fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-RAT_NISICI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

rat_nisici- 86484 - 23.08.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Srbi spasavali Hrvate 1993. a oni im 1995. uzvratili zoljama po civilima


REPUBLIKA SRPSKA - Pre 20 godina, 1993. , Vojska Republike Srpske kroz svoje položaje propustila je, prihvatila, nahranila, smestila i izlečila više hiljada hrvatskih vojnika i civila koji su iz srednje Bosne bežali od muslimanske ofanzive.

Pritisnuti ofanzivom takozvane Amije BiH, žestoko potpomognute zloglasnim odredima mudžahedina, Hrvati iz Gornjeg Vakufa, Bugojna, Travnika i svih mesta i sela tog kraja odlučuju da potraže spas na srpskoj strani, dotad, a i kasnije neprijateljskoj.

  • "U leto 1993. godine na Komaru prema našim položajima došlo je oko 1. 520 ljudi, od kojih 450 uniformisanih lica. Prvu noć je izašao jedan čovek, komandir neke jedinice HVO, sa suprugom i dvoje dece. Bio je teško bolestan, dobio je upalu slezine, a žena mu je, pored toga bila trudna. Porodila se u Banjaluci", priča Nedeljko Budiša, jedan od vojnika VRS iz Donjeg Vakufa, tadašnjeg Srbobrana koji je svedok ovih događaja.

    Hrvati iz Novog Travnika i Dolca izašli su prema Komaru, Bugojanci su otišli prema Kupresu takođe na srpsku teritoriju, a jedan dio ljudi iz starog Travnika i Turbeta spasonosnih srpskih položaja dokopao se preko planine Vlašić i to su tri pravca koja su najviše korišćena.

  • "Naši su javili komandi, komanda je to odobrila i odmah su opremili školu u mestu Torlokovac gde su ove izbeglice bile smeštene. Tu su bili sve vreme dok nisu popisani od strane Crvenog krsta. Svima je pružena medicinska pomoć, hrana i sve što im je u tom trenutku bilo potrebno", kaže Budiša.

    Ranjeni hrvatski vojnici i civili odvezeni su u srpske bolnice. Čak je bilo slučajeva da su ranjenici VRS po sopstvenoj odluci čekali da se trudnice koje su stigle u koloni, porode.

    U video svedočanstvima koja su ostala sačuvana iz tog vremena, izbeglice iz srednje Bosne nisu krile svoju zahvalnost i iznenađenje prijemom na koji su naišli kod Srba. Mnogi su rekli da su primljeni kao braća rođena. Zaluđeni ratnom propagandom svojih vođa, očekivali su da će ih na Komaru i Vlašiću dočekati bradati četnici sa nožem u zubima.

    Nedeljko Budiša se seća da su žene i devojke tad vikale: "Jesi vidio što je Srbima vojska sređena, svi ošišani, obrijani, uredni", a i da su mnogi hrvatski vojnici bili iznenađeni.

    Da su tada mogli, kažu, pola tih bi prihvatilo da se bori uz bok Vojske Republike Srpske. Međutim, svi oni su po svojoj želji transportovani dalje, većinom u Hrvatsku. Mnogi su se kasnije vratili u vojsku. Neki od njih su verovatno učestvovali u operacijama, dve godine kasnije, kada su se Srbi povlačili iz ovih krajeva i kada se situacije obrnula. U istoj toj dolini Vrbasa, kojom su nekada humano i bezbedno evakuisani, tih dana, između ostalih mučnih događaja, zoljom Hrvatske vojske pogođen je i zapaljen autobus pun srpskih civila.

  • "Kad bežiš od noža, pa te neko prihvati, ljubiš mu i stopala, a kasnije..." ne dovršava rečenicu i sa setom, ali bez kajanja, priča Budiša.

  • rat_nisici- 82935 - 23.02.2013 : Vojnik Nisici Tuzla - best (1)

    Prodata visoravan


    Tih dana sam bio na Nišićima i imao sam zadatak izvidjanje neprijateljskih položaja. Srbi su kod crkve imali jedno borbeno vozilo koje smo mogli brzo eliminisati. Ostale rezervne snege su se nalazile u obližnjoj šumi - vikend naselju a njihova jačina nije bila zabrinjavajuća.

    Međutim, u to vrijeme je cvjetao je šverc izmađu Srba i mještana Crne Rijeke što je itekako ugrozilo sigurnost položaja Armija muslimanske BiH.

    Na sve ovo, tamošnji komandant Crnoriječkog bataljona je simpatično promatrao jer je i sam imao korist od biznisa.

    Linija obrane bila je krajnje proizvoljno postavljena tako da su Srbi imali sve preduslove da slobodno napadnu i okupiraju Crnu Rijeku i njen širi rejon.

    Najžalosnija stvar u svemu tome jest to što su moju jedinicu samo prije na dan povukli sa tog rejiona. Iako je bilo rijec o jedinici koja je bila dosta iskusna u borbeno-diverzantskim dejstivima i dobro opremljena.

    Nišićka visoravna, Kamenica, Mačak, hajde pa do Pogladina bila je sigurno stvar izdaje.
    rat_nisici- 69926 - 30.05.2012 : Crna Rijeka Sarajevo - best (0)

    Napad na Crnu Rijeku


    Redovno pratim ovu stranicu, više sto sam od rođenja vezan za taj kraj nego zbog borbi koje su tu vođene.

    Inače, ja sam iz Crne Rijeke, isto kao i moj otac. Tu sam napravio prve korake i proveo svoje djetinjstvo sve do momenta dok nije krenula ofanziva srpske vojske. Naime, kada je 09. 11. 1993. godine počela operacija "Pancir" morali smo da odemo iz tog mjesta.

    Prije svega, želio bi da se nadovežem na tekstove Slave Kojića koji kako vidim jako dobro poznaje taj kraj.

    Nigdje nije spomenuto da je Crna Rijeka pala bez ispaljenog metka, a toliko toga je već napisano? Ovo zbog toga što Crna Rijeka nije imala nikakvo nauružanje za neki ozbiljniji otpor tako da ste vi komotno mogli ući u Crnu Rijeku sa Nišića i zauzeti je bez ispaljenog metka.

    Ne znam da li ste toga bili svjesni? Nikakav otpor vam tu nije pružen. Doduše, svaka kuća u Crnoj Rijeci je imala po jednu automatsku pušku i po koji pištolj i bombu. Rovovi su bili iskopani i u njima je čuvana straža samo formalno od strane ljudi koji su tu stanovali i par rovova koje su kopali ljudi ispred kuće radi zaštite u slučaju napada, a do kojih nismo mogli ni doći kad je zapucalo.

    Taj dan su gađani su civilni objekti i sve što se kretalo. Pola sata nakon napada, tri granate koje je praga ispalila iz pravca Žerica (mislim da je tu bila stacionirana) pogodila je u zadnji dio kuće i napravila tri rupetine.
    Zanima me da li vam je poznato koliko je civila poginulo prilikom tog napada na Crnu Rijeku? Jedan dio civila koji su zarobljeni u Driničićima je, koliko ja znam, razamjenjen na Sokocu?

    I još nesto me interesuje da li je istina da ste imali ženu snajperistu u vašim redovima prilikom napada?
    rat_nisici- 68715 - 20.04.2012 : Goran Zoranovic Rogatica - best (0)

    Pogibija Radomira Đerića


    Radomir ( Petar ) Đerić 1961 - 1995E, moj JOVO, zaboravio si jednog od najhrabrijih boraca iz Sokolačkog bataljona Radomira Đerića koji poginu u toj zadnjoj akciji na Nišićima. Svi se povukoše a on ostade sam u rovu. Ubi ga ustaška mina, i uz gusle se to spominje a ti u ovoj priči to ne pomenu. Ne smije se niko zaboraviti!
    rat_nisici- 22410 - 25.08.2009 : Petar Slagalo Pale - best (0)

    Kremes


    U vezi vanjskog prstena i ofanzie koverat. Bilo je i onih iz semzovackog bataljona koji su ostali na liniji i docekal Lunu i specijalce MUP-a.
    rat_nisici- 22372 - 19.08.2009 : Aco - best (0)

    Municija


    Potpuno je tačno da je Vojska Republike Srpske na Sarajevskom ratistu, pred kraj rata, u toku poslednje muslimanske ofanzive na oba prstena kuburila sa municijom! Dešavalo se da su ljudi iz ličnih zaliha uzimali municiju da bi je iskoristili za odbranu od svakodnevnih napada.

    Imam čak i informacije da su neretko na Pale bili poslani kamioni delova iz Tas-a da bi nam ovi odozgo poslali po neki kamion granata koje su dobijane sa strane i koje se nisu proizvodile u PRETIS-u. Radilo se o granatama za boforse, bestrzajne topove, minobacace 60 i 82 mm...

    Što se tiče sitne, puščane municije mislim da je VRS mogla da ratuje jos barem 2 godine sa ličnim zalihama koji je skoro svaki od boraca imao u kuci, podrumu, tavanu, za zlu ne trebalo...

    Napomenuću samo koliko je metaka ispucano za Božić, pravoslavnu Novu godinu...

    Takvi smo mi Srbi.
    rat_nisici- 21755 - 23.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Upuštanje neprijatelja u vatrene džepove


    Osim Izviđačko-diverzantske čete veliki doprinos očuvanju naše teritorije u vrijeme neprijateljske ofanzive u ljeto 1995. godine imala je i Četa vojne policije Prve romanijske brigade. Dešavalo se i da po tri puta u toku dana trče i zatvaraju liniju kada popusti odbrambena formacija.

    U vrijeme ovih poduhvata teže je ranjen borac iz ove čete Mile Veljović, sa ozbiljnim povredama ruke.

    Kada je došlo do pada naših rovova kod Ačkerova groba u pokretu ka mjestu proboja sretoše dvojicu nešto starijih boraca sa Sokoca koji se žurno kreću u suprotnom smjeru. Na pitanje "što bježite" markantan čiča sa brkovima uvrnutim na krajevima, kao u Petra Kočića, odgovori:
  • More, ne bježimo, časti mi, vodimo ranjenike.
  • A đe su vam ranjenici?
  • Eto ig idu za nama, mirno odgovori brkajlija.

    I zaista, oko trista metara za njima, bez tuđe pomoći, su išli dvojica ranjenika, od kojih jedan teže ranjen u ruku.
    Kad ga viđe, brko radosno povika:
  • Eto vidite, ranjen mi sestrić pa ga ja poveo doktoru!

    Uveče Radovan Karadžić na televiziji objašnjava:
  • Naše linije na su čvrste i stabilne, mi neprijatelja upuštamo u vatrene džepove pa ga uništavamo.

    Sluša to upravo s linije pristigli Dragan P. iz Džimrija pa kaže:
  • E, moj presjedniče, pitaj onog brka kako ih upuštamo!


    Kad su vraćali liniju u zoni odgovornosti Jahorinskog bataljona u rovu zatekoše jednog borca sa šeširom koji je sam zaustavio neprijatelja i dejstvovao po njima iz mitraljeza. To je bio Šerif Dautbegović koji je svojom zapregom razvozio hranu po liniji i ne znajući da su rovovi prazni ušao u jedan od njih. Upravo tada neprijateljski vojnici su krenuli da zauzmu rov a Šerif je raspalio po njima.

    Kada su borci iz vojne policije upali u tranšeju, jedan od njih u poslednji čas prepoznade Šerifa, pa sa olakšanjem reče:
  • Uf, Šerife umalo te ne ubih, ja mislo od tebe Turčin!

    Čestiti Šerif poslije rata otišao je nekim poslom u svoj rodni kraj, negdje kod Bugojna ali, na žalost, nije preživio posjetu. Ubili su ga njegovi zemljaci.
  • rat_nisici- 21751 - 23.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Šesnaestog juna 1995.


    Šesnaesti jun 1995. godine, pun tuge i bola. U Sabancima sahrana Ilije Šepura. U Semizovcu u isto vrijeme sahrana Gorana Gavrića i Drage Lalića. Na sahrani i njihovi preživjeli saborci.

    Neprijatelj nije mario za ove tužne skupove, nastavlja sa svojom operacijom "Koverat". Oficir iz komande brigade Dragan T. negdje pred kraj obreda sahrane stiže u Sabanke. Vijest crnu donosi: neprijetelj je probio liniju u zoni odgovornosti Sokolačkog bataljona i hitno je potrebno da IDČ krene u Bijambare i zatvori dalje napredovanje neprijatelja.

    Oprostivši se sa mrtvim drugom borci su krenuli sa Draganom u nepoznato. U Sabancima je bila jedna polovina čete dok je druga polovina bila u Semizovcu. To su bili borci iz bivšeg Okrugličkog bataljona i oni su odmah krenuli da se spoje sa ostatkom čete.

    Na putu Semizovac-Srednje ova grupa upada u nove nevolje. U međuvremenu je neprijatelj probio linije odbrane i na ovom potezu i njihovi vojnici ovladali su saobraćajnicom. Da bi stigli na svoje odredište borci iz IDč su ušli u korito rijeke Ljubina i kroz korito prošli kritičnu dionicu. Uspjeli su prije mraka stići na odredište i povezati se sa ostatkom čete.

    Na putu do kritičnog područja u Bijambarama borci iz IDČ su doznali da je neprijatelj primijenio do tada neprimijenjen potez: privukli su se liniji bez prethodnog otvaranja vatre i u klasičnoj borbi prsa u prsa uspjeli da ovladaju dominantnim rovovima i položajem.

    Sada je neprijatelj došao s leđa našim rovovima i imajući vidu tu činjenicu kao i saznanje da su toga dana prilikom upada neprijatelja u istom rovu poginuli otac i sin iz porodice Đurević kao i jedan od najboljih boraca Romanije Goran Kosorić, većina boraca Sokolačkog bataljona napustila je liniju odbrane. Kada se tome doda nesnalažljivost u ovoj situaciji njihovog anemičnog komandanta Srete P. , nastaje stihija i ostaje velika rupa u području Bijambara.

