fix
Logo
fix
Nalazite se na Najljepse-PRICE_VASE
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

price_vase- 99137 - 14.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Rastanak sa prijateljem


Povratak sa sahrane Bore Radića protekao je u dubokom razmišljanju i tuzi. Činilo se kao da su svu četvoricu iste muke mučile. Polako, ćutke smo se približavali Feđinoj zgradi. Kada smo već stigli, duboko razmišljanje prekide Feđa. On konačno otvori svoju dušu, a ja kao da sam samo to čekao. Nešto mi je u podsvijesti govorilo šta ga je svo ovo vrijeme mučilo, pa sam sa isčekivanjem i priželjkivao da to ispolji.

Pred ulazom u zgradu Feđa progovori, a mi zastadosmo kao ukopani i pogledasmo u njega. Poče on na tenane da okoliša svoju priču. Vidimo mi čemu to vodi, ali ga ne prekidamo i pažljivo slušamo njegovo izlaganje.

  • "Vidi jarane", kaže on meni, "sad kad nema više Bore, ja se bojim da ostanem u Vogošći. Vidiš šta se dešava, ima svega i svačega, može ko god hoće doći na vrata da me ubije".

    Nije trebalo bilo šta dodatno da objašnjava i sam sam bio svjestan tog stanja. Niko sa sigurnošću nije znao da li ljudi sami odlučuju da napuštaju Vogošću ili ih neko istjeruje ili ih odvodi u pravcu iz kojeg nema povratka.

    Već dugo vremena sam priželjkivao od Feđe da izrazi želju o odlasku iz Vogošće. Jednom prilikom sam mu ponudio moju pomoć da izađe, ali je on to odbio. Obećao sam mu tada, kad god on to bude poželio da mi se slobodno javi i ja ću mu izaći u susret. Nisam htjeo na njega da vršim pritisak, jer su vremena bila nenormalna, pa sam se bojao da on ne pomisli da njegov drug hoće da ga otjera iz njegovog stana.

    Na Feđi sam u to vrijeme već osjećao, da prema meni nema više ono nekadašnje povjerenje i da više nije bio potpuno iskren prema meni, kao što je bilo prije početka ovog haosa. Razumio sam to njegovo nepovjerenje, jer su nam se politički stavovi totalno razmimoilazili.

    Iako sam u tom periodu za njega učinio sve što je bilo u mojoj moći, kako bi mu pomogao da se kraj mene osjeća bezbrižnije i da u mene treba da imao potpuno povjerenje, to za njega nije bilo dovoljno. Ja nisam mogao danonoćno da budem kraj njega, a kad nisam tu on je praktično bio bez zaštite.

    Da ga ne bi držao u neizvjesnosti bez oklijevanja sam mu dao moj pristanak, uz obećanje da ću učiniti sve da ga izvedem iz Vogošće.

    Feđa se promeškolji, kao da mu je neprijatno, a onda me zamoli da pomognem i Debi da izađe zajedno sa njim. Još dok je Feđa izgovarao svoju molbu već sam reagovao i dao svoj pristanak.

    Na njima sam odmah primjetio kako odahnuše, kao da sam ih već izveo iz Vogošće. Shvatih da je za njih i ova molba bila jedan veliki teret, zbog koje su se izgledalo je pomalo i pribojavali moje reakcije.

    Deba je bio nešto stariji od mene i pripadaje onoj starijoj generaciji Vogošćanskih mangupa. Od mog stasavanja u momka i ulaska u taj krug raje sa Debom sam uvijek imao veoma dobre odnose. Njegova sestra Azrica bila je moja velika dugogodišnja prijateljica. Prijateljstvo se proširilo i na porodično, jer je Azrica bila radna kolegica i prijateljica moje supruge. Sve je to na mene dodatno uticalo i davalo mi motiv da pomogne i Debi i da ih izvedem iz Vogošće.

    Kako bi ih ohrabrio i u njima razbio nedoumice oko njihovog izlaska, rekoh im da ćemo Kum i ja u jutro doći ispred Feđine zgrade, a da oni tada budu spremni za polazak. Njih dvojica se složiše i sa osmijehom na licu krenuše prema svojim kućama da se pakuju. Kum i ja nastavismo dalje svojim putem, niz ulicu Trifka Đokića.

    Baš u to vrijem Srpaka civilna vlast donijela je naredbu da se na cijeloj teritoriji Srpske Republike BiH spriječi i obustavi iseljavanje civilnog stanovništva, jer je muslimanska strana već od samog početka rata to isto uradila na teritoriji pod njihovom kontrolom, kako bi sačuvala multietičnost stanovništva. Ta naredba je bila jasan predznak da nas čeka težak i rizičan zadatak.

    Pred Feđom i Debom, nisam želi bilo šta da kažem, kako kod njih ne bi proizveo strah i utisak da ne želim to da im učinimo. Bilo je jako bitno da njihovo prebacivanje na muslimansku stranu izvedemo što je brže moguće. Radi njihove, a i naše sigurnosti bilo je bitno da što manje ljudi zna da oni žele da izađu iz Vogošće. Nikom, pa ni Kumu nisam smio da kažem, kakve me brige muče i moje razmišljanje kako će se sve to završiti.

    Sa Kumom sam se dogovorio da se u jutro nađemo ispred moje zgrade. Rekao sam mu da obavezno obuče uniformu i ponese pušku sa sobom. Bilo je to nužno zlo, bez kojeg se u to vrijeme ništa nije moglo završiti.

    Nakon duge i ne prospavane noći, konačno je svanuo i taj 22. juli '92. godine. Ustao sam i sa svojom majkom pio jutarnju kafu. Dok sam čekao Kuma da dođe po mene, majci sam pričao moje planove. Bilo joj je žao što se na ovakav način rastajem sa drugom, ali me je podržala, znajući da tim gestom možda čak i spašavam njegov život.

    Ispijanje kafe i ćaskanje sa majkom prekinu Kumov dolazak i sirena njegovog automobila. Bez oklijevanja skočih sa stolice, uzeh svoju pušku i izađoh na ulicu. Pozdravih se sa Kumom i bez puno razgovora sjedosmo u auto i krenusmo prema Feđinoj zgradi. Kada smo tamo stigli, dok još nismo izašli iz auta, pred nama se ukazaše Feđa i Deba. U rukama su držali po jednu putnu torbu, a Feđa je u drugoj ruci držao neku kesu i pružao je prema meni.

