala da je od prijatelja iz mirovnih snaga čula da će se uskoro desiti nešto prljavo što će odjeknuti kao grom i dati novi preokret ratu. Zavjera između Amerike i Izetbegovića.

jeni Ligtenberg je trenutno teško bolesna i o njoj se brine njena kćerka. Kada sam prije tri godine bio u Hagu Jeni me pozvala i dala dnevnik. Rekla je da s njim ne može ništa da uradi jer je stara. To je bio motiv da taj dnevnik objavim rekao je dr Šošić

Uz Johanu Merkus, holandsku princezu koja je 1875. u Hercegovačkom ustanku ušla u legendu kao barjaktar, Bojana Jeni je na častan način kao heroina upisana u srpsku istoriju. Pišu bogradske Večernje Novosti


Dodao bih da se odlično sjećam gospođe Ligtenberg jer dok sam ležao kao ranjenik u bolnici Koran ona bi često prolazila kroz sobu i porazgovarala s nama, po najviše sa težim ranjenicima. Jedne prilike nekoliko dana po mom dolasku me upitala: Kako jutros? Ja sam samo odmahnuo rukom jedva razumjevajući a ona je rekla: "Biće dobra mlado zdrav ćovjek!" Malo sam se nasmijao zbog čudnog naglaska a ona reče -eto već dobra

U ime svih ranjenika ratne bolnice veliko hvala na pomoći gospođo Ligtenberg.

Ratni dnevnik je trenutno dostupan samo na holandskom jeziku.

U Večernim Novostima ima i fotografija Jeni Ligtenberg pa ako ste u mogućnosti da je objavite jer ja nisam trenutno u mogućnosti da vam je pošaljem.

Zoka
rat_pale- 99053 - 08.01.2017 : C faza Chiliwack - best (0)

Orčeve vode (njive)


Zamolio bih korisnike foruma koji znaju nešto više o pogibji Nenada(Rade) Kovačević i Goran (Manojle) Jokić. Čuo sam da su poginuli na Orčevim vodama (njivama). Hvala
rat_pale- 91343 - 08.10.2014 : Njegos Ciro Pale - best (3)

Akcija muslimanskih diverzanata na Pale


veliki pozdrav, da i ja napišem nešto u vezi ovog upada muslimana na Jahorinu 19-20. 12. 1992. godine. Muslimanska izvidnica je prvo u avgustu mjesecu 1992. godine došla do sela Ulobići, 3 km od sela Kasidoli koje će nastradati 19. 12. i ubila 3 vojnika i jednog civila u selu Ulobići pred kućom dok su pili kafu. Preostali živalj je kupio sijeno i tako izbjegao smrt bježeći kasidolskom rijekom nizvodno prema Kasindolu.

Kasnije će, 19. 12. 1992. godine, pored one grupe koja je prošla između Međuplanine i Crnog Vrha, jedna veća grupa ponovo doći u Ulobiće iz pravca Kijeva i zapaliti selo (što im je bila i najveća greška) i Kasidolskim potokom doši u selo Kasidoli, gdje se sastala sa onom grupom koja je došla iz sela Govedovići preko Međuplanine.

Na tom mjestu su naišli na otpor dvojice muških civila, Rada Granzova i Petka Granzova. Rade se borio sa njima dok je imao municije i poginuo je ispred kuće tako što su mu prošli sa leđa i ubili ga snajperom, dok je Petko poginuo bježeći prema Palama sa ruksakom na leđima, negdje iznad svoje kuće u selu.

U isto vrijeme je Jela, žena od pokojnog Rada Granzova, dok je pucnjava još trajala, poslala preko stijena prema Dvorištima tj. današnjoj biatlon stazi svoga sina da javi ljudima da su muslimani upali u njihovo selo. Iako je taj njen sin bio mentalno bolestan, bio je toliko sposoban da je tako i uradio i samim time, kako se kasnije ispostavilo, spasio mnoge živote! Jela je, nakon što je vidjela da joj je muž poginuo, krenula da bježi za sinom ali su je nakon desetak minuta ranili u nogu negdje na stjenama i uhvatili živu. Ona je nakon dva mjeseca živa razmjenjena.

Paljani su tu noć postavili dobrovoljne straže, a mi koji smo došli sa Vraca i Grbavice smo se smjestili u selo Pavlovac i organizovali straže. Jedan sat prije svitanja smo se rasporedili u strijelce i manje grupe i zajedno sa Paljanima krenuli naprijed prema selima koja su gorela. Bilo je dosta tragova. Jednog njihovog smo odmah našli mrtvog, on se sam ubio. Bilo je i dosta pušaka i ruksaka po šumi.

Paljani su naišli na prvi otpor kada je njihova Praga naišla na jednu muslimansku veću grupu kod sela Kasidoli. Nihove dvije Ose su promašile Pragu, nakon toga je ona odlično odradila svoj posao pa nje u njihovim redovima zavladala panika, nakon čega su se neki predali dok su drugi bezglavo ginuli...

