fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-PLANIRANI_HAOS
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

planirani_haos- 83716 - 17.03.2013 : Staro Blizo - best (3)

Planirani haos 1990 - 1996 (1)


Autor: N.N.

Kada se sjetim vremena i vlastite naivnosti kada je u Sarajevu održana osnivačka skupština SDA početkom maja 1990. godine, sam se sebi smijem, jer je prevara bila zastrašujuća

Ibran Mustafić iz Potočara kod Srebrenice političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora, postaje poslanik u Vijeću opština tadašnje Skupštine Republike BiH. Pored toga, obavljao je dužnost predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica i bio je jedan od ključnih ljudi tokom rata sve do pada Srebrenice u julu 1995. godine. Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Mustafića su izvršena tri atentata, koje je preživio pukom slučajnošću. Poslije pada Srebrenice bio je zarobljen i proveo je u pritvoru sve do 1996. godine, kada je razmijenjen za pukovnika Aleksu Krsmanovića.

U poslijeratnom periodu izabran je za predsjednika Izvršnog odbora organizacije "Majke Srebrenice i Podrinja".

VELIK DOŽIVLjAJ

O početku političkog djelovanja Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", između ostalog, piše:

- Početkom maja 1990. godine krenule su aktivnosti na organizaciji osnivačke skupštine SDA. Od Muhameda Čengića sam dobio deset svečanih pozivnica da bih mogao pozvati svoje ljude za koje ocijenim da bi trebali prisustvovati ovom, tada za mene, najuzvišenijem činu. Osnivačka skupština je bila zakazana za 26. maj 1990. godine u kongresnoj dvorani hotela "Holidej in" u Sarajevu. Ponovo sam otišao u Srebrenicu i uručio poziv Hamedu Efendiću, Hamedu Salihoviću i mom bratu Samidu, te im rekao da ostatak poziva uruče ljudima po ličnom nahođenju za koje smatraju da bi mogli predstavljati dio našeg tima u narednom periodu. Po povratku iz Srebrenice u Sarajevo željno sam iščekivao 26. maj. Nikada u životu nisam doživio svečaniji dan. Po biblioteci sam hodao sa bedžom. Konačno sam dočekao da i ja mogu neko obilježje prikačiti na rever. Tog 26. maja ustao sam rano, jer od uzbuđenja nisam mogao spavati. Kako od garderobe nisam imao ništa, osim teksasa, od daidžića sam pozajmio neku bijelu košulju i sako. Kada se približilo vrijeme polaska, ja, daidžići Gaibija i Mefail Ćatić krenuli smo sa Skenderije pješke preko Marindvora do "Holidej ina". Grad je bio sablasno prazan.

SILNI APLAUZI

Pred hotelom nas je čekao Ibe. Nismo odmah ušli, jer smo čekali moga brata i prijatelje iz Srebrenice. Nažalost, niko se nije pojavio, što me je rastužilo. Brat nije mogao da dođe sam, dok je kod ostalih očito prevladao oprez. Kada smo ušli u kongresnu dvoranu, sala je bila dupke puna. Na ulaznim vratima u dvoranu ponovo sam se sreo sa Rasimom Ljajićem. Sa njim je stajao momak crnog tena i plavkastih očiju. Srdačno sam se pozdravio sa Rasimom i pitao ga jesu li njegovi došli iz Sandžaka? Upoznao me je sa momkom koji je stajao sa njim. Bio je to Sulejman Ugljanin. Program je počeo. Ni sam ne znam odakle su mi tolike suze navirale? Svaki govor je i bez moje volje završavao suzama.

Sada, sa ove vremenske distance ne znam da li bih se tom vremenu smijao ili bih plakao, ali sa potpuno drugim motivima? Tada sam zaista trebao plakati, ali ne od sreće, već od vremena i situacije koja će uslijediti. Ipak, s obzirom na vremena u kojima smo se tada nalazili, bila je neminovnost reći da postojimo. Za vrijeme govora dr Halida Čauševića ruke su mi doslovce bile obamrle od silnih aplauza. Suze su toliko navirale na oči da me je jednog trenutka bilo stid. Uslijedio je referat Alije Izetbegovića. Ponovo suze, aplauzi, divljenje... U tim trenucima zaista sam osjećao da mi je duh i srce veće od tijela. Nacionalni ponos je opijum koji obara i djeluje puno jače od alkohola. Alkohol, droga i seks su tri koplja ispod njega, a ispod njega, bar jedno koplje, je i vjera. Poslije govora Alije Izetbegovića više se i ne sjećam ko je bio sljedeći. Ja sam bio dovoljno van sebe da mi više niko nije ni trebao. Na kraju se pristupilo inauguraciji rukovodstva stranke. Za predsjednika stranke je predložen i izabran Alija Izetbegović. Prvi potpredsjednik Adil Zulfikarpašić, drugi potpredsjednik Salim Šabić, ako me dobro pamćenje služi, treći potpredsjednik Mirsad Ćeman. Mislim da je Behmen bio samo član Izvršnog odbora stranke. Prethodnike sam, osim Šabića, izuzetno dobro znao ali tog Ćemana - nisam. Neki ljudi u sali čestitali su na izboru čovjeku koji je sjedio ispred mene. Tad sam tek vidio da se radi o Mirsadu Ćemanu iz Tešnja. Na toj osnivačkoj skupštini je iznesen podatak da u Tešnju ima oko 1.400 članova stranke. Do danas ne znam da li su ti podaci uistinu bili tačni, jer smatram da na taj dan 1.400 ljudi u cijeloj BiH objektivno nije znalo da će se održati osnivačka skupština SDA. Za generalnog sekretara stranke je izabran Muhamed Čengić.

ROĐACI I PRIJATELjI

S obzirom na to da iz rata nisam iznio nijednu fotografiju, a, kamoli, bilo kakav dokument, ovu knjigu zaista pišem na osnovu sjećanja. Nadam se da sam mnoge činjenice dobro zapamtio. Na kraju krajeva, da li je uopšte i bitna činjenica koje se čovjek ne sjeća? Treba pisati o onom što se do smrti ne zaboravlja.

Nakon svih govora, dobili su priliku i gosti. Posebno će mi trajno u sjećanju ostati govor dr Brozovića (Dalibor, pr. r.) iz Zagreba, a naročito kada je rekao da je interes hrvatskog naroda granica na Drini. Tada sam mislio da uistinu imamo saveznike na koje se možemo osloniti. Moji rođaci i prijatelji su me počeli nagovarati da se i ja prijavim za kratak govor. Poslije dugog oklijevanja, napisao sam svoje ime na ceduljici i predao na protokol. Nakon nekoliko izlaganja, voditeljica programa je pročitala moje ime i pozvala me da se obratim skupu. Srce mi je stalo. Nisam nikada osjetio veću tremu. Krenuo sam prema govornici, ali bih bio puno sretniji da me je neko zadržao i odvratio od izlaska. Ipak, povratka nije bilo. Bio je to moj prvi javni politički istup. Kad sam izašao za govornicu, imao sam osjećaj da sam zanijemio, usta se ukočila; grlo osušilo. Svi ispred mene su mi se učinili kao neki gorostasi ili, još gore, kao porotnici koji mi trebaju suditi. Ipak, krajnjim naporom uspio sam da progovorim:

LjUDI IZ EMIGRACIJE

"Dolazim iz Srebrenice, opštine koju Srbi, zbog njihovog navodnog iseljavanja pod pritiskom, već proglasiše bh. Kosovom. Ja se, uz Božiju pomoć, nadam da će SDA odbraniti i sačuvati to bosanskohercegovačko Kosovo."

Aplauz se prolomio, a ja sam krenuo iza govornice. Bože, sada kada se sjetim tih riječi, ostanem bez teksta.

Tada toliko ushićenja, a da sam znao sa kakvim lupežima imam posla, logičnije bi bilo da sam donio koju bombu i bacio na taj skup. Ne da pomogoše u odbrani, naprotiv, svojim odnosom i direktnim učešćem dopriniješe da Srebrenica bude grad genocida nad bošnjačkim narodom, a nakon genocida potpisaše "tapiju" da je Srebrenica "drevni srpski grad". Sjeme im se zatrlo!

Vratio sam se iza govornice potpuno preznojen. Program se polako privodio kraju. U holu, ispred dvorane, već je atmosfera ličila na veliki brifing neformalnih razgovora i međusobnog upoznavanja. Popunjavale su se pristupnice, davali dobrovoljni prilozi i sklapala prva poznanstva. Ne mogu a da ne spomenem upoznavanje sa jednim dobrim i meni jako dragim Muhamedom iz Visokog. Oko jednog čovjeka se okupila gomila ljudi. Od ljudi koji su bili u mojoj blizini čuo sam da je neko došao iz Sjedinjenih Američkih Država. Poslije nekoliko decenija emigracije, prvi put se obreo u Bosni i Hercegovini. Pričao je da iza nas stoji naša emigracija, da su u stanju pomoći i uraditi za nas mnoge stvari, da će finansijske pomoći biti u izobilju. Mislim da se radilo o Nedžibu Šaćirbegoviću. Sada sam ubijeđen da je iz SAD došao na poziv KOS-a, kako bi za nas, obične smrtnike, bila još ubjedljivija najveća istorijska prevara koja će moju državu i muslimanski narod odvesti u propast. Zaista, prevara je bila uspješna. I sam sam, kao neki bašak, gledao u Šaćirbegovića, zamišljajući ga kao vanzemaljca koji je došao u Bosnu. Doduše, nekako po izgledu je više i podsjećao na vanzemaljca, nego na ovozemaljsko biće. Čudan i uvijek namrgođen.

PLEMENITA STVAR

"Vidi, iza nas stoji naša emigracija sa Zapada!", ubjeđivao sam sebe, praveći se odvažan.

Kada se sjetim tih vremena i sopstvene naivnosti, sam se sebi smijem. Ipak, ne mogu da sam sebe toliko osuđujem. Prevara je stvarno bila zastrašujuća! Mislim da takvu prevaru nije mogla da smisli ni Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU). I oni su za takvu briljantnu prevaru morali da potraže sugestije i prijedloge sa strane. Kada sam prišao stolu, da bih dao dobrovoljni prilog i zvanično popunio pristupnicu, mada sam to uradio prije dva mjeseca, tog istog momenta za susjednim stolom je to isto radio rahmetli prof. dr Fuad Muhić, što me izuzetno obradovalo i davalo neko dodatno samopouzdanje.

Uzeo sam bedž SDA, okačio ga o sako, uzdignuta čela napustio dvoranu sa svojim daidžićima i Ibetom, te krenuo u šetnju po Sarajevu sabirajući utiske o "najsrećnijem" danu u dotadašnjem životu.

Više nije bilo stajanja. Stalno sam putovao na relaciji Sarajevo - Srebrenica, i obratno. Ubijeđen da radim najsvetiju i najplemenitiju stvar, počeo sam nesvjesno da varam sebe i svoj narod. Ono što je najcrnje, prepoznao sam prevaru. Narod je umirao u prevari, a dosta preživjelih nisu uvidjeli najveću istorijsku zabludu, tako da imam osjećaj da sad narod vara mene, ne znajući, u stvari, da vara sebe do sopstvenog samoubistva.

INICIJATIVNI ODBORI

Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odziv građanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu je to bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali.

Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad.

Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalno vezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelo se definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica.

(Nastaviće se)

PRVO PRIZNANjE

Feljton je napravljen prema knjizi Ibrana Mustafića "Planirani haos" (1990-1996). Pored detaljnog opisa događaja, prije i poslije pada Srebrenice, u režiji bošnjačkih lidera u Sarajevu, autor, prvi put iz bošnjačkih izvora, govori o organizovanim napadima na srpska sela u Podrinju i stravičnim zločinima nad Srbima u Srebrenici.

