fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-POCETAK_RATA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

pocetak_rata- 99885 - 16.03.2017 : Aleksa Beograd - best (0)

Kako je sve počelo (iz ugla petnaestogodišnjaka) - 1.dio


Tog proleća '92. godine beše u modi vezanje zastava, pa bi i mi kroz zajebanciju, kada bi stariji momci igrali fudbal na igralištu, zavezali dve majice jednu za drugu i kao navijali mahajući njima. Tako je bilo sve dok nam jednu veče pripiti Mirso nije istrgnuo majice iz ruku i bacio preko ograde. Mi smo mislili da je ljut jer njegova ekipa gubi na fudbalu pa smo se ućutali jer su se u tome stariji poštovali. Mnogo kasnije nam je postalo jasno da je njemu smetalo što se zezamo sa nečim što je njemu bilo veoma važno u tom periodu...

Jedan dan sam otišao u komšiluk da se igram sa drugom. Trčali smo za loptom po dvorištu i time nervirali njegovog dedu koji je sedeo za stolom ispod jabuke i čitao novine. Sedosmo i mi da se odmorimo. Drug koji je stariji od mene godinu dana, videvši da se deda malo oraspoložio jer smo prestali sa galamimo, okuraži se pa ga upita:

  • "Šta ima u novinama djede?"

    Deda za trenutak povuče dubok dim iz svoje cigare, a zatima pogleda ispod naočara. Nakon nekog vremena on zausti:

  • "Naopako djeco moja!"

    Drug se još više ohrabri, jer je obično za takva pitanja bio oteran u tri lepe materine, pa namigujući ka meni ponovo upita:

  • "Je li djede, a hoćemo li mi morati da se selimo u Srbiju"?

    Ovakvo pitanje pogodi djeda u živac, pa on dreknu:

  • "Šut' bolan, ko ti je to rek'o!?"

    Drug nastavi šeretski:

  • "Ja tako čuo".

    Tad se i ja osetih važnim što učestvujem u ozbiljnom razgovoru pa se plašljivo, tihom glasom uključih:

  • "Ovi hoće da se otcijepe!"

    E, ovo već skroz isprovocira dedu. On zatvori novine, odloži ih i ugasi cigaru.

  • "Šta ti znaš o tome?" - upita mene.

    Meni bi pomalo neprijatno, znao sam da je djeda u dubini dobar čovek, ali ga je gubitak roditelja u Drugom svetskom ratu, kao i težak život nakon toga, napravio grubim i pomalo prgavim.

  • "Meni to nije ništa jasno djede!" - odlučih da je trenutak da se povučem.

    Vidjevši da sam se našao u neprijatnoj situaciji, moj drug se uključi:

  • "A što djede mi moramo da idemo odavde kada smo godinama ovde živjeli?"

  • "E, sad ću ja vama da objasnim balavci"- nage se deda prema nama gledajući nas kroz naočare, krupnim očima
  • "Vidiš li ti ovu kuću" - obrati se meni.
  • "Vidim djede!" - rekoh ja.
  • "Koje je boje ova kuća?"
  • "Bijela djede!" - ponovo se unervozih.
  • "E, sad zamisli da smo nas trojica zajedno napravili tu kuću, zajedno živimo u njoj, imamo ista prava na nju?".

    Drug i ja se nakratko pogledasmo, i on mi očima dade znak da pustim djedu da nastavi. Nakon kraće pauze on progovori:

  • "Sad zamisli da vas dvojica hoćete ovu lijepu bijelu boju da prefarbate u žuto, a meni se to ne sviđa i ja se naravno pobunim zbog toga. Dal' što ne volim žutu boju, dal' što mi nije ćeif da farbam, ili možda za to imam neki drugi razlog. A onda vas dvojica udruženi meni zaprijetite da ćete me istjerati iz kuće. Jel' ti sada jasno?" - poviši deda ton.

  • "Djede, meni sada nije ništa jasno!" - odgovorih mu ja, a drug poče da se kikoće.

  • "Marš baksuzi jedni, marš" - iznervira se djed.

    Mi vidjesmo da je vrag odnio šalu, pa pobegosmo od stola i nastavismo da jurimo za loptom.
  • pocetak_rata- 99325 - 27.01.2017 : Daniel Bluka - best (0)

    Skupština snimak 06. april '92. postoji


    Snimak je bio i sniman je sa zgrade IV i čini mi se da je dio istog snimka koji se vrti godinama samo je odsječen.

    Sam Čegar je spomenuo da zna ko je pucao po narodu tog dana...

    Kako on sam reče, to su bili kriminalci. Pripremani su godinu dana unapred prije izbijanja tragičnog sukoba u regionu.

    Ta ekipa policije je kao i naša policija imala častan zadatak da brani svoje.

    Kada danas pogledamo identična je situacija bila u Kijevu, Tripoliju, Alepu...

    Mislim da je važno insistirati na tim bitnim stvarima da se utvrdi istina.

    Ukucajte "eshumacija istine" knjigu u google pretrazi i pročitajte svjedočenje iz tog dana novinarke Milijane sa RTS-a, koja je bila u Holidej Inu.
    pocetak_rata- 99311 - 26.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Snimak Skupštine BiH, april '92. godine


    Danijele, Ono šta sam ja primjetio, svi snimci sa Youtube se skidaju, ako se sa njima dokazuju ili demantuju laži koje plasira muslimanska strana. Izgleda da njihov lobi zabranjuje da istina izađe na svijetlo dana!

    RE: Snimak Skupštine BiH, april '92. godine

    Pravi,

    i ja sam to primjetio. Zbog toga sam već počeo da skidam takve snimke sa Youtube i namjeravam da ih stavljam na rusku verziju Youtube, koja se naziva RuTube.ru. Juče sam to baš testirao, čini mi se da radi solidno.
    Takođe me interesuje da li neko ima bolju ideju?
    pocetak_rata- 99309 - 26.01.2017 : Senad Hodzic Tuzla - best (0)

    RE: Snimak Skupštine BiH, april '92. godine


    Daniele, da ima takav snimak on bi se zavrtio na RTRS-u ili bi ga neko skinuo za vlastite potrebe. Znači da ne postoji. Manite se laganja!
    pocetak_rata- 99291 - 25.01.2017 : Daniel Bluka - best (0)

    Snimak Skupštine BiH, april '92. godine


    Pozdrav svima,

    Molim vas, da li iko zna link za snimak na kojem 6. aprila '92. ispred Skupštine iza belog kombija retard Juka i njegovi slinavci pucaju po raji i snimak kada su u holu Holidej Ina uhvatili momke iz SDS obezbeđenja pa ih lafo ispitivaju a kamere oko njih... Snimak sa bijelim kombijem se vrtio na youtube, ali ne mogu ga naći...
    pocetak_rata- 98903 - 05.01.2017 : Daniel Klokic Bluka - best (1)

    Puške dostavljene muslimanima


    Čitajući vašu stranicu, naletio sam na podatak da je prilikom povlačenja JNA iz Sarajeva dogovarano sa muslimanskom stranom, između ostalog, da im se dostavi 3000 M48 pušaka iz kasarni iz okoline sarajeva. Sve je bilo popraćeno dokumentacijom iz neke komande. Molio bih da mi linkujete tu stranicu foruma pošto ja ne mogu naći. Bitno mi je radi fakata koji mi nedostaju u mojoj arhivi. Unaprijed zahvalan.

    RE: Puške dostavljene muslimanima



    Danijele,

    kao prvo, ja sam lično objavio taj podatak. Moram ti reći da sam lično u rukama držao taj dokument.

    Pogriješio si u broju pušaka - ne radi se o 3000 već o 1300. Puške su iz kasarne na Koranu (nedaleko od Pala) dostavljene u Lukavicu, a zatim prebačene u Sarajevo. Inače, to su iste puške koje su Srbi "ukrali" ispod nosa muslimana u Faletićima, koliko se sjećam to je bio magacin TO ili policije.

    Treba da znaš da puške nisu prodate, već je srpsko rukovodstvo postiglo dogovor sa muslimanima (Kraradžić-Izetbegović) da se svo pješadijsko oružje u četiri kasarne u Sarajevu ostavi, a za uzvrat oni su garantovali siguran izlazak Komande 2. armijske oblasti i kasarni Maršal Tito, Viktor Bubanj i Jajce. Ne sjećam se imena četvrte kasarne, valjda je bila u Buća Potoku.

    Muslimani su bili mnogo ljuti što su im Srbi sa Sokoca, Mokrog i Pala ukrali na hiljade pušaka ispod nosa, pa su vjerovatno zbog toga i tražili da im se baš te puške vrate. Naređenje za vraćanje pušaka je došlo od Radaovana Karadžića.

    Predavanje naoružanja muslimanima i ne bi bio tako strašan potez da su oni ispoštovali dogovor koji je postigao Alija sa srpskom stranom. Međutim, nakon toga se desio zločin u Dobrovoljačkoj ulici, a muslimani su M48 puške prepravili u snajpere - ugrađena im je najbolja austrijska optika, koju im je dostavljao UNPROFOR. Inače, ne znam da li znaš da se Zastavin M48 smatra jednim od najboljih karabina na svijetu. Ja sam u vojsci učio da mu je domet do 3 kilometra, a sa specijalnim, balansiranim zrnom od 7.9 milimetara dobar snajperista pogađa metu i do jednog kilometra.

    Mislim da su puške sa Korana poslate 28.04.1992. godine.

    Ovaj podatak sam objavio ne da osudim nekoga sa srpske strane, već da narod shvati da Turčinu ne možeš vjerovati. Oni u ratu nikada nisu ispunili ono što je dogovoreno.
    pocetak_rata- 96985 - 19.08.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimani su znali da će biti rata


    Muslimani su znali da će biti rata, jer su njihovi političari planirali nezavisnost BiH. Na osnovu toga savjetovali su vojne obveznike islamske vjeroispovjesti da se ne odazivaju na pozive i vojne vježbe u JNA, nego da se priključe rezervnom sastavu civilne milicije. Tako je na neki način urađen brojčani balans prema JNA.

    Nije doktor Dušan jedini koji je vjerovao da do rata neće doći! Mnogi ugledni srpski građani su se nadali da će biti postignut dogovor sa muslimanskom stranom! Ako se sječate Dr. Prof. Aleksa Buha, jedan od najcjenjeniji istaknutih političkih radnik u SDS-u, bio je zatečen početkom rata! Nije uspio na vrijeme da izađe iz Sarajeva, pa je tek nakon godinu dana rata razmijenjen. Nakon velikih mučnih pregovora sa vlastima u Sarajevu njegova razmjena organizovana tek 1993. godine.

    Dr. Prof. Aleksa Buha, nakon razmjene nastavio je svoj rad za Republiku Srpsku, ali sebi nije nikad oprostio što je ispao toliko naivan i ostao u muslimanskom zatočeništvu. To je potvrdio 1996. godine, kada mu je ponuđeno da bude prvi poslijeratni predsjednik Republike Srpske. DR. Aleksa Buha je odbio, sa obrazloženjem da on ne zaslužije to, jer je godinu dana bio odsutan iz borbe za RS, kako je on to nazvao, ostao je na neprijateljskoj teritoriji. Funkciju prvog predsjednika dobila je Biljana Plavšić i svi znamo kako je to njeno presjednovanje završilo!
    pocetak_rata- 96782 - 10.08.2016 : Milan Podgorica - best (6)

    Doktor Dušan


    Prije mjesec-dva pročitah jedan tekst nekog stanovnika Federacije o početku rata u Bosni. Piše kao i uvijek kako su Srbi počeli rat, tj. kako su se ranije pripremili sve organizovali dugo vremena unaprijed.

    A onda se sjetim te jeseni 1992. godine, kad je kod nas u Crnu Goru došao brat od strica moga oca. Kao da je juče bilo kad sam ga vidio na kapiji u njegovom bijelom golfu jedinici i sa samo jednom torbom u ruci. Bio je to jedan od najboljih izdanaka naše porodice, čovjek kome se uvijek pravilo mjesto na čelu stola i posebno u njegovu čast se pripremao ručak kad god bi nam došao u posjetu doktor Dušan koji je bio jedan od najboljih hirurga koje je imalo Sarajevo, načelnik klinike, predavač na Medicinskom fakultetu. jedan od viđenijih ljudi iz Sarajeva. Gospodin Tomić zna o kome se radi. Elem, tog dana reče između ostalog da je jedva izvukao živu glavu i da ga je spasio i na srpsku teritoriju izveo sad se ne sjećam, da li komšija ili drug neki, ali znam da mu je bio prijatelj i da je bio musliman.

    Inače, doktor Dušan po autoritetu koji je tada imao trebao je da vodi Srbe u Bosni, odnosno njemu je bila ponuđeno mjesto predsjednika tada formiranog SDS-a. Ovo piše i u knjizi koju je napisala Biljana Plavšić, a ja to znam i iz njegove priče. Živio je u tom periodu na donjem spratu naše kuće. Govorio je da nije prihvatio mjesto predsjednika jer je već bio u godinama a i sjećam se da je rekao da je izuzetno cijenio Radovana i kao kolegu i kao čovjeka i da mu je sa zadovoljstvom prepustio glavnu ulogu jer je bio uvjeren da je pravi čovjek za to.

    E sad da se vratim na ovog iz Federacije i njegove laži. Za jednim ručkom, Dušan nam reče kako je on mislio da rata u Bosni neće biti, da je bio ubijeđen cijelim bicem da je rat nemoguć i da je zato ostao u Sarajevu tako dugo, da ga zamalo ubiju. Jer čovjek nije imao pojma šta se sprema. Sad zamislite čovjek tog kalibra i takvog položaja, čovjek koji je trebao i bio predložen da vodi srpski narod, znači u najužem vrhu odlučivanja nije imao pojma o obimu rata koji je počinjao. Znao je on sigurno da će biti nekih čarki kao i svi Srbi ali ne da će biti rata. Jer, da su postojali planovi o naoruzavanju grupa, jedinica, o etničkom čišćenju teritorija o pripremanju svega toga on bi bio prvi koji bi to znao! Činjenica je da je to sve došlo spontano i da Srbi nisu imali nikakvu namjeru da ratuju i rasplamsavaju rat. Naravno, bilo je pojedinaca koji su se spremali i čekali priliku ali nema govora o velikom planu godinama spremanom. apsurno je pomisliti da bi potencijalni predsjednik i uticajan čovjek kao on ostao tako dugo u Sarajevu a da je znao šta se spržema, a šanse nije bilo s obzirom na svoju poziciju da ne bi znao šta slijedi.