  • "Šta je to", upitah ga?
  • "Ovo su Neirine i Amarove najdraže igračke", reče on, pa nastavlja priču. "Ako slučajno ne preživim, molim te, ti ih sačuvaj kod sebe, pa kad se rat završi, dadni ih njima"!

    Srce mi se steže, a suze naviru na oči. Uzimam kesu, uz obečanje da ću tako i učiniti i stavljam je kod Kuma u auto.

  • "A gdje su vam starci", uptah ja?
  • "Neće da idu", kažu oni.
  • "Pa ljudi moji, ubiće ih neko, ne ostavljajte ih same!

    Deba slijež ramenima, govoreći da njegov otac Mujo neće da ide, a Feđa reće da ni njegova majka Naza neće da izađe iz Vogošće. Sa sjetom se prisjeća majčinih rijeći:

  • "Idi ti sine svojoj dijeci, neka mene ovde, nemam ja kud".
  • "Nemam izbora, ili da ih uprtimo krkače ili da ih ostavimo! Moram ići, imam dijecu, šta drugo da radim!", sa togumo završava Feđa svoju priču.

    Svjestan situacije u kojoj se nalaze, prekidam tu diskusiju i pozivam ih da sjedemo u auto. Krećemo sa vozilom prema izlazu iz Vogošće u pravcu Kobilje Glave, prema srpskom punktu, koji se nalazio kod objekta "Restoran Momo".

    Nismo znali šta nas tačno čeka na punktu, pa sam predložio Feđi da ja nosim njegovu torbu dok god ne dođe trenutak da treba proći kroz punkt. Feđa je kod sebe u torbi imao pištolj, od njegovog rahmetli oca Mehe, za koji je znala civilna milicija i punu kutiju metaka kalibra 7, 65mm, koje sam mu ja nabavio preko pratilaca iz ličnog obezbjeđenja Radovana Karadžića. Bojao sam se da na punktu ne dođe do pretresa njihovih stvari, pa sam iz tog razloga predložio Feđi da njegovu torbu ja nosim sve do momenta kad bude trebao preći na drugu stranu. Tako sam zamislio da možemo obezbjediti da pištolj i municiju prenese na drugu stranu. a,

    Ubzo smo stigli na punkt, izašli smo iz auta, Kum je uzeo Debinu a ja Feđinu torbu, okačili smo naše puške o rame i uputili se prema rampi na cesti. Na punktu su bila samo dvojica milicajaca. Čim smo im prišli, oni onako nonšalnantno, više mangupski nego službeno, pitaše nas:

  • "Šta vi trebate"?
  • "Doveli smo prijatelju da ih prevedemo na drugu stranu", rekoh.
  • "Ma nema govora", reće jedan od milicajaca.

    Svjestan da sa takvim neće biti moguće ljudski razgovarati, brzo spuštam Feđinu torbu na zemlju, skidam automatsku pušku sa ramena, repetiram je i uperujem u milicijce na punktu. Kum učini to isto!

    Oni, skamenjeni od iznenađenja, pokušavaju da mi objasne da je stigla naredba iz predsjedništva da niko ne može proći na drugu stranu. Znam da će rasprava na tu temu odvući u njihovu korist, te ne dozvoljavam da se povede ikakvu rasprava, pa im kažem, "Ma ne intersuje me nikakva naredba, oni danas moraju ovde proći i gotovo, taman kad bi mi svi ovde zbog toga ostali mrtvi"!

    Puška je i dalje bila na gotovs, a cijev uperena u njihove grudi. Shvatiše moje ozbiljno upozorenje, pa pospustiše, "Dobro neka idu, ali vidiš li ti bolan koga ti prevodiš na drugu stranu, On će tamo odmah dobiti pušku i pucaće na nas"!

    Feđa je bio u majici kratkih rukava i njegove dugogodišnje nabildane mišice jasno su se isticale ispod kratkih rukava. Bilo je ljeto i niko od nas nije razmišljao da bi to moglo nekog da irititra. Nastao je mali tajac i svi smo pogledali u Feđine mišiće.

    Ja prekidam tajac i povišenim tonom govorim:

  • "Ako je suđeno tako, da Bog da mene prvi njegov metak pogodi i ubio, ali on će danas preći tamo!"
  • "Dobro, kako hoćeš", reče milicajaci i pokaza rukom pravac kojim trebaju da izađu iz Vogošće.

    Mi ne čekasmo ni jednog časa, kako se ovi ne bi predomislili, dadoh Feđi njegovu torbu, a Kum dade Debi Debinu, izljubismo se uz čvrst zagrlja, uz riječi "Čuvajte se", i oni krenuše na drugu stranu.

    Dugo smo stajali na punktu i čekali da odu što dalje, iz našeg vidokruga. Bi je to zadnji zagrljaj sa moji drugovima.

    Igračke koje mi je Feđa dao tokom rata krasile su moju spavaču sobu. Svako jutro sam se budio i uz te dvije amajlije podsjećao na naše prijateljstvo. Kada je potpisan prekid rata, morao sam da napustim svoj rodni grad, a te igračke sam uspio da doturim do svog druga, uz pomoć Aide Handžić-Landžo.

    Dostavljane diječijih igrački koje mi je Feđa dao na čuvanje bila je ujedno i moja poruka Feđi, da sam tokom cijelog rata mislio na svog druga i njegovu porodicu! Nažalost, Feđu je "Islamska deklaracija" zaludila, pa on u meni nije prepoznao istinsku prijateljsku ljubav, nego mržnju prema njemu. "20 godina kasnije", po prvi put nakon rata moj prijatelj mi se javio na FB sa porukom, citiram: "Bili smo kao brača! Kada si me toliko mrzio, što me niste ubili?"
    Bilo, ne ponovilo se!
  • price_vase- 80101 - 02.12.2012 : Sarajlija Grand forks - best (4)

    Ima jedna zemlja na Balkanu...