    Zadatak IDČ bio je da uveže liniju kroz šumu. Veliki značaj imala je činjenica da jedan dio Sokolačkog bataljona nije napustio liniju. To je bila četa Voja R. sastavljena od boraca iz Kalauzovića i Bara kao i borci sa Visojevice. Neprijatelj je neposredno pred padanje mraka u pokretu naišao na borce iz IDČ, te je došlo do sukoba nakon čega su se borci Armije BiH povukli prema novodostignutim linijama.

    Ovog 16. juna napad je izvršen i na položaje Trećeg bataljona. Žestoka artiljerijska vatra tokom cijelog dana pokrivala je naše položaje. Ranjeni borci su zbrinjavani uz veliko požrtvovanje bolničara Mladena M. a od posledica granatiranja poginuli su Ljubo Klempić i Nenad Trifković iz sela Blaža kod Okruglice.
    rat_nisici- 21729 - 21.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (7)

    Strahote od 15. juna 1995.


    Tog 15. juna '95. neprijatelj nije časio ni časa. Prije nego što je sunce počelo pružati svoje zrake zatutnjalo je i zemlja se zatresla. Dobro poznati scenario ponavlja se nakon pola godine zatišja.

    Negdje oko 5 časova započeo je napad neprijatelja na naše linije. Borci iz našeg III bataljona, koji su nekada bili Okruglički bataljon, žestoko su napadnuti ali su se junački držali. Uz brzu i efikasnu pomoć minobacača odolijevali su svim naletima. Ovo su bili jedini pripadnici Prve romanijske brigade koji su bili licem okrenuti prema svojim domovima. Između njih i njihove djedovine bile su neprijateljske postrojbe. Ostali bez igdje ičega ali su se hrabri ljudi borili kao lavovi.

    Negdje odmah na početku napada neprijatelja komanda brigade je uputila ID četu u zonu odgovornosti Sokolačkog bataljona. Trebalo je hitno intervenisati jer je nekoliko rovova koje su držali povremeni borci iz tzv. radne obaveze napušteno kad je neprijatelj napao.

    Kamion sa borcima brzo je stigao do kraja pristupnog puta. Trebalo je dalje preći oko 500 metara uz brdo, kroz šumu, do linije. Borci su žurno grabili ka vrhu uspona. Na čelu, pomalo pognut gotovo trčao je Goran Gavrić. Sem ličnog naoružanja nosio je i ručni bacač i "samar" sa minama od RB-a na leđima.
    Jednom je rekao da u najkritičnijim situacijama mu "nešto se prevrne u stomaku" i onda ne zna za strah i bilo šta drugo, samo jurne na neprijatelja. Ovo je bila upravo ta situacija. Poput gladne zvijeri ustremio se sam na rov u kojem su bili već neprijateljski vojnici. Ostali su ga jedva pratili.

    Jedan borac iz napuštenih rovova radne obaveze nije se povukao sa ostalima već je ostao i sam zadržavao vatrom neprijatelja, koji nije uspio krenuti dalje od zauzetih rovova. Prosijed, punije građe, iza jedne omare kratkim rafalima mirno i hladnokrvno sam je onemogućavao dalje napredovanje neprijatelja. Oni koji su do njega prvi došli kasnije rekoše da se zvao Obrad Šuka.

    Borci iz IDČ su zauzeli polukružnu formaciju prema rovovima koje je držao neprijatelj i uhvatili ih u unakrsnu vatru. Čekalo se kada će početi bjekstvo neprijatelja jer nisu imali šanse duže držati ove rovove. U namjeri da efektno završi posao Goran je napunio svoj RB, ustao iz zaklona na koljena i nanišanio rov. Na leđima mu je i dalje bio samar sa minama za RB.

    Nažalost, u djeliću sekunde neprijateljski vojnik bio je brži. I on je imao ručni bacač i iz njega uspio da prije ispali granatu. Njom je pogodio Gorana u grudi. Strahovita eksplozija uzdrmala je šumu iznad Bijambarskih pećina.


    Goran ( Novko ) Gavrić 1968 - 1995Kada se slegao dim ostao je prizor iz horor filmova od kojeg je i najtvrđima suza potekla. Hrabri srpski junak Goran Gavrić iz Žižaka raznesen je u strahovitoj eksploziji. Rođen 1968. godine u Zmajevu, u Vojvodini, mislim da je opština Vrbas. Najstariji od trojice sinova Novka Gavrića. Ako je neko u sebi imao predimenzioniranu veličinu hrabrosti onda je to bio on. Mladost je poklonio Srpstvu, svoj život okončao kao momak u najbolja doba. Izuzetne muške ljepote, velikog srca, čestiti, povučeni Goran ostao je neizbrisivo urezan u sjećanja svih koji su imali čast da bar jednom budu u njegovom društvu. Brat Zoran bio je takođe u IDČ, devetnnaestogodišnjak, i Bogu hvala ostao živ i zdrav.

    Drago ( Novica ) Lalić 1960 - 1995Nedaleko od Goranovih ostataka ležao je nepomično Drago Lalić iz Brgula. Onda se odjednom podiže na ruke i koljena, prevrnu očima i pade. Nažalost, to je bilo poslednje što je učinio. Glava mu je bila pukla i razdvojena na dva dijela. Iza Draga ostalo je troje sitne djece. Ne znam da li su svi upamtili oca ali s razlogom mogu biti ponosni na njega. Stradao je kao junak, hrabro braneći srpsku zemlju.

    Ilija ( Mitar ) Šepur 1973 - 1995Mladi mitraljezac Ilija Šepur iz Buljetovine ležao je nepomično. Vidljive povrede imao je jedino na nozi i mislilo se da je onesviješćen od eksplozije. Brale Z. prišao je do njega i drhtavim glasom rekao "mrtav". Jedan geler veličine zrna pšenice pogodio ga je u slijepoočnicu i bio koban. Tužno je ležao pored njega zaćutali mitraljez M84 od kojeg se nije razdvajao u desetinama ranijih bitaka. U svojoj 22. godini poginuo je mladić koji nije znao šta je strah, koji je išao uspravno i svojim gardom prkosio neprijatelju i sudbini. Jedinac u roditelja, ponos i nada, umjesto mladosti živio je rat, sve nedoživljene mladalačke zgode i nezgode zamijenio je druženjem sa svojom 84.

    Ostoja M. bio je bliži od Ilije mjestu eksplozije ali je preživio, uz rane na nozi i popucale bubne opne na oba uva.

    U periodu dok je još dim od eksplozije obavijao šumu neprijatelj je uspio napustiti rovove koje je bio privremeno zaposjeo. Pirova pobjeda nikome ništa nije značila, tri mlada života data su u zalog očuvanja teritorije. Sloboda nije umjela da pjeva a zaborav ne smije pregaziti ove heroje.

    Ovaj dugi junski dan bio je prepun okršaja na vanjskom prstenu, neprijatelj je čvrsto riješio da probije našu odbranu i samo se čekao sljedeći atak.
    rat_nisici- 21474 - 23.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Međedi sa Zvijezde


    Početkom 1995. godine došlo je do prestruktuiranja jurišnih jedinica. Beli Vukovi Srđana Kneževića su izdvojeni iz sastava Prve romanijske brigade i potčinjeni komandi SRK-a.

    Komanda Prve romanijske pristupila je formiranju nove jurišne jedinice. Kao jezgro je poslužio dotadašnji interventni vod Nišićkog bataljona i bio je otvoren prelazni rok za prijem dobrovoljaca u Izviđačko-diverzantsku četu (IDČ) po sistemu "ko god doš"o dobro doš"o".

    Novoj jedinici pristupili su borci iz Trećeg bataljona i to mahom oni sa najviše iskustva u borbama kao i neki članovi komande. I komandant bataljona Sava Šikuljak je odlučio da se zahvali na povjerenju i pređe u IDČ.

    Jedinica je bila formirana kao dvije zasebne cjeline, od kojih je jedna bila sastavljena od "Nišićana" a druga od onih "preko vode", tzv. "Brguljaka". Načelnik štaba brigade je dao jako suvislo obrazloženje, kao: "Znamo mi da se vi ne trpite među sobom, od pamtivjeka, pa da ne bude međusobnih konflikata".

    Ono, jeste da su bile poznate marisane po teferičima iz šezdesetih i sedamdesetih upravo između ova dva "entiteta" ali je iza ovakve podjele i organizacije stajalo nešto drugo, što nije zgodno ovdje komantarisati. Dakle, jedinica je imala dva komandira, Malog i Savu, kao švedska fudbalska reprezentacija dva selektora.

    Kad se u razgovoru boraca dotakla tema imena jedinice, jer sve su slične formacije na obje zaraćene strane imale "umjetnička imena", Ostoja M. je iznio svoj prijedlog: "Svi jurišnici su neki vukovi, sa Drine, sa Vučjaka, Beli"To je već postalo izlizano, hajde da se mi zovemo Međedi. Međed je opasniji od vuka. Pošto nam je u zavičaju najveća planina Zvijezda, a ona je puna međeda, onda budimo Međedi sa Zvijezde".

    Ovo ime je, naravno, služilo za "internu" upotrebu i zezanje i nigdje nije upisano.

    Jedinica je koristeći primirje u februaru i do polovine marta bila na pripremama i "uigravanju" na Čevljanskom polju i njegovom širem obuhvatu. Veliki udarac za sve bila je pogibija Gorana Glišića po povratku u bazu, 13. marta "95.

    U aprilu polovina IDČ bila je na Teočaku i vratila se bez ranjenih i poginulih.
    rat_nisici- 21460 - 22.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Borbe na kraju 1994. godine


    Nakon što je utihnula neprijateljska ofanziva sa početka novembra "94. u kojoj je došlo do značajnih pomjeranja naše linije odbrane pristupilo se utvrđivanju novih položaja.

    Sedmi bataljon (nišićki) raspoređen je na potezu od kote 1006 iznad sela Drinčići do jednog uzvišenja koje se nalazilo iznad dijela C. Rijeke po imenu Gaj, a to je oko 500 metara iza kote 1128 Gradina. Dalje se nastavlja linija Osmog bataljona (okruglički) rubom šume, naspram kuća Bibića, a dalje kroz šumu naniže do Tirića bare gdje je bio spoj sa Sokolačkim bataljonom. Borci su izvršili značajne radove na utvrđivanju a posebno su prednjačili borci iz Osmog bataljona koji su se u potpunosti ukopali u zemlju i formirali mrežu tranšeja sa bočnim prekrivenim nišama tako da su postigli maksimalnu zaštitu od granatiranja.

    Dana 17. 11. 1994. od ova dva bataljona formiran je jedan koji je zvanično nazvan Treći bataljon Prve romanijske brigade. Kod imenovanja komande novog bataljona postignuto je da je iz svih kombinacija eliminisan komandant Nišićkog bataljona "Mali", koji je poslat "u bazu".

    Pokojni Sava Šikuljak dobio je ulogu komandanta koje se brzo nakon toga zasitio. Za zamjenika je imenovan Stariji Vodnik, svojevrstan primjerak Šćepana Malog, za kojeg je malo ko znao ko je i odakle je. Ranije sam već pomenuo situacije u kojima se pokazao kao ortodoksna kukavica a karakterističan je bio po obimu stomaka zbog kojeg nije bilo broja opasača koji bi uspio da ga opaše. Karakterističan je bio i po pričama o doživljajima sa "Alahovog puta" u stilu : "Srđan je vodio Bele Vukove i zato je Beli Vuk a ja sam vodio Crne Vukove i ja sam Crni Vuk! ".

    Inače, Crni Vuk je prije rata u stvari bio vozač po ugovoru i magacioner u kasarni Rajlovac a zvao se Milan Stojanović, rodom od Čačka, bio dobar sa mnogim višim i visokim oficirima iz SRK-a.

    Sem što je nepravda učinjena prema Malom, nepravda je učinjena i prema pokojnom Goranu Gavriću, koji je mnogo više vrijedio, kao borac i ljudina, od pomenute dvojice zajedno. Goran je postavljen za operativca, svojim autoritetom kod boraca doprinjeo je da linija bude utvrđena kao bastion i time budu spašeni mnogi životi u kasnijim napadima neprijatelja.

    Dana 3. 12. 1994. godine došlo je do žestokog napada na naše nove položaje. Napad pješadije bio je usmjeren na desno krilo, na poslednja tri "rova", koja su inače teško popunjavana, tu su dežurali artiljerci, kuvari i komandni kadar bataljona. Interventni vod je u veoma kratkom roku stigao na mjesto napada i nije bilo problema da se napad odbije uz pomoć naših minobacača i artiljerije Prve romanijske.

    Na naše položaje u Crnoj Rijeci neprijatelj je izvršio žestoko granatiranje iz minobacača i haubica. Teško je ranjen Dragan Šiljak, tačnije "izbušen" je po cijelom tijelu. Onda se pojavio tenk na Stuparevačkoj kosi i gađao naše položaje. Od ovog dejstva teško je ranjen Relja Delipara gelerima u grudi. Zahvaljujući brzom transportu do bolnice "Žica" i doktoru Laziću koji ga je odmah operisao spašen mu je život "u dlaci".

    Napad neprijatelja tog dana bio je žestok i na položaje Sokočana, koji su odbili napade i imali gubitke u mrtvim i ranjenim a naročito žestoko je bilo na Malinovici, gdje su bili borci iz Jahorinskog bataljona. Ovdje je bila borba "prsa u prsa" i uz značajne gubitke Paljani su odbili sve napade i očuvali liniju.

    Nakon ove ofanzive, do juna 1995. godine nije bilo značajnijih napada neprijatelja.
    rat_nisici- 21225 - 29.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Patagon Olovčić


    Ko je, šta je i odakle potiče dao je do znanja na početku svoga obraćanja, urinirajući po knjizi Jeremije Perića - Ješe. A kako i ne bi, Jeremija je u knjizi naveo imena žrtava ustaškog terora iz perioda 1941-1945 na području opštine Olovo.

    Prerezanih vratova četiri godine jame su punili svojim tjelesima nesrećni Srbi iz srpskih sela. Egzekutori njihove komšije a njegovi babo, dedo, amidža, dajdža.

    U Olovu ima jama,
    Puna Srba natrpana.