    Ali muslimani imaju svoju istinu koju ne žele da mijenjaju, a ja sam vam samo dao jedan toliko očigledan primjer i to iz mog ličnog iskustva i moje porodice takođe, od jednog od par najuticajnih Srba tog vremena.
    pocetak_rata- 96281 - 25.06.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    RE: Moje viđenje rata


    Sarajlija, nerealno ti je viđene građanskog rata u BiH, pa samim tim i ova priča!

    Srbi jesu imali više oružja na početku rata, ali se sve to tokom rata poprilično izbalansiralo. Međutim, to što su Srbi na početku imali više oružja u svojim sukama, nisu bili krivi oni, nego SDA i Alija Izmetbegović, koji je izvukao muslimane iz JNA, pa tako od nje stvorio pretežno srpsku vojsku. E još je trebalo da Srbi iz JNA predaju naoružanje muslimanima, kao što vam je Jovan Divijak prodao veliku količinu oružja, pa je, da ne bi bio osuđen za taj kriminal, pristupio vašoj vojsci!

    Igrom slučaja, i pukom srećom po Srbe, Alija je bio glup, pa nije uspio da uzme naoružanja od JNA, nego je morao da se bori na sve načine da ga dobije. Kukao je i traži po Svijetu da mu se pomogne. Tražio je i da mu Srbi daju oružje, jer su tobože svi građani BiH odvajali novčana sredstva za JNA, pa sa tim razlogom i muslimani polažu prava na vojnu imovinu! Glupo zar ne, da se podjeli oružje ravnopravno, kako bi nas lakše "potamanili"!

    Evo, vidi danas, to čega su se Srbi bojali tih '90-tih, to ti je danas i tvoj Kavazović potvrdio. Isti cilj, islamizacija Bosne! Srbi imaju Srbiju, Hrvati imaju Hrvatsku, a Bosna je "vaša"! E neće moći prijatelju!

    Veliki je problem kod tebe, a i kod velike većine mouslimana u BiH, što ne kažete istinu o ovom ratu. Vi kao niste znali da će biti rat, a sve ste radili da do toga dođe. Problem je bio što ste vjerovali da se Srbi neće moći tako sažno suprostaviti, a vjerovali ste moćnicima poput Bila Klintona, da će vas oni vojno pomoći da pokorite Srbe i ostvarite kontrolu nad BiH.

    Da su kojim slučajem muslimani imali više oružja od Srba, pitanje je da li bi danas uopšte bilo Srba na teritoriji BiH!

    Još jedna stvar koju ti kao i mnogi muslimani pogrešno tumačite, nisu Srbi okupirali ničiju teritoriju niti su bili agresori u BiH, negu su branili svoje kućne pragove! Pogledaj hronologiju tog rata i vidjećeš da su Srbi bili pretežno na odbrambenim zadacima, a muslimani u napadima osvajali srpska sela i tako pokušavali proširiti teritoriju pod svojom kontrolom.

    A to što se danas druže pojedini iz RS i FBiH, to je stvar kulture, a velikim dijelom treba zahvaliti i ljudima koji su se u ona stara dobra vremena međusobno družili i volili, pa ih te lijepe emotivne uspomene privlače i održavaju u dobrim odnosima. Međutim, kako se danas po školama FBiH uče djeca, tumače se i mijenjaju istorijske činjenice i kako roditelji kod svojih kuća odgajaju djecu, mislim da će u budućnosti biti još veća mržnja nego što se stvorila tokom građanskog rata!

    Građanski rat je bio i ne ponovio se! Ali ako do njaga kojim slučajem ponovo dođe, opet će doći zbog muslimana koji smatraju svojom cijelu BiH i žele po svaku cijenu njom da vladaju, kao u vrijeme "Otmonaske imperije"! Bilo, ne ponovilo se!
    pocetak_rata- 94512 - 06.12.2015 : Rajko K. Brčko - best (1)

    Srbi na muslimanskoj strani


    Teško je generalno i paušalno govoriti o ljudima čiji život i sudbine ne poznajete i preko koljena prelamati osude i presude. Teške su to riječi izdajnik i otpadnik.

    Svaki čovjek je svijet za sebe, a niko ne zna kakvu ko težinu i nevolju nosi za vratom. Lako je iz tople sobe i jednonacionalnih sredina zakerati i zanovijetati.

    Sve to i više nego inače važi za ljude koji su se našli u vihoru rata i koji su izgubili kontrolu nad svojim životima, te se našli na nemjestima i tamo gdje ni u snu ne bi pomislili da će biti.

    Najvažnija je živa glava, i po mogućnosti sačuvati zdravlje, a ratovi dođu i prođu. Nisu svi ljudi heroji da stanu u prvi red, a nisu ni svi nacionalno opredeljeni da se bore za neke više ideale. Postoje ljudi koji imaju porodice i djecu i prvo njih moraju štititi, pa se tek onda o drugim stvarima brinuti...

    Ko je tu pametan, a ko glup? Običan narod uvijek obere bostan, a političari i profiteri pokupe kajmak.

    U proteklom ratu je svako pošten izgubio. I da dodam, jednu našu staru narodnu mudrost: "Neka svoga i u gori vuka!"
    pocetak_rata- 94477 - 03.12.2015 : Nenad Pale - best (1)

    Učešće na drugoj strani


    Rečeno je davno: Upitajte nerazumnog čovjeka, za kojega većina znade da je takav, on će tvrditi da je upravo on najpametniji, i ta osobina ljudskog duha je predmet neprestanog razmimoilaženjag grupa i pojedinaca. U neku ruku je i dobro da je tako, jer ima nečeg naprednog u ljudskoj samouvjerenosti koja u određenim slučajevima "gura naprijed", ali je problem u odsustvu realnosti kod jednog dijela populacije, što često izaziva podozrenje i vodi u stranputicu. Dakle, osnovni problem "nemudrog" čovjeka je u nedostatku samosvijesti i zdravog rezonovanja kada se radi, recimo, o značajnim aspektima društvenog ponašanja, bilo to u mirno doba ili u ratu, a i jedno i drugo je samo trenutno stanje istorijske geneze društva.

    Upravo na ovakvo razmišljanje me navede članak gospodina "Spec 141" koji osvjetljava dio rata u Sarajevu, s njegovog stajališta, i gdje govori, između ostaloga, da se on "samo branio", i usput uzima sebi za pravo da dijeli packe i javnu kritiku najvećem ostatku srpskog naroda koji se u građanskom ratu nužno svrstao na jednu stranu, kojoj je moralno i istorijski predodređen. Sud istorije će, naravno, izbalansirati i potvrditi određene vrijednosti sukobljenih strana, ali ovdje bih samo priupitao dotičnog gospodina: Šta mu daje za pravo da negira čitav jedan narod i njegovo bitisanje, i da njegov kolektivni napor za opstankom i očuvanjem nacionalnih vrijednosti, suprotstavlja svojim prizemnim interesima?

    Nije li njegova priča već viđena replika onostrane politike negiranja svih i svakoga ko ne misli kao i on sam ?

    Znade li, da je prošlo vrijeme političkih diletanata, koji su čak i u svoju doktrinu socijalne egzistencije uvrstili teror nad većinom (pod kišobranom velikog brata), i da je upravo ta doktrina krvavo rezultirala najviše nad slovenskim, pravoslavnim narodima, uništenjem populaciono, fizički i genetski, najzdravijeg dijela društva ? Zna li da je većini našeg napaćenog naroda preča sloboda, čast, i nacionalni dignitet, od materijalnog blagostanja potrošačkog tipa, u vidu stanova, automobila, skupocjenih namještaja, krznenih bundi i sličnih tričarija, koje nisu bile vrijedne gubitka glave, ali na žalost dosta sam ih poznavao koji su svoj život položili "na oltar materijalnog blagostanja" u građanskom ratu, a sada bi njima slični da lamentiraju nad tim "svetinjama".

    Gospodin se, vidim, ponosi učešćem u ratu na neprijateljskoj strani, i gle čuda, još se pita zašto ga ovamo podozrivo gledaju. Ni jednom se ne zamisli kako je to on sam (ili neka beznačajan manjina, koja protivničkoj strani daje privid legitimiteta) u pravu, a eto nas većina smo nekakva istorijsko-politički nedozrela rulja, "jahićevim riječnikom" rečeno: brđani, divljaci i đikani koji su bogom dati za odstrel i uništavanje, sve po preporuci moćnog vojno-političkog zaštitnika.

    E, neće moći!

    Opštepoznato je, naime, da se kroz istoriju ovog podneblja, a naročito u zadnja dva vijeka, nekako veoma signifikantno poklapaju interesi bjelosvjetskih okupatora i domaćih izdajnika, što prodaju vjeru za večeru, te im uvijek zasmeta spominjanje srpskog imena, i najradije bi da ta odrednica, i sve što je u vezi s njom, nikako ne postoji. Vidi se to svakodnevno iz ponašanja političkog miljea iz okruženja, odakle se bezobrazlukom, drskošću, čak i grubom silom nastoje restaurirati davno propale ideje B. Kalaja.

    Ne sporim gospodinu pravo na vlastito mišljenje, "i mi smo se branili od njegove 141...", ali rekao bih na kraju ono što sav normalan svijet, bez obzira na vjeru, boju ili naciju, zna i respektuje: Kada se smire uzburkane strasti, i kada vrijeme neprijateljstava mine, kada se zaliječe ratne rane, i prevaziđe mržnja unesena sa strane, sistemom "divide et impera", onda se opet družimo, svi sa svima, na ravnopravnoj osnovi. Razmjenjujemo i vlastita iskustava, ali nikakav pojedinac, niti frakcija, nema ekskluzivno pravo da nameće svoj sistem vrijednosti drugoj strani!

    Zato, uvažena gopodo, cijenim konstruktivan dijalog, samo nekako radije polemišem sa časnim protivnikom koji nije ogriješen o načela humanosti, nego sa domaćim prevrtačima !

    Uljudan pozdrav!
    N. Herin, Pale
    pocetak_rata- 94443 - 27.11.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Re: O Srbima koji su ratovali na drugoj strani


    Sasvim je sigurno da je jedan procent Srba koji su ostali na drugoj strani ratovalo protiv nas. Večina njih je iz interesa da sačuva imovinu ostala na drugoj strani, a po zakonu je svaki čovjek dužan da bude radno ili vojno angažovan u slučaju rata.

    Za razliku od srpske strane muslimanska strana je sprovodila mobilizaciju nad cijlim stanovništvom. Tako su Srbi prisilno došli u situaciju da pucaju na svoje najmilije. Srbi su po tom pitanju bili tolerantniji, pa se muslimansko stanovništvo nije mobilisalo u sastav vojnih jedinica.

    Mali broj Srba je bio u sastavu takozvane Armije BiH iz ideoloških razloga, a jedan dio od njih je počinio i zločine nad svojim narodom, da bi dokazali patriotizam islamskoj državi BiH. Pouzdano znam da su neki od ovih koji su monstruozno mučili svoj narod uspjeli da pobjegnu iz Sarajevo preko teritorije Republike Srpske. Zahvaljujuči lošoj međusobnoj saradnji DB-a Republike Srpske i DB-a VRS zločinci su prolazili kroz našu teritoriju, a da se za to nije znalo.

    Jedan takav slučaj brata i sestre koji su monstruozno mučili srpske građane u Sarajevu po privatnim zatvorima, a kasnije su uspjeli da pod lažnim imenima preko Grbavice napuste BiH i odu za Beograd, gdje im se gubi svaki trag.

    Mislim da se mnoge stvari znaju, šta se dešavalo u muslimanskom dijelu Sarajeva, ali da oni koji su mogli da budu svjedoci tih događaja i danas se boje o tome da pričaju!
    pocetak_rata- 94441 - 26.11.2015 : Spec141 New Cerknica - best (3)

    O Srbima koji su se borili na drugoj strani


    Poštovanim kolegama - ratnicima jedno veliko poštovanje.

    U Armiju BH su na silu odvodili Srbe. Dođu ti dvojica na vrata sa kalašnjikovima i odvedu te. Tako su meni starijega brata odveli u Armiju BH. Bilo je to 1992. godine...

    Neki pišu o nekim izdajnicima (misli se na mene i na one koji su preživeli u Sarajevu tri ratne godine... Meni je to tako smješno. Objasniću i zašto.

    Moja , cijela, rodbina je iz Banja Luke i Prijedora i bili su u Prijedorskoj petoj i 46-oj. Bilo ih je i u banjalučkoj policiji. Ja sam proživio ono što sam proživio u Sarajevu. U mojoj kodi se vidi broj koji oznacava gdje sam bio.

    Kada se završilo glupo, besmisleno napucavanje od 3 godine i kad su neki ostali kod Manjače a drugi u odbrani tamo kod Bovca, ja sam 1998. godine otišao (ne baš odmah po završetku) kod svoje rodbine.

    Tamo sam "lijepo dočekan" sa pitanjima poput onog "Šta si radio?". Ja kažem "branio sam se!"... Ali, nije to što hoću reći, nego komentari da će ti isti pobiti sve muslimane što dođu tamo. Eh, kroz ove godine kada odem tamo, isti ti, koji su rekli da će ih sve pobiti se grle sa njima i postali su im najveći prijatelji. Jednostavno je to nevjerovatna promjena za mene. Veliki je to korak od onih ludih komentara do grljenja. E, sad kad vidimo da sam ja izdajnik od tih ljudi onda se pitam ko je većina u Republici Srpskoj.

    Skoro sam bio u Prijedoru, zbog jednog smrtnog slučaja, i došao mi je jedan rođak koji me nije vidio od kraja rata (kod nas Srba u većini slučajeva rodbina te se sjeti samo kad im treba novac) i kad sam mu odgovorio da sam bio tri godine u Sarajevu, on je odskočio. Ja sam samo prokomentisao: "Ne boj se, zakočeno!"...

    Ja se ne bojim živjeti sa tim. Što se rata tiče nisam proganjao Srbe da se dokažem da sam veći musliman od njih samih, kao što su to neki radili... Te Srbe znam dobro samo neću da govorim o njihovim novim imenima i prezimenima - morali su da ih promjene

    Mogao bi pisati o Regrutnom centru na Bjelavama, gardijskoj i 141. jurišnoj i o tome kako su odveli jednog komšiju na razgovor (sa kojega se nije vratio) samo nije to tema ovoga što sam htio napisati...

