fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-POMOC_RAT
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

pomoc_rat- 92451 - 22.02.2015 : Zlatan Delić Sarajevo - best (0)

RE : Kako smo pomogli srpskim civilima u ratu...


Šta da ti kažem, sem da ti se od srca zahvalim što si pomogao Ismetu Kurbašiću da nekako preživi rat. Što narod kaže osevapio si se, i zaradio nešto što se parama zaraditi ne može. U životu ima neko poravnanje, i ništa nije uzalud. Uvjerio sam se ja u to dobro u ovih mojih evo srednjih godina života. Ni lišće slučajno ne pada! Jao si ga onom ko nepravdu po zemlji sije! Sila se korsiti samo u krajnjoj nuždi, pa makar pred tobom bio i neistomišljenik, čak otvoren neprijatelj.

I ja sam čuo da je Sokolac bio jedno od mjesta gdje su muslimani manje stradali i da se postupalo korektnije nego na nekim drugim mjestima, bez obzira na to što u ratu ipak neko strada i to nije bilo moguće izbjeći, pa ni na Sokocu. Nisam stručnjak, ali u Sarajevu postoje muslimani koji su rat preživjeli gore i oni to bolje od mene znaju, i dobro i loše, a neki su i knjige napisali.

Drago mi je da razumiješ šta su lični dokumenti i uspomene značili Srbima koji su izbjegli iz Sarajeva, i zašto meni i mom ocu nije bilo teško ići čak i uz liniju fronta i spašavati tuđe stvari.

Što se silovanja tiče, ja u svojoj okolini nemam takve slučajeve među Srpkinjama, ali ne tvrdim da ih nije bilo, jer to ide uz svaki rat. Jedan broj muslimanki je takođe prošao pakao silovanja na srpskoj strani, ali se o tome ne priča mnogo, sem kada se politički zloupotrebljava.

U mom dijelu Sarajeva je u ratu vladala glad i neimaština, tako da su mnoge muslimanske djevojke i žene jedva čekale da se spanđaju sa nekim banditom iz Ćeline, Cacine, Jukine, Kruškine i sl. bande za koju konzervu i šteku cigara više, a nisu prezale ni od stranih novinara, garavih vojnika UNPROFOR-a, i raznoraznih probisvijeta koji su tada tumarali po Sarajevu. Jedna od rijetkih stvari koje u Sarajevu u ratu nisu manjkale su bile žene raspoložene za intimne odnose. Nisam neki Džek, prilično sam bio smotan sa ženama, ali je čak i mene nešto zapalo, pa kud dalje da pričam - bruka je. Dakle neka masovna silovanja Srpknja nisu bila na redu.

Ja sam za slučajeve silovanja Srpkinja prije svega čuo u kontekstu ucjene da napuste dobar stan, daju novac lokalnoj bandi za prebacivanje na vašu stranu kao sredstvo pritiska, lične osvete itd. Mada treba biti pošten pa reći da bogatije Sarajlije muslimani takođe nisu spavali mirno u ratu. Nije ni tu manjkalo ubistava i silovanja, a glavne žrtve su bili bogati vlasnici predratnih ugostiteljskih lokala, gastarbajteri, zlatari itd. Nisu bile pošteđene ni njihove porodice.

Da sam tada sa ocem uhvaćen da šaljem lična dokumenta i foto albume Srbima koji su napustili Sarajevo sljedovala bi nam optužba za špijunažu ili barem pomaganje neprijatelju, batine u podrumu kod nekog od Ćela i Kruška, a vrlo vjerovatno da bi nas pogodio i srpski snajper u leđa iz neposredne blizine. Nekom ovo zvuči glupo, ali takva je psihoza tada vladala.

Sarajevo je u ratu bilo jedno zeznuto mjesto za život, žestoko sam nadrapao u svakom pogledu, kao i svi ostali, i nikad više na svoj grad ne mogu gledati istim očima.

Kao i većina ljudi moje generacije ne nosim mržnju, i ne mislim da smo samo mi muslimani žrtve, već predobro znam da su to i mnogi Srbi. Tragedija je utoliko veća, što su Srbi i muslimani u BiH na neki način sunarodnici koji govore isti jezik i imaju sličan sistem vrijednosti na mnogim poljima, pa to i olakšava i otežava empatiju, kako se uzme.

Volio bih da nam se slična situacija ne ponovi, a strahujem da hoće.
pomoc_rat- 92427 - 19.02.2015 : Zlatan Delić Sarajevo - best (1)

Kako smo pomogli srpskim civilima u ratu


Moja porodica u ratu nije bila ni imućna ni moćna, jer mi nikada nismo pripadali muslimanskom establišmentu koji se okupljao oko stranke SDA i Alije Izetbegovića. Pošto mi sticajem okolnosti nismo bili angažovani oko vojske, jer su moji bili postariji ljudi tada na radnim obavezama, a ja sin jedinac, premlad, još u školi, nas je troje, plus nešto rodbine preživljavalo rat kao civili u Sarajevu.

Ovde se tvrdi da je solidarnost Srba i muslimana bila jako tanka u ratu, a evo ja i dalje tvrdim da je bilo naroda koji se pomagao, i to uglavnom ljudi kao mi izvan svih političkih priča. O tome se ni danas, a nekamoli onda nije pričalo, jer zaboga ne uklapa se u ratnu stvarnost, i graniči sa nacionalnom izdajom. Iza rata je izašla jedna knjiga Svetlane Broz u kojoj se iznosi poneki pozitivan primjer, a bilo ih je još i više.

Uglavnom takvi kakvi smo bili u ratu, nismo imali mogućnosti i uticaja da nekoga prebacimo iz Sarajeva, niti da ljude vadimo iz zatvora ili jačih nevolja, ali smo pronašli način kako da se pomažemo sa svim komšijama bilo koje nacionalnosti pa tako i sa Srbima. Među ljudima je tada vladala kudikamo veća solidarnost nego sada.

Dobar dio Srba je napustio grad neplanski, u žurbi, ne ponijevši ništa sem par kesa odjeće, ako i toliko. Kako i zašto tako, sad je drugo pitanje. Još u ratu se kod tih ljudi pojavio problem dokumenata, tipa svjedočanstava i diploma, uvjerenja o vjenčavanju, foto albuma sa porodičnim uspomenama, katastarskih izvadaka, dokaza o vlasništvu nad nečim itd. itd.