    Članak jednog američkog novinara

    Ima na Balkanu jedna zemlja, koja se graniči sama sa sobom.
    Gde žive najlepše žene, a natalitet opada.
    Gde nezaposleni najviše rade.
    Gde na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.
    Gde vozovi kasne po redu vožnje.
    Gde svi igraju fudbal, a pobeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci.
    Gde svi žure na posao, a niko ne stiže na vreme.
    Gde osmočasovno radno vreme traje dvanaest sati.
    Gde je zdravstvo besplatno, a lečenje skupo.
    Gde su novinari slobodni da napišu šta god im se naredi.
    Gde je svetska kriza dobila državljanstvo.
    Gde su javne nabavke tajne, a državne tajne javne.
    Gde se ratovi nikad ne završavaju.
    Gde se istorija ponavlja svaki dan.
    Gde su najbogatiji oni koji nikad nisu radili.
    Gde je strana valuta uzeta za domaću.
    Gde ljudi slave slavu, a psuju Boga.
    Gde pametne zbog nerazumevanja proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima.
    Gde nepismeni pišu istoriju.
    Gde su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje.
    Gde vlast prezire građane kao neželjene svedoke.
    Gde se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemaju pravo.
    Gde se svako svakome smeška, a niko nikome ne želi dobro.
    Gde sudski postupci traju duže od života.
    Gde su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
    Gde prizivaju diktatora, a demokratiju smatraju porezom na budale.
    Gde smatraju da će zemlja više napredovati ako što više nazaduje.
    Gde nisi normalan, ako ne poludiš.
    Gde živiš samo zato da bi umro.
    Gde je vreme beskonačno, a glupost besmrtna...
    price_vase- 77832 - 05.10.2012 : ZuZ Sweden - best (1)

    Posrtanje


    Šutljiv sam čovjek. Uvijek mi je teško otpočeti kazivanje, seoskog porijekla, bosanskog glagola, učilo me, da nije svačije kroz selo pjevati...

    Nije meni namjera ovdje, izgoniti pravde i krivde, od kako se zaglavila pod rebro želja da iskren budem, nikad ne nađoh ništa pravedno. Seljak sam, rekoh, sa bosanskih planina, težačka mrva me gojila. Kažem to, onako, kao u odbranu neke moje moguće riječi koja bi se mogla protumačiti krivo. Nipošto ne želim, da nekome negdje, nepoznatom sasvim, nemir ili, gluho bilo, ljutnju probudim. Nije to moj cilj! Dobar sam čovjek, ne tako rijetko prijeke riječi jer često se spotaknem na nepravo. Svijet je prepun skota i pasjaluka!

    Hoću da vam pričam priče. Moje je da pričam i da vas pokušavam obenđijati, vaše je da mi pomažete da dopričam ta započeta kazivanja, jer, samo su počeci moji, dešavanja o kojima želim pričati dotakla su svakog od nas i izmijenila mu život i svako ima pravo da priču okrene u smjeru koji zamisli potrebnim.

    I još nešto, ne dozvoljavam cenzuru! Gospodo, imate mogućnost da komentarišete i mislim da je krajnje pokvareno, prekrajati tekstove i izvrtati smisao i značenje koje ja kao autor iskažem.

    Ovo je moja ponuda.


    Probudilo me je ašikovanje jabukove grančice sa staklom u prozorskom oknu. Uvijek me to budi. Jabuka, nepoznate sorte, donešena iz nekog od nebrojenih pohoda i vojni mojih predaka. Čest je to slučaj u mome kraju. Gonilo težake na daleke vojne, neuki služili kraljeve, sultane, ostavljali krvavu pljuvačku širom carevina i kraljevina i vraćali se u naše planine, teški, slomljeni, sa kakvom mladicom voćke koju su sanjali nakalemiti ili šakom sjemena u dnu svojih džepova.

    Majka se često ružila, kako se nećemo opametiti dok ta grana ne razbije prozor, znao je vjetar zanjihati da žestoko mlati, nikad ne dadoh. Budalaština, bezbeli, ali eto, meni to bilo golemo.

    I nikad nisam dirao jabuke sa te grane, savijale su je kako su težale i neprestano mi nudile istu a uvijek novu sliku. Pogled u svijet.

    Zahladnilo je naglo zadnjih dana i odjednom i bez najave naslikalo se Miholjsko ljeto kroz moj prozor. Sinoć sam do kasno čitao sjećanja i razmišljanja ljudi na ovom portalu. Probudila me moja jabuka i zagledah se u neslućeno šarenilo, soba kao da zamirisa sjećanjima i ja odlučih da pišem.

    Rat! Ko jednom doživi rat, valja mu ratovati dovijeka. Kakva god se besjeda povede u rat se savije.

    ...nastaviće se...
    price_vase- 54662 - 04.12.2011 : Crni Orao Ilijaš - best (1)

    Mješoviti brak


    Čitajući članak one gospođe što pomenu da živi u "mješoitom braku" odlučih da kažem nešto baš u vezi te famozne riječi "mješoviti".

    Ova rečenica me podsjeti na Seju, jednog od dvojice mladih molera, sa kojim sam razgovarao prije dvije godine, dok je vršio krečenje stubišta u našoj zgradi. Kako su oni brzo i kvalitetno obavljali taj svoj posao, ja sam htjeo da nam okreče i podrumski hodnik, iako u našem nalogu nije bilo zahtjeva za taj dio da se kreči.

    Da bi ih na neki način pridobio, upitam obojicu:
  • "Šta pijete vas dvojica? Može li piva ili nešto drugo?" = upitah, računajući da su islamske vjeroispovjesti, pa ko mislim da ne piju alkoholno piće, a bio sam spreman da i njega kupim.

  • "Ja ću sok, jer nesmijem piti pošto vozim auto" - reče Sejo, dok drugi mlađi Sejin kolega kaže da može piva.

    Otišao sam i kupio dvije kutije cigareta, dvije flaše pive, jednu veću bocu koka-kole i jednu kutiju pakovanih kolača.

    Nakon toga, a pošto je ostalo materijala za krečenje, pristali su na moju molbu.

    U razgovoru, kako to obično ide, pitam ih odakle su, jer znam da su Sarajevo, a naročito Vogošću naselili oni sa "dol amo" u "gor amo".

    Sejo mi reče da je rodom iz jednog sela odmah do Sokoca, ali da je u Srajevu živio i prije rata. Drugi njegov kolega je došljak.

    Ali ja sam stupio u razgovor sa Sejom, jer se po načinu ophođenja vidi da je Sejo domaći. Tada me Sejo upita:

  • "Kako se zoveš domaćine?"

    Pa zar je važno to, kako se ja zovem? Upitah Seju.

  • "Nije važno ali me interesuje, jer ima mnogo onih koji su se sjatili u Sarajevo i okolinu i nisu tako pohlepni da nešto donesu."
    Rekoh mu ko sam.
  • "Koga imaš još od ukućana?"

    Imam ženu i sina koji je u "mješanom" braku. Imam dva lijepa unuka koji su već momci.