    Pjevalo se tajno po sijelima u doba "bratstva-jedinstva".

    Povampirene ale prošlosti htjele su, željele i pokušale da krajem XX vijeka dovrše djela njihovih krvavih predaka. Nisu uspjeli jer su pročitani, jer su još svježe i nazacijeljene rane bile. Zato je Zoka izabrao PM M72, umjesto komšijskog noža pod grlom.

    I nakon svega olovski patak sada šilji o multietičnosti. Pljunuta zvanična politika "zelenih". Postoje još uvijek dobri Srbi koji idu u lov sa svojim komšijama. I niko ih ne dira. Pa još kad bi svi bili kao Gavrić i Palangetić. Eh, pa onda bi se tek sve znalo o svima. A zemlje bi cvjetala, sve Bosanci: muhamedanci, katolici i nekrst.

    Mada, i ovako "znaju" oni o nama. Pa zarobili su dnevnik komandira čete koji je "kliznuo" sa Mačka. Ma da nije komandant korpusa možda? Jako je bitno "dunjaluku" nišićkom šta je tu napisao jedan dokoni rovaš koji je bio umislio da je bezbjednjak. Ko je šta rekao i ko nije došao na smjenu, je li nestalo cigara i tuče li Jovan Šepur konja kutlačom po sapima kad nosi ručak.

    Znaju ono što su im ispripovijedali "dobri Srbi" koji su se vratili pa im ližu sahane i izmišljaju o događajima koje nisu ni vidjeli. Ali su dobro čuli. Poput moga rođaka Boška Pejića, koji sada živi u Sabancima, koji nigdje nije bio ali se naslušao. A sad toliko dobar da čak i tuče rođake koji dođu da obiđu svoju očevinu. Eh, da im je takvih Srba.

    A partijska je i sada u sehari. Nekad je bila u kovčegu, ali se "progovorilo" i propisalo na "bosanskom". Pa turske i arapske riječi postale kao rod rođeni. Šteta što ih više nije upamćeno, "bosanski" bi bio bogatiji.

    I nije nacionalista. Bio je "malo" u SDA, sad je u "za BiH" ili SDP ili ko zna dokle je dogurao i koliko je članskih u seharu potrpao. "Strašna" je razlika među tim kvazipartijama u programu. A rukovodstvo multinacionalno, Bošnjaci, Bosanci, muslimani. Budućnost zagarantovana.
    rat_nisici- 21146 - 21.03.2009 : Struja struja - best (0)

    Nišićki tenk


    Jovo,
    jako cijenim tvoje pisanje, a i tebe lično. Kada sam napisao da je Okruglički bataljon imao jedan ili dva tenka, rekao sam i to da nisam bio baš siguran. Hvala ti na informaciji da to je bio nišićki tenk, jer za mene koji sam bio tamo "na terenu" nije bila velika razlika. Mogao sam da napišem i da je to artiljerija mogla da odradi, ali nisam.

    Vidim da dobro barataš stvarima, i da ti ništa nije promaklo. Ipak, pomenuo bih tog vodoinstalatera. Jedne prilike dobili smo zadatak da odradimo neki posao, kada smo se onako promrzli vraćali nazad, naišli smo na neku vikendicu iz čijeg dimnjaka se vidio dim. Ušli smo da se malo ogrijemo. U vikendici su sjedila dva momka, a napolju na tenku je bilo metar snijega. Na moje pitanje zašto ne očiste snijeg sa vozila jedan od te dvojice mi je odgovorio da im je "neko" izvukao naftu, pa čekaju popunu. Taj jedan mi se kasnije predstavio kao neki Stanišić, ime sam mu zaboravio. Kasnije, uz kafu mi reče da je zanimanju vodoinstalater i da je završio u Varešu. Tu i tada nije bilo nikakvog porucnika, odgovorno ti tvrdim. Iz toga razloga sam napisao da ne znam koliko su obučeni i koliko iskusva imaju. Pozdrav Jovi, sa napomenom da je tamo bio jedan vodoinstalater. Bio je.
    rat_nisici- 21135 - 20.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Tenkisti sa Nišića


    Moj je princip da najviše vjerujem svojim očima pa tek onda dolaze priče i pripovijedanja drugih. Namjera mi nije da vršim poređenja, ko je bio hrabriji, ko kukavica...

    Kao neposredni očevidac koji je dejstvo tenkiste Šućura 7. novembra 1994. godine posmatrao sa Gradine i vidio sva mjesta koja su tada pogođena zapisao sam viđeno na ovim stranama.

    Ne mislim da je on junak nego hladnokrvni ubica koji je tada ubio tri bespomoćna čovjeka iz Druge romanijske brigade sa Sokoca i ojadio tri srpske porodice. Njegov stil bio je : izađe na rikverc na Stuparevačku kosu, ispali hitac i odmah bježi za brdo.

    Mogao je biti poklopljen i artiljerijom ali se ona nije oglasila, mada smo mi tražili da dejstvuje i opisali cilj. Čak je nekoliko ljudi iz Armije BiH stajalo na Stuparevačkoj kosi i posmatralo ciljeve koje je gađao tenk. Mi nismo mogli tada dejstvovati jer nam je svo oruđe nije bilo postavljeno poslije povlačenja prethodnog dana.

    Naši tenkovi nisu uzvratili tada Šućuru a jesu izvodili pokrete, vjerovatno se postrojavajući zbog Mladića (što je naveo Struja ) koji je i stigao helikopterom, kako je i opisano ranije.

    Okruglički bataljon nikad nije imao tenk pa samim tim ni tamošnji vodoinstalateri nikada nisu mogli ni biti tenkisti.

    Nišićki bataljon imao je jedan tenk od 1992. godine. Jedan od tenkista, Marinko Gutić, rodom od Kaknja, poginuo je od granate 19. maja 1994. godine na Nišanima.

    Komandir tenka poručnik J. R. bio je školovani tenkista u ŠRO prije rata, po profesiji mašinski tehničar. Ranjen je od maljutke u novembru 1993. godine na Malinovici. Samo što je prezdravio ponovo je ranjen na Nišanima kad je poginuo Gutić. Da se skrivao za brdo vjerovatno ne bi bio pogađan i ranjavan.

    Putujući iz bolnice 30. maja '94. teško je stradao u saobraćajnom udesu kod Srednjeg kada je "jugo" pregazila 110-ka vojne policije i ostao invalid. Tada je poginuo Rajko Delipara, koji je raspoređen na tenk umjesto Gutića.

    J. R. sada živi sa porodicom na Sokocu i preživljava radeći povremeno na "brentama" i kopajući kanale.

    Poslije tragedije na Nišanima, nišićki tenk je predat Brigadi jer nije imao više ko da ga opslužuje.
    rat_nisici- 21133 - 19.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Re: Rašo iz Buljetovine


    Manda, prijatelju,

    Napisano je da su u prvom ataku na Mačak ranjena dva naša borca a kasnije još šestorica.

    Ranjeni su: Stjepan Đukić, Radoja Đukić, Janko Šepur, Danko Eskić, Milovan Eskić, Miodrag Perković i Aleksa Đurić.

    Ovaj borac Armije BiH iz Olova u vezi sa Gradinom je napisao istinu.
    rat_nisici- 21132 - 19.03.2009 : Struja - best (0)

    Naše tenkovske posade


    Jovo, tvoje pisanje cijenim jako puno, ali kada opisuješ neke čudne manevre u zaklonu naših tenkova, u slobodnom prevodu ja to shvatam kao naši tenkisti su se u.... i kada je Šućur izašao da puca. Počele su mi više ići na živce te priče o Šućuru. Više ga mi hvalimo nego muslimani. On je bio običan smrad, koji ispuca dvije granate i sakrije se. San svakog srpskog tenkiste je bio da se sretne oči u oči sa tim smradom koji se samo vješto skrivao. Samo bih zamolio kada se veliča taj Šućur da se od naših tenkista ne prave kukavice, mislim da to nisu zaslužili. I da se navede ako se neko prepao tog smrada.

    Sada, ako baš pričamo o tom datumu, naređenje je bilo da se toga dana ne puca jer je Mladić trerbao da dođe. I došao je. Stajao sam par koraka od njega kada je naredio da se tenkovi propisno parkiraju, da izgledaju kao vojska, a ne kao raspuštana banda. Onda je bez pancira otišao na prvu liniju. A kada se vratio održao je onaj govor: "A sada bi trebalo da se krene dolinom rijeke Krivaje, pa Kladanj"...

    Hoću da kažem da je (čini mi se) Okruglički bataljon imao jedan ili dva tenka. Ne znam koliko dobro je posada bila obučena i koliko su imali iskustva, ali znam da je u jednom od njih bio vodoinstalater, koji prije rata nije ni vidio tenk.
    rat_nisici- 21120 - 19.03.2009 : - best (0)

    Gradina


    Kada su Srbi napustili položaje na Gradini, mi smo bili zaustavljeni od naše komande da ne napredujemo dalje, odnosno da ne idemo na Gradinu, tako da je ona tu noš bila prazna. Vi ste tek sledećeg jutra zauzeli položaje na toj koti, i to bez borbe.

    Tog dana smo (Armija muslimanske BiH) dobili naredbu da napadnemo kotu 1108, ali bez uspjeha jer nas je dočekala jaka pješadijska vatra. Imali smo manje gubitake u ljudstvu.

    Nije mi jasno zašto nismo uzeli gradinu taj prvi dan kada je bila prazna?

    Postoji ona stara izreka: "Poslije bitke su svi generali". Vaša komanda nije imala dovoljno informacija ili ljudstva da to odradi. Sa druge strane, mnogo je teže održati položaje, nego ih zauzeti. Ko zna, možda je ta odluka i bila dobra za vas.
    rat_nisici- 21101 - 18.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Završetak ofanzive iz novembra '94.


    Nakon što smo zaposjeli dominantne kote na Gradini u toku dana 7. novembra "94. nije bilo dejstava neprijatelja po nama niti pokušaja da uzmu te kote.

    Sa Gradine se pruža pogled na cijelu visoravan i da nije bio rat bilo bi istinsko uživanje u pejzažima sunčanog novembarskog dana. Polja pokošena poslednji put od strane svojih vlasnika kao da su sa zebnjom čekala nastavak neprijateljske ofanzive. A događanja su se smjenjivala kao na traci.

    Negdje iza podneva neprijateljski tenk i srpski otpadnik Slaviša Šućur na njemu stigli su na Stuparevačku kosu. Tenk je vožnjom u rikverc izašao na tačku sa koje je kao na dlanu vidio polja i sela a onda ispalio prvi hitac. Zapušila se zemlja na kosini ispod Doma u Nišićima. Nakon ispalenja tenk se brzo povukao pa se poslije 3-4 minuta ponovo pojavio i ispalio novi hitac. Ovaj put je pogođen Dom. Još jednom se pojavio u istom intervalu i opet pogodio Dom. U Domu nije bilo ničeg sem telefonske centrale koja je nekim čudom ostala neoštećena.

    Naši tenkovi su bili stacionirani na drugoj Gradini, iznad Nišića i izvodili su neke čudne manevre, čula se buka motora a bez i jednog ispaljenog hica prema protivničkom tenku i bez izlaska iz zaklona.

    Iznenada se poajvio helikopter sa generalom Mladićem i spustio kod bivše kafane "Jelik". Odmah je to mjesto zasuto kanonadom nekoliko oruđa ali se helikopter podigao i otišao prema Krivajevićima.

    Nekoliko boraca iz Druge romanijske brigade iz Sokoca bilo je raspoređeno na livadi ispod Zlotega gdje su se pokušali ukopati. Pošto su bili gađani granatama iz haubice i minobacača morali su potražiti zaklon. Trojica njih su utrčali u montažni objekat koji je prije rata bio škola.

    Ova trojica nesrećnika bili su primijećeni i od strane tenkiste Šućura koji je sledeći hitac ispalio u objekat škole i svu trojicu ih pobio k"o zečeve. Da potvrdi rezultat i dotuče žrtve ispalio je Šućur još jedan hitac u školu i gotovo u potpunosti je uništio.

    U svemu ovom haosu pojavio se odnekud džip i valjda maksimalno mogućom brzinom grabio livadom prema napuštenim Zlotegama. srpski patriota, dobri i pošteni Petar Trifković demantovao je glasine da je kukavica i bježi od borbe. Možda je to bio do ovog dana a vjerovatno nije imao dovoljno debelog razloga da pokaže svoju hrabrost. "Nešto" mu je ostalo u kući u Krčevinama i riješio je da se po svaku cijenu domogne toga. Granate su padale oko džipa ali ga ni jedna nije zaustavila. Uspješno je stigao na odredište.

    Ovaj dan za Petra je definitivno bio dan izazova. Interventni vod se vratio sa Treskavice i u blizini komande brigade (ne)sretni Petar je naletio na njih. Jedan od boraca iz interventnog voda zapucao je u pravcu njegovog automobila a pogodio i teško ranio saputnika mu Miomira Čančara. Petar je i ovog puta ostao neokrznut i ponovo se pokazalo da ga neće metak ni geler.

    Iste večeri po dolasku sa Treskavice interventni vod je ušao u Buljetovinu i uvezane su linije za odbranu preostalog dijela visoravni.

    Narednog dana, 08. 11. 1994. neprijatelj je napao naše položaje na Gradini i na koti 1108 od minobacačke granate ranjena su trojica naših boraca. Okruglički bataljon je konačno skupljen i doveden na Gradinu te se počeo utvrđivati od kote 1108 preko Bezimenog visa desno do spoja sa Sokolačkim bataljonom kod Kundakova groba.

    Nišićki bataljon ušao je od kote 1108 lijevo u Crnu Rijeku i zauzeo položaje na potezu Gaj-Meškova prodavnica (Hasići)- Šehići- Kota 1006 (iznad Drinčića). Na ovim linijama se ostalo do kraja rata i odbijeno nekoliko narednih ofanziva.
    rat_nisici- 21089 - 18.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

    Novembarska ofanziva 1994. godine


    Jutro 6. novembra "94. osvanulo je okupano suncem. Mnogi su žalili za maglom od juče jer je trebalo izvršiti utvrđivanje linija na rubu Crne Rijeke "na otvorenoj sceni", izloženi i vidljivi sa stotinu brda i uzvišenja sa kojih su posmatrale neprijateljske oči.