Već krajem 1992 su nas kontaktirali kućni prijatelji Srbi koji su se obreli u Beogradu na svom putu ka Kanadi, i javili nam da su im u stanu ostale diplome, svjedočanstva i foto albumi.

Nije ih zanimalo ništa ni nakit, ni stvari, ama ništa nego to dokumenata i uspomena sa molbom da odemo do njihovog stana i pokušamo to spasiti. Otišao sam sa ocem pod kišom granata do njihovog stana riskirajući glavu, jer smo znali koliko im je to potrebno. U njihovom stanu smo zatekli naše muslimanske izbjeglice koji su se upravo spremali da se ogriju spaljujući njihove stvari, parkete i vrata kako je to tada bilo jedino moguće, jer za lijeka nije bilo drveta ili uglja.

Isprva su nas verbalno napali, kao što će nama "ćetnićke" stvari. Moj stari kao iskusan i galantan gospodin je iz džepa izvadio 100 njemačkih maraka i dao im novac, na što su oni zanijemili i odmah nas pustili u stan da uzmemo šta hoćemo. Našli smo i lične dokumente, i foto albume, sve lijepo spakovali i poslali preko "ADRE" organizacije adventista koja je snabdijevala uglavnom hrišćansko stanovništvo u Sarajevu humanitarnom pomoći.
Mjesec dana kasnije smo preko ADRE dobili i poveći paket od naših prijatelja iz Beograda u kome je čak bilo svježe meso, litar viskija i par šteka cigara što je tada u Sarajevu bila atrakcija. Nismo to od njih tražili, ali ljudi imaju obraz!

Od tog paketa smo mlijeko u prahu dali dvjema bebema u zgradi, djeci podijelili slatkiše, a ostatak zamezili sa komšijama. Da su samo znali kako smo došli do tog dragocjenog paketa!

Poslije toga se među našim prijeratnim prijateljima Srbima pročulo da im možda možemo pomoći oko dokumenata, pa smo "operaciju spašavanja" ličnih dokumenata ponovili još nekoliko puta. Jednom su nas zamalo pretukli, drugi put smo došli kasno, ali smo još za par porodica našli dokumenta. Svaki put smo dobili i paket, iako ga nismo tražili. Već drugi put smo dali flašu viskija umjesto novca, treći put par šteka cigara, itd. tako da nas sem prvi put nije nešto ni skupo došlo, mada je rizik od granata i hapšenja od strane lokalnih bandita Ćela i Caca bio veliki. Oni bi nas vjerovatno i ubili da su to tada saznali.

RE: Kako smo pomagali srpskim civilima u ratu



Zlatane,

tačno znam šta su tim ljudima značile diplome i fotografije jer su i moje ostale na Dobrinji i nikad ih nisam dobio nazad. Čak ni ono malo namještaja što je ostalo u mom stanu nisam htio da uzmem jer samo Bog dragi zna koliko je Srpkinja silovano na onom krevetu koji je nekim velikim čudom ostao u mom stanu cijeli rat.

Nakon rata, više nikada nisam ušao u svoj stan. Valjda zbog toga što nisam želio da ga se sjećam po onome što je ostalo od njega. Nisam nikada otišao ni u Sarajevo, ne zbog toga što se nečega bojim već što ne osjećam nikakvu želju da to uradim.

U tvom tekstu sam izbrisao samo jednu rečenicu, u kojoj kažeš da su tvoje komšije iz Beograda na njima pisali tvoju adresu ali srpsko ime. Ti takođe tvrdiš da je to bilo zbog toga da "oni sa Pala" ne bi uzeli te pakete! E, odmah da ti kažem (pošto sam i sam bio u Dobrotvoru) da to nije tačno! Istina je da "oni iz Beograda" nisu primali takve pakete, a "mi sa Pala" nismo imali ništa protiv njih - oni su prolazili kao i bilo koji drugi. Ovo znam pouzdano jer sam i ja nekim Hrvatima i jednom muslimanu slao pakete.

U kompletnom tvom tekstu najiskrenija je zadnja rečenica u kojoj kažeš da su se muslimani u Sarajevu bojali da pomažu srbima zbog Ćele, Cace, i njima sličnih bandita. Ovo nije ništa novo za mene, tu priču sam čuo mnogo puta...

U isto vrijeme, zamisli da je u mojoj kući na Sokocu više od polovine rata proveo jedan musliman, Ismet Kurbašić iz Vučjaka, jednog malog sela na relaciji Tuzla-Pelagićevo. Čovjek je svaki dan sjedio kod mene, jeo sve ono što i ja jedem, a uveče išao u Bolnicu na spavanje. Interesantno je samo jedno - ni jednog trenutka u ratu nisam ni pomislio da bih mogao imati problema zbog toga!

Eto, toliko o poređenju jedne srpske i jedne muslimanske sredine u ratu! O Ismetu sam napisao i jednu priču, koju možeš pročitati ako klikneš ovdje.
pomoc_rat- 77778 - 03.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

Potpukovnik Anđić


Moram da spomenem jednu zanimljivost koja je vezana za potpukovnika Anđića, dok je boravio na Sarajevskom ratištu.

U toku napada u pravcu Čemerske planine, potpukovnik je uspio zarobiti jednog muslimanskog vojnika. Cijelo vrijeme te akcije on je tog vojnika držao u jedinici skupa sa svojim borcima u jedinici Zapravo, koristi ga je kao vodiča jer njegovi borci nisu poznavali teren po kojem su se kretali. Kada je potpukovnik Anđić dobio naredbu da svoju jedinicu povuče i ode na Hercegovačko ratište, insistirao je u našoj komandi da ovog muslimanskog vojnika živog razmjene, i da nakon razmjene o tome obavjeste njega i njegovu komandu, i to sa pisanim dokazima o izvršenoj razmjeni.

I doista, nakon što je taj muslimanski borac razmjenjen naša komanda je poslala potpukovniku Anđiću pismeni dokaz o razmjeni.

Upravo zbog ovog postupka potpukovnika Anđića sam još više cijenio, i kao čovjeka i kao oficira. Bilo bi divno kada bi ovakva osobina krasila sve oficire svijeta, ali ovakvih ljudi je danas veoma malo.
Anđićev oficirski kvalite mi je jednom prilikom potvrdio i sam general Josipović, koji je rekao:

  • "Anđić je nabolji oficir kojeg trenutno ima VRS"!

