fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-OPERACIJA_PRSTEN
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

operacija_prsten- 65762 - 26.02.2012 : - best (1)

Operacija Prsten


Nakon žestokih artiljerijskih i pješadijskih napada muslimanskih snaga na Srpsku Opštinu Vogošća, u cilju otvaranja opkoljenog muslimanskog dijela Sarajeva. U operaciju pod nazivom operaciji "KOVERAT", srpska vojska se pokazala kao čvrst bedem i dobro organizovana za odbranu Srpske Opštine Vogošća.

Zbog bojazni da će muslimani pokušati ponovo krenuti u napad, uslijedile su pripreme za kontra-ofanzivu naših snaga. Kontra-ofanziva je planirana da se izvede u što kraćem roku kako se razbijenim muslimanskim jedinicama ne bi dalo dovoljno vremena da se oporave od nanešenih gubitaka tokom njihove ofanzive. Kontra-ofanziva je planirana na svim djelovima oko Sarajeva i tu operaciju je glavni štab VRS nazvao operacija "PRSTEN".

Operacija "PRSTEN" je imala za cilj da totalno zaokruži teritoriju oko muslimanskog dijela Sarajeva i tako obezvrijedni tunel koji su muslimani iskopali ispod aerodroma kako bi se zaustavio protok robe i ljudstva i na taj način oslabi manevrisanje brojčano jače muslimanske vojske.

U vrijeme priprema za operaciju "PRSTEN", obavljao sam funkciju komandanta Vogošćanskog bataljona. U Vogošći je u to vrijeme bila formirana TG pod komandom potpukovnika Josipovića. Potpukovnik Josipović je osnivanjem TG Vogošća je uspio da uveže komande brigada Ilijaša, Vogošće, Rajlovca i Koševa, pošto su u to vrijeme ove brigade radile bez međusobne koordinacije, pa je dolazilo do rasula prilikom odbrane. Osnivanje TG Vogošća se pokazalo veoma bitnim, jer su naše jedinice postale jače i line odbrane su bile stabilnije, što se posebno vidjelo u toku muslimanske ofanzive pod nazivom "KOVERAT".

Poslije uspješne odbrane od žestokih muslimanskih napada, naša komanda je došla na ideju da krene u kontra-ofanzivu. Ta kontra-ofanziva je dobila naziv "PRSTEN". Po naredbi glavnog štaba VRS počele su pripreme za opereaciju "PRSTEN" . Potpukovnik Josipović je svakodnevno obilazio linije odbrane i razgovarao sa borcima. U jednom od tih Josipovićevih obilazaka linija, zaustavio se na "Ježevima", najopasnijem dijelu linije na Žući. U razgovoru sa borcima na liniji pitao je da li ima neko ideju kako najlakše može da se uzme brdo Žuč. Ja sam se, kao komandan bataljona uključio u razgovor i iznio svoje mišljenje, rekavši mu da je najlakše kotu 850 osvojiti noćnom akcijom i ukratko obrazložio detalje zamišljene akcije. Potpukovnik Josipović je rekao da je to dobar plan ali ga je odbio, rekavši da mi nemamo takvu vojsku koja može da izvede noćnu akciju. Prihvati sam to bez daljeg upuštanja u razgovor na tu temu ali do kraja rata, nikada nisam odustao od stvaranja takve jedinice.

Nakon višednevnog izviđanja terena, potpukovnik Josipović je pozvao na satanak presednika Opštine Vogošća, Rajka Koprivicu, zbog finansijske pomoći najbogatije opštine na prostoru na kojem će biti izvedena operacija. Sastanku su prisustvovali i svi komadanti brigada i bataljona iz sastava TG Vogošća. Na sastanku je potpukovnik Josipović prenio naredbu glavnog štaba i izneo plan na koji način da se pokuša zaštiti tajnost operacije. Od komandanata brigada je tražio da se napravi detaljan plan izvođenja borbenih dejstava i taj plan, u pisanom obliku, donese u komandu TG Vogošća. Civilne vlasti su dobile zadatak da kontrolišu kretanje civilnog stanovništa i tako smanji mogućnost prenošenja detalja operacije na neprijateljsku stranu. Upoznao nas je da je naša predstojeća akcija zamišlena kao lažni napad i bila je usmjerena na brdo Žuč.

Plan te akcije je bio da skrenemo pažnju na sebe, vežemo jedan dio muslimanskih snaga na taj prostor i tako oslabimo njihovu odbranu na našem glavnom pravcu, na planini Igman.

Nakon završenog informisanja u TG Vogošća, komandant brigade nas je pozvao da dođemo u komandu brigade radi detaljnijeg dogovora. Na sastanku komande brigade, komandant je tražio da komandanti bataljona naprave planove, svaki za svoju zonu odgovoronosti, i donesu u komandu brigade. Za naredni satanak komande brigade trebalo je donijeti kakak takav plan za izvoćenje borbenih dejstava.

Pošto je kompletna akcija bila planirana da se izvodi na zoni odgovornosto Vogošćanske brigade a glavni pravac napada pretžno sa moje zone odgovornosti, odlučio sam da napravim detaljan plan operacije za cijelu Brigadu. Nakon što sam završio kompletan plan akcije, razrađen u detalje, dao sam ga Jovi Maunagi, da ga pročita i iznese svoje mišljenje o tom planu. Jovo je bio moj pomočnik za bezbjednost, pa sam stoga smatrao potrebnim da ga upoznam sa mojim planom. Kada je Jovo pročitao plan u kojem su stajali svi detalji akcije, rekao mi je:

  • "Ovo je super, ništa ne brini ja ću odnijeti ove planove u Brigadu".

    Jovo je moje planove odnio prije zakazanog sastanka kod komandianta brigade, ne navodeći ko je stvarni tvorac tih planova. Kada je Jovo vidio da je komadant Brigade bio zadovoljan kako su napisani i pošao da uzme planove za sebe kako bi ih predstavi na narednom informisanju u TG, Jovo je uzeo planove i uputio se sa planovima u TG Vogošća. Jovo je plan pokazao Maji a onda i potpukovniku Josipoviću i tamo ponovo nije rekao ko je te planove napravio. Pošto su u TG mislili da je to Jovino djelo, to je Jovo iskoristio ka odskoćnu dasku da bi kasnije po završetku operacije "PRSTEN" postao novi Načelnik bezbjednosti u našoj Brigadi.

    Prošlo je dugo vremena dok se nije saznalo da te planove nije pravio Jovo nego ja, pa me je jednom priliko Majo, načelnik bezbjednosti pitao:

  • "Da li je istina da si ti, a ne Jovo, pravio one planove za našu ofanzivu?"

    Pošto su u planovima uključeni svi bitni i potrebni detalji za izvođenje akcije od pravaca napada jurišni jedinuca, položaja i upotrebe rezervnih jedinica, načina snadbjevanja MTS-a, upotrebe artiljerije i lokacije saniteta, TG Vogošća je planove dopunila sa detaljima za potrebe TG Vogošća i kao takvi proslijeđeni su u Glavni štab. Oni su pregledali planove i poslali odgovor da su saglasni sa njima.

    Vrlo brzo nakon dobijanja saglasnosti, počela je i sama operacija. U prvim danima operacije udari su prenešeni na brdo Glavica, dominantnu kotu iznad Saobraćajnog fakulteta. Osvajanjem Glavice uspjeli smo da vežemo puno muslimanskih snaga na tom dijelu linije. U toku žeštokih borbi uspijeli smo bez velikih problema da uništimo njihove snage koje su oni upumpavali u tu zonu borbenih dejstava. Kontrola nad tim dijelom teritorije je pomogla našim jedinicama da brzom akcijom ovladaju velikim dijelom planine Igman koja je u našoj ofanzivi bila glavni pravac napada.

    Dobro pokriven teren sa artiljerijom po okolnim brdima i tenkom u neposrednoj blizini iza aših leđ, sve jedinice koje su pokušale da priđu našu liniji odbrane na Glavici bile su lako razbijene. U našem prislušnom centru su čuli kako jedna od muslimanskih jedinicana govori njihovom komandanta da nisu stigli na liniju odbrane jer su svi vojnici u jedinici razbijeni sa srpskom artiljerijom.

    Poštovani,

    možda ne bi bilo naodmet pomenuti i to da je Operacija "Prsten" izvođena u julu 1993. godine, ako me sjećanje ne vara.

    Pozdrav, Željko
  • operacija_prsten- 65863 - 27.02.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    Muslimanska operacija pod nazivom "KOVERAT" koliko se ja sjećam bila je od 13-21 juna 1993. godine, a petnestak dana nakon sloma njihove ofanzive počela je naša kontra-ofanziva, koja je trajala, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali možda i duže od mjesec dana.

    Počela je trećeg jula a zaustavljena je sa pritiskom međunarodnih snaga zbog toga što su muslimanske snage izgubile kontrolu na odbranbenim linijama. Stanovnici Sokolović kolonije su tada panično napuštali svoje kuće i sa velikim rizikom bježali preko aerodromske piste u centar Sarajeva, jer na tunel nisu mogli ići zbog velikog broja ljudi i panike koja je zavladala među muslimaskim borcima.

    Muslimanski otpor je bio totalno slomljen, a po Sarajevskim ulicama se vodio rat sa lokalnim bandama. Alija je traži i dobio pomoć međunarodnih snaga koje se zaustavile našu kontra-ofanzivu i vratile nasana još dalje od početne pozicije.

    UNPROFOR je preuzeo Igman u svoje ruke, a u zimu ga je predao muslimanskim snagama, tako da su muslimani dobili priliku da puščanom paljbom ugrožavaju srpska naselja ispod Igmana. U tome su najgore prošli naselje Vojkovići i fabrika "FAMOS", jer nisu mogli da se slobodno kreću zbog muslimanskih snajpera, a sahrane su obavljane iskljućivo noću i bez uobičajenog paljenja svijeća.

    Niko od stranih izvještača nije pisao ništa o teškom životu srpskih porodica, na tim prostorima, ugrženih od muslimanskih snajperista.

    Pravi,

    evo još par interesantnih detalja:

    Imam prijatelja, Srbina, koji je rat proveo u Hrasnici. On kaže da su i muslimani iz Hrasnice masovno bježali u Sarajevo, upravo kao što ti to objašnjavaš.

    Jedan moj prijatelj, inače aktivno vojno lice, pričao mi je da je Mladić plakao kada mu je Karadžić naredio da povuče snage sa Igmana.
    operacija_prsten- 67062 - 06.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    U operaciji "Prsten" TG Vogošća je imala u planu da izvede ofanzivna dejstva ispred zone odgovornosti Vogošćanske brigade u pravcu: Žuč, Menjak, Barica, Orahov brijeg, Hum. Cilj ofanzive je značajno skraćenje linije odbrane i na taj način smanjene broja vojnika potrebnih za odbranu Vogošće, koji je postao previše mali, kako zbog velikog broja poginulih i ranjenih, tako i dezertera.

    Jedan od ciljeva je bio i privlačenje velikog broja muslimanskih snaga na taj pravac, kako bi se pomogle naše snage da lakše ovladaju teritorijom na Igmanu, glavnom pravcu u planiranoj operaciji "Prsten".

    Kao komandant Vogošćanskog bataljona napravio sam detaljan plan za izvođenje naše ofanzive na prostoru cijele brigade. Plan je bio usvojen kao glavni plan za izvođenje borbenih dejstava U TG Vogošća.

    Plan se sastojao od dva plana: plana A i plana B. Po prvom planu jedna grupa je trebalo da ide u napad na glavni pravac, a to je sa Hrastika u pravcu Šabanove kuće. Nakon ostvarenja tog cilja krenulo bi se napred niz uzvišenje po glavici niz Glavicu. Liniju muslimanske odbrane, kako bi je na taj način što više otvorili za lakše izvođenja napada druge grupe koja kreće ispod Hrastika u pravcu Glavice. Nakon zauzimanja centralnog djela Glavice slijedio bi napad na Saobraćajni fakultet, koji bi u tom trenutku bo otvoreni i doveden u totalno okruženje, pa bi njegova odbrana u tom trenutku bila teška i neostvarljiva. Zato je i planirano da se krene u napad na Saobraćajni fakultet iz pravca Glavice. Po preuzimanju kontrole nad Saobraćajnom fakultetom, linije odbrane bi se utvrdile na dostignutim tačkama i spremala bi se druga faza ofanzive u pravcu Žuči, Menjaka, Barice i Orahovog brijega.

    U slučaju da plan A ne uspije, pristupilo bi se planu B koji je bio sledeći: Glavni prvac bi bio kota 830, a pomoćni pravci Golo brdo, Šabanova kuća, Hrastik.

    Sanitetska stanica je bila stacionirana u kućama Softića iznad sela Uglješići, koje je bilo najpovoljnije mjesto za izvlačenje ranjenika a u kojoj je bilo smješteno osoblje iz Doma zdravlja i bataljonski sanitet.

    Pozadina je imala unapred određene puteve kretanja za dovlačenje MTS-a na borbene položaje. Artiljerijska oruđa su bila planirana i raspoređena po okolnim brdima i u neposrednoj blizini iza leđa boraca za napad i na liniji odbrane.

    Eto, ovo je bio plan u TG Vogošća i po njemu su vođene borbe u toku izvođenja operacije "Prsten".

    Uoči početka operacije, u Bataljonu sam tražio dobrovoljace za organizovanje jurišne jedinice u cilju izvođenja ofanzivna dejstva na prostoru ispred zone odgovonosti našeg bataljona. Zbog planiranja tog zadatka pozvao sam u Bataljon sve komandire četa i vodova i tamo im iznio plan komande TG Vogošća. Od komandira sam tražio da provjere u svojim jedinicama da mi dostave spisak dobrovoljaca za jurišnu jedinicu koja bi predvodila napad.

    Nakon dva dana, komandiri su mi donijeli spiskove dobrovoljaca. Bio sam jako iznenađen, ali i zabrinut, jer se prijavio veliki broj boraca. Tačnije rečeno, prijavilo se više od jedne trećine boraca iz Bataljona sposobnih za borbu. Ovo je prijetilo da Bataljon bude oslabljen u odbrani u slučaju kontra-napada neprijateljskih snaga.

    Pošto je u to vrijeme Bataljon brojao svega nešto više od dvjesto boraca, uključujući i veliki broj ranjenika-invalida za koje se znalo da mnogi od njih više nikada neće moći učestvovati u borbi, sve ovo je u meni stvaralo dodatnu zabrinutost zbog mogućih komplikacija, kako u napadu tako i u odbrani.

    Samouvjerenost i nepokolebljivost boraca su bili veoma važan faktor za uspjeh ove operacije, pa sam morao da pred komandirima prikrivam svoju zabrinutost koji se u meni pojavila.

    Pošto su se u dobrovoljce prijavili i komandiri četa, odlučio sam da ne dozvolim njihovo učešće u jurišu, jer su mi oni bili potrebni da nakon završene operacije organizuju sa svojim jedinicama odbranu osvojenih teritorija, i da takođe nastave da drže stari dio linije kao rezervni položaj u slučaju neprijateljskog kontranapada. Zbog toga je njihovo učešće u jurišu dovelo u pitanje ishod čitave operacije, pa su dobili zaduženje da rade na odbrambenim zadacima.

    Operacija "Prsten" je krenula 3. jula 1993. godine. Jurišna jedinica Vogošćanskog bataljona je krenula u napad pod dejstvom artiljerijske pripreme, prišla je do samih linija odbrane muslimankih snagama i dok su oni još bili u svojim zaklonima zaskočili smo njihove rovove i napravila paniku u odrani. Za kratko vrijeme njihova linija odbrane je bila probijena i oporena do samih leđa Saobraćajnog fakulteta.




    Nebojša Lalić
    U borbi zauzimanja Šabanove kuće i Glavice imali smo jednog poginulog, Vladu Makića - Maka i dvojicu ranjenih, Tile i Popa. Kada smo obavjestili komandu da smo ovladali Šabanovom kućom i Glavicom i očekujući da naše snage nastave da vrše napad sa već probijenog dijela linije na Glavici, koji je dominirao nad selom Ugorsko i Saobraćajnim fakultetom, a tako je bilo i planirano, naši borci su samoinicijativno promjenili pravac napada. Krenulo se na Saobraćajni fakultet u pravcu PSC-a koji su muslimanske snage čvrsto branile. To je bilo kobno po naše borce jer su dočekani žestokom mitraljeskom vatrom i tom prilikom su poginuli Dragan Kujundžić-Grga i Nebojša Lalić-Nešo.


    Situacija se iskomplikovala zbog jake vatre muslimanskih snaga i sve snage su bile uprte u izvlačenje poginulih boraca na tom dijelu fronta. Nakon što su uspjeli da izvuku poginule, ofanziva se zaustavila na dostignutim linijama i krenulo se u utvrđivanje odbrane. Prilikom obilaska dostignute linije odbrane, pala je neprijateljska granata i tada su poginula dvojica komandira četa iz Vogošćanskog bataljona, Radomir Vučković i Božo Hart i sa njima još jedan borac, kojem sam nažalost zaboravio ime.

    Taj dan je Vogošća ponovo bila obavijena tugom zbog šest novih grobova, šest ožalošćenih porodica, šest velikih heroja, koji položiše svoje živote za slobodu svog naroda.

    Neka im je vječna slava i hvala!
    operacija_prsten- 67102 - 07.03.2012 : F-16 Brioni - best (0)

    Pogibija naših boraca


    Želio bih dopuniti "Pravog" o pogibiji Bože Harta, pošto sam tada bio udaljen oko 100 metara od tog mjesta. To se desilo lijevo od Šabanove kuće na jednom proplanku, gledajući iz pravca naše linije. Palo je nekoliko granata, a poginuli su Božo Hart, Radovan Vučkovic-Vučko, Ilija Lučić, Živko Kovačević i jedan musliman iz radnog voda. Tada je teško ranjen u glavu i Miloš Đokić, a Slaviša Lalić je igrom slučaja ostao nepovrijeđen pošto je zaostao za njima jer mu se bila razvezala pertla na čizmi.

    Pozdrav za sve posjetioce foruma i svako dobro.

    Ilija (Savo) Lučić
    operacija_prsten- 67282 - 07.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    U toku priprema za izvođenje borbenih dejstava, komandiri jurišnih jedinica su obišli sva uzvišenja na kojima su bila postavljena artiljerijska oruđa za dejstvovanje, kako bi se upoznali sa preglednošću prostora na koji će se izvoditi napad i na taj način saznati kakav pogled imaju artiljerci na taj prostor.

    Nakon toga je svaki komandir jurišne grupe izašao sa svojim jurišnicima, kako bi se i oni upoznali sa terenom na koji će se izvesti napad. Pred početak napada smo obišli i planirane polazne tačke za napad i detaljnije upoznali sve borce o planu napada i konfiguraciji terene. Kada je sve bilo spremno za napad, odredili smo i datum 3. juli 1993. godine za početka ofanzive.

    Kao komandant Bataljona preuzeo sam na sebe odgovornost da vodim jurišnu jedinicu u napad koja je ukupno samnom brojala 54 borca. Podjelio sam ih u tri jednake grupe i odredio njihove komadire.

    Prva grupa je bila sačinjena od boraca koji su sebe zvali "Žuti mravi" i "Tešini vukovi" a to je kompletna jedna smjena linije odbrane "Ježeva". Njihov komandir je bio Teša i njega sam odredio da bude komandir te grupe.

    Drugu grupu su sačinjavali borci pretežno iz prve, jedna grupa iz čete "Ježevi i nekoliko boraca iz druge čete našeg bataljona. Za komandira njihove grupe sam odredio J. Maunagu, inače mog dotadašnjeg pomočnika za bezbjednost u bataljonu.

    Treću grupu je sačinjavala isključivo dobrovoljci iz prve čete našeg bataljona i njima sa odredio komandira S. Jankovića, koji je do tada obavlja dužnost komandira voda. Ja sama bio komandir sve tri grupe i odlučio sam da krenem sa grupom S. Jankovića kojoj sam odredio da ide u napad na Šabanovu kuću a to je ujedno i glavni pravac našeg napada. Pošto se za juriš prijavilo najviše boraca iz čete "Ježevi", koji su u to vrijeme imali najtežu liniju odbrane Vogošća otuda se u meni pojavio strah, šta će se desiti ako krene loše i budu veliki broj boraca izbačeni iz stroja, kako če se pokriti linija na "Ježevima" koja je ujedno glavna tačka za odbranu Vogošće. Četu "Ježevi" je formirala komanda Brigade, birajuči dobrovoljce iz svih bataljona Vogošćanske brigade, što pokazuje koliki je značaj za odbranu Vogošće imala ta četa. Takođe veliki broj boraca se javio iz prve čete, koja je bila na spoju sa četom "Ježevi" i koja je zbog toga takođe imala važnu ulogu u odbrani Vogošće.

    Rano ujutro 3. jula sa udarnim grupama sam izašao na polazne tačke naše ofanzive u iščekivanju naredbe za početak napada. Znak za početak napada je bila određena lozinka koju je komnadant brigade saopštio pred početak akcije i mi komandiri smo mu na nju odgovorili, što je ujedno bio znak da smo svi na svojim mjestima, spremni za početak artiljerijske pripreme. Tako je i počelo. Vogošćom je odjekivala snažna eksplozija od ispaljivanjih projektila sa okolnih brda. Počela je akcije u kojem se sa strahom išćekivalo kakav će ishod biti.