Mi smo imali gubitke na četiri kilometra od tog mjesta, u selu Orčeve Vode. Tog jutra, kada ginu Jokić, Dubovina, Čečar i Kovačević, njihovi borci su se u panici najviše između sebe poubijali, dosta ih je izginulo i u borbama sa nama, a neki su umrli i zbog smrzavanja...

Svako dobro i ne ponovilo se nikada!
rat_pale- 88547 - 06.02.2014 : Drago BG-SA - best (0)

Masakr civila Prača-Podgrab: Darko Koroman


Bilo je to negdje u zimu, krajem 1992. ili početkom '93. godine. Jednom sedmično na RTS-u, čini mi se ponedeljkom uveče, je bila emisija "Kanala S" sa Pala. Tada sam bio izbjeglica u Srbiji, i ta emisija je nama koji smo došli "sa druge strane Drine" dosta značila - informacije iz nama bliskih krajeva, zezancije pok. Riste Đoge...

Sjećam se da je na emisiji spomenut nekakav masakr civila negdje kod Prače, i da su spomenuli da je masakriran dječak Darko Koroman, sa majkom, i još neki ljudi. Kad sam to cuo nisam mogao vjerovati!

U rubrici "Sarajevski masakr" ima ime Darko (Vojislav) Koroman, rodj. 1980. masakriran 9. 10. 1992. poznavao sam jednog Darka Koromana, koji je do rata živjeo na Dobrinji u Sarajevu, i nisam siguran da li se radi o toj osobi ili ne (zato sam i pitao na Forumu da li neko zna nesto o ovom dogadjaju!). Ali pošto ovo prezime nije često, a i godište se otprilike slaže, nažalost vjerovatno se radi o toj osobi koju sam poznavao. Vjerovatno su izbjegli iz Sarajeva - sa Dobrinje gdje je smrt bila skoro zagarantovanai svim Srbima koji su ostali u njoj, misleći da će se tamo skloniti od zla.

Nisam ga nešto dobro poznavao, naselje je useljeno malo prije rata. Išli smo u istu školu ali drugo odjeljenje, bili smo djeca, imali smo 12-13 godina, sakupljali se napolju oko zgrada dječački.

Da nije bilo tog nesretnog događaja i da nisam čuo tu vijest na TV-u, vjerovatno se ne bi tog imena ni sjetio nakon ovoliko godina od rata. Tada sam, sa 13 godina, shvatio šta je zapravo rat, iako sam većinu rata proveo u izbjeglištvu a ne u ratu. Shvatio sam da se tako nešto može desiti bilo kome, i da neprijatelj ne bira civile, djecu. I da ovaj rat nije bio rat samo na prvim linijama i sa puškom - neprijatelj je pravio masakre nad civilima, po selima, gdje god je stigao.

Jos jednom kažem, ne znam da li se radi o toj osobi, pa ako neko zna nešto o ovom događaju neka napiše.
rat_pale- 87475 - 03.12.2013 : Drago BG - best (1)

Masakr civila na potezu Prača - Podgrab


Da li neko zna nešto o masakru civila na potezu Prača - Podgrab u jesen 1992. godine? Tom prilikom je masakriran i Darko Koroman sa majkom kao i još neki ljudi.
rat_pale- 81894 - 25.01.2013 : Dijana Tinjak Sarajevo - best (0)

Nestali na Vidikovcu


Molim vas da li imate još nekih podataka vezano za bitku od 08. 06. 1992 na Vidikovcu tačnije o licima koja su pogunila i nestala tokom te bitke.

Dijana,

u mojoj evidenciji imam samo trojicu koji se vode kao nestali na Vidikovcu:

  • Jasika (Ranko) Dražen rođen 27.10.1965. godine
  • Jokić (Novo) Željko rođen 01.05.1961. godine
  • Ilić (Nikola) Slavko rođen 15.09.1943. godine

    Međutim, imam i trojicu ili četvoricu sa Pala koji su istoga dana poginuli na Trebeviću i dvojicu na Borijama.
  • rat_pale- 77714 - 01.10.2012 : Sarajlija Grand forks - best (0)

    Upad muslimana na Trebević


    Pozdrav svima!

    Željko, da se i ja tebi zahvalim što pratiš sve naše članke, a samim time i istorija prošlog rata postaje sve jasnija. Eto to je moje sjećanje na te prošle nesrećne ratne dane. U svakom slučaju, kao što bi se ono reklo "timski rad".

    Eto, meni su se lično povratile neke slike pred oči i jeste tačno da je Milorad Kovačević poginuo kad se jedna grupa vraćala prema Trnovu tj. na područje odakle su došli. Hvala!