    Nisam siguran, ali mi se sve čini da je Anđić rat završio sa činom generala! Ukoliko jeste, siguran sam da ga je i zaslužio!
  • pomoc_rat- 68172 - 31.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Hvala ti Selma


    Poštovana Selma Babić,

    veoma sam ti zahvalan što si se javila na ovaj sajt i tako potvrdila istinitost moga teksta o tvom slučaju. Pokojni Trifko je bio divan čovjek, ako niz bog čega drugod onda zbog toga je zaslužio da se o njegovoj porodici vodi veća briga. Ali eto, taj prokleti rat je učinio svoje, zbog čega su nevini ljudi stradali na svim stranama. Bio sam stalni zagovarač da se daju adekvatne zaštite za sve stanovnike Vogošće ali civilne vlasti nisu imale ni sluha ni hrabrosti za tako nešto. Vjerovatno bi tako kao tvoja porodica, prošla i moja porodica da sam ja kojim slučajem nastradao u ratu, kao što je i porodica pokojnog Bore morala da naposti svoj zavičaj.

    Ljudi mjenjaju države, nacije, vjere, brakove i mnogo štošta drugo ali nešto što se u nama ne može zamjeniti je rodni zavičaj. On do kraja života ostaje u nama, ma gdje god da živimo na ovoj planeti. Zbog toga mislim da je veliki grijeh otjerati nekoga iz njegovog rodnog zavičaja.

    Da se vratimo na tvoj slučaj, zapravo, treba biti iskren i reči, največu zahvalnost za tvoju zaštitu je imao tvoj komšija Rajko Amidžić, koji je postupio hrabro i kao pravi građanin, vidjevši da na tvoja vrata od stana, dolazi neko da uznemirava tvoju porodicu. Prvo se suprastavio vinovnicima tih djela a onda to sve podigao na viši nivo i tako pokrenuo istragu za počiniocima i tvoju porodicu uspio da zaštiti.

    Iako ti navodiš da je civilna policija dala doprinos u zaštiti tvoje porodice, mislim da to treba zahvaliti, iskljućivo Živku Lazareviću. To je ustvari i bio njihov posao u ratu, ali u drugim slučajevima im zamjeram jer nisu pravovremeno i adekvatno reagovali, zbog čega sam ja morao da umjesto njih dajem zaštitu civilnom stanovništvu. Vojna policija nije bila nadležna da radi na takvim slućajevima i uopšte oko civilnih struktura ali sam samoinicijativno pokrenuo moje angažovanje na tim slućajevima i zbog toga sam osjećao nertpeljivost civilni vlasti i policije tokom cijelog rata. Čak sam bio okrivljivan da prekoračujem svoja ovlaštenja i mješam se u njihove poslove.

    Ako do sada nisi saznala, ko sam, ja sam tokom rata bio najduži period komandir Vojne Policije u Vogošći. Stanovao sam u ulici PVFO, u TAS-ovoj zgradi, odmah do tvoje. Dansa se družim sa tvojim dobrim prijateljima, od kojih sam saznao da si sa njima u stalnom kontaktu, Neđo i Borka.

    Veliki pozdrav tebi i tvojoj porodici od Vogošćanina Pravog. Bilo ne ponovilo se!
    pomoc_rat- 25761 - 14.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Prestanak rada teretane


    Tokom cijelog rata sam se trudio, koliko je to bilo u mojim mogućnostima, da obezbjedim rad teretane. U vrijeme kada nisam imao određeno radno vrijeme i radnike u teretani, ključ od teretane sam drzao na recepciji Čete vojne policije, Članovi koji nisu imali ključ mogli su da ga uzmu i po završetku treninga ponovo vrate u V. P.

    Pošto se teretana nalazila u atomskom skloništu, u vrijeme borbenih dejstava vojni policajci su imali dužnost da je otvore kako bi građani iz obližnjih zgrada mogli da se sklone.

    Kako je rat u Bosni je trajao previše dugo, civilne i vojne vlasti su na sve meguće načine pokusavale da život građana Vogošće koliko-toliko dovede u normalno stanje.
    U Vogošći su poceli sa radom sportski klubovi. Ponudio sam i sportskom društvu, da bez ikakve novčane naknadena koriste moju teretanu. Najprije je rukometni klub počeo da koristi taj prostor za svoje treninge. Dobili su termin u kome su samo oni imali pristup teretani.

    Do početka rata rukometni klub "UNIS" iz Vogošće je imao veoma talentovan juniorski tim koji je trebao čak i da igra finalnu utakmicu za prvaka BiH, protiv banjalučkog Borca. Međutim, zbog početka rata finalna utakmica nikada nije ni odigrana pa i BiH nije ni dobila novog juniorskog prvaka. Nakon što je rukometni klub ponovo počeo da radi, tadašnji presednik kluba Staša Košarac je od mene tražio da pomognem rukometnom klubu tako što ću da im ustupim termin u teretani, a ujedno ih pomognem i stručnim savjetima kao kondicioni trener.

    I tako su počele pripreme mladog tima za finalni meč protiv "Borca". Ostvarili smo kontakt sa upravom banjalučkog kluba i počeli su pregovori za termin odigravanje utakmice. Nekoliko puta termin za odigravanje utakmice bio je odgođen jer se utakmica nije mogla odigrati zbog čestih borbenih dejstava.

    Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Vogošća je pripala Federaciji. Zbog nedostatka novčanih srestava opremu iz teretane nisam mogao prebaciti na teritoriju Republike Srpske. Pokusao sam prodati inventar od teretane. Ponudio sam komandi Odreda specijalne policije iz Šekovića da kupe teretanu. Sve je bilo dogovoreno ali do kupuvine nije došlo jer njihova komanda nije našla adekvatan prostor za prebacivanje opreme. Nakon moga napustanaja Vogošće, 22. 02. 1996, teretana je ostala u Vogošći.

    Po Dejtonskom sprazumu, muslimani su u Vogošću ušli 23. 02. 1996. u 05:00 sati ujutro. Moja rodbina koja je ostala u Sarajevu, dosla je u teretanu isti dan oko 12:00 popodne, međutim sav inventar iz teretane je već bio odnešen. Izgleda da su moje bivše komšije prilikom povratka u Vogošću bile jako vrijedne pa su prvo krenuli u pljačku pa tek onda u svoje stanove. Zna se tačno i ko je opljačkao teretanu ali nova vlast nije pokrenula krivični postupak protiv počinilaca.