    Artiljerijska priprema za napad trajala je puna dva sata. Do tada taj dio teritorije na koji smo trebali da krenemo bio je za nas neprobojan bedem a među borcima je kružila priča da po tom dijelu teritorije imaju tranšei koji su ostali iz doba Austro-Ugarske a koje su muslimanski borci popravili za svoje potrebe odbrane. Akcija je počela i više se nije imalo vremena razmišljati o lošim stvarima koje su prijetile u toj ofanzivi. Sa komandirima grupa sam imao šifrovanu radio vezu, sa jednom radio stanicom a sa drugom radio stanicom sam imao vezu sa komandom brigade. Još pod dejstvom artiljerijskih oruđa, dao sam signal svojim jedinicama za kretanje u napad.

    Krenuli smo prema neprijatelju u početku u polu-sagetom položaju a kako smo se primicali neprijateljskoj liniji odbrane, saginjali smo se sve niže i niže da bi prad samim ciljem puzajući u ležećem položaju prilazili njihovim rovovima. Kakda smo prišli do rovova, oko nas je bio ogroman dim, koji je mirisao na barut, a po nama su padali vrući geleri od projektila, pomješani sa komadima zemlje, kamenja i drveća, zbog kojih smo se morali pokrivati rukama po glavi da nas ne povrijedili dok padaju po nama. Zbog opasnosti od granata koje su padale blizu nas, javio sam se komandantu brigade rekavši mu gdje se nalazimo i tražio da artiljerijska oruđa počnu dejstvovati iza leđa njihove linije i po dubini njihove odbrane. I doista, naša artiljerija je prebacila svoje dejstvo na dubinu neprijateljske odbrane, što smo mi iskoristili i počeli brzo i silovito napadati njihove poluprazne rovove.

    U prvom rovu, na koji smo naišli nalazio se tačno na put od Hrastika prema Šabanovoj kući, kada smo mu prišli iz njega su počeli da pucaju dva muslimanska borca. Dobro sam ih vidio, jedan je bio visok i glavat, imao je tamnu kosu a drugi nizak i sitne građe, kosa mu je bila svjetlo smeđa. Ovaj visoki, kada nas je vidio i čuo kako vičemo "hvatajte ih žive", svatili su da nas ima puno, da su u okruženju iz kojeg će teško izvući živu glavu, izbacio je od straha mitraljez M58 iz ruku i okrenuose da bježi kroz šumicu niz brdo, u pravcu drugog njihovog rova, koji se nalazio malo niže u toj šumici. Za njim je odmah krenuo i ovaj mali vojnik. Brzo su nestali u šumici iza brežuljka, po kojem je krivudao šumski puteljak.

    Pošto smo utvrdili da je rov prazan, jednu našu grupu od 5 ljudi sam odmah izdvojio, ostavio ih da čuvaju osvojeni rov u kojem smo osim mitraljeza zatekl i RB. RB je najvjerovatnije bio tu, ako bi naišlo tim putem naše oklopno vozilo da bi ga moga zaustaviti. Pošto su nam muslimanski vojnici zamakli iz vidokruga, odlučio sam da jednom grupom krenemo niz šumicu u pravcu u kome su oni pobjegli, dok je druga grupa krene prema Šabanovoj kući, koja je izgledala prazna i iz nje niko nije pružao otpor.

    Nakon osvajanja rova u donjem dijelu šumice i šabanove kuće, pozvao sam druge komandire da provjerim kakvo je stanje kod njih. J. Maunaga je rekao da je osvojio dva rova u samom dnu Glavice bez ijednog povređenog borca i da je tom prilikom ubijen jedan muslimanski vojnik. Nakon toga mi se javio i Teša i rekao, da je pogino Maka a Tile i Popa ranjeni, usput je dodao da je zarobio jednog muslimanskog vojnika, koji se zvao Milan Ristović.

    Odmah sam sišao do Teše i on mi je isprićao šta se sve dešavalo. Rekao mi je da je iz rova u kojem je zarobio Milana Ristovića bio dočekan sa žestokom puščanom vatrom i da je prilikom zarobljavanja ovog vojnika spržio ruku kada mu je pokušao oduzeti pušku iz ruku. Pošto u rovu sa Ristovićem nije bio nikoga, naša pretpostavkaje da je Ristović ubio Maku i ranio Tileta i Popu.

    Ristović je bio ranjen i prebačen je zajedno sa našim ranjenicima u bolnicu "Žica" u Blažuju iz koje je pobjegao nakon dva dana. Ristović je živio u Velešićima. Kada je u Sarajevu počeo rat on je svoju porodicu prebacio u Osjek, na Ilidži, dok je on ostao da čuva svoju kuću. Do kraja rata nismo saznali šta se dešavalo sa Milanom Ristovićem, srpskim izdajnikom iz Velešića.

    Nakon osvojene neprijateljske linije na Glavici, upumpali smo naše rezervne snage za zaposjedanje linije. Naredio sam da se jurišne jedinice povuku u skloništa na rezervni položaj, stavili ih u pripravnost, sa zadatkom da u slučaju neprijateljskog kontra-napada, sve tri grupe izađu na liniju i brane novoosvojenu teritoriju.

    Sve je bilo odrađeno strahovitom brzinom i mislilo se da ćemo bez većih problema i gubitaka zaposjesti to područje. Alat je bio spraman za kopanje i počelo smo sa utvrđivanjem nove linije. Novi rovovi su bili iskopani do pojasa, tako da bi nam dali bar neku zaštitu od eventualnog artiljerijskog napada.

    Naša nova linija je bila mirna i ništa se nije dešavalo na tom dijelu terena, dok se na prostoru oko PSC-a vodila žestoka borba za izvlačenje naših poginulih i ranjenih boraca. Iskoristio sam taj period i pozvao komandire četa, Božu i Vučka i tražio da svako od njih obiđe svoju zonu odgovornosti, ohrabri borce i dao im cigarete koje smo dobili od pozadinaca da se podjele po rovovima, kako bar one ne bi nedostajale borcima u prvoj noći na novoosvojenoj liniji.

    Napomenuo sam ih da se ne kreću u grupi, jer sam bio siguran da našu liniju, muslimanske snage neprestano osmatraju i da ako primjete njihovo kretanje mogu biti lak plijen njihove artiljerije.

    Međutim, pozadinci i komandiri četa me nisu poslušali pa se nisu razdvojili. Krenuli su zajedno i bili primjećeni od neprijatelja, a potom i zasuti minobacačkim granatam. Nakon prve kanonade, jedan geler je pogodio pokojnog Božu Harta, pritčali su mu Vučko, Ilija Lučić i živko Kovačević. Počeli su da ga previjaju i tada je počela nova kanonada granata, od kojih je jedan pala tačno među njih i svu četvoricu usmrtila.

    Bio sam na IKM-u mog bataljon, kada sam dobio vijest o pogibiji dvojice hrabrih komandira i dvojice boraca koji su pošli da pojačaju našu novu liniju odbrane. Obuzela me je tuga i bol, koju ni dan-danas nisam prebolio.
    operacija_prsten- 67612 - 09.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten - Pad Glavice


    Nakon osvajanja brda po imenu Glavica, na kojem smo imali velike i nenadoknadive gubitke, zbog pogibije dvojice komandira četa, Bože i Vučka i vojničina kakvi su bili Ilija Lučić i Živko Kovačević a posebo heroja kakav je bio Vlado Makić-Maka, uzor svim borcima u bataljonu, komanda bataljona je bila pod strahom kako će se to sve odraziti na moral ostalih boraca i odbrane novoformirane linije.

    Između ostalog bila je i velika dilema, koga postaviti za nove komandire četa, kome bi vjerovali borci a i komanda Bataljona za izvršenje teških zadataka u novonastaloj situaciji.

    Nova linija je za borce u rovu uvjek davala dodatnu nesigurnost za odbranu, zbog čega bi muslimani dobro organizovanim kontranapadom lako mogla povratiti od nas izgubljenu linija. Međutim, desilo se nešto što u tom momentu niko nije mogao ni naslutiti. Ogroman inat i volja boraca za odbranom teritorije u čast naših poginulih junaka iz Bataljona, koji su za to brdo dali svoje živote, bila je toliko jaka da se ni jednog momenta nije dovelo u sumnju da će ti momci odustati od odbrane nove linije.

    Napadi sa muslimanske strane su se nizali jedan za drugim ali hrabrost i odlučnost za odbranom teritorije nije jenjavala. U svemu tome je veliku pomoć dala Ilijaška brigada, koja je imala postavljen tenk T72 neposredno iza naših leđa. Odeljenje u tenku je sedam dana davalo podršku borcima na liniji i svojim preciznim pogocima razbijalo svaki neprijateljski napad koji su oni pokušali da izvedu na Glavicu. Bataljon je odoljevao svim napadima i svakog dana su se sve više i više ukopavali i učršćivali svoje položaje.

    Zbog našeg žestokog otpora, muslimanske snage su imale ogromne gubitke, što nam je bilo poznato jer smo pratili razgovore njihovih komandira na radio uređajima. Posebno velike gubitke su imali u jednom njihovom tranšeu kod zgrade "Pliva", jer su javili njihovoj komandi da su u tom tranšeu totalno razbijeni i uništeni. Taj tranše je bio jedini mogući put, kroz koji su morali proći, da bi prišli našoj liniji odbrane, kako bi izvršili pješadijski napad. Budno oko Ilijaških Nemanjića je sve to pratilo i svaki puta bi na vrijeme reagovali, tako da linija naše odbrane nije ni osjetila sa kolikom snagom je muslimanska vojska pokušavala da povrati izgubljenu teritoriju. Zbog pravovremene reakcije Ilijaškog tenka koji je bio stacioniran i ukopan kod Softića kuća, muslimanska vojska je počela da smanjuje intezitet napada na taj dio terena, shvativši da je za njih postao neosvojiv.

    Zbog zasluga za osvojenu teritoriju i njenu herojsku odbranu, komanda TG Vogošća je poslala zahtjev u Glavni štab da se Vogošćanski bataljon odlikuje ordenom za hrabrost.

    Pošto je taj dio teritorije bio ispred zone odgovornosti Blagovačkog bataljona, komanda Vogošćanske brigade je smatrala da bi linija na Glavici trebala da pripadne Blagovačkom bataljonu i zbog toga naredila da preuzme tu tertoriju kao svoju zonu odgovornost. I tako su pripadnici Blagovačkog bataljona ušli u rovove na Glavici, nakon sedmodnevne odbrane Vogošćanskog bataljona. Na Glavici su bili razvedeni poljski telefoni, i kompletna linija odbrane je bila dobro ukopana. Na tom dijelu linije je bilo dobro uređeno osam rovova, od kojih su tri rova bili mitraljeska gnijezda i na njima su bili postavljeni mitraljezi M58.

    Vogošćanski bataljon je sve to ostavio i uredno predao u ruke Blagovačkom bataljonu. Rov koji je bio najistureniji, a nalazio se kraj Šabanove kuće je zadržao Vogošćanski bataljon kao svoju zonu odgovornosti, pretpostavljajući da ga Blagovčani neće htjeti uzeti zbog toga što je bio rizičan za odbranu zbog loše preglednosti i opasnosti od artiljeriskih dejstava sa Orlića, kote 875, najviše kote na Žuči.

    Istoga dana kada je Blagovčki bataljon preuzeo liniju, u prvi sumrak kada je vidljivost oslabila, uslijedio je muslimanski artiljerijiski napad na rov kod Šabanove kuće. U tom rovu su poginula dva borca iz Vogošćanskog bataljona, a dvojica su bila teško ranjena. Borci Vogošćanskog bataljona iz susjednih rovova su priskočili u pomoć i odmah izvukli dvojicu ranjenika, dok su mrtve ostavili u rovu zbog nedostatka ljudstva da im pomognu u izvlačenju.

    Dok su iznoslili ranjene iz rova, prošli su pored rovova koji su držali Blagovački borci. Tražili su od njih da im pomognu u izvlačenju ljudi i rekli da su dva borca poginula od grante i ostala u rovu kod Šabanove kuće.

    Blagovački borci nisu pritekli u pomoć u izvlačenju poginulih, nego su obavjestili ostale borce iz njihovog bataljona da se povuku iz rovova i odu u njihove rovove koje su ranije držali. Povukli su se samoinicijativno i pri tome nisu pokupili ni telefonsku liniju, tri mitraljeza M58. Ostavili su i šesnaest sanduka municije koje su dovukli sa sobom kada su popunjavali novu liniju. Sanduci sa municijom su bili slošenih jedan na drugi, na raskršću seoskih puteva na Glavici.

    Nakon povlačenja Blagovačkog bataljona sa linjije, muslimanski borci su primjetili da je linija prazna i to je iskoristio jedan muslimanski borac, poznat u Vogošći pod nadimkom Pice. Ušao je u naše rovove i cijelu noć tražio da mu se neko pridruži jer je se kako je i sam rekao "usr'o se od straha". Tek sutradan, u četri sata ujutro, došao mu je prvi vojnik da mu pomogne u čuvanju linije. Pice je tog vojnika spominjao na radio uređaju, psujući i ljuteći se na svoje drugove, govoreći da je samo ustaša (vjerovatno Hrvat) došao da mu pomogne. Kada je svanulo jutro, muslimani su ubacili još svojih vojnika i tako su bez borbe povratili izgubljenu teritoriju.

    Pošto se u to vrijeme na IKM-u brigade nalazio moj brat koji me je tačno obavještavao o tome šta se dešavalo na Glavici, odlučio sam da izvedem noćni napada na Glavicu i tako otjeram usamljenog i preplašenog Piceta. Dok sam radio na pripremama za taj noćni napad, shvatio sam i zašto se Blagovački bataljon povukao. Oni su u starim rovovima imali razvučenu struju iz fabrike, koja je i po najvećoj restrikciji neprekidno bila u rovovima tako da su osim grijanja imali i rasvjetu, što u onim ratnim danima ni stanovnici Vogošće nisu imali. Tada sam odustao od izvođenje noćnog napada jer sam shavatio da i ako se ponovo osvoji ta linija Blagovčani je ni tada neće htjeti držati i ponovo će pasti u ruke neprijatelju. Nisam htio da rizikujem da za njeno ponovno osvajanje ponovo neko izgubi život.

    Tako je Glavica bez borbe ponovo pala u ruke muslimanima.

    Zbog gubitka Glavice, Vogošćanski bataljon, iako za taj gubitak nije ništa kriv, nikada nije dobio zasluženi orden za hrabrost. Tako je Vogošćanski bataljon ostao bez ordena ali i bez svjih junaka zbog čega je ostala još veća bol i tuga za uzaludno datim žrtvama kakve su bili: Božo Hart, Radovan Vučković i Vlado Makić, takođe i Ilija Lučić i Živko Kovačević , kao i sve ostale žrtve u toj borbi.

    Neka se vječno pominju i nikada ne zaborave naši heroji jer su oni istinski to i zaslužili. Slava im!
    operacija_prsten- 67688 - 12.03.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Pad Glavice


    Prilikom pada Glavice, jedan od te dvojice boraca koji su poginuli zvao se Drago Gorančić. Stanovao je kao izbjeglica u Omladinskoj ulici, a bio je iz okoline Visokog.

    Sjećam se dobro tih dana. Poslije je akcija nastavljena u pravcu Golo brdo-kota 830 i to je sve zauzeto, a onda je odjednom sve stalo! Dobro se sjećam, bio je 1. avgust 1993. godine. Bješe veoma vruće. Sjedili smo u jednom rovu na koti 830. Tada nam je jedan od boraca rekao da je čuo da se svi napadi obustavljaju i da je naređenje stiglo direktno od Karadžića.
    operacija_prsten- 67742 - 13.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    Uslijedile su nove pripreme za napad, ovoga puta pravac napada je bio kota 830 i Golo brdo. Pošto sam jurišne grupe Vogošćanskog bataljona rasformirao i uputio u njihove jedinice za posjedanje linije odbrane, zadržao sam jedno odjeljenje sa kojim sam planirao nastavak naših ofanzivnih dejstava. Pošto je to odjeljenje bilo malo za akciju prema koti 830 i Šabanovoj kući, od komande sam dobio pojačanje - vod Vojene policije i Izviđački vod Miće Vlahovića.

    Zbog velikog broja boraca na tako malom prostoru, napravio sam dvije grupe za napad. Prva grupa se sastojala od Izviđačkog voda Miće Vlahovića i polovine voda Vojne Policije. Komandir grupe je bio Mićo Vlahović. Druga grupa je bila sastavljena od jurišnog odjeljenja Vogošćanskog bataljona i polovine voda Vojne policije. Za komandira druge grupe sam odredio J. Maunagu, mog bezbednjaka iz bataljona.

    Moja uloga je bila koordinacija između ove dvije grupe i komandom Brigade, i bio u prvoj grupi sa Mićom Vlahovićem sa planom da idem u napad na glavni pravac, kota 830.

    U prvi dijelu napada, kojem je bio zadatak osvajanje kote 830 i Golog brda, odlučio sam da J. Maunaga i njegova grupa sačeka konačan ishod te akcije. Pošto je kota 830 bila blizu naše polazne tačke sa kote 772, kako smo je popularno u to doba zvali "Ježevi" bilo je nemoguće krenuti na Šabanovu kuću i biti neprimjećen sa tog dijela terena. Oko 150 metara vazdušne linije između ove dvije kote i 58 metara razlike u nadmorskoj visini, bila je prava ludost krenuti u napad dok te neprijtelj ima na nišanu kao na dlanu. Zbog težine zadatka, J. Maunagi sam naredio da ostane u pripravnosti sve dok mu ne dam znak da se on i njegova grupa uključe u borbu.

    Uporedo sa našim napadom na kotu 830 izvodio se i napad na Golo brdo. Taj zadatak je dobila Ilijaška brigada.

    Vrući ljetni dani su otežavali već ionako tešku ofanzivu. Po unaprad određenom redu počela je operacija. Neizbježno javljanje komandi brigade da smo spremni i čekamo znak za početak akcije. Artiljerija sa okolnih brda razbila je u nama psihološki pritisak pred početak napada i misli su bile usmjerene samo u ono što trebamo da radimo u toku akcije. Smanjena žestina artiljerijski napad dala je znak da se približio trenutak kada će se krenuti u napad iz kojeg se ne zna koliko će nas se vratiti svojim kućama a koliko će nas biti zaujek zatrpano zemljom. U tom trenutko niko o tome više nije ni mislio, jedini cilj nakon obustavljanja artiljeriski napada bio je izaći na mjesto odakle nam je neprijatelj prkosio svojom snažnom odbranom. Zbog blizine muslimanske linije, tlo ispod nas je podrhtavalo a detonacija koje su odjekivale tako snažno kao da artiljerija gađa nas.

    Kada je artiljerija prestala da dejstvuje po neprijateljskim rovovima, Mićo Vlahović, Mommčilo Močević- Moca, Rega i ja, smo krenuli u bitku na sve ili ništa. Za nama su išli i ostali borci iz grupe. Krenuli smo polusageti, još uvjek osjećajući miris baruta po strmoj stazi koja se pružala do kote 830. Desno od nas se vidjelo Golo brdo pa sam bio siguran da smo se i mi vidjeli sa njega. Nisko rastinje nije bilo dovoljno dobar zaklon da neprijatelj ne primjeti naše kretanje. Ali sva sreća naša artiljerije je ponovo odradila odličan posao. Prilazili smo sve bliže i bliže, a puščana paljba sa muslimanske linije nije počinjala. Bio je to jasan znak da su bili ili uništeni od strane naše artiljerije ili su se povukli zbog silnih udara topovskih granata.

    Kada smo došli do samog rova malo smo zastali u neodlučnosti a onda su Mićo i Moca silovito krenuli prema rovu. Rega i ja smo krenuli odmah iza njih. Uletjeli smo u rov ne razmišljajući šta nas tamo čeka i u njemu smo našli tri nepomična tijela. Nakon ulaska u rov počeli smo da razgledamo kao ćemo da se odbranimo ako za to bude potrebe.

    Dok smo se okretali naokolo, vidjeli smo neku vojsku kako trči po vrhu brda, livadom, bez ijednog stabla za koje se mogu zakloniti. Bili su to srpski borci sa visoko podignutom srpskom trobojkom, neustrašivo su trčali na muslimanske rovove. Veseli poklici "Ilijaških Nemanjića", davali su do znanja svima naokolo da smo ovladali tom linijom.

    Konačno, nakon više od sedam mjeseci, kota 830 i Golo brdo su ponovo vraćene u srpske ruke. Na koti 830 se ponovo zaviorila srpska zastava. Sledeći zadatak bio je kota 850 i Šabanova kuća.

    Nakon osvojene kote 830 i Golog brda, potpukovnik M. Delić je preuzeo tijelo poginulog muslimanskog borca iz rova na koti 830, koji se zvao Saša a zatim ga je prebacio u Srbiju. Sve troškve prevoza i sahrane snosila je naša vojska a ovaj srpski izdajnik je sahranjen uz sve vojne počasti, baš kao da je bio srpski junak. Potpukovnik Delić je sve ovo uradio zbog toga što je bio dobar prijatelj sa njegovim ocem, koji je takođe bio oficir u JNA na službi u Srbiji.