    Pozdrav!

    RE: O Srbima koji su se borili na drugoj strani



    Poštovani,

    ja bih te zamolio da pišeš i o temama koje si pomenuo u ovom članku. Vjeruj mi, na ovoj stranici ima mnogo onih koje će ovo tvoje pisanje interesovati.

    Pozdrav od Željka Tomića
    pocetak_rata- 93325 - 15.07.2015 : Aleksa Beograd - best (5)

    Kako je počelo (iz ugla petnaestogodišnjaka) (1)


    U Hrvatskoj se uveliko pucalo, a mi klinci od 14 do 16 godina smo se uporno pitali ko to puca na našu vojsku jer sno godinama učeni da su partizani dobri momci. Sada nismo mogli da shvatimo da ih sada neko izvlači za glavu iz tenkova i da oni nekome mogu da nanesu zlo.

    Jedine podele koje smo imali moji drugari i ja su bile one navijačke tj. da li neko navija za Sarajevo ili za Želju ili Zvezdu, a bilo je i nekoliko Partizanovaca. Provodeći proljetne dane da igralištu ispred škole u jednom sarajevskom naselju besomučno jureći za loptom, neko od starije raje jednog popodneva donese vest da je neko na Sabornoj crkvi predhodne večeri napisao grafit "Srbi van iz Bosne" i da je to učinio verovatno neko od navijača Sarajeva, popularnih "Hordi zla" jer je grafit bio ispisan tamno crvenim sprejom i jer su oni tobože čuli da je iste večeri uhvaćeno nekoliko navijača da ispisuju razne grafite po celom gradu baš sprejom te boje. Mi koji smo navijali za Želju smo se radovali što su ih pohvatali i peckali smo svoje drugare, navijace Sarajeva.

    Prođe od toga par dana i kroz naivnu dečačku igru počeše da kruže razne priče o celokupnoj situaciji u bosni. Jedno jutro na kotlarnici pored našeg igrališta opet grafit: "Leti patka, leti guska, ova zemlja biće turska". Mi se opet nasmejasmo i sprdasmo sa tim jer je bio ispisan belim slovima, ružnim rukopisom sa nacrtanim mesecom i zvezdom...

    I baš to veče sedim kući i spremam se da gledam popularni Noćni program na TVSA kad uđoše otac i stric u kuću. Po njihovim glasovima zaključio sam da su pripiti. Stari me odmah otera na spavanje, a meni to baš bijaše čudno jer je uvek bio tolerantan i puštao mene i sestru da gledamo Noćni program. Kroz vrata svoje sobe čuh da se nešto dešava. Ulazili su i izlazili. Hodali oko kuće, ulazili u kupatilo... Tek posle par meseci sam saznao da su doneli pušku tzv. papovku i šteknuli je u otvor u kadi...

    Mi deca smo nastavljali našu igru ne mareći mnogo za celu situaciju. Jednog popodneva, u prvi mrak, dođe na igralište par starijih dečaka, jer je njima ustvari to i bio običaj da dođu kada mi počnemo da se razilazimo. Među njima je bio Rašid, čiji je otac bio vozač direktora jedne poznate sarajevske firme i visoki funkcioner u SDA. Rašid se svako malo hvatao za pojas i nešto pokazivao starijim dečacima, sprdajući se i glasno se smejući. Ono što sam uspeo da načujem je: "Tetejac bolan, dobio babo od direktora"...
    ...nastaviće se...
    pocetak_rata- 93137 - 04.06.2015 : Rale Srbija - best (0)

    Legendarni pilot Stevan Popov


    Legendarni pilot Stevan Popov stradao je juče oko 18 časova, usmrtivši se hicem iz pištolja. On je bio heroj građanskog rata na području SFRJ.

    Prvi je 1992. godine, kao pilot JAT-a, uzleteo na liniji Beograd - Sarajevo i tokom mesec dana svakodnevnog letenja uspeo je da spasi 40. 000 ljudi iz ratom zahvaćenog Sarajeva.

    Kasnije, u junu te godine, kada fudbalska reprezentacija Jugoslavije nije mogla da dobije dozvolu za letenje iz Stokholma, nakon eleminacije sa Evropskog prvenstva, on je uzleteo i bezbedno ih dovezao u Beograd.

    U prethodnih nekoliko godina, Steva je bio jedan od najjačih zagovornika ideje pretvaranja malog sportskog aerodroma u Čeneju kod Novog Sada, u komercijalni objekat, čime bi Novi Sad dobio pravi putnički aerodrom.

    Bio je predsednik Aero kluba "Novi Sad", a jedno vreme i rezervni oficir vojske JNA.

    Sahrana legende jugoslovenskog i srpskog vazduhoplovstva je u subotu, na Gradskom groblju u Novom Sadu

    Izvor: BLIC
    pocetak_rata- 93133 - 02.06.2015 : Glavas Treci Istocno Sarajevo - best (1)

    25.02.1992 Direktiva Glavnog štaba Patriotske lige - Sefer Halilović


    34. Direktiva Glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta republike Bosne i Hercegovine (Sarajevo 25. 02. 1992. )

    "Neprijatelji (snage dezintegracije BiH) svojim dosadašnjim vojno-političkim djelovanjem u velikoj mjeri su uspjeli narušiti sistem vlasti i stvoriti uporišta na određenim prostorima, čime su stvorili uslove za potpunu dezintegraciju bosanskohercegovačke vlasti i cijepanje teritorije BiH.

    Glavna uporišta snaga dezintegracije su u banjalučkoj regiji, istočnoj i zapadnoj Hercegovini i dobojskoj regiji, a glavni nosioci su SDS sa jugoslovenskom armijom i ekstremno krilo HDZ.

    U svojim dosadašnjim aktivnostima uspjeli su: ostvariti puno političko jedinstvo SDS-a i JA, stvoriti paralelne organe vlasti na cijelom prostoru BiH, formirati komande, štabove i jedinice za svoje potrebe. Reorganizacijom JA na cijeloj teritoriji BiH došlo je do velike koncentracije JA, a dolaskom Plavih šljemova ta koncentracija će biti još veća.

    Ukupne snage neprijatelja su:

  • JA: šest korpusa KOV (sarajevski, banjalučki, tuzlanski, bihaćki i dijelovi kninskog i titogradskog korpusa) vjerovatne jačina 2-3 korpusa KOV i jedan ojačan VAK.
  • snage SDS-a (jačine 80. 000 do 120. 000 ljudi)
  • ekstremne snage HDZ-a (jačine jedna do dvije brigade)

    Osnovni cilj dejstva ovih snaga je podjela teritorije BiH i priključivanje matičnim (nacionalnim državama). Ostvarivanje ovog cilja težit će da ostvare u dvije etape: u prvoj etapi stvaranje nacionalnih konfederalnih jedinica u BiH, a u drugoj priključenje istih Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj.

    Do početka opštih dejstava očekivat je: dalje intenziviranje psihološko-propagandnih dejstava na zaoštravanju medjunacionalnih odnosa, izvodjenje diverzantsko-terorističkih dejstava, izazivanje socijalnih nemira, sabotaža, kidnapovanja i atentata na najistaknutije ličnosti muslimanskog naroda.. Sa otpočinjanjem opštih dejstava očekivat je snažnu avio i artiljerijsko-raketnu podršku po svim rejonima.

    2. Naše snage su organizovane u Patriotsku ligu BiH u formacije od voda do odreda i brigade, ukupne jačine do 120. 000 ljudi. Sa otpočinjanjem borbenih dejstava očekivati je veći priliv dobrovoljaca, pripadnika MUP-a BiH, pripadnika JA, kao i snaga muslimanskog naroda van teritorije BiH, što bi povećalo jačinu naših snaga na 150. 000 ljudi. Osnovni zadatak PL BiH je zaštita muslimanskog naroda, očuvanje integriteta i cjelovitosti BiH, kako bi se obezbijedio i ubuduće zajednički život svih naroda i narodnosti na državnoj teritoriji BiH. Sa otpočinjanjem borbenih dejstava izvršiti zaštitu stanovništva i istovremeno zatvaranje glavnih pravaca koji vode na teritoriju BiH, uz masovnu primjenu rušenja i zaprečavanja, a unutar Republike određenim snagama, brzim i energičnim dejstvima blokirati i zauzeti vojne objekte (skladišta naoružanja, municije i MES i kasarni) a potom što prije naoružati formirane jedinice, dalje nastaviti planirana dejstva, u cilju stvaranje što većih slobodnih teritorija i obezbjeđenje funkcionisanja legalnih organa vlasti. Posebnu pažnju pokloniti izvlačenju i obezbjeđenju stanovništva iz ugroženih podruja.

    3. Sa otpočinjanjem dejstava pozvati narod Sandžaka, Kosova i Makedonije da se solidarišu sa našom pravednom borbom i odmah počnu borbena dejstva u cilju vezivanja snaga neprijatelja i slabljenja njegove udarne moći na prostoru BiH. Istovremeno uspostaviti kontakt, saradnju i koordinaciju na zajedničkim dejstvima sa hrvatskim narodom u BiH protiv zajedničkog neprijatelja. Na međunarodnom planu pozvati progresivnu svjetsku javnost da zaštiti bosanskohercegovački suverenitet.

    4. Odlučio sam, uz angažovanje svih snaga Patriotske lige BiH, u sadejstvu sa susjedima, brzim i energičnim dejstvima zatvoriti glavne pravce koji izlaze na teritoriju BiH a posebno iz doline Drine i Sutjeske. Istovremeno po unutrašnjim pravcima, izvršiti zaprečavanje i posjedanje pogodnih položaja za odbranu naroda BiH, sa težištem na pravcima koji vode iz šireg regiona Banja Luke i istočne Hercegovine. Odredjenim snagama, brzim i energičnim prepadnim dejstvima zauzeti skladišta i magacine municije, MES-a i naoružanja JA, blokirati kasarne, sprečavati prodore i širenje neprijateljskih dejstava na cjelokupnom prostoru BiH. Po stvaranju povoljnih uslova preći na šira ofanzivna dejstva sa ciljem razbijanja, uništenja i protjerivanja neprijatelja sa teritorije BiH. Glavne snage imati u Centralnoj Bosni, a pomoćne u cazinsko-prijedorskom i regionu Tuzle... "

    *Sefer Halilović: Lukava strategija, Maršal, 1997, str 164-169: " Sedmog i osmog februara 1992. godine, u selu Mehurići kod Travnika, održano je vojno savjetovanje na kome su se sastali komandanti regionalnih štabova i dio Glavnog štaba PL BiH. Cilj savjetovanja bilo je usaglašavanje planova po regijama i podjela zadataka za naredni period. Priprema ovog skupa počela je krajem 1991. godine kada sam svim štabovima na terenu poslao uputstvo: Zadaci RVŠ. Bio je to dokument kojim su, pored ostalog, udareni i temelji domaćoj namjenskoj industriji. Kada smo se sastali, podnio sam uvodno izlaganje o tadašnjoj vojnoj i političkoj situaciji i procjenu i ocjenu buduće strategije. Osnova ovog izlaganja na savjetovanju je prihvaćena i sažeta u prve dvije tačke najvažnijeg dokumenta PL-a: Direktive za odbranu suvereniteta RBiH. Izlaganje i izvještaji komandanata, neposredna razmjena mišljenja i saznanja, kompletirali su ovaj dokument 25. februara, u Sarajevu. U pripremi i realizaciji dokumenta, kao i u vođenju skupa u Mehurićima, kao savjetnici su mi pomagali Rifat Bilajac i Zićro Suljević. No, direktiva je moj ručni rad: u rukopisu je i umnožena, tek kasnije prekucana i dosatvljena komandantima regionalnih štabova.
  • pocetak_rata- 92587 - 14.03.2015 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    RE: Bruka i sramota jednog iskvarenog svijeta i društva


    Zlatko,

    kao prvo, zamolio bih te da ubuduće pišeš o dešavanjima na "tvojoj" strani, a da pustiš Srbe da pišu o svojima.

    Kao drugo, bio si previše mlad da se sjećaš tog predratnog perioda, pa nisi kompetentan da o tome pišeš. Primjera radi, tvrdiš da su se već 1989. godine masovno prodavali stanovi po Sarajevu od strane Srba, a ja sam svoj četverosoban stan kupio u junu 1990. godine. Da ti samo napomenem da sam radio na Ekonomskom fakultetu i Političkim Naukama, svakodnevno pio kafu sa istaknutim profesorima koji čak i danas čine okosnicu političke elite u BiH.

    Kao treće, na srpskoj strani znam mnogo istaknutih političara koji su bili na frontu. Primjera radi, Tomislav Nikolić, današnji predsjednik Srbije se borio u Hrvatskoj a njegov premijer Aleksandar Vučić je bio u jedinici Slavka Aleksića na Jevrejskom groblju u Sarajevu. Ne treba zaboraviti ni to da je Arkan bio sin generala JNA, prema tome i on je imao gdje da pobjegne.

    Ako se spustimo "malo niže" na činove pukovnika, mogu ti navesti mnogo onih koji su se borili na srpskoj strani. Primjera radi, pokojni Darko Krsmanović iz Sarajeva (ili bolje rečeno sa Sokoca) je bio sin pukovnika Alekse Krsmanovića, a poginuo je kada je kamion naišao na minu dok se vraćao sa fronta.

    Ukratko, da ovu tvoju "šuplju" završim sa još jednim istinitim primjerom iz moga života. U ratu sam bio na dosta ratišta, pričao sa mnogo boraca. Nekoliko puta sam čuo jednu te istu priču, koja je ujedno i suština ovoga problema. Svi ovi boric su mi kazali jednu te istu stvar:

  • "Ma, ja bih pobjegao u Srbiju da imam tvoju školu i da tamo mogu naći pristojan posao od koga bi moja porodica mogla da preživi. Međutim, ja sam čovjek sa sela i sem obrađivanja zemlje ništa drugo ne znam da radim.. . "

    U ovome je upravo i sva suština rata! Linija fronta se na početku rata formirala prirodno - uglavnom je prolazila kroz sela. Ratovali su UGLAVNOM oni koji su iza svojih leđa imali svoje kuće, a u Srbiji nisu imali "rezervni položaj". Međutim, stvari ne treba generalizovati, od onih 5% bogatih intelektualaca bio je i izvjestan broj sinova koji su pošteno branili ovu zemlju.