    Srpsko je, može se!
    pomoc_rat- 25744 - 12.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Teretana u Vogošći


    Sami početak rata, mnoge porodice je zatekao bez ušteđenog novca. Mnogi su opet novac držali u banci, a iz nje se mogla uzeti samo ograničena količinu novca. Zbog toga mnogi građani nisu uspjeli čak ni da podignu svoju mjesečnu platu koju su zaradili u preduzećima.

    Nedostatak novca se odrazio i na moj privatni klub "Teretana" jer je prestalo da dolazi mnogo mojih redovnih članova. U njega su najprije prestali da dolaze muslimani, vjerovatno iz političkih razloga, a potom i veliki broj Srba.

    Zbog rata i mojih vojnih obaveza, odlučio sam da prestanem sa radom u teretani. U slobodno vrijeme sam odlazio na treninge i pozivao sam svoje prijatelje, članove kluba do početka rata, da dolaze kada bi god imali malo slobodnog vremena i želje za treniranjem.

    U to vrijeme je bilo više od 15 ljudi koji su redovno dolazili na treninge. Zbog teške finansijske situacije prestao sam da naplaćujem članarinu kako bi im pomogao da nastave sa redovnim treninzima.

    Zbog lošeg odziva Srba na mobilizaciju i malog broja vojno angažovanih srpskih boraca u Vogošći, bio sam puno zauzet i svakodnevno sam morao biti na straži, pa mi je sve to otežavalo organizaciju zajedničkih treninge sa ostalim članovima. Zbog toga sam članovima kluba podjelio više ključeva od teretane kako bi se oni mogli međusobno urganizovati po grupama.

    Na ovaj način je klub radio više od godinu dana sve dok nisam primjetio da iz nje postepeno nestaju tegovi. Tada sam promjenio bravu na vratima i na taj način zaustavio nekontrolisano dolaženje u teretanu.

    Pozvao sam Armana, Damira i Mikija, koji su takođe imali ključ i redovno dolazili na treninge i ponudio im da rade za teretanu. Predložio sam im da svaki dan imaju radno vrijeme u klubu kako bi i ostali članovi mogli redovno dolaziti. Njihov glavni zadatak je bio da paze na inventar teretane. Uveo sam minimalnu mjesečnu članarinu i sav novac je išao za Armana, Damira i Mikija. Oni su novac međusobno djelili na tri jednaka dijela sve dok i Miki nije dobio poziv za služenje vojnog roka.

    Nakon Mikijevog odlaska u teretani su radili samo Arman i Damir. Uz primanja novca od članarine, odobri sam im da otvore vitaminski bar, od čega su imali priliku da zarade i dodatnu količinu novca.

    Članovi kluba su do kraja rata redovno plaćali minimalnu članarinu a da pri tome niko nije znao da taj novac ide isključivo za Armana i Damira. To je bila naša mala tajna jer sam se brinuo da članovi neće htjeti palaćati članarinu ako saznaju da novac ne ide meni nego radnicima. Na taj način sam pomogao da Arman i Damir imaju kakva-takva primanja u ratu.
    pomoc_rat- 25650 - 27.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoć u ratu - Priča o Armanu


    U početku rata u Sarajevu su se dešavale čudne stvari, zbog čega mnogi stanovnici Vogošće nisu bili sigurni da li bi treblo da odu ili da se priključe borbi za svoj narod. U tome su Srbi bili najneodlučniji jer su muslimani i Hrvati putem medija svakog Srbina koji podržavao SDS proglasili za krvoločnog četnika.

    Sela oko Sarajeva su uglavnom bila etnički čista zbog čega nije bilo velikih problema da se Srbi priključe organizovanju za odbranu od neprijatelja. Međutim, stanovništvo u zgradama je bilo izmješano pa se komšijama vjerovalo bez obzira na političko ubjeđenje. Nije bilo nimalo čudno da se muslimani i Hrvati slobodno obraćate Srbima za pomoć bilo koje vrste.

    Većina muslimana je podržavala političke ideje njihovih lidera, smatrajući ih ispravnim i ne razmišljajući da ta ideologija nikako ne odgovara srpskom narodu. Meni to nije smetalo, uprkos tome sam uvjek stajao u zaštitu svih stanovnika Vogošće.

    U dijelu grada u kome sam ja živio, odmah u stanu do mojih roditelja je stanovao jedan Arman, za koga mi se čini da se prezivao Arnautović. Roditelji su mu bili razvedeni, otac mu je živio u Starom Gradu a majka u Vogošći. Jedan dan, Arman mi se obratio sa molbom da mu pomognem da napusti Vogošću i da ode kod oca. Ja sam odmah pristao, i dogovorio se sa njim kako da to izvedemo. Rekao sam mu da po danu dođe u Omladinsku ulicu, a ja ću srediti sa mojim svoji drugovima da niko ne puca dok on bude prelazio na drugu stranu. Nakon što sam provjerio moj raspored, javio sam mu kada da dođe.

    Arman je došao baš u ono vrijeme kada smo se dogovorili. Ja sam već bio obavjestio ostale za njegov prelazak i svi su obećali da će ispoštovati dogovor, tj. da će ga pustiti da neometano pređe na muslimansku stranu. I tako se i desilo! Arman je bezbjedno prešao liniju razgraničenja, preko velike livade kod Saobraćajnog fakulteta.

    Nekoliko dana nakon Armanovog odlaska, šetao sam Vogošćom, i na moje veliko zaprepšćenje ugledah Armana sa osmijehom na licu. Naprosto nisam mogao da vjerujem da se on ponovo vratio u Vogošću.

    Prišao sam mu i pitao ga zašto je to uradio, on mi odgovori da ga je otac natjerao da se vrati jer bi mu u gradu odmah dali pušku, bez obzira što još nije bio punoljetan.

    Armanov povratak me je uznemirio jer sam se bojao da će ga neko nakon povratka pozvati na razgovor iz kojeg bi se saznalo da sam mu ja pomogao da napusti Vogošću. Srećom, Armanov nestanak niko nije primjetio i kako je vrijeme odmicalo i ja sam zbog toga sve manje i manje brinuo.

    Armanova majka je bila alkoholičar, a uz to i invalid, tj. teško se kretala zbog loših kukova. Kako Arman nije imao nikakva novčanih primanja, ja sam ga zaposlio u mojoj privatnoj teretani, tj. klubu. Sa njim je radio i Damir, koji takođe nije imao nikakvih prohoda, a nisu bili podložni ni vojnoj ni radnoj obavezi.