    Bilo kako bilo, nije se imalo puno vremena za razmišljanje, jer su borbe vrlo brzo nastavljene. Naš sledeći zadatak je bio osvajanje kote 850.

    Počele su pripreme za novi zadatak. Glavni pravac napada na kotu 850, dat je Mladenu Saviću, koji je do tada sa svojom jedinicom pokazao veliku umješnost i hrabrost u izvršavanju najtežih zadataka. Ja sam dobio zadatak da se krećem u pravcu kote 850 paralelno sa Savićem, na njegovom lijevom krilu ispod oboda brda. Za izvršenje tog zadatka sam imao jedno jurišno odjeljenje iz Bataljona, vod Vojne policije sa njihovim komandirom, pokojni Miroslavom Todorović-Tošom i izviđački vod Miće Vlahovića. Podjelio sam ih u iste grupe kao i prilikom zauzimanja kote 830.

    U operaciji "Prsten" naše snage su vidno napredovale na svim pravcima, pa iz tog razloga TG Vogošća je ubrzala i pojačala borbena dejstva na Žuči. Nakon uspjeha na koti 830 i Golom brdu, spremili smo napad u pravcu kote 850.

    Došao je trenutak da se krene u napad. Savić je sa svojim borcima bio na polaznoj tački, na koti 830. Ja sam bio sa Mićinim izviđačkim vodom i polovinom voda VP na polaznom položaju na "Ježevima", kota 772, čekao se trenutak kada će Savić da krene u napad. Treća grupa koju je vodio Maunaga nalazila se stotinjak metara ispod kote 772. Ta grupa je imala zadatak da, kada se ovlada kotom 850, uđe u borbu i pokušaju da ovladaju Šabanovom kućom.

    Takva linija bi se mogla lako čuvati jer bi se linija prilično ispravila i sa manjim brojem rovova bi imali bolju odbranu i preglednost terena ispred sebe. Toga sam bio svjestan i zato sam i odučio da se taj dio terena pokušamo osvojiti sa kotom 850. Pred početak napada komandirima jurišnih grupa sam dao detaljna uputsva, na koji način ćemo izvoditi borbena dejstva i kada se koja grupa uključuje u borbu. Pošto je Maunaga sa svojm grupom bio fizički odvojen i nismo se mogli međusobno vidjeti, dao sam mu posebna upustva. Rekao sam mu da on na pravcu koji sam mu odredio, ne smije ući u borbena dejstva prije nas, jer je njegov pravca veoma pregledan sa neprijateljske strane i postao bi laka meta ako krene prije nego što mi ovladamo kotom 850, tako da je trebao čekati i pratiti naše kretanje. Tek kada se ovlada kotom 850, on može da krene i uključi svoju grupu u borbu.

    Iako je bilo ljeto, magla se navukla na prostor koji smo napadali. Artiljerija je nemilosrdno razarala jednu od najviših kotu na Žuči. Imali smo osjećaj da se brdo ruši ispred nas. Kada je atriljerija prestala, Savić mi je rekao "Prijatelju, šta god da se danas bude dešavalo na liniji, ja sa svojim borcima neću krenuti u napad!"

    Magla je bila gusta a vidljivost slaba, pa je bilo bolje odgoditi napad. Spustio sam se do Maunage i rekao mu šta smo se maločas Savić i ja dogovorili. Nakon mog odlaska, do kote 772, javio se Maunaga na radio uređaju, obrati se načelniku Antiću, koji je bio na IKM-u Vogošćanske brigade i rekao mu da je spreman i da sa svojom grupom krene na Šabanovu kuću. Nakon toga se Antić obrati meni i insistirao da i ja sa svojom grupom krenem u pravcu kote 850, kako bi Maunagi dao bočnu zaštitu. Pošto je bilo rizično objašnjavati preko radio uređaja da je taj napad poguban i neizvodiv, odlučio sam da pozovem Antića sa poljskim telefonom i sve mu objasnim. U razgovoru sam mu pokušao objasniti kakav je to teren na koji Maunaga planira da krene u napad. Usput sam mu objasnio da sa tog pravca nemoguće napasti tu liniju, zbog čega sam Maunagi naredio da njihova grupa krene u napad tek kada se ovlda kotom 850. Antić za to nije htjeo ni da čuje i ponovo je insitirao da se i ja uključim u napad i dadnem podršku Maunagi. Nisam ni pomišljao da se uključim u borbu nego sam tražio način kako da zaustavim Maunagu u pogibenom jurišu.

    Svi jurišnici su pažljivo slušali moj razgovor sa Antićem. Zbunjeni borci su me pitali šta da radimo. Odlučio sam da odem dolje i kažem Maunagi da se povuku nazad jer mi nećemo ući u borbu. Trčeći sam krenuo niz liniju da zaustavim dalji ulazak ljudstva u taj prostor. Krenuti u takvu avanturu u koju je Maunaga poveo ljude, nije bila hrabrost, nego čista maloumnost. Dok sam prilazio dijelu teritorije na koju je već ušla jedna grupa, magla se naglo razišla i vidljivost se popravila. Neprijatelj je to iskoristio, uočili naše kretanje i poklopio minobacačkim grantama taj prostor, sa kojim su napravili masakr među našim borcima.

    Linijom je kao bomba odjeknula vijest "Poginuo Tošo". Dok sam ulazio u teritoriju u koju su ušli ljudi iz Maunagine grupe, kraj mene su pronijeli njegovo mrtvo tijelo. Bio je to jeziv prizor, trup bez glave, koža je bila oguljena do pasa, samo opasać koji je bio oko njegovog struka je pridžavao ko"u da ne spadne sa njegovog tijela. Za Tošom su nosili i drugog borca, koji je upravo te noći došao iz Srbije da pomogne u našu borbu. Njegovo tijelo je bilo osječeno do struka, ali je još uvijek bio živ. Njegovi poslednji krici mi još uvijek odjekuju u ušima.

    Stigao sam kasno, pogledom sam tražio Maunagu, koji je pognute glave nosio raskomadanog borca i prolazeći kraj mene. U tom trenutku su dotrčali Mlađa i Peđa sa grupom boraca i puškama na gotovs. Uperili su puške u Maunagu i htjeli da ga streljaju. Stao sam ispred Maunage, kako bi ga svojim tijelom zaklonio da ga razbješnjeli borci ne bi streljali. Rekao sam Mlađi i Peđi da siđu sa linije i smire se, pa kada ponovo budu spremni da se vrate u borbu. Situacija se smirila i oni su otišli u naselje.

    U tim teškim trenucima, dok smo izvlačili poginule, niko nije razmišljao da iznese mitraljez M84 sa kojim je pokojni Tošo išao u borbu. U razgovoru sa borcima sam saznao da je mitraljez ostao na mjestu gdje je Tošo poginuo i da je totalno uništen, zbog neposredne blizine eksplodirane granate. Njegova porodica je molila da im se dadne Tošin mitraljez i ja sam odlučio da uđem sa par momaka ispred naše linije i da ga izvučem na našu teritoriju. Nakon toga smo uništeno oružje predali njegovim roditeljima za uspomenu na njihovog sina heroja.
    operacija_prsten- 67762 - 14.03.2012 : Valter - best (0)

    RE: Operacija Prsten


    Sa Mićim i Mocom smo tada bili Žika i ja. Regoje je po običaju pobjegao a Mladen Savić se uopšte ne slaže sa tom izjavom kao ni Ilijaški Nemanjići koji su tada bili tu. Hvala Bogu ima još živih pa kada se vidimo vjerujem da ćemo rado htjeti popričati o svemu.
    operacija_prsten- 67889 - 20.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O borbama na Golom brdu


    Pozdrav,

    volio bi kada bi pisali ili se bar priblizno prisjetili datuma pa da se mogu uključiti u detaljniju analizu protekog vremena, ako sam uspio dobro da povežem radi se o operacijama koje su vođene početkom jula 1993. godine, i one koje su vođene od 21. jula 1993. godine pa sve do 1 augusta iste godine.

    Bio sam aktivni učesnik u tim operacijama ali sa druge strane.

    Nekoliko mojih prijatelja je ostalo gore i dan danas nisu pronađeni, a razlog za to je što su otišli sa drugim ljudima, a ne ljudima iz moje jedinice.

    Tačno je da smo imali gubitaka, ali toga je bilo na obje strane.

    Negdje sam pročitao da su dvojica vaših ostala na Glavici, to je tačno, poslije smo ih izvukli u dio kod Šabanove kuće.

    Interesuje me kada ste prvi put uzeli dio ispod Golog brda tj negdje 2. na 3. juli 1993. godine i kada smo navečer vratili taj dio linije našao sam u jednom rovu crni pancir sa rupom ispod kragne u predjelu vrata. Na panciru je bilo krvi. Interesuje me da li je taj momak preživio?

    Nastojaću da se u narednom periodu aktivnije uključim.

    Pozdrav svima, na kojoj god strani da smo bili, realno svi smo popušili, pomeli su nas poltroni i pizde!
    operacija_prsten- 67890 - 21.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    Da ti najprije odgovorim na ono tvoje pitanje u vezi tranšea koji spominješ a koji se nalazio u dnu Golog brda, u pravcu Vogošće. Na tom brdu koliko se ja sjećam, niko nije preživio, kako ni na koti 830. Na koti 830 sam bio lično i u tom rovu su nađena tri mrtva vojnika. Bili su to Vikićevi specijalci a u njihovim džepovima su bile dozvole za izlazak u grad. Na dozvoli je pisalo njihovo ime i prezime i datum izlaska u grad. Sjećam se da smo o tome komentarisali pošto je pisalo da im se dozvoljava izlazak u grad do 22:00h.

    Takođe se sjećam da smo pred polazak u napad na kotu 830, našli tijela mrtvih vojnika u rovu koji se nalazio ispod kote 830, na putu kod Mršine kuće. Ti leševi su bili prilično stari. Vjerovatno pogođeni artiljerijom iz nekih drugih vremena jer se nije moglo raspoznati tijelo i ilovači. Skontali smo da su leševi jer su se vidjele uniforme u blatu.
    operacija_prsten- 67907 - 21.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Malo informacija sa druge strane


    Drago mi je da bar ovako možemo razmjeniti neke detalje oko minulih gluposti koje su se desavale u ratu, a da tek sada, nakon toliko godina poslije postajemo toga svjesni.

    Kada sam naveo da se prisjetiš datuma, to sam govorio iz razloga što odgovorno tvrdim da Kota 830 nije pala do 26 jula. Lično sam bio tamo sa svojom jedinicom i branio tu kotu.

    Sjećam se da sam sa ekipom od 18 ljudi preko kote 850 na kotu 830 došao 22. jula i tamo sso ostali do 24. jula.

    Oni koji se sjećaju konfiguracije terena še takođe znati da se sa Kote 830 pruža pogled na Golo brdo.

    Na dijelu Golog brda i to na nekom bageru je bila vaša zastava, pretpostavljam da je postavljena u noći 23. na 24 juli, gledano sa kote 830, a nama iza leđa. Zbog granatiranja nisam imao vezu sa komandom i nisam znao šta se dešava dole na Golom brdu. U prvom trenutku sam pomislio je da se neko od naših zeza.

    24. jula sam ponovo preko kote 850 u jeku granatiranja, a imaju i snimci tog granatiranja, uveo jedan vod iz 1. brdske brigade koji nam je iz Starog grada došao u ispomoć i uvezao ih sa ljudima iz našeg 2. bataljona.

    Niko od tih ljudi nije bio ni ogreban jer sam znao prilazne puteve, koji su koliko toliko bili sigurni.

    Da ste uspjeli zauzeti dva rova ispod Golog brda, koje smo mi zvali "17" i "1", i popeti se na dio nekih 20 metara od bagera to sam saznao kada sam se prebacio do Jezera, gdje sam zatekaodosta vojske iz skoro svih jednica iz Sarajeva. Po meni, ovo je to bila glupost jer su naši oficiri na malom terenu grupisali veliki broj ljudi, a granatiranje nije prestajalo.

    U Jezerima samo od rahmetli Šehovića dobili zadatak da se preko Golog brda tom famoznom tranšejom ( u kojoj ce se kasnije zaglaviti tenk 27. jula ) prebacimo do šume i to sa naše strane desno od rovova koje ste zauzeli što smo i uradili. Zadatak moje grupe je bio da napadnemo sa boka ali uz sadejstvo i ostalih koji su bili u dijelu iz pravca Visa.

    Ako se sjećaš, u šumi smo se sreli sa jednom srpskom udarnom grupom i dobro popucali. Moram priznati da nas je onaj vaš BST imao kao na dlanu.

    Jedan detalj mi se žestoko urezao u sjećanje, a odnosi se na to da ste nas taj dan prozivali jednog po jednog i to po nadimcima ili imenima, pa sam došao do zaključka da ste 14. juna na Mijatovića kosi ili tačnije kod "kuće sa krstom" kako smo je mi zvali, zarobili živog jednog našeg momka koji je bio ranjen, pa ste od njega saznali naša imena i nadimke. Inače tog momka su ponijeli početni uspjesi sa naše strane tako da se u tom zanosu odvojio od svog tima i otišao dublje među vas. Zbog prage i tenkova koji su doćli nismo mu mogli prići.

    Možda ima onih koji ce reći da lažem ili izmišljam, ali to mi nije cilj, na takve stvari sam godinama ogluhnuo, ali sjećam se dobro jer nas je pored muških glasova prozivao i jedna ženski glas, ta zena je bila sa vama. Ovo mogu potvrditi samo oni vaši momci koji su bili gore taj dan, a ne oni koji su nesto čuli ili načuli, a takvih je nažalost mnogo.

    Rat smo nekako uspjeli preživjeti, a hoćemo li mir???

    Pozdrav!
    operacija_prsten- 67911 - 22.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Poginuli muslimanski borac


    Ako on u pitanju, i ako je riječ o momku koji je imao 20 godina, zvao se Murat jeste, bio je Sandžaklija. Nije se prezivao Smajilović. Nestao je na dijelu Golog brda koji ste vi zauzeli, mislim 22. ili 23. jula 1993. godine.

    Po priči šupaka (tj. nazalost pripadnika onog dijela koji smo mi nazivali pičketinama i dupelizcima iz moje jedinice koji su na foru taj dan izašli na liniju ne znajući gdje idu) koji su bili sa njim i koji su ga ostavili, kasnije su pričali da je bio ranjen u noge od granate i da je ostao tamo. Druga verzija je bila da je poginuo na licu mjesta od granate, a treća da ga je pokosio rafal i da je ostao mrtav na licu mjesta.

    Poginula su još dvojica bataljonaca, ali oni su izvučeni na našu stranu.

    Za ove diskusije i razmjene informacija su jako bitni datumi jer se počinju mješati dešavanja sa početka jula 1993. godine i zadnjih desetak dana istog mjeseca.
    Pozdrav svima!


    Max u prethodnom tekstu nigdje nije napisao, niti spomenuo Orlić. Ja sam ga greškom dodao, jer sam mislio da je Vis, muslimanski naziv za Orlić. Uradio sam to iz dobre namjere i izvinjavam se za omašku.

    Takođe sam dobio i sledeći komentar od Max-a:

    Brdo Vis je desno iznad Smiljevića, gledajući prema srpskim linijama iznad petlje i sela Kute, lijevo od Golog brda, a sa pogledom na Rajlovac , Zabrdje i Rajlovačku petlju gledano sa strane Armije BiH. Orlić se nalazi iza Kote 850 pa mislim skoro od 800 metara do jedan kilometar udaljenosti, tako da te prilazne puteve sa Orlica Armija muslimanske BiH nije mogla koristiti jer su bili dalji, a i zbog isječene šume si bili nesigurni.


    Pogled na brdo Žuc iz Sarajeva
    operacija_prsten- 67923 - 22.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    Informacije za Maxa:

    Operacija "PRSTEN" je počela 3 jula '93. godine. Taj dan je Vogošanski bataljon osvojio Glavicu i Šabanovu kuću, a Ilijašani su osvjili tranše na Golom brdu.

    Vogošćanski bataljon je sedam dana držao osvojenu liniju a Ilijašani su po osvajanju tranšea na Golom brdu isti dan bili zamjenjeni sa borcima iz Krivoglavačkog bataljopna, tačnije sa četom iz Jeftića. Međutim, Jeftići su po ustaljnom običaju, liniju napustili nakon posjedanja u rovove i to bez borbe. Za njih je bilo dovoljno da se oni ne osjećaju sigurno na tom dijelu terena i oni bi se povukli na svoj rezervni položaj, koji je često bio kući ili u Radića potoku.

    U nastavku naše ofanzive, mislim da je to bilo 22. jula '93. godine, isti dan smo osvojili kotu 830 i Golo brdo. O tome sam nedavno pisao, ko je osvojio kotu 830 a ko Golo brdo.
    operacija_prsten- 67928 - 23.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O padu kote 830


    Pozdrav za Lunu, Vogošćanina Pravog i Valtera!

    Luna, hvala ti za ono što si napisao za pokojnog Slavka. Ako želiš mogu ti poslati spisak tvoje kompletne specijalne jedinice MUP-a, dosta poznatih imena, a velik broj i onih šminkera koji su prodefilovali kroz nju, znaš to bolje od mene.

    Za Vogošćanina i Valtera ću poslati jednu sliku, pogled sa Kote 850 na Golo brdo i tenk u tranšeji da se bar malo prisjetimo tih dana.

    Tačan je podatak da smo tih dana u mjesecu julu 1993. godine, pogotovo u periodu druge etape operacije od 21 jula, imali velike gubitke, ali kako sam već naveo veliki broj ljudi koncentrisan na tako malom prostoru bio je laka meta za ono silno granatiranje, konkretno za period artiljerijske pripreme koji je trajao od 6 sati ujutro do 12 sati poslijepodne lično sam vidio, a neke momke lično i sam nosio. Imali smo 22 poginula za samo šest sati granatiranja, dosta ranjenih i to sve od granata.

    U samo nekoliko dana imali smo preko 200 ranjenih što teže što lakše. Tačno je i da smo Žuč zvali "Brdo smrti" jer ono je uistinu i bilo bez obzira kojim formacijama pripadas (VRS ili ARBiH).

    Kota 830 nije pala tih prvih dana pala je poslije, ali je tačno da su pali dijelovi linije koji su bili malo ispod nje tačnije onaj dio oko dalekovoda koji se nalazi na Mujkića brdu ili Koti 772.

    Za pad Glavice i dijela prema Šabanovoj kući tačan je podatak da sam sa svojom interventnom grupom došao na lice mjesta, kada ste već bili odradili taj dio, bili smo rasporedjeni tu blizu vas i nismo se htjeli javiti, pratili smo dešavanja, par momaka koji su bili dobri sa tromblonima sam rasporedio gore visočije i oni su preko nas pucali tromblone, znate i sami kako je kada izgubiš dio linije, a u komandi nema niko ko ti može reći pravu situaciju na terenu jer malo je bilo onih koji su iz komande imali petlju biti tu na prvoj liniji. Zbog toga je moja procjena bila da vas pustimo da nam priđete bliže, a onda prsa u prsa. Zbunilo me je to kada ste se samo najednom počeli povlačiti nazad, ne znam šta je bilo u pitanju.

    Ispravite me ako griješim ali mislim da ste na rukavu nosili žute trake. Ako sam nešto pogriješio, moguće je, jer ovo pišem po sjećanju. Ipak, davno je to sve bilo.

    Puno pozdrava!
    operacija_prsten- 67957 - 24.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    O tenku na Golom brdu


    Pozdrav Valteru,

    Zamolio sam g-dina Željka da stupi u kontakt sa tobom vezano za onog momka, unaprijed hvala Vam obojici.

    Prema informacijama koje ja u ovom trenutku imam, kada je tenk pogo đen niko nije bio u njemu i lažu svi oni koji kažu je neko bio u njemu.

    U toku noći je bilo pokušaja da se tenk izvuče, ali za to nije bilo mogućnosti jer je iz grada trebala doći ona velika dizalica da tenk malo pomjeri kako bi on dobio oslonac na tlo, medjutim nije bilo šanse da se tako nešto odradi.

    Realno govoreći, vi sigurno niste imali namjeru da čekate da se tenk izvuče, niko ne bi pucao dok mi to ne završimo a onda bismo mogli nastaviti ratovati. Ma šta da ti kažem, nebuloza mozgova sa naše starne.

    Moja pretpostavka je da je posadu, a posebno vozača, uhvatila panika i da uradio tako kako je, ne znam možda griješim.

    Tenk se zaglavio po dužini, tako da mu je pod bio na zemlji a obje gusjenice u zraku tj. nisu imale oslonac na zemlju jer bi se u protivnom mogao normalno izvući.

    Ovo pišem iz razloga da shvatite da kada je počelo granatiranje oko tenka i par zolja ili granata iz RB, svi su se razbježali.

    Tvoj kolega koji ti je tako nešto prenio bio je nišandžija u tenku, ali da li u tom ne znam. Možda jeste, ali tenk je bio prazan i bez posade. Vozač se zadnji izvukao kroz otvor na podu to je tačno, ali prije nego je tenk bio pogođen. Vratio se tranšejom koja je išla preko Golog brda prema putu i onda u Jezera.

    Tenk je uništen tek sutradan ujutro.