    A kada su oči odradile svoje počela je kanonada sa sjevera, istoka i zapada i najduži dan u životima svih koji su se toga dana našli na mjestu koje nam je odredila komanda brigade.

    Neprijatelj je tokom jučerašnje ofanzive osvojio značajne dominantne kote na koje je postavio svoja oruđa i opleo po nama.

    Sa Bukove kose (ili tzv. Fukčevo brdo iznad Toljenka) stizale su rakete 128 mm ispaljene iz LRL i granate od 76 mm iz ZIS-a (kažu da ZIS znači "Zavodi imjenji Staljina"). Iz prostora Perišića kuća (kod Zubeta) dejstvovao je srpski tenkista u redovima Armija muslimanske BiH Slaviša Šućur, a sa Pogladina opet rakete 128 mm... Mine iz minobacača drobile su sa tri strane tako da je bilo opšte "veselje". Veliki broj neprijateljskih granata na našu sreću nije eksplodirao, samo su se zabijale u zemlju.

    Nevjerovatno kako vrijeme u tim uslovima sporo teče. Minuti dugi kao sati... Prva četa, koja je bila na Kosi nije mogla da se ukopava već je bila prikovana za zemlju. Druga četa bila je u boljem položaju jer je zaklonjena šumom.

    Komanda bataljona je odlučila da dio boraca Prve čete povuče sa otvorenog u kuće u Šehovićima (Žere), a drugi dio premjesti naprijed oko 500 m u šumu, kako bi se spriječilo bespotrebno ranjavanje ili pogibije boraca.

    Tokom cijelog dana Nišićki bataljon ostao je bez vatrene i bilo kakve druge podrške, svi zahtjevi, molbe, vapaji ostali su bez odgovora pretpostavljenih iz Prve romanijske brigade. Oko 15 časova iz komande našeg bataljona traženo je hitno da bar razgovaramo sa načelnikom štaba brigade Dušanom Savčićem (mijenjao bolesnog i odsutnog komandanta), na što je odgovoreno da do toga ne može doći jer on upravo odmara, odnosno spava! ?

    Oko 15:30 časova desio se užasan prizor : sa položaja na Hadžićima počelo je masovno bjekstvo preko polja vojske koja je držala te položaje! Vidijevši to i Okruglički bataljon je napustio svoje položaje lijevo od nas i počeo da bježi. Polje je bilo prepuno vojske koja je bes cilja, kao ovce hrlila prema Nišićima. Da li je neprijatelj do tada potrošio sledovanje granata za taj dan ili šta već, iako je mogao počiniti masakr nije značajnije granatirao bježeću gomilu.

    Odmah zatim pojavili su se sa naše desne strane borci iz Igmanske brigade preostali od juče. I oni bježeći i bacajući za sobom mitraljeze i ručne bacače i sve teže od puške.

    Nakon ove bježanije situacija je bila sledeća: desno od naših položaja bila je šupljina od oko 2 kilometra, do položaja Sokolačkog bataljona koji je ostao na liniji. Lijevo je ostala praznina od oko 5 km vazdušne linije, do Lađevića. Iza nas su bile naše kuće, naše porodice, bez ikakve zaštite.


    Onda, oko 16 časova novi masovni pokret vojske. Ovaj put to je bila pješadija Armije BiH, krenuli su preko preko Ravanskog polja i iz pravca Mačka prema našim položajima. Naš moralista Stariji Vodnik (ime, ne čin) odjednom skoči i trčećim korakom se uputi prema Nišićima. Slijedeći njegov primjer i veliki broj boraca Prve čete poče da bježi sa položaja prema kućama. Sada je doživljaj bio potpun. Na liniji su ostali napušteni naši teški mitraljezi, municija, ručni bacači i dvojica, komandant i njegov zamjenik.

    Vidjevši šta se dešava, grupa boraca iz Prve čete na čelu sa komandirom odustala je od povlačenja i vratila se da pomogne komandi. V. S, Miloš Sando, Momčilo Šiljak, Miodrag Šiljak, V. B. , K. Đ. , komandant Mali i njegov zamjenik pokupili su sve oružje i MTS, usput zadržavajući neprijatelja paljbom iz minobacača 60 mm, ručnih bacača, mitraljeza po šumi ispod naših položaja u koju se neprijatelj ubacio u međuvremenu. Cjelokupno naoružanje i MTS su ubačeni u "pincgauer" našeg saniteta i prebačeni u Nišiće.

    Mali je ostao sam na položaju u Šehovićima sa mitraljezom i MB 60 mm, da vatrom zadržava neprijatelja i omogući izvlačenje naših teških minobacača i granata iz Crne Rijeke.

    Načelnik štaba brigade Savčić je naredio da se po svaku cijenu mora uzeti kota Gradina. Zamjenik komandanta je premjestio Drugu četu (koja nije napuštala svoj položaj) i šestoricu preostalih iz Prve čete na kotu Gradina. Usput je prikupljena veća količina naoružanja i MTS koju su u povlačenju pobacali pripadnici Igmanske brigade.

    Ova jedinica ostala je do noći na koti 1108 na Gradini. Nije bilo nikakve veze sa bilo kime niti je bilo poznato šta se dešava u okruženju. Veliki broj boraca iz Okrugličkog bataljona grupisao se na Borku a oko 22 časa i jedinica sa kote 1108 se povukla, neki su ostali na Borku a neki otišli da vide šta im je sa porodicama s tim da je dogovoreno da se ujutro prije svitanja krene ponovo na Gradinu. Time je konačno okončan 6. novembar, najduži dan.

    Prema dogovoru ujutro 7. 11. oko 5 časova na Borku je prikupljena većina ljudstva iz bataljona i krenulo se ponovo u pohod na Gradinu. Vojska je raspoređena u zoru na Gradini i zauzimanjem te dominantne kote onemogućeno je dalje napredovanje neprijatelja.

    Predveče je Mali sa grupom dobrovoljaca zauzeo kotu Bezimeni vis, 500 m ispred Gradine. Ispred ove kote, koja je bila u šumi, bila je livada i time se znatno poboljšao naš položaj u odnosu na neprijatelja.

    Ofanzivom od 5. i 6. novembra 1994. godine neprijatelj je zauzeo : Ravne, Mačak, Hajde, Zubeta, Stari Krst, Bunijevce, Toljenak, Ožegu, Hadžiće, Kovačine, Šehoviće, Bibiće, Stuparevac, dio Stomorina, Đuriće, Buljetovinu.
    rat_nisici- 21059 - 16.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Povlačenje iz Ravni


    Borbe su utihnule u sumrak tog 5. 11. "94. kada je stiglo naređenje iz komande brigade za povlačenje. Borci su bili tužni kao da napuštaju nešto najmilije, liniju utvrđenu mukotrpnim radom tokom proljeća i ljeta, koja je odbranjena u više žestokih ofanziva i na kojoj je neprijatelj pretrpio velike gubitke.

    Lijevo od nas već se ranije povukao Okruglički bataljon sa položaja na Golom brdu i dalje prema Toljenku tako da je naših pedesetak boraca ostalo duboko u teritoriji pod kontrolom neprijatelja i trebalo se povući u što kraćem roku jer je kao damaklov mač visila nad našim glavama realnost padanja u okruženje.

    Umorni do bola i iscrpljeni do krajnjih granica borci Nišićkog bataljona su vukli teško naoružanje i sanduke sa municijom i do kilometar udaljene komande dok su neprijatelji već palili rovove naših susjeda uz šenlučenje, ciku i vrisku. Zahvaljujući nadljudskim naporima svo teško naoružanje i MTS su evakuisani sa naše linije. Dok su se čekali i poslednji borci sa linije jedan borac iz Semizovačkog bataljona nekontrolisano i iz čista mira počeo je da puca ispred komande u Ravnima po putu i grupi okupljenih boraca i nekim čudom ranio samo jednog svog saborca u nogu.

    Nakon sat vremena poslije naredbe za povlačenje sve je bilo upakovano u kamion i borci su se preko polja uputili prema kućama Đuka. Ostao je kamion sa naoružanjem i MTS-om, napunjen do vrha. Vozač iz Semizovca pristao je nakon dužeg ubjeđivanja da pokuša izvući kamion prema Crnoj Rijeci.

    Put iz Ravni vodi preko polja i jedino njime je bilo moguće izvući kamion. Udaljenost od puta do Golog brda na kome su već bili muslimani bila je oko 200 m vazdušne linije. Krenulo se polako i bez osvjetlenja. Ispred kamiona išli su zamjenik komandanta i borac Dragiša M. a na kamionu sa mitraljezom je bio Miodrag Šiljak. Po 30-50 metara idu pješaci pa im priđe kamion, pa novo micanje. Zauzeti slavljem i šenlučenjem neprijatelji nisu primijetili ni čuli kad im je ispred nosa pod okriljem noći prošao kamion pun municije i naoružanja koji je bezbjedno stigao na odredište.

    Okupljeni na raskršću puteva koji vode za Mačak i Stari Krst borci su se oko 20 časova sastali sa komandantom Malim koji je došao sa Mačka i tek tada upoznat sa situacijom. Na Mačku je ostala naša brigadna vojna policija.

    U skladu sa naređenjem borci su tokom noći razvedeni iznad Šehovića, do rampe i početka Stuparevačke kose gdje je bio spoj sa Okrugličanima a desno do Popratnih strana gdje bi trebalo da je Igmanska brigada. Tu na livadi borci su dočekali jutro 6. novembra 1994. godine.
    rat_nisici- 21054 - 15.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Kako je pao Mačak


    Neprijateljski napad je "visio u vazduhu". Uoči napada vojna policija je uspjela da prikupi "patriote" (švercere i bjegunce) i oni su privedeni na Mačak. Noć je protekla avetinjski mirno, čuli su se samo ćukovi i zavijanje lisica.

    Jutro 5. novembra 1994. godine je osvanulo sa olovnom maglom koja se mogla nožem sjeći. A onda, tačno u 8 časova prolomila se huka sa Mačka. Počelo je žestoko. Napad neprijatelja usmjeren je upravo na rovove sa "patriotima". Sokolačke "Kobre" i olovski "Džokeri", stari znanci, ovoga puta su pogodili mjesto. U prvom ataku neprijatelja ranjena su naša dva pripadnika. Nakon što su vidjeli šta se desilo, ostali su počeli bježati i u bježanju je ranjeno još šestorica naših. Sreća u nesreći bila je magla, pod čijom zaštitom su preko livade pretrčali ljudi iz rovova jer bi u protivnom bili glineni golubovi. Najteže je ranjen Aleksa Đurić, čestit i pošten borac i čovjek, koji je spašen u bolnici "Žica" a kasnije je nekoliko godina radio u komunalnom preduzeću u Sokocu, gdje je i preminuo.

    Napad se proširio na cijelu našu zonu odgovornosti i zabilježeni su gubitci kod Semizovčana, jedan poginuli i trojica ranjenih od pada granate, isključivo zbog slabe utvrđenosti i stalnog izbjegavanja da se bolje zaštite.

    Nemajući drugog izbora, Mali je krenuo bukvalno sam da zaustavi dalje napredovanje neprijatelja na Mačku. Po dolasku na Mačak uspio je da prikupi nekoliko boraca koji su se povukli sa Mačka i sa njima se ubaci u spaljenu šumu i kotu 1113 i tako pod kontrolu stavi livadu sa koje se magla povlačila. Tu im se kasnije pridružila grupa boraca vojne policije Prve romanijske brigade te su uspjeli da izvuku top ZIS i spriječe njegovo uzimanje od strane neprijatelja.

    Naš interventni vod bio je na Treskavici, tako da borci na liniji nisu mogli računati na bilo kakvu pomoć. Naš MB 120 mm bio je neupotrebljiv, tako da i sa te strane nije bilo pomoći. Sve se svelo na upoterbu ličnog naoružanja i jednog PAT 30 mm.

    Jedinice za podršku sa Starog Krsta, protivavionska artiljerija iz Lukavice, odmah su se i bez ispaljenog metka povukli sa položaja.

    Sedam rovova Igmanske brigade ispražnjeno je bjekstvom odmah po padu naših rovova na Mačku, bez pokušaja zatvaranja prolaza neprijatelju i bez ispaljenog metka. Naše izgubljene rovove na Mačku, koje je zaposjeo neprijatelj, pokrila je artiljerija Prve romanijske, haubice iz Sabanaka, koja je dosta uspješno dejstvovala po neprijatelju, koji je bio zaustavljen.

    Napadi neprijatelja bez prestanka trajali su bukvalno cijeli dan i na cjelokupmnu liniju. Prva četa (Nišićani i izbjeglice) i Druga četa (Sabanci i Krivajevići) odoljela je toga dana svim napadima neprijatelja. Bilo je mnogo ranjenih i poginulih na neprijateljskoj strani, koji su uporno napadali okuraženi odsustvom naše artiljerije. Nekoliko poginulih neprijateljskih boraca ostalo je do noći ispred naših rovova. Odlučujuću ulogu imala je jaka utvrđenost naših linija a veliku pomoć pružila je čelična žičana mreža koju smo prethodno skinuli sa padina usjeka na magistralnom putu i razapeli između stabala ispred naših rovova. Mreža je hvatala sve rakete iz ručnih bacača i ručne bombe, što je slabilo efikasnost neprijatelja.

    Na našim linijama, nakon jutarnjih gubitaka u toku dana nije bio ni jedan ranjen ili poginuo borac.

    U 18 časova stiglo je naređenje iz komande brigade da naš bataljon napusti liniju iznad Ravni, pokupi sav MTS i zauzme položaje na potezu Stuparevačka kosa - Popretna strana iznad Crne Rijeke.
    rat_nisici- 21039 - 15.03.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

    Između dvije ofanzive


    Od sredine avgusta do 5. 11. 1994. godine na naše položaje nije bilo intenzivnijih napada neprijatelja. Bilo je napada tromblonima, povremenog granatiranja a konstantno je od strane neprijatelja dejstvovano po Mačku jer su naši položaji bili kao na dlanu sa okolnih brda.