    Nisam ni izgovorio rečenicu do kraja, Sejo me prekide:

  • "Pa pobogu domaćine, kakav mješani brak? Je si li ti domaćine pri sebi? Brak je brak. Brak je između muškarca i žene. Ja ne mogu da budem pametan i sve se ježim kad čujem riječ "mješani brak". Dođe mi da se potučem sa onim koji tako misle i govore. Ja sam domaćine oženjen sa ženom druge vjero-ispovjesti, sa kojom imam djecu i sa kojom živim srećno u porodici. I ja sam u braku sa ženom, a ne nekom mješavinom. Čuj, mješani brak, ponavlja Sejo."

  • "Odakle ti je žena?" - upitah Seju.
  • "Žena mi je pravoslavka, takođe Sokočanka. Nemoj mi molim te domaćine više spominjati to "mješani" brak. Za mene postoji samo brak i oni oženjeni i neženjeni, udate i neudate, a ne "mješani".

    I nisam više o tome ni razgovarao.

    Sejo i njegov kolega su obavili posao koji sam želio da urade, a zatim su otišli u svoju firmu.



    I na kraju još nešto u vezi agencija. Da je gospodin Željko zaista u pravu kad Vam je rekao da ne koristite agencije ili one koji se nude da Vam pomognu, sigurno je 100%.

    Po priči jednog od onih koji su otišli vani kaže se da u Beogradu postoji jedan advokat čija je žena bila (a možda i sada) zaposlena u Kanadskoj ambasadi koja je znatiželjnike za odlazak vani usmjeravala svome mužu, koji je uzimao silne novce takvim kao što ste vi, a nikada nisu dospjeli do cilja. Slučajno znam jedan mladi bračni par koji je nasjeo na tu igru.

    Moj savjet Vam je, da nađete adresu od australijske ambasade u Austriji i da se njima obratite pismeno, ili ako možete otići dirktno u Austriju. Ali morate prethodno imati zakazani susret s njima. Pazite dobro, da od početka vašeg djelovanja i postupka, morate sve radnje i priče sa službenicima Ambasade zadržati u zapameti. Da nebude sad ovako, sad onako.

    Pozdrav Crni Orao..
  • price_vase- 43843 - 28.09.2011 : Zoran Janković Rogatica, Republika Srpska - best (0)

    E, moj Dragane, i mi svoj RTRS imamo


    Dragan Davidović kod Svetog Petra: E, moj Dragane, i mi svoj RTRS imamo!
    Piše: Zoran Janković

    Poslije duugoog, duuugooog, i plodotvornog bitisanja na ovozemaljskim poljanama, Dragan Davidović nađe se pred Svetim Petrom. Nije bio baš voljan da mu se desi ta glupost, ali nije imao izbora. I oni moraju tamo, potpuno isto kao i mi " sirotinja. Iako neupitan ovaj odmah poče da obrazlaže svoj životni put:

  • Znate, ja sam bio ministar vjera u svih pet vlada Radovana Karadžića. Vlast, nije šala! Takoreći " kolege smo! Mnoge zalutale ovčice vratio sam u Vaše stado! Onda sam bio i direktor SRNE, i nisam dao da ona novinarska pogan piše šta im se prohtije. Jok! Oni nisu normalni ljudi. Kakvi su pisali bi i protiv Milorada Dodika i protiv mene. Ma i protiv Vas bi oni pisali, samo kad bi vidjeli da ne radite pravo. I kad bi im ja to dozvolio; ja, moja žena i Dragan Jerinić. Takvi su novinar, znam ja njih k"o zlu marku, dolar, evro i liru (ne liru, otkud mi to, lire ne primam!). Jok, more, morali su oni pisati kako sam im ja govorio. Ko nije slušao dobijao je otkaz. A ja sam, za takav svoj rad, odlikovan više puta. Jednom su me odlikovali i ovi Vaši: Srpska pravoslavna crkva dala mi je Orden Svetog Save prvog reda. Tako da, i ovdje, ne prihvatam ništa ispod direktorskog zvanja. I od Vas očekujem da me tako namjestite, a ja ću Vam već znati uzvratiti. Stostruko. Ja sam, znate, po zanimanju " direktor, ništa drugo ne znam raditi; ja sam Vam, de fakto " umjetnik u osvajanju i zadržavanju direktorskih fotelja.

  • Da, daaa, doobroo, doooobrooo. " nezainteresovano je odgovarao Sveti Petar, sve gledajući negdje dole, iza i ispod Draganovih leđa.
  • Znate... ja sam bi dugogodišnjim direktor RTRS-a, u svim vladama Milorada Dodika. Da nije bilo mene Republika Srpska izgubila bi sve nadležnosti; da nije bilo mene oni klošari od novinara pisali bi šta im je volja, pa bi nestala Republika Srpska. Ja sam zaslužio da idem u raj! " koristio je Davidović sve persuazivne alate koje je naučio u dugodišnjoj karijeri posvećenoj ubjeđivanju drugih da ne vjeruju svojim očima nego objektivima kamera RTRS-a. I, zaista, bio je više nego uspješan u tome. Javnost Republike Srpske odavno je pretvorena u stado koje bleji onako kako mu "čobanin" kaže. Velikom dijelu tih marifetluka Dragana je naučila supruga mu Mirjana. Ma ne Mirjana Marković, šta vam je, ne budite neozbiljni, to je Miloševićeva žena; nego Mirjana Kusmuk, Davidovićeva supruga (vidi stvarno: otkud to da ove žene ne nose prezimena svojih muževa!?).

  • Ovako, Dragane: kod nas je, po modelu Milorada Dodika, uvedena demokratija i potpuna sloboda izbora. Evo pogledaj! " reče Sveti Petar i pomjeri jedan paravan iza koga se pojaviše na stotine uključenih monitora. U sredini nalazila su se dva najveća. Natpisi ispod njih privukoše Draganovu pažnju. Ispod jednog pisalo je "raj" a ispod drugog "pakao". Ni sam ne znajući zbog čega niti kako, Davidović prvo baci pogled na monitor koji je emitovao program "live" iz pakla.

    Četvorica likova u odijelima (original) "Armani" igrali su poker. Pušili su ručno motane kubanske tompuse, a pred njima je bila gomila zlatnih poluga. U susjednoj prostoriji tipovi su sjedili za šankom i cirkali najskuplji i najstariji škotski viski, dok su im u krilima sjedile ljepotice kakve do tada nije ni vidio. A vidio ih je mnogo. Ljepše čak i od Željke Dragičević. Kamera (valjda ona sa kranom), dalje odzumira ovaj kadar i uhvati znatno širi plan, na kome se vidjela i ulica. Upravo u tom momentu neki dasa, čini mi se ministarski sin koji je isto ovo radio i dok je bio dole, vozeći "dvjesta na sat, uuu krivinuu" "poršeom kajen" zakuca se u jedan zid. Skupi automobil odmah eksplodira a i čovjek u njemu nastrada.