"Glas Srpske" će objaviti dijelove iz knjige o političkoj i vojnoj situaciji tokom rata u Srebrenici, kao i o zločinima koje su počinile jedinica Nasera Orića.
planirani_haos- 83769 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (1)

Planirani haos 1990 - 1996 (2)


INICIJATIVNI ODBORI

Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odzivgrađanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu jeto bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali. Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad. Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalnovezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelose definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica. Prema ocjeni autora knjige i predsjednika Izvršnog odbora opštine Srebrenica Ibrana Mustafića, u ljeto 1991. godine, najteža situacija vladala je u mjesnoj zajednici Skelani, zbog pokretanja inicijative za formiranje posebne opštine. - S obzirom na kompletnu situaciju u tom periodu, sve više je uz mene Naser Orić, policajac specijalne jedinice MUP-a Srbije. Sve je uporniji da mu pomognem da pređe u MUP RBiH. Zaista smo se često družili i ja sam nastojao da mu u tim namjerama pomognem. Pored njegovih konstantnih molbi, meni je na to ukazivao i moj brat, koji se uglavnom često, mimo mene, družio sa Naserom, a ujedno smo i najbliži rođaci. Iako po cijelu noć ne spavam i konstantno sam na terenu, sve više stiže pritužba nakompletnu bezbjednosnu situaciju na cijelom prostoru opštine Srebrenica. Na terenu su česte provokacije građana muslimanske nacionalnosti od strane Srba, a one uglavnom dolaze iz Srbije, i to u noćnim časovima. Faktički, u tom periodu moj posao se svodio od sedam do 15 sati u opštini, a pravi posao je kretao poslije 15 časova, obilazeći terenstranačkim autom, najčešće sa Hamedom Efendićem ili sa načelnikom SJB Srebrenica Hamedom Salihovićem Sadom i patrolom policije. Zaista, ni sam ne znam koliko je mogla i policija u tom periodu izmoći da bude prisutna na kompletnom terenu opštine? Ne mogu a da ne pomenem Hasana Mustafića, Aliju Hasića i Edima Bektića, koji su više vremena radili nego što im je službom propisano.

VATRENO ORUŽJE

Nakon loše bezbjednosne situacije, sve je više pritisaka i zahtjeva prema SJB za dodjelu dozvola za nošenje vatrenog naoružanja. Ja sam načelniku stalno govorio da svakom čovjeku koji može nabaviti naoružanje odgovori pozitivno na njegov zahtjev po bilo kojem osnovu. Jedno poslijepodne sam imao informaciju o sve većoj uznemirenosti stanovnika duž granice, odnosno duž obale Drine, pogotovo na potezu Perućac - Klotjevac. Bilo je već duboko u noć kad sam sa Hamedom Efendićem, predsjednikom SDA, krenuo na područje Osata da obiđemo teren i vidimo o čemu je riječ. Već na potezu od Kragljivoda do Oštrika naišli smo na barikade. Na svakoj barikadi smo izlazili i razgovarali sa ljudima koji su nam govorili o sve češćim provokacijama iz vatrenog oružja sa one strana jezera na Drini. Znali smo da je velika koncentracija vojske na desnoj obali Drine, a pogotovo na platou planine Tare. Kad smo sišli niz Osat i došli do sela Rađanovići, koje se nalazilo u neposrednoj blizini jezera, naišli smo na mučnu situaciju - izbezumljeni ljudi su stajali pored puta sa sjekirama i vilama u rukama. Vriska žena i djece se čula sa svih strana. Više ih je bilo po obližnjim baščama, nego u kućama, jer sam instinkt govori da pri opasnim situacijama ništa drugo ne preostaje nego bježati iz kuće.

PRIVIDAN MIR

Nakon umirujuće situacije, nastavili smo dalje uz lijevu obalu. U Prolićima je bilo isto, a sa narodom smo zatekli i Mevludina Sulejmanovića, koji je bio član IO stranke. Kada smo došli u Klotjevac, situacija je bila prilično mirna. Na seoskoj vodi smo našli tri-četiri momka koji su držali stražu. Kad smo prišli bliže i pozdravili se, vidjeli smo da je Nekir Bečić, član IO stranke i Senahid Halilović, član Glavnog odbora stranke u Srebrenici. Držali su neke puške. Pitali smo ih za stanje u Klotjevcu. Rekli su da je prilično mirno, ali da je, ipak, bolje biti na oprezu i držati stanje pod kontrolom. Danas, Hamed Efendić nije živ, Mevludin Sulejmanović nije živ. Nekir Bečić i Senahid Halilović su živi. Jedan je u Americi, a drugi u Australiji. Sada su uglavnom "generali" ARBiH oni, između ostalih, od kojih smo se tada branili i po cijelu noć bili budni. Svaka podanička vlast voli hulje, oni su poslije svakog rata nagrađeni, a patriote se poslije rata protjeruju da cijeli život tumaraju po bijelom svijetu. Poslije našeg razlaza sa Nekirom i Senahidom, krenuli smo u pravcu Srebrenice. Kad smostigli u grad, zatekli smo mirnu atmosferu. Nekoliko članova gradske "elite" je bezbrižno igralo karte u Osminoj kafani.

DODATNA MOBILIZACIJA

Bože, kakva drastična razlika na dva lokaliteta jedne opštine. Otišao sam do zgrade opštine i ušao u svoju kancelariju. Iako je bila kasna noć, telefonski sam sazvao vanrednu sjednicu Izvršnog odbora opštine Srebrenica, bez srpskih članova. Nakon pola sata, pozvani članovi Izvršnog odbora su došli na sastanak, a jedina tačka dnevnog reda je bila političko-bezbjednosna situacija na području Srebrenice. Nakon kratke diskusije donesena je odluka o dizanju rezervnog sastava policije u SJB Srebrenica. Istu odluku smo uputili u Sarajevo Vladi RBiH i MUP-u RBiH, čekajući odgovor o tome da li smo ih dovoljno zainteresovali da postupe po našim zahtjevima na nivou Republike i donesu Odluku o mobilizaciji rezervnog sastava. Odluka Izvršnogodbora je proslijeđena na ruke predsjedniku Vlade Juri Pelivanu i ministru unutrašnjih poslova Aliji Delimustafiću. Decidirano smo rekli, ako oni ne donesu takvu odluku ilinam ne daju saglasnost, mi ćemo samoinicijativno pristupiti mobilizaciji rezervnog sastava. Iako smo izvršili sve pripreme i počeli sa mobilizacijom rezervnog sastava, nakon izvjesnog vremena dobili smo i odgovor da Vlada razmatra taj prijedlog. Zaista, poslije toga uslijedila je i odluka Vlade o mobilizaciji rezervnog sastava na nivou čitave Republike shodno procijenjenim potrebama po opštinama.

KURS U ZAGREBU

Kako je kod nas mobilizacija bila u toku, načelnik SJB je insistirao da se na nivou opštine za početak mobiliše 50 odsto ukupnog rezervnog sastava, jer je njegova procjena bila da trenutno tolika formacija može biti dovoljna da kontroliše situaciju. Većina momaka, koja je u Zagrebu pohađala kurs, ušla je u novi rezervni sastav policije. Bilo je problema kako finansirati dodatne snage u policiji, jer ministarstvo nije našlo adekvatno rješenje. Morao sam otići u policiju da u direktnim razgovorima sa rezervistima pokušam riješiti nastalu problematiku. U razgovorima sa direktorima srebreničke privrede dogovorili smo se da svi rezervisti, koji su do mobilizacije bili dio njihovog kolektiva, obavljaju dužnost policajca, a da će biti zadržani na platnom spisku svoje matične firme. Problem je bio za one koji nisu nigdje bili u radnom odnosu. Ipak, iznašli smo neki modus. U početku, da se uđe u rezervni sastav policije, osnovni motiv svih je bio da se dođe do puške, ali poslije dobijene puške, odmah su prioriteti bili drugi.

KORIST ZA STRANKU

Jednog dana u moju kancelariju je došao Adib Đozić, odbornik DSS-a (Demokratski socijalistički savez, pr. r.) i direktor "Srebrenica kamena". Pošto je dugo godina bio blizak Hamedu Efendiću, jer je jedno vrijeme bio direktor GP "Radnik", Adib je osjetio potrebu da se približi rukovodstvu opštine i stranke, a vjerovatno je i prije komunikacije sa mnom bio u kontaktu sa Hamedom. Poslije razmijenjenih nekoliko rečenica i popijene kafe, Adib mi je rekao: "Znaš šta, predsjedniče, na nivou opštine Srebrenica postoji jedan Fond za takozvano dodatno zapošljavanje koji je formiran 1988. godine, za koji je sredstva izdvajala srebrenička privreda. Ja sam potpredsjednik tog Fonda, a predsjednik je Mira Petrović. Mi bismo trebali da vidimo šta ćemo konkretno sa tim sredstvima, koja već jede inflacija, a mogu biti od koristi za stranku? Meni treba samo odluka Izvršnog odbora da se ta sredstva mogu koristiti namjenski. Ko j... Miru, ja ću, mimo njenog znanja, završiti posao! "Po nekim našim internim kalkulacijama trebali smo odrediti preduzeća kojima bi bila donirana ta sredstva pod uslovom da od tih sredstava izdvoje po 30 odsto za stranku. Objektivno, tražili smo koliko-toliko podobne, pa bi sredstva trebalo donirati DP "Srebrenicakamen", JKP "Polet", DP "Boksit" i DP "Rudnik olova i cinka"..

NAORUŽAVANjE NARODA

Sve je lako, ali kako doći do oružja? Mnogi su ljudi pitali za oružje? Mnogi su bili spremni da ga kupe. Dvije puške koje je trebalo prodati, da bi se izmirili troškovi, prodao sam ljudima koji su me molili da dođu do nje tako što će je platiti. Jednu Ćamilu Deliću sa Meljanovca, u mjesnoj zajednici Potočari, a drugu rođaku Kemalu Mustafiću. Sredstva od ove dvije puške sam uredno predao Hamedu Efendiću, koji je vodio računa o finansijama i koji je trebao izmiriti dugove Šaji. Hamedu sam predložio da ostatak od preostalih osam pušaka ja, on, Naser i amidža Ibrahim trebamo zadržati po jednu za sebe. Valjda smo to zaslužili, jer smo zbog njih mogli glavom platiti. Preostale četiri smo se dogovorili da damo Ahmi Tihiću na Skelane, Azizu ef. Hasanoviću iz Osmače, Adibu Đoziću u Zabojnu, jer nam je obezbijedio sredstva preko Fonda, i posljednju Zulfi Salihoviću u Sućeski. Ja sam lično na Poligonu u autu dao pušku Zulfi Salihoviću, rekavši mu da su puške nabavljene i da ih treba platiti oko 1.000 maraka po komadu. Zulfi sam htio pojasniti da puške nisu dobijene besplatno, tako da je shvatio da pušku treba platiti. Zaista, ta puška je bila namijenjena njemu iz sredstava koja su bila obezbijeđena... Nakon nekoliko dana zvao me Hamed i upitao da li bih sa njim otišao do Goražda i Foče? Odgovorio sam potvrdno. Ujutro smo krenuli za Goražde službenim "sitroenom" DP "Srebrenicakamen", čiji je direktor bio Adib Đozić. Zaista, tog momenta je Adib bio kao odbornik DSS-a najkorisniji čovjek iz kompletne srebreničke privrede, a ujedno je bio na usluzi SDA. Stari vuk zna u svakom momentu šta treba činiti.