    Iskreno se nadam da si iz ovog komentara najzad shvatio u čemu je bila suštinska razlika između srpske i muslimanske strane.
  • pocetak_rata- 92575 - 12.03.2015 : Spec141 Cerknica Cerknica - best (1)

    O početku rata sa Koševskog brda


    Prije nego što se počne pisati nesto bezveze, hoću da kažem da pišem o tome šta sam vidio. A to da su neki idioti gledali sa dvogledom kako se bombarduje Hum, rekao sam i naveo kao primjer neviđene gluposti.

    Kao drugo, ja sam Srbin i nisam se bojao biti Srbin među muslimanima. Možda ovo nekome nešto znači, a vjerujte mi da sam to bio i kada je se za to mogla veoma lako izgubiti glava.

    Malo je bez veze pisati gdje je ko bio i o nekim ratnim akcijama. Ja samo pišem o onome što sam lično vidio. Zbog toga mislim da na ovom mjestu ima i dosta onih koji će sa interesovanjem čitati ovo moje pisanje.

    Prošlu priču g. Željko nije je objavio. Ukoliko želite da pišem na ovom forumu nemojte mi brisati priče jer su sve stvarne. Ni jedan događaj nisam izmislio i nikoga ne želim vrijeđati. Mogu samo reći da sam svašta preživio.

    Pozdrav,
    Spec141

    RE: O početku rata na Koševskom brdu



    Poštovani,

    kao što već znaš, tvoja priča je već objavljena. Treba da te upozorim da ponekad prođe i dva-tri dana da objavim neke tekstove, ukoliko nisam u situaciji da to uradim. Drugim riječima, ne treba da se žališ i napadaš.

    Kao drugo, zamolio bih te (ako je to ikako moguće) da pišeš malo duže tekstove jer je to lakše za čitati.

    Kao treće, Vogošćanin Pravi nije ništa loše mislio, samo je rekao da pišeš "jednostrano", ali si ti možda i u pravu jer si na taj način video rat.
    pocetak_rata- 92567 - 11.03.2015 : Spec141 Cerknica Cerknica - best (0)

    Početak rata: Ko si ti?


    Kako je vrijeme prolazilo, sve se mjenjalo. U Osnovnoj školi "Franjo Kluz" se smjestila komanda Armije BiH, a kasnije su se preselili u vrtic odmah pored nje.

    Po Koševskom brdu ima puno jedinica i svaka ima svoj štab. Sve su to neki specijalci a niko nigdje ne ide da ratuje. Zanimalo me je ko brani grad ako se svi ovi ovako šetaju!

    No prođosmo tako od Kosevskih Pantera, 9. brdske, do 105. brigade.. .

    Elem, padoše Otes i Adžići, odoše svi ovi tkz. specijalci vracati izgubljena područja. Kako sam čuo, a nisam bio tamo, tenk se pojavio i počela je bježanija. Jedan Nermin se nije vratio. Rekli su da ga nisu mogli izvući, a u stvarnosti sam saznao da su ga ostavili da iskrvari. Poslje tog dana, svi ovi što su preživjeli bježaniju su se preko jednog psihijatra proglasili ludim i oslobodili vojske.

    E, ti isti kvazi-junaci su me pitali odakle si i ko si. Zašto nisi u armiji? Moraš biti sa nama! Sa druge strane, u stvarnosti su mi psovali sve srpsko u meni.

    U međuvremenu, dosta je Srba napustilo grad. Nikoga više ne znam, a komšije okreću glavu od mene.
    pocetak_rata- 92563 - 11.03.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    RE: Početak rata: Ulazak u nešto nepoznato


    Ne mogu da vjerujem da ljudi i danas govore samo ono šta je srpska strana radila a zlodjela nad Srbima ignorišu ili zaboravljaju!

    Sredinom maja sam bio na Žuči, pa sam vidio Hum i sve šta se dešavalo. Na Hum su tada živjeli pretežno Srbi, i tog maja avion je gađao repetitor koji se nalazio na vrhu brda. Tadašnje BHTV kuće su izvještavale narod samo o radnjama koje su izvodile JNA i srpska strana, i često i lažno izvještavali, pa je i razumljiv cilj avio napada.

    Međutim, u ovom tekstu koji je napisao Spec141 Cerknica, nigje nema šta se dešavalo srpskom narodu! U maju '92. godine, kada su oni sa dvogledom gledali kako avion gađa Hum, takođe su mogli vidjeti kako muslimansko stanovništo bježeći sa Kobilje Glave, pale srpske kuće po Humu. Samo dam ranije od paljenja tih kuća, srpsko stanovništvo je protjerano iz Pofalića, a taj masakr, u Sarajevu zovu "Pofalička bitka". Nakon masakra u Pofalićima, srpska vojska koja je bila na Žuči, štitći srpska sela i narod u njima, krenula je u kontra-ofanzivu u pravcu Kobilje Glave i tom prilikom osvojila jedan dio teritorije u kojem su bile pretežno muslimanske kuće. Nakon tog napada, došao je zastavnik Torbica i naredio povlačenje na početni položaj. Reko nam je "Nismo mi ovde došli da osvajamo tuđe, nego da branimo naše"! Nakon toga smo se povukli na početne položaje i tužno gledali kako se pale srpska sela po Humu.

    Očito je da nekima ni dvogled, ni njihove oči, nisu pomogle da vide šta se doista dešava! Ako već pišemo šta je bilo onda je radi istine potrebno pisati sve šta se vidjelo!

    Ako nekoga interesuje kako ja pišem moje sjačanje, može da prati moj blog na kojem pokušavam sječanju, hronološkim redom, da napišem dešavanja na prostoru u i oko Vogošće. Na njega možete otići kada kliknete ovdje.
    pocetak_rata- 92559 - 10.03.2015 : Spec141 Cerknica Cerknica - best (3)

    Početak rata: Ulazak u nešto nepoznato


    Bila je godina 1992, mjesec maj. Kao da nije rat. Svi misle da će sve to trajati kratko. Mi u Sarajevu, na Koševskom brdu, polako ostadosmo bez vode, a zatim i bez struje. Hajde, doći će, kažu ljudi, a nije došla tri godine.

    Najprije provališe u stan jednog komšije iz SDS. Inače, bio je jako pozat pravnik. Tražili su oružje i sinove. Međutim, oni su davno otišli. Pričalo se kasnije da su u četničkoj vojsci.

    Polovinom maja Vojska RS je gađala Hum. Dosta komšija je posmatralo dvogledom. Bilo je to neko čudno stanje, u haustoru su se igrale karte kao da se ništa ne dešava. A onda jednoga dana minobačaka granata od 80 mm je pala na travu i pokosila dvojicu susjeda, komsija.

    Dobro , uletila je i kod nas u haustor tenkovska granata ali nije eksplodirala. Sve je živo probila , sve zidove. Iznio sam tu minu napolje. Eh, kako sam bio glup i važan kada sam je bacio pred haustorska vrata...

    Sve u svemu, promjene su se počele dešavati brzinom svjetlosti. Najprije dođoše neki iz Hotonja, Ugorskog, Vogošće i popuniše stanove od ljudi koji su otišli. Naravno, najprije su ti isti stanovi bili pregledani da nema oružja, a iz njih su se nosili televizori, linije, namještaj...
    pocetak_rata- 92551 - 09.03.2015 : Spec141 Milojica Cerknica - best (2)

    Početak rata: Koševsko brdo


    Prvo barikade u martu 1992. godine. Koga je zanimo rat? Po mojem sjećanju kao da nije bilo ništa, a sve je mirisalo na buru.

    Onda dođe i taj april. Ne može se niže. Znam da smo igrali košarke dok su se čuli rafali mitraljeza sa Pofalića. Toliko o nerealnosti svega i nevjerice u bilo kakav rat.

    Krajem maja odvedoše Milenka. Puštao im čovjek četničke pjesme.

    Nastavicu pisanje po sjećanju.. .

    Pozdrav.
    pocetak_rata- 89877 - 24.04.2014 : Drago BG-SA - best (1)

    Izlazak iz Sarajeva - 3. dio - Kikaš


    Već se počelo smrkavati nad Sarajevom, i očekivale su se nove borbe. Odjednom avion se našao na pisti i zaustavio ispred aerodromske zgrade. Sivi avion bez oznaka. Izašli smo vani i počeli da se penjemo uz stepenice u avion. Oko aviona je dežurala vojska pod punom ratnom spremom. Svima je bilo lakše kad smo se konačno počeli ukrcavati. Pogledao sam okolna brda, bila je neka tišina, ali nekako se u vazduhu osjetilo da se ne sprema dobro.

    Prvi put sam se našao u avionu. Kroz vrata pilotske kabine, koja su bila otvorena, sam vidio masu instrumenata i pilote unutra. Bio sam među prvima koji su se ukrcali, što znači da sam bio skroz blizu repa aviona. Unutrašnjost je bila slabo osvjetljena, i nije bilo prozora. Kraj ulaznih vrata su bile klupe ostavljene za majke sa bebama, a mi ostali smo posjedali po podu transportnog aviona. Avion se sve više punio, neki kažu da je bilo i preko 700 ljudi, neki kažu da je bilo oko 500, ja znam da smo se morali dobro skupiti, maltane smo sjedili jedno na drugom.

    Ubrzo je avion počeo da rula po pisti i da se zalijeće, to se moglo osjetiti - nije se ništa vidjelo jer nije bilo prozora. Tad su neki momci koji su sjedili do mene počeli da dižu tri prsta. Svak je osjetio neko olakšanje - konačno smo se izvukli iz ratnog Sarajeva. Kako se avion naginjao na neku stranu, tako bi klizili jedno na drugo, ali ništa nam nije smetalo. Baš sam razmišljao iznad kojeg mjesta bi sada mogli da letimo, i da li smo ušli u Srbiju, i odjednom se osjetilo spuštanje aviona, a onda je nešto jako udarilo tako da smo svi odskočili, jer smo sjedili na podu. Zaključili smo da je avion ustvari sletio! Na zemlji smo! Nakon 30-tak minuta leta.

    Trebalo je još samo izaći iz aviona, i na slobodi smo! Nema više bojazni od granata, snajpera, dolazka na vrata... Ali nije bilo tek tako lako izaći iz aviona. Pošto sam se nalazio na kraju, a vrata su bila naprijed, trebalo se dovući do vrata. Odjednom je postajalo nesnošljivo vruće, i nestajalo je vazduha (prostor hermetički zatvoren, a teretni avion nema uređaje za ventilaciju). Mnogi ljudi su padali u nesvijest, pa su ih izvlačili, jedno preko drugog je gazilo u tom putu do vrata i stepenica. Svukao sam skoro sve sa sebe koliko je bilo vruće, i kada sam se našao na avio-stepenicama, zastao sam zadihan i osjetio jedno veliko olakšanje.

    Vojni aerodrom Batajnica. Mrak. Od aviona Kikaš, koji je bio baš ogroman, jedan od većih svjetskih aviona, ništa se nije vidjelo. Okolo su bile poredane torbe. Valjalo je naći svoju među tolikim torbama. Sad kada razmislim, većini ljudi se u tom momentu sva imovina koju su posjedovali nalazila u jednoj ili dvije torbe - koliko se moglo ponijeti sa sobom. Sve drugo je ostalo negdje daleko, u zaraćenom području. Došlo je do miješanja torbi, ali se brzo pronašla ona prava. Pored aviona je bilo poredano 20-tak vojnih autobusa.

    Vozeći se u jednom od tih vojnih autobusa od Batajnice do željezničke stanice, imao sam osjećaj kao da sam na drugoj planeti. Bila je lijepa noć - april u Beogradu, baš kao u pjesmi Zdravka Čolića. Semafori rade, ljudi se voze automobilima, šetaju ulicama... A na samo pola sata leta sakrivalo se u hodniku da se ne bude blizu prozora radi gelera, bilo se u mraku, i nije se znalo šta će sutra da bude. Izašli smo na željezničkoj stanici, prošla je već bila ponoć. Trebali smo da nađemo neku adresu na Novom Beogradu kod ljudi gdje ćemo se smjestiti neko kratko vrijeme, "dok ove budalaštine ne prestanu" (mislili smo da će to kratko da traje, i da ćemo se ipak vratiti uskoro u svoj stan, ovog puta cestom a ne avionom).

    Nekoliko dana poslije toga našao sam se u redu ispred Crvenog krsta da izvadim Izb(j)egličku legitimaciju. Dokument izrađen sa papirnim koricama, valjda namijenjem za kratku upotrebu, ali uvidjevši da će mi to postati osnovni dokument dugi niz godina, stavio sam okvir da se sačuva od habanja. Poslije se promijenilo mnogo podstanarskih stanova, od te 1992. mnogo se puta preseljavalo. Izašlo se sa jednom torbom i nešto najosnovnijih stvari - i prilikom svake nove selidbe bilo je stvari za bar još jednu torbu.

    Umjesto povratka u Sarajevo cestom, uslijedio je novi let avionom - ali ovog puta putničkim avionom, u jednu dalju zemlju. Sticajem okolnosti kasnije sam radio u avijaciji u inostranstvu, ulazio u mnoge avione, ali let Kikašem pamtim i danas, nakon 22 godine. Možda je baš taj let doprinijeo da postanem ljubitelj avijacije.

    Poslije sam čuo da je Kikaš imao tehničkih problema prilikom polijetanja na ovom letu - posljednji let u srijedu 15. 4. 1992. , ali ta informacija je neprovjerena, pa ako ima neko ko je bio upoznat neka se javi!

    Još jednom hvala svima koji su doprinijeli da se ovi letovi održe...
    pocetak_rata- 89763 - 15.04.2014 : Drago BG-SA - best (1)

    Izlazak iz Sarajeva - 2. dio - Kikaš


    Ujutro smo sjeli u vojni, a ne "Orlov" autobus, koji je čekao u krugu kasarne i zaputili se ka aerodromu, opet prolazeći kroz kontrolne putnktove. Ušli smo u zgradu aerodroma, koja je bila prepuna, jedva da se moglo stajati. Ispred aerodroma vojska (JNA) sa tenkom i sa utvrđenjima - to nam je ulivalo sigurnost da smo ipak koliko-toliko bezbjedni na aerodromu. Avioni su tog dana letjeli.