    8. septembra oko 20 časova neprijatelj je pokušao da ubaci diverzantsko-terorističku grupu kroz dolinu, na spoju našeg i VIII bataljona, kod Zubeta. Aktivirali su dvije PROM i došlo je do žešće pucnjave. Ujutro je ustanovljeno da je trava izgažena na tom području od strane 8-10 ljudi.

    U našoj neposrednoj okolini bila je u toku ofanziva u smjeru Čemerske planine. Naše jedinice zauzele su Korita 21. avgusta, Mali Jasen 16. septembra, Veliki Jasen 24. septembra, Moševićko brdo 11. oktobra. Linije su znatno pomjerene i skraćene i neprijatelj udaljen od putne komunikacije Nišići - Semizovac.

    Neposredno nakon ovoga došle su jedinice za popunu linija, mlada vojska iz sastava Garde iz Kalinovika i iz Zvorničke brigade. Ove jedinice su se pokazale kao slaba prepreka neprijatelju koji je u ofanzivi povratio svoje izgubljene položaje i bilo je pitanje dana kada će napasti naše linije.

    Dolazak Zvorničana na liniju kod Lađevića odnio je život jednog našeg borca. Pokazujući teren Zvorničanima ispred linije po povratku na liniju smrtno je stradao naš Vladimir - Vlajko Šepur. Jedan borac Zvorničke brigade, B. Zekanović, otvorio je vatru i ubilo Vlajku i još jednog borca iz svoje brigade.

    20. 10. "94. naš bataljon je ušao u sastav Prve romanijske brigade. Ušao je sa nizom problema, prevashodno nepopunjenost linija zbog samovoljnog odsustva. Mačak su držali borci i neborci iz Buljetovine i Hadžića, odakle je "regrutovan" veliki broj švercera koji se nikad nisu vratili na liniju ili su redovno odsustvovali baveći se novim biznisom. Jedan broj boraca je namjerno izbjegavao obaveze protestvujući što nadležni nisu ništa preduzimali da se kazne oni koji ne dolaze na liniju.

    Linije su bile u obliku izdužene elipse a mi na njenom vrhu. Lijevo je bio Okruglički bataljon pa borci iz Ilijaša, Vogošće i linija se pružala preko Toljenka, Hadžića, Lađevića, prema Srednjem. Desno borci iz Igmanske brigade, na Popratnim stranama, a nakon njih Sokolački bataljon na području Kundakova groba, Tirića bare, Ravnih Kozlovaca do iznad Bijambarskih pećina, pa Jahorinski od Velike bukve, preko Krivajevića, Malinovice, Jelovca do spoja sa II Romanijskom brigadom kod Jelisića u Ajdanovićima. Ovakav oblik linije u strateškom smislu je bio jako loš i opravdanost je imao jedino zbog zaštite srpskih sela i stanovništva.

    Bilo je mnogo pokazatelja koji su govorili da predstoji žestok udar neprijatelja na naše linije. Ipak, nova komanda brigade je odlučila da interventni vod i dobrovoljce uputi na Treskavicu u Jurišni odred. Ukupno 18 naših najboljih boraca izuzeto je iz bataljona sedam dana uoči početka ofanzive neprijatelja, 28. oktobra 1994. godine.

    Naš MB 120 mm bio je u kvaru (neispravne nogare) ali se komanda oglušila o sve molbe da se on popravi i takav je dočekao ofanzivu neprijatelja.

    Bez najodvažnijih boraca, bez podrške minobacača, unaprijed osuđeni na propast, očekivali smo početak neprijateljske ofanzive. 30. oktobra posjetio nas je Mitropolit Nikolaj Dabrobosanski da nam pruži podršku i ohrabri borce na liniji, koju je obišao od početka do kraja.

    3. novembra naš bivši komandant Dragislav Motika - Daca, koji je sada bio operativni oficir u štabu brigade, krenuo je u izviđanje neprijateljskih položaja u šumi Rešetak, između Hadžića i Okruglice. Naišao je na neprijateljske rovove iz kojih je otvorena vatra i on je izgubio život.
    rat_nisici- 20846 - 27.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Mačak


    Nakon što je teškom mukom zauzeto u decembru "93. godine uzvišenje Mačak bilo je posjednuto od Prve sarajevske brigade iz Lukavice.

    Kada je Nišićki bataljon premješten u Ravne u aprilu '94. jedna četa (borci iz Buljetovine, Hadžića, Lađevića) je ostala u Lađevićima a zona odgovornosti bataljona obuhvatala je i Mačak s tim da je do dolaska III čete iz Lađevića Mačak pokrivala I sarajevska brigada.

    Linija na brdu bila je na livadi, bez zaklona sem ostataka porušenih kuća, sa dominantnom kotom 1113. Desno je ulazila u šumu, gdje je bio spoj sa Igmanskom brigadom. Neposredno iza linije bila je spaljena šuma koja je ličila na prizore iz filmova apokalipse, gdje ni jedno stablo nije bilo čitavo a tu se odigravala bitka kod zauzimanja Mačka u novembru i decembru "93.

    Od samog dolaska na Mačak naše III čete pojavljuje se niz problema koji su se vukli i gomilali do njegovog pada.

    Lijevo od Mačka bila je livada preko koje je tekao potočić. Ta livada je bila nepokrivena rovovima u dužini oko 300m vazdušne linije do Hajdi gdje su bili borci iz Semizovačkog bataljona, koji su bili pridodati nama a koji su se uvijek bunili zbog nepokrivene desne strane. Oni su takođe jako malo radili na utvrđivanju jer su se smjenjivali svakih 7 dana a isti borci na ovo mjesto su dolazili u jako velikom vremenskom razmaku.

    Na potezu između Hajdi i Mačka izvršeno je intenzivno miniranje a povremeno je noću interventni vod pokrivao liniju.

    Novodošli naši borci na Mačku dugo su izbjegavali da rade na utvrđivanju svojih položaja, koristeći podrume kao zaklone. Tokom dana po Mačku je djelovao PAM i snajper sa Divić grada i Pogladina uz povremeno granatiranje tako da je bilo i opasno raditi bilo šta na otvorenom. Česte su bile smjene komandira jer su vladali jako loši međuljudski odnosi prenešeni iz sela. Ova četa je bila mala po brojnom stanju, koje je imalo tendenciju stalnog smanjivanja, tako da je pridodata II četi.

    U neprijateljskoj ofanzivi iz avgusta "94. nije bilo napada na Mačak.

    Na spoju sa Igmanskom brigadom bio je rov iz kojeg su neki borci odsustvovali i po tri-četiri mjeseca, bavili se ličnim "biznisom", otišli u Srbiju pa zaboravili da se vrate i slično, što je uslovljavalo da i drugi počnu da propuštaju smjene. Ovaj rov bio je jako slabo utvrđen, bez ukopavanja, jako "pristupačan" sa bokova, što je neprijatelj dobro snimio prilikom izviđanja i pripremanja za ofanzivu koja je uslijedila 5. 11. 1994. godine.
    rat_nisici- 20767 - 24.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Pakleni avgust '94. -treći dio


    Dan peti bio je petak i džuma tako da tada nije bilo napada. Kako je lijevo od nas bila velika praznina izvršili smo korekciju linije ispod kuće Nove Perišića kako bi produžili svoju liniju i "dohvatili" ispod Zubeta spoj sa Okrugličkim bataljonom.

    Sledećeg dana neprijatelj je napao negdje iza podneva kako bi utvrdio gdje smo. To su bili momci obučeni u plave kombinezone, sa plavom maramom oko glave vezanom na gusarski način. Nakon pola sata napada su se povukli. Nakon ovoga uslijedilo je granatiranje naših položaja kao i objekata u kojima su bile komanda i prateće jedinice, bez posljedica.

    U nedelju je bila televizijska ekipa sa Pala koja je snimila prilog o herojima odbrane visoravni iz Nišićkog bataljona i te večeri smo bili na centralnom dnevniku.

    U ponedeljak počelo je mirno. Oko 9 časova borci na liniji koji su pomjereni gradili su nove zemunice. U pomoć je došao i radni vod iz Ilijaša. Da bi se ubrzali radovi za obaranje stabala i pravljenje zemunica korištena je motorna pila, tako da se nije čula granata.

    Borac Prve čete Dragan Đokić iz Čevljanovića, star 37 godina, poginuo je tog ponedeljka 8. 8. 1994. godine od granate sa Selačke planine. Poginula su i dva pripadnika radnog voda iz Ilijaša, Panić i Joksimović. Teško je ranjen Boro Leka, otvoreni prelom butne kosti.

    Uključena su sva raspoloživa sredstva neprijatelja za granatiranje. Sem haubice minobacači 82 mm dejstvovali su iz Kojića lagera, Tramošnjaka, Musića. Teško je ranjen naš Dragan Delipara, u vrat neposrednu pored kičme.

    BST je sa Divič grada gađao zgradu u kojoj su bili komanda, centar veze, baza interventnog voda i magacin MTS-a.

    Tri granate iz BST-a pale su u kratkom vremenskom razmaku na udaljenosti oko 5 m od prozora koji je očito bio cilj. Još dvije granate pogodile su ponovo u jedno malo uzvišenje pod prozorom.

    Osmatranjem se jasno vidjelo da je lokacija BST-a na jednom proplanku na vrhu uzvišenja Divić grad. Taj proplanak bio je ucrtan na topografskoj karti. Naš Uroš je računao elemente za gađanje tog položaja minobacačem 120 mm i taj postupak je izgledao kao vječnost. Kada je konačno naš MB ispalio granatu ona je kao rukom vođena pogodila tačno u mjesto odakle je dejstvovao neprijateljski BST. Otada se više nije javio.

    Poslije ovoga napadi neprijatelja su splasnuli i sem jačih provokacija tromblonima i pješadijskim naoružanjem nije bilo ozbiljnijih napada. Povremeno je dejstvovao po nama MB 82 mm, tek da se ne opustimo.

    Neprijateljska artiljerija sa Selačke planine svakodnevno je gađala srpska sela koja su još bila naseljena. Najžešće je dejstvovano po Nišićima gdje su sve kuće izrešetane gelerima a gađane su i Zlotege, Buljetovina, Paljika.

    Muslimanski komandant MAD-a (mješoviti artiljerijski divizion) iz Vareša, koji je upravljao dejstvima sa Selačke planine, Džafer Herić (iz Ivančića), poznavao je kao svoj džep ovaj kraj jer nije bilo kuće u kojoj prije rata nije pojeo bar kilu suvog mesa i popio litar rakije. Gađali su i sahrane i svako okupljanje ljudi kao i vozila na magistralnom putu i svim lokalnim putevima.

    Za to vrijeme pokrenuta je naša ofanziva u pravcu Čemerske planine. Vrbasovi heroji i borci iz Hercegovačkog korpusa koje je vodio pukovnik Rodoljub Anđić, veliki srpski heroj, u nedelju 21. 8. "94. zauzeli su zloglasno zločinačko uporište Korita i nastavili "uz brdo". Ovo je značajno popravilo moral naših boraca.
    rat_nisici- 20736 - 22.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Pakleni avgust '94. - 2. dio


    Drugoga dana opet isto sunčano jutro i novi ataci neprijatelja, ovoga puta na tri mjesta istovremeno. Interventni vod podijeljen u dva dijela, članovi komande, svi su na liniji pomagali borcima da odbiju napade. Pomoć artiljerije bila je od presudnog značaja, tako da su ovaj i još dva napada u toku dana odbijeni bez gubitaka.

    Onda je neprijatelj izveo taktički manevar koji je umalo bio katastrofalan po nas. Napao je naše bivše položaje iznad Krivajevića i Bijambarskih pećina koje je sada držao Jahorinski bataljon.

    Nakon što je neprijatelj uzeo dva rova svi položaji koje su držali Paljani napušteni su i oni su se počeli povlačiti prema Sabancima. Neprijatelj je uzeo sva uzvišenja u Krivajevićima i nije nastavio dalje nego se počeo ukopavati.

    Kada je ova vijest stigla do nas nastala je panika među borcima iz Krivajevića, Sabanaka i Duševina. Mnogi od njih imali su malu djecu a svima su bile porodice tamo i insistirali su da se bataljon povuče sa položaja i brani sopstvenu nejač.

    Trebalo je munjevito reagovati i komandant Mali je donio odluku: polovina interventnog voda na čelu sa njim i dobrovoljci idu za Krivajeviće. Svi drugi ostaju.

    Dobrovoljce su činili mahom borci iz Sabanaka i ekipa je napunila jednu 110-ku i otišla u žurbi, jer se primicala noć.

    Zatečeno stanje u Krivajevićima je bilo katastrofalno. Nisu svi Paljani napustili ovo mjesto, bilo ih je ispod propusta, iza brda, kuća... Čekali su razvoj situacije. Dobrovoljci su usput našli dva mitraljeza M84 koje su odbacili paljanski neborci u povlačenju a koji su im kasnije mnogo koristili.

    Naš bezbjednjak Kruško ( koji nikada nije "priznao" novu komandu i bio ostao na Nišićima, op. a. ) "slobodni strijelac" svojim golfom pošao je da vidi šta se dešava na Krivajevićima, naišao direktno na nove linije neprijatelja i bio izrešetan iz PAM-a. Iako sa veoma teškim ranama, zahvaljujući dolasku naših boraca iz Ravni koji su ga izvukli i kasnijoj brzoj intervenciji ljekara spašen mu je život.

    Zajedno sa komandantom Jahorinskog bataljona, majorom Jakovljevićem, Mali je poveo svoje borce uz brdo pod žestokom vatrom iz muslimanskih rovova. Poznavajući savršeno teren neprijatelju su prišli sa boka i kako je ukopavanje bilo još uvijek u početnoj fazi, nakon otvaranja vatre naših vojnika neprijatelj je počeo bježati. Za sobom su ostavljali lopate, krampove i drugi alat za zemljane radove.

    Prije mraka svi naši rovovi su ponovo zauzeti, i to bez gubitaka. Iz Ravni su dezertirala dva naša neborca, oba sa inicijalima M. M. , dok su svi drugi ostali na svojim položajima.