    Pozdrav
    operacija_prsten- 67971 - 24.03.2012 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Tenk na Golom brdu


    Moram demantovati Maksa, jer je oko tenka ostalo šestorica poginulih - trojica su bili ispred tenka a trojicu iza tenka. Svi su imali crne pancire i jako dobru opremu, tako da pretpostavljam da nisu bili obični rovovski miševi i pripadali su sigurno nekoj jačoj specijalnoj ekipi.

    Kad se tenk zaglavio bio sam nešto niže i bili smo spremni sa nekoliko osa i zolja da ga dočekamo, međutim par granata je eksplodiralo ispred samog tenka i vozač je izgubio kontrolu i jednom gusijenicom upao u tranšeu i zaglavio se. Da je nastavio u tom pravcu još desetak metara jako lijepo bi se otvorio za ose i zolje koje su ga čekale malo niže. Posada je počela da iskače i tako su i padali jer je vatra sa lijeve strane (njima sa desne) i granatiranje bilo pakleno.

    Jedan moj pokojni drug koji je sve posmatrao sa lijeve strane ispod kote 830 mi je pričao da je iza tenka bilo vojske koji su vijerovatno pratili tenk i postoji mogućnost da su imali želju da zaštite tenk, ali to je bila ludost i postoji mogućnost da je neko od njih pritrčao ispred tenka i tu zaglavio. Ja sam među prvim došao do tenka nešto kasnije kad smo zaustavili granatiranje. I dan-danas imam opasač i jako dobar pištolj koji sam skinuo sa jednog poginulog (napominjem da sam mrtve uvijek poštovao i nisam dirao ali sam oružje uzimao, što nije grijeh) ostali koji su kasnije dolazili su pokupili ostalo oružje.

    Sarajevo - uništeni tenk na Golom brduJa sam tada napravio nekoliko snimaka koje sam zbog odlaska u inostranstvo sve uništio. Postoji mogućnost da sam tamo kod kuma u koferu sa trofejnim oružjem ostavio i negative. Sad mi je žao što sam to uradio jer bi slikama mogao potkrijepiti mnoge ratne situacije od Orahovog brijega do Mijatovića kose. Ja sam iz zezancije jednom postavio sliku kote 830, slikanu upravo tada ispred samog tenka. Na toj slici se u desnom uglu vidi dio tenka.

    Miner
    operacija_prsten- 67972 - 24.03.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Golo brdo


    Čitajući ove komentare, razmotava mi se film sjećanja na te događaje iz jula 1993. godine.

    Bio je čini mi se 28. juli 1993. godine. Šetali smo se kroz šumicu ispod Golog brda. Izgledalo je stravično, šuma je bila do koljena, potpuno pokošena artiljerijskim dejstvima. Vidjeli smo nekoliko poginulih muslimanskih boraca, najmanje petnaestak. Imali su crne uniforme. Kod jednog sam primjetio nešto kao akreditacija, zapamtio sam, prezivao se Ušanović, a ime Emir ili Edin, nisam siguran.

    Prije toga a i narednih nekoliko dana sam proveo na tom dijelu Žuči. Danima nisam silazio u Vogošću. Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju je činjenica da je tih dana vladala neka čudna tišina (mislim na period poslije 28. jula). Imao sam osjećaj da muslimanskih boraca nema na kilometre od nas. Nije bilo pucnjave, čak ni sporadične.

    Nakon par dana smo saznali da više neće biti nikakve akcije i da je potpisano nekakvo primirje.

    Dugo vremena poslije toga na tom području nije bilo značajnijih borbenih dejstava.
    operacija_prsten- 68050 - 27.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    Nakon osvojene kote 830 i Golog brda nije se čekalo ni trena. Odmah se krenulo dalje u napade da bi se uzdrmane neprijateljske snage potpuno razbile. Krenulo se jednu nepromišljenu, samoubilačku akciju u koju je J. Maunaga poveo naše borce, zobog čega smo imali gubitke koje smo teško mogli nadoknaditi. Poginuo je komandir VP, Todorović Miroslav - Tošo, udarna igla i veliki vođa u svim dotadašnjim akcijama u kojima je on učestvovao.

    Ipak, nije se imalo vremena za tugovanjem. Po već ustaljeno pravilu, podjelio sam jedinice po grupama, istim onim kakve su bile i prilikom osvajanja kote 830. Plan je bio da se paralelno sa Ilijaškim jurišnicima koje je vodio M. Savić, probijemo do kote 850. Savić je imao glavni pravac napada direktno na kotu 850, moja grupa pomoćni pravac napada, njegov lijevi bok ispod same kote 850.

    Bilo je planirano da se nakon ovladavanja kotom 850 izvede napad na Šabanovu kuću i to iz pravca kote 850. Pošto bi to bio napad sa boka na muslimansku liniju, pretpostavio sam da bi se sa te strane lako ovladalo Šabanovom kućom, jer bi već bili duboko iza njihovih leđa, što bi sigurno stvorilo veliki strah, nesigurnost i paniku kod neprijateljskih boraca u rovu.

    Konfiguracija terena bi bila povoljna za naše borce, pošto bi se naše snage kretale do Šabanove kuće koristeći prirodne zaklone u valovitoj šumi. Između te šume pa do Šabanove kuće se prostirala livada sa vrlo malo stabala tako da bi neprijateljski položaji bili nezaklonjeni a nas bi štitila gusta šuma sa viših kota na tom prostoru. Šabanova kuća je bila oko 350 do 400 metara udaljena vazdušnom linijom od kote 850. Ako bi se ovladalo kotom Šabanova kuća bi sa te strane bila nezaštićena i mogla bi se lako kontrolisati. Iz tog razloga sam pretpostavljao da bi njihova odbrana tog terena bila nemoguća. Taj zadatak sam povjerio J. Maunagi.

    Zbog pritiska u komandi brigade koji je izvršen na mene zbog odbijanja da uđem u borbu zajedno sa Maunagom u kojoj je nepotrebno poginuo Tošo, odlučio sam da Maunagi dam detaljnija upustva i upozorenje da on sa svojom grupom ne smije krenuti prije nas. Zadatak njegove grupe je bio da uđu u borbu tek kada Savić sa svojim borcima zauzme kotu 850 i ja sa svojom grupom budem ispod same kote 850. Tada bi njegov zadatak bio da za nama uđe bez borbe i izvede bočni napad tako opori već probije neprijateljsku liniju.

    Osim atriljerije, koja je bila pod komandom Vogošćanske brigade i TG Vgošća, pripremio sam bateriju minobacača, koju sam smjestio u selu Uglješići. Pošto je njihov komandir, pokojni Desimir Lukić, dobro poznavao i imao precizno upucane muslimanske linije odbrane, dao sam mu zadatak da, kada ovladamo njihovim rovovima, ja ću mu javljati kada i gdje da upotrebi minobacače 82 milimetra i tako napravi vatrenu zavjesu, koja bi nam pomogla u očuvanju osvojene teritorije.

    Sve je bilo dobro organizovano i spremno za napad! Borci bili spremni i samouvjereni, a granata je bilo dovoljno i za napad i za odbranu.

    Kada je dat znak za početak ofanzive, počelo je granatiranje i borci su se pripremili za pokret. Pred sami kraj artiljerijske pripreme, prišao mi je Ljubo Cigo i rekao da on mora hitno u WC, jer ima proljev. Reko sam da ide, ali da pazi kad bude dolazio nazad, pošto mi vrlo brzo krećemo u napad. Kada se udaljio sa polazne tačke, prišao mi je jedan borac iz Mićinog izviđačkog voda i rekao da je to Ljubina uobičajena fora, kada se treba krenuti u napad, uhvati ga sraćka i on ode iz borbe. Ja sam se samo nasmijao, shvatajući šta je ovaj borac htio da kaže.

    Pošto su prethodnih dana, te ofanzive, Ilijaški jurišnici našli izgovor, da oni ne mogu da krenu bez naše bočne podrške, koju im mi nismo, navodno, htjeli dati predhodnih dana, što svakako nije bilo tačno, jer je Savić došao do mene u toku akcije i rekao mi da oni taj dan neće kretati u napred bez obzira šta se bude dešavalo na terenu. Ja im na tome nisam zamjerio, i svatio sam to kao njihov izgovor za to što nisu bili psihički spremni za akciju. Zbog toga sam odlučio da, bez obzira šta Savić bude uradio na svom pravcu napada, ja ću sa svojom grupom krenuti u napad.

    Artiljerija je prestala da dejstvuje po muslimanskoj liniji odbrane i počela je da prenosi vatru po dubini. Dao sam znak da se krene u napad. Krenuli smo i vrlo brzo smo ušli u prvi muslimanski rov, koji je bio ispod kote 830 a u pravcu, ispred rovova na "Ježevima". Bez ustezanja smo krenuli dalje, razvukli smo se u strijelce osvajajući prostor po dubini i širini. Kretali smo se šumom i iz nje nije bilo nikakvog otpora. Idući tako kroz šumu, pred nama s pojavila jedna lijepa livada. Livada je bila nepokošena ali poprilično razrovana granatama. Preko livade se protezao puteljak na kojem se vidili tragovi da je ovaj prostor često korišten. Pred samom livadom smo malo zastali. U toku rata sam razvio neko čulo koje me nikada nije izdalo u toku borbi, a sa kojim sam moga da osjetim da li je neprijatelj tu ispred mene ili nije. U tom trenutku nešto mi je govorilo da na drugoj strani livade nema nikoga, pa sam dao znak da krenemo preko livade.

    Kada smo prešli livadu, uvidjeli da je neprijatelj daleko od njihovih nekadašnjih borbenih pozicija. Livada se nalazila odmah ispod kote 850, zbog čega sam odlučio da tu stanemo i utvrdimo dokle su došli Ilijaški jurišnici. Javio sam se na IKM naše brigade, na kojem se nalazio moj rođeni brat. Rekao sam mu da smo ovladali velikim dijelom terena ispod kote 830 i da smo se približili koti. Komanda je sumnjala da smo uspjeli tako duboko ući, jer Savić, moje desno krilo nije ni krenuo u napad. Tražili su od mene da im kažem pozicije gdje se nalazimo. Pošto je u međuvremenu pala jedna minobacačka granata i ranila jednog borca, iz tog razloga nisam htjeo da preko radija da kažem gdje smo, kako ne bi odali našu lokaciju. Muslimani su pratili naš razgovore pa bi lako mogli utvrditi dokle smo stigli i tako nas poklopiti njihovom artiljerijom i nanijeti nam velike gubitke.

    Pošto smo prilikom izviđanja terene prad početak ovog napada, bili na mjestu gdje je bio naš IKM, gledali smo taj prostor ispod kote 850 i tada smo utvrdili da trebamo preći preko te livade ispod kote 850, kako bi mogli dati bočnu zaštitu Savićevim borcima koji idu direktno na kotu. Tada je ta livada sa tog mjesta izgledala kao trougao i mi smo tom prilikom to konstatovali, dok je neposredno na terenu ta livada izgledala kao trapez. Sa bratom sam razmjenio nekoliko riječi da bi ga asocirao gdje se nalazimo i on je vrlo brzo došao do ideje da smo na trouglastoj livadi. Komanda je znala dokle smo stigli i više nije bilo opasnosti da naša artiljerija dejstvuje po nama.

    Postavili smo polukružnu odbranu na dostignutim pozicijama, pripremili se za napad prema Šabanovoj kući. Čekali smo da Savić krene sa svojim borcima u napad na koto 850. Pošto Savić nije pokrenuo jedinicu u napad odlučio sam da se i mi zaustavimo na dostignutim linijama. Iako sam bio siguran da je Šabanova kuća ostavljena i napuštena, nisam želio da rizikujem i uvedem jedinicu na taj dio terena, jer se Šabanova kuća mogla lako kontrolisati sa kote 850 i Orlića i tako nas poklopiti artiljerijom.

    Na jednoj kosini sam odredio sedam ili osam rovova, po jednoj kosini, koja je na tom dijelu terena izgledala kao neki grudobran, praveći uvalu ispred i iza nas. Bio je to dobar teren za postavljanje odbrane, na kojem smo počeli utvrđivanje i spremno čekali neprijateljski kontranapad.

    U jednom trenutku je pala minobacačka granta i ranila Olju, borca iz Mićinog voda. Nakon toga, ništa se nije dešavalo. Izgledalo je sve mirno i zbog toga sam uveo rezervne snage, koje sam pred početak akcije odredio za popunjavanje rovova a jurišne jedinice povukao u pripravnost. Iako narednih nekoliko dana sa muslimanske strane nije bilo nikakvih pokušaja da vrate izgubljenu teritoriju, niti bilo kakvog sporadičnog pucanja sa njihove linije koji bi ukazivali da je neprijatelj spreman za naš pješadijski napad, naša artiljerija je ipak nekoliko dana granatirala muslimanske linije po koti 850 i Orliću. Cijelo vrijeme artiljerijskog napada, moj bataljon je držao osvojeni dio teritorije, kako bi kada se krene u napad, naši borci sa te strane imali bočnu zaštitu. Bili smo ubjeđeni, da su muslimanske linije po Žuči prazne ali se niko nije odlučio da krene u napad prema koti 850. U međuvremenu smo saznali da je u Sarajevu izbio pravi rat između muslimanske policije i bandi, koje su harale gradom. Naše snage su u tom periodu stale sa izvođenjem borbenih dejstava i čekao se ishod tog njihovog rata.

    Takvo stanje je prekinuto primirjem sa muslimanskom stranom, na kojem su insistirale međunarodne snage. Srpska vojska je bila jako nezadovoljna tim primirjem, poslije čega je uslijedila velika netrpeljivost i neprovjerenje između naših civilnih i vojnih vlasti.

    Bio sam prinuđen da povčem svoju vojsku sa osvojenog dijela teritorije jer niko u Brigadi nije htjeo da preuzme taj dio linije a moj bataljon nije imao dovoljno boraca da bi to mogao držati kao svoju zonu odgovornosti.

    Eto, tako je okončana operacija "PRSTEN"
    operacija_prsten- 68058 - 28.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    Odlazak na Žuč


    Četvrtak: 22. juli 1993. godine

    Kasno poslijepodne. Svi smo pod uzbunom i u pripravnosti već od 14 sati. Ponovo na Žuči odjekuju detonacije. Čekamo. Poslije par sati i pod punom spremom počinje da nas hvata nervoza. Šta više čekamo? Ovo čekanje stvarno ubija.

    Niko više ne gleda koji je vod sad smo baš svi izmješani. I prvi i drugi, a čekamo da dođu i momci iz trećeg voda.

    Ubrzo i oni dolaze u bazu. Kasno navečer nam govore da možemo u spavaone. Čitava četa je na okupu i ostajemo pod uzbunom. Poslednji dogovor je bio da iz svakog voda ide po nekoliko momaka.

    Petak 23. juli 1993 godine

    Osvanuo je 23. juli. Niko ne zna šta se gore dešava. Opet uzimamo oprema i čekamo. To čekanje nas stvarno ubija. Negdje oko dva sata popodne dobijamo informaciju da su četnici napali na Golo brdo. Taj napad su izveli na dijelu gdje je bio spoj 1. i 2. čete, tačnije na rovove 17 i 1. Ti rovovi su bili malo ispod Golog brda. Rekli su nam da ima poginulih iz naše jedinice. Idemo od spavaone do spavaone svi smo tu. Neko je rekao da su momci koji su bili na obezbjeđenju komande otišli sa Komadantom Enverom na Žuč. Bilo nam je malo čudno. Obezbjeđenje komande su radili momci koji baš i nisu imali neko ratno iskustvo, tj. to su bili oni koji su se izvlačili da ne idu u akcije. Tu su pretežno bili oni mlađi. Ja sam već u odnosu na takve bio uveliko prekaljeni ratnik. Sve te informacije koje su u međuvremenu dolazile su bile neprovjerene.

    U 15:00 dobijamo hitnu uzbunu. Odmah nam je rečeno da ne idemo svi jer i onako ne možemo stati u kamion, nego je dovoljno 20 tak momaka, a ostali ostaju u pripremi.

    Maskirni tamić je već bio spreman. Vozio ga je moj komšija Ševko. Prvi sam izašao iz objekta i sjeo na mjesto suvozača.

  • "Đe si Šele, šta ima novo" - pozdravio sam se.

    Ubrzo je došao Hujke i sjeo do mene. Ostali momci su ulazili i sjedali nazad. Tamić je bio zatvorenog tipa. Bilo nas je 18 u toj grupi. Put do Buća potoka je bio uredu i bez problema, a onda kroz Buća potok su nas cijelom dionicom prema Brdu Žuč pratile granate. Padale su nekih 50 metara od nas sa svih strana i mi im nismo pridavali neku veliku važnost, navikli smo da padaju po nama, a ta daljina od 50 metara je bila za nas nekako daleko.

    Kad smo se počeli peti prema Žuči te granate su počele padati sve bliže i bliže našem vozilu. Od Ignjatove kafane pa do rampe granatiranje je bilo podnošljivo. Međutim, kada smo prošli rampu i krenuli u pravcu Živkovića ili kako neko zove Hodžića nastaje pravi haos. Granate su padale oko vozila u pokretu i to neprestano sa svih strana. I ispred, i iza, i iznad i ispod, ama baš sa svih starna. Geleri neprestano pogađali vozilo. Čitavu tu dionicu puta smo im bili na otvorenom. Kada bi neka od granata pala previše blizu geleri bi tako pogađali vozilo probijajući lim i prolijetajući oko glava i nogu da bi se čudili kako smo ostajali živi i bez ogrebotine.

    Ja i Hujke bi zalupali po kabini i upitali da li je sve u redu, a iz drugog dijela vozila bi dobili odgovor sve je OK. Javljali bi se da su svi živi i bez ogrebotine. Gađali su nas sa Trebevića, Vojkovića, Vraca, Ilidže, Otesa, Blažuja, a minobacačima iz Vogošće, Rajlovca, Blagovca, uglavnom sa svih strana i iz svih vrsta oružja i oruđa.
  • operacija_prsten- 68085 - 29.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    Operacija Prsten (2)




    U jednom momentu granata je pogodila u nasip ispod vozila na svega par metara od nas. Da je pogodak bio samo metar i po više sigurno ovo ne bih pisao jer bi to bio direktan pogodak u vozilo. U momentu kad je ta granata eksplodirala Ševko me samo zgrabio za koljeno i rekao

  • "Ući".

    Dao je gas i ubrzo smo zamakli u jednu šikaru, koja se nalazila na krivini ispod pravoslavnog groblja. Tu smo izašli iz vozila. Pozdravio sam se sa Ševkom. Tamić je sad bio prazan i mogao je voziti brže. Ševko se vratio nazad, kako je prošao u putu nazad to samo on zna.

    Sada mogu reći da je taj dan nas 18 i vozač podijelili jednu veliku sadaku, a Božje davanje je bilo da niko, ama baš niko od nas računajuči vozaća, nije bio ni ogreban.

    Kada smo izašli iz vozila motorolom dobijam naredbu da se moramo prebaciti na kotu 850, a odatle prema koti 830. Granate nisu prestajale da padaju, čak su počele da padaju još žešće.

    Odlućili smo, pošto smo već bili ispod pravoslavnog groblja koje se kosom vezalo za kotu 850, da se kroz šikaru prebacimo do groblja i nastavimo prema koti. Moglo bi se reći da smo istrčali do groblja. Tamo smo zastali i zalegli da malo odmorimo. Zezali smo jedan drugog kako smo mogli da preživimo tolike granate, a bilo nam je čudno da niko od nas 18 nije bio ogrban. Tu našu zanciju bi prekinula poneka granata koja bi pala u našoj neposrednoj blizini.

    Od groblja do kote 850 ima nekih 300 do 400 metara, ali zbog silnog granatiranja trebalo nam je gotovo dva sata da pređemo tu dionicu. Dobar dio te dionice smo morali i da pužemo.

    Konačno smo došli i do kote 850. Uopšte nismo znali šta se dešava, jer se niko iz komnde nije udostojio da nas sačeka i upozna sa situacijom na liniji.

    Padao je prvi mrak. Granate su i dalje padale, samo sa manjim intezitetom. Odlućili smo da se privremeno smjestimo u stare rovove srpske vojske, koji su ostali još od decembra 1992. godine. Ti rovovi su bili odavno dotrajali i zapušteni. Uopšte nisu bili utvrđeni. Natkriveni su bili samo toliko da ne prokišnjavaju.

    Granatiranje polako jenjava. Tek poneka granata bi proletila preko nas i pala u pravcu Smiljeviča i Sokolja.

    Kada je popustila napetost od granatiranja, kao kontra efekat poćeli smo pomalo osjećati glad. Zadnji put smo jeli 22. jula, tj. večerali smo jućer negdje oko 18 sati Pitali smo se šta je sa hranom jer smo na taj naćin htijeli zaboraviti situaciju u kojoj smo se nalazili.

    Zeka je motorolom pozvao komandu, i pitao šta je sa hranom i gdje je možemo preuzeti. U jednom trenutku taj razgovor je prekinuo drzak i mrzovoljan glas rijećima:

  • "Dobićete jelo u osam (tj. 20:00) sati mater vam balijsku".