    Da baš tako, bilo ih je svuda. Ipak, naša je velika sreća da smo ih onemogućili u njihovoj namjeri. Teško je i zamisliti kako bi se sve preokrenulo da su u tome uspjeli, vjerujem da bi Trebević pao. A i sami Bog dragi je bio na našoj strani, pa su se dušmani smrzavali u jer su htjeli satiru srpski narod.
    rat_pale- 77710 - 01.10.2012 : Sarajlija Grand forks - best (5)

    Upad muslimana na Trebević preko Jahorine


    Na području između Jahorine i Međuplanine, tačnije sve do Crnog vrha je bila je prazna teritorija. Taj prostor je bio nepokriven sve do u jeseni 1992. godine, kada je formiran Jahorinski bataljon. Radari su bili obezbjeđeni sa stražama, a sav ostali prostor je bio prazan.

    Sa obronaka Jahorine se pružao fantastičan pogled na trnovsku Crnu Rijeku, Šišiće i ostala okolna sela. Vidio se čak i Rogoj. Iako je ovo bila veoma važna teritorija bila je nepokrivena sve do jeseni 1992. godine. Muslimana nije bilo na tom području.

    U zimu muslimani provališe u Međuplaninu. Tada nam poginuše i dva borca, Milorad Kovačević sa Korana i još jedan čijeg se imena ne sjećam. Milorada Kovačevića sam dobro poznavao jer je prije rata taksirao sa kombijem na relaciji Pale-Vijećnica.

    Milorad je poginuo 21. decembra 1992. godine. Lično sam učestvovao u akciji vraćanja položaja. Muslimani su prošli između 6. i 7. bajte. Kako je bila jaka zima, naši borci su naložili vatru u bubnjarama, i zaspali ko da se ništa ne dešava, a oni su udarili gdje smo se mi najmanje nadali.

    Na Međuplanini su upravo zbog jake zime i velikih vremenski nepogoda bili postavljeni veliki šatori. Unutra su bili kreveti i bubnjare. Šatori su bili iza položaja na nekih 300 do 500 metara. Borci su trebli da se smjenjuju svaka dva sata: jedni su bili u pripravnosti, drugi na straži a treći su spavali. Da nesreća bude veća u tom trenutku su svi spavali i samo su dvojica bila na straži. U trenutku kad su se muslimani pojavili, oni su pobjegli glavom bez obzira. Uletjeli su u šator i uspaničili ostale rekavši da muslimana ima 300 i da su već prošli liniju. Nastala je opsta panika i bijeg. Na našu sreću, bilo je i pribranih boraca pa se rasporedili na potezu oko četvrte bajte i zaustavili njihovo dejstvovanje po liniji. Upravo kod te četvrte bajte su ubili dvojicu muslimana. Jedan od njih je bio Arapin, mudžahedin.

    Naš odred sa Korana je u to vrijeme bio kući. Javili su nam ranom zorom da se spremimo u akciju vraćanja položaja. Međuti muslimani i nisu imali u planu da zauzmu tu liniju. Plan je bio da tuda prođu i da dođu do tornja na Trebeviću, a zatim da pošalju muslimanima u Sarajevu signal da su uspjeli kako bi ovi krenuli iz grada na Trebević. Ovaj podatak je sto posto tačan jer smo ih pohvatali žive, negdje oko njih pedeset. Kasnije su razmjenjeni.

    Nihov glavni problem je bio što su ostavljali jasne tragove u snijegu, koje smo mogli veoma lakoo da pratimo. Najveći broj hapšenja se desio u rejonu sela Kasidole, negdje baš na pola puta od Međuplanine do Trebevića.

    Vrlo je interesantno da su se mnogi muslimani izmješali sa našima. Jedan je čak došao do Trebevića i ušao u autobus koji je vozio smjenu boraca za Pale. Par njih je zarobjeno i na Palama. Pošto su bili promrzli odmah su se predali. Milorad Kovačević je poginuo jer su se muslimani izmješali sa našim borcima, upravo na Međuplanini. Za sve to je bila kriva naša nesmotrenost i neozbiljnost!

    Što se mina tiče, one su obično postavljane u planinskim usjecima i rupčagama gdje se teren baš i nije mogao pokriti sa ljudstvom. Tu na tim prostorima je bilo da se primjete muslimani ili da su bili blizu.

    Jednom smo sišli do njihovog sela Delijaši i samo je jedna naša grupa vidjela živo stvorenje - nekakvu nanu koja je došla po vodu. Drugim riječima tamo nije bilo nigdje nikoga, pa sumnjam da je ona dodatna mina mogla biti postavljena od muslimana.

    Traba se prisjetiti da je pokojni Švabo još jednom, pre njegove pogibije, sa svojim borcima naletio na mine koje je upravo oni postavljali. Srećom, ovaj put su bili u vozilu tako da niko nije nastradao. I taj put se utvrdilo da je neko postavio dodatnu minu.

    Ipak, ne odbacujem mogućnost da su i muslimani imali svoje diverzante koji su nas baš pomno promatrali. Nikad ne reci nikad!

    Sarajlija,

    kao prvo da ti čestitam na još jednom izvanrednom članku koji sam sa zadovoljstvom pročitao. Ništa od ovoga nisam znao sem za onog muslimana što je sa našim vojnicima sjeo u autobus i krenuo za Pale.