    Arman je dobio zaštitu i novčanu pomoć od "Body Building" kluba. Ostao je u Vogošći sve do samog kraja rata.


    Pravi, priča ti je prava! Za nju si od mene dobio čistu desetku!
    pomoc_rat- 25489 - 09.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoc ljudima u ratu


    U toku rata, nisam pomagao ljudima, da bi mi se zahvaljivao, ni onda a ni danas poslije rata, ali da li su to neki ljudi zaslužili pitnje je sad.

    Svaki Srbin je prije ratra ima barem jednog dobrog prijatelja muslimana. Ni ja nisam bio izuzetak, imao sam svoga prijatelja Feđu, za koga sam bio spreman poginuti, i prije rata a pogotovo u njemu.

    U ratu sam imao priliku da pokažem koliko sam bio spreman da pomognem drugima. U mojim venama je proradila krv iz partizanskih filmova, u kojima su ljudi pomagali jedni drugima, čak i po cijenu ugrožavanja vlastitih života, kao i život svoje prodice. Feđa je u razgovorima sa mnom bio antisrpski raspolozen, pa sam ga zamolio da tako ne priča kada nismo bili sami, kako ne bi ugrozio sebe a samim tim i mene jer bih ja u svakom slučaju stao na njegovu stranu.

    Činio sam sve što je bilo u mojoj moći da se Feđa osjeća bezbjedno u srpskoj Vogošći. Svaki slobodan dan sam provodio šetajući sa njim po ulici, kako bi nas ljudi vidjeli zajedno. Pošto sam držao teretanu u Vogošći, Feđa je bio moj stalni gost na treninzima. Kako sam bio puno zauzet u pogledu vojnih obaveza, dao sam Feđi ključ od teretane, da on može redovno ići na treninge, čak i kada ja nisam bio tu. Jedne prilike mi je rekao da se boji da sam ide na treninge, jer ne zna ko sve može naići dok je u teretani. Zbog toga sam iz teretane odnio dio sprava u njegov stan da vježba dok sam ja zauzet.

    Feđa je imao pištolj sa dozvolom, koji mu je ostao od njegovog oca. Civilna milicija mi je rekla da mu se mora oduzeti pištolj, ali sam im ja rekao da je on kod mene i da nemaju potrebe da idu kod njega. Oni su ovo prihvatili. Naravno, Feđin pištolj je i dalje bio kod njega, čak sam mu nabavio i punu kutiju metaka.

    Kada mi je Feđa rekao da se više ne osjeća bezbjedno u Vogošći, kod mene je ostavio sve on što mu je puno značilo u životu. Ja sam te strvari sačuvao, a nakon rata sam našao načina da ih vratim Feđi, a njega sam prebacio na teritoriju pod muslimanskom kontrolom i tom prilikom sam morao potezati oružje na civilnu miliciju koja je bila na punktu, da bih njega prebacio na drugu stranu.

    U toku rata sam na sve načine pokušavao da stupim u kontakt i saznam šta se desilo sa Feđom. Preko UNPROFOR-a i električara koji su radili na poravci dalekovoda, zakazivao sam sastanke da se vidimo, ali Feđa nije odgovorio. Konačno sam obavješten da on ne želi da se sastane sa mnom, četničkim komandantom, jer bi ga njihova državna bezbjednost zbog tog susreta, privela na ispitivanje.

    Rat se završio, prije petnaest godina a moj bivši drug nikada nije poželio da se samnom sretne a kamoli da se zahvali na pomoći koju sam mu pružio.

    Danas se pitam, da je situacija bila obrnuta, dali bi se uopste znalo gdje su moje kosti, kao i mnogih drugih Srba koji su nestali u ratu, na teritorijama pod muslimanskom kontrolom.

    Pitam se, dali je takav suživot potreban Srbima u Bosni i Hercegovini
    pomoc_rat- 25476 - 08.11.2010 : Valter Zvornik r.s. - best (0)

    Kriminal u Vogošći


    Opšte je poznato da je u Vogošći bilo kriminala i siledžija, i da je za to znala i civilna i vojna policija, a čak su pojedinci iz njihovih redova učestvovali u tim djelima. Ovo tvrdim zbog toga što sam lično vidio neke stvari, a ne slušao od drugih. Takođe tvrdim da su više stradavale djevojke srpske nacionalnosti nego ostale. Najpoznatija takva mjesta su bili: "Sonja", kuća strave na Blagovcu i par stanova iznad Jovanovića kuća. O tome se sve znalo, a niko nije imao petlje Gagi i toj ekipi da stane na put - ni civilna ni vojna policija. Kao što rekoh, neki od njih su posjećivali dotične objekte.

    Nije baš da gluhonjemog Pericu niko ne spominje i ne sjeća se tog nemilog događaja. Dobro se zna kako je on završio! To zna i njegov brat. Perićeva greška je bila što nije znao u čiji stan je pokušao da se useli, a radilo se o Biserinom stanu, Borovoj prvoj ženi. To je bilo kobno za njegov život. Njegov brat je molio da mu se samo kaže gdje je bačeno tijelo da ga mogao pristojno sahraniti, ali nikada nije dobio odgovor.

    Zna se tačno i za Gipsu, legendu od čovjeka, Gromovnika sa Blagovca, ko i kako ga je ubio. To bi mogla Zehra najbolje da ispriča a meni je sve to u detalje ispričao jedan od učesnika tog nemilog događaja. Jedan od tri boksera, koji je takođe u to vrijeme jeb. o Zehru.
    pomoc_rat- 25475 - 08.11.2010 : Specijalac Momčilo Republika Srpska - best (0)

    RE: Pomoć ljudima u ratu


    Čitajući tekst "pravoga Vogošćanina" o pomoći drugima prisjetih se mog događaja koji je dijametralno različit od njegovih događaja.

    U toku akcije u Azićima, jedan pripadnik Armije predaje se mojim pripadnicima. Predaja nije nista specifično, ali predaja sa šubarom i grbom Nemanjića ipak predstavlja specifikum.

    U toku predaje kaže da mene poznaje i da smo u dobrim odnosima, što nije ni slagao. Pripadnik moje jedinice me proziva na radio uređaj i prenosi mi ta zbivanja, i kako poznajem dotičnog kažem da ga pošalju meni. Kako se radilo o Hrvatu, samo sam mu rekao "što ne ideš svojima u Kiseljak i sa svojim narodom se boriš". Nije bilo nikakvog maltretiranja, spremio sam ga Ivici Rajiću u Kiseljak da se bori sa svojima.