    Bezbeli! Već u sledećem kadru isti taj vozač, čio i zdrav (pa šta se čudite, zar ste izgubili nit priče, on je već " mrtav), samo pređe u "lamburđini aventador", dade gas do daske i odjuri niz ulicu. Redom gazeći "po ljudima i cvijeću". Kamera odšvenka lijevo, do jednog šatora. Ispod se čula gromoglasna i grozomorna muzika: "Ideeee Mileeee autoputem Banjaluka Gradiška"" Pjevao je Milorad Dodik, kolo vodio Aleksandar Džombić, a oznojenih i ozarenih lica igrali (mu) redom ministri... Ma, u najkraćem: "Koka kola marlboro suzuki, diskoteke gitare buzuki, to je život to nije reklama, nikom nije ljepše nego nama! "

    Davidović brzo pogled prebaci na monitor sa "live" prenosom iz raja. Kadar je bio širok ali statičan (već je razmišljao kako će, čim ga i ovdje imenuju za direktora TV-a, režiseru odbiti od plate zbog nedostatka dinamike i invencije u snimanju). Nepregledna plaža na kojoj su ispod nepreglednog niza suncobrana sjedili nepregledni preplanuli ljudi i pijuckali one koktele sa "kišobrančićima" u čašama. Ma... dosada prava. Jednom rječju " smor. Da više ne opisujem. A i nema se šta opisati: to je " to. Samo u to možeš gledati. I na kraju prenosa napišu ono "The end".

  • Jel" stvarno mogu da biram gdje ću? " upita Dragan Davidovć Svetog Petra.

  • Zar ti ja ličim na nekog neozbiljnog dole-vašeg političara, pa da obećam i slažem! ? Ako sam rekao možeš onda " možeš. Samo pazi, nije to kao dole kod vas, kad jedna parija izgubi vlast vi samo pređete u onu koja je dobila izbore. Ovdje toga nema. Kad jednom izabereš izabrao si za sva vremena. Povratka ti tema! Reče Petar

  • Ma neka nema, hoću ja u pakao. Meni je ono u raju dosadno, u paklu je mnogo interesantnije. A i tamo mi je sva raja. Hoću u pakao!

  • Da li je to tvoja definitivna odluka? " upita Sveti Petar.

  • Definitivna! " odgovori Dragan.

    Dođoše dva (Bože mi oprosti) anđela i odvedoše Dragana do jednih vrata. Ogromnim ključem otključaše vrata i ubaciše ga unutra. Zaključaše vrata i pobjegoše glavom bez obzira. I ne okrenuvši se.

    Kako uđe Davidović u pakao neko ga odmah, još sa vrata, odalami metalnom bejzbol palicom po glavi. I dok je ležao ošamućen derani mu oteše sve pare iz džepova. A bilo ih je puno. I para i džepova. Preteklo što od izgradnje što od opremanja RTV doma. Neko ga uhvati za prsa i pootkida mu ordenje: Orden Njegoša trećeg i drugog reda, Orden Svetog Save prvog reda i, njemu najdraži, Orden zastave Republike Srpske sa srebrnim vijencem kojim je (njegov) predsjednik Rajko Kuzmanović onomad odlikovao RTRS dok je Davidović direktorovao (otkud li mu toliko ordenje a da cio rat puške u ruke nije uzeo! ? ); ne samo da odnesoše ordenje nego mu pokidaše i odijelo "Kitonov tretman". Naiđoše gubavci i ostatke skupoga odijela pocijepaše; dobar štof za previjanje rana: "grdnoj bi ga rani privio". Car (pardon, ma šta mi je danas) Dragan osta " go. Uto naiđe neki crnac sa "palamarom" od tridesetak cm i, da prostite, nateže ga. Davidović zapomaga koliko ga je grlo nosilo:

  • Petreeeee, oooo Petreeeeee (zaboravi ono " Sveti), pa šta je ovo, Petre, nismo se ovako dogovorili. Ovako nije bilo na TV-u! ? Vraćaj me naazaaaaad!

    Iz režije se začu odgovor:

  • E, moj Dragane, i mi svoj RTRS imamo! Kako ti je-tako ti je, povratka ti nema! Izabrao si jednom za svagda!
  • price_vase- 43803 - 28.09.2011 : Olja Markovic Herceg Novi,Crna Gora - best (0)

    Ni tamo, ni ovdje...


    Raspolutim se ja kad-kad tako i nikud pristala nisam... Od svakud sam a "odavde" ne. Ne pripadam, a prihvataju me i ne mogu da se požalim... Teško je mene podržati, ja sam "neodrživa", neće me ni povratak ni ostanak, neću se često ni sama... Ja sam i tamo i ovde, ni tamo ni ovde, narod kaže "repa bez korijena" a ja znam moj korijen al' on ne bi da sam "tamo"....

    Ehh kad bi umjela stati ovde il' tamo i reći "e sad jesam"?! Griješim i znam "Errare humanum est", no vidim da ovi koji su i registrovani kao ljudi nemaju moj problem, oni su i ovde i tamo i čini se svijet je njihov...

    Dakle griješim al' možda nisam dovoljno čovjek? Idem na redovne ljekarske kontrole i nikad me još nisu poslali kod biologa, veterinara il stručnjaka za neku drugu, sem ljudske vrste. Dakle i čovek sam, bar biološki, nema dileme...

    Umijem ja i da se smijem, ponekad i da nasmijem, umijem ja da učinim i da me vole a bogme ponekog i volim pa ipak često sam na raskrću, u praznini u kojoj se mimoiđem sa voljenim koji me vole... Valjda su oni "tamo" a ja "ovde" a nikako da usaglasimo vrijeme...

    E pa daaaa, vrijeme je krivo a ono je, da zlo ne čuje, novac baš kao što je knjiga najbolji čovjekov prijatelj... Vidim da ovi s greškom ugrabe vrijeme i dođu na sajam knjiga, pokupuju ljudi prijatelja na kilo i odoše, sad dal' tamo il' ovde ja ne znam al' vidim ih na oba moja mjesta, načitani, djeluju bezvremenski i upadljivo ljudski...