    Svi smo upisivali imena na razne spiskove, koji su predavani nekima od nadležnih oficira. Na stepenicama u sredini hola koje vode na gornji sprat, na kom se nalaze čekaonice za izlazak na pistu, mijenjali su se oficiri koji su čitali imena sa spiskova. I kako bi ko bio prozvan, on je išao tim stepenicama gore. A ko je prošao stepenicama na gornji sprat, značilo je da će se u kratkom roku naći "na nekoj drugoj planeti", odnosno daleko od sarajevskog ratnog vihora. Svaki put kada bi vojnik donio spisak i pružio ga oficiru, nadali smo se da je baš taj spisak sa našim imenima. I tako od ranog jutra pa do naveče...

    Vjerovatno je sa tim spiskovima bilo malverzacija, odlaska preko reda, itd. Na aerodromu sam vidjeo i muslimana koje sam poznavao - iako su neki tada tvrdili kako "četnička JNA pomaže samo Srbima da napuste Sarajevo". Čak neko reče i da je vidjeo Hanku Paldum taj dan na aerodromu.

    Slijetalo je mnogo manjih vojnih transportnih aviona, i jedan veliki, Boing, kog su zvali "transporter". Kada taj transporter sleti, u njega se ukrca baš mnogo putnika, i aerodromska zgrada se znatno isprazni, ali uvijek bi pristizali novi "putnici" (ne mislim da je ovo baš prikladan izraz, jer slabo ko je tu bio "putnik"). Kada bi se začuo svuk motora i vidjeo novi avion da slijeće, stalno se čovjek nadao da će ga onaj oficir sa stepenica prozvati, i da će se naći baš u tom avionu.

    Slijetalo je i civilnih aviona. Bilo je ljudi koji su kupili karte za let za Skoplje (makedonska kompanija "Palair"), i avion je sletio, i nedugo poslije toga uzletio prazan bez putnika koji su kupili karte.

    Već je noć počela da pada, i mislili smo da se nećemo moći ukrcati u avion, jer avioni nisu slijetali nakon smrkavanja. Mnogi ljudi su odlazili kućama, mi smo mislili da ćemo morati još jednu noć da provedemo u kasarni u Rajlovcu jer nije bilo bezbjedno vraćati se u muslimanski dio grada i sutradan ponovo pokušavati izlazak. A onda je oficir koji je stajao na stepenicama prozvaoi naša imena. Odmah smo dojurili do stepenica i potrčali uz njih - nekako se činilo da kada se popneš na sljedeći sprat, da si već djelimično na slobodi! Nakon toga su i ostatak ljudi koji su čekali u aerodromskoj zgradi pustili na gornji sprat, u čekaonicu za ulazak u avion, koja je bila premala za toliki broj ljudi.

  • "Koji avion će nas voziti?" - upitao sam jednog oficira.
  • "Kikaš" - odgovorio je.

    Nešto mi je to Kikaš sasvim nepoznato zvučalo, predpostavljao sam da je to neki tip aviona. Kasnije sam u priči saznao da je Anton Kikaš hrvatski biznismen koji je unajmio taj avion iz neke afričke države da prošvercuje naoružanje za Hrvatsku, i JNA je prinudno spustila avion na zagrebački aerodrom i zaplijenila veliku količinu naoružanja i avion. To je bio taj čuveni "transporter" - stari Boeing 707. Hvala ti Kikaše za ovaj avion! (po njemu je kasnije avion dobio takav nadimak). Nekada je JAT imao taj tip aviona, pa su njim upravljali JAT-ovi piloti, poznati Kapetan Stevo Popov, koji je nekada po cijeli dan letio na relaciji SA-BG-SA, prevezući mnogo izbjeglica.
  • pocetak_rata- 89733 - 13.04.2014 : Drago BG-SA - best (1)

    Izlazak iz Sarajeva - 1. dio - Rajlovac


    "Djeco, a oće'l ovde da pane avion" - upita neka stara baka dok smo sjedili u sarajevskog aerodroma, pred ukrcavanje na avion.

    "Baba, avion neće da pane nego će da sleti" - odgovori neko. Noć je uveliko pala. I u tom momentu začusmo zvuk avionskih motora, i ugledasmo ogromni avion sive boje kako rula po pisti i zaustavlja se nedaleko od aerodromske zgrade.

    Sa mog balkona se vidjeo kontrolni toranj sarajevskog aerodroma. Kada bi avion polijetao i slijetao, čuo se prepoznatljiv zvuk motora koji je pravio veliku buku. Mnogo puta sam se vozio biciklom pored aerodroma, gledao sam avione sa terase aerodroma, i maštao da ću se jednog dana i ja "provozati" avionom.

    Bilo je to proljeće 1992. godine. Ali to proljeće je bilo drugačije od svih ostalih. Sa dolazkom lijepog vremena, i završetkom skijaške sezone na okolnim planinama, došla su i neka zauvijek drugačija, i mnogima nejasna vremena. Umjesto crvkuta ptica čuli su se rafali i granate. U roku od nekoliko dana u riječnik su ušle neke nove riječi: detonacija, rafalna paljba, snajper, itd. Iako sam bio mali i nisam sve shvatao, bio sam ipak dovoljno veliki da zaključim neke stvari. A to je bilo - otići iz Sarajeva da bi se sačuvala živa glava.

    Bio je to 14. april 1992. Mirno jutro nakon cjelodnevnih borbi u naselju Dobrinja predhodnog dana. Uspjeli smo bez većih problema da se dovezemo do kasarne u Rajlovcu. To je bila i moja posljednja vožnja u našem "Moskviču", koji je ostao u Sarajevu (još prije rata smo se šalili da se taj auto vrlo lako može pretvoriti u oklopno vozilo zbog svojih velikih dimenzija). Na parkiralištu je bilo postavljeno 10-tak autobusa Vazduhoplovnog zavoda "Orao", koji su vozili ljude na aerodrom. Autobusi su bili prepuni ljudima, i vrlo se teško moglo ući u neki od njih, te sam otišao na drugu stranu, uspio da otvorim vozačeva vrata, da se uhvatim za volan i popnem i autobus preko vozačevog sjedišta. Toga se sjećam kao da je juče bilo. Mnogo godina kasnije ću raditi jedno vrijeme kao vozač autobusa, i vrlo često ulazeći na slična vozačeva vrata sjetim se tog događaja.

    Prolazeći kroz mnoge kontrolne punktove autobus je stigao do aerodroma. Tad sam se sjetio da sam nedavno gledao auto trke koje su se održavale na tom istom aerodromu. Zbog bezbjednosnih razloga tog dana avioni nisu slijetali na sarajevski aerodrom, pa smo ostali čekati u autobusu ispred aerodroma nekoliko sati, da bi nas poslije opet vratili u Rajlovac. Ovog puta u samu kasarnu. Tada sam naučio šta znači "RV i PVO". Ja i jedan moj vršnjak, a tada smo imali svega 13 godina, smo izašli iz kasarne u potrazi za telefonom, i nismo bili ni svjesni da je situacija bila ozbiljna, prešli smo preko pruge i ušli u neku obližnju kafanu. Neka mlađa konobarica je tu radila, i kad smo joj objasnili da smo smješteni kod vojske u kasarni i da tražimo telefon, odvede nas u svoju kuću u blizini i dade nam telefon da se poslužimo. Poslije toga večera sa vojskom, pa spavanje. Uspjeli smo dobiti jednu od vojničkih soba, gdje smo spavali dvoje u krevetu, i bili smo u prednosti jer su mnogi proveli noć na strunjačama u fiskulturnoj sali. Neki mlađi pitomac vojne škole sa kojim smo se upoznali nam je pokazivao kako se rastavlja mitraljez, i dao nam mitraljez da ga sami rastavimo i sastavimo.

    Ujutru nas je čekao vojnički doručak, pa polazak autobusa za aerodrom, i ponovni pokušaji napuštanja Sarajeva.. .

    Ovim želim da se zahvalim oficirima i vojnicima iz kasarne Rajlovac, i pilotima vojnih aviona, koji su omogućili evakuaciju stanovništva iz Sarajeva na početku rata. Mnogim Srbima, a naročito onima koji su stanovali blizu aerodroma to je bio najbezbjedniji način da se izađe iz grada, odnosno da se izbjegne smrt i maltretiranje koje je uslijedilo ubrzo poslije toga.
    pocetak_rata- 87871 - 28.12.2013 : Vitez Koja BG - best (7)

    Milijana Baletić, istina iz prve ruke o početku rata u Sarajevu


    U prvom delu emisije Milijana Baletić detaljno opisuje šta se sve dešavalo u i u okolini hotela Holiday Inn, skupštini i uopšte u Sarajevu početkom aprila 1992. godine.

    pocetak_rata- 85223 - 27.05.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Radovan Karadžić: Zapad je režirao pokolj u BiH


    23. maj 2013. godine

    Prvi predsednik Republike Srpske i haški zatočenik Radovan Karadžić u razgovoru za "Vesti" ističe da je rat u Bosni i Hercegovini mogao biti izbegnut, a da Zapad nije dozvolio mirno rešenje problema. Od početka rata u BiH iskreno ste se zalagali za mir. Mislite li danas da ste bili naivni u proceni da je bilo moguće da rata ne bude?

  • Ja sam se otpočetka nadao da rata neće biti, i zato se nisam ni kandidovao na izborima 1990. godine. I uveren sam da bi rat bio izbegnut da nije bilo interesa za rat onih izvan BiH. Naime, Srbi su prihvatili oba autentična muslimanska predloga: Izetbegovićev, da se Bosna izdeli između tri nacionalne zajednice, i Zulfikarpašić - Filipovićev, da se obustavi regionalizacija, a da Bosna ostane u Jugoslaviji kao jedinstvena, unitarna republika, članica Federacije. Strane sile, a najmanje dve od njih, izvršile su pritisak na Izetbegovića da ne prihvata mirna rešenja već da ide u rat, jer "BiH je njegova", rekli su mu. Marta 1992. godine svi smo slavili spasavanje BiH, jer je dan ranije bio prihvaćen Lisabonski sporazum ambasadora Kutiljera iz Portugala.

    Taj sporazum je u najvećoj meri sličan Dejtonskom, do koga smo došli nakon tri i po godine rata, skoro 100. 000 mrtvih, razaranja gradova, i što je najgore, razaranja odnosa među nama, naročito između muslimana i druge dve hrišćanske zajednice. A što se naivnosti tiče ona je u srpskom jeziku, čak i leksički, rođena sestra nevinosti. No, i kad propadnu svi izgledi za mir, i dalje treba biti za mir, jer tako postajemo "sinovi našeg oca nebeskog" - kako kaže Hristos.

    Kada je BiH pre Dejtona bila najbliža postizanju mira?

  • Osim Lisabonskog sporazuma i Kutiljerovog plana, najbliži miru smo bili u vreme Oven-Stoltenbergovog plana u jesen 1993. godine. Tim planom bi bilo rešeno i hrvatsko pitanje u BiH, koje je, kao nerešeno, i danas izvor velike nestabilnosti u Federaciji BiH, pa tako i u BiH i regionu.

    Jeste li ikada pomišljali da će Vas vaši sagovornici, najviši svetski moćnici i državnici iz vremena rata optužiti za zločine?

  • Nisam siguran da su me optužili najveći državnici. Tokom pregovora imali smo zaista uglednih pregovarača, moralnih i brižnih, koji su razumevali sve tri strane, pa čak i bili svesni greha Zapada u ovom ratu. No, imali smo i sasvim neodgovornih ambicioznih, umišljenih činovnika, koji su svojim šefovima hteli da "isporuče" i više nego što je traženo i time su odlagali kraj rata. Setimo se, pokojni ambasador (Ričard) Holbruk se pohvalio da je sa mnom postigao i više nego što predviđa Dejtonski sporazum - da napustim i funkciju u SDS, iako ta funkcija nije javna, i nisam bio obavezan Dejtonom. Neki od tih ambicioznih su se čak nadali i Nobelovoj nagradi za mir, pa možete zamisliti koliko su ljuti na mene mogli biti što je nisu dobili.

    Zašto je Zapad okrenuo leđa Srbima?

  • Srbi su izgubili dva svetska rata onoga trena kad su im anglo-američki saveznici, zaslepljeni stereotipima o ruskoj opasnosti, okrenuli leđa i Nemačkoj prepustili preuređenje Evrope. Time su Srbe, uvek ambivalentne između Istoka i Zapada, definitivno usmerili ka Istoku, tj. ka Rusiji, koja i sama sada postaje Zapad. Tako su, napuštajući Srbe i okrećući se protiv njih, naši anglo-američki saveznici i sami izgubili Drugi svetski rat. Niko neće moći da se suprotstavi nemačkom mirnodopskom osvajanju Evrope, a svoju najveću grešku, napuštanje sporazuma Ribentrop-Molotov, oni više nikad neće ponoviti. Situacija se razvija u pravcu čvrstog životnog povezivanja "ponemčene" Evrope i Rusije. A to je onda sasvim drugačija Evropa, pa i svet u kojem anglo-saksonski faktor gubi Evropu od onog trenutka kad se okrenuo protiv Srba.

    Pominjali ste reviziju ishoda događaja na Balkanu?

  • U toku je nastavak prethodnih ratova, sada u formi revizije ishoda, te predigra sledećih ratova. U svojim pismima prijateljima ja sam još u januaru 2000. izneo svoje slutnje da je zapadni finansijski sistem pred slomom, i da ratovi služe za odlaganje toga sloma. Da nije bilo 11. septembra 2001. taj slom bi se desio u prvim godinama 21. veka. Odlagan je ratovima u Avganistanu i Iraku i bio bi odložen i dalje da je Iran slabiji. Ali to je put u propast, jer ne vidi se kraj niti ima kraja žrtvama za održavanje jednog dotrajalog modela sveta. Gospodari toga sveta bi promenili sve drugo, samo ne sebe i taj model. Iako im pred očima izrastaju druge velike ekonomske sile: Kina, Japan, Indija, Brazil, oni su još uvek zagledani u Rusiju kao u neku opasnost, prosto opčinjeni njome i njenom mitskom snagom, iako Rusija niti ima tradiciju osvajanja na Zapadu niti se grabi sa drugim imperijalnim silama za svetske resurse negde drugo, niti više ima ideologiju za izvoz.

    Šta je u pitanju?

  • Pa, ruski domaći resursi. Ja sam na početku naše krize osetio da je u pitanju okruživanje Srbije, sa ciljem da joj se izdiktiraju rešenja. Osim na Drini, Srbija i jeste okružena, i jesu joj izdiktirana rešenja. Iste takve namere se snuju i prema Rusiji, sa nadom da neće morati da ratuju protiv nje, već da je okruže toliko da joj mogu izdiktirati rešenja. Ali, to ne biva. Hrvatski pesnik romantizma Mažuranić napisao je stih: "Boj se onog, ko je sviko bez golema mrijet jada". A i Rusi su, kao i Srbi, svikli da ginu za takvu tričavu i demodiranu stvar, kao što je - Sloboda.