    Paljanski borci su kasnije, u decembru "94. i julu "95. pokazali da je ovo bila samo trenutna slabost koja se nikada nije ponovila.

    Treći dan avgusta započeo je velikim iznenađenjem. Toljenačka četa iz VIII bataljona (Okruglički) povukla se i nebranjenim ostavila položaje na Srednjem brdu iznad Zubeta. Jednostavno su pokupili svoje stvari i otišli u pravcu svoga sela.

    Daleko od toga da se radilo o kukavicama. Većina njih su bili dobri borci, ali opšta situacija u njihovom bataljonu nakon predaje Brgula uslovila je veliki pad morala. Borci su imali svoje porodice koje su naprečac ostale bez igdje ičega. Njihove kuće na Toljenku bile su pod stalnom kanonadom artiljerije iz pravca Vareša, bilo je ranjenih i poginulih i među civilima. Trebalo je naći krov nad glavom. Oni koji se nisu udomili u Vogošći krenuli su dalje, prema Zvorniku, Bijeljini, neki do Prnjavora.

    Dodatnu nevolju predstavljala je činjenica da se komanda Okrugličkog bataljona totalno pogubila. Nakon što je u aprilu poginuo veliki borac i vrijedni komandant koji je svuda stizao i koga su svi poštovali i cijenili zbog njegovih vrlina, Novica Topalić, novi komandant Đoko bio je ograničenih sposobnosti i bez ikakvog autoriteta, sušta suprotnost prethodniku.

    Lijevo od nas bili su Ilijašani iz radne obaveze pa onda šupljina kojoj niko nije znao kraj.

    Prvi napad neprijatelja započeo je na naše položaje oko 9 časova. Žestoki udari izvršeni su na tri mjesta, međusobno udaljena oko 500 m, dva iz I i jedno u II četi. Nakon spremnog odgovora i uz angažovanje interventnog voda odbijeni su napadi. Neprijatelj se povukao na pregrupisavanje.

    U 12 ponovo na ista mjesta još žešći udari. Opet su odbijeni nakon oko sat vremena borbe.

    Sledeći napad izveden je oko 19 časova i ponovo na iste tri tačke. Ovaj put smo se tukli do mraka a neposredno pred mrak neprijatelj se prebacio na Ilijašane i mladu vojsku iz 65. zaštitnog puka Han Pijesak koja je u međuvremenu došla da popuni rovove Toljenčana, s tim da je i veliki dio Toljenčana vraćen u rovove.

    Strogi i autoritativni komandant zaštitnog puka Milomir Savčić držao je svoje vojnike u borbi i oni su odoljeli napadima neprijatelja toga dana.

    Četvrtak 4. avgust bio je najžešći od početka ofanzive. Ovoga puta neprijatelj nije dao oka otvoriti, nije se povlačio nego napadao u talasima cijeloga dana. Oko 19 časova krenuli su u totalnu ofanzivu na sve ili ništa na cijeloj našoj i susjednoj liniji tako da ni naša artiljerija nije mogla stići da sve pokrije.

    Najžešće je bilo na početku zone odgovornosti II čete gdje su se neprijateljski vojnici ubacili u jedan naš stari napušteni rov ispred linije odakle su ručnim bombama zasuli naše rovove. Kompletan interventni vod je u najbržem mogućem roku stigao na to mjesto i u poslednji čas spasio situaciju. Zasut ručnim bacačima, bombama i mitraljezima neprijatelj se morao povući uz velike gubitke i pod zaštitom mraka.

    Dok smo slavili pobjedu došla je vijest da je neprijatelj probio liniju odbrane na Srednjem brdu, odakle su se Toljenčani ponovo povukli. Nakon njih povukli su se i Ilijašani i lijevo od nas je ostala rupa.

    Mali je sa interventnim vodom i grupom dobrovoljaca iz I čete zaposjeo šumu između naše linije i Srednjeg brda i zalomio lijevo krilo stvarajući polukružnu odbranu da se neprijatelj ne bi uvukao iza leđa. Neprijatelju nije bilo do avantura nakon pretrpljenih gubitaka toga četvrtka i cijela noć je protekla mirno.
    rat_nisici- 20730 - 21.02.2009 : Razvigor - best (2)

    Ofanzivi na S. Sarajevo - jun '95


    Ofanziva je dugo i temeljno pripremana. Vojni vrh Armije BiH bio je siguran da je preduzeo sve potrebne mere za uspešno 'deblokiranje' Sarajeva. Akcija je pripremana mesecima i u izradi planova su učestvovali i američki generali. Plan je razrađivan do najmanjih sitnica, a za izbor glavnih pravaca napada korišćeni su detaljni satelitski snimci. Neprekidno je vršeno izviđanje srpskih polžaja, dopremane su zalihe oružja i municije i uvežbavane jurišne jedinice.

    Za 'deblokadu' Sarajeva direktno su angažovane jedinice 1, 2, 3, 4, 6 i 7. korpusa. , kao i Gardijska brigada koja je bila direktno pod komandom Generalštaba 'Armije BiH'. Ukupno je bilo angažovano oko 60. 000 najboljih muslimanskih vojnika. Sve muslimanske jedinice određene za ovaj zadatak bile su izuzetno opremljene i naoružane, a posebno ekstremne mudžahedinske jedinice od kojih se najviše i očekivalo.

    Osnovna zamisao je bila da se 'deblokada' izvrši sa spoljnog prstena. Snage 1. korupsa iz Sarajeva imale su zadatak da vežu snage VRS na unutrašnjem prstenu i da budu spremne za spajanje sa snagama 3, 4, i 7. korpusa koje su imale težišnu ulogu u napadu. Snage 3. korpusa 'Armije BiH' pod komandom generala Kadira Jusića imale su zadatak da napadnu na frontu širokom 20 kilometara između Breze i Nišićke visoravni, preko Čemerske planine ka Srednjem i Semizovcu, sa ciljem da preseku komunikaciju Srednje " Sarajevo i preko objekta Motka se spoje u selu Tihovići sa snagama iz 1. korpusa iz Sarajeva. Ovo je trebalo da bude i glavni pravac nastupanja u ofanzivi, a prvi ešalon se sastojao od snaga 7. muslimanske brigade iz Zenice, 1. manevarskog bataljona i 14. manevarskog bataljona. Snagama prvog ešalona je komandovao pukovnik Šerif Patković, komandant 7. muslimanske brigade iz Zenice. Pomoćni pravac napada bio je Visoko " Ilijaš " Semizovac, a u prvom ešalonu na ovom pravcu nastupali su 357. brigada, specijalna brigada 'Crni labudovi', i 2. manevarski bataljon. Drugi ešalon na oba pravca činile su snage 3. korpusa 'Armije BiH'. Snage 7. korpusa 'Armije BiH' predviđene za ovu operaciju prebačene su na Treskavicu, odakle su u sadejstvu sa snagama 4. korpusa imale zadatak da ovladaju platoom Treskavice i pravcem Trnovo " Krupac, zatim da prodru do Lukavice i spoje se sa snagama 1. korpusa, koje su između ostalog imale zadatak da napadaju ka Trebeviću i Jahorini.

    Vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske bilo je dobro upoznato sa velikim pripremama muslimana za uništenje Srpskog Sarajeva. Zato je odlučeno da se Sarajevsko-romaniski korpus ojača snagama 65. zaštitnog puka, 1. bjeljinske brigade Panteri i jedinicama MUP-a Republike Srpske. Angažovana je komletna Specijalna brigada policije, kao i veći broj posebnih jedinica policije. Za ova pojačanja Sarajevsko-romaniskog korpusa, vojni vrh 'Armije BiH' saznao je tek kada je ofanziva otpočela, čime je postignuto potpuno iznenađenje, što je verovatno odlučujuće uticalo na konačan ishod operacije. Vršene su poslednje pripreme za početak ofanzive. Načelnik Generalštaba 'Armije BiH', general Rasim Delić, obilazio je jedinice koje su trebale da krenu na Srpsko Sarajevo. Bio je zadovoljan izgledom i opremom svojih vojnika. Vojnici su imali nove, mahom američke uniforme, oprema je takođe bila strane proizvodnje, imali su kvalitetno pešadisko naoružanje. Veći broj artiljeriskih oruđa bio je spreman za dejstvo. Municije je bio u izobilju, tako da su svi verovali u uspeh buduće operacije. Vojnicima je podizan moral pričama o tome kako će spektakularno izgledati ulazak u Sarajevo oslobođeno 'četničke opsade' i kako će taj ulazak nadmašiti slavu partizanskog oslobođenja Sarajeva 1945. godine. Govoreno je im je i da će probijanje 'četničkog obruča' oko grada značiti i kraj rata i potpuni vojni poraz 'četničkog agresora'. U jednom od svojih govora kojima je hrabrio svoje vojnike, general Rasim Delić je rekao: 'Vama je jasno kuda se ide, ali ja sam dužan ovog moomenta da vam to i zvanično kažem. Mi, znači Armija RBiH, moramo ući u Sarajevo! To je zadatak naroda, koji nam ga je postavio; onog naroda iz Sarajeva. Prošlo je vrijeme bilo kakvih kalkulacija. Mi smo sada zrela vojska. Prema tome, i ovaj zadatak sa ovim snagama koje su pripremljene, sa ovim sredstvima, sa ovom motivacijom, mora se izvršiti. Rješavanjem Sarajeva mi strateški preuzimamo inicijativu da nam ne mogu više odgovoriti ni na jednom dijelu terena. U ovom zadatku može da bude samo po onoj spartanskoj, sa štitom ili na njemu. Zadatak se mora izvršiti. Mi u čaršiju moramo ući, spojiti se sa gradom... '

    I tako su poturice krenule da pregaze Srpsko Sarajevo i da u njemu pobiju sve što je srpsko....
    rat_nisici- 20725 - 21.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Pakleni avgust '94. -prvi dio


    U julu "94. bilo je neko primirje i svjetsko prvenstvo u fudbalu. Krajem mjeseca dobili smo obavijest da su Hrvati, koji drže 14 km linije prema vareškim muslimanima, lijevo od Brgula, zbog novostvorene Federacije BiH obavezni da do 31. 7. napustili ove položaje i HVO prisajedine Armiji BiH. Za nas je to značilo dolazak u veoma težak položaj jer nismo mogli nikako ljudstvom zatvoriti prsten odbrane. Nove vijesti su nam donijele i crne oblake nad glave jer su kazale da muslimanska ofanziva počinje u ponedeljak 1. avgusta.

    Napeti kao strune u ponedeljak smo čekali najavljeni napad i on je počeo odmah nakon svitanja, u suncem okupanom jutru 1. avgusta. Napad velike žestine izveden je na mjestu koje smo i pretpostavili da će biti na udaru, jer je to mjesto bilo najlogičnije za napasti. Na spoju Prve i Druge čete bila je jedna livada, široka stotinjak koraka i tu nije bilo naših rovova. Oni su bili lijevo i desno na rubovima šume, sa tranšejama i grudobranima napravljenim u polukrug. U tim rovovima bili su najbolji borci sa najviše iskustva u borbi.

    Oba naša rova imala su po PAM 12. 7 mm kao i puškomitraljeze M53. Naši minobacači od 82 i 120 mm imali su upucane sve ciljeve ispred naših rovova i odmah po početku napada su uključeni u dejstvo. Naš PAT 30 mm dejstvovao je preko glava naših boraca imajući na dlanu mjesto koje su zaposjeli napadači. Baterija protivavionske artiljerije sa položaja na Starom Krstu uključena je odmah u dejstvo a sastojala se od po dva PAT-a", "boforsa" i "prage".

    Ove prage posebno su se pokazale dobrim iako su pred rat bile isključene iz borbenih sredstava JNA. Naime, njihova municija se rasprskava pri udaru u grane drveća i tako "poklapa" neprijatelje iza debala poput kiše.

    Neprijatelj je upao u unakrsnu pješadijsku vatru i "poklopljen" iz svih ovih oruđa.

    Pola sata trajao je okršaj a huk se razlijegao po čitavoj visoravni. "Živiničke ose", "Džamijski golubovi", "Olovski džokeri", "Sokolačke kobre" upoznali su opasnosti koje vrebaju onoga ko napadne naše položaje. Pri povlačenju su dobili još dodatne "paketiće" i za očekivati je bilo da neće pokušati ponovo.

    Ali, ponovo su pokušali za oko 3 sata, sada nešto razvučenije, duž linije. Prošli su standardno, kao i prvoga puta, a oko 18 časova isti slučaj.

    Uspješno i bez ranjenih i poginulih a umorni i zagluvjeli od dejstava okončali smo ovaj pakleni dan. Kasnije je stigla tužna vijest da su Brgule i okolina bez borbe predati neprijatelju jer je naređeno da se linija odbrane formira ispod sela, od Čamovina prema Toljenku. Time je začepljena ona šupljina nastala povlačenjem Hrvata. Područja naseljena čisto srpskim življem ostala su pusta.

    Istoga dana pri napadu na položaje Okrugličkog bataljona neprijatelj je uspio da pomjeri linije kod Kunosića a poginuo je hrabro komandir čete i jedan od najvećih boraca i heroja okrugličkog kraja Sretko Marinković - Škrba. Neprijateljski vojnici su se iživljavali na njegovom mrtvom tijelu od kojeg su odsjekli glavu.
    rat_nisici- 20706 - 19.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Proljeće '94. - Lađevići


    Područje između Lađevića i Kunosića je obraslo crnogoričnom gustom šumom a zove se Menđeraš. Naša Treća četa dobila je zadatak da pokrije čitav potez kroz šumu. Njihove kuće bile su u Lađevićima, Buljetovini i Hadžićima, rubom šume, i neko "odozgo" je zaključio da je najbolje da upravo oni pokriju ovaj teren neposredno prema Polomu i Moševićkom brdu, gdje je bilo jako uporište neprijatelja.

    Početak linije bio je na jednoj livadi iznad Stomorina, gdje je iskopana tranšeja, pa onda uz brdo niz zemunica građenih od balvana, sa grudobranima od debala, prema Kunosićima.