    'bem li ga i ja ponešto pročitam, imam rijetke al' vrlo čitljive prijatelje... O da i oni su pročitali mene i pomažu mi da pregrmim vrijeme "kad su cvetale tikve" "godine koje su pojeli skakavci" "ona vremena" zla, smrti... Znam ja da sam im važna i zato: Molim UN, Savjet bezbjednosti i NATO da pomognu mojim prijateljima u pregovorima sa mnom da definišem svoju teritoriju i da lične pretenzije prema onom što smatram svojim korijenom svedem na minimum, da pristanem da ni "ovde" ni "tamo"nije moje...

    Unazad očajna, unaprijed zahvalna za slučaj da se osjetim pomognutom :)
    price_vase- 42662 - 23.09.2011 : Zoran Janković Rogatica, Republika Srpska - best (0)

    Ustaj ma(ha)la veži kera


    Svojevremeno sam se, ima tome nekoliko godina, pismom obratio magazinu "Start". Rekao sam im kako sam odlučio da prestanem da čitam tu novinu. Razlog je bio "novinar" " Samir Šestan i njegovi tekstovi. Tačnije mržnja koja je iz njih kiptala do nepodnošljivosti. Oni su moje pismo, sasvim korektno " objavili. A ja sam, sasvim korektno, od tada prestao i da kupujem i da čitam "Start". Prijavio sam ženi na trafici da otkaže distributeru, jer je jedini primjerak nabavljala baš zbog moje malenkosti.

    Inače, svašta mogu jesti, ali ne mogu svašta " čitati. Pošto režimske medije zaobilazim u širokom luku (daleko im lijepe /javne/ kuće) izbor i izvor informacija mi je prilično sužen. Uglavnom se sveo na nezavisne portale. Među njima je i www.zurnal. info. Dugo sam uspijevao da se kontrolišem i da ne čitam "kolumne" Samira Šestana. Ali " avaj! Đavo niti ore niti kopa. Prevarih se, pročitah jednu. I to izabrah ovaj tekst o kulturi, sve se nadajući da bar na tu temu nije zastranio. Pročitah drugi, pa treći tekst" dalje mi nije moga želudac; plašio sam se da će krv šiknuti iz monitora pravo po mom licu; da će mi meci zafijukati a rikošeti zazviždati iznad glave! Sve sam pogledao da mi, na ruci, dok sam čitao, nije izrasla traka sa kukastim krstom " svastikom, a na reveru košulje oznake "SS". Jer sam "tamo" pročitao ovo:

    "Patriotizam u žvaljama King Konga

    (inače, "kolumna" je za temu imala " kulturu)

    "Prateći najnoviju epizodu srpskog nacionalističkog ludila i inkvizitorskog raspaljivanja lomača"", I najnovije srpsko nacionalističko ludilo, povod svom rasplamsavanju"", ""te činjenicu o nikad provedenoj denacifikaciji"", ""i glumac koji nikada nije javno osudio agresiju na BiH"" (ovo se navodi kao jedini argument na osnovu kojeg se Slobodan Čustić totalno diskredituje, i kao čovjek i kao glumac! ? )""njih ne interesuje Evropa, ukoliko u nju ne mogu ući kao nacionalističko-pljačkaška horda"", "Nekoliko dana prije nego će propagandna mašina srpskog dijela balkanskog nacističkog mraka početi da spaljuje svoje umjetnike"",

    Da li je rat zaista završen

    ""sa Konanom Barbarinom i hordama koje su na ovom području postajale konstitutivne, tako što bi šljegavši iz daljine pobile, porobile i asimilirale domorodačko stanovništvo, a onda same sebe proglasile starosjediocima i vlasnicima zemlje. ", ""i sam koncept "konstitutivnih naroda". Koji je, faktički (kao i etnoteritorijalna podjela zemlje) nagrada za ubijanje i spremnost da se ubijanje nastavi". "Težnji da se bh. društvo vrati na koncept zakrvljenih fašisoidnih skupina.. ", ""kao povod za temeljito čišćenje Ustava i Života, od rasističkih, anticivilizacijskih, segregacijskih, fašisoidnih natruha"", ""ne interesuje narod, u njegovoj sveukupnosti, nego onaj njegov dio koji je moguće fašizirati (odnosno, koji se nikad nije trgao od ratne nacifikacije)"",

    "Legitimitet Adolfa Hitlera" (podnaslov),

    ""da li je rat zaista završen ili živimo tek u stanju krhkog primirja"", "Ako je rat završen"", ""mirovni sporazum, donesen pod prijetnjom smrću""

    OHR će biti odgovoran za rat!

    "Neposredno nakon završetka oružane faze još aktuelnog rata"", ""kolumnistica Glasa srpskog nacizma i King Kongovog Dnevnog urlika"", "Kompromis u "dejtonskom" smislu? U kome će zločincu biti zabranjeno da iznese ratni plijen iz zemlje i oduzeto mu oružje, ali će moći nastaviti da se iživljavaju na žrtvi? ", "Tu je i pravo srpskih nacionalista da sanjaju svoje snove (sve dok ne posežu za sredstvima kojima su "stvorili Republiku Srpsku", ugrađujući joj u temelje kosti nevinih žrtava).


    Najružnije je pisati, kao što bi rekao Šojić, o kolezi. Međutim, neko ko piše ovako nije moj kolega. Da li je ovom čovjeku iko javio da je rat završen! ? Da on nije iskočio iz Kustinog filma "Andergraund"! Ovo je klasičan primjer govora mržnje i podsticanja nacionalne netrpeljivosti; ratnohuškačka retorika; ovo je, po Krivičnom zakonu BiH " krivično djelo.

    Istina je da sam istrgnuo rečenice i dijelove rečenica iz konteksta. Koga zanima može da pročita integralne tekstove na portalu gdje sam ih i sam čitao. Međutim, ovo pisanje sa pjenom oko usta i zakrvavljenih očiju, provjerite, svaki put se odnosi na Srbe, Republiku Srpsku, organe u RS, Dejtonski (mirovni) sporazum!

    Molim da neko, ko ga lično poznaje, pod hitno kupi veeeeliki, najveći, zidni kalendar koji nađe, pokloni ga ovoj personi i najdebljim flomasterom koji se ima kupiti u knjižari (na moj račun) zaokruži mu godinu " 2011. I" da, ljudi, ako vam je imalo stalo do komšiluka, vežite kera! Pod hitno! Ili da ga mi umlatimo kamenjem. Dok lajanje nije preraslo u ujedanje; i to u ujedanje sa (prelaznim) bjesnilom! Nije valjda da ste (već) zaboravili da ovako i počinju najveći belaji.
    price_vase- 40502 - 13.09.2011 : Zoran Janković Rogatica, Republika Srpska - best (2)

    Crne ovce, bijele vrane i lijevi navoji


  • Komšooo, "ajde da zapalimo! " pozva me čim me je ugledao.