NOVE POŠILjKE

U Goraždu smo se zadržali jedno vrijeme sa prijateljima, a zatim smo produžili u Foču. Tek u putu mi je Hamed rekao da opet namjerava da poveze još 10 PAP-ovki (puške). Zaista, poslije našeg prvog transporta, rekao sam - nikada više. Radiš iz ubjeđenja posao na kojem se gubi glava, da bi poslije svega samo bio predmet ogovaranja i u narodu kao švercer. Hamedov prijedlog sam dočekao izričito protiv, jer je, prije svega, osnovni razlog za taj stav bio moj strah na osnovu prvog iskustva, ali sam vidio da dobre namjere vode samokompromitaciji. Ipak me je Hamed ubijedio da se ne bojim i da će biti sve u redu. Poslije Hamedovog završetka poslova sa Šajom, krenuli smo nazad za Srebrenicu. Bio je dan, kiša je lila kao iz kabla, a put je protekao bez ikakvih problema. Hamed je uzeo sve na sebe oko ove nove pošiljke od 10 PAP-ovki i nisam više htio da budem direktno uključen oko bilo čega. Hamed mi je rekao da je obavezan da od ovih deset cijevi Adibu da tri komada. Znam da mi je rekao da je jednu dao Sadiku Begiću, njegovom badži, i direktoru DP Fabrika stolica "Zeleni Jadar" i našem poslaniku u Vijeću građana Skupštine RBiH. Jednu od tih pušaka uzeo sam ja i poklonio je Mehmedu Mustafiću Ćiletu sa Dobraka, našem aktivisti koji je uvijek bio pri ruci. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, bio je u veoma čestim kontaktima sa ljudima iz privrede, tako da je pronalazio sve mogućnosti da dođe do pomoći stranci. Iako je za njim bila raspisana savezna potjernica zbog teških kriminalnih djela, Naser Orić predlagao Ibranu Mustafiću da obije skladište specijalne policije Srbije u Batajnici i doveze oružje u Srebrenicu - Poslije moja dva-tri odlaska u MUP, insistirajući da se Naser prebaci u našu policiju, jednom sam, nakon razgovora sa Avdom Hebibom, otišao do Hajrudina Hodžića, koji je bio jedan od načelnika sektora u MUP-u i obavio razgovor na tu temu. Hajro me je pitao da li ima još naših momaka sa radom u MUP-u Srbije i da bi trebao doći do još imena, da bi se radilo na njihovom prebacivanju u naše ministarstvo, onako "u paketu". Nakon mojih odlazaka u ministarstvo, jednom je u MUP otišao i Hamed Efendić i vratio se sa zabrinjavajućom informacijom. Naime, Hamed se u MUP-u sreo sa Asimom Dautbašićem, načelnikom SDB-a, i on mu je rekao da je za Naserom raspisana savezna potjernica. U pitanju je bilo djelo kriminala. Hamed je zamolio Asima da potjernica ostane u ladici i ne ugleda svjetlo dana. Zaista, nisam ni jednog momenta sumnjao da to nije istina, jer je očigledno bilo da je Naser sve rjeđe išao u Beograd, a pitanje je da li je uopšte i išao. Kako je stalno bio pored mene, više puta mi je predlagao da bi on bio spreman da ode u Batajnicu u sjedište specijalne policije Srbije i da sa jednom našom grupom pokuša obiti magacin i ukrasti naoružanje. Zaista, ta ideja me golicala i stalno sam razmišljao, ali je ona za mene bila nerealna, tako da se nikada nisam izjasnio pozitivno, jer sam smatrao da mogu izgubiti glavu.

AUTOMAT "UZI"

Poslije nekoliko dana dobili smo informaciju da su Naser Orić i njegov kolega Fahrudin Alić prebačeni u naše ministarstvo. Raspored su dobili u SJB Ilidža i tu su na službi proveli nešto više od mjesec dana. Ponovo sam otišao u naše ministarstvo, insistirajući na tome da budu prebačeni u Srebrenicu. Tako je i bilo. Kako je SJB, poredstanice u gradu, imala i jednu područnu stanicu policije sa sjedištem u Skelanima, jedanod njih dvojice je trebao ostati u Srebrenici, a drugi je trebao biti prebačen na Skelane. U razgovoru sa Sadom, načelnikom SJB, dogovorili smo se da Naser ostane u Srebrenici, a Fahrudin Alić da bude upućen u Skelane. Kako se situacija u cijeloj BiH sve više usložnjavala, osjećala se potreba za oružjem. U ovom periodu ja i Hamed Efendić smo najviše bili vezani za gornje područje opštine Srebrenica, jer je situacija na tom prostoru bila puno teža i komplikovanija. Naser je imao neki svoj automat "uzi", izraelske proizvodnje, koji je bio i tehnički neispravan. Jednom smo ja i Hamed krenuli da obiđemo gornje Podrinje i vidimo kakva je situacija, te da se sretnemo sa našim prijateljima i razmijenimo iskustva. Sa nama je krenuo Naser i ponio "uzi". Prvo smo navratili do Hadže Efendića, predsjednika SDA i Skupštine opštine Goražde. Ostali smo sa njim u dužem razgovoru, a Hadžo je uzeo i Naserov "uzi", rekavši da on ima ljude koji mogu otkloniti kvar. Hadžo nam je tada dao dva-tri primjerka improvizovanih ručnih bombi. Nakon toga smo produžili do Foče. Naser mi je govorio da mu je i Šaja nudio neko drugo oružje za njegov "uzi".

ŠLEPERI ORUŽJA

Kako se situacija sve više usložnjavala, na području Bratunca postaju sve interesantnije aktivnosti Nurifa Rizvanovića, koji svoju mrežu pokušava širiti i na prostor opštine Srebrenica, predstavljajući se kao predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeća. Rukovodstvo SDA u Srebrenici je sprečavalo bilo kakav vid vršljanja raznih mešetara u ime nekih neprofilisanih organizacija, jer za to nije bilo potrebe. Mi smo uvijek nastupali sa pozicije legaliteta i legitimiteta svih organa, pošto smo u Srebrenici kontrolisali sve organe vlasti. Iako je stalno Naser sa nama, on koristi svaku priliku da ima komunikaciju sa članovima MNV, pokušavajući da se što više približi Nurifu Rizvanoviću. Pored svih motiva koji su bili prisutni pri bilo kakvom organizovanju, jedanod osnovnih motiva je posao sa oružjem, jer su zaista u tom periodu mnogi osjetili da se na oružju može dobro zaraditi. Jedan od razloga Naserovog približavanja Nurifu je bio i taj, jer je zaista uživao u poslovima koji su izvan zakona, a novac je zaista volio. Preko drugih smo saznali da Naser ima dobru komunikaciju sa Nurifom. U tom periodu po cijelom terenu opština Srebrenica i Bratunac kruže priče o masovnoj dopremi naoružanja. Više se ne priča o komadima, nego o šleperima. Jednom priliku u kancelariju u Srebrenici je upao Bekir Avdić Barak da me direktno pita za istinitost tih priča. Bekiru sam, bez bilo kakve tajne, rekao sve što sam znao, a o navodnim šleperima nisam imao blage veze.

GLAVA U TORBI

Poslije našeg prijateljskog i iskrenog razgovora, Bekir je zadovoljno napustio kancelariju, shvativši da se radi o potpunim neistinama. Istina je da je u to vrijeme mnogo ljudi na prostoru opštine Srebrenica pokušavalo da radi sa naoružanjem. Ja sam svima davao podršku, nezavisno od bilo kakvih komentara, jer je osnovni cilj bio samo neka ima. Ako zapuca, neće biti prioritet odakle ti, nego imaš li. Nakon mog gorkog iskustva sa Han Pijeska, nisam više ni sanjao da trebam stavljati "glavu u torbu", jer i tad moj osnovni motiv je bila tadašnja situacija u kojoj smo se našli. Svakom čovjeku, koji je pokušavao nešto uraditi na nabavci, uvijek sam sugerisao da na svakom poslu čovjek treba zaraditi, ali da "imaju dušu" i da sa cijenama budu primjereni. S obzirom na to da je Srebrenica bila privredno među razvijenijim opštinama u BiH, nije bilo puno ljudi sa našeg prostora koji su radili u inostranstvu, a svaki posao naših ljudi se uglavnom svodio na preživljavanje. Samim tim, stanovništvo opštine Srebrenica nije imalo neku platežnu moć da bi bili dobri kupci. Jedan dan mi je u kancelariju svratio Husein Aljkanović Behaija. Priča poznata; ima jedan kanal za nabavku naoružanja iz pravca Hrvatske i ako mogu da mu, preko ljudi koje poznajem, obezbijedim što bezbjedniju dopremu do Srebrenice. Učinio sam sve sa svoje strane, nazvavši načelnika SJB Srebrenica, te sam ga zamolio da poradi šta na bezbjednosti. Sadomi je rekao da može komunicirati sa povjerljivim kolegama-načelnicima, preko kojih opština ide put od granice na Savi do Srebrenice.

PROIZVODNjA PUŠAKA

Iako smo na nekoj bezbjednosti poradili, po mom saznanju do tog Behaijinog posla nije nikada došlo, mada sam i u razgovoru bio svjestan da je to samo jedna od uobičajenih Behaijinih "šupljih priča". Nakon ovog neizvodljivog transfera, dobio sam informacijuda je Behaija sa Husom sa Skelana drugom prilikom nešto i napravio, ali nisam imao pouzdanih informacija o kojoj se količini radi. Pored pokušaja nabavke naoružanja, sve je više onih koji pokušavaju praviti primitivno naoružanje koje je ličilo na lovačke puške - sačmarice, a osnovni materijal je bio dvije vodovodne cijevi od pola cola. Prve primjerke takvog naoružanja mi je pokazao daidžić Gaibija i on je nekoliko takvih pušaka donio u Srebrenicu iz Sarajeva. Gaibija je pokušavao uspostaviti proizvodnju ovakvih pušaka sa našim rođakom Sakibom Ćatićem, ali je bilo neophodno nabaviti zatezne opruge za okidač. Kako je bio urađen izvjestan broj, ali bez opruga, moj daidžić i njegov otac (moj daidža) Mustafa Ćatić su krenuli u Gračanicu da pokušaju nabaviti opruge. Na putu za Gračanicu, u neposrednoj blizini Zvornika, doživjeli su saobraćajni udes u kojem je daidža poginuo, a Gaibija preživio sa težim povredama. Ponavljam, mi smo u svakom momentu vodili evidenciju lovačkog naoružanja u pojedinimmjesnim zajednicama Srebrenice. Na primjer, mjesna zajednica Sućeska je imala oko 120 cijevi lovačkog naoružanja, pušaka i karabina. Iako sam čvrsto rekao da me posao okonaoružanja ne interesuje, ipak sam jednom prilikom krenuo sa Hamedom Efendićem i Ahmom Tihićem da pronađemo mogućnost nabavke. Ako bismo sa nekim uspostavili kontakt ko se bavi ovim poslom, bar bi mogli druge upućivati na pravu adresu. Obišli smo Višegrad, Goražde, Foču, Sarajevo, Mostar, Lišticu (Široki Brijeg), Grude, Tuzlu... Nažalost, ništa konkretno nije urađeno.