    U prvi mah smo pomislili da se neko od naših zeza, jer to i ne bi bio prvi put. Čak smo se i u akcijama znali zezati, dozivati i zvati srpskim imenima. A onda je u sekundi ponovo zagrmilo sa svih strana. Ponovo su poćele padati granate svih kalibara. Sve je gorjelo, i činilo se da nije bilo ni djelića sekunde bez detonacije. Pitao sam Hujketa koji je ležao do mene koliko je sati, a neko iz mase je rekao da je osam tj. tačno 20 sati. Zvao sam Zeku koji je sa nekoliko momaka bio u susjednom rovu. Ubrzo mi se javio i ja sam sam se našalio riječima:

  • "Hvala ti Zeka za ovu duplu porciju, nemoj vi"e tražiti Alaha ti".

    Zeka mi je odgovorio rijećima:

  • "Hajde dođi do mene da uzmeš još repete!"

    U tom trenutku prekinula ga je jaka detonacija granate koja je pala na njegov rov. Zvao sam ga, ali mi se nije javljao. Zvao sam ga bez prestanka možda jedan minut, a taj minut je u ovakvim situacijama kao godina. Ni iz susjednog rova se niko nije javljao.

    Ja mislim da je moj glas tu noć bio jaći i glasniji od svih tih granata i detonacija, a onda se javio neko iz tog rova riječima:
  • "Ne deri se k'o jarac, dobro smo!"
  • "Šta je sa Zekom? - upitao sam.
  • "Svi smo živi" - dobio sam odgovor.

    Mene je brinulo što mi se Zeka ne javlja. Od silnih detonacija rovovi su se počeli obrušavati, a nama je bilo važno da samo ne vidimo nebo. Znali smo da smo u ovim rovovima slabo utvrđeni, a razlog tome je bio što mi nismo imali adekvatnu artiljerijsku podršlu. Znam kada smo napadali plato Žuči da smo imali svega nekoliko minobacačkih granata. A od pet ispaljenih naših tri bi pale među nas. Oslanjali smo se na bombe i tromblone. Srbi su imali sve, a Boga mi nisu ni štedili.

    Tražio sam da mi se javi Zeka. Napokon se javio riječima:
  • "Evo me, što si dosadan!"

    Bilo mi je mnogo lakše. Nakon nešto više od jednog sata, granatiranje je utihnulo. Ponovo se na motoroli začuo onaj glas:
  • "Hoćete li još?".

    Niko nije ništa odgovarao. Dogovorili smo se da niko ne ide po hranu u komandu, a da budem iskren glad nas je već i bila prošla. Rješili smo da se počnemo prebacivati prema koti 830. Tamo smo zatekli ljude iz 2. bataljona, tačnije Smajketovu četu. Nisu krili radost što nas vide i u tom momentu po njihovom ponašanju sam primjetio da smo im ulivali dodatnu sigurnost.

    U komandnom rovu smo našli Smajketa, komandira tog dijela linije. Pitali smo ih šta se dešava, a oni su nam rekli da su čuli da je linija pala ali da ne znaju gdje. On su bili već 24 sata na tom položaju. Poslali smo ih da se odmaraju i da mi preuzimamo ovaj dio linije na sebe.

    Mene je zabrinjavalo Zekino ponašanje. Ništa nije govorio, najednom je postao miran i ćutljiv. Pitao sam Hujketa šta je sa njim, a on mi je rekao da ne zna.

    Ni ostali momci nisu znali šta se dešava sa Zekom. Ona granata što je pala na njegov rov ga je skroz izbacila iz takta. Ubrzo smo skontali sa se ne smijemo puno oslanjati na njega jer bio je u šoku i nismo htijeli da mu dodatno komplikujemo situaciju, da na njega u takvom stanju vršimo dodatni pritisak, da ga zamaramo. Znali smo dobro da bi u takvom stanju lako mogao donijeti neku nepromišljenu odluku. Odlučili smo da ga izolujemo i da on ostane u komandnom rovu, a mi čemo odraditi ostalo oko smjene bataljonaca na liniji. Nisam ni slutio da ću tog 24. jula sa nepunih 19 godina života dovesti sebe u poziciju vođe i da ću na sebe, pored toliko momaka koji su bili i po nekoliko godina stariji od mene, preuzeti takvu vrstu odgovornosti. Ipak, moram priznati da mi je i Pašo u tome dosta pomogao. O tome ču pisati malo kasnije.

    Tu noć, negdje oko ponoči, preuzeli smo liniju na koti 830. Već je nastupio 24. juli 1993. godine, dan bješe subota. Ljudi iz Bataljona se povlače na odmor i ujedno u pripremu. Na najistureniji rov idemo ja, Mirso i Pašo.

    Kada smo pošli prema tom rovu vidio sam na jednoj krivini (tranšeja je bila u obliku slova "Z") Elu koji me upitao gdje idemo. Samo sam mu odgovorio da ćemo biti na njegovoj lijevoj strani. Bilo mi je teško da se orjentišem mada sam bio jedan od onih koji je znao kompletnu liniju brigade, u dužini od 18,5 kilometara. Liniju od Visa do Šljivika kako smo zvali naš poslednji rov. Znao sam kompletnu zonu naše brigade od spoja na Visu sa 2. viteškom pa do spoja sa 9. motorizovanom, kasnije 115. brdskom brigadom.

    Šta me je tu noč zbunilo pa Eli nisam rekao da idemo u istureni rov koji se nalazi ispod njega. Zbunile su me tranšeje koje su bile duboke preko 2 metra, a kojih sada nije ni bilo jer su zbog silnog granatiranja bile zatrpane. Sječam se da sam prije te ofanzive znao stati u tranšeju i podići ruku i opet ta visina nije prelazila dubinu tranšeje, pa čak ni grudobran.

    Žuč: mapa brda
  • operacija_prsten- 68090 - 29.03.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Diverzant na Ježevima


    Samo da dopunim "Pravog" i njegov tekst o završetku operacije "Prsten". Naime, kad su se povukli sa trougle livade, nisu se povukli na početne položaje na Ježeve, nego je linija napravljena ispod Ježeva na nekih stotinjak metara, tj. na mjestu njihovih tadašnjih rovova, koji su tad zauzeti. Sjećam se da sam u jednom od tih napu"tenih rovova našao nekoliko bombi i pun ranac tromblona ručne izrade na kojima je pisalo Armija BIH. Ta linija poslije nije pomjerana do kraja rata.

    Pošto Max reče da poznaje svaku stopu linije, a samim time i mnoge događaje na njoj, želio bih da ga nešto pitam. Negdje 1. ili 2. januara 93. na liniji Ježevi (vi ste to zvali Mujkića brdo) lakše su ranjena dvojica mojih komšija, mlađih momaka. Jednog su kuglice od bombe zakačile malo po vratu i uhu, a drugi je imao jedva vidljivu ranu na leđima. Ovaj prvi mi je pričao taj događaj kad sam ga sreo u Vogošći kako ide u ambulantu da ga previju. Kaže da im je u sred bijela dana došao čovjek u bijeloj uniformi (bio je snijeg) i ubacio bombu u rov. Bomba je vjerovatno bila ona crna defanzivna, a i nekako se otkotrljala u ćošak rova ispod stola, pa nije imala tako razorno dejstvo. Tom prilikom su imali puno sreće. Takođe mi je ispričao da dok je dohvatio pušku, ovaj je već pobjegao dole niz brdo. Poslije su zapucali u tom pravcu, ali.. .

    Zanima me da li Maks zna nešto o pomenutom događaju i da li je taj njihov "diverzant" uspio da se iščupa. Eto onako, čisto iz znatiželje.
    operacija_prsten- 68104 - 29.03.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Žuč danas


    Evo i malo slika sa Žuči, pa da se oni koji sada žive daleko, podsjete gdje su im prošle najljepše godine života. Kao prvo, da se zahvalim Maksu, koji nam je poslao ovu kartu kota na Žuči:

    Žuč: mapa brda Žuč, kota 850, kota 830, Ježevi, Mijatovića strana, Orlić, Živkovići


    Jedan od boraca, ovaj put na srpskoj strani, je prije nekoliko mjeseci napravio sledeće slike. Nisam dobio nikakve komentare.

    Žuč - Golo brdo


    Ovo gore iznad je panorama Golog brda, ili tačnije jedan od tranšea koji vodi ka Golom brdu. Mislim da se u blizini ovog mjesta i zaglavio onaj tenk koji je vozio Slaviša, a koga su Srbi uništili u ranim jutarnjim časovima.

    Žuč - prilaz ka Mijatovića strani


    Ova fotografija predstavlja dio Ježeva (Mujkića brda) koje su muslimani držali do početka Operacije "Prsten". Put koji se ovdje vidi vodi ka Golom brdu. Lijevo se vidi dio puta koji vodi prema Šabanovoj kući, Glavici i Ugorskom.

    Žuč - jedan od prevoja


    Ovaj prevoj sa crvenom tablom i oznakom "Mine" na drvetu se nalazi na lijevoj strani puta, kada se iz pravca Ježeva (Mujkića brda) ide prema Golom brdu, koje je od ove tačke udaljeno oko 200 metara. U vrhu se vide obronci Kote 830.

    Zamolio bih Maksa ili Vogošćanina Pravog da me isprave i daju preciznije objašnjenje ovih fotografija.
    operacija_prsten- 68111 - 29.03.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Operacija Prsten


    Da potvrdim F16 Brioni, da je njegov tekst koji govori u vezi rovova ispod "Ježeva", potpuno tačan. Sjećam se i tog rova o kome govoriš.

    Pred sam poćetak ofanzive "Prsten", išao sam u izviđanje terena, kako sa okolnih brda, tako i sa naše linije. Pošto sam, po mom mišljenju, veoma dobro poznavao muslimansku liniju odbrane, gotovo sam bio siguran da bi kroz nju mogao proći žmireći, pa čak i noću i zaći za leđa neprijatelju.

    Pošao sam u izviđanje terena ispred naše linije ispod Ježeva, gdje sam planirao da uvedem naše snage u napadu na kotu 850. Sa mnom je pošao Maunaga, Dabić i još jedan borac čijeg imena se ne sjećam. Kada smo ušli u rov, ja sam se okretao okolo gledajući konfiguraciju terena i osmišljajući način kako da uvedem naše snage, dok je za to vrijeme Dabić rovio džepove od uniforme i u njoj pronašao pištolj kalibra 7, 65.

    Svuda po rovu su bili razbacani trombloni, koji su mi bili sumnjivog izgleda i tom prilikom sam rekao ostalima da ih niko ne dira da nebi došlo do neželjenih scena i tako je i bilo. Izašli smo iz rova a trombloni su ostali razbacani po rovu. Nakon završetka operacije "Prsten", baš na tom dijelu sam postavio našu novu liniju odbrane. Sve rovove od Ježeva i dalje prema Hrastiku smo isturili naprijed, ispred puta, koji se pružao od Golog brda prema Šabanovoj kuči. Na Hrastiku smo iskopali jedan dugački tranše prema Šabanovoj kuči, kako bi mogli kontrolisati prostor od Šabanove kuče pa prema Glavici. Na Ježevima nije više bila polukružna odbrana jer se linija dobrim dijelom ispravila do vrha kote 830. Tako smo dobili manji broj rovova sa boljom preglednošću, što je uveliko pomoglo da se smjene na straži mogu ivoditi 24/48.

    Nakon osvojene kote 830, četu sa Ježeva sam rasformirao jer više nije imalo potrebe za njom. Blagovački vod se vratio u svoj bataljon a Hotonjski vod u kojem su bili Gali, Ranko, Đaja i još neki kvalitetni borci iz tog voda ostali su u mom bataljonu.

    Nakon završetka operacije "Prsten" došao sam u žestok sukob sa Penom, koji je u komandi Brigade insistirao da ja ponovo preuzmem najteži dio linije, tj. kotu 830, a da njegovi ljudi pruzmu Golo brdo. Do tog dogovora nije došlo a komanda Brigade se bojala da bi moglo doći i do oružanog sukoba između nas dvojice. Međutim, iako nisam preuzeo zadnji rov na koti 830 do našeg novog sukoba nikada nije došlo, iako Pena zbog toga sa mnom dugo vremena uopšte nije kontaktirao.
    operacija_prsten- 68115 - 30.03.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Fotografije sa Žuči


    Žvo i objašnjenja za slike:

    Prva fotografija je na Golom brdu i to je nekadašnji najistureniji rov Armije BiH, koji smo mi zvali Četvorka. Na ovom mjestu sam proveo dosta dana i noči. Nalazio se na samoj livadi na Golom brdu. U lijevom dijelu se vidi dio Kote 830, a desno je livada koja se proteže prema Koti 850. Tenk se zaglavio na nekih tridesetak metara ispred i to malo sa lijeve starne.

    Sječam se da su mi iz komande zabranili da koristim periskop jer svaki puta kada bi podigao periskop neko od vaših bi ga prepolovio. Eto, koliko smo bili blizu! Znaju to dobro momci koji su bili nasuprot nas na svega nekoliko metara. Pogotovo se dobro pokazala ona vaša M84, koja je gledajuči sa moje strane nalazila desno od ovog rova. Ponekad bi me nervirala, a ponekad mi pravila društvo. Kada bi na liniji bilo dosadno ja bi uvijek podigao nesto kao da virim, a ona bi zapucala.

    Na tom rovu sam izmislio i jedan ritual, a vezan je za ono kada bi došli novi momci i to po prvi put na liniju. Eto, da se u gradu bar mogu pohvaliti kako su bili na Žuči tj. "Brdu smrti". Mene bi dopao taj zadatak da ih provedem i upoznam sa linjom. Kada bismo došli do Četvorke ja bi im govrio kako je taj rov najsigurniji na cijeloj linji fronta. Oni bi odmah počeli da se svađaju ko će tu da ostane. Kada bi se ipak dogovorili, ja bi podizao drvo preko tranšeje a onaj vaš bi rafalom po njemu. Novi momci bi odmah tražili smjenu ili drugi rov. Meni je to bilo smiješno.

    Istu stvar bih redovno ponavljao kada bi mi javili da je neko iz komande sakupio hrabrost i krenuo u obilazak moje čete na tom dijelu linije. Interesantno, ali ova fora je uvijek prolazila. Hahahahaha.

    Druga fotografija je dio Mujkića brda/Ježeva i taj dio smo mi držali do početka Operacije "Prsten". U jednom dijelu fotografije se vidi dalekovodni stub, a i šumski put kada se sa Mujkića brda ili Ježeva ide prama Golom brdu. Lijevo se vidi dio puta koji se spušta dole prema Šabanovoj kući i dalje dole prema Glavici i Ugorskom. Gledajuči fotografiju lijevo od dalekovoda su obronci kote 830.

    Na svega par metara, kada bi se okrenuli za 180 stepeni, tj. iza leđa autora fotografije prema Ježevima, su bili naši rovovi i tu je poginuo jedan moj blizak saradnik i prijatelj. Nažalost vidio sam kako gine i tu sliku pogibije ne mogu izbaciti iz sjećanja. Pale su dvije granate u razmaku od par sekundi. Prva ga je ranila i kada smo pokušali da mu priđemo i pružimo mu prvu pomoć pala je i druga koja ga je ubila. Bio je komandir izviđačko diverzantske ćete. Iskreno rečeno, ova fotografija me je žestoko potresla.

    Treča fotografija koja u desnom dijelu na drvetu ima crvenu tablu sa oznakom "mine" je u produžetku i nalazi se sa lijeve strane puta tj. kada se putem iz pravca Mujkića brda ili Ježevima nastavi ići prema Golom brdu, a dalekovod sa prethodne slike nam ostaje iza leđa na nekih par metara. U vrhu se vide obronci Kote 830, krećući se putem prema naprijed poslije nekih 200 metara se izlazi na Golo brdo.

    Nadam se da sam bar malo uspio da pojasnim fotografije, ako neko misli da griješim lično ću otići gore i napraviti iste.

    Puno pozdrava!
    operacija_prsten- 68117 - 30.03.2012 : Valter - best (0)

    Za F_16


    Trougla Livada? Da li misliš na akciju kad se krenulo iz rova na špicu (zaboravio sam broj) na trouglu livadu a pored šuplje bukve. Mislim na onu akciju kada je Oljo ranjen u desnu ruku na djelu livede kad se već ulazi u šumarak. Na tom mjestu su nas poklopile minobacačke granate veoma slabe izrade. One su pravile neku strašnu denonaciju. Sjećam se da me jedna od njih odbacila i da neko vrijeme nisam mogo da ustanem. Zujalo mi je u glavi dok su mi Mićo i Moca pomagali da ustanem. Došli smo do tog šumarka i tamo smo čekali naredbu da krenemo u napad. Akcija je bila dobro ispanirana ali nije realizovana jer grupa koja je trebala da sa platoa krene napad i na taj način privuče pažnju na sebe da bi se mi mogli popeti neprijatelju iza leđa. Međutim, ta druga grupa nije krenula naprijed. Mišljenja sam da muslimani nisu čuvali taj dio pošto su vjerovatno mislili da im niko ne može prići sa te strane.
    operacija_prsten- 68120 - 30.03.2012 : Max Sarajevo - best (1)

    RE: Diverzant na Ježevima


    Nisam 100% siguran da li se radi baš o tim datumima koje si naveo, ali to je mogao da uradi samo jedan moj prijatelj koji je prije rata bio u JNA kao pomorski diverzant. Taj dan je preživio. On je bio previše hrabar čovjek, imao sam priliku da ga par puta pratim i pokrivam dok bi vršili izviđanja, a onda i u samim akcijama.

    Nekada bi sa njim izašao ispred linije, mislim na onim dijelovima gdje je postojala bilo kakva mogučnost (a svi oni koji su bili na Brdu Žuč nebitno na kojoj strani znaju koliko su blizu bile linije), dopuzati do polo"aja neprijatelja. Ležati tako po nekoliko sati i čekati priliku.

    Znao je da ode sam, što nije bio prvi put, vojnici koji su bili na liniji već odavno su bili navikli na te njegove izlete, zato napominjem da su datumi bitni ako se to desilo to je mogao samo on. Ako se desilo tako kako si opisao to je sigurno njegovo djelo. Jer ona sam je napravio toliko nekih djela...

    Imao je on i prije takvih izleta još od Orliča, Stupa, Dogloda, Azića pa tako da me ta tvoja priča ne iznenađuje.

    Ako mislimo na istog momka, rahmetli Aga je poginuo 19. februara 1993. godine. Bio je zamjenik komadanta bataljona, a noć prije njegove pogibije smo sjedili i gledali po karti koji bi nam pravci napada ujutro bili najpovoljniji.

    Tu noć su mene i moju ekipu negdje oko tri sata ujutro poslali na dio linije prema Šabanovoj kući. Imali smo zadatak da odradimo lažni napad iz tog pravca prema Mujkiča brdu, a da glavni pravac napada koji je bio prema Rajlovačkoj petlji vodi Rahmetli Aga.

    Desilo se da je poginuo od granate jer sam poslije saznao da je od komande dobio naređenje da kao komadant operacije ne može biti u prvim redovima.

    Prvi put nije bio među jurišnom ekipom, prvi put i prva akcija u kojoj je ostao na komandnom mjestu i tu ga je našla njegova granata.

    Kada je umirao poslćednje riječi su mu bile:

  • "Recite Ibri da nema više Age!"

    Inače, Ibro Dervišević je bio zastavnik JNA, koji je koji je kao tenkista učesvovao u napadu na Vukovar.

    Nadam se da sam uspio odgovoriti.
    Pozdrav!
  • operacija_prsten- 68126 - 30.03.2012 : Pandiani Sarajevo - best (0)

    Dijete na Žuči


    Samo da pozdravim sve srpske borce iz Vogošće i Ilijaša, a posebno Vogošćanina Pravog čiji tekstovi u meni bude ponos što sam služio u VRS, doduše nakon završetka rata. Mislim da bi ozbiljno trebao da razmisli o pisanju kakve knjige na temu Žuč.

    Dobro se sjećam događaja iz jula '93. koji se ovde opisuju, ali ja (na sreću) nisam bio sudionik tih borbi jer sam tada imao 16 godina. Međutim, iako sam još faktički bio dijete, to me nije sprecilo da 06. 08. 1993. godine ispred hotela "Biokovo" sjednem u vojni kamion i sa vojnicima koji su išli u smjenu dođem na Žuč, tačnije na neki proplanak ispod samih Ježeva. Odatle smo se pješke popeli i izašli na kao neku raskrsnicu šumskih puteva.

    Sjećam se da se rov koji se nalazio tu u neposrednoj blizini zvao "Gandi". Sa dobrim prijateljem Markom Andrićem sam obišao kompletnu liniju "Ježevi" i "Ugorsko" i pričao sa našim borcima. Bio sam sitan tako da sam izgledao kao da mi je najviše 14 godina a na sebi sam imao donji dio plave trenerke a gore sivu duksericu.

    Kada smo obišli te naše ranije utvrđene rovove, htio sam da obiđem i novu liniju, gore prema dalekovodu i koti 830, ali mi nisu dali jer nije bilo baš sigurno. Primijetio sam da je drveće bilo isječeno od granata, a ako se dobro sjećam tu je bila i jedna neeksplodirana granata velikog kalibra. Sve u svemu, bilo je to za mene nezaboravno iskustvo i veliki doživljaj.

    Nakon nekih 15-ak dana ponovo sam sa vojskom došao na Žuč i obišao rovove na liniji Ugorsko. Tada su mi borci dali i da malo pucam iz automatskih pušaka i "Garonje" koji je čini mi se bio u rovu br. 13, ako se ne varam.