    Imao sam nekog posla na imanju i nije mi se dangubilo, ali poziv prvog komšije se ne odbija. Obiđoh ogradu, prođoh na dvorišne vratnica, priđoh mu i sjedoh do njega, na jedan svježe odrezan ćokić. Osjetih neprijatnu vlagu sirove hrastovine na dijelu tijela koji pristojni ljudi ne spominju. I dalje praznim pogledom zagledan u piljevinu pod svojim nogama on mi ponudi kutiju sa cigaretama. Trže se, shvati da je pogriješio.

  • Izvini, moj dobri komšija, ja zaboravio da si ti bacio cigare. Koliko ono već ima?

  • U oktobru će biti tri godine.

  • Svaka ti čast, ja ne bih mogao. Prije bih se hljeba odrekao nego cigara. " reče i povuče duboko dim jeftine cigarete u pluća. Što bi se reklo "do peta" povuče. Nastavi da gleda u prazno.

  • Režeš drva? " upitah sasvim besmisleno i nepotrebno, tek da nešto kažem.

  • Aha! " odgovori kratko, ali očekivano. Opet zapade u duboko razmišljanje. I ja sa njim.

    Već treću generaciju živimo kuća do kuće. Znamo se u dušu. Zajedno smo rasli, igrali klikera i pola-cijela, izlazili u iste kafiće, ratovali" On se oženio prilično mlad za tadašnje vrijeme. Sa devetnaest godina. Ja sam otišao na studije. Njega roditelji zaposliše u državnu firmu, ali on ubrzo kupi kamion i ode u privatnike. Prilično rizična životna odluka za mladog čovjeka, ali se u njegovom slučaju pokaza kao dobra. Posla je bilo a komšo je bio "oćak" za radom; pravi ustalac. Bile su to one zlatne osamdesete. Porodica mu je pripadala tadašnjoj srednjoj klasi i nesebično mu pripomagala. Imalo se moglo se. Kome će drugom nego svome dijetetu pomoći, još kad hoće da radi. Za nepunu godinu dana kupio je on bolji kamion i već dobro zarađivao. Poče se kretati u krugu dobrostojećih ljudi naše varošice. Bog ga obradova sa dvoje zlatne, zdrave djeca. Idila prava. Ali" onda poče " rat.

    Odratovao je pošteno, muški, od prvog do posljednjeg dana.

    Godine provedene na liniji osiromašile su ga. Kamion, hranitelja porodice, morao je prodati. Pojele su ga gladne godine. No, nije se predavao. Pošto je trgovina bila jedino profitabilno zanimanje on, u jednoj napuštenoj muslimanskoj garaži, otvori trgovinsku radnju. Ponovo je vrijedno radio i dobro zarađivao. Otvori i drugu radnju. Kupi kombi pa onda i kamion. Kupi garažu u kojoj je držao radnju i na njoj podiže sprat; djeca su stasavala i mislio je i na njihovu budućnost. Pošto je posao cvjetao znalo mu se desiti da dnevno i po tri puta mora da ide u Bijeljinu, po robu. Samo istovari i opet nagazi po gasu. Više od hiljadu kilometara pravio je skoro svakoga dana. Nije se štedio. Trgovinsku radnju preregistrovao je u privatno preduzeće. Sve mu je napredovalo i množilo se. Kao u Relje Petra Kočića. Mnogo je radio i mnogo imao. Volio je i jedno i drugo. Naučio je tako iz mladih dana. A i roditelji su mu bili radni ljudi.

    A onda" onda opet kao kod Kočićevog glavnog junaka iz pripovijetke "Kroz mećavu", sve krenu nizbrdo: "Prijatelji" kojima je bio žirant prestali su da vraćaju kredite; on poče da plaća tuđu neozbiljnost a svoju dobrotu. Skupo da plaća! Nevolja nikad ne dolazi sama. Svako inspektorsko đubre koje je u radnje ulazilo sa aktovkom odnosilo mu je po par hiljada maraka; neki od njih čak su mu se i povjeravali da moraju da tolikoitoliko para dnevno napune u budžet inače će i sami ostati bez posla! Ali i to da su im šefovi naredili da njega moraju kazniti kako znaju i umiju. Uzaludna su bila uvjeravanja da će ga takvim ponašanjem dovesti do prosjačkog štapa. Nekoliko velikih, trgovinskih lanaca otvori svoje radnje u gradu. Zalihe robe postadoše mu manje od potraživanja povjerilaca. Sa devetnaest godina života bio je svoj čovjeka, gazda za tadašnja mjerila, a u četrdeset trećoj ponovo je bio go kao kad se tek rodio.

  • Znao sam ja da moram propasti, moj komšo! " progovori on kao da mi pogodi misli.

  • Znaš kako su, ono nekad dok je Bog po zemlji hodao, u Poljoprivrednom dobru Borike obilježavali ovce? Bilo ih je više od hiljadu: šturke, dviske, stare ovce, mladi ovnovi, dvogodci, trogodci" Jednom bojom bilježili su ovce za priplod, drugom za prodaju, trećom za klanje" e nas su ti, naše vlasti, nabilježile ovom bojom za klanje. Znao sam to još onda kad su mi tražili pare iz SNSD-a, još pred "one" izbore, a ja im nisam dao. Znao sam da su moje preduzeće i mene, tada, nabilježili nekom bojom, samo nisam znao koja će biti. Sve su oni nas nabilježili: jedne za podsticaj, druge za nepovratne kredite Vlade, treće za ekspresne kredite Investiciono-razvojne banke, a nas četvrte za " klanje. Zamisli kad nekom država da "nako" milion, kako da se ja nosim u poslu sa njim! ? To su ti one ovce nabilježene za priplod. E, pošto smo ti i ja nabilježeni bojom za klanje, nema nam spasa.

  • Ma, neka smo mi zdravo, moj komšija, to je najvažnije! " pokušah da mu odagnam negativne misli.

  • Jes" ja, nek" smo zdravo! Ne možeš biti ni zdravo bez para. Da je koja marka pa neka se pomalo i kašljuca. " progovori iz njega preduzetnik.

  • Nego, da te pitam, magistrira li ti? " upita on mene.