    U mojoj evidenciji sam našao da je Milorad Kovačević poginuo 21. decembra 1992. godine. Međutim, našao sam još nekoliko boraca koji su poginuli u predjelu Međuplanine, tačnije Orčevih voda. To su:

  • Dubovina (Obren) Željko rođen 06.07.1966. godine a poginuo 19.12.1992. godine u Orčevim vodama. Njegovu fotografiju možeš vidjeti i u Virtualnom groblju.
  • Kovačević (Rade) Nenad rođen 23.12.1972. godine a poginuo 20.12.1992. godine u Orčevim njivama
  • Jokić (Manojle) Goran rođen 14.02.1970. godine a poginuo 20.12.1992. godine u Orčevim vodama

    Po svemu ovome meni izgleda da su muslimani prošli našu liniju negdje oko 19. decembra 1992. godine, a da je Milorad Kovačević poginuo tek treći dan kada su se neki od njih pokušali vratiti istim putem za Trnovo.
  • rat_pale- 77680 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (5)

    Srđan Knežević


    Još jedan u nizu junaka je bio Srđan Knežević. O njemu se već mnogo zna. Prvi put sam ga vidio kada je zauzeto Zlatište (17. jun 1992. godine - ŽT).

    Bilo je to par dana nakon te akcije, možda čak i drugi dan , ne sjećam se tačno. Nalazio sam se na platou ispred motela "Osmice", na samom ćošku gdje se spaja parking motela sa putem Vraca - Pale. Upravo na tom mjestu je počinjao tkz. brisani prostor. Sjećam se kao sada, nekakva žuta bankina tj. ograda ide od puta svom dužinom do sledeće oštre krivine odakle se Zlatiste vidi kao na dlanu. Dok nismo zauzeli Zlatište ni oka nismo mogli da sklopimo na ovom djelu. Ali eto, svemu dodje kraj. Nakon toga je bilo mnogo lakše. Međutim, ispod samog ćoška provalija i kuće. Neprijatelj ih koristi preko noći, a i preko dana nam zadaju muke. Pošto se nalaze u rupi nema neke opasnosti za nas, sem ukoliko ne izlaziš na taj brisani prostor, ali ako se pomoliš u toku dnevnog svjetla sam te dragi Bog može sačuvati.

    Posebno je bila interesantna jedna kuća iz koje bi često zapucali. Ponekad nekoga i rane! Znali smo dobro koja je to kuća. Dolazio je tenk, ali nije mogao ništa uraditi jer je kuća u rupi a tenk ne može da obori cijev. Pokušavao je tenkista čak i da se popne malo na obalu kako bi dobio malo bolji ugao, ali u tome nije uspio.

    U to vrijeme sam rukavao sa ručnim bacačem. RB je bio prilično dobro naoružanje ali je uglavnom namjenjen za uništavanje oklopnjaka. Pošto su granate kumulativne nanesu oštećenje na objektima ali nemaju ono trenutno dejstvo. Odlučih da pokušam da gađam tu kuću upravo sa RB-om pa koliko god da to trajalo. Nije bio lako, a da bi imao siguran pogodak morao sam se potpuno uspraviti i dobro nanišaniti. Nije mi išlo. Saborci su komentarisali da ako ja ne mogu da to uradim onda ne može niko, jer sam bio odličan u svim prethodnim okršajima gdje sam ga koristio. Vjerovatno je i strah radio svoje jer si svjestan da si idealna meta za neprijatelja. Trebalo je stati, uspraviti se i dobro nanišaniti, dobro ocjeniti jer kada gađate nešto u rupi uvjek nekako podbacite ili prebacite.

    U jednom trenutku, pojavi se iza mene jedan čovjek i upita me šta pokušavam da pogodim i kakva je situacija ovdje na položaju. Dopuzali smo do jednog mjesta koje je po meni bilo jako dobro za osmatranje. Objasnim mu o kojoj se kući radi i da smo sa sigurnošću ustanovili da snajper djeluje upravo iz nje. Potom smo se vratili do rova. Zatražio je RB i pitao me odakle sam pokušavao da je pogodim. Objasnim mu i reče mi da bi bilo najbolje ukoliko bih mogao da pošaljem granatu ravno kroz vrata. Pokušali smo dva puta, jednom on a jednom ja. Međutim, nije nam išlo. Čovjek uze RB uspravi se, zvižde meci oko glave ali on ništa, ne mrda se već nišani. Sve je to trajalo neko vrijeme, ali kad ispali granatu ona prođe pravo kroz vrata. Bio je to 100% pogodak! Nakon toga, ladan kao špricer, spusti se na zemlju i reče mi:

  • "Ja sam otvorio vrata, a tvoje je da ubuduće poslužuješ goste!"

    Nakon toga, sa ostalim svojim saborcima ode put Pala.