    Linija je bila jako čudno ukomponovana, ispočetka gusto nabijeni i bliski "rovovi" a nakon toga rupa od oko kilometar pa poslednji "rov" na samom kraju šume. U poslednjem rovu bili su oni najodvažniji ukopani za kružnu odbranu, predvođeni izuzetno vrijednim i odgovornim inžinjerom P. E.

    Obilazak linije bio je avantura jer je od predzadnjeg do zadnjeg rova bilo petnaestak minuta hoda nekom stazom koja je većim dijelom išla rubom provalije i često su tu prolazile izviđačke grupe neprijatelja.

    U onoj tranšeji sa početka linije smjenjivale su se razne jedinice: apatinski Četnici (pucaju cijelu noć da odagnaju strah), čak i 16. "garava" brigada iz Prijedora. Lijevo od tranšeje bilo je minsko polje kroz koje je vodio uzak prolaz za pristup liniji.

    Minobacačku podršku davala su tri naša minobacača od 82 mm skrivena u jednoj dolini, oko 200 m od linije kao i naše haubice 122 mm.

    Napad neprijatelja počeo je u rano jutro 12. aprila. Krećući se linijom na neprijatelje koji su krenuli da prođu sa leđa našim rovovima naišao je Budimir Perković. U neravnopravnoj borbi Budimir je poginuo a svojom pogibijom omogućio ostalima da reaguju i odbiju žestok napad. Kada se uključila artiljerija neprijatelj se povukao prema Polomu.

    Kasnije je posvećeno više pažnje miniranju i daljem utvrđivanju linije. Napadi su bili gotovo svakodnevni jer su naše jedinice napadele neprijateljske položaje prema Koritima. U pripravnosti je bio naš interventni vod u Lađevićima i pružao pomoć borcima na liniji u vrijeme napada.

    U julu je ova naša četa prebačena na Mačak i tako je prvi put bataljon imao jedinstvenu zonu odgovornosti.
    rat_nisici- 20686 - 17.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Proljeće '94. - Ravne


    Drugu godišnjicu od početka ratovanja dočekali smo u podnožju planine Zvijezde i ponovo u sastavu Ilijaške brigade. Nova komanda bataljona, novi tereni, nove obaveze. Borci prve i druge čete su raspoređeni na položaje udaljene oko 7 km od njihovih kuća, tako da je sada bilo znatno teže vršiti "hokejaške" smjene. Treća četa ostala je na položaju iznad Stomorina i Lađevića, neposredno kod svojih kuća, jer se tu očekivala ofanziva neprijatelja.

    Naša linija odbrane obuhvatala je Mačak, Hajde, pa kroz šumu na brdo Tramošnjak i do Zubeta. Kako nismo imali dovoljno vojske za pokrivanje linije, pridodati su nam borci iz drugih jedinica: na Mačku iz Prve sarajevske brigade, u Hajdama iz Semizovačkog bataljona a iznad Zubeta radna obaveza iz Ilijaša. Naši borci su se ukopali i utvrdili, dok su ove druge jedinice, sem Ilijašana, brojale sate do smjene zaklonjeni iza "pancirnih" deka, sa 2-3 debla naređana po visini kao grudobranima.

    Interventni vod bio je u Lađevićima a u Ravnima je bila jedna jedinica šarolikog sastava kao podrška kojom je koordinirao Bato iz Rajlovca. Da, tu su bili i tzv. Četnici iz Apatina vojvode Jove Ostojića. Oni nisu bili za upotrebu u bilo koje ratničke svrhe i njihov boravak je više ličio na ekskurziju. Ubrzo su se izgubili u nepoznatom pravcu.

    Početkom aprila "94. krenula je i ofanziva neprijatelja na naše položaje dostignute u decembru "93. Na položaje Nišićkog bataljona žestoki udari vršeni su u Lađevićima a na liniju "Ravne" akcija neprijatelja krenula je 22. 4. 1994. godine. Neprijateljski diverzanti uspjeli su se ubaciti u jedan šumarak na spoju između naše Prve čete i Ilijašana. Dva rova su ostala prazna jer su bila pokrivana samo povremeno i privremeno i kroz ostavljeni prolaz neprijatelj je prišao sa leđa našem isturenom rovu koji se našao u okruženju.

    Jedinice iz pripravnosti prišle su neprijatelju s" leđa i onda se razvila bliska borba, između stabala. Dva rova su povraćena u naše ruke a neprijatelj se pregrupisao i pružao žilav otpor. U okršaju su korištene ručne bombe i do prevage je doveo jedan nedostatak naoružanja neprijetelja. Naime, njihove ručne bombe bile su neke iz "domaće radinosti" i nisu imale veliku ubojnu moć (to su bile crne bombe sa crvenom kašikom).

    Napad je uspješno odbijen i na našoj strani je bilo 7 ranjenih, bez poginulih. Neprijatelj je imao znatno više gubitaka. Jednog poginulog borca nisu uspjeli odvući prilikom povlačenja i on je kasnije ukopan u muslimansko groblje u Zubetima. Prezivao se Čampara a imena se ne sjećam.
    rat_nisici- 20669 - 16.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (4)

    Stradanje Momčilovo


    U ljeto 1993. godine na Nišićkoj visoravni cvjetala je trgovina između zaraćenih etničkih zajednica. Da bi suzbila nekontrolisane tokove robe i dojč-maraka, komanda II romanijske brigade, u čijem sastavu su tada bili Nišićki i Okruglički bataljon, riješila je da preduzme odlučne korake i švercere dovede ka licu pravde.

    U sunčano junsko jutro u komandu Nišićkog bataljona banu ekipa za suzbijanje šverca predvođena Momčilom Lizdekom. Penzionisani milicioner, krupna starina od šezdesetak godina, sa oficirskom kapom na glavi, besprijekorno izbrijan, čist, opeglan, utegnut, predvodio je grupu Romanijaca među kojima se isticao momak u crnom kombinezonu, sa na prsima ukrštenim redenicima mitraljeza M84, visok oko 2. 10 m, plave kose i crven u faci.

    Ekipa koja je ulivala strahopoštovanje zauzela je punkt na magistralnom putu gdje je prije rata bilo autobusko stajalište u Nišićima. Redom su pretresali sva vozila i hapsili sve sa spiska koji su donijeli.

    Među uhapšenim našla se i jedna krupnija riba, član Toljenačkog klana Simo O. On je ekspresno utamničen a kamion pun robe ( turbo zeta ) koji je vozio zaplijenjen je.

    Kad su pohvatali sve što se pohvatati dalo, negdje oko 15 časova Momčilo je komandovao pokret i ekipa je krenula u pravcu Toljenka sa dva "pincgauera" da zada odlučujući udarac organizovanom kriminalu.

    Kako je nakon izvjesnog vremena pogubljena svaka veza sa Momčilovom ekipom, zabrinuti komandant Nišićkog bataljona sa nekoliko pratilaca krenuo je da vidi šta se dešava na terenu. Dolazak na lokalitet na koji se ranije uputio Momčilo pružio je frapantnu sliku: Momčilo vezan a pred njim "položeno" sijeno. Nedaleko odatle opšte veselje, pečenje, piće i svake đakonije. Zajedno sa T-klanom i ekipa koja je bila sa Momčilom, sada za stolom.

    Vidijevši Nišićane, pripadnici T-klana poskakaše na noge i pohvataše oružje. Uplašeni bezbjednjak Kruško nagazi po gasu automobila kojim je upravljao. Bježeći je probio karter i zapisao bijeloj "ladi samari" ali su žive glave izvučene.

    Narednog dana došao je glavni bezbjednjak iz brigade "Senta" sa ciljem da oslobodi Momčila. T-klan je tražio pregovore putem sredstava veze. Senta je prihvatio i počeli su pregovori koje je mogao u direktnom prenosu čuti svako ko je potrefio frekvenciju na RUP-12.

    Klan je imao samo jedan uslov za oslobađanje Momčila: da bezbjednjak pusti Simu i kamion. Senta je nudio samo Simu a pregovarač u ime klana, pokojni Sava Šikuljak, insistirao je da Simo dođe u kamionu. Razlog je otkriven kasnije, iza vozačevog sjedišta bila je guta od 20. 000 DEM.

    Nakon oko pola sata natezanja, konsultacija sa komandantom Krstićem i drugo, postignut je dogovor: Kad Simo krene putem ispod crkve krenuće i Momčilo i ekipa sa Hadžićke kose. Tako je i bilo, primopredaja zarobljenika i vozila izvršena je kod Kamene ćuprije ( ispod Crne Rijeke ).
    rat_nisici- 20596 - 11.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Stigla je i '94.


    Kao odmazdu za pretrpljene poraze na visoravni muslimanski diverzanti izveli su akciju u noći 18. januara "94. godine na srpske položaje na Jasenu iznad Srednjeg. Iznenađeni naši borci pretrpjeli su gubitke u ljudstvu i izgubljeni su mladi životi kada to nije moralo da se desi da je bilo više pažnje na liniji. Poginula su dva brata, Spasimir i Milomir Košarac, sinovi Nike Košarca iz Žoraca kao i Duško Barjaktarević, nakon Gorana i drugi sin Alekse Barjaktarevića sa Viliča, te Mile Mrdić, koji je dugo vremena bio u muslimanskim logorima.

    Preko zime nije bilo značajnijih akcija na naše položaje. Sama konfiguracija terena davala je idealne uslove za odbranu, nakon ravnice provalija, i borci su sjekli stabla i pravili grudobrane i zemunice. Bilo je u izobilju bukava za ogrev, neke debele i preko metar i svi smo se obučili u zanat drvosječe.

    Znajući gdje je vodovod za Musiće presjekli smo ga i tako riješili snabdijevanje vodom kompletne linije. Zabrinuti što nemaju vode, grupa muslimana krenula je da traži mjesto kvara. Naletjeli su na jednog našeg borca koji je sam odbio napad.

    Kada je došlo proljeće došlo je do novih tumbanja. Naša komanda bataljona "unaprijeđena" je "u paketu" u štab Roberta Jovanovskog a bataljon su preuzeli drugi ljudi "iz šume". Naše Prva i Druga četa dobile su prekomandu na Zvijezdu a u naše izgrađene rovove došli su Paljani. Mi smo zamijenili Gardu koja je u toku zime pretrpjela gubitke iako ih niko nije napadao. Bili su dovoljni sami sebi za nevolju. Njihova linija je bila strašno krivudava i nelogična, tako da smo mi ispravljanjem meandara pokrili duplo veću dužinu sa tri puta manje ljudstva.

    Naša treća četa ostala je u rejonu Lađevića tako da smo bili razvučeni na liniji od nekih desetak kilometara. Ponovo smo pristupili utvrđivanju rovova jer nismo zatekli ništa što bi se moglo koristiti kao zaklon. Ovaj put smo se ukopavali u zemlju, deblima i zemljom pravili neprobojne grudobrane. Sjekire, žage, krampe, lopate, radile su danima a rezultat je bila utvrđena linija kojoj će teško neko išta moći.

    Tih dana, od polovine decembra "93. do kraja aprila "94. , svaki od boraca isjekao je svu šumu koja mu je sljedovala po obećanju predsjednika Radovana i ugradio je u rovove i grudobrane ili izložio kao ogrevno drvo u rovu, tako da je bar nama, borcima na ovoj liniji Radovan ispunio svoje obećanje.
    rat_nisici- 20590 - 10.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (4)

    Naša ofanziva - oktobar 1993. godine


    Rat muslimana i Hrvata na području Kaknja i Vareša iz 1993. godine riješen je pobjedom muslimana. Postrojbe HVO-a su napustile to područje i muslimanske jedinice ostavile besposlenim. Dodatnu prevagu u brojnosti snaga Armije BiH davale su jedinice koje su izašle iz Sarajeva kroz tunel. Brojčano nadmoćniji neprijatelj spremao se da zauzimanjem Nišićke visoravni i tako zada odlučujući udarac srpskim snagama, prišavši sa leđa Vogošći i Ilijašu.

    Područje Visoravni bilo je idealno za prolaz neprijatelja jer je bilo mnogo šupljina u odbrani a muslimani su držali dominantne kote na Moševićkom brdu, Gradini kod Bakića, Gradini iznad Crne Rijeke.

    Da bi preduhitrili neprijatelja Srbi su morali hitno preduzeti svoju ofanzivu i napraviti liniju odbrane na ovom području. Pripreme su tekle ubrzanim tempom u oktobru "93. i nakon nekoliko odlaganja određen je ponedeljak 8. 11. za početak naše ofanzive.

    Da bi zavarali neprijatelja dio svoje artiljerije premjestili smo prema Varešu i vikend uoči dana "D" gađali muslimanske položaje u Varešu u sadejstvu sa HVO. U noći između nedelje i ponedeljka moralo se postaviti kompletno oruđe za neposredno gađanje na nove položaje. Uz velike napore to je urađeno i ujutro je osvanula artiljerija na mjestima gdje do tada nije bila, na položajima odakle su muslimanski rovovi bili kao na dlanu.

    Čekao se znak za istovremeni početak dejstva i zbog magle se moralo malo sačekati a kada se magla digla, u 8:10 sati iznenađene muslimane zasula je paljba sa mjesta odakle se ni u snu nisu nadali.

    Nakon artiljerijske pripreme krenula je pješadija i relativno brzo zauzet je prostor desno od Brgula: Čamovine, Zubeta, Ravne...

    Na Crnu Rijeku iz pravca Bijambara iz Nišićkog bataljona krenuo je interventni vod i Prva četa u sadejstvu sa interventnim vodom MUP-a. Kroz šumu i gustu uvelu paprat probijali smo se ka vrhu brda. Neprijateljski vojnici su krenuli niz brdo na rezervne položaje i naišli na nas. Vjerovatno je faktor iznenađenja bio odlučujući jer smo im prišli s leđa, pa su nalijetali kao muve. Bez gubitaka smo izašli na kotu 1123 i čekali dalja naređenja.