    Drugi dan je pobjegao za Sarajevo i mene proziva na službenom kanalu. U znak zahvalnosti psuje mi majku četničku i kaže da je "on je imao muda doći na Ilidžu a ja nemam muda doći u Sarajevo". Kaže i to da će on opet doći i polomiće mi ruke i noge, izvaditi oči i druge specijalitete nabraja.

    Interesantno je da mu je moja majka mogla biti baba, a njegova majka kada je umrla, prije rata, sve sam dao od sebe da im pomognem oko sahrane čak sam i prevoz obezbijedio preko svojih poznanika taksista.

    Nakon rata me je pozvao telefonom i moli da ne spustim slušalicu i izvinjava se kao morao je tako da govori, a ko ga je tjerao da bježi iz Kiseljaka.

    Prije par godina sreo sam ga u Zagrebu i opet se izvinjava.

    Eto, ima i takvih primjera! A o kriminalcima i siledžijskom ponašanju da ne pišem jer sam bio u prilici da mene zaustavljaju i na Vracama i kojekuda pa i "žuti mravi" su to pokušali iznad Šekovića ali i ja sam imao, uvijek, spremno oružje i tako branio svoj integritet.
    pomoc_rat- 25466 - 07.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Pomoć ljudima u ratu


    Iskreno da kažem, ne sjećam se da je onih dana kada su poginuli Boro, Šiđa, Lala i Raze bilo pucanja i mrtvih po Vogošći i da je pod tim izgovorom neko tako nešto radio. Prije svega, tada je Vogošćom brujala priča da su naši namjestili zasjedu za Boru.

    Druga stvar, ne vjerujem da je bilo ubijanja na bilo kojoj strani zbog "odmazde", nego su uvjek u pozadini stajali lični interesi ubica i kriminalca.

    Takve stvari su na početku rata radili uglavnom oni koje nisu bili stanovnici Vogošće, a kasnije, sto je rat duže trajao i veliki broj izbjeglica je pravilo pritisak na nesrpsko stanovnistvo. Jedan od njih je bio Dabić koji je osuđen za ubistvo Skenderović Naze, dok za druga ubistva nije bilo dokaza protiv njega.

    Mali je broj ljudi koji su imali hrabrosti da stanu u odbranu nesrpskog stanovnistva, jer su se bojali da ih ne proguta mrak. Sjećam se da je Šiđin otac bio jedan od rijetkih koji je hrabro stajao u odbrani svoji komšija. Jednom prilikom je došao kod mene i rekao mi da u Vojnoj policiji imam jednog koji je dolazio kod njega u zgradu i maltretirao njegove komšije. Zbog toga sam ja tog vojnika izbacio iz Vojne policije.

    U toku rata, bilo je ubijanja i silovanja, bez obzira na vjeru i naciju. Već sam pisao da je i moj utac ubijen, samo zato što sam ja pomagao nesrpskom stanovnistvu u Vogošći.

    Međutim, nije to bio jedini slučaj da je u Vogošći neko ubijen od srpske ruke. I Gipso je poginuo od srpske ruke. Danas niko ne spominje gluhonijemog Perića, koji je preko noći nestao i gubi mu se svaki trag.

    Kriminalci nisu birali žrtve po vjerskoj osnovi, nego šta im je lako odraditi i da li će ih neko teretiti zbog djela koja su napravili.

    Civilna milicija nije imala hrabrosti da se suprostavi kriminalcima jer ih je pod oružjem bilo puno više nego milicije.
    Evo jednog primjera silovanja u Vogošći: Mladi kriminalci u Vogošći su u toku rata organizovali žurke na koje su pozivali djevojke sa prijetnjom da moraju doći. Jedna od tih djevojaka, koja nije željela da ide na takve žurke, je bila maltretirana, udarana pistoljem po glavi, a gašene su joj i cigareta po rukama i tijelu. Kada se obratila za zaštitu u civilnoj miliciji, oni su joj rekli da joj ne mogu pomoći i savjetovano joj je da ne izlazi iz kuće i tako izbjegne buduća maltretiranja. Kada smo Majo i ja saznali za taj slučaj, primili smo ovu djevojku u Vojnu policiju i od tog momenta je imala našu zaštitu i nije bila maltretirana.

    Koliko samo ima slučajeva koje žrtve nisu smjele prijaviti nikome!

    Iz svega ovoga što sam naveo, može se vidjeti da su ratne hulje radile sve ono što im je moglo proći a da za to ne budu kažnjeni.
    pomoc_rat- 25457 - 06.11.2010 : Videoteka max - best (0)

    RE: Pomoć ljudima u ratu


    Pravi, u pravu si. Sa zadovoljstvom sam pročitao tvoj tekst i to šest puta, inače pročitam početak pa odustanem.

    Pomaganja i odmaganja u toku rata u Vogošći je bilo napretek.

    Reci mi šta i zašto se sve prelomilo nakon Borine i ŠiŠine pogibije, kao i ostalih koji su poginuli taj dan. Zašto se taj dan moralo pucati po Vogošći, a blio je i mrtvih?
    pomoc_rat- 25406 - 03.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoć ljudima u ratu


    U toku rata, pomagao sam koliko je bilo u mojoj moći, svima koji su mi se obratili za pomoć, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.

    U vrijeme ratnih strahota, mudri i pametni ljudi su se uklanjali ispred ratnih hulja, što su sa oružjem u rukama, pod lažnom parolom, borba za svoj narod, mislili da su došli do Boga i da njihovo vrijeme nikada više neće proći.

    Rat je prošao a zlikovci na svim stranama neka strepe, kada će neko pokucati i na njihova vrata, da ih odvede pred sud pravde, kao što su oni kucali na tuđa vrata, prepadali nedužan narod i glumili sud i sudije.

    Takvih fukara, nažalost, bilo je i u Vogošći. Stanovnici Vogošće su strepili i sklanjali se, da kojim slučajem ne dođu u sukob sa njima, pa su iz tog razloga mnogi pošteni i dobri ljudi ustuknuli pred zlom i zlikovcima, kako ne bi ugrozili sigurnost svojih porodica.