    Vrijeme je prolazilo. Mi smo kasnije prebačeni na Jahorinu. Tog istog čovjeka sam viđao još u vrijeme dok je Švabo bio živ. Naime, išli su na izviđanje u pravcu Trnova i uvjek se vraćali sa ratnim suvenirima, protivničkim kapama i puškama. Jednom je rekao da su mu one dokaz da im je došao glave. Uvjek mi se nekako činio poznat, kao da sam ga negdje ranije vidio ali nisam mogao da se sjetim.

    Nakon što je Švabo poginuo, Srđan je preuzima komandu Jahorinskog bataljona. Spremala se prva akcija na Trnovo, ali je bila odgođena. Upravo kad smo došli do prvih sela javljeno je da se vratimo na početne položaje. Eh, iz koliko smo takvih akcija vraćeni nazad a da nikada nismo dobili objašnjenje za to.

    I upravo prije početka te prve akcije sam razgovarao sa pokojnim Srđanom i meni postade jasno da je on onaj čovjek koji je pogodio onu kuću na Trebeviću ispod Osmica. Uprkos tome što su meci zviždali oko njegove glave, nije odustajao dok nije nanišanio i pogodio, nije htio da se spusti na zemlju dok nije izvršio ono što je zamislio. U tom trenutku mi postade izuzetno drago što imam takvog borca za komandanta.

    Svi znamo kako je i kada Srđan poginuo. Neka mu je laka crna zemlja!
  • rat_pale- 77679 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (5)

    Rajko Kušić


    Rajko Kušić. Šta reći za takvog čovjeka. Naprosto ne znam kako početi! O njegovoj sportskoj prošlosti sve je rečeno samim time što je bio svjetski prvak u džudou.

    Svi se sjećamo početka rata i prvih barikada, "Holiday Inn" i njegovog hapšenje. I onda, kada su ga uhapsili onako svezanog su ga držali i bojali ga se kao zmije otrovnice.

    Nedavno sretoh jednog momka sa sarajevskog asfalta, sada već čovjeka od 45 godina. Nešto se zapričasmo o ratu pa spomenusmo i Rajka. On mi ispriča da, kada su uhapsili Rajka, neki jadničak je, ne znajući ko je Rajko Kušić počeo da se mota oko njega i da ga provocira. U tom momentu je u prostoriju ušao i Juka Prazina pa tom provokatoru rekao:

  • "Da li ti, bolan, znaš šta radiš i koga provociraš? Pa sada da mu odvežem samo jednu ruku, on bi te ne samo rastrgao nego i sve nas ovde zajedno sa tobom!"

    Svi oni koji su poznavali Rajka imali su i strahopostovanje. Na Palama je imao veoma dobru grupu odabranih momaka, sve jedan bolji od drugoga. Zvali su se Kušićevi lavovi. Jedan od njegovih boraca je i moj prvi komšija na Palama, pa sam ga tako i par puta vidio izbliza i razmjenili smo par riječi, mada nikada nismo pričali o ratu ili nekim tadašnjim zbivanjima. Ljudina!

    Sjećam se kao sad, kada javiše da je poginuo Rajko Kušić, a mi svi:
  • "Gdje? Kako? Ma daj! Nemoj zezati!"

    Vladala je grobna tišina i niko nije mogao da vjeruje. A onda, kada nam rekoše da je poginuo u saobraćajnoj nesreći, tek onda smo mislili da nas zezaju!

    U to vrijeme se moglo na prste jedne ruke prebrojati koliko je vozila u toku jednog dana prolazilo putem Mokro - Pale. Za Kušića kažu da je poginuo negdje u blizini Sumbulovca. Prevrnuo se sa terencom. Tada je vozio Nisana Patrol.

    Mada se tada nije o tome baš mnogo pričalo, danas postoje naglabanja da je i ubijen i da je sve to došlo od strane Momčila Krajišnika. Kažu da mu je Rajko smetao! Za mene je nelogično da se, ako se radi o nesretnom slučaju kao što je navodno bila Rajkova pogibija, sada stvari pripisuju nekome drugom. Ovo je vjerovatno zbog toga što je u ratu bilo jako čudno kada jave da je neko poginuo u saobraćajnoj nesreći. U isto vrijeme, poznavajući Rajkovu biografiju i njegove sposobnosti, baš je nekako nevjerovatno da upravo taj čovjek pogine na taj način. Navodno je autom udario u stijenu i otišao u provaliju. Negdje sam pročitao kako se navodno znalo i prije tog udesa da je vozilo imalo nekakvih problema sa točkovima. Ja lično mislim da Rajko nije bio toliko neoprezan pa da sjeda u pokvareno auto. Pored toga, kako baš da se namjesti da bude sam u vozilu, što je kod njega baš bila rijetkost? Džudisti su ujedno i najjači sportisti, ali džaba ti sve ako nemaš mozak. Rajko nije bio naivan i sirovina, u to sam apsolutno siguran! Zbog toga lično mislim da Rajko nije poginuo već da je ubijen. Siguran sam da nisam jedini koji tako misli!