TRAŽENE "PUMPARICE"

U Mostaru sam otišao do CSB, pokušavajući pronaći Ivana Lučića, sa kojim sam bio udobrim odnosima. Nažalost, Ivana nisam uspio naći, tako da smo produžili u zapadnu Hercegovinu. U Grudama sam pokušao ostvariti kontakt sa Matom Bobanom, sa kojim sam proveo u Skupštini RBiH dosta vremena i bio jako blizak. Međutim, nisam ni njega uspio naći. Sa ovoga puta smo se vratili "kratkih rukava", ne uradivši ništa. Mada nisam imao slobodnog vremena, ponekada sam, sa bratom i ostalim članovima "Torcide", odlazio u kafić "Čarli" kod Ahme Hadžimujagića Roke. Uglavnom bi sa nama bili još Naser i Mrki iz Voljavice. Sa Rokom sam bio prilično blizak. Jedno veče me je odveo usvoju sobu i pokazao nekoliko pušaka "pumparica". Na pitanje odakle mu, rekao mi je da uglavnom dolaze iz Srebrenika, preko našeg glavnog imama Hasiba Kovača, koji je rodom iz Srebrenika. Nakon "pumparica" u Rokinoj sobi, poslije dva dana Ahmo Tihić je došao zabrinut. Rekao mi je da je ušao u trag švercu s naoružanjem i da se treba što prije intervenisati. Tog dana kada je Ahmo Tihić dojurio iz Skelana, Naser Orić je dolazio na Skelane sa sobom, dovezavši dvije "pumparice". I, umjesto da ih ostavi u kafani kod Ismeta Hajdarevića, greškom ih je ostavio u trgovini Ahme Tihića. Puške su bile namijenjene za prodaju Srbima. Trkom sam odjurio do Ahmeta Hadžimujagića i rekao mu za taj slučaj, jer sam imao indicije da se radi o puškama koje sam vidio kod njega.
planirani_haos- 83770 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

Planirani haos 1990 - 1996 (3)


KRIMINAL U DUŠI

"Roka, uhvatili smo dvije puške koje je na Skelane dobacio Naser! Je li moguće da su iste trebale biti prodate Srbima? Ti znaš, Roka, da oni toga imaju napretek ali će biti u stanju i da kupe od nas samo da bi ušli u trag ili da ih mi nemamo. Ako do zore ne vratite puške i o svemu me ne izvijestite, znaj, Roka, da ćete do zore najebati i ti i Naser?!", bio sam ozbiljan. Roka je bio pomalo iznenađen ali je rekao da će to sve završiti. Sutradan me je našao i rekao da su posao završili onako kako je trebalo. U tom periodu sam u Nasera zaista ima opovjerenje, jer me je, koliko respektovao, toliko se i bojao. Bio mi je uvijek pri ruci i svaki moj zadatak je besprijekorno izvršavao, ali je, isto tako, svaku priliku koristio da šmugne u stranu i odradi posao u sopstvenom interesu, ne gledajući da li je taj posao kriminalan i moralno opravdan. Jednostavno je volio kriminal, ali je, i takav kakav je, meni bio neophodan. Iako policajac, u tom periodu Naser brzo oko sebe okuplja momke krajnje sumnjivog morala, tako da se često, u noćima kada je Naser na službi, događaju kriminalne radnje na prostoru grada, od krađe automobila, do provala, u koje je, očigledno, i sam upleten. U tom periodu su ukradena dva "golfa" sa ozbiljnim indicijama da je i sam znao za krađu. Tokom intenzivnog naoružanja muslimanskog stanovništva na području opštine Srebrenica 1991. godine, u organizaciji SDA i njenih funkcionera u lokalnim strukturama vlasti, glavni liferant bio je Šaja iz Foče. Ne znam kojeg decembra 1991. godine Hamed Efendić me je zovnuo i rekao da dođem do njega na kafu u kancelariju. Odmah sam otišao. Rekao mi je da je ponovo kontaktirao sa Šajom (Senad Šahinpašić iz Foče, pr. r.) i da su dogovorili novu pošiljku naoružanja. Hamed je već dogovorio sa Ahmom Tihićem da transport naoružanja on obavi svojim kamionom, tako što će u Ustikolini natovariti kamion pun stočnog brašna, a poslije toga ispod brašna da utovare naoružanje. Hamedu sam rekao da s tim ne želim ništa imati direktno, a da ću oko svega biti pri ruci. Hamed mi je rekao da me ne želi izlagati bilo čemu i da će on sve završiti, samo da pristanem da se naoružanje istovari u mojoj kući, s obzirom na to da je Hamed smatrao da je ona najbezbjednija na kompletnom prostoru opštine Srebrenica. Pristao sam bez razmišljanja. Hamed je u Foču otputovao putničkim automobilom, a Ahmo je krenuo kamionom i poveo Esusa Skelana. Kako je utovar brašna i naoružanja prošao bez ikakvih problema, Hamed je putničkim autom krenuo preko Romanije za Srebrenicu, a Ahmo i Eso su krenuli Srbijom preko Tare. U ranim večernjim satima Hamed je došao kod mene i pitao da li je stigao Ahmo. Nisam imao nikakvih informacija pa smo nastavili da čekamo oko dva sata. Ahmo se nije pojavljivao. Nas je sve više i više počela da hvata panika da se nije nešto dogodilo. Tek nakon još jedan sat čekanja, Ahmo se pojavio, a ja i Hamed smo konačno odahnuli.

PUŠKOMITRALjEZ "BREN"

U Gornjim Potočarima smo kamion parkirali neposredno pored prozora moje kuće i počeli sa istovarom naoružanja. Sve smo istovarili i smjestili u maloj sobi na spratu moje kuće. U ovoj pošiljci je bilo 30 automata kalibra 7,62 i 9 mm, 14 pušaka M48, jedan puškomitraljez "bren", engleske proizvodnje, sa 500 komada metaka, 12 protivtenkovskih mina, oko 30 kilograma trotila TNT i 30 kg dinamita. Za ostalo naoružanje je takođe bio po jedan komplet municije. Čim sam ugledao puškomitraljez, koji je izgledao moćno, odmah sam Hameda pitao koliko ga je plati. "Tri i po hiljade njemačkih maraka puškomitraljez i municija 500 DM, dakle 4.000 DM", odgovorio je. Iako je izazivao divljenje i čežnju, ipak je bio više nego skup, s obzirom na tadašnju platežnu moć. Odmah sam negodovao, pitavši što ga je uopšte kupovao, ako je već ovoliko skup, s obzirom na to da nam je potrebnije 10-ak pušaka M48, nego jedan puškomitraljez. Na to mi je Hamed odgovorio da je puškomitraljez bio uslov da bi se moglo dobiti drugo naoružanje. Zaista, u ovu pošiljku naoružanja nisam se posebno miješao. Samo sam Hamedu rekao da, kada mu zatreba neka cijev, neka dođe u bilo koje doba dana i noći da uzme. Lično znam da je Hamed, odmah nakon istovara, dao Esi jedan automat i Ahmi pušku M48, jer su to oni više nego zaslužili. Isto tako znam da je Begi Begiću iz Lipovca dat automat, Osmanu Osmanoviću Ćimobi iz Ljeskovika sam dao pušku M48. Pored toga, znam da je Ćazimu Salimoviću dat automat, a puška M48 Zulfi Tursunoviću iz Sućeske.

OBAVEZE PREMA ŠAJI

Jednom me je Hamed pozvao da odemo autom do Ljubisavića. Sačekao sam ga u autu, a on mi je rekao da treba ostaviti automat Beširu. Pored toga sam bio sa njim jednom u autu kada se zaustavio na Vidikovcu i izašao iz auta sa paketom. Kada sam ga pitao gdje treba, rekao mi je da treba ostaviti automat kod brata, dr Avde Hasanovića. U neke detalje oko Hamedovog rada sa oružjem nisam ulazio, ali sam mu uvijek sugerisao kome bi bilo neophodno dostaviti oružje bez plaćanja. Hamedov princip je bio nekom dati, a nekom prodati, s obzirom na to da je oružje kupljeno i da je trebalo izmiriti obaveze prema Šaji. Zaista je bilo onih koji su puno učinili i dali od sebe, a nisu bili u prilici doći do naoružanja. Bili su i slabog imovnog stanja. Njima je bilo korisno naoružanje, jer su takvi bili začetnici stvaranja nekih oružanih formacija na terenu, da bi se mogao pružiti otpor ako zatreba. Ako je jedan puškomitraljez plaćen 4.000 DM, onda je zaista bilo neophodno prodati nekoliko cijevi da bi puškomitraljez ostao u posjedu, jer nije bilo domaćina koji može izdvojiti toliki novac za puškomitraljez. Jednostavno, naberi od svake puške i automata da bi pokrio puškomitraljez. Nekom je trebalo dati naoružanje po zaslugama. Jedan automat sam dao Nusretu Salihoviću, direktoru "Transporta i mehanizacije".

NEOPHODAN MRKI

Isti taj automat Nusret mi je rekao da je poklonio Džehlaludinu Delibegoviću Mrkom u Tuzlu. Jako mi je bilo žao, jer je otišao van Srebrenice, ali nam je bio potreban i Mrki, pa ga je trebalo pripaziti. Dovoljno je reći da je tada "Transport i mehanizacija" dobila posao vrijedan oko 25.000 milijardi tadašnjih dinara, a ticao se spajanja putnog pravca između Srebrenice i Skelana. Znam da sam jedan automat dostavio u Kutuzero, i to jednom čovjeku koji se, čini mise, prezivao Alemić. Kada je u pitanju ovo naoružanje, nekih novih detalja ne bih se moga osjetiti, samo znam da mi je, nakon petnaestak dana, Hamed Efendić rekao da će po ostatak naoružanja doći mojoj kući i da ga ostavi kod sebe jer nema posebne opasnosti ako stoji i kod njega.

U mojoj kući je ostalo samo dvanaest protivtenkovskih mina, nešto municije i po tridesetak kilograma trotila i dinamita. Pored toga, kod mene je ostao i puškomitraljez "bren", a od prije sam imao automat "tompson", automatsku i poluautomatsku pušku i dva pištolja. To je ono što sam sa bratom raspolagao, ali to nisam nikada smatrao svojim, samo je bilo pitanje vremena ko će sav taj višak nositi. Smatrao sam da to trebaju imati najbolji i najhrabriji. Ono što mogu sa sigurnošću tvrditi je da je po dvije-tri cijevi prodato u Pusmoliće i, po mojim saznanjima, u Daljegošću.

ULOGA HASANA ČENGIĆA

Nakon izvjesnog vremena, kada sam otišao na sjednicu skupštine RBiH, susreo sam se sa Šajom, koji mi je rekao da mu dugujemo još oko 5.000 DM i pitao je kada ćemo mu te obaveze podmiriti. Šaji sam rekao da s tim nemam ništa i da ništa konkretno nisam radio s tim naoružanjem, te da je to stvar između njega i Hameda i da ću ja to prenijeti Hamedu, a njih dvojica neka sravne račune. Kada sam tu informaciju prenio Hamedu Efendiću, on mi je rekao da prenesem Šaji, kako reče, "da je Hamed već prije nekoliko mjeseci Hasanu Čengiću uplatio istu sumu sredstava za četiri automata 'kalašnjikov', a da nikada nije dobio niti jedne cijevi i da ta sredstva traži od Čengića, tako da bi Hamed i Šaja bili kvit". Zaista ne znam da li je Hasan ova sredstva proslijedio Šaji, jedino vjerujem da Hamed nije lagao, mada me je ova Hamedova informacija pomalo zbunila. Zaista nisam imao pojma dotada da je Hamed već nešto sa Hasanom radio, tako da sam se od ovog posla definitivno distancirao, ali sam isto tako bio dovoljno liberalan da Hamedu Efendiću ništa posebno ne sugerišem, jer sam znao da je Hamed za takvu vrstu posla od mene puno sposobniji.

POKLON OMERU BEHMENU

Hamed je za takve poslove, što je rekao naš narod, "imao nos". Zaista, tada sam bio unekakvoj sumnji da mi ništa nije bilo jasno. Kao prvo, pri jednom odlasku i Foču, ispred Šljivine kuće, u čijem je podrumu bio magacin oružja, stajala je jedna cisterna, sivomaslinaste boje, vojno vozilo sa registarskim tablicama JNA u Šajinom vlasništvu. To me pomalo zbunilo, s obzirom na takvu Šajinu hladnoću. Pri prvoj kupovini, puške su bile u konzerviranim sanducima. Očigledno, da su puške JNA koje se dopremaju u cisterni JNA. Sve mi sumnjivo. Jednom sam zamoljen od strane Hameda Efendića da odemo do Sarajeva, jer je on, kako reče, dogovorio susret sa Omerom Behmenom. Pristao sam. Prije nego što smo krenuli, Hamed mi reče da odavno ima jedan jako dobar poklon i da ga je namijenio Omeru Behmenu. Niti sam kada zbog interesa od nekog popio kafu, niti sam kada iz interesa nekom platio kafu, tako da mi je takva "komunikacija" sa ljudima bila potpuno strana, ali se nisam petljao u Hamedove ideje, jer je očigledno znao da je najlakše ljude imati kada ih "kupiš". Ono samo što sam znao je to da su Omer i Hasan "jedna duša i dva tijela", tako da su neki poslovi Hameda i Hasana vjerovatno išli preko Omera, kao posrednika. Od svega što mi je bilo tada jasno je to da su Hamedove namjere dobronamjerne, a njegova sredstva kako da dođe do cilja me apsolutno nisu interesovala, mada su me puno od svega distancirala. Jednostavno, u takvim vodama se nisam nikada dobro snalazio. Dakle, što se tiče naoružanja, to bi od mene bilo sve, a kad je zapucalo, sav višak je došaou prave ruke, mada sada sa ove distance mogu komotno postaviti pitanje da li su to bileu istinu prave ruke?