    Sa kote se pružao pogled na cijelu visoravan i ratište. Napredovanje jedinica koje su krenule direktno preko polja je usporeno, iako su stanovništvo i vojska iz Crne Rijeke u panici bježali. Naime, na svoje su došli oni koji temeljito pretresaju kuće i pridaju značaj ratnom plijenu. Dan je brzo promicao, džamija je odletjela u vis i ubrzo je pao sumrak a mi dalje nismo išli. Čekalo se...

    Drugoga dana došla je televizija, snimani su borci na novodostignutim položajima, a selo je bilo puno vojske koja se vrzmala, bez napredovanja. Za to vrijeme neprijatelj se ukopavao na rezervnim položajima.

    Nakon napuštanja svojih prvobitnih položaja muslimanska vojska se povlačila u dva pravca: grebenom prema Zvijezdi i naniže prema Musićima. Nakon pregrupisavanja glavni udar srpskih snaga bio je na kotu Mačak gdje su se muslimani ukopali u rekordnom roku. Naša jedinica koja je učestvovala u ovoj akciji podijeljena je na dva dijela. Interventni vod i manji dio Prve čete upućen je prema Mačku a ostatak čete raspoređen je prema muslimanskim položajima u šumi u pravcu Musića.

    Borbe na Mačku potrajale su oko mjesec dana dok nije zauzet. Bilo je ranjeno 5 naših boraca a poginuo je Slobodan Živanović - London, momak iz Visokog koji nije imao nikoga od rodbine. Kasnije je sahranjen na Vojničkom groblju u Sokocu.

    Dio naših snaga koji je išao prema Musićima nije se utvrđivao nego se postepeno napredovalo. Položaj je pomjeran nakon izviđanja i tek nakon 20-ak dana otkriven je položaj muslimana. Bili su ukopani na lokalitetu Kundakov grob. Prilikom ovog izviđanja sa svojom jedinicom ranjen je u kuk Rajko Janković.

    Sledećeg dana došao je sa svojom ekipom pokojni Mićo Vlahović. Oni su veoma brzo locirali sve muslimanske linije, krećući se bez saginjanja i puzanja između stabala i prisiljavajući muslimane da otvore vatru i odaju svoje položaje. Zaista, radilo se o izuzetno hrabrim momcima ispred kojih je išao Mićo, malo pogrbljen i povremeno davao znakove rukom.

    Uslijedio je napad naših jedinica, jedan naš tenk je uspio kroz šumu doći na ovo područje, muslimani su davali nešto otpora i kad su im pali prvi rovovi pobjegli su u pravcu Musića. Sljedećeg dana, poslije 28 dana provedenih u šumi dio naših snaga otišao je prvi put kućama na odmor.

    Nakon ovoga u sledećih nekoliko dana izašli smo na Kozlovce, poslije kojih je teren veoma strm, kao odsječen i od Ačkerovog groba prema Bijambarskoj pećinu utvrdili smo našu liniju. Na drugoj strani provalije bila je Kremenjača i položaji muslimanskih snaga iz Olova. Tu smo ostali do proljeća a tada liniju prepustili Jahorinskom bataljonu a mi premješteni prema Zvijezdi.
    rat_nisici- 20544 - 08.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Rat na Visoravni II


    Mladjo Motika - Nišići - NišićiA onda je došao i taj nesretni 7. decembar i pogibija komandanta bataljona Mlađe Motike u zloglasnim Medojevićima. Poslednje uporište muslimana na tom području je uništeno uz veliku žrtvu istinskog komandanta, koji je neprestano bio u pokretu, u pravom smislu ratovao 24 časa dnevno i koji je često govorio "Da je dočekati da se ovo završi, pa da se ja vratim u svoju kafanu". Nije dočekao a nisu ga se sjetili poslije, kao ni mnogih drgih. Velika mu slava i hvala.

    Na području bataljona Okruglica stanje je bilo vrlo teško u pogledu popunjenosti ljudstvom. Muslimanski diverzanti su neprestano krstarili i ubijali borce i civile na koje bi nailazili. Kunosići, Sršljenci, Žalja, Žižci i druga rubna sela su bila na stalnom udaru i nekoliko hrabrih boraca je poginulo.

    Veliku ulogu u odbrani srpskog dijela opštine Vareš imao je jedan momak koji se bavio radio-izviđanjem i otkrivao svaki pokret neprijatelja, što je spasilo mnoge srpske živote. On je moj veliki prijatelj i sada živi u Ketchikan-u, na Pacifiku, daleko od ovdašnje svakodnevice kao uspješan poslovni čovjek.

    Takođe, komandant Okrugličkog bataljona pokojni Novica Topalić je vrijedno radio na uvezivanju svojih linija u svemu davajući sopstveni primjer i nastojeći da stigne na sva opasna područja u najtežim trenutcima. Tako je kasnije i poginuo, na prvoj liniji odbrane, u rovu sa borcima pokušavajući da odbije napad u ofanzivi aprila '94.

    U ovom košmaru dočekana je naša ofanziva iz novembra 1993. kao veliko olakšanje i spas u poslednji čas, a o ovim i narednim borbama, pisaće se, ako Bog da.


    Jovo,
    mnogo ti hvala što si pomenuo i Mlađu Motiku, koga sam poznavao kratko, ali nakon pokolja na Čemernu sam shvatio da i mali, tihi ljudi mogu imati veliko srce. Bio je strašan čovjek. Slava mu!

    P. S. Evo vam i jedna Mlađina slika iz moje arhive.
    rat_nisici- 20507 - 06.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Crna Rijeka II


    Područje Visoravni u to doba pokrivala su dva naša bataljona, Nišićki i Okruglički, stacionirani svaki na svom području življenja. Putna komunikacija između dvije jedinice kao i između ta dva područja jednim dijelom je, od Kamene ćuprije do Hadžića (oko 1 km) vodila bukvalno rubom Crne Rijeke, odnosno njenog dijela Drinčići, zvanog Koreja.

    Naoko nezainteresovani muslimani iz svojih zemunica pratili su sve pokrete, brojali aute, kamione, putnike, vojnike, oruđa i slali odmah izvještaje svojima za Vareš. Naročito je karakterističan bio Alija Zukić, koji je kao oduševljen pritrčavao da mahne komšijama a u stvari da utvrdi identitet "prolaznika". Područje oko puta je bilo minirano, što je "osjetio" DE sa svojim kamionom i jedna 150-ka.

    Crnoriječki odred u sastavu 126. brdske brigade napravio je odbrambenu liniju u obliku potkovice prema srpskim selima i ukopavao se od početka rata.

    Rukovodstvo crnoriječkih muslimana, braća Balta, Mirsad i Mehmedalija, Fuad Alikadić i dr. bili su "naslonjeni" na Vareš i predsjednicu općine Mervanu Hadžimurtezić ali i časnike HVO-a Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Ovi Hrvati dolazili su i kod nas na pregovore u ljeto 93", u komandu bataljona, pregovarali sa predstavnicima II romanijske, a poslije pričali muslimanima što su vidjeli i čuli.

    Na kakanjsko-vareškom području prije ovog rata živjelo je preko 25 hiljada Hrvata. Kada je početkom juna 1993. godine došlo do rata između Hrvata i muslimana, nakon nekoliko sukoba u kojima se desio i pokolj muslimana od strane Hrvata u selu Stupni Do, to područje dospjelo je pod nadzor Armije BiH, došlo je do egzodusa 20 hiljada Hrvata sa ovih prostora. Konvoji Hrvatskog stanovništva su prošli preko naše teritorije za Sokolac a vojno sposobni su zaposjeli liniju odbrane prema muslimanima lijevo od Brgula u dužini oko 14 kilometara i držali je do 1. avgusta 1994. godine.

    Kada je 31. jula 1993. godine probijen i pušten u upotrebu tunel ispod aerodroma došlo je do izlaska velikog broja jedinica iz Sarajeva i pregrupisavanja za napad na vanjski prsten. Velika prilika im je bila da iz pravca Crne Rijeke krenu i pregaze Visoravan što su i namjeravali učiniti i tako deblokirati opsadu Sarajeva. Da bi to spriječili Srbi su morali hitno reagovati i pregrupisati svoje jedinice na ovo područje i u najkraćem mogućem roku uvezati liniju odbrane. Zato je krenula operacija "Pancir 93", 8. 11. 1993. godine u kojoj je najviše nagrabusila Crna Rijeka.
    rat_nisici- 20506 - 06.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Crna Rijeka I


    Muslimani su je zvali Kamenica a prema popisu od 1991. godine imala je 1042 stanovnika, od toga 993 muslimana, 43 Srba, 3 Jugoslovena i 3 ostalih. Stanovništvo je bilo u prosjeku znatno mlađe u odnosu na srpsko u neposrednoj okolini, jer su Srbi u znatnijoj mjeri preseljavali naročito u Vogošću, Ilijaš, Semizovac.

    Još 1941. godine jake ustaške snage iz Crne Rijeke pokušale su da počiste srpsko stanovništvo u okolini (nije još bilo podjele na partizane i četnike) a Srbe je od istrebljenja spasila jedinica Borka Radovića iz Knežine koja je potisla ustaše za Vareš, odakle se nisu vraćali do 50-ih godina prošlog vijeka.

    Selo dominantno po veličini i broju stanovnika na Nišićkoj visoravni za ovaj "naš" rat počelo se spremati intenzivnije negdje od septembra 1991. godine, što se moglo vidjeti po momcima koji su naprečac počeli nositi beretke svijetlo zelene boje a neki od njih su pokazivali u autobusu čudno oblikovane noževe sa krivim oštricama. Ubrzo su počeli krstariti po putevima zalazeći i u srpska sela obučeni u čohana odijela rezervnog sastava MUP-a, sa heklerima i automatskim puškama.

    Izbijanjem rata došlo se do specifične pozicije zbog politike koju je praktikovalo lokalno srpsko rukovodstvo a što se svodilo na "nećemo ih dirati da ne bi oni nas, ima ih puno više".

    Srbi iz Crne Rijeke, koji su živjeli u zaseoku Nanići i Gradina (nije ona od prije) iselili su u kompletu nakon incidenta koji su izazvali muslimani uveče 11. maja "92. tako što su zapucali u pravcu srpskih straža. Nakon ovoga Crna Rijeka je ostala etnički čista.

    Prolazili su dani, mjeseci, padala su muslimanska uporišta a 1993. godinu Crna Rijeka je dočekala kao jedino muslimansko uporište na "gornjem" dijelu opštine Ilijaš. Prva polovina "93. poznata je po procvatu "trgovine" među zaraćenim stranama. Glavni pravac kretanja robe bio je Vareš a počelo je konvojem Žuge Milovana koji je imao dozvolu Vlade RS da trguje sa preduzećem "Jakić" iz Vareša. Kada je poslije niza peripetija, protivljenja Ratka Adžića, blokada, deblokada, zaglavljivanja, čupanja i drugih scena konvoj srećno uplovio u Vareš to je bila signalna raketa za razne biznismene, švercere, protuve, kurve i đidije, lokalne ili one iz "zaleđa", da otpočnu sopstvene biznise, pojedinačno ili organizovano.

    Put šverca išao je jedinim mogućim putem koji je vodio rubom Crne Rijeke, preko Hadžića, Toljenka, Šikulja, stazama i bogazama u rupu zvanu Šikuljska Rijeka ili po novome Šentilj. Tu je sve tokove robe i novca kontrolisao sa svojom ekipom legendarni trgovac i narodni guslar pokojni Mlađen Leka, zvani Vuk ili Kurjak. Sa druge strane su bili šokci iz Vareša i nekih 2-3 mjeseca bilo je zlatno doba biznisa, najviše su "išle" cigarete, konjak i kafa (zelena, u rinfuzi). Bilo je i sekundarnih "šentilja" gdje se prodavalo direktno muslimanima, kao što je šuma između Hadžića i Drinčića (dio C. R. ). Sve je omeo muslimansko-hrvatski sukob koji je uslijedio.
    rat_nisici- 20505 - 06.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Moševićko brdo


    U decembru 1992. godine naše jedinice povučene su sa Čemerske planine jer nije bilo uslova da se u zimskom periodu dostavlja hrana, MTS i vrši smjena boraca koji su držali u kružnoj odbrani ovo područje.

    Velika površina terena ostala je "ničija" teritorija do marta naredne godine. Tada su od strane 126. brdske brigade, koju su sačinjavali mahom muslimani sa područja opština Ilijaš i Vogošća, posjednuti položaji na kotama Polom i Moševićko brdo, koje dominiraju prostorom između Nišićke visoravni, Srednjeg i Karaule. Naša komanda je znala dan i čas dolaska muslimanskih jedinica ali ništa nije preduzimano da se oni eventualno preduhitre.

    Poslije ovoga muslimani su se na ovim položajima ukopavali više od godinu dana, a naše akcije za uzimanje ovih kota počele su tek nakon završetka operacije "Pancir" i nakon što su muslimani u proljeće 1994. godine počeli značajnije da napadaju na naše položaje koji su bili postavljeni na potezu Stomorine-Menđeraš-Kunosići.

    Nakon nekoliko naših ofanziva na ovo muslimansko uporište koje nisu dale rezultat, u oktobru 1994. godine Moševićko brdo je zauzeto na način opisan od strane Vogošćanina Pravog.

    11. oktobra "94. poginuo je na Moševićkom brdu komandant 16. divizije 1. korpusa tzv. Armije BiH Hašim Spahić i muslimanske jedinice su u opštem rasulu pobjegle prema Brezi. Izviđanja terena na prostoru od Moševićkog brda do Čemerna ukazala su na nepobitnu činjenicu da muslimana nigdje nije bilo "ni u Božićnoj plećki".

    Naše jedinice nisu upućene na teren u dubinu, sve jurišne ekipe su vraćene a posjednuta je linija koju su prethodno muslimani utvrdili. U muslimanske rovove, na teren koji muslimani poznaju kao svoj džep, nagurana je redovna vojska, momci od 18-19 godina koji nisu imali blage veze sa ratovanjem. Nakon dva dana muslimani su ovu djecu počistili za pola sata i povratili svoje rovove.

    Nakon ovoga muslimani su 4. 11. "94. pokrenuli svoju ofanzivu, a o tome se može pisati mnogo više, drugom prilikom.

    Idi na stranu - |1|2|