  • Nisam još. Nemam para da uplatim ostatak školarine. Položio sam sve ispite, prosječna ocjena 9, 00, trebao bih pisati magistarski rad, ali kako kad" " prekinuh rečenicu da ne bih bio kontradiktoran sa onim što kazah prije toga.

  • ... kad nemaš para! Kad nigdje ne radiš! Kad te nakon petnaest godina krvavoga rada smijenilo, a na tvome mjestu danas radi balavurdija iz vladajuće stranke. To ti je samo zato što si pis"o protiv Dode. Eto ti sad! Najgore mi je od svega što znam, kad bi se sve ponovilo, ja im opet ne bih dao para, a ti bi i dalje laj"o po medijima na SNSD i na Dodika. Ti si k"o i ja, crna ovca, bijela vrana, šaraf lijevog navoja. Politika i političari su nam došli glave, a da se mi nikad nismo bavili politikom. Samo smo, naivno, mislili kako može da se živi od svoga poštenoga rada i da se svakome kaže ono što se misli. Zar to nije žalosno, u kakvom ovo svijetu živimo? " reče više za sebe nego za mene, ugasi opušak nogom i poče da pali motorku, dajući mi do znanja da je njegova pauza u radu završena. A time i naš razgovor. Ustadoh i krenuh. On ugasi motorku.

  • Komšooo! " dozva me.

  • Molim!

  • Ti znaš da sam ja stari autoprevoznik, zapamti da i lijevi navoj ponekad zatreba. Rjeđe, doduše, ali kad zatreba bez njega se ne može. Desnog imaš koliko hoćeš, sve je njime zavrnuto, i na motoru i na šasiji. Ali lijevi, on je baš-baš rijedak. To što on može da drži i izdrži desni nikad ne bi mogao. Živi bili pa vidjeli, nema tog kamiona na svijetu kome neće, kad-tad, zatrebati lijevi navoj " reče i ponovo upali motorku. Poče da pila drva.

    "Kraducne" on tako (nadam se da šumari ne čitaju blogove!!! ), sedmično po jednom-dvaput, metar-drva-tri iz državne šume. Izreže, iscijepa drva i proda ih. Pošto nema svoje uzima svijetsku zemlju pod zakup i sije krompir. Tako sada izdržava porodicu. I još izdaje pod kiriju poslovni prostor. Ja, opet, radim teške fizičke poslove na svome porodičnom imanju. Izdržavam čeljad od poljoprivrede. I izdajem pod zakup imovinu koju sam od pokojnog mi oca naslijedio. Zajedno čekamo bolje i pravednije vrijeme kad će se glasno smjeti reći šta misliš o lopovima na vlasti. Posrnuli preduzetnik i propali intelektualac. Da li smo, u ovoj životnoj priči, posrnuli i u sunovrat krenuli mi ili društvo koje nas okružuje? Valjda će nekad doći i to dugo, dugo čekano vrijeme u kome ćemo moći normalno da živimo i mi koji smo lijevi navoj!
  • price_vase- 34622 - 06.07.2011 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Za ne povjerovati


    Popić Miroslav, otac moje supruge Mire, poginuo je u Drugom svjetskom ratu kod Karlovca, kao komandir partizanske čete, 20. maja 1945. godine. Tu ga je sahranio jedan njegov saborac i prijatelj u komplet vojničkoj uniformi, kod jednog drveta koje je zapamtio.

    Kad se rat završio, taj prijatelj je obavijestio porodicu pokojnog Miroslava da zna gdje je isti sahranjen. Porodica je izvršila ekshumaciju, prenijela posmrtne ostatke i istog sahranila u pravoslavno groblje Šiljegovišće koje se nalazi na jednom brdu iznad sela Balibegovići, opština Ilijaš. U to groblje se sahranjivala i familija Popića iz sela Kadarići, opština Ilijaš, iako je to selo udaljeno od groblja oko 6-7 kilometara. Put do groblja je bio neuređen i teško prohodan. Groblje je vremenom postajalo sve teže dostupno za familiju Popića iz Kadarića.

    U selu Kadarići je postojalo pravoslavno groblje, ali samo za familiju Macanovića.

    Kroz ovo selo je prošao auto-put Sarajevo " Zenica 1973. godine i trasa puta je išla upravo preko tog groblja pa je isto moralo biti izmješteno na novu lokaciju. Selo je prošireno i sa novim familijama koje su dolazile i gradile kuće u tom selu pa je to groblje sada postalo kao groblje cijelog sela " Kadarićko groblje.

    Već su bila i neka lica iz familije Popića sahranjena u to groblje. Sada Ranko Popić, sin pokojnog Miroslava, odluči da prenese svog oca u Kadarićko groblje jer se isto, pored ostalog, nalazi i u neposrednoj blizini njegove kuće. Ekshumaciju iz groblja na Šiljegovišću i sahranu u Kadarićko groblje obavi nakon 36 godina od sahrane Miroslava u groblje Šiljegovišće.

    Kad se rat, koji je vođen u BiH 1992-1995 godine završio, Popić Ranko, sin pokojnog Miroslava, zamijeni svoju kuću u Kadarićima sa muslimanom za kuću u Bratuncu. Rankova majka Ljeposava je još bila živa, ali u dubokoj starosti, pa je izrazila želju da bi poslije smrti volila da bude sahranjena kod svog muža Miroslava.

    Sin Ranko odluči da udovolji želji svoje majke i prenese svoga oca Miroslava u pravoslavno groblje u Bratunac.

    Jednoga dana organizuje ekshumaciju u Kadarićkom groblju, opština Ilijaš i ode sa ekipom da obavi taj posao. Ekshumaciju je vršila jedna grupa ljudi koji žive u Ilijašu. Otvorili su grobnicu, iskopali kosti, stavili u kovčeg i isti ubacili u auto-kombi koje je bilo parkirano kod ulaza u groblje. Radnici su ostali kod grobnice da vrate zemlju i poravnaju grobnicu, a vozač je sa Rankom, sinom pokojnika, bio spreman da krene prema Bratuncu. Sjeli su u auto, ali vozač nikako nije mogao da upali auto. Pokušavao je više puta, ali uzalud. Auto neće, pa neće, da upali.

    Dok se vozač mučio oko toga, jedan od radnika koji su vršili iskopavanje kostiju zavika: "Čekajte, evo ima još jedna kost! "

    Taj radnik je donio kost i istu su stavili u kovčeg. Čim su to uradili, auto je od prvog pokušaja upalilo.

    E sad neka u ovo vjeruje ko hoće, a ko neće i ne mora.

    Idi na stranu - |1|2|