    S kim ste tokom rata najlakše pregovarali?

  • Od domaćih pregovarača imao sam dobro razumevanje sa hrvatskim vođama, jer smo bili u sličnoj situaciji i razumevali smo se dobro. To zvuči kao apsurd, jer smo muslimane smatrali Srbima, koji se povremeno stave na stranu Hrvata protiv Srba, što je još više potpirivalo sukob između Srba muslimanske i Srba pravoslavne vere. Nikad mi neće biti jasno zašto muslimani nisu krenuli za (Adilom) Zulfikarpašićem ili (Fikretom) Abdićem. Danas bi bili srećni narod, neka Jugoslavija bi opstala, a rata ne bi bilo...

    Imate li pored brojnih obaveza u Hagu vremena za poeziju?

  • Nažalost, nemam vremena ni za čitanje, a kamoli za pisanje. Tako nekoliko izvanrednih knjiga mojih prijatelja (Nogo, Toholj, Đogo i drugi) čeka da ih dočitam, jer sam samo virnuo u njih u velikoj žurbi. Volim da čitam savremenike, prijatelje posebno. Tokom hajdučije (skrivanja po planinama) napisao sam komediju "Sitovacija" (narodsko za "situacija" ali ima i druga značenja: sit - ovacija, sit - ova - CIA) i roman "Čudesna hronika noći".

    Izvor: Vesti Online
  • pocetak_rata- 83835 - 22.03.2013 : Anonimna Nema mjesta - best (12)

    Sarajevo- april 1992- Juka Prazina


    Početak ratnih dešavanja me zatekao u Sarajevu, dete sam iz mešovotog braka pa sam igrom slučaja bila u gradu a ne u Vogošći. Inače sam tih godina bila razapeta na relaciji Sarajevo - Vogošća zbog razvoda roditelja.

    Nalazila sam se u Centru, tu negde oko Druge gimnazije. Došla sam da svojim prijateljima islamske vjeroispovjesti čestitam Bajram. Otac mi je potomak stare sarajevske pravoslavne familije poznate pod familijarnim nadimkom "Mićuke". Uz neobaveznu kaficu moja drugarica (muslimanka) mi objašnjava kako se u dvorištu zgrade u kojoj boravim nalazi štab "Zelenih Beretki". Pitam je:

  • "Šta ti je bona to?"

    Dobijam odgovor koji me kao sesnaestogodišnjakinju šokirao:

  • "Pa to ti je našeg Juke jedinica, oni nas čuvaju".
  • "Od koga nas bona čuvaju"?

    Gleda me zbunjeno i odgovara:

    "Od četnika!"

    Unezverena, izgubljena, još dete, vidim ja vreme je poći u Vogošću, vratiti se trenutnom prebivalištu. Obavještavam majku da ujutro odlazim, pokušava da me spreč, ipak sam uporna, odlazim ujutro. Sa prvim mrakom vidim sa prozora grupe naoružanih mladića sa "francuskim kapama" maslinaste boje. Čujem korake čitavu noć, čekam da svane. Silazim na autobusku stanicu, dole me čeka Juka i kaže:

  • "Ostani ovdje, kćerka si moje školske drugarice, ovdje ti mogu pomoći i sačuvati te, a tamo (u Vogošću) kad dođemo neću te moći naći da te spasim, mi cemo tamu ući, ko nam se suprotstavi koljemo, ubijamo, moramo da zauzmemo "Pretis"."

    Zahvaljujem , ali ipak bih pošla. Vidim, počinje da me posmatra drugačije, priča mi o četnicima, pravdi itd... Pitam ga:

  • "O čemu mi pričaš? Ja u Vogošći pušku još nisam vidjela na ulici!"

    On odustaje od ubjeđivanja, daje mi mi amblem sa ljiljanima i kaže:

    "Kad dođeš na Bare pokaži ovo, ako imaš ličnu kartu ne pokazuj, pozovi se na mene i kaži da ideš po neke lične stvari koje su ti ostale kod bake"!

    Juka odlazi. Autobusa nema... Vraćam se u stan, čekam da se ponovo uspostavi saobraćaj na relaciji Sutjeska-Vogošća. Silazim par puta i čekam. Na radiju vest:

    "Presečena kolona JNA, sedam mladića koji su služili vojni rok je nestalo".

    Opet silazim na stanicu, ispred "Druge gimnazije" se parkira beli kombi, izlazi Juka i još par momaka. Otvaraju kombi, i puštaju u njega Jukine pse, više se ne sećam da li su bile doge ili dobermani. Nema leševa, samo krv, puno krvi, psi divljaju, ližu krv, reže. Radio u kombiju je uključen i pojačan, čuje se opet ista vest o nestanku pripadnika JNA, čujem smeh i komentar jednog od Jukinih momaka:

  • "Nestali su i neće se vratiti!"

    Svi se smeju, meni je muka od prizora. Vraćam se u stan, komšinica javlja:

  • "Sad će autobus"!

    Ulazim u autobus. Krećemo. Prva barikada se nalazi kod groblja "Bare", počinje legitimisanje, postupim prema Jukinim instrukcijama, puštaju me uz upozorenje da se brzo vratim zbog svoje bezbednosti. Sećam se mladića u beloj majici i belim pantalonama, legitimisu ga i izvode iz autobusa, odvode ga u neki za tu namenu postavljen kontejner. Čekamo, zatim i krećemo. Mladić se nije vratio.
  • pocetak_rata- 71370 - 04.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (9)

    MacKenzie and Bisset on Bosnia 20 years later


    Ovo je izvanredan komentar i vrijedi ga poslušati. Pogotovu mi se sviđaju komentari Džejmsa Biseta, kanadskog ambasadora za Jugoslaviju, i apsolutno se slažem sa svakom činjenicom koju ovaj čovjek navodi. O generalu Luisu Mekenziju nije potrebno ništa reći, samo ću naglasiti da je on u vrijeme početka rata u BiH bio glavni zapovjednik mirovnih snaga za BiH.

    Za sve one koji ne znaju engleski, potrudio sam se da uz snimak postavim i tekst razgovora na engleskom jeziku, a onda da taj isti tekst prevedem na srpski. Engleska verzija je 95% identična, a za srpski prevod sam se trudio da ne bude bukvalan, više književni.

    Izvinjavam se za eventualne greške u kucanju u engleskom dijelu teksta. Ovo ne radim za pare pa nemam vremena da provjeravam pisanje svake riječi. Primjera radi, ne znam šta znači "EC", vjerovatno nešto poput "European Comity" ili tako nešto.


  • Komentator: Šta je izazvalo rat u Bosni?
  • The Woman: What was the trigger of the particular conflict?

  • Biset: Rat je izazvan odlukom američkog ambasadora da ubjedi Aliju izetbegovića, vođu bosanskih muslimana, da poništi svoj potpis na dogovoru koji je postignut nešto ranije uz pomoć portugalskog ministra inostranih poslova, koji je bio EC u to vrijeme, i koji je sakupio sve tri strane da potpišu ono što je sada poznato kao Lisabonski dogovor. Ovo je značilo da bi Bosna bila nezavisna država, ali bi bile tri autonomne regije. Bosanske vođe su to potpisale, ali moj susjed koji je živio preko puta ulice od mene u to vrijeme Voren Zimerman, američki ambasador, je ubjedio Aliju Izetbegovića da poništi taj dogovor i jednostrano proglasi nezavisnu Bosnu, koju je Amerika odmah priznala kao prvu nezavisnu muslimansku zemlju u srcu Evrope. Naravno, svako ko je bio upoznat sa okolnostima koje su dovele do ove situacije, znao je da ovo ujedno znači krvavi rat pošto bosanski Srbi ovo neće prihvatiti...

  • Bisset: Well, the trigger is when the American ambassador persuaded Alija Izetbegović, the Moslem leader in Bosnia, to renounce (withdraw) his signature from the agreement reached earlier negotiated by Portuguese foreign minister, Portugal was EC at the time, and he had gotten the three parties together and they signed what is now know as the Lisbon Agreement. They all signed that but that meant Bosnia would be independent but there would be three autonomous regions. They all signed that, but my neighbour who lived across the street from me at the time, Warren Zimmermann the US Ambassador, convincied Alija Izetbegović to renounce that agreement and declare unilateral independence and that US will imediatelly recognize Bosnia as an independent state and establish the first Moslem independent state in the heart of Europe. Of course, anybody who had followed the circumstances leading up to the this, knew that this meant a bloody civil war because the Bosnian Serbs would not accept that.

  • MacKenzie: ...ovo nije moralo da se desi... Lisabonski dogovor je ista stvar koja je implementirana 1995. godine Dejtonskim mirom. Mape su skoro iste!

  • MacKenzie: ...this thing wouldn't have to happen... That was the same thing implemented in 1995. The maps are almost the same!

  • Biset: Bosanski rat je jedan od najpogrešnije prikazanih ratova u modernoj istoriji. Zapadne mediji su ga prikazale kao rat između dobra i zla, između onih sa bijelim i crnim šeširima. Veoma rano je prikazano da su Srbi započeli rat, da su Srbi počinili zločine, da su Srbi uradili sve loše stvari, uključujući i takozvano etničko čišćenje. Naravno, ovo je odvratno pogrešna interpretacija jer oni nisu htjeli rat, samo nisu htjeli da ostanu izvan Jugoslavije i nisu htjeli da završe u muslimanskoj državi. Konačno, etničko čišćenje se dešavalo sa obje strane, žrtava je bilo na obje strane. Ukratko, mi ne bismo trebali da se stavljamo na stranu bilo koje od zaraćenih strana... Lično mislim da smo trebali učiniti sve da se izborimo za mir i da po svaku cijenu ne dozvolimo da dođe do nasilja.

  • Bisset: Bosnia is the most misrepresented war in the modern history. The Western media have presented it as a war between good and evil, between guys in black hats and guys in white hats, and they have identified very early that Serbs started the war, the Serbs committed all the atrocities, that Serbs did all, so called, ethnic cleansing. Of course this is a grouse misrepresentation. They didn't start the war, they didn't want to succeed Yugoslavija, but they didn't want to live under the Moslem state. And, the ethnic cleansing was done on both sides, atrocities were done on both side, and I thin we should stop taking sides in the war... I think every effort should have been made to negotiate piece and not let violence to take place.

  • pocetak_rata- 68334 - 06.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Predratni period (2)


    Pošto sam bio u dobrim odnosima sa kćerkom presednika Opštine Vogošća, Sirbubalom, zapravo ona se tada zabavljala sa mojim dobrim drugom Duletom, Dule mi je predložio da preko nje stupimo u kontakt sa njenim ocem računajući da se radi o razumnom čovjku. Njoj sam rekao da proba razgovarati sa svojim ocem, objasni mu o čemu se radi i ubjedi ga da SDA ne bude protiv dodjele prostora na koji sam već bio dobio rješenje od Izvršnog odbora Vogošće. Sirbubalo je rekao svojoj kćerki da stranka SDA neće podržati ni dozvoliti da se meni kao Srbinu dodijeli taj prostor. Njegova kćerka mi je rekla da je on posebno naglasio da je razlog što oni neće podržati mene zato što sam Srbin.

    Pošto nisam bio pristalica SDS-a, a bio sam oženjen muslimankom, predložio sam joj da kaže svom ocu da klub registrujem na ime moje žene. Tako sam nastavio da i dalje vršim pritisak na Sirbubala preko njegove kćerke, pokušavajući da ga ubjedim da mi se odobri prostor na ime mojoj žena i da ona bude nosilac zajhtjeva kao vlasnik kluba. Sirbubalo je negativno odgovorio i na ovaj moj predlog, sa obrazloženjem da ne dolazi u obzir jer se zna čiji će to biti klub i ko je njegov pravi vlasnik.

    Konačno sam svatio da sam do tada bio odbijen na svim mjestima na koje sam se obratio jer sam ja bio Srbin a ljudi koji su odlučivali za prostore za koje sam bio zaintersovan bili su muslimani.

    Tako sam došao do zaključka da muslimane ne interesuje šta se treba otvoriti na prostoru Opštine Vogošća nego ko će to otvoriti. Ako se radi o Srbinu to treba spriječiti po svaku cijenu. Pretpostavljam da je tako svaki Srbin u Vogošći bio odbijen na sličan način, pod pritiskom stranke SDA ako nije imao svoj vlastiti prostor za otvaranje neke djelatnosti.

    Zbog svega ovoga što mi se dešavalo, moj klub sam uspio da otvorim tek u septembru '91 godine u kući Željka Kajića.

    Nakon 6 mjeseci provedenih u njegovoj kući i visoke kirije koju je dodatno ugrožavala i devizna crna beza, morao sam da se prebacim u sklonište i tako potpišem ugovor sa Husom Fazlićem. Klub sam preselio prvog marta '92 godine u Ulicu Partizanskog odreda "Zvijezda" i on je tamo radio neprekidno sve do kraja rata.

    Nakon završetka rata, zbog nedostatka novčanih srestava, sprave su ostale u Vogošći i već 23. 02. 96 godine, prvog dana kada su muslimani ušli u Vogošću, klub je bio opljačkan a sprave odnešene.

    Problemi koje sam imao oko otvaranja kluba, su mi otvorili oči, kakvu politiku vode muslimani u BiH i kako će se tretirati Srbi u toj nezavisnoj državi u kojoj bi oni bili većina. Otvorenim stavovima protiv Srba, muslimanski lideri su mi pomogli da se odlučim za koji narod i vojsku treba da se borim ako kojim slučajem dođe do ratnih sukoba. Zato im danas veliko hvala. Zahvaljujući politici SDA shvatio sam da je propaganda za bratstvo i jedinstvo u toj državi za koju su se muslimani zalagali, samo farsa da bi pridobili veliki dio srpskog naroda.

    Kako se primicao rat, mržnje prema srpskom narodu je postajala sve veća i veća. Kada je počeo rat, uzeo sam pušku kako bi pomogao svome narodu u borbi za opstanak na prostorima BiH, zbog ćega se ponosim i sve ovo danas želim da napišem.