    Još jednom pozdrav za sve pripadnike 3. sarajevske brigade od vjerovatno najmlađeg Srbina koji je tih dana bio na Žuči.
    operacija_prsten- 68136 - 30.03.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (1)

    Fotografije sa Žuči


    Ne samo da si pogodio, nego si to tako detaljno opisao kao da si juče sišao sa Žući. Ove fotografije sam napravio ja lično prije tačno godinu dana, a moj prijatelj ih je poslao Željku putem meila u novembru prošle godine.

    Treča fotografija je napravljena tačno ispred dalekovoda u pravcu kote 830. Kad sam slikao drugu fotku stajao sam 5 metara od vašeg isturenog rova, koji je ličio na vučju jamu, u koju se ulazilo tranšeom na cik-cak. Taj va" rov je bio na 50-tak metara udaljen od naše linije na Ježevima bočno sa strane iz pravca Golog brda. Na slici se vidi i dalekovod sa kojeg sam slikao 3. fotku.

    Što se tiče diverzanta, hvala na odgovoru!

    Za Valtera bih želio da odgovorim da je to bila akcija u kojoj je Oljo ranjen, i nju je "Vogošćanin Pravi" već ranije u detalje opisao.

    Poštovani,

    kao prvo, mnogo ti hvala na fotografijama, i izvinjavam se što sam ih tek sada objavio, ali sam bio pretrpan poslom pa nisam stigao ranije.

    Znam da si tom prilikom napravio još fotogravija, jer sam ove iste fotografije vidio na jednom internet portalu, pa me interesuje da li je moguće da mi i njih pošalješ. Možeš ti, a može i tvoj prijatelj.

    Pozdrav, Željko
    operacija_prsten- 68180 - 01.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Operacija Prsten (3)


    Sad je najdublja tranšeja na koti 830 bila 40 do 50 cm, a na nekim dijelovima ih uopšte nije ni bilo. Tranšeje i veći dio rovova su bili ili uništeni ili zatrpani.

    Ja, Mirso i Pašo smo se polako uspjeli prebaciti do tog isturenog rova. U njemu smo zatekli dva momka iz 2. bataljona. Nisu nam znali ništa reći ni ko nam je desno ni ko nam je lijevo, a pogotovo šta se dešava. U njihovom glasu se osjetio blagi ton sreće i uzbuđenja što smo tu. Kad smo im rekli da smo došli da ih smjenimo i da mogu ići oni su otišli tako brzo da nisu ni ponijeli svoje stvari. To znam jer su Pašo i Mirso u jednom rancu našli komad maslenice i u jednom zalogaju pojeli. Nudili su i meni ali ja glad uopšte nisam osjećao. Rekao sam im da odoh malo ispred da izvidim situaciju. Mirso mi je rekao:

  • "Idi konju jedan, samo ti njuškaj, ali nemoj mene zvati da te poslije izvlačim, što si iš'o".

    Znao sam da se šalio. Već smo jedan drugog jako dobro poznavali. Znali smo i to da, bilo šta da se desi, jedan drugog ne bi nikada ostavili. Bilo je to neko bratstvo koje je u danima rata i kroz razne situacije postajalo sve jače i jače. To zlo vrijeme je jako zbližavalo ljude.

    Malo sam osmotrio našu lijevu stranu. Kada sam se vratio u rov, Mirso me ponovo dočekao riječima:

  • "Nađe li šta, kud te ne ubiše?"

  • "Lijeva strana mi se čini da je u redu. Kasnije ću provjeriti desnu, a da znate i da više nama tranšeje. Sve je zatrpano!"

    Moje riječi je prekinula žestoka pucnjava sa lijeve strane tj. sa lijevog krila. Pucnjava je odlijegala iz pravca Golog brda. Izletili smo iz rova i u tom trenutku nismo znali šta se dešava. Poslije nekih sat vremena sve se ponovo smirilo pa smo se vratili nazad u rov.

    Nakon sat-dva odlučih da ponovo odem u izviđanje, samo ovaj put na desno krilo. Puzio sam pravcem zatrpane tranšeje i osluškivao. Znao sam da se ispred mene nalazi Mujkića brdo, desno malo niže Šabanova kuća, a iza leđa pravac prema Koti 850. Kako je noč postajala mirnija ja sam gubio strpljanje da puzim. Ustao sam i nastvio polupognuto da se krećem držeći prst na obaraču svog PM-a.

    Imao sam osjećaj da se krećem kroz brazde oranice jer je sve oko mene bilo preorano. Onih dubokih tranšeja kojima sam nekad prolazio nije bilo ni na mapi. U tom dijelu nije bilo nikakvih znakova života. Nije ostala ni slamkica na livadi, a drveče je bilo povaljano kao otkosi. To pokošeno drveće i grane su mi otežavali kretanje. U jednom trenutku sam stao na neku granu koja je tako jako kvrcnula i pukla. U djeliću sekunde ili krajičkom uha sam uspio da čujem zvuk koji mi je ličio na repetiranje puške pa sam se instinktivno bacio na zemlju.

    Zapucalo je sa moje desne strane. Čuo sam svaki ispaljeni metak jer su oni zviždali oko moje glave. Nisam uspio ni da se pomaknem, a već sam čuo zamjenu okvira i ponovo rafale. Ležao sam priljubljen uz zemlju i brojao: prvi okvir, drugi okvir, teći okvir, ćetvrti okvir.

    Za trenutak sam pomislio da je sve gotovo! Ovaj ne zna da prestane da puca. Na vatru mu nisam nikako mogao odgovoriti jer me podobro prikovao za zemlju. Samo sam osjećao bljeske vatre, čudne zvižduke i fijukanje metaka koji su pogađali svuda oko mene, dok su komadići zemlje padali po meni.

    Kada je na mene ispaljen i četvrti okvir, pucnjava je za trenutak prestala i sve se ponovo utišalo. Pokušao sam da iskoristim to zatišje, pa sam počeo da se polako povlačim. U jednom trenutku sam se zapetljao u neke grane, i u momentu kada sam pokušao da se malo podignem i oslobodim nogu, na par metara od mene se začuo tup udarac u zemlju. Ponovo sam se bacio misleći da je u pitanju bomba. Međutim nije došlo do eksplozije. Prva pomisao mi je bila da me je onaj srpski borac primjetio pa me sada gađa busenjem.

    Odlućčo sam da rizikujem i da naglo ustanem i u dva koraka uskočim u jedini mali, nezatrpani dio tranšeje. I tako i uradih! Sve se dešava u djeliću sekunde. Ustao sam i napravio prvi korak. Ponovo sam čuo tupi udar u zemlju. Instiktivno sam se bacio na zemlju i tada je eksplodiralo. Zemlja i geleri su me ovaj put podobro zasuli. A onda se ponovo prolomio rafal.

    Postao sam još odlučniji da pretrčim do Mirse i Paše pa šta god da bude. Naglo sam skočio i potrčao prema našem rovu. Mislim da sam uspio u dva tri koraka doći do odredišta.

    Kada sam uskoćio u rov Mirso me zasuo rijećima:

  • "Gdje si bio, pička ti metrina, hoćeš da pogineš? Smiri guzicu tele jedno!"

    Kada se situacija malo smirila oni su mi isprićali ovako:

    Kada su njih dvojica začuli prvi rafal odmah su izletjeli da vide šta je sa mnom dešava. Nisu mogli da procjene gdje se tačno nalazim. Čekali su da se rafalanje malo smiri pa da me onda potraže. Oni su se već pribojavali onom najgorem. Pretpostavljali su da mi se nešto dogodilo jer nisu čuli da moj PM odogvara na vatru. A kada su pokušali da izađu i da me potraže ja sam preko njih već uskočio u rov.

  • "Šta ovo bi, ko nam je iza leđa?" - upitao sam Mirsu, na šta mi on odgovori:

  • "Idi sad pa ponovo vidi, samo nastavi tražiti mobu na guzicu, ali nemoj meni pomagati poslije da te vadim!"

    Mirso je samo tako govorio, a znam ja da je drugačije mislio. Znao sam ja njega dobro, još od prije rata, a u ratu smo postali baš prava raja. Ni on ni Pašo me nikada ne bi ostavili.

    Mirsa je bio jako požrtvovan saborac. Jednom prilikom, iako ranjen, izvlačio je svog amidžu Nusreta, koga ni u takvom stanju nije htio da ostavi. Drugom prilikom su iz komande tražili da onako naslijepo i bez izviđanja krenemo u neku akciju. Da krenemo, baš kao ovce! Mi smo to zvali kao kurbani. Normalno, svi smo se pobunili. Mirso je bio najgrlatiji, bacio je opremu i rekao da nema teorije i onoga ko će mu narediti da ide. Svi ostali su podržavali Mirsa. Međutim, kada je po nas došlo vozilo, Mirso je prvi uzeo svoju pušku i opremu, a onda se idući prema vozilu, okrenuo prema nama i rekao: "Ja odoh!" Nama nije preostalo ništa drugo nego da uzmemo svoje stvari i krenemo za njim. Eto, takav je bio on!

    Ali, da se ja ipak vratim na dešavanje te noći...

    nastaviće se!
  • operacija_prsten- 68199 - 01.04.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Moja ratna biografija


    Na poćetku rata sam kao običa borac čuvao stražu po ulicama i rovovima po Žuči i oko Vogošće. Negdje u jesen '92 sam prebačen u policiju Brigade sa planom tadašnjeg načelnika bezbjednosti da me postavi na mjesto komandira VVP.

    Nakon pada velikog dijela teritorije na Žuči, u decembru '92, kada sam sa Tešom organizovao odbranu na Koti 772 i sa njegovom grupom spasio pad Mujkića brda ili "Ježeva" kako smo ih popularno zvali, a ujedno i cijele Vogošće, komanda Brigade me je u februaru '93. godine postavila na mjesto komandanta Bataljona.

    Nakon uspješne odbrane od muslimanske operacije "Koverat" i naše ofanzive "Prsten", novembra '93 sam postavljen za komandira voda Vojne policije Vogošćanske brigade.

    Kada su se u prolječe '94 rasformirale lake brigade na tim prostorima i od njih formirana 3. sarajevska brigada, postavljen sam za komandira Čete vojne policije i na toj funkciji ostao do kraja rata. Rat sam počeo sa činom desetara, a završio sa činom poručnika.
    operacija_prsten- 68486 - 12.04.2012 : Max Sarajevo - best (0)

    Operacija Prsten (3)


    Pitali smo se šta da radimo, ko da ostane na straži. Mirso je rekao:
  • "Boli me briga, mene nije strah."
  • "Kad nije tebe nije ni nas" - odgovorili smo mu ja i Pašo i povaljali smo se.

    Ubrzo je počelo da sviće. Ustao sam i izašao ispred, ali sada sam bio mnogo oprezniji i pažljiviji. Pogledao sam lijevo prema Golom Brdu. Pogled sa kote 830 na Golo Brdo je bio takav da je Golo Brdo bilo kao na dlanu.

    Na bageru koji se nalazio skroz lijevo visila je srpska zastava. Probudio sam Mirsu i Pašu i rekao im šta sam vidio. Odmah su ustali i pogledali smo ponovo prema dole.

  • "Ma to se neko od naših zajebava".

    U produžetku iza bagera i zastave se nazirao friško iskopan rov, a puškarnica je bila okrenuta prema našim linijama. Počelo je ponovno granatiranje. Ništa nam nije bilo jasno! Povukli smo se do komandnog rova jer taj istureni rov u kojem smo proveli noć se pokrivao samo po noći. Na ulazu ispred komandnog rova stajao je Ela. Vidjevši nas odma je upitao:

  • "Jeste li čuli kako sam rok'o sinoć?"
  • "Samo nemoj reči da si ispalio pet okvira i bacio bombu" - ja sam se našalio, a on je dodao
  • "Dvije bombe, ali jedna nije pukla mamu joj j...!"

    Ja sam tada podigao glas:
  • "Pa konju jedan, pucao si na mene! Četri okvira pa prva bomba koja nije eksplodirala, pa onda druga bomba i peti okvir, je li tako?".

    Ela se samo nasmijao i kroz smijeh rekao:
  • "Pa što si šušk'o!?".

    Nasmijali smo se i mi svi ostali. Hvala Bogu dobro je prošlo! Mirso je opet dodao:
  • "Što govno nisi ubio? Ja sam mu govorio da se smiri."

    Ubrzo smo se svi uozbiljili i vratili na dešavanja i o onome što smo vidjeli sa pitanjem zna li iko išta šta se to dešava na Golom Brdu. Pogledao sam u Zeku, a on je i dalje izgledao zbunjeno.

  • "Pali su rovovi sedamnaeska i kec. Četnici su izašli na Golo Brdo i to kod bagera. " - odgovorio nam je neko od momaka iz bataljona.

    Tad nam je postalo jasno odakle ona zastava na bageru. Zna li se ko je od naših (mislim na momke iz naše jedinice) poginuo jučer, niko ništa nije znao bili smo zatečeni.

  • "Odoh u komandu po hranu ili smjenu" rekao sam.
  • "Pričekaj da prestanu granate" neko mi je odgovorio.
  • "Neče one stati ili poginuo ovdje ili u putu, isto mi je" samo sam odgovorio.

    Pašo reče da i on hoće da ide sa mnom. Da bismo se mogli brže kretati svu opremu smo ostavili u rovu.

    Jednim dijelom smo morali da puzimo jer su nas četnici sa dijela Golog brda na koji su bili izašli, kao i sa kote 772 Mujkića brda mogli baš ono pravo vidjeti. Trenšeje su več odavno bile zatrpane. Neke dionice smo pretrčavali. Uspjeli smo pobjediti metke i granate. Prebacili smo se do kote 850 i onda se potokom spustismo do Baroševe vikendice. Bilo nam je čudno to što nismo nikoga sreli, a kamo li vidjeli nikoga od vojske. Sve je bilo prazno!

    Uspjeli smo se spustiti do puta koji je vodio prema selu Jezera. Dalje prema Jezerima smo nastavili ići putem. Više se nismo ni saginjali ni čuvali. Najednom nešto se prelomilo u nama. Neka veća sila, šta li je?

    Na granate koje su padale oko nas više se nismo obazirali. Samo smo išli dalje. Napokon na nekih 200 do 300 metara od isturenog komandnog mjesta Brigade uz ivicu puta smo vidjeli vojsku kako leži. Ležali su uz ivicu i po putu.

    Kada su vidjeli kako se slobodno krećemo bez saginjanja i treptaja na granate koje su padale oko nas, gledali su u nas kao u duhove. Njihove face su nam bile nepoznate. Pitali smo ih iz koje su jedinice. Odgovorili su da su iz Izviđačko-diverzantske čete Prvog korpusa, a neki su govorili da su iz Laste. Svi su bili izmješani. Ležali su pribijeni uz zemlju, a ja i Pašo smo i dalje uspravno koračali.

    Došli smo u IKM komande brigade. Poselamio sam se sa Panjeta Šabanom on je bio vezista. Šaban mi je rekao da se dio naše jedinice nalazi na odmoru u vojvodinoj kući. Stražar pred komandom je stao na vrata i upitao gdje ću. Samo sam ga zgrabio za ramena i prebacio do Paše koji se nalazio iza mene, a on mu je rekao da bude miran.

    Ulazim u komandu, tačnije u sobu koja se nalazila lijevo od ulaznih vrata. Ulazim bez kucanja. Pašo je ostao ispred. U toj prostoriji sa lijeve strane u fotelji sa PM-om poput mog ogrnut konjskim ćebetom, kako smo zvali vojničke sive deke sjedi Cero, lice mu je bilo naslonjeno na cijev PM-a. Žmirio je i cupkao nogom. Sa njegove lijeve strane, a preko puta mene se nalazio dvospratni vojnički krevet. Gornji je bio prazan, a na doljnjem je napola ležao Enver Šehović. Bio je pod opremom. Noge u čizmama su bile na podu. Desna ruka mu je bila preko očiju i bio je u polusnu. Za stolom sa moje desne strane su sjedili Ibro Dervišević i nepoznata faca koja mi je odmah na prvi pogled izledala arogantno i odbojno. Bio je to Zijo Rujanac, nisam znao šta je njegova uloga, tada ga nisam znao po imenu, a to sam tek kasnije saznao.

    Upitao sam Ibru šta je sa smjenom.
  • "Gdje ste?" - upitao je.
  • "Na koti 830, gladni smo i žedni, gore smo več više od 24 sata".
  • "Nema ko da vas zamjeni" - odgovorio je.

    Zijo se kao ni ostali nije mješao u razgovor.
  • "Ima vod vojne policije u Vojvodinoj kući!" Tako smo zvali največu kuću u Jezerima. Tada je Šeha neskidajući ruku sa očiju rekao:
  • "Nemože vojna policija oni su sinoć radili!".

    Ja sam udario šakom od sto i ljutito upitao:
  • "Šta smo mi komadante?".

    U tom momentu Šeha se trznuo i pogledao obratio mi se riječima:
  • "Mali zar ste još tu?"

    Zatim je pogeldao u Ibru i naredio Ibri da to riješi. Ibro je odmah rekao da imaju ljudi koji su došli na ispomoć iz 1. brdske brigade.

    Riješio je to tako što će nas zamjeniti ljudi iz 1. brdske brigade, a mi da se po izvršenoj smjeni prebacimo sa kote 830 do Jezera i spojimo sa ostatkom naših iz vojne policije u Vojvodinoj kući gdje ćemo ostati u pripremi do izlaska na Golo Brdo. Zijo se tada naslonio šakama na sto, nageo se prema meni i rekao:

  • "Momak, dobijaš mojih 60 ljudi, ako jednom bude dlaka falila lično ćeš mi odogvarati!"

    Ja sam mu se tada unio u lice i rekao:

  • "Ovo je Žuč, ovdje se gine iz sekunde u sekundu, i niko ni za koga ne može garantovati!"

    Možda bi se mi još raspravljali da nas nije prekinuo Ibro sa riječima da me čekaju dva voda sa komandirima iz 1. brdske kod Baroševe vikendice.

    Rekoh Paši za momke za smjenu. Dok sam bio u komandi bilo me je strah da me ne upitaju koliko nas je na koti 830. Bilo nas je svega 18. U putu dok smo išli prema Baroševoj vikendici sam razmišljao šta da radim sa 60 ljudi, to je previše ljudi za tako mali prostor. Tada sam dobio neku natprirodnu snagu, sigurno Božijom voljom i milošću. Počeo sam da razmišljam kao da imam duple godine u odnosu na one koje sam imao. Planirao sam kao da sam rođen za neku taktiku. Tako brzo sam našao riješenje i imao sam plan uvođenja jedinice.

    ...nastaviće se...
  • operacija_prsten- 80891 - 26.12.2012 : Neko Banja Luka - best (4)

    Nešo Lalić


    Većina pripadnika IDV-a bi se morala sjećati njihovih priprema za akciju u PSC. Ako se sjećate, okupljanje je bilo u Ciginoj kafani u kasnim večernjim satima odakle smo ranom zorom trebali krenuti u akciju. Kafana ko kafana, a mjesta za sjedenje je bilo koliko hoćeš. Momci su se zezali jer tada je crni humor bio nešto sasvim normano kao gdje si ostavio pare, kome ostavljas ženu, mogu li uzeti tvoje čizme ako se ne vratiš?

    Nešo je bio nervozan ili se to meni samo činilo. Uglavnom je hodao od grupice do grupice i govorio nam da pokušamo da se malo odmorimo tj. ako možemo da odspavamo jer nas sutra čeka naporan dan, ili kako on reče "biće tvrdo".

    Nikada neću zaboraviti njegove riječi pred sam početak pucnjave:

  • "Jebem vam majku!"

    Akcija je krenula, i on je bio prvi. Imao je dva pancira ali i neku sudbinu božiju da ga pogodidi broving bočno. I još uvijek imam osjećaj da je još tu veče znao da se neće vratiti. I još imam pred sobom sliku sahrane, trudnu ženu... Nije bilo onoga ko nije zaplakao, a meni lično svaki plotun je bio kao udarac maljem u glavu.

    Bili smo borci, vojska koja brani svoju zemlju koji su sutra nastavili svoju borbu, a ja ni nakon dvadeset godina ne mogu da skontam da li je ta zemlja koja je svakako postala tuđa bila vrijedna toga da mali Filip ostane bez oca?

    Eh, koliko još imamo takvih priča i takvih tuga, da ti srce pukne!
  • operacija_prsten- 81041 - 31.12.2012 : Vojislav Radovanović Beograd - best (1)

    11. laka mrkonjićka brigada


    Poštovani,

    Porijeklom sam iz Mrkonjić Grada, gdje sam i proveo cijeli rat, kao civil jer sam bio maloljetno lice. Međutim, dobro se sjećam da je naša 11. mrkonjićka laka pješadijska brigada u jednom trenutku poslata na Sarajevsko ratište. Interesujemo gdje su bili pozicionirani i koja je bila njihova uloga.

    Nastojim da prikupim što više podataka o navedenoj brigadi, jer je dala veliki doprinos u stvaranju Republike Srpske.