    Kad sada, posle svih ovih godina, vratim film unazad zapitam se kako to da su baš svi paljanski komandanti tako lako odlazili. Jedino što mi pada na pamet jeste da su Karadžić, Krajišnik i drugi planirali da naprave jedno malo, privatno carstvo na Palama. Pogledajte sada, ona Krajišnikova vila stoji zapuštena i nezavršena. Bojali su se oni krajnjeg ishoda i ljudi kao sto su bili, Kušić, Švabo, Lolović i Srđan.

    Kada spomenuh Pale i Karadžića lično mislim da je on htio ostati na teritoriji Sarajeva, recimo Ilidža, Grbavica, sve bi se nekako drugacije završilo, čak mislim mnogo bolje. Ali eto, nije svačije kroz selo pjevati pa ni moje da sada komentarišem.

    Željko me zamoli da napišem nešto o poginulim junacima, a ja izgleda odoh previše daleko!
  • rat_pale- 77670 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand forks - best (4)

    Milorad Lolović


    Milorada Lolovića sam već spominjao u člancima koji opisuju naše stradanje u Gođenju. On nam je tom prilikom pomogao da se uspostavi veza sa komandom na Sokocu ili gde je već bila. Njemu, Lolović Miloradu, možemo biti zahvalni što smo uspjeli da preživimo taj nesrećni 4. juni 1992. godine, naravno uz pomoć ostalih koji su zajedno sa njim to odradili.

    Ja sam na Pale došao iz Sarajeva sedam dana prije početka rata. Uspjeli smo da zamjenimo kuću prije nego što je rat počeo jer nam je bilo jasno da se Srbima u Sarajevu ne piše dobro pa smo za ono što smo imali pristali da dobijemo šta bilo dok je još bilo vrijeme.

    Upravo na Palama sam upoznao i Švabu, Kušića, Lolovića i Srđana, pokoj im dušu. Zbog toga ne znam sve o njima, samo ono što je vezano za rat.

    Milorad Lolović je bio vrlo tih čovjek. Govorio je malo, ali kada je pričao slušaoci su bar imali nešto pametno da čuju. Sa samim njegovim podvigom na Gođenju tj. Podžeplju stekao je veliko povjerenje od strane boraca. Svi su htjeli da nam upravo on bude komandir. Ali tu na Palama je bilo par odreda, kao odred sa Korana, Staničari itd...

    Upravo tu na Žepi, posle par događaja, usledilo je imenovanje komandira od strane boraca. Jednom smo naivno odvedeni i to baš na Žepu pa nam se to poslije nije više dešavalo. Foteljašima je lijepo rečeno da ćemo ratovati ali samo ako upravo mi borci sami izaberemo svoje komandire. Tako je jedan naš odred dobio Lolovića za komandanta, a ja sam bio u Koranskom odredu na čije čelo je došao pokojni Desimir Petronić - Dele.

    Sa nekadašnje observatorije na Trebeviću je počeo da dejstvuje snajperista i da ubija i ranjava ljude koji su se kretali na putu Vraca - Pale. Mnogi od nas se jako dobro sjećamo tog puta. Upravo zbog toga je dogovorena operacija čišćenja terena. Taj snajperista se morao skloniti.

    Ranom zorom je počela ta akcija, koja je završena negdje pred veče. Sve to je odrađeno je munjevito i sa mnogo dobrom pripremom. Nije ispaljeno mnogo granata, ali su pješadijski transporteri odradili takav posao da je i mene samog bilo strah da gledam kako dejstvuju po rovovima ispod same zvjezdarnice.

    Međutim, nije baš sve išlo po planu! Neprijatelj nam je ušao u vezu. Imali smo one male rupovke (trojke) i bili smo podijeljeni u cetiri grupe, svaka od njih je imala svoj naziv: Strela 1, 2, 3, 4. Ušli su nam u vezu i jednu od nasih grupa, koja je išla od motela "Osmica" dole prema gradu su doveli do samih rovova. Naši su uspjeli su da se izvuku, ali bilo je i poginulih. Kasnije su razmjenjeni. Od samog početka se osjećalo da nešto nije u redu. Mi smo se naprosto ušetali u njihove rovove jer je priprema terena odrađeha odlično, bar na ovom djelu kod Zvjezdarnice, gdje sam i sam bio. Naš zadatak je bio da se bukvalno popnemo uz stijenje, pa ako vas ikada put nanese preko Trebevića. zastanite pa pogledajte sa ceste kakav je teren ispod same Zvjezdarnice i sve će vam biti jasno.

    Međutim, kada smo zauzeli njihove rovove, preko rupovke smo dobili komandu:

  • "Strele 100 metara naprijed!"

    Mi smo se pomjerili 100 metara naprijed, pa zatim 50 metara nazad, pa lijevo pa desno, pa naprijed sve dok jedna od naših grupa nije upala u klopku. Nakon toga smo preko rupovke dobili sledeću poruku:

  • "Svim strijelama alahu egber!"