    Siguran sam da moj slučaj u tim predratnim vremenima nije bio jedini jer je muslimanska vladajuća struktura bila samouvjerena da može da radi šta god hoće i da je zbog te samouvjerenosti, pravila slične greške na svim teritorijama pod njihovom vladavinom. Muslimani su se ponašali kao da su vratili tursku vladaviunu u BiH, za koju su otvoreno pokazivali da su bili ponosni, kako ovi koji su bili na vlasti tako i obični muslimanski građani BiH.

    Napisao sam opširan opis mojih muka, oko otvaranja kluba, da bi se što bolje svatilo, čemu je vodila politika SDA u BiH.
    pocetak_rata- 68332 - 06.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Predratni period (1)


    U vrijeme kada su nacionalne stranke došele na vlast u BiH, ja sam imao namjeru da otvorim bodi-bilding klub. Dugo vremena sam bio u tom sprtu, trenirajući po raznim podrumima. Kada je poginuo moj dobar prijatelj, Predrag Polovina - Miki, koji je mnoge od nas u Vogošći uvukao u taj sprt, odlučio sam da otvorim privatni klub i nazovem ga "Miki Polovina". Vogošća je imala veliko sportsko društvo ali nije imala takav klub, tako da je postojala velika potreba za klubom, i tu priliku sam htio da iskoristim.

    Najpovoljnije ponudu za sprave i opremu kluba sam našao u Prijedoru, tačnije u Kozarcu, kod legendarnog jugoslovenskog višestrukog prvaka Evrope u tom sport, Fikreta Hođića. Sa Fikretom sam dogovorio cijenu za sprave, izvršio uplatu, nakon čega su sprave počele da se prave. U roku od tri mjeseca sprave su trebale da budu gotove i zbog toga je počelo moje traganje za adekvatim prostorom.

    Pošto se radilo o sportu koji je bio jako potreban da se koristi u svim drugim granama sporta, prvo sam se obratio direktorici sportske dvorane u Vogošći. Direktorica se zvakla Zineta Omerbegovi. Ime kao i svako drugo i to mi u tom momentu ništa nije značilo, ali vrijeme će učiniti svoje i vidjeće se da je ime veoma važan faktor u ovim a i svim drugim mojim pregovorima koje sam vodio u to doba. Počeo sam pregovore sa Zinetom oko korištenja prostora za moj klub u dvorani. Iznio sam moju ideju u vezi kluba i Zineta mi je ponudila malu salu u dvorani u kojoj su džudisti UNIS-a redovno izvodili svoje treninge. Ponudila mi je uslove od kojih mi se zavrtilo u glavi. Nisam bio siguran dali se Zineta sa mnom šali ili to ozbiljno misli ili je to samo početna cijena za trgovinu u našim pregovorima. Rekla mi je da će mi ustupiti malu salu da smjestim svoje sprave, uz mjesečnu kiriju od 3000 tadašnjih DM. Kada se malo razmisli kirija za taj prostor uz korištenje struje, svlačionica i kupatila je bila previsoka ali ako se krene sa radom i klub bude popunjen terminima sa sportskim klubovima kirija i ne bi bila tako skupa.

    Međutim, Zineta nastavlja sa svojim uslovima koji su za mene u tom momentu bili nevjerovatni. Insistirala je da salu za moje potencionalne članove ne mogu koristiti kada džudisti imaju svoj redovni trening, što je značilo da tri dana u sedmici u udarnim terminima moram prepustiti sprave i salu džudistima da odrade svoj redovni trening. Dalje nastavlja Zineta sa svojim uslovima, insistira da svi sprtski klubovi u Vogošći moraju dobiti besplatno trening na mojim spravam u terminima kada tim klubovima to odgovara. Uz sve te uslove insistira da ja ne mogu prisustvovati tim treninzima, što znači da ne mogu kontrolisati da li treniraju samo članovi klubova ili dolaze i njihovi prijatelji da treniraju na mojim spravama. Po njenom predlogu da uđem u dvoranu sa svojim klubom, izgledalo je kao da sam donator sportskoj dvorani sa spravama koje faktički oni određuju ko i kad ih može koristiti i uz to im svaki mjesec dajem 3000 DM.

    Pošto sem se uvjerio da naši pregovori ne vode ničemu i da je Zineta imala u planu da me odbije a da mi to ne kaže u lice, sa Zinetom sam vrlo brzo završio naše pregovore. Ponovo sam bio na početku. U svom razmišljanju šta dalje da radim došao sam na ideju da otvorim klub u hotelu "Park". Počeo sam pregovarati sa direktorom hotela Ibricom Poljak.

    Moja ideja da u "Hotelu Park" otvorim klub, pošto su oni imali trim kabinet i saunu koju zbog nedostatka finansijskih srestava nisu mogli osposobiti i koristili za potrebe hotela. Zakazao sam sastanak sa direktorom Ibricom Poljak. Ibrica je bio veoma zainteresovan da izda taj prostor i nudio mi je sve što je imao na usluzi da bi mi moglo koristiti za moje potrebe.

    U pregovorima sa direktorom Ibricom Poljak, dogovorio sam kiriju od 1500 DM mjesečno, u koju su bili uključeni troškovi struje, vode, korištenje nekih njihovih sprava u tom prostoru, kao i potpuno opremljenu saunu spremnu za korištenje. Sve je bilo dogoreno u detalje pa i dan kada ćemo potpisati naš ugovor. Kada je došlo vrojeme za potpisivanje ugovora o zakupu prostora, direktor Ibrica Poljak me je pozvao telefonom i saopštio mi da je odustao od našeg dogovora.

    Njegov objašnjenje zbog kojeg mora da odustane bio je, da je doktor Džemo Pecar, koji je bio fizioterapeut i imao ordinaciju u "Hotelu Park" se pobunio zbog mog otvaranja kluba pošto se njegova struka, navodno, sudara sa mojim klubom. Bio sam iznenađen naglom promjenom a pogotovo što medicina i moj klub su dvije različite stvari.

    Bio sam zanesen bratstvom i jedinstvom i nisam mogao da dokućim da je politika stajala iz svega toga.

    Pošto se bližio dan kada moje sprave trebaju da stignu u Vogošću, morao sam brzo da riješim pitanje prostora za klub u koji bi smjestio te sprave. Došao sam na novu ideju da pokušam da uzmem pod zakup UPI-jevu "Pivnicu", koja je takođe imala idealno mjesto za moj klub, jer se nalazila preko puta spotrske dvorane. Ispred je bio veliki parking prostor, koji su mogli koristiti članovi kluba. Pošto je "Pivnica" bila duže vremena zatvorena a u njoj je Miki Polovina izgubio život, još više mi se stvorila želja da baš u tom prostoru otvorim klub koji će nositi njegovo ime. Počeo sam voditi mukotrpne pregovore sa direktorom Sarajevske pivare, zbog njegovih drugih obaveza on me je povezao sa njihovim referentom koji je bio zaduženim za izdavanje UPI-jevih prostora. Ime direktora sam zaboravio, nisam siguran ali možda se i on zvao Džemo, mada to i nije bitno, samo se sjećam da je bio musliman. Napravili smo dogovor za kiriju u visini od 3, 500 DM. Pošto je prostor bio prazan, oni su bili zainteresovani da isti što prije izdaju pod kiriju. Dogovorili smo datum potpisivanja ugovora i jedva sam čekao taj dan.

    Prostor je bio fantastičan, imao je 700 kvadratnih metara i bio je u dva nivoa. Gornji, restoranski nivo, je bio 350 kvadrata i bio je sa prednje strane objekta sav u staklu a donji podrumski dio takođe 350 kvadrata sa već postojećom gardarobom i kupatilima. Bukvalno sam imao sve uslove da se otvori moderan klub u kojem sam osim vježbaone planirao otvoriti masažu, saunu, vitaminski bar i prodaju sprtske opreme.

    Odmah sam sa mojim poznanikom, fizioterapeutom Sašom Mišković, dogovori da u podrumu tog objekta napravim prostor za masažu u kojem bi on obavlja tu djelatnost. Sve je bilo isplanirano do u detalje ali dva dana prije potpisivanja ugovora, pozvao me je UPI-jev referent, mislim da se zvao Slobodan i u razgovoru sa mnom rekao da je direktor "Pivare" odustali od potpisivanja tog ugovora, jer nisu zainteresovani da mi izdaju "Pivnicu". Tražio sam da razovaram sa direktorom i refernt mi je rekao da ne pokušavam ponovo stupiti u kontak sa direktorom jer mi neće biti udovoljen razgovar sa njim.

    Zanimljivo da su direktori svih tih prostora bili muslimani ali ja o tome tada nisam razmišljao. Pošto nisam uspio da potpišem ugovor sa ta tri direktora, a sprave su već bile skoro završene, odlučio sam da otvorim moj klub u privatnoj kući od Kajić Željka. Tako je moj klub 10 septembra '91 godine počeo da radi u prostoru bez osnovih uslova za higijenu. Klub je konačno proradio a ja sam čekao na bolju šansi da dobijem bolji prostor.

    U zimu početkom '92 godine sam saznao da opštenarodna odbrana Vogošće želi da jedno sklonište izda pod kiriju.

    Podnio sam zahtjev za to sklonište koje se nalazilo u Ulici Partizanskog odreda "Zvijezda". Prijavio sam se na konkurs i naravno bio odbijen, jer su finansijski i politički, mnogo jači ljudi od mene bili zaintersovani za taj prostor.

    Nakon završekta konkursa za sklonište, saznao da je taj prostor dobio Husein Fazlić, referent narodne odbrane. Otišao sam kod njega da razgovaram u vezi prostora i on je bio zaintersovan da prostor izda pod kiriju, jer kako je sam rekao, nije imao ideju čime bi se bavio i taj prostor bi mu bio prazan. Sa Husom sam napravio dogovor da uz kirju od 250 maraka mjesečno i obavezu da njegovog sina prijavim da radi za klub i tako mu obezbjedim redovnu mjesečnu uplatu za radni staž.

    Nakon dogovora sa Husom, otišao sam kod sekretara izvšnog odbora Vogošće i dao informacije za preselenje kluba na novu lokaciju. Kada je sekretar I. O. Slavko Todorović čuo za taj naš ugovor, razbjesnio se, onako bijesan otkucao je rješenje za potpuno drugi prostor pod opštinskom vlašću i dao mi to rješenje u ruke. Rekao mi je tada:

  • "Mi smo dodjelili Husi prostor ali ne da ga izdaje tebi pod kiriju jer je tvoj zahtjev odbije da bi se njemu dodjelio taj prostor".

    U svemu tome ja sam bio sretan jer sam dobio rješenje za prostor za koji mi nije bila velika mjesećna kirija. Uzeo sam rješenje koje mi je dao u ruke i na njemu je pisalo da mi se dodjeljuje prostorija nekadašnjieg Disko kluba "Vogošća". Prostor se nalazio na paltou vogošćanskog bazena. Slavko mi je obrazloži da ga je razljutilo to što mi Huso nudi pod zakup prostor za koji sam ja bio zainteresovan i nisam ga dobio jer ja SDA izvršila pritisak da prostor dobije Huso Fazlić.

    Pošto sam imao rješenje na prostor na bazenu sa Husom sam stopirao naš ugovor oko skloništa. Bio sam veoma iznenađen da sam dobio takav prostor a da nisam bio član ni jednen stranke.

    Prostor na bazenu je bio u blizini sportskih terena i takođe lokacija povoljna za otvaranje takvog kluba. Prostor je bio veoma zapušten, kako zbog požara koji je puno oštetio objekat kao i što dugo vremena nije bio u upotrebi. Slavko mi je rekao da je prostor prije godinu dana dodjeljen folklornom društvu RKUD "Unis" i da oni nisu ništa uradili da bi ga doveli i stanje koje je potrebno za njegovo korištenje. Po tadašnjem zakonu članovi RKUD-a su trebali da u roku od maksimalno šest mjeseci uraditi nešto sa tim prostoroma kako bi na osnovu toga stvorili zakonske uslove da prostor zadrže kao svoje prostorije. Slavko mi je rekao da oni to nisu ispunili zakonske obaveze i njihovo rješenje automatski postaje nevažeće.

    Tako je sekretar Izvšnog Odbora donio odluku da im prostor oduzme i dodjeli za klub za koji se u to vrijeme smatralo da je neophodan vogošćanskom sportu i stanovnicima Vogošće.

    Kako je prostor na bazenu bio u lošem stanju, odmah sam krenuo sa čišćenjem i renoviranjem prostorija. Sedam dana su se intezivno izvodili radovio na uređenju prostora. Jedan dan u sred radova upao je Meho Alić, sekretar RKUD Unis-a. Pitao me je šta tu radim i rekao da je to njihov prostor, koji su dobili od opštine. Objasnio sam mu o čemu se radi i pokazao da imam rješenje na ovaj prostor. Meho je pogledao moj rješenje i odmah je otišao u opštinu da se žalio a kome drugom nego presedniku Opštine koji je bio iz stranke SDA. Presednik je izvršio pritisak na članove Izvršnog odbora, koji su bili iz stranke SDS-a. Nakon tog me je ponovo pozvao Slavko Todorović u svoju kancelariju. Tada mi je objasnio šta se dešava i da SDA ne dozvoljava da se meni dodjeli taj prostor zbog čega je prisiljen da povuče rješenje koje mi je dodjelio, kako ne bi zatezali, već i onako loše odnose, sa muslimanskom vladaju čom strukturom.

    ...Nastaviće se...
  • pocetak_rata- 66142 - 29.02.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ko je počeo rat u BiH


    Kada bi Bošnjaci počeli da sagledaju sve činjenice i iskreno komentarišu, ko je počeo i zašto rat u BiH, možda bi se mogli nadati u zajednički suživot i ljepšu budućnost.