POKRET OTPORA

Na terenu je situacija iz dana u dan postajala sve teža. Prilikom jednog susreta sa nekim prijateljima iz zapadne Hercegovine, obećali su mi da bi oni mogli nešto uraditi za mene. "Naoružanje možeš prihvatiti u Hercegovini. Tvoj je transport i svaki drugi rizik koji moraš sam prihvatiti", rekoše mi. Iste riječi, dobijene od ljudi iz Hercegovine, sam prenio Hamedu Efendiću, predsjedniku SDA, ali je on bio izričito protiv: "Ibrane, ja ne želim više bilo šta raditi po pitanju oružja! Oružje je posao na kojem čovjek može izgorjeti. Zalažemo sebe i svoju porodicu da bi, nemajući dinar, neštou radili, a poslije toga možemo samo postati šverceri uz sve naše žrtvovanje". Stvarno je bio u pravu. Ipak, kada se situacija toliko usložnila da je neki prividni mir doslovno lebdio u vazduhu, rekao sam Hamedu da bih bio ponovo u stanju raditi na naoružanju, jer sam smatrao da sutra, ako zapuca, neće niko nikog pitati odakle ti, nego samo imaš li? Zaista, oni zlonamjernici koji nisu ni prstom mrdnuli već su počeli proturati razne dezinformacije, tako da čovjek nije mogao ništa ni raditi. Bilo je mnogo ljudi koji su se interesovali za naoružanje, neki uistinu, a neki samo da bi imali povoda za neke nove priče. Svakom sam rekao da ih mogu samo povezati sa određenim ljudima iz Hercegovine koji rade sa oružjem, a da ne želim u tome direktno učestvovati.

PATRIOTSKA LIGA

Neki ljudi proturaju priče o masovnom dolasku naoružanja koje dijeli stranka iz Sarajeva, a da se to oružje preprodaje. Ja zaista tvrdim pred Bogom, narodom i bilo kojim zakonom da ni jedna puška, za koju znam, u Srebrenicu nije došla džaba, osim jednog automata "tompson" i puške M48, koje sam, kao što sam prethodno napisao, dobio od Asima Juzbašića iz Zvornika... Iako konstantno u ovom periodu činimo sve što je u našoj moći da bismo se mogli oduprijeti težim vremenima koja su pred nama, noćima držeći straže, a danju se ponašajući normalno i radno, dopiru inicijative i sa strane da se treba konkretno raditi na formiranju i organizaciji pokreta otpora ako u BiH dođe do onog najgoreg. Tu će organizaciju kasnije nazivati Patriotskom ligom. Na nekoliko sastanaka smo bili prisutni i mi iz Srebrenice. Ja sam lično bio na jednom sastanku u Brčkom, Živinicama i Tojšićima kod Kalesije, a na jednom sastanku u Kalesiji su iz Srebrenice bili prisutni predsjednik SO Besim Ibišević i načelnik SJB Hamed Salihović. Svi ovi sastanci su bili regionalnog karaktera. Na sastanku u Brčkom, tek što sam stigao sa Hamedom Efendićem u Dom kulture, nakon što smo iznijeli neke naše stavove, ponovo smo morali nazad u Srebrenicu. Stigla je vijest da je stanje u Skelanima nepodnošljivo. Iako se nismo čestito ni odmorili, naša nova odrednica je bila - Skelani. Rat u BiH zatekao je Ibrana Mustafića u Sarajevu, gdje je kao poslanik trebao da prisustvuje hitno sazvanoj sjednici Skupštine BiH. Skupština RBiH je zvanično prestala sa radom i sve njene nadležnosti preuzelo je Predsjedništvo RBiH, a očigledno da su neki jedva i čekali da se kompletna vlast prenese i koncentriše na uski krug ljudi koji trebaju odlučivati. Grupa poslanika koja je bila u Sarajevu insistirala je na reaktiviranju poslanika i da, iako ni o čemu ne odlučuju, ipak održavaju sedmično sastanke sa civilnim i vojnim strukturama vlasti i da se informišu o glavnim pitanjima i dešavanjima na nivou cijele države. Kako sam kao poslanik i prije rata bio član skupštinske Komisije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, nakon susreta sa prof. Muhamedom Filipovićem dogovorili smo da nastavimo rad te skupštinske komisije. Ja, prof. Filipović, Safet Isović i prof. Tatjana Ljujić -Mijatović smo se sastali i održali sastanak komisije, jer smo smatrali da je njen rad upravo najbitniji u ovom vremenu, s obzirom na to da je BiH postala klanica u kojoj čovjek nije imao ni osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na sopstveni život. Objektivno,nismo napravili neki vidan napredak u radu komisije.

NARODNI TRIBUNI

Od grupe poslanika, koja je ponekad brojala do petnaest članova, napravili smo jedno neformalno skupštinsko tijelo koje se okupljalo svake srijede u zgradi Predsjedništva RBiH. Pored tih sastanaka, svakodnevno sam "obijao" pragove mnogih institucija kako bih našao bilo kakav modus da se pomogne Podrinju, a prije svega Srebrenici. Jednom prilikomsam otišao do centrale SDA da bih potražio Omera Behmena kako bih pokušao obezbijediti bar municiju za Srebrenicu, ali sam u centrali SDA samo zatekao Biseru Turković, koja nije znala ni zašto se tu obrela. Bilo mi je jasno da oni ne znaju ni šta će sami sa sobom, a kamo li da mogu nekom pomoći, pogotovo Srebrenici. Počela su se formirati razna udruženja građana. Svi su tražili bilo kakav modus da nosaju fascikle, umjesto puške i na jednom su svi postali narodni tribuni. Tako se začelo formirati neko udruženje Srebreničana, potpomognuto Bratunčanima. Najagilniji u ime Srebrenice je bio Murat Efendić, koji je svoju djecu iz Sarajeva poslao u Švedsku preko Beograda. Bilo mi je sve jasnije da dolazi vrijeme takvih i da se ljudi preoblikuju preko noći da bi pod noge bacili istinske patriote domovine. U dva navrata sam otišao na sastanak tog udruženja. Već se počelo pričati o pisanju knjiga, edicija, enciklopedija i drugih patriotskih djela samo da bi se patriotizam dokazivao na bilo koji način, osim puške. Jedan broj ljudi, koji je drugačije razmišljao, otišao je svojim putem da bi individualnim sposobnostima doprinio borbi za slobodu, a edicije takve ljude nisu ni zanimale. Odmah na prvom sastanku je postavljeno pitanje prostorija za rad udruženja.

LIČNI INTERESI

Nakon što sam vidio u čemu je problem, susreo sam se sa Mehmedom Avdagićem, koji je bio u rukovodstvu Saveza sindikata BiH. "Sve mi se čini da će one prostorije koje se traže za udruženje biti poslovne prostorije Murata Efendića", rekao sam Mehmedu, što je on jedva dočekao da prenese Muratu, a iskreno, to mi je i bio cilj. Zaista, poslije rata te prostorije su i imale tu namjenu. Dovoljno sam poznavao Murata i bilo mi je jasno da on ni kašiku do usta ne donosi džaba. Profit i lični interes je njegova vjera, nacija, država i familija. Kako sam konstantno obilazio sve državne institucije da bih pokušao na bilo koji način pomoći mojoj Srebrenici, prilikom jednog susreta sa Muratom na ulici, rekao mi je da ni jednu instituciju ne posjećujem sam bez znanja udruženja i bez njihovog prisustva. Ja sam, u stvari, tada trebao njega i njegovu ekipu vodati od vrata do vrata po Predsjedništvu i Vladi, kako da bi oni poslije toga mogli i bez mene. Kada mi je to rekao, pogledao sam ga cinično i nisam nikako znao kako da reagujem. Da li da prećutim ili da ga otjeram u neku stvar, da li da mu saspem zube u grlo, ali je, ipak, u meni preovladalo dostojanstvo. Znao sam da se sve čini na mojoj kompromitaciji i da bi neki ljudi najradije sebe proglasili i za poslanika. KOS je učinio svoje. Iako sam totalno bio odsječen od bilo kakve komunikacije, "burgijaši" su bili i te kako aktivni, tako da sam sasvim slučajno saznao da se na relaciji Srebrenica - Sarajevo razmjenjuju telefaksi i poruke. Meni je to bilo nedostupno.

NOVOPEČENI BORCI

U Sarajevu mi je agresija zatekla amidžića Elvira Mustafića, koji je bio student Poljoprivrednog fakulteta. Iako sam gledao na bilo koji način da mu pomognem, nisam imao mogućnosti, jer sam i ja bio u istom položaju. On se preko Adnana Karovića ubacio u MUP i konstantno je bio na dežuri, ali sam se uspijevao sa njim viđati. Kako sam ga uvijek jako volio, jer krv nije voda, i sam moj amidžić je kroz komunikaciju osjećao ogromnu nepravdu od novopečenih boraca za Srebrenicu u Sarajevu. Sav izbezumljen, u potpunom bijesu, jednom progovori iz njega: "Šta taj Murat više ima protiv tebe, sad ću mu ja j... mamče?!" Imao sam osjećaj da je momak bio toliko povrijeđen odnosom prema meni, da je u stanju bio na njih pucati. Uspio sam ga smiriti, jer sam znao da nisu u pitanju pojedinci, nego da je u igri kompletan sistem KOS-a. Već saznajem da je u Srebrenici komandant TO Naser Orić, a da je predsjednik Ratnog predsjedništva opštine Hajrudin Avdić. Pošto sam u Ministarstvu odbrane imao rođaka Nijaza Mustafića, inače Naserovog daidžića i Muratovog kompanjona, od njega sam saznao da se on ponekad čuje sa Srebrenicom.

NASEROVO IMENOVANjE

Saznao sam da je Naser dobio i rješenje o imenovanju za komandanta TO Srebrenica od strane ministarstva i da je rješenje potpisao ministar Jerko Doko. Veza je bio Nijaz Mustafić. Saznao sam da je u vezi sa Naserom i Sefer Halilović. Čak se spominjalo da je on imenovao Nasera za komandanta. Koliko sam svemu vjerovao, toliko i nisam, ali kada sam vidio faks koji je došao iz Srebrenice i koji je potpisao Naser, onda mi je bilo jasno da se ipak nekako ostvaruje veza sa Srebrenicom. Na faksu je bio napisan izvještaj o zasjedi koja se dogodila u Potočarima u kojoj se kaže "da je tom prilikom poginulo osamnaest četnika, među kojima i Željko Ražnjatović Arkan". Imao sam priliku da čujem kasete snimljene sa radio-amaterske stanice. Bio je to razgovor Nijaza Mustafića i Rešida Efendića Muje, inspektora SJB Srebrenica. Kroz snimljeni razgovor sam vidio da se oko Srebrenice naveliko ratuje i da se drže straže, a saznao sam i za prve žrtve pri granatiranju Potočarske doline - piše Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", koji se poslije propale sjednice Skupštine BiH u Sarajevu na putu za Srebrenicu obreo u Tuzli.