    Eto tako! Nasamarili su nas. Nemam šta da kažem. Nakon toga je uslijedila komanda da pređemo na komunikaciju koja je svima vama poznata kao "živa veza". I uspjeli smo, nažalost sa gubicima.

    Na samom kraju akcije, negdje u predjelu Čoline kape, nalazio se i Milorad Lolović. Kada je sve bilo utihlo, pogodio ga je naš trocjevac u leđa. Trocjevac je bio na nekih 300-400 metara vazdušne linije iza nas. Sve je imao ko na dlanu. I šta reći nakon svega? Siguran sam da nije bila greška. Optikom na PAM-u se na 300 metara vidi i boja očiju. Izgleda da je neko ubijao naše heroje! Zašto?
  • rat_pale- 77667 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Miloš Vukadin - Švabo


    Željko nas je zamolio da napišemo nešto o Švabi, Rajku, Srđanu i Loli. Znam samo malo o njima, ali ću to rado napisati.

    Za pokojnog Švabu, laka mu crna zemlja, nije tačno da je preminuo od toga što je nagazio na minu. Švabo je na Jahorini išao u izviđanje terena, i sa njim je bilo još par komandanata. Koji su ljudi u pitanju ne raspolažem podacima ali je jedan od tih koji su bili sa njim nagazio na minu. Od te mine, kada je došlo do njenog aktiviranja, odbio se jedan geler i ranio Svabu u glavu. Geler je ušao duboko u lobanju i Švabo se borio za život par dana, ali ga nažalost nema više među nama.

    U svemu tome čudno je to što je upravo Švabo sa svojim saborcima postavljao te mine i dobro je znao gdje je koja bila. Pričalo se među borcima i narodom u Palama da je posle svega nadjena sema mina i iskopane su sve i provjerene no među njima se našla i ta jedna nesretna za koju se pričalo da je naknadno postavljena. Jer ako je postavljeno osam a i uz pomoć šeme iskopano osam, odakle ta još jedna?

    Kažem opet pričalo se među borcima, možda neko ko ovo čita i zna nešto detaljnije.

    Švabo jeste bio sa Pala ali je bio dobro poznat kao momak sa sarajevskog asfalta.

    Lično sam bio na raportu kod pokojnog Švabe. U to vrijeme smo boravili na Jahorini par dana prije nego što smo formirali te položaje na Međuplanini. U to vrijeme taj prostor je bio potpuno nepokriven i prazan. Igrom slučaja tu na Jahorini je boravila i uza familija Biljane Plavšić. Njen brat je često izlazio i pričao neke nebuloze o Sarajevu i pri tome okrivljivao nas borce što se Sarajevo granatira i napada. Nevjerovatno ali istinito! Par nas nije ćutilo pa smo se svađali sa njim, jedan od mojih saboraca je čak htio i da ga bije. Sve u svemu, obična svađa, glupost prava. Nakon te čarke počela je da se ori romanijska duga po hotelu. Galamili smo, vikali, derali smo se i tako dalje. Sledeće jutro smo ja i moja tri saborca bili pozvani na raport kod Švabe. Smijali smo se kada smo isli prema komandi, ali kada smo ušli kod njega nije više bilo tako. Bio je ozbiljan, i čak se pomalo i derao na nas. Rekao nam je da ga bas briga za goste u hotelu i ko su oni, ali da njegovi borci moraju da budu disciplinovani, i da nam se to više ne smije desiti. Sad sam se i nasmijao sjećam se kad nam reče ovako:

  • "Ako se ovo još jednom desi, ima da iskopam oči onome ko se bude bahato ponašao!"

    Nakon toga se dugo zbijala šala:

  • "Nemojte se zezati oči ću vam iskopati!"

    Nedugo zatim su formirani i položaji. Jedna delegacija sa Švabom na čelu je došla da nas obiđe, i opet smo nas trojica bili zajedno u istoj bajti. Tom prilikom Švabo, pokoj mu dušu, reče:

  • "Gdje ste momci, kako ide, dobri ste dobri!"

    Nakon toga se nasmijao i potapšao nas po ramenu. Znao sam i zašto, jer i on se sa nama našalio na raportu. Ja sam tada bio samo jedan običan borac, i ne znam mnogo, ali jače face su pričale da ni on nije htio da šuti i drži jezik za zubima. Da li je to kome smetalo to samo oni znaju.

    Sarajlija,

    mislim da je sasvim moguće da su tu devetu minu postavili muslimani. Vrlo dobro znam da su to radili na Sarajevskom ratištu.
  • rat_pale- 77596 - 28.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Miloš Vukadin - Švabo


    Ime pokojnog Švabe je Miloš Vukadin. Bio je prava ljudina od čovjeka, a uz to i mnogo dobar i u svemu odmjeren komandant.

    Nažalost, sudbina mu nije dozvolila da sa nama dočeka kraj rata.

    Nakon njegove pogibije, mjesto komandira preuzima pokojni Srđan Knežević.