    Isjećak iz intervjua sa Muhamedom Čengićem:

    Muhamed Čengić: Ja se nikad nisam plašio svojih političkih stavova. Nisam se plašio ni 25. januara 1992. godine kada je održana Skupština BiH, i kada se usvajao dnevni red sjednice. Tada je došao Alija i predložio da se u dnevni red uvrsti tačka o donošenju Odluke o raspisivanju referenduma o odcjepljenju BiH iz Jugoslavije. Ja sam mu tada rekao da se to ne može uraditi na takav način jer uopće nismo razgovarali o tome kakva će biti BiH. Ja sam tada predložio da se prvo izvrši regionalizacija BiH, a tek onda referendum i to sa svim narodima u BiH. Alija se složio sa tim i Radovan Karadžić također. I predstavnik Hrvatskog naroda je rekao da je dobra ideja i da smo najbliže rješenju. Nakon napravljene pauze, odveden sam u jednu sobu gdje je na mene izvršen ogroman pritisak zbog prijedloga, doživio sam napade da sam ja izdajnik i tako dalje, i nakon toga Alija je promijenio mišljenje. Zatim je došlo do referenduma na kojem su Bosanci sa 63 posto glasova podržali odcjepljenje i nakon toga je došlo do onog šta svi znamo da se desilo, a to je rat. Ja vjerujem da su Srbi namjerno željeli da se referendum održi, jer su na taj način imali alibi za pokretanje rata sa muslimanima. Zato se ja ne bojim zbog svega ovoga što sam govorio i o Aliji, a još manje o Fikretu. Ja zamjeram što je morao izbiti rat jer smo znali da se ne može dva miliona muslimana boriti protiv 10 miliona Srba. S druge strane, kada je započeo rat, nisu se mobilizirali svi penzionisani generali i oficiri koji su nam mogli pomoći u ratu, već su se proizvodili oficiri od pekara.


    Konačno da neko kaže šta je bilo!
    pocetak_rata- 35662 - 20.07.2011 : Nlo - best (0)

    Faletići


    Verujem da se mnogi od vas sećaju kako je ispražnjen magacin oružja u Faletićima i kako je to isto oružje kasnije šleperima tovareno i odvozeno u Sarajevo da bi se oslobodila deca iz kasarne Maršal Tito, koje su danima držali u okruženju. U to vreme smo držali Pofaliće i Grbavicu... Ne podcenjujem protivničku stranu, ali da su nas naši iz komande tad pustili da presečemo Sarajevo, ishod rata bi bio sasvim drugačiji.
    pocetak_rata- 35583 - 19.07.2011 : Luna - best (0)

    E, zašto nismo ušli u grad


    Zašto nismo ušli u grad, pa lako je sad nakon svega razmišljati o tome, ali tokom rata je bilo mnogo teže. Kažu, poslije bitke je lako biti general, ali ja pokušavam da budem objektivan kako u ratu tako i sada, kad pričam ili razmišljam naročito o borbenim dejstvima.

    Moje skromno mišljenje, kao učesnika rata na sarajevskom ratištu, od prvog dana je da je bilo niz faktora koji su sprečavali zauzimanje grada ili bilo kakvo njegovo presijecanje. Grad se mogao presjeći na dijelu Vraca-Pofalići ali neposredno po izbijanju ratnih sukoba. Međutim, JNA se tada stvarno nije stavila na stranu Srba, jer su oni ustvari bili Unprofor izmedju nas i snaga iz grada. Pa i mi smo im, kao i muslimani, otimali naoružanje i opremu, tenkove, minobacače, jer su sve to povlačeći se htjeli da odvuku u Srbiju.

    Realno gledajući, nije bilo dovoljno naših snaga da bi smo izvršili proboj kroz grad. Tada su neki, koji su kasnije postali "veliki komandanti" smatrali da to nije njihov rat i nisu htjeli da uzmu pušku u ruke. Ovdje mislim na Srbe. I veći dio stanovnika na Vracama i okolo su noću čuvali samo svoja dvorišta a danju odlazili u grad, dok se još moglo. Trebalo je dugo vremena da svi shvate da moraju izaći na neku zamišljenu borbenu liniju koja ne graniči sa njihovim dvorištem i da ratuju. Tada je već bilo kasno da se presiječe grad jer je i suprotna strana u međuvremenu izvršila organizovanje svojih jedinica i napravili su dobru odbranu grada.

    Druga stvar je što su Pofalići i pored velikog broja Srba i mnogo naoružanja u njihovim rukama, loše organizovali odbranu i pali za jedan dan, iako su bili jedno veliko srpsko uporište. Vraca, koje su opstala, nisu ništa više naseljena Srbima pa su se odbranila.

    Treći razlog je što su neki komandanti smišljali neke akcije proboja do muzeja i Kasarne "Maršal Tito" pa su mnogi borci završili u Lorisu i po Grbavici zarobljeni, ubijeni ili ranjeni. Kakve su to jadne akcije bile govori i to što je jednu od prvih takvih akcija vodio Dragiša Kujačić poznati sarajevski narkoman i kriminalac.

    Sve u svemu, pošto to nije moglo zbog ovakvih okolnosti da se uradi početkom rata, kasnije je to bilo prosto nemoguće jer je Sarajevo gusto naseljen grad, jer su na suprotnoj strani bili borci armije federacije BiH koji su dobro znali da linije ne smiju pasti i da na tim linijama brane svoje porodice, djecu, roditelje... A čak i da smo bili brojniji, teško je savladati neprijatelja koji vodi odsudnu bitku u kojoj nema povlačenja.

    Eto to je otprilike moje viđenje tadašnje situacije, i mislim da je realno.

    Olovčić je pisao o velikim snagama koje su trebale da izvrše deblokadu Sarajeva. E i to je njima bilo teško! Prvo zato što tada nisu znali gdje smo slabi, a drugo zato što su stvarno dobili po nosu na nekoliko mjesta gdje su ostvarili početni uspjeh. Prvo su na Trebeviću napravili proboj pa su upali u potkovicu i stradali, onda su uzeli Lipu kod Srednjeg pa su stadali, onda su uzeli Ačkerov grob i ubili nekoliko srpskih vojnika pa su stradali, zatim su presjekli komunikaciju Srednje - Semizovac, kod kafane Ranč i tu su doživjeli strahovite gubitke, kao i na linijama oko Trnova.

    Sarajevsko ratište je po meni bilo jedno od najtežih ratišta u BiH za obje strane i bilo je teško bez strahovitih gubitaka značajno pomjeriti linije.
    pocetak_rata- 35562 - 19.07.2011 : Nlo - best (0)

    Zašto nismo ušli u Sarajevo


    Često me pitaju poznanici i prijatelji zašto nismo ušli u Sarajevo i dole napravili red. Razloga za to ce biti mnogo, a najveći je, po meni da je 1. korpus Armije FBiH brojao oko 50.000 ljudi. Bilo je važnije da ih držimo u šahu opkoljene nego da ih pustimo da se "raspu" po drugim ratištima Bosne. Ako grešim neka me neko ispravi od prisutnih.
    pocetak_rata- 24060 - 12.03.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Početak rata u Sarajevu


    U to vrijeme dok su muslimaski lideri vršili pripreme za početak rata protiv Srbima, Srbi su bili građani drugogo reda bez prava glasa i mišljenja. Svaki Srbin, koji je bio protiv ideje muslimaskih lidera, o stvaranju muslimanske BiH, automatski je bi proglašavan četnikom i koljačem i stavljan je na njihovu tajnu listu za odstrel. Moglo se to dobro vidjeti kako su prolazili oni koji su se vratili sa ratiša iz Hrvatske, na radnim mjestima su bili prozivani i provocirani od nesrpskih rukovodilaca i radnika. Mediji su tako dobro odradili taj posao da su Srbi imali strah da kažu šta misle o politici SDA. Strah od zatvora i Golog otoka iz prošlosti u komunističkom sistemu je bio bitan faktor koji je usporio mobilizaciju Srba i muslimani su to znalački iskoristili u svoju korist sa raznim pritiscima zadavajući strah srpskom narodu. Sticao se utisak, da će jedu noć krenuti kaznena ekspedicija i kazniti neposlušne Srbe.

    Kada je počela mobilizacija po teritorijama koju su kontrolisali srpske snage, odziv srpskog stanovništva je bio jako loš, jer su mnogi mislili da se mi koji smo uzeli puške ne možemo odbraniti od brojčano jačeg neprijatelja. Računali su na to da, kada muslimani uspiju da nas protjeraju, oni neće biti kažnjeni jer nisu ratovali. Kako je rat odmicao i Srbi pružali žestok otpor, stanovništvo je shvatilo da ni njima neće biti ništa bolje u zamišljenoj novoj BiH, pa su počeli su se javljati da pomognu u odbrni svog naroda i srpske teritorije. Mogu slobodno da kažem, da su Srbi u proteklom ratu uglavnom branili svoja ognjišta, a ofanzive su vođene samo na teritorijama na kojim su muslimanske snage zadavale probleme našoj teritoriji, pa se iz tog razloga moralo obezbjediti sigurnost. Svi naši napadi su okarakterisani kao zločini a njihovi napadi na nas su legalni i oslobodilački pa se i zločini prikazuju kao uspjesi poput one "Pofalićke bitke" gdje pobiše sve što se kretalo ispred njih.

    Nakon petnaest godina, muslimani i danas imaju pretenzije na naše teritorije a u politici nisu odustali od stvaranja muslimanske BiH, danas to pokušavaju da urade u rukavicama i pod maskom uz pomoć starih saveznika i svjetkih sila, koje uslovljavaju BiH sa ulaskom u EU.

    Od mojih prijatelja i poznanika od prije rata, iz reda muslimana, samo je jedan čovjek i njegova porodica pokazala poštovanje prema meni i mojoj porodici, bez predrasuda kojem narodu ja pripadam i koje je moje političko opredeljenje. Taj čovjek je Mirsad Prutina, bivši policajac u Vogošći i zarobljenik iz prvih borbi u Svrakama kod Semizovca.

    U Vogošći svi koji su me poznavali od prije rata, danas znaju da sam bio srpski komadant i to je za njih veliki problem da imaju kontakt sa mnom (četnikom). Danas, zbog toga samog sebe pitam, koliko će vijekova proći da se muslimani pomire sa tim da je Republika Srpska stvorena zbog njihove loše politike i jedinog mogućeg izlaza za opstanak srpskog naroda u BiH.
    pocetak_rata- 21079 - 17.03.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Skladište u Faletićima


    Jedan od ključnih događaja na početku rata, koji je u mnogome promjenio tok istorije bilo je izvlačenje naoružanja iz kasarne u Faletićima. Srbi su muslimanima ispred nosa uzeli oko 70% naoružanja, municije i drugih MTS koja su bila u nadležnosti Teritorijalne odbrane bivše BiH.

    Ovu akcijom onemogućena je upotreba istog naoružanja u svrhu ubijanja Srba na tim prostorima.

    Muslimani su u dva navrata pravili plan za otimanja naoružanja od jedinice JNA, koja je sa nekih 30 vojnika obezbjeđivala ovu kasarnu. Planom je bilo predviđeno angažovanje jedinica muslimanskog MUP-a, Zelenih beretki, PL-a BiH, radnog voda, čak i stada ovaca koje su trebale da razminiraju minska polja.

    Nažalost, velika količina naoružanja TO iz Tuzle, je pala u ruke muslimana, pa je jedan dio naoružanja iz Tuzle završio i u Sarajevu.

    U kasarni u Faletićima nalazilo se:
    1. 32000 komada pješadijskog naoružanja (puške, puškomitraljezi, ručni bacači, zolje, ose)
    2. jedan divizion haubica (18 kom 105 mm),
    3. dva diviziona minobacača 120 mm (36 komada)
    4. preko 100 minobacača 60 i 82 mm (36 komada)
    5. divizion protivavionske artiljerije,
    6. bataljon inžinjerijske opreme
    7. sredstva za rad komandi,
    8. sredstva za rad veze
    9. oko 10 miliona metaka za pješadijsko naoružanje
    10. oko 20. 000 različitih granata i mina

    Akcija u Faletićima je izvedena brzo, efektno i bez gubitaka. Gubitaka tog skladista bio je jedan od najtežih udaraca muslimansko-ustaškaoj koaliciji.

    * * *


    U akciji je učestvovalo stanovništvo Pala, Sokoca, Mokrog, Vučije Luke, kao i ostalih sela tog regiona. Tačnog datuma se ne sjećam, ali znam da se u Sarajevu već u veliko pucalo.

    U našu kuću dođe M. Ć. da zove moga oca da idu u Faletiće. Kaže da biraju starije ljude, jer može da bude opasno. Prijavih se i ja, ali kamion koji je prevozio dobrovoljce se ne zaustavi da nas pokupi, pa u Faletiće ovaj put ne odoh, iako sam neko vrijeme stanovao u tom dijelu Sarajeva.

    Izvlačenje sredstava je trajalo gotovo cijeli dan. Kolona kamiona, traktora, pa čak i malih auta se kretala u pravcu Mokrog do duboko u noć. Kako je veliki broj MTS bio u sanducima, seljaci su tovarili na vozila sve po redu. U povratku, sanduci su otvarani na traktorima i kamionima, pa su manje vrijedne stvari bacane pored puta. Od Vučje luke do Mokrog protezao se dugi trag ašova, krampi, zaštitnih maski, uniformi, pa čak i naoružanja.

    Većina sredstava istovarana je u skladište Tržnog centra u Mokrom, koji je kasnije postalo intedantsko skladište Sarajevsko-romanijskog korpusa.

    Mnogo vrijednih stvari je završilo u rukama pojedinaca. Tako je, na primjer, jedan od mojih komšija u šatorskom krilu donio oko 100 (sto) pištolja kalibra 7. 62. Naravno, za svoje privatne potrebe. Tokom prve godine rata pištolje je prodavao po 50 maraka, a kasnije je cijena bila i mnogo veća.

    Evo i jedne zanimljivosti iz tog vremena. Prilikom izvlačenja MTS-a iz Faletića veliki broj pištolja bez šanžera je završilo u Sokolcu. U isto vrijeme, Paljani su odnijeli veliku količinu šanžera za tetejac, pa su Sokočani sve do jeseni 1992. godine trgovali sa Paljanima po principu dva šanžera za jedan pištolj "Zastave" Kragujevac model M-57.
    pocetak_rata- 20872 - 01.03.2009 : Zis Republika Srpska - best (0)

    Srpsko Sarajevo


    Pad Srpskog Sarajeva spriječen je izvlačenjem tj. otimanjem nekoliko desetina hiljada dugih cijevi iz centralnog magacina u Faletićima. Pored lakog naoružanja izvučen je veći broj Pam-ova i Pat-ova. Kakav je to bio šok za muslimanske formacije vidi se u knjizi "Ko je branio Bosnu! "

    O strašnoj ofanzivi muslimana na Trnovsko-Goraždanskom pravcu, kada su imali artiljerisku podršku i snaga za brzu intervenciju, mogu se knjige pisati. Tih dana i sedmica vodila se krvava borba na 1900 metara nadmorske visine. Na tom ratištu i jedni i drugi imali su strašan problem sa evakuacijom ranjenika, a snadbijevanja gotovo da nije ni bilo.

    Idi na stranu - |1|2|