PARE IZ SREBRENICE

- U Tuzli sam ostao ukupno osam dana. Moj definitivan stav je bio "ako ne mogu iz Tuzle za Srebrenicu, onda nemam šta tražiti u Tuzli". Kad sam došao u Tuzlu, Mirsad mi je rekao da je jedna ekipa iz Srebrenice došla u Tuzlu i da se namjerava vratiti. Među pridošlim iz Srebrenice su bili Sakib Malga, Meho sa Kule, Mehmed sa Kule, Sadik Li Kuk, Salan Mandžić, Mirzet sa Kule. Pričalo se da im je jedan od zadataka bio da iz Srebrenice donesu pare, jugoslovenske dinare, i da ih zamijeneza bh. dinare. Jedno veče sam se sreo sa Salanom, ali nismo ništa konkretno razgovarali. Amidža Nurćo mi je pričao da se viđao sa Mehom i Li Kukom i da ih je najviše pitao kakvo je stanje u Srebrenici. Kako su mog amidžu cijeli život najviše interesovale žene, uglavnom ih je ispitivao na tu temu. "Bratiću, priča mi onaj Sadik od Kule da je tamo opšta uzbuna. Najviše sam o tome sa njim pričao, 'ljuljaju' i oni od kojih se ne bi niko nadao", nabrajao je. Kako mi je o tome pričao, obuzimao ga je gromoglasan smijeh i veselje, ali sam u njemu osjećao čežnju što i on nije tamo.

MASAKR SRPSKIH CIVILA

Mirsad mi je dao jedan papir, ne znam da li je iz novina ili je pristigao iz Srebrenice, u kojem je pisalo da je jedna grupa srpskih boraca zarobljena na Zalazju i da su poslije toga likvidirani. Među njima je bio Branko Šimić, moj školski iz Gnione, i njegov brat Pero. Pored njih dvojice na spisku sam prepoznao i Slobodana Ilića, nekada sudiju u Opštinskom sudu u Srebrenici, Miju Rakića, autoprevoznika sa Zalazja. Bila je i bolničarka Rada na spisku. Kada sam to vidio, obuzela me neka sumnja. Daleko od toga da samih žalio, naprotiv, veselio sam se svakom poginulom četniku, ali ovaj slučaj me je totalno zagolicao, jer sam taj gest smatrao lošim potezom i da nije u skladu sa ratnim pravilima, ali sam isto tako smatrao da će nam se takvi potezi dugoročno obiti o glavu.

KEMO SA PALA

"Mi ne smijemo biti kao oni. Ako smo kao oni, onda ne trebamo ni ratovati. Naš cilj je jasan, a to je sloboda naše domovine i borba protiv agresora", tako razmišljaju praviborci. Saznao sam u Tuzli da je i Kemo sa Pala nosio po Srebrenici neku odsječenu glavu i plašio ljude. Po tim saznanjima sam vidio da glavno kolo u Srebrenici vode ljudi od kojih se svašta može očekivati. Od Mirsada sam saznao da je u Konjević Polju uhapšen i Nurif Rizvanović, koji je ljetos sa sobom iz Tuzle doveo na prostor Konjević Polja oko 500 do zuba naoružanih momaka. Nurif je po tadašnjim saznanjima bio odveden u zatvor u Srebrenicu i da je navodno bio optužen za izdaju. Svaka nova vijest koju sam čuo iz Srebrenice me je dodatno brinula i bila je, doslovno rečeno, produkt samo glupih i neiživljenih ljudi kojima je rat došao kao najbolji poligon da pokažu svoje pravo lice. Ipak, ja sam stalno insistirao da nešto radim na odlasku u Srebrenicu, pa makar se vrtio u krug. Mirsad mi je uporno trubio i insistirao da ne budem nestrpljiv i da malo sačekam: "Strpi se malo? Mi imamo na Nezuku oko 200 ljudi koje namjeravamo uputiti za Srebrenicu. Čim se ukaže prilika, mogao bi sa njima."

ŠEF POVJERENIŠTVA

Inače, moj amidžić Mirsad je bio na čelu isturenog štaba ili, bolje rečeno, povjereništvaza Srebrenicu u Tuzli, tako da je znao šta se događa oko Srebrenice u Tuzli, ali i u samoj Srebrenici. Iskreno rečeno, s obzirom na to da sam znao da se mnoge mutne radnje igraju oko mene, nije mi baš bilo dovoljno jasno kako su iz Srebrenice pristali da za šefa povjereništva u Tuzli za Srebrenicu imenuju mog amidžića. Vjerovatno su razmišljali da će me tako lakše obraditi i napraviti opšti rascjep u mojoj porodici. Jedno veče kasno je Mirsad došao u stan. Prije nego Što smo pošli na spavanje, reče mi: "Danas sam se čuo sa Srebrenicom. Razgovarao sam sa Naserom i rekao sam mu da si stigao do Tuzle. Reče mi da bi bilo najbolje da se što prije probijaš i dođeš do Srebrenice, jer si tamo veoma potreban?" Ove njegove riječi nisam uopšte komentarisao, ali sam malo ostao zatečen. Moja odluka je da po svaku cijenu idem u Srebrenicu, ali to je moja odluka i ničija drugo. Uvijek sam išao logikom da ništa ne radim što mi neprijatelj predlaže, a s obzirom na to da sam već imao jasne signale kakav je stav u Srebrenici prema meni, ali sam isto tako znao da je Naser postao glavni gazda. Poslije oružanog napada na srpski zaselak Čumaviće, postrojene su žene i djeca, a Hajro Bešić iz Podčauša odvojio je jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati, ako mještani ne predaju sve oružje.

Poslije višednevnog putešestvija Ibran Mustafić je konačno iz Sarajeva stigao u Srebrenicu, gdje je, kako piše u svojoj knjizi, zatekao pravo haos, o čemu ga je prvi informisao brat Samir.

- Interesovalo me je sve. Cijeli dosadašnji tok rata na ovim prostorima. Iako smo se jedan drugog zaželjeli da se nismo mogli međusobno nagledati, moj brat je još uvijek mislio da je možda bilo bolje da nisam ni dolazio. Iz njega je već vapilo preveliko razočarenje na svešto se u Srebrenici događalo do tada. Počeo je: "Moraš se čuvati?! Ovdje se protiv tebe vodi velika kampanja. Sve ide od Nasera. Ništa ne radi javno. Sve je sinhronizovano i planski izrežirano, a sva kampanja je zacrtana u taboru Bajramovaca u Begovoj Njivi. Naime, prije nego što je i definitivno zapucalo, sastali su se u kući Envera Salihovića i zacrtali šta trebaju činiti. Za sve njihove ciljeve ti si im najveća prepreka. Naser nije ono što ti je nekada bio, on je drugi čovjek i pod njihovim je ogromnim uticajem. Naveliko radi protiv tebe. Prva dva mjeseca su se plašili tvoje sjene. Glavno sjedište i, maltene štab, je bila naša kuća, sve dok je nad njima tvoj duh lebdio. Kada su pomislili da se ti nikada nećeš vratiti u Srebrenicu, počela je ogromna kampanja protiv tebe. Po narodu se priča da si ti samo na naoružanju zaradio oko 740.000 maraka, da si opljačkao opštinu, da si izdao narod, da si sa parama pobjegao u Tursku. Spominje se i Švajcarska, Španija..., ja sam totalno u podređenom položaju. Razoružali su me, što sam, iskreno, jedva i dočekao, jer meni i nije mjesto među njima. Moraš da znaš da su spremni na sve. Ako su spremni likvidirati Nurifa Rizvanovića, onda treba da znaš kakvi su i na što su spremni."
planirani_haos- 83771 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

Planirani haos 1990 - 1996 (4)


POLITIČKO DJELOVANjE

To je bila prva informacija o Nurifu Rizvanoviću u kojoj se spominje direktno njegova likvidacija, jer sam do sada samo mogao nazirati. "Zar su ga ubili?", prekinuo sam brata."Jesu, i to tako podlo i na najbrutalniji način! Na udaru su im i najugledniji i najkorisniji ljudi koji se prema njima odnose ravnodušno. Zabranili su i rad stranke. Ne samo SDA, nego svakog političkog djelovanja. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, je običan borac koji se živ ne čuje, niti bilo kako eksponira", pričao je brat. Počeo sam razmišljati o svemu, a onda rekoh: "Molim te, sve mi ispričaj u tančine šta se ovdje događalo za vrijeme moga odsustva?" Brat je počeo: "Nakon tvog odlaska u Sarajevo na tu prokletu Skupštinu, Sado (načelnik SJB) je donio rješenje o formiranju sedam ratnih stanica policije na terenu, onako kako je i dogovoreno. Ja sam bio u stanici na Potočarima, zajedno sa svima našim. Poslije ubistva Mehe i Bahrudina, zavladala je opšta panika među narodom, takođe je dosta ljudi pobjeglo za Tuzlu, čak i nekih koji su bili članovi rezervnog sastava policije. Svi su krenuli na svoju stranu, jednostavno je došlo do povlačenja i policije i naroda prema brdima. Većina nas je to veče zaglavila prema Pasiku, gdje smo čitavu noć beznadežno tumarali.

BARIKADE PREMA BRATUNCU

Nakon toga su se od nas odvojili Naser i Mirza Halilović, otišli su kod Zuhde i Himze u Klanac. Naser nam je rekao da se snalazimo kako ko zna i umije i da ide svako na svoju stranu? Mi smo se ostali dogovorili da se oko tri sata iza pola noći sastanemo naprostoru Metalske Vode, ali se tu Mirza i Naser nisu pojavili. Poslije našeg okupljanja na Metalama, razbili smo se i ja sam sa Saidom Atićem Sajom otišao u Jelahe, gdje smo noćili. Kada je malo popustio strah, došlo je do novog okupljanja. Četnici su počeli s prvim granatiranjem Potočara, tako da su pale i prve žrtve. Bilo je i ranjenih. Zakazano je novo postrojavanje u Pasiku. Postrojavanje jedinice je izvršio Ekrem Salihović. Nakon postrojavanja, odlučeno je da siđemo na Donje Potočare i napravimo barikadu kako bismo zakrčili glavni putni pravac Bratunac - Srebrenica. Kolona se uputila prema Donjim Potočarima. Ja sam zauzeo položaj iznad fabrike 'Cinkare', podno Potočarske stijene, a u mojoj neposrednoj blizini je bio Ibe Planić. Glavni zadatak je bio istjerati kamione iz transporta i njima prepriječiti putni pravac. U momentu kada je Zurijet Smajić počeo izvoziti kamione, začule su se sirene iz auta koja su se kretala izpravca Srebrenice prema Bratuncu. Zurijet je jedva uspio istrčati iz kamiona. Nije se imalo kuda dalje, tako da je nastala opšta pucnjava po autima u kojima su se nalazili Srbi.

KOMANDIR STRAŽE

Pri prvom otvaranju vatre, ključnu ulogu je odigrao Ekrem, koji se nalazio u neposrednoj blizini puta pored magacina, kraj samog mosta u centru Potočara. Svi koji su bili u autim asu poginuli, koliko znam, samo se jedan od njih, ranjen, uspio probiti prema Pećištima. Bilo je i dosta naoružanja u autima, ali je većina izgorjelo kada su auta zapaljena od pucnjave. Tog momenta je sve više postajala očita borba između Nasera i Adema ko će biti jedan od komandanata, ali je Adem izgubio bitku, tako da se pokunjio i pokušao sebi formirati neku grupicu kojoj će biti komandir na Donjim Potočarima. Nama je bio jedan od prioriteta zauzeti kotu Lipa, koja je dominirala iznad srpskog sela Gniona, a sa koje se kontrolisalo kompletno okruženje Potočara i dolina do samog grada Srebrenice. Ja sam na Lipi u prvim momentima bio komandir straže. Nakon jednog incidenta, poginuo je Bajrin sin iz Budovića. Izgleda da ga je ubio neko od naših. Spominje se Feho. Uhvatio ga strah, pa je počeo trčati. Na naše povike "stoj", nije stao, tako da je nanjega otvorena vatra, misleći da je Srbin. Nažalost, platio je glavom. Bacuta je bila okupirana kako vojskom ili preciznije rečeno policijom, tako i izbjeglim stanovništvom iz pravca Donjih Potočara. Mehin Sead sa Bacute, koji je imao kamion i trgovinu kod punca u Kazanima, je na Bacutu istjerao kamion brašna. Sve pristiglo stanovništvo i vojska se uglavnom hranila po kućama Bacučana, tako da sam odmah od Seadaza vojsku kupio 350 kilograma brašna i platio 400 maraka.