    Sve najbolje vam želim u novoj 2013. godini.
    operacija_prsten- 81899 - 25.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Operacija 'Prsten' - juli 1993. godine


    Slomljena muslimanske ofanzive na Žuči pod nazivom "Koverat", počela je juna '93. godine i trajala petnestak dana, u kojoj osim žestokog granatiranja naših linija i samog naselja u kojem su ginule žene, majke sa djecom u naručju i starci, muslimanske snage nisu napravile nikakav uspjeh. U takom neselektivnom granatiranju Vogošće poginula je i supruga Marčete Vitomira, a nekom ludom srećom, njegova kćerka, koja je tada bila sam majkom, bila je ranjena ali ostala je živa. Majčino tijelo je spasilo djevojćicu od sigurne smrti!

    Nakon sloma ofanzive, Glavni Štab VRS došao je do zaključka da je muslimanska vojska istrošena i moralno slomljena neuspjehom protekle akcije, zbog čega su odlučili da krenu u kontraofanzivu pod nazivom "Prsten". Operacija je trebala da se izvede u što kraćem roku, kako muslimanska vojska ne bi imala vremena za oporavak od gubitaka u operaciji "Koverat".

    Počele su pripreme za kontraofanzivu. Na referisanju u TG komandant Josipović je izdao naredbu potčinjenim brigadama da naprave plan napada na brdo Žuč, kao dio operacije "Prsten". Komandant Josipović ne krije da je naš pravac, pomćni pravac napada, koji je imao za cilj da veže jedan dio muuslimanskih snaga i tako oteža i smanji mogućnost odbrane Igmana, glavnom pravcu naše kontraofanzive.

    Na referisanju su prisustvali predsjednici opština, svi komandati brigada i bataljona, koji su bili u sastavu TG. Zbog bliskog početka kontaofanzive, rok za donošenje plana bio je samo tri dan. On je trebao da bude gotov do sledećeg referisanja u TG.

    U to vrijeme komandan naše brigade je bio kapetan Z. Antić, do tad jedan od najnesposobnijih oficira koji su prodefilovali kroz Vogošću. Zbog svoje nesposobnosti da prpremi plan, Antić izdaje naredbu komadnatima bataljona da naprave plan kontraofanzive.

    U to vrijem, komandant 1. krivoglavačkog bataljona je bio kapetan Kovač, Mađar po nacionalnosti, aktivni oficir JNA, oženjen Srpkinjom iz Sarajeva, zbog čega je kako mi je rekao i ostao na Sarajevskom ratištu. Kapetan Kovač je po dolasku u Vogošću bio komandant Hotonjskog bataljona. Pošto je Hotonjski bataljon morao da se rasformira zbog malog brojnog stanja, Kovač je prebačen na mjesto komandanta Krivoglavačkog bataljona. Komandant 2. blagovačkog bataljona je bio M. Trifunović, nekadašnji komandant Crnovrške brigade. Konačno, ja sam bio komandant 3. vogošćanskog bataljona.

    Kovač je bio jedina osoba koja je mogla i znalao kako da napravi vojnički plan za izvođenje ofanzive, ali sam u razgovoru sa njim mogo primjetiti da on taj plan neće napraviti, smatarajući da je to posao Operativnog centra Brigade. Pošto je moj brat tada bio u OC-u, od njega sam zatražio da mi pomogne i objasni kako se pravi školski plan vojne operacije. On mi je izašao u susret, tako što je pronašao u vojnim udžbenicima. Objasnio mi je šta sve treba da se isplanira i predvidi za izvođenje takve vojne operacije.

    Za naredni dan je bilo zakazano referisanje u Brigadi, zbog čega je trebalo brzo spremiti plan akcije i ja sam taj zadatak shvatio veoma ozbiljno. Krenuo sam i razrađivanje plana kako bi do sledećeg dana imao sve na papiru. Cijeli dan sam radio na planovima, imao sam sve razrađeno u svojoj glavi i ucrtano na 1:500 katastarskim kartama, koje sam dobio od brata. Trebalo je još samo sve to staviti na papir i plan je bio spreman.

    U to vrijeme moj pomočnik za bezbjednost J. Maunaga bio je uvjek pored mene, kao moja vjerna sjenka. Kada sam završio sa razradom plana Maunaga me je upitao:

  • "Da li si osmislio plan?"

    Klimnuo sam glavom i sa oduškom rekoh mu:

  • "Konačno, jesam."

  • "Hajde da čujem kako si to zamislio!" - reće on.

    Počeo sam da obrazlažem plan sve do najsitnijih detalja, učešće i položaj artiljerije, pravac napada za jurišnih jedinica, način upotrebe i pravci ubacivanja rezervnih snaga i MTS-a, sanitet i pravci izvljačenja ranjenika itd...

    Kada je Maunaga sve to saslušao, sa oduševljenjem uzviknuo:

  • "Super, sada sve to treba da stavimo na papir!"

    Kako se dan bližio kraju i vrijeme da se ode na odmor i do svoje porodice, krenu sam kući. Iako ga nisam pozvao, sa mnom je pošao i Maunaga, objašnjavajući da ide jer trebamo završiti započete planove i da će mi on u tome pomoći. Stigli smo do mog stana i tamo nas je dočekala moja porodica. Moj sin, kada me je vidio, od sreće mi je uskočio u naručje. Moja supruga me upitala:

  • "Hoćete li prvo da jedete ili ćete da pijete kafu?"

    Pošto smo već ručali u prostroijama Bataljona, rekoh joj:

  • "Daj kafu, već smo ručali!"

    Sjeli smo na trosjed u dnevnom boravku, ja sam odmah uzeo olovku i papir. I dok smo pijuckali kafu, ja sam pisao planove akcije a Maunaga je stalno dobacivao nešto u vezi moje sekretarice i ponavljao jedno te isto pitanje:

  • "Ko će nam sve ovo prekucati? Ne možemo ovo tek tako odnijeti u Brigadu!"

    Odgovorio sam mu:

  • "Ne znam, vidićemo! Nekoga ćemo već naći!" i ne razmišljajući na šta on aludira.

    Maunaga nije odustajao od dobacivanja i ja sam vidio da je nešto smislio u svojoj glavi ali nisam znao šta hoće. Pošto Maunaga nije odustajao od svoje ideje, u jednom momentu mi je povukao živac i ja ga upitah:

  • "Šta hoćeš da kažeš?"

    On me tad iznenadi sa svojom riječima:

  • "Ja ne znam šta ti imaš sa svojom sekretaricom, ali da sam na tvom mjestu ja bih je otjerao i postavio novu, bez obzira u kakvoj ste vezi!"

    Ignorisao sam njegovu priču iako sam dobro znao šta je misli da kaže. Iz njegove priče je bilo očigledno da me okrivljuje kao da sam u ljubavnoj vezi sa tom mladom djevojkom. Pošto za to nije imao nikakvog razloga, dobio sam osječaj da je imao namjeru započne svađu u moju porodicu.

    Moja tadašnja sekretarica Snježa koje je imala nešto više od osamnaest godina, otišla je bez mog odobrenja sa svojim roditeljima na more. Zbog toga nisam imao nikoga da mi otkuca plan i zbog toga sam odlučio da na Snježino mjesto dovedem Gogu, koja je nakon ranjavanja na liniji obavljala dužnost četnog evidentičara u 1. četi. Iako nije bila vješta u kucanju, Goga je bila vrijedna i znao sam da će uspjeti da na mašini prekuca moje planove. Goga je odmah prionula na posao i uspjela da na vrijeme završi sve što je bilo potrebno. I tako, dok smo ja i Maunaga sjedili u mojoj kancelariji, prilazi nam Goga sa širokim osmjehom na licu, pruža ruku prema meni u kojoj su bili otkucani papir i kaše:

  • "Evo komandante, završila sam ovo!"

    Uzeo sam papire iz njene ruke i rekao:

  • "Od danas si ti moja sekretarica, Snježa će dobiti otkaz".

    Goga je počela da se buni zbog toga rekavši mi:

  • "Ne želim da ona zbog mene dobije otkaz!"

    Rekao sam joj:

  • "Snježa je već dobila otkaz i neko še svakako doći na njeno mjesto. Ja lično mislim da si ti sposobna za taj posao i hoću da je ti zamjeniš!"

    Goga onda reće:

  • "Dobro, ako je tako, ali ako se šta promjeni hoću da se zna da ja nisam željela da to radim i nisam kriva za to. Ne želim da se moja drugarica ljuti na mene zbog toga!"

    Porvrdio sam joj klimanjem glave i rekao:

  • "Ne brini ništa, to ti obećevam!"

    Tog momenta sam pogledao u Maunagu i primjetio sam da se on pobjedonosno smije, kao da je ostvari neki svoj cilj. Samo sam ga pogledao ali nisam prokomentarisao njegovo ponašanje.

    Maunaga je ustao sa stolice, prišao meni, uzeo mi je papire iz ruke i usput je rekao:

  • "Daj da to pogledam!"

    Potom je sjeo na stolicu i počeo da čita. Kada je završi, ustade i kaže:

  • "Ovo je odlično! Odoh ja u Komadu da ovo odnesem kako bismo večeras na referisanju imali uvid u ovaj plan. Ti ne moraš ići, možeš pomoći Gogi da je uputiš u personalne poslove koji je čekaju kao sekretaricu!".

    Njegov savjet mi se učinio sasvim u redu jer Gogu je doista trebalo uputiti u njene obaveze. Ja sam ostao da pomognem Gogi oko papirologije koja se nagomilala na radnom stolu.

    Maunaga je sam sa mojim planovima otišao u komandu Brigade. Tamo je iznio plan napada i prestavio ga kao svoju ideju. Komandant Antić ga je pažljivo saslušao i bio oduševljen "Maunaginim" planom.

    Pošto je Maunaga uvidio da su planovi urađeni po vojničkim školskim pravilima, odlučio je da ih ne preda u Brigadu, nego je sa njima otišao u komandu TG i plan ponovo predstavio kao svoju ideju. Maunaga je dobio pohvale od komandanta TG i tako sebi prokrčio put do budučeg Načelnika bezbjednosti Brigade.

    Kada je njegov kum Joja ponovo došao u Vogošću, sa svojim autoritetom je uspoo da Maunagu postavi na funkciju Načelnika Milicije Opština Vogošća.

    Komanda TG je dopunila planove koje im je dostavio Maunaga, i prilagodili su ih svojim potrebama a zatim proslijedili u GŠ VRS. Planovi su tamo pregledani i prihvaćeni. Nakon toga Brigada je dobila saglasnost za izvođenje operacije "Prsten" po takvim planovima.

    Eto, tako su počele pripreme za ofanzivu "Prsten".
  • operacija_prsten- 82005 - 28.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Tošina pogibija (1. dio)


    Moram da napravim ispravku iz prethodnog teksta u vezi operacije "Prsten". Nadam se da će me neko ko ga pamčenje nije izdalo, dopuniti i ispraviti u vezi ovoga teksta, ako budem pogrješio. Mogao bi moj dragi prijatelj Vasilj, ako i dalje prati ovaj sajt?

    Sastav uže komande Vogošćanske brigade u vrijeme operacije "Prsten":

  • komandant p-pukovnik M. Delić,
  • načelnik O. C-a kap. Z. Antić,
  • pomoćnici u O. C-eu V. Košarac i L. Kondić,
  • k-dant artiljerije Z. Gračanin,
  • pomoćnik personalnih poslova M. Kenjić,
  • k-dant za pozadinu B. Jovanović,
  • komandanti 3 bataljona (Krivoglavčkog) kapetan Kovač,
  • komandant Blagovačkog bataljona Košarac i
  • komandant Vogoščanskog, ja Vogošćanin Pravi.

    Nakon prvog dana operacije 3. jula '93. godine i uspješno izvedenog napada na Glavicu, nastale su nove poteškoće u mom bataljonu. Prilikom postavljanja odbrane na novoj tertioriji pretrpili smo nenadoknadive gubitke u ljudstu. Največe problemi su nastali zbog pogibije komandira četa, Beže Harta i Radovana Vučkovića - Vučka. Na mjesto Bože odredio sam Ružu, a na mjesto Vučka postavljen je Šoja. Ovog zadnjeg sam postavio na to mjesto zato što je uvjek podizao vojsku na pobunu, pa sam ga htjeo uvući u komandu, pretpostavljajući da će to zaustaviti njegovo negodovanje. Od tog momenta Šoja više nije pravi pobune među vojnicima, što je uveliko olakšalo komandovanje tom četom.

    Nakon žestokih muslimanskih napa i uspješne odbrane Glavice, Blagovački bataljon je od nas preuzeo Glavicu kao svoju zonu odgovornosti, ali se isti dan povlači sa te linije, ostavljajući za sobom razvedenu liniju i jedan boroj poljskih telfona, 17 sanduka municije 7,62 i minsko polje.

    Nakon pada Glavice, kod boraca u Vogošćanskom bataljonu naglo opada moral jer su date velike žrtve da se uzme to brdo. Veoma mali broj ljudi se dobrovoljno javljao za nastavak ofanzive, a sve jurišne grupe iz akcije na Glavicu sam vratio na njihove redovne zadtke, čuvanja linije odbrane.

    Kako je operacija "Prsten" odmicala, a naše snage imale veliki uspjeh na Igmanu, bilo je veoma važno za se borbe na Žuči ne prekidaju i što više uvuku muslimanske jedinice u borbu. Zbog toga sam odlučio da formiram jedno jurišno odjeljenje pri Bataljonu, koje ću osloboditi držanja rovova i tako privući što veći broj najboljih momaka. Za nastavak akcije i formiranje jurišnog odjeljenja se prijavio R. Radovanović, Radenko Galinac-Gali i par momaka iz njihove grupe. Ja sam bio vođa te grupe. Grupa je bila nedovoljna za nastavak borbenih dejstava, iako smo Maunaga i ja bili članovi te grupe.

    Za nastavak ofanzive na Žuč komandant Delić određuje mene za komadira jurišne jedinice Vogošćanske brigade, i daje mi pojačanje tako što pod moju komadu stavlja IDV Miće Vlahovića i vod VP sa k-dirom Miroslavom Todorović- Tošom.

    Naša jurišna jedinica ima zadatak da bude Savićevo lijevo krilo na pravcu od Šabanove koće do Kote 830 a jurišna jedinica iz Ilijaša, kojom komanduje M. Savića, ima zadataka da izvede napad na Golo Brdo.

    Došao je 21. juli 1993. godine. Taj dan dobijam naredbu iz komande brigade da pripremim jedinicu za nastavak kontraofanzive. Sve je bilo spremno, ali je vrijeme bilo jako loše. Poslednjih nekoliko dana neprekidno je padala kiša. Otišao sam u komadu Brigade i predložio da se odgodi početak akcije dok se vrijeme ne popravi i tako izbjegne težak teren za kretanje. U komandi sam dobio negativan odgovor, jer su sve jedinice bile obavještene od strane TG Vogošća o početku napada. Vratio sam se u jedinicu i nastavio pripreme po planu i programu. Sačekao sam noć da bi podigao vojsku na uzbunu, jer u toku dana nisam poduzimao ništa, jer bi to neprijateljskim izviđačima bio signal da se sprema napad.

    Kada je pala noć, podigao sam kompletnu jednu smjenu boraca za liniju. Bila je to jedinica koju sam odredio kao rezervni sastav za posjedanje osvojene teritorije. Kako nismo imali nikakve uslova za smještaj, borcima sam rekao da moraju sami da se snađu i legnu po prostorijama i hodnicima u komandi. Rekao sam vojsci da sam ih podigao na uzbunu jer u zoru krećemo u napad na kotu 850, i treba da izađemo na linju dok još ne svane kako neprijatelj ne bi primjetio koncetrisanje naših snaga.

    Sve je bilo spremno za akciju i ja sam odlučio da malo prilegnem u krevetu koji je bio u mojoj kancelariji, kako bi se barem malo odmorio za tu akciju. Ušao sam kancelariju, zatvorio vrata i tek što sam počeo da se pripremam da legnem začu se kucanje na vratima. Kada sam otvorio, ugledao sam Gogu koji mi kaže:

  • "Stigli su neki dobrovoljci iz Srbije. Poslali su ih iz komande Brigade da se smjeste kod nas."

  • "Gdje ćemo ih smjestiti kada ni mi nemamo mjesta ni za našu vojsku"? rekoh joj.

    One se nasmija, na njen karakterističan način, pa reče:

  • "Pa, stavićemo ih već negdje. Međutim ima jedan koji hoće da se zaduži sa opremom i naoružanjem pa da sutra sa našima ide u akciju".

  • "Dobro, dovedi ga ovamo da vidimo šta možemo uraditi" - odgovorih ja.

    Ubrzo se ponovo zaćulo kucanje. Pozvah ih da uđu i ne ustajući sa stolice u kojoj sam sjedio. U prostoriju uđe Goga, a za njom su išla dva momka. Pozdravih se sa njima i ponudih im da sjednu. Jedan od njih odmah pređe na stvar:

  • "Čuo sam da kod vas sutra počinje neka akcija?".
  • "Jeste!" - odgovorih mu kratko.

  • "Ja sam ovdje došao da ratujem pa ako možete da me zadužite da i ja sutra idem sa vama u napad. Moji prijatelji neće ostati ovde, oni hoće da idu u Ilijaš!" - nastavi on da priča - "Ako ne možete odmah da me zadužite sa naoružanjem, i ja bih sutra sa njima nastavio put za Ilijaš".

    Sasluh ga pažljivo i predložih mu da sutra ne ide u akciju nego da se najprije malo odmori od puta. Međutim, on me odmah prekide u tome i reče:

  • "Komandante, nisam ja došao da odmaram, to sam mogao i kod mene u Leskovcu. Hoću da sutra idem u borbu ili da idem dalje".

  • "Dobro, dobro, ići ćeš, hade da te zadužimo" - kaže mu ja i ustanem sa stolice.

    Već je bilo prošlo deset sati, pa je trebalo požuriti sa zaduženjem opreme kako bi imali bar malo vremena da odspavamo.

    Izašli smo iz moje kancelarije i krenusmo niz hodnik prema prostorijama od pozadine Bataljona. Uđosmo unutra i tamo nađosmo mog pomoćnika Lj. Lalića. Rekoh mu da tog momka zaduži opremom i naoružanjem i pokažu gdje se može smjestiti za spavanje. Kada smo završili sa tim bila je skoro ponoć. Ponovo pokušao da razgovarim i da mu ja predloži da sutra ostane u prostorijama Bataljona i malo se odmori jer će biti preumoran za akciju. On ne posluša moj predlog, već mi pomalo ljutitim tonom reče:

  • "Ne brini ti komandante za mene, odmoriću se ja".

    Pođoh nazad u moju kancelariju. Za mnom pođoše Sanja iz veze i Goga, moja sekretarica. Ja im rekoh da sam umoran pa idem na spavanje, a one me zamoliše da i one spavaju kod mene u kancelariji, jer nigdje u komandi više nema mjesta da se legne. Bio je to jako zanimljiv predlog, koji je bilo teško odbiti. Ja sam se zagonetno nasmijao, a one mi rekoše da se ne brinem, neće one meni ništa uraditi samo hoće da prespavaju. I tako, ubrzo smo sve troje legli na počinak. Bio sam jako umoran zbog napornog dana pa sam odmah zaspao.

    Pošto sam u rata u glavi imao nekakav sat koji me je uvijek budio u pravo vrijeme, ustao sam u pravi čas. Bio sam pomalo razočaran kada sam vidio da smo sve torje prespavali u uniformama.

    Brzo sam ustao i počeo sa pakovanje opremu u borbeni ranac. Nakon toga sam izašao napolje da vidim kakvo je vrijeme.

    Kiša je prestala da pada ali sam znao da su staze klizave i da će kretanje po brdima biti jako teško. Probudio sam vojsku i dao naredbu da se spreme za polazak.

    U cik zore, tog 22. jula 1993. godine, krenuli smo prema Ježevima. Vojnicima za zaposjedanje linije sam naredio da uđu u rovove na liniji i da tu čekaju daljnju naredbu. Sa borcima koju će jurišati sam došao do rovova i zemunice na liniju Ježevi. Kada su nam se pridružili Mićo i Tošo sa svojim borcima, podjelio sa ih u dvije grupe i izdao konkretne zadtke. Jednu grupu su sačinjavali Mićo i njegov vod, pojačani sa jednim brojem boraca iz VP i imali su zadatak da idu na kotu 830. U drugoj grupi su bili borci iz VP, ojačani grupom boraca iz mog bataljona. Odredio sam za komandire grupa Miću i Maunagu. Iznio sam plan napada do u detalje. Mićo je dobio zadatak da sa svojom grupom krene na kotu 830, a Maunaga je morao da sačeka da se osvoji kota 830, pa onda da sa svojom grupom počne da pori probijenu liniju i probije se do Šabanove kuće. Bilo je veoma opasno ukoliko Maunaga krene prije nego što mi ovladamo kotom 830, zbog čega sam mu izrčito naredio da ne smije krenuti u napad dok mu ja ne dam znak. Pošto je ovo bilo veoma važno, tu informaciju sam ponovio Maunagi nekoliko puta, kako bi on shvatio ozbiljnost moje naredbe. Uz put sam mu objasnio u koju opasnost može uči ako bude krenuo prije vremena, a sa kojom lakoćom i sigurnošću može da osvoji Šabanovu kuću, ako krene po mojoj direktivi.