    Jednom prilikom, na početku rata, obratila mi se Mevla, mogla je imati nekih 60-ak godina. Rekla mi je da su joj neki momci upali u stan, prepadali nju i muža Adila. Tražili su od njih da se isele iz stana i odu u Sarajevo. Mevla je stanovala u ulici Skendera Kulenovića. Zamolila me je da dođem do njenog stana i napišem na vratima moje ime. Ja sam joj rekao: Ne moram ja doći da to napišem, ti sama napiši i zalijepi na vrata a ja ću te povremeno obilaziti da me ljudi vide, kako dolazim kod tebe.

    Ona je insistirala da ja lično napišem svoje ime. Tada mi je njena ideja bila glupa i smiješna ali sam prihvatio njen prijedlog i otišao do njenog stana.

    Dok sam pisao ime i lijepio etiketu na vrata, kroz stepenište je prošlo nekoliko Mevlinih komšija i vidjelo sta radim. Tek nakon toga sam shvatio zašto je Mevli bilo važno, da ja lično napišem svoje ime i zalijepim ga na vrata. Od tog dana Mevlu više niko nije uznemiravao. Svi koji su željeli da usele u Mevlin stan, kada bi vidjeli moje ime na vratima, dolazili su kod mene i pitali de se usele u stan.

    Tako je Mevla živa i zdrava u svom stanu dočekala kraj rata.

    U toku rata dosta se ljudi služilo mojim imenom da bi se zaštitili od ratnih hulja i fukara. Jedne pilike, predsjednik Opstine Vogošća Rajko Koprivica mi je rekao: Ti si uzeo najviše stanova u Vogošći, svaka ulica ima najmanje jedan stan sa tvojim imenom.

    Bilo mi je jasno da su ljudi koristili moje ime kao svoju zaštitu, zbog čega nisam želio da demantujem Rajkovu provokaciju.
    pomoc_rat- 25360 - 31.10.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoc ljudima u ratu


    Krajem 1993. godine, naredbom majora Antića, postavljen sam za komandira V. P. u Vogošćanskoj brigadi. U to vrijeme, civilna milicija nije imala hrabrosti da zaštiti stanovništvo u Vogošći, zbog toga sam samoinicijativno odlučio da učinim nesto na tom planu, iako vojna vlast nije imala tu nadležnosti.

    Izvršio sam pritisak na načelnika bezbjednosti u Brigadi, da obiđemo stanovnike Vogošće koji nisu pravoslavne vjeroispovjesti i sa njima obavimo razgovor i saznamo ko i na koji način vrši pritisak na njih i zadaje im strah. Naravno, kao što sam i ocčkivao, od Jove sam dobio žestok otpor jer je on mislio da ja to radim zato što je moja supruga muslimanka. Kada sam Jovi objasnio da to nije razlog zbog čega se zalažem za zaštitu nesrpskog stanovništa, već da je za zločinca i kriminalca najlakše doći do novca ako opljačka ljude koji nemaju zaštitu.

    Rekao sam Jovi:

    Takvi ljudi su u stanju da naprave zlo svima bez obzira na vjeru i naciju kako bi došli do koristi i da se takvi moraju što prije i po svaku cijenu zaustaviti i svi građani Vogošće biti zaštićeni.

    A kada sam rakao, da će na red doći stari i nemoćni da se brane pa i njegov otac koji živim sam i nema adekvatnu zaštitu, Jovo posluša pa pođe u rizičan obilazak građana Vogošće.

    I tako smo nas dvojica krenuli u obilazak nesrpskog stanovništva sa uvjerenjem da ćemo zbog toga doživjeti nelagodnosti od vinovnika tih zlodjela. Na našu sreću nismo doživjeli ništa što bi nas zaustavilo u našem planu.

    U razgovorima sa ljudima, nismo dosli do pouzdanih informacija koje bi nam pomogle da nekoga optužimo ali su ipak uspjele da zaustave zla koja su činjena po Vogošći. Naime, Vogošćom je procurila informacija da se komanda VP raspituje ko to narušava bezbjednost građana Vogošće pa je to uticalo da se stvori neka sigurnost kod građana da će biti zaštićeni od nasilja. Iako niko nije okrivljen i priveden pred lice pravde, Vogošćom prestadoše kružiti priče o maltretiranju nesrpskog stanovništva.

    Prilikom obilaska građana, upoznao sam Aidu i Dinu, nažalost danas ne mogu da se sjetim njihovog prezimena. Oni su stanovali u Ulici Moša Pijade, zgrada odmah do prodavnice "Nova Nada". Dino je pred početak rata bio direktor Zemaljskog muzeja a Aida je radila u osiguranju u Sarajevu. Veoma mali broj građana Vogošće ih je poznavao jer se nisu mnogo družili sa stanovnicima Vogošće.

    Bili su to veoma kulturni i fini ljudi, zbog čega sam se posebno potrudio za obezbjedim njihovu zaštitu. Da bi svima dao do znanja da ću se za tu porodicu založiti i dati im maksimalnu zaštitu, počeo sam da se intezivno družim sa njima. Moja supruga i ja smo bili česti gosti u njihovom stanu. Dino bi, kada dođemo kod njih, uvjek ležao na jednoj dasci, koju je koristio kao krevet, govoreći da mu je povrijeđena kičma i da ne može da se kreće. Zbog toga ga srpske vlasti nisu uzele u radnu obavezu. Ja sam znao da Dino može da se kreće ali to nisam nikome rekao jer on radnu obavezu ne bi mogao izdržati, ni fizički a ni psihički.

    Aida i Dino su kraj rata dočekali živi i zdravi. Čuo sam da su poslije rata ispitivani od Državne bezbjednosti i da su o meni govorili sve najbolje, zato im ovom prilikom želim zahvaliti na njihovoj iskrenosti.

    Bez obzira što sam im pomagao koliko je to bilo u mojoj moći na kraju rata sam dobio obavjest od KFOR-a, da mi ne mogu garantovati sigitrnost od muslimana povratnika i da je za mene i moju porodicu najbolje da napustim Vogošću.
    pomoc_rat- 23757 - 17.02.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pomoć muslimanima u ratu


    Mnogo muslimana stavlja političku i vjersku ideologiju ispred svojih ličnih interesa, pa otuda i ta njihova nezahvalnost za pomoć u najtežim trenucima, kada smo mi Srbi mogli i glavu izgubiti zbog toga.