VOD ZA STRIJELjANjE

Jedan dan smo se samoinicijativno organizovali ja, Mevćo iz Krajevače, Hajro Bešić iz Podčauša, Sapko, Zuhrija, Nezir sa Bacute, Elvir Fehimov iz Broševića i još neki, te otišli u srpsko selo Čumaviće. Kako sam se lično dobro poznavao sa Milošem iz Čumavića, kad smo došli u Čumaviće, zovnuo sam Miloša da porazgovaramo. Milošu sam rekao da smo došli u Čumaviće da tražimo od njih da predaju naoružanje, iako je bio blef, rekao sam mu da su Čumavići opkoljeni sa svih strana sa 150 ljudi i da smo mi određeni da sa njima obavimo razgovor o predaji naoružanja. Naravno, rekao sam mu da bi to za njih bilo najbolje rješenje, a da im mi zauzvrat garantujemo bezbjednost. Poslije dugog ubjeđivanja, postrojili smo žene i djecu. Već smo sa ubjeđivanjem počeli da gubimo živce, tako da je Hajro iz stroja izveo jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati ako ne prihvate ultimatum o predaji naoružanja. Znao sam da je Hajro stari kavgadžija i problem, tako da sam se uplašio da to i ne uradi. Prišao sam Hajri i uze odjevojčicu rekavši da se ne šali i curicu vratio njenoj majci, koja je stajala u stroju. Djevojčicina mati je odahnula jer se zaista uplašila za kćerkicu, a kada sam je predao majci, uzvratila je riječima "da ni mi nismo svi isti i da i nas ima dobrih". Nakon ponovnih Miloševih konsultacija sa svojim komšijama, konačno su donijeli odlukuo predaji naoružanja. Predali su 14 dugih cijevi, a Miloš mi je izvadio i ponudio svoj vlastiti pištolj. Pištolj nisam htio uzeti, rekavši mu da je to njegovo lično naoružanje za samoodbranu, a kako je ovo teško vrijeme, da ga treba zadržati za sebe. Zlu ne trebalo, jer se uvijek može naći neka budala. Kada su se mještani Čumavića razišli svojim kućama, natovarili smo naoružanje na sebe ikrenuli u pravcu Bacute."

(Napad na srpski zaselak Čumovići izveden je 6. maja 1992. na Đurđevdan. Čitavo stanovništvo je zatvoreno, maltretirano, ucjenjivano ipretvoreno u taoce 9. maja 1992. pr. r.)

RATNE TORTURE


Moram posebno spomenuti Sabahudina Planića Sapka, koji je bio jedan od najboljih prijatelja mog brata, pa i moj. Sapko je bio na policijskom kursu na Vracama kada je napadnuta škola unutrašnjih poslova. Iako tako mlad, pretrpio je ratne torture prijemnog ih i kada je uspio sačuvati živu glavu na Vracama, sa svojom automatskom puškom se uspio probiti u Potočare. Nema više Sapka, ni mog brata, ni Nezira, Hajre, Mevće... nema Potočara, ni Srebrenice bez takvih. Nema Bosne bez takvih. Prave patriote, ma gdje bili, vraćaju se svojoj grudi kada joj je najteže. Oni trče sa zarobljenom puškom u ruci sa Vraca, ne žaleći života, tamo gdje ih srce vuče. U svom putu susreću one koji bježe u Njemačku sa potvrdom da su Srbima uredno predali naoružanje ili su ga uspjeli baciti. Poslije boja, ako prežive, pognuto uzdignute glave, kada izgube posljednji atom duhovne snage, oni idu dalje. Daljina ih liječi. Njihov osnovni moto je da idu da bi svoju domovinu mogli opet zavoljeti, jer narušenu ljubav vraćaju nostalgijom. Opet će doći kada joj bude najteže. U svom putu ponovo se mimoilaze sa onim koji su branili njemačke šatore, jer se nisu izborili za papire da nastave dalje. A misle i da je sada prilika da dobiju donaciju. Ljudi su dvosmjerna ulica. Uvijek negdje trče, ali pola u jednom a pola u drugom smjeru. Ima i jedna kategorija koja sebe naziva "kosmopolitima".

NASEROVA EKIPA

Njihova parola je da je njihova ledina tamo gdje je bolja djetelina. Svaka ovca gleda samo gdje je dobra ispaša. Ako opet zagusti, ponovo će se mimoići. Oni koji su poslije rata otišli iz beznađa, vratiće se domovini, a oni koji su se poslije rata vratili u Bosnu, navaliće na osvajanje novih imanja. Oni su cijeli život na nečijim leđima. Ovako mi je Same dalje govorio: "Kada smo stigli na Bacutu uzdignuta čela, nismo mogli da vjerujemo da, poslije ovako obavljenog posla, nekom može biti i krivo. Naser sa svojom ekipom ponašao se krajnje čudno, jer je bio zavidan na svačiji izuzetan potez. Ja i Sapko nismo nikom predali naoružanje, već smo ga odnijeli i naoružali Naserove Orićane. Kako je Naser bio više nego nestrpljiv, da i on uradi nešto slično, uzeo je Ekrema sa sobom i odjurio u Sijemovo. Po našem scenariju za Čumaviće, izdao je ultimatum o predaji naoružanja. Ultimatum su dali sutradan do 12 sati i vratili se nazad. Kada je sutradan ekipa otišla u Sijemovo, svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić. Iz ljutnje, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili Miloša, a poslije pljačke zapalili selo. Piratstvo je krenulo, pšenica je sva završila kod Nasera, Ekrema, Envera, Kemala i još nekih iz njihove ekipe. Biznis i danas cvjeta. Možeš zamisliti, ovdje se otvoreno priča kako se Makso iz Sijemova dovikivao sa nekim našim preko linije i, navodno, govorio kako je puškomitraljez kupio od Ibrana Mustafića. To Naser i njegova ekipa prepričavaju narodu. "Sa dinamitom, koji su dobili od načelnika policije, Dževad Osmanović, Safet Mujić i Osman sa Šušnjara krenuli 8. maja 1992. uveče da miniraju dionicu puta između Vidikovca i Zalazja. U tom momentu presreli su kolonu automobila iz Bratunca na koju su otvorili vatru i ubili više Srba. Prenoseći dio razgovora koji je vodio sa bratom Samirom, po dolasku iz Sarajeva, gdje se duže vremena zadržao zbog izbijanja rata, Ibran Mustafić u svojoj knjizi piše: "Nakon našeg razoružanja Čumovljana, ponovo je nova ekipa krenula za Čumaviće. Od Čumovljana su zaplijenili još nekoliko pušaka, a poslije su Čumovljani kolektivno otjerani u Potočare. Prije nego što su Čumovljani dovedeni u Potočare, po Čumavićima su "operisali" Džoni i Garmiš, navodno skupljajući marke i zlato. Poslije transporta Čumovljana u Potočare, naš hodža Alija Jusić je postao glavni magacioner, koji se sa traktorom obreo u Čumavićima. Krenula je pljačka. Osjetio hodža da je rat bolji biznis od vjere. Došlo je i do prvih negodovanja u "ekipi" oko podjele plijena. Kada su "opljačkali" Čumaviće, našli su u jednoj kući keramičke pločice. Neki je hodžu upitao da li da i totovare, na šta je hodža uzvratio potvrdno, jer će i pločice zatrebati. Nakon pljačke Čumavića i Sijemova, cijela Johovača je bila puna stoke. Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plijena iz Čumavića, tako da je bilo negodovanja. U prepirci je opsovao i Boga hodži. Ipak je uzeo mlin, traktor "Tomo Vinković" i vola. Nakon deportacije Čumovljana u Potočare nastala je polarizacija među Potočarcima na one koji ne prihvataju četničku metodologiju i na one koji se sa njima skoro poistovjećuju. Jedni Čumovljane hrane, drugi ih maltretiraju. Jedni im nose mlijeko, a drugi im sole vodu. Zbog načina rada dolazi do sukoba koji kulminiraju do granice incidenta.

CIGARETE IZ BRATUNCA

Poslije toga Čumovljani su prebačeni u kuću Sabita Efendića, a nakon toga su smješteni u kuću Sidika Mustafića, dok konačno nisu razmijenjeni. Ibrahim ih je vozio nekoliko puta na razmjenu, ali kasnije su razmijenjeni za naše mrtve na Zalazju. Prije nego što će biti razmijenjeni, Miloša su pustili u Bratunac, ostavili mu porodicu, a on se, pored toga, nije htio vratiti. Žrtvovao je cijelu porodicu. Poslije ovladavanja četnika Bratuncem, stanje se u Bratuncu prividno normalizovalo. Ja sam od nepredatog pazara sa stovarišta imao pun džep para. Kadira, žena Seada Hafizovića, sa Bratuncem je bila razvila biznis. Ide preko brda u Bratunac i kupuje robu. Ja sam joj u dva-tri navrata dao svežanj para tako da mi je donosila iz Bratunca šteke cigara. Vjeruj,oni koji se sada tresu, nakon nekoliko dana rata nisu imali šta zapaliti. Kadira donese šteke cigara, a mnogi gledaju da li ću im dati cigaru. Ja, bolan Ibro, uzmem raspakujem šteku i svima podijelim po kutiju. Ne bih dozvolio da pušim, a drugi da nemaju. Mnogi, kada je rat i počeo, nisu u džepu imali ni kintu, i to većina onih koji o tebi predu razne priče i oni koji su pravili plan propagande protiv tebe. Poslije prvih granatiranja, ranjen je i Redžin Rešad. Pandža ga je sa bolničkim autom, jer nije bilo drugog izbora, prebacio u bolnicu u Bratunac. Umalo nije izgubio glavu. Rešada su u bolnici zbrinuli i, izgleda, prebacili preko Srbije, a Pandžu su dobro izudarali ali, sva sreća, nekako se uspio iščupati i vratiti živ.

EKSPLOZIV

Nakon formiranja Gornjepotočarske čete, Ekrem je izabran za njenog komandanta, a ja za njegovog zamjenika. Iz ljutnje prema meni, Enver na mene nateže pušku. To mi je bio najteži momenat u mom životu. Nakon toga sam demonstrativno otišao kući, a kada sam se pojavio pred mamu rasplakao sam se kao "guja u procijepu". Nikada nisam zaplakao ali izliv takve mržnje me je dokusurio, tako da nisam mogao izdržati. Majka je bila toliko van sebe, da sam je sa suzom toliko izbacio iz takta, pa im je ona prekorila, rekavši da će ona da ide na Ribnjak da se sa njima obračuna. Ko mati. Na Lipi, poslije mog obilaska straže, susrećem se sa Osmanom (sa Šušnjara) i Dževadom Osmanovićem i Safetom Mujićem koji su se prebacili do Lipe sa Soločuše da bi se priključili jedinicama. Jedne večeri Osman odlazi do Sade (načelnika SJB), uzima od njega eksploziv, a onda sa Dževadom i Safetom odlazi da na putnom pravcu između Vidikovca i Zalazja miniraju put koji je jedina četnička komunikacija sa Srebrenicom iz Bratunca. Tekšto su došli do puta koji trebaju minirati, naišla je kolona vozila. Otvorili su vatru na posljednje vozilo u koloni. Iako nije bilo teoretske šanse da preživi, iz auta uspijeva izaći neki krupan čovjek koji nasumce otvara vatru. Dževad baca bombu ali je ona bila kobna i za njega, tako da Dževad gine, a Safet i Osman se uspijevaju izvući. Sutradan sredstva informisanja iz Srbije objavljuju vijest da je poginuo srebrenički vojvoda Goran Zekić.

(Narodni poslanik u Skupštini BiH Goran Zekić ubijen je iz zasjede 8. maja 1992. godine, pr. r.)