    Plan za napad na kotu 830 i Golo Brdo, bio je zamišljen da se u isto vrijeme krene na oba pravca i istovremeno ovlada njihovim vrhovima. Razlog za to je bilo teško održiva linija, ako se ne osvoji kompletna teritorija odjednom. Prilikom osvjanja Glavice, jedinice iz Ilijaša su uspjele da osvoje Golo Brdo, ali je zbog konfiguracije terena jedinica iz Krivoglavačkog bataljona, tačnije četa Jefitići, koja je bila zadužena da brani to brdo, napustila liniju bez borbe sa obrazloženjem da sa kote 830 kontrolišu njihovo kretanje i neće moči da se zaklone ako dođe do napada sa tog pravca. Tako je komanda odlučila da se taj prostor osvoji u jednoj akciji iz dva pravca napada. Zbog toga sam odlučio da i ja krenem sa Mićom na kotu 830, kako bih mogao da kontrolišem situaciju na čitavom terenu.

    Sve je bilo spremno za početak akcije. Komanda je izvršila prozivku i svi učesnici su potvrdili da su nalaze na početnim mjestima. Komandant TG je, po unapred dogovorenom signalu, dao naredbu da akcija počne. U samo svitanje su počele da padaju prve granate po Golom Brdu i koti 830. Uzeli smo sigurne zaklone zbog opasnosti da nas ne pogodi koja naša granata jer su letjele preko naših glava i postojala je mogućnost da podbace. Ja sam sa Mićom bio u jednom rovu na liniji Ježeva.

    Granate su padale jako blizu, a jaka detonacije su nas potresale pa se činilo da je napad na našu liniju. Promolio sam glavu kroz tranšeu da bih vidio koliko su precizne granate. Miris baruta i dima širio se svuda oko nas. Eksplozije su zasipale zemlju po nama, iz pravca brda koje je bilo meta. Naša artiljerija je odrađivala dobar posao. Izašao sam iz rova kako bi kontrolisao i navodio našu artiljeriju. Tenk koji je bio na brdu iznad Blagovca, nedaleko od IKM-a brigade, je bio spreman za naše navođenje. Iako se već razdanilo, gusta magla mi nije dozvoljavala da vidim kako završavaju artiljerijski projektili. Nekako sam osjetio da to nije bio pravi trenutak za početak napada. Vidljivost je bila loša, a teren klizav, pa je i to uticalo da se borci ne osjećaju sigurno za ovako težak zadatak.

    Nastaviće se
  • operacija_prsten- 82009 - 28.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (6)

    Tošina pogibija (2. dio)


    ...nastavak...

    Moje razmišljanje prekida M. Savić, koji uđe u tranšeu u kojoj smo se nalazili Mićo i ja. Potšo se pred polazak u akciju nismo vidjeli sa njim, on se rukova sa nama pa zatim reče:

  • "Došao sam samo da vam kažem da, šta god da se danas bude dešavalo, ja po ovakvom vremenu sa svojim borcima neću krenuti u akciju. Hoćo da ovo znate, da ne krenete bez veze."

    Bili je malo onih koji bi, poput Savića, došli do tebe i rekli ti svoje planove. Zahvalio sam mu se na iskrenosti. On sa ostao sa nama još neko vrijeme, a onda je ustao i krenuo prama svojim borcima. Brzo je nestao iz vida u gustoj magli. Ja sam i dalje gledao za njim iako ga više nisam vidio. Razmišljao sam o njemu. Baš je ljudina od čovjeka jer je došao da nam u lice kaže da se ne bi kojim slučajem desilo da se naši borci uvale u nevolju.

    Sakupio sam jurišnike iz Mićine grupe i svima saopštio dogovor sa Savićem. Odlučio sam da ne idemo u napad. Rekao sam da ćemo samo folirati da pokušavamo krenuti u napad. Svi su se složili i na licima boraca se vidilo veliko olakšanje. Rekao sam da odoh do Maunage da i njemu prenesem naše planove. Sišao sam niz brdo i došao do Maunagine grupe, objasnio šta se sve desilo i kakav dogovor smo napravili. Na njima sam takođe vidio olakšanje na licu zbog našeg plana. Izgleda da se nikome nije kretalo po ovakvom vremenu. Vratio sam se nazad do Miće i sa olakšanjem zalegao u jedan rov da se malo odmorim.

    Misli su mi odlutale u neko mirnija vrijeme. Moj odmor i maštanje prekida zvuk na motorloli, koja mi bješe za pojasom. Čujem Antićev glas, koji galami tražeći objašnjenje zašto ne krećemo u napad. Pokušavam da objasnim da naše desno krilo nije krenulo i da od njega zavisi i cjelokupan ishod napada. Antić odgovara da se naš desni žalio Josipoviću da mi nećemo da krenemo pa zbog toga ni on ne ide naprijed. Objašnjavam da ćemo krenuti zajedno kada za to bude pravi trenutak. Međutim, Antić neće ni da čuje nego i dalje insistira da odmah krenemo. Ja ignorišem Antića dobro znajući šta sam se dogovorio sa Savićem. Čujenem negodovanja naših boraca zbog Savićevog načina na koji je sebe pravdao kod Josipovića pa nas uvalio u neprilike. Čujem ružne riječi o Saviću, umirujem moje saborce zbog toga i govorim im da je za nas najvažnije da nam je rekao da neće ići napred a to šta je on rekao komandi sada nije važno jer je mnogo bitnije da nas nije prevario da izgubimo glavu. Uspio sam umiriti borce i sve je išlo po planu.

    Nisam bio borac koji vodi borbu tako da se o njemu prave hvalospjevi, pa tako nisam ni mario šta Antić priča i misli o meni. Kada sam pomislio da je sve leglo na svoje mjesto, čujem Maunagu kako se javlja Antiću na radio uređaj i govori:

  • "Ovi do nas neće danas krenuti u napad, ali ja ću sa svojima poći na Šabanovu kuću".

    Naprosto sam bio zatečen Maunaginom pričom. Opet skačem na noge, uzimam radio uređaj u reke i javljam se Maunagi:

  • "Ne možeš ti krenuti dok mi ne uzmemo kotu 830!".

  • "Mogu. Ja sam sa već sa svojima dogovorio i mi odmah krećemo!" - odgovori on..

    U tom trenutku se uključuje i Antić pa i on naređuje da se i ja uključim u akciju, i krenem paralelno sa njima u napda na Šabanovu kuću.

    Pokušavam ubjediti Antića da je teren u pravcu Šabanove kući livada bez ikakvih prirodnih zaklona i da će to biti maskr ako oni krenu u tom pravcu. Usput objašnjavam kako izgleda teren i kakav je pogled sa kota 830 i 850 na taj dio terena. Antić ne prihvata moje objašnjenje i samo ponavlja:

  • "Ne interesuje me, moraš i ti krenuti u napad u napad."

    Kako ne bih neprijatelju otkrio naš položaj, uzeh poljski telefon i pozovem IKM u kojem je u tom trenutku bio Antić. Pokušavam objasniti teren na kojem Maunaga hoće da izvede napad. U našem razgovoru shvatih da Antić nikada nije izašao na našu liniju i nema blage veze o čemu ja pričam, a pogotovu ne i gdje se nalazi Šabanova kuća. Brzo prekidam razgovor, u namjeri da zaustavim Maunagu da krene u napad.

    Pošto je Maunaga odlučio da prekrši moju naredbu i krene mimo plana, polazim trčeći prema podnožju brda u pravcu njegove grupe. Trčim niz brdo koliko me noge nose potpuno svjestan u šta će da upadnu. Pokušavam stići prije nogo što oni krenu u napad. I dok sam trčao niz brdo, u jenom trenutku primjetih da je vjetar počeo da duva i da se magla naglo počela razilaziti. Jurio sam i dalje niz brdo, pomalo gubeći kontrolu pod nogama jer su se one zapetljavale pa sam posrtao. Ipak, nekako uspjevam da održim ravnoteži i ostanem usparvan.

    U jednom trenutku čujem eksploziju ispred naše linije. Po zvuku osjetih da to nije bila naša granata.

    Kada sam stigao na mjesto gdje je Maunaga ušao sa svojom grupom, pogledah prama njima. Nad livadom je još uvjek lebdio dim od neprijateljske grante. Stotinjak metara od naše linije su ležala dva rakomadana tijela. Bila je to jeziva slika, koje ni dan-danas ne mogu da se oslobodim. Pored mene protrča nekoliko boraca noseći šatorska krila da pokupe tijela naših borac. Jedan od njih povika:

  • "Poginu Tošo!"

    Stajao sam kao ukopan, još uvijek ne vjerujući da se sve ovo događa. Do nas su prvo donijeli onog dobrovoljca iz Leskovca. Bješe to tuga, da ne može biti veća! Bio je samo dvanast sati na ratištu, a granata mu je raskomadala čitavo tijelo. Još uvjek je bio živ! Urlao je iz sveg glasa. Njegov glas je odjekivao daleko, daleko... Donesoše ga blizu mene i vidjeh da nema donjeg dijela tijela. Stoji na rukama u šatorskom krilu i krivi se od bolova. Kada ga donesoše do mjesta na kome sam stajao kao ukopan, on zanijemi i glava mu lagano klonu. Umro je naš junak bez i jednog ispaljenog metka. Došao da pomogne braći preko Drine. Gledam ga i suze mi pođoše niz lice. Krivim i sebe što sam mu dozvolio da krene sa nama. Da je barem otišao u Ilijaš, sad bi sigurno bio živi!

    Druga grupa, donese Tošino tijelo. Bila je to jeziva scena, da ne može biti jezivija. Tijelo bješe bez glave, a koža oguljena do struka. Opasač oko struka kao da drži da se koža ne oguli dalje niz tijelo. Vidi mu se svaki mišić na tijelu, a mišićna vlakna potamnila od baruta. Majko mila, šta bi od čovjeka, od onake ljudine!

    Među zadnjima dolazi Maunaga.

  • "Pa šta uradi, bolan ne bio!" - uzviknuh ja.

    On je samo sageo glavu i bez riječi prođe pored mene. Zaustavi se kod prvog rova na našoj liniji. Vidim da mu je teško, ali sada je sve bilo gotovo. Valjalo nam je ići dalje!

    Vjest o Tošinoj pogibiji brzo se pročula po našoj liniji. Tako je došla vjest i do njegovih saboraca iz VP, koji su bili u Mićinoj grupi. Znajući šta je sve bilo dogovoreno pred početak akcije i šta se dešavalo u razgovoru sa Antićem i šta sam ja govorio Maunagi, Tošini saborci su se razbjesnili i trčeći krenuše niz brdo. Kada stigoše do Maunage, Mlađa i Peša repetiraše svoje puške i uperiše ih u njega. Bilo je očigledno da hoće da ga ubiju. Na licima im se vidio bijes i ludilo, a u očima suze. Urlaju iz sveg glasa i psovali Maunagi majku. Vidim da je na pomolu još veće zlo pa ne čekajući ni trenutka uskočih između njih i svojim tijelom zaštitih Maunagu. Počinjem da se derem na njih dvojicu. Vidim šok na njihovim licima, uperim prstom prema Vogošći i vrisnem:

  • "Brže dolje i da vas ovdje više nisam vidio!"

    Iznenađeni mojom reakcijom, oni se bez riječi okrenuše i kao po komandi počeše da trče u pravcu u kojem su naši borci upravo odnijeli dva mrtva tijela. Srećom, nije se desilo ništa a zlo je moglo da bude još i veće.

    Maunagi se više nisam obraćao. Počeo sam da ispitujem borce koji su krenuli u napda, zašto su to uradili. Svi učesnici su mi rekli da im je Maunaga rekao:

  • "Hajmo mi pokazati ko je najbolji, uzećemo Šabanovu kuću, i dokazati da su oni pičke!"

    Eto, tako su završila dva velika junaka, plativši svojim životima Mauginu pohlepu za slavom. Žalosno je što su mnogi životi izgubljeni samo zbog toga što su neki poput Maunage htjeli da sebe dignu u nebesa.
  • operacija_prsten- 82019 - 29.01.2013 : Oko - best (3)

    Tošina i Mocina pogibija


    U trenutku Tošine pogibije gotovo čitav IDV na čelu sa Mićom se nalazio ispod kote 830 tj. na djelu trougle livade. Mi smo krenuli u akciju iz rova koji se nalazio na špicu i došli do dijela gdje je bilo malo šume. U tom trenutku su i po nama počele da padaju granate, a i mi smo bili bez zaštite. Tom prilikom je Oljo ranjen u ruku dok je mene i N. detonacija oborila. Iako ošamućeni prošli smo bez povreda.

    Sagledavši situaciju, Mićo je naredio da se izvučemo i vratimo na polazno mjesto. Kada smo se vratili rekli su nam da je Tošo poginuo kao i ko je krivac za sve to.

    Nakon toga, par nas se pridružilo ekipi iz Ilijaša, koja je trebala da krene na kotu 830. Krenuli smo, ali smo samo zauzeli naš stari rov u kojem je bilo nekoliko neprijateljski vojnika koji su tu i ostali.

    Nisam baš neki pisac pa ne mogu da detaljno opišem događaje, ali mnoge stvari i dan-danas sanjam i prisjećam se i dobrih i loših momenata iz tih teških ratnih dana.

    Mocina pogibija me je zatekla u krevetu jer sam bio ranjen. Bilo mi je veoma teško kada sam to čuo. Još uvjek se sjećam njegovog lika i načina na koji je koračao. Prije par godina sam mahinalno prišao jednom tipu sa leđa i kucnuo ga po ramenu jer mi se učinilo da je Moca.

    Petnaestag dana nakon Mocine pogibije otišao sam do njegove majke, čija je kuća bila gotovo na samoj borbenoj liniji. Zatekao sam je da loži vatru jer nije imala struje koju su joj isključili zbog duga. Odmah sam otišao i našao Miću i još par drugara iz IDV, a zatim smo otišli do elektrodistribucije i dali im ultimatum koji nisu mogli da ne ispune. Odmah su otišli i priključili struju.
    operacija_prsten- 82497 - 12.02.2013 : Neso Markovic Sokolac - best (2)

    Operacija Prsten - Tenk na Golom brdu 1993. godine


    Noć je, 4 sata ujutro 27. 07. 1993. godine. Budim se. Zvoni poljski telefon, javlja se komandir, koji potom ćuti nekoliko sekundi koje traju kao vječnost. Okreće se prema meni i kaže:

  • "Zove te komandant da hitno odeš u štab. Povedi i kuma, trebaće ti!"

    Brzo se spremamo, a zatim pod okriljem tople noći silazimo u komandu. Javljamo se dežurnom vojnom policajcu, koji nas odvede do komandanta, koji nam odmah poče objašnjavati razlog zbog kojeg nas je pozvao.

  • "Vas dvojica treba odmah da zadužite lanser "Fagot", dvije rakete i da idete pravo na Golo brdo. Sinoć je muslimanski tenk upao u staru nekorištenu tranšeju i zaglavio se. Vaš zadatak je da ga uništite. Naši borci su sinoć zauzeli desni dio Golog brda, do početka šume prema Perivojskom putu. Tu se nalazi čitava mreža isprepletenih tranšeja, pravi lavirint. Čim stignete tamo, javićete se komandiru na novo-osvojenom položaju a ja ću vam dati Pinc da vas odveze do odredišta!"

    Tako smo i uradili! Vozač nas doveze do ispod samog Golog brda. Već je počelo da sviće. Kum stavi na leđa dvije rakete, a ja podigoh lanser i krenusmo ka novo-osvojenim tranšejama, iz kojih se jedino mogao gađati zaglavljeni tenk. Kad smo stigli do tranšeja već je svanulo, ali se slabo vidjelo zbog guste magle koja je pokrivala Golo brdo i plato brda Žuč. Javili smo se komandiru i on nas odvede do mjesta sa kojeg se moglo najbolje dejstvovati na zaglavljeni tenk. Izvirio sam na brzinu da osmotrim situaciju i pred očima mi se ukaza čelična grdosija koja je bila udaljena svega 50-60 metara, mnogo bliže nego što sam očekivao. Nije mi bilo jasno zašto ga neko već ranije nije uništio Zoljom, Osom ili nečim sličnim, ali moje nije bilo da pitam već da izvršim zadatak.

    Zbog mogućeg snajperskog dejstva, kum i ja smo na brzinu ukopali lanser radi mogućeg snajperskog dejstva, ali pogledom kroz blok optike lansera, svatih da je tenk preblizu i da bih dejstvom na njega samo bespotrebno potrošio raketu koja se ne bi aktivirala na maloj daljini jer "Fagot" ima dejstvo od 70 - 2000 metara. Izvjestio sam komandira na liniji da javi u komandu da se tenk ne može gađati zbog prevelike brzine i da se mora dejstvovati nekim drugim oruđem.

    U komandi su odlučili da uključe artiljeriju sa Krivoglavaca, Haubice 122 mm sa Zmijine ravni i 155 mm sa Tičije glave. Čekalo se samo da gusta magla nestane sa Golog brda. To se i desilo, nešto prije 9 sati ujutro. Čim je sunce dotaklo svojim zracima obronke Golog brda, posade haubica su zauzele koordinate mjesta na kojem se nalazio tenk i počeli dejstvovati po njemu.

    Da budem iskren, ni dan-danas ne znam koja je od haubica pogodila tenk u zadnji dio gdje se nalazilo gorivo. Tenk je pogođen prvom granatom, gorivo se razlilo u unutrašnjost tenka je počela da gori. Moji saborci smo sve to gledali kroz ručno pravljene periskope, a ja kroz blok optike.

    Time je naš zadatak bio završen. Kum i ja smo spakovali lanser i rakete. Dok smo silazili ka Vogošći, na Golom brdu se začuo potmuli zvuk detonacija u zapaljenom tenku!
  • operacija_prsten- 82565 - 13.02.2013 : Nebojsa Terzic Bijeljina - best (1)

    Odlazak na Ježeve sa 14 godina


    Veliki pozdrav istinskim herojima Vogošće, mjesta gdje sam rođen i nikada ga neću zaboraviti.

    Kada je rat počeo imao sam 14 godina, tako da nisam bio vojno aktivan ali zbog klinačke ludosti, kao i mnogi klinci iz Vogošće, ratna dešavanja i vojni položaji su bili predmet naših interesovanja. Pošto kao dijete nisam shvatao ozbiljnost situacije i sve strahote koje su se dešavale na tim mjestima, išao sam na razne položaje VRS.

    Mogu reći da mi je sve bilo jasno, kada smo se nas trojica klinaca, opet kažem zbog svoje ludosti, našli na koti zvanoj Ježevi, neposredno poslije zauzimanja vjerovatno kote 830, ali ovo baš i nisam siguran.

    Na ovoj stranici sam vidio i sliku na kojoj je put od Jezeva prema koti 830 i odmah sam ga prepoznao. Mogu da kažem da smo tim putem prošli sve do starih rovova VRS, malo nam je i to bilo pa smo se uputili da vidimo muslimanske položaje koji su bili osvojeni.

    Na nekih 100 metara iznad dalekovoda smo vidjeli ljude, i predtostavljali smo da su to naši borci. Naše najveće iznenađenje je bilo što na muslimanskim položajima nismo vidjeli ni jedan rov, samo tranšeje, gdje je bilo svakih nekoliko metara usječeno kao za jednog čovjeka i kada smo podigli neku staru deku vidjeli smo otvor zemunice.

    Može li neko da mi pojasni kakvi su to bili položaji, samo se sjećam da se vidi strma padina prema Ugorskom. To mjesto je u meni ostavilo neizbrisiv trag, i teško mi je bilo zamisliti da je neko na tom mjestu mogao provesti samo jedan dan a ne godine. Bilo je strašno, da strašnije ne može biti. Slika tog mjesta je moja najsnažnija uspomena iz rata.

    Želim da izrazim neizmjernu zahvalnost borcima koji su tu proveli svoje najbolje dane života, da bi danas mi mogli slobodno živjeli u svom mjestu.

    Čitajući tekstove na vašem forumu počinjem da shvatam šta se sve tamo dešavalo i šta se sve moralo desiti sa ljudskom psihom da se neko navikne na taj užas.

    Još jedno veliko hvala srpskim borcima. Vjerujem da samo vi, i niko drugi sem vi, možete shvatiti šta znači jedna noć provedena na mjestu zvanom Ježevi.

    P.S. Želim još i da se izvinem srpskim borcima, koji su nas mogli nositi na duši zbog naše dječije gluposti.
    operacija_prsten- 82599 - 14.02.2013 : Hotonj RS - best (0)

    Operacija Lukavac '93


    Cijela tema se zove "Operacija prsten". Možda se tako zvao dio operacija koji je vođen u početku, ali sam siguran da je zadnji dio koji je doveo do vraćanja na Golo Brdo bio dio čuvene operacije Lukavac '93.
    operacija_prsten- 83831 - 21.03.2013 : Anonimna Nema mjesta - best (0)

    TOSO


    Slika koju je postavio Pravi uvećana stoji kraj ikone moje Krsne Slave.. .
    Mislim da je više vremena proveo u našem nego u svom stanu u vrijeme rata.
    Bio je to nerazdvojan trojac, ON, Neba Trifkovic i moj suprug.
    Ostavio je veliku prazninu u našim životima . Nedostaje u vašim tekstovima još puno imena hrabrih momaka: pokojni Cvrle - uvijek u ratu i sa muslimanima, i sa komandom i sa samim sobom, Ali, Džojo, Toce, Sa ša Blagovčanin itd.

    Idi na stranu - |1|2|