    Meho Skenderović je bio jedan veoma pošten i dobar čovjek. Radio je u Pretisovoj štampariji, u upravnoj zgradi. Sa njegovim sinom, Feđom Skenderović, sam do početka rata bio nerazdvojan prijatelj pa su mnogi moslimani mislili da sam njihov. U mom prisustvu su nekontrolisano vrijeđali srpski narod.

    Kada je rat počeo moj prijatelj Feđa je ostao u Vogošći jer je znao da sam bio spreman i poginuti da bih ga zaštitio. Kako je vrijeme odmicalo, postalo je opasno kretati se po Vogošći pa me je zamolio da mu u njegov stan donesem nekoliko sprava za vježbanje iz moga bodi bilding kluba. Pored toga, redovno sam ga obilazio i izvodio u šetnje po Vogošći kako bi svi mogli da vide da je on pod zaštitom svojih starih drugova.

    Jednom prilikom me je jedan milicioner iz Vogošće zaustavio na ulici i upozorio me da Feđa ima pišto 7. 65mm, za koji oni u MUP-u imaju evidenciju jer mu je on ostao od njegovog pokojnog oca, a za koji je Feđa imao oružani list. Rekao mi je da se oružje mora oduzeti, na što sam mu ja odgovorio da sam ja taj pištolj već uzeo od Feđe i da se oni ne brinu. Međutim, ne samo da pištolj nisam uzeo od svog prijatelja, nego sam mu preko svojih poznanika nabavio i kutiju municije. Feđi sam rekao da, ako mu neko dođe na vrata sa namjerom da ga napadne, da te iste metke koristi da se odbrani.

    U povratku sa sahrane pokojnog Bore Radića, Feđa mi je rekao da želi da ide iz Vogošće. Ka sam mu savjetovao da povede i majko, tj. da je ne ostavlja samu. Feđa mi je rekao da ona neće da ide, a da on mora da ide jer hoće da vidi djecu.

    Sutradan smo Teša i ja poveli Feđu i Mirsu Međuseljca na punkt kod restorana "Momo" sa namjerom da ga prebacimo na teritoriju pos muslimanskom kontrolom. Na punktu smo naišli na žestok otpor naše milicije koja nije dozvoljavala da oni pređu na drugu stranu. Nakon žešće rasprave, u kojoj je bilo i potezanja oružja, naša milicija je popustila. Peđa i ja smo se izljubili i on je sa pištoljem i municijom prešao na muslimansku stranu.

    Peđa je u mome stanu ostavio neke dječije stvari i zamolio me je da mu ih sačuvam do kraja rata. I ja sam tako i uradio! Jada se rat završio, ja sam našao načina da one dođu do njega.

    U toku rata sam saznao da je Feđa bio na liniji prema Ugorskom. Kako sam ja bio komadanta bataljona baš na toj liniji, dok su jednom prilikom elektirčari popravljali dalekovode ispred naše linije, pokušao sam da stupim u kontakt sa Feđom. Međutim, Feđa je to odbio.

    U toku rata, dok je Feđina majka bila živa, moja žena i ja smo joj stalno nosili hranu, pili sa njom kafu i tješili je da će ona ponovo vidjeti svoju djecu. U toku rata Feđina majka je ubijena a počinioci ovog zločina su uhapšeni i osuđeni. Nezadovoljni tim hapšenjem, neki Srbi su me napadali da sam ja imam udjela u tome, pa sam morao da kupim malokalibarski pištolj koji sam stalno nosio sakriven u džepu, tako da se ne vidi.

    Kada se rat završio, moj bivši prijatelj je imao mnogo prilika da mi se javi ali on to nije uradio jer sam ja za njega četnički komadant. A ja sam za njega u toku rata uradio sve što sam mogao! Sa druge strane, njegova žena je imala priliku da pomogne mojoj majci ali to nije uradila. Samo joj je rekla da mi se zahvali što sam spasio Feđu. Na ovo joj je moja majka odgovorila: "Minka, tako se nikome ne zahvaljuje".

    Šta reći nakon svega ovoga?
    pomoc_rat- 23724 - 15.02.2010 : Miroslav Spiric Srem - best (0)

    Omer Čerimagić


    Kazivanja o Baručiji su me podstakla da napišem i nekoliko riječi o mom nekadašnjem prijatelju Omeru Čerimagiću. Kad je, na početku rata, formiran zatvor u Svrakama u Planjinoj kući, išao sam skoro svaki dan da dovedem nekoliko zatvorenika kao ispomoć radnom vodu Semizovačkog bataljona. Obično bih birao svoje bivše komšije i poznanike jer sam znao da će im biti mnogo bolje sa mnom nego da obavljaju druge, mnogo teže i opasnije poslove kopanja rovova.

    Jednoga dana sam među njima ugledao i Omera Čerimagića. I odmah sam zamolio pokojnog Nebojšu da Omeru obezbijedi neki lakši i bezbjedniji posao, i on ga je prebacio kod "Sonje" gde je čistio i održavao prostorije. Spavao je u sobi sa još nekoliko zatvorenika, gdje su imali i televizor, a hranili su se zajedno sa čuvarima. Jednom prilkom sam navratio u zatvor, gdje vidjeh nekog zatvorenika po nadimku Mekenzi (mislim da je bio iz Nahoreva) kako puši "Kent", a ja nisam imao ni "Supera".

    Koliko ja znam u to vrijeme ih niko nije maltretirao kod Sonje, u zatvoru nije bila ni jedna jedina žena. Po mom mišljenju, zatvorenicima je bilo mnogo bolje nego našim borcima u rovovima. I svaki put kada bi se vidjeli, Omer Čerimagić bi hvalio moga Špiru govoreći "dok je Špiro tu ništa nam ne fali! "

    Kada sam 1999. godine, po prvi put nakon rata otišao u Vogošću, u opštini sam sreo Omera Čerimagića koji je tamo bio neki funkcioner u opštini. Nije me htio ni pozdraviti, jednostavno se pravio se da me ne poznaje.
    pomoc_rat- 11467 - 02.02.2007 : Dado - best (0)

    Meni su Srbi pomogli!


    Meni je komšija Srbin pomogao da izađem iz Vogošće, između ostalog i šofer, neću ga imenovati, komšija također, Radan isto... iza Mominog restorana smo ispraćeni... Elem, svakom svačije i neka svako odgovara za svoja djela pred ovim gore iznad koji sve vidi i sve zna...

    U zdravlje dobronamjernima!
    Dado

    Idi na stranu - |1|2|