KOMANDIR STANICE

Početkom maja Sućeska dobija ultimatum o predaji naoružanja. Iako je i sam bio prepušten sam sebi, Sado odlazi u Sućesku. Na sastanku u zgradi osnovne škole Zulfo Tursunović se ponaša kabadahijski. Osjetio da je pogodan trenutak da sprovodi svoju samovolju. Suljo Hasanović, aktuelni komandant Štaba TO Srebrenica, na sastanku dobija prve šamare kao znak upozorenja da se kloni svog posla. Suljo je poslije toga pokušao sakupiti nekoliko ljudi i krenuti prema Zvorniku kako bi pomogao odbrani na Kuli ali ni od toga nije bilo ništa. Hasan Mustafić, kao komandir Ratne stanice u Sućeskoj, biva isto tako zaobiđen ili bolje rečeno nepodoban, tako da je Sado napustio sastanak u Sućeskoj, vidjevši da je vrag odnio šalu i da je pojedinim ljudima veći prioritet borba protiv uglednih i odgovornih ljudi sa legalitetom i legitimitetom, nego borba protiv četnika.

(Autor uknjizi najčešće za srpsku vojsku ili civile upotrebljava pojam - četnici, pr. r.)

Nakon toga Sućeska odbija ultimatum o predaji naoružanja i dolazi do prvih okršaja, takoda Sućešćani odbijaju prvi napad iz pravca Milića, a na putu na Žutici, izrešetan je autobus od strane naše zasjede. Bilo je mrtvih i zarobljenih četnika. I pored toga što je očigledno ratno stanje, neki Sućešćani, koji su radili u "Boksitu", pokupili su se u Miliće da podignu platu. Dosta ih je zaglavilo u logore, neki su premlaćeni, pa su se nekako uspjeli vratiti. Neki Sućešćani su razmijenjeni za njihove poginule i zarobljene.

(Zasjeda u Žutici u kojoj je poginulo više lica organizovana 21. maja 1992. godine)

GLAVNA KOMUNIKACIJA

U tom periodu na putnom pravcu Kragljivoda - Zeleni Jadar organizovana ekipa ispod Osmača postavlja zasjedu četničkoj koloni koja se kretala iz pravca Skelana. U toj zasjedi četnici trpe gubitke, tako da je presječen prolaz prema gradu i iz pravca Skelana. Tokom prvih dana našeg konsolidovanja, sa nama je stalno bio i Fahro Alić ali i sam razočaran odnosom nekih ljudi prema situaciji, on nas napušta i odlazi u svoje rodno selo Brezovice i radi konkretno na organizaciji otpora na tom lokalitetu. Akif Ustić sa svojom ekipom je zauzeo pozicije na Starom Gradu. Kada su Srbi pokušali da izvrše napad, Akifovi su ušli u direktni okršaj, tako da su Srbi imali gubitaka i morali su odstupiti, ali je poginuo Muamer. Kako je ovladano glavnim komunikacijama ka Srebrenici i odbijeni prvi napadi koji su uslijedili, vrijeme je bilo da se krene u objedinjavanje slobodnih teritorija. Srbi sa Soločuše daju ultimatum Gostiljanima opredaji naoružanja ali ključnu ulogu odigrava Hajrudin Osmanović, brat prve žrtve -Bahrudina, koji ni po koju cijenu ne prihvata. Naprotiv, on kao rezervni policajac daje ultimatum njima ali Srbi, uvidjevši da na prepad ne mogu ništa uraditi, napuštajuS oločušu i bježe prema Zalazju.

PSIHOLOŠKA PODRŠKA

Srbi iz Studenca su već napustili svoje selo, i to su ih prema Bratuncu sprovela dva-tri muslimana, među kojima i Hasan Malić. Poslije prevladavanja psihološke barijere i konsolidovanja jedinica, slijede akcije na uspostavljanju i povezivanju slobodnih teritorija Srebrenice, gdje smo god mogli ovladati terenom. Prvo na udaru je bilo srpsko selo Gniona. Nije pružilo neki otpor ali su Srbi napustili Gnionu i preko Soločuše pobjegli prema Zalazju i Sasama. Slijedi napad na Viogor, Orahovicu, koji su pali bez većeg otpora, a većina sela je popaljena, jer se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. U tim prvim akcijama, iako je za većinu nas bio dijete, veliku psihološku podršku nam je pružao Juso Orić, koji je bio i na hrvatskom ratištu. Iako sitan i vižljast, baratao je puškomitraljezom M53 kao olovkom. Nažalost, Juso je poginuo. Žao mi je svih koji su poginuli ali mi je Jusina smrt najteže pala. Posvetio sam mu i jednu pjesmu. Moraš je pročitati? Zanimljiv prizor je bio iz Gnione. Mi palimo Gnionu, četnici pale grad. Gori Gniona, gori Srebrenica. Ali, u Gnionoj nikog nismo ubili

(Napad na Đurđevdan 6. maja1992. ubijena dva starca, a kompletno selo opljačkano i spaljeno, pr. a.) ,

a u Srebrenici je u kućama izgorjelo oko 30 ljudi, uglavnom staraca, dok su neki likvidirani na brutalan način. Poslije uzimanja Gnione, Orahovice, Viogora, četnici, a sa njima kompletni srpski narod, bježe iz grada, preko Zalazja i Sasa, prema Bratuncu.

NAJVEĆA PRIJETNjA

Ostalo je nekoliko Srba. Sve što su mogli opljačkati, opljačkali su. Grad ostaje sablasno prazan i tek nakon dva dana nas jedna grupa iz Potočara odlazi do grada. U toj grupi smo bili ja i Sapko. U gradu smo našli Mijača. Obišli smo i nekoliko stanova ali nas ništa drugo nije interesovalo, osim rakije. Kad smo obezbijedili dovoljno, sa Mijačem smo cijelu noć proveli uz priču i piće. Grad Srebrenica nije ni oslobađana, ostavljena je, tako da je ispalo da smo ja, Sapko i još nekolicina nas, koja je prva ušla u Srebrenicu, ušla kao oslobodioci. Na samom početku je od strane nekoliko naših momaka oslobođena Zvijezda koja je bila najveća prijetnja iz pravca Bratunca. Hajro sa Pala, Salih i Melvo sa Budaka, Aziz iz Dugog Polja, su kao od šale uzeli Zvijezdu ali je nisu mogli zadržati. Nažalost, poslije napuštanja Zvijezde, naletjeli su na mine i nekoliko ih je izginulo. Stanovništvo se vratilo svojim kućama ali je sav prostor bio izložen konstantnom granatiranju...

IZMIŠLjENI "SPECIJALCI"

Gornji Potočari bili su stalno izloženi paljbi sa Čauša iz pravca Likari, sa jedne strane, a sa Rogača, iz pravca druge strane. U više navrata slobodni prostor opštine Srebrenica je bio izložen i dejstvu avijacije. "Migovi" su nas bombardovali sa kasetnim bombama. Kako granatiranja nisu prestajala, morao se napadati prostor Čauša i Obadi. Kad smo ovladali prostorom prema Obadima, bilo je i poginulih. Među prvima je poginuo Sead Orić. Napadi nisu jenjavali. U četničkim napadima na prostor oko Čauša imali smo direktne borbe sa niškim specijalcima i specijalcima iz Bijeljine. Poslije jedne bitke, kada sam došao do mrtvog četnika, zarobio sam vojni snajper, tako da je i prvi vojni snajper stigao upravo u našu kuću. Nije uspjela radost ni prenoćiti, jer su me probudili prije rane zore da mi ga uzmu. Dao sam im. Na odbrani rubova oko Čauša poginuli su, između ostalih, i Bekir Begović i Musa Nurijin. Poslije napada na Ježesticu, Kemo iz Pala donio u torbi odsječenu glavu u Srebrenicu, a pričalo se da je umiješan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke, koji su zaklani u kući - Izbjeglica je bilo sa svih strana. Sve što je moglo pristići iz Glogove i Podčauša, bilo je ovdje. Poslije masovnih likvidacija u Glogovoj i Bratuncu, sve što je moglo stići došlo je. Nisu sa sobom imali ništa, pa je glavni problem bio kako ih sve prehraniti. Kod nas su došli rođaci Ćatići iz Dugog Polja ali su poslije mjesec našli smještaj, jer nije bilo teoretske šanse da borave kod svojih kuća, iako smo taj prostor mi kontrolisali. Znaš da je Mefail (Gaibijin brat) bio ranjen, ali je, hvala Bogu, sada dobro, iako je pored njega na kauču poginulo dvoje, jedno sa lijeve, a drugo sa desne strane. Kako je cijela Johovača bila puna stoke, počelo se meso masovno klati i dijeliti.
planirani_haos- 83827 - 21.03.2013 : FILIP LAZAROV Hrasnica - best (1)

Pocetak rata


Braćo draga!

Kada čitam ovu knjigu od Ibrana Mustafića, i kako su muslimani bili i sve organizovali, i ne samo jedinice nego i nabavku naoružanja, planove djelovanja, uništavanje srba na tim pravcima hladno nazivajući srbe četnicima, hoće reći uzrokom svih nevolja muslimanskog naroda od postojanja do sada, ne birajuci zrtve od dijece do staraca što su dokazali u ratu; diže mi se kosa na glavi i pitam se kako su Srbi uopste uspijeli da prezive jer ovo ovako nesto ne postoji u historiji svijeta.

Ja sam bio direktan ucesnik tih planova ili bolje reci zrtva tih planova ali sam na neki nacin uspio da prezivim. Mogu samo reci da nista od toga sto je bilo planirano nije laz ili izmisljotina, jer tako su muslimani planirali sve od pocetka rata pa na dalje do sukoba sa Hrvatima kad su ocijenili situaciju da ide na njihovu korist..

Muslimani su predvidjeli jednu stvar a to je da svi jednako vole Bosnu, i Srbi i Hrvati pa i muslimani, pa su mislili da će lahko uzeti Bosnu pod svoje...

Kažem opet čudo je da su srbi opstali jer se nisu organizovali nimalo, tj. nismo se organizovali.. zasto pišem ovako mi oni oni... ja sam Srbin sto posto, porijeklo Krajina, Kula Atlagić, otac oficir JNA, ja završio obuku za graničnu policiju,... Gdje je moja stranka ili moja patriotska liga da me uvede u rat?? Mogo sam naravno da odem u bilo koju kasarnu i da zadužim sta hocu od nauružanja, i puške i mitraljeze i transportere... da ali gdje je moja stranka tu da me ubijedi u to? Ne, nema niŠta, ni stranke ni pištolja.. .. Zato ja i moja porodica završavamo kao taoci muslimanskih hordi naoružanih do zuba...

Da bude još veći apsurd optužuje me da imam snajper u kući i vode me na saslušavanje kod Fikreta u logoru ispod nebodera u Hrasnici.

Ovu temu smo već obradili puno puta o meni i Hrasnici, ali kad ćemo ovu drugu...

Da mene niko iz srpskog rukovodstva nije pito da li ste vi braća Lazarovi zainteresovani da se branite? Gledaj kako su se muslimani lijepo organizovali, i kupili oružje i stvorili šštabove i jedinice, a gdje smo mi? Ovo je sramota, ja se divim borcima Republike Srpske na uspijehu sa obzirom na stepen organizovanosti i licnom zrtvovanju, ali šta će biti ako se opet tako bude išlo u odbranu, zar ne treba svima koji su spremni dati zrtvu, imovinu pa i život za Republiku Srpsku dati šansu?
planirani_haos- 83828 - 21.03.2013 : FILIP LAZAROV Hrasnica - best (1)

kraj mog ratovanja


He, he, može se i za ovo vrijeme prije mog odlaska iz Hrasnice zvati "planirani haos". Poslije sest mijeseci u neizvijesnosti išao bih ja kući za Hrvatsku!


Bili smo skroz dogovorili sa Gabrielom u HOS-u da ću ja ići kući, niko nije ništa protestovo... mada sam ja u proteklih šest mjeseci obišao sve kommande od Labudova do straže na Stojčevcu, bataljona u Sokolović koloniji i Butmiru...

filip

Idi na stranu - |1|2|