    Nevjerovatno je, ali i istinito, da su paljanski komandanti i heroji ginuli pod veoma čudnim okolnostima. Sjetimo se samo pogibija Rajka Kušića, Miloša Vukadina, Milorada Lolovića i na kraju Srđana Kneževića.

    Poštovani prijatelju,

    Nađoh na ovom portalu Miloš (Kosta) Vukadin, zvani Švabo. Umro 13.02.1993. godine na VMA, nakon što je nagazio na minu.

    E, sada bih te, a i sve ostale, zamolio da napišete nešto o svakome od njih! Gotovo sve sam ih poznavao, sa izuzetkom Milorada Lolovića - Lole, o kome sam čuo neke stvari tek kada se njegova Jelena počela baviti skijanjem.
    rat_pale- 77579 - 28.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (2)

    Linija na Međuplanini, Jahorina


    Kasno ljeto, 1992. godine. Nalazimo se na novoformiranim položajima iza Jahorine, iznad Crne Rijeke, mjestu koje se zove Međuplanina. Komadant nam je Švabo. Milina božija, znam zvuči ludo ali osjećam se kao da sam na izletu. Ništa se ne dešava. Dvogledima razgledamo sa ovih visokih planinskih čuka i ne možemo vidjeti ni žive duše. Pogled je fantastičan! Mi se dosađujemo, a na radiju slušamo kako se na sve strane vode bitke. A sta da se radi, mora neko i ovo ne možemo svi biti u isto vrijeme na istim mjestima.

    Polako se bliži noć. Napravljene su i bajte. Položaj je formiran po brojevima: jedinica, dvojka, trojka... Svaki broj označava jednu bajtu.

    Neko predloži da igramo Anjca u cigarete. I tako, noć polako odmiče. U "Četvorki" se skupilo baš popriličan broj boraca, neki dolaze, prigovaraju, jedni ostaju da igraju.

    Tu su bili i Željko, Tomo, Neđo, Mirko, Jadranko, i moja malenkost Siniša. Na jedinici je ukopan minobacač 60 milimetara, jedan broving, i lično naoružanje trojice iz te bajte. Međutim, u bajti se nalazi samo jedan čovjek, Rade. On je u to vrijeme imao nekih 60-65 godina. Predlagali su mu da ostane u komandi na Koranu i da djeli platu i cigare borcima kad krecu na položaj, ali on nije htio da to prihvati uz obrazloženje da ne želi da leži kući već da ide sa nama mlađima. On hoće i želi, ali je strašljiv, ne može da trči, i svi su se pitali šta će se desiti ako dođe do povlačenja ili napada. Ipak, došao je sa nama.

    Igrajući Anjca, u jednom trenutku začujemo par pucnjeva, pa mali zastoj pa opet. Pucnjevi su dolazili sa naše strane, pa pomislimo da se neko zeza. Međutim u tom trenutku zazvoni poljski telefon. Bio je to Rade koji uzbuđeno viče:

  • "Dolazite ovamo, evo ih odozdo idu. Ima ih najmanje tri stotine!"

    "Daj Rade ne budali! Kad si ih već uspio prebrojati?" - odgovara Neđo.

    Bajtom se širi smijeh i razno-razni komentari. Dejstvovanje naše jedinice ne jenjava. Ispaljeno je i par granata. Shvatismo da je vrag odnio šalu, pa pužurismo na liniju dok ne bude kasno.

    Na položaju zatekosmo Rada u ležećem položaju, sa puškom na grudobranu, kako neprestaje puca. Međutim, mi ne možemo ništa da vidimo. Ispred se nalazio brisani prostor, mjesečina bješe jaka a preglednost odlična. Uprkos tome, ne vidimo ništa. Pitamo ga:

  • "Rade što pucaš kada nema ništa?"
  • "E, dok ste vi igrali Anjca njih 300 je išlo odozdo i sve su pušili cigare!"

    Šta se stvarno desilo i da li je Radetu bilo dosadno ili se čovjek samo uplašio, za nas je ostala misterija. Vratili smo se na spavanje, svako u svoju bajtu, i svaka dva sata smo se smjenjivali na straži ispred bajte i tako iz dana u dan. Pokojni Švabo i Srđan bi ponekad prošli pored nas i otišli u pravcu Trnova. Sjećam se da se Srđan uvjek vraćao sa tih izviđanja sa par kapa koje su imale oznaku ljiljana, i uvjek donese po par pušaka.

    Sarajlija,

    pošto pomenu pokojnog Švabu, imam jedno pitanje za tebe, naravno može i za bilo kojeg drugog:

    O pokojnom Švabi na internetu nije ništa napisano, čak ne mogu da nađem ni njegovo pravo ime jer su ga svi znali kao "Švabo". Mislim da se prezivao Vukadin i da je rođen na području opštine Pale. Gotovo sam siguran da je sahranjen na Sjetlini jer se dobro sjećam njegove sahrane.

    Pozdrav, Željko Tomić
  • Idi na stranu - |1|2|