fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-OBUCENOST
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

obucenost- 84229 - 09.04.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

Ne dirajmo mrtve!


Budimo pravedni, ne dirajmo mrtve, kada ni živim ne možemo ništa! Umjesto da se borimo kod vlasti za odlikovanja mrtvih, mi im i ono malo što dobijaju od nas želimo uskratiti!

Niko se ne pita zašto crkva traži 10. 000 KM za postavljanje ploča sa imenima, kada će crkva na osnovu što se budu nalazila ta imena mrtvih u njenim prostorijama dobiti na masovnosti a tako i imati veliko novčanu dobit od svih koji dođu obilazili pokojnike. Za 10. 000 KM se može kupiti opštinska zemlja u centru Bijeljine na kojem bi se mogle postaviti ploče sa imenima i tako prema borcima koji nisu bili pravoslavne vjere i ateistima ostadi pošteni.

Moram priznati da u spiskovima ima boraca koji su umrli, poginuli svojom ili tuđom greškom i nisu bili na borbenoj liniji. Da li bi ih trebali isključiti iz spiskova? Da li možemo pravedno procijeniti ko je zaslužio a ko nije da bude na spisku? Na ovo pitanje je veoma teško dati pravedan odgovor. Moje mišljenje je da se trebamo držati one stare izreke, "O pokojniku sve najbolje".

O toj temi bi moga pisati danima i mnoge mrtve okreniuti u grobu zbog mog ličnog mišljenja i stavova. To mi nije cilj i stoga mislim da svi treba da uđu u spiskove jer su bili žrtve rata.

Postavlja se pitanje da li bi neki od tih pokojnika danas bili živi, da nije bilo tog prokletog rata? Zato vas molim ne dirajte mrtve kada niste u stanju da živima kažete u brk ko je šta radio u ratu!

Hajde da ostavimo mrtve na miru, da leže u zemlji "krvi i meda", i da pričamo o živima. U toku rata sam bio jedan od rijetkih zagovornika istine i pravde i u tome istrajavao. Po dolasku na mjesto komandanta Vogošćanskog bataljona, prvi moji planovi su bili da ustrojim vojsku, dovedem je u red i disciplinu, a naročito one koji su davali sebi za pravo da samostalno odlučuju o svom učešću u borbi. U to vrijeme je bilo jako puno takvih slučajeva. Uglavnom su to bili "opasni momci", kojih su se obićni i normalni građani Vogošće poprilično bojali.

Prvi moji koraci su bili hapšenja i vojnički pritvori, zbog čega su mi takvi "junaci" počeli otvoreno prijetiti. Nisam se obazirao na to, pa su me počeli moliti da ih pustim iz pritvora jer će se promjeniti i izvršavati moja naređenja. Imao sam podršku dobrih boraca i vrlo brzo sam ustrojio disciplinu u bataljonu.

Sledeći korak je bio podnošenje krivčne prijave za dezertere u mom bataljonu. Svi koji su duže od 3 mjeseca odsustvoli iz jedinice poslao sam potjernicu za dezerterstvo i podnio krivičnu prijavu protiv njih Vojnom sudu na Ilidži. U tim prijavama su bila i velika imena hrabrih vogošćanskih junaka, kao i mojih dobri prijatelja. Neki od njih su po povratku sa nedozvoljenog odsustva morali da idu na suđenje i opravdaju svoj neopravdani izostanak. Jedan od mojih prijatelja kojem sam poslao prijavu za dezerterstvo me je molio da svjedočim u korist njega jer je nemarnošću komande koja je bila prije mene izgubljen pisani trag o njegovom ratnom učešću. U tom periodu za koji on nije imao pisani dokaz o učešću u ratu, a ja sam bio sa njim na borbenim zadacim, molio me da mu to na sudu potvrdim. Odbio sam njegov poziv, sa obrazloženjem, "ne želim da svjedočenjem i protiv toga sam da sa dva svjedoka iko može dokazati učešće u ratu. Ako to dozvolimo, desiće se da imamo više boraca na kraju rata, nego što smo imali stanovnika u toku rata". A čini mi se da je to danas baš tako!

Neki od tih momaka su bili strašni borci i danas im nisu upisani ratni dani za period koji su bili odsutni iz jedinice. Ovo što sam vam naveo, radi se o borcima koji su bili na borbenim linijama u rovovima. Borci iz rova su iznijeli rat na svojim plećima a najviše bili kažnjavani za svoje izostanke. Zato danas mislim, ako to ne možemo ispraviti, onda im trebamo dati veće benificije za učešće u rat.

Vojna policije je potrošila jako puno goriva ganjajući uglavnom borce iz rova, a za to vrijem samostalne jedinica koje nisu imale linuju odbrane, nisu izdavale naredbe za hapšenje svojih vojnika koji se ne odazivaju u jedinicu. U toku rata najbolje su prošle jedinica koje nisu izlazile svakodnevno na borbenu liniju: pozadina, veza, artiljerija, policija, izviđači i jurišne jedinice su u nekim periodima i po nekoliko mjeseci bile bez borbenih dejstava. U tim periodima njihovi pripadnici su i po nekoliko puta odlazili van teritorije Republike Srpske, bez odobrenja komande, a da se za njih niko nije pitao. Najčešće njihovi odlasci su bili da prodaju opljačkane stvari uglavnom iz fabričkog kruga. Takve jedinice su imale najviše lopova i slobodnog vremena. Pojedini borci iz tih jedinica su to koristili za svoj lični interes. Danas ti borci imaju puni ratni staž!

Kako ćemo njihovo učešće u ratu ispraviti? Kako ćemo tu i tome slične nepravde ispraviti?

Danas mogu da kažem da sam bio veoma okrutan prema borcima u rovu i da sam svojim stavom nanio veliku nepravdu nekim od njih. Takve stvari prema borcima ni jedan druga komandant nije radio u svojoj jedinici u toku rata. Pod mojom komandom je Vogošćanski bataljon imao najstožije kriterijume, a jedinica je najviše vremena provodila na liniji. Stoga bi tom bataljonu trebalo dati više ratnog staža nego drugim bataljonima u Brigadi. Ali ta se nerpavda ne može ispraviti, jer se danas ne može izračunati ko je koliko sati proveo na liniji odbrane.

Dali oni zaslužuju to što su dobili?
Pitam ja sada Vas, da li je to pošteno?

Ovde sam vidio da se iznose pravila službe o vojniku u osustvu. Da li smo mi preživjeli radili po pravilu službe da bi danas prozivali mrtve po tom pitanju? Pa dragi prijatelji, moram da kažem da bi po mom mišljenju danas skoro svi preživjeli borci mogli odgovarati pred vojnim sudom zbog nepoštivanja pravila službe oružanih snaga. Tako da se na to pravilo ne smije gladati samo u slučaju mrtvih boraca. Opet smo jednostrani, gdje je samokritičnost. Udari po onima koji ne mogu da se brane!

Zato i šutimo o onim koji mogu da u nas upru prstom i kažu ti si radio to i to! Ne valja nam posao draga braćo i sestre!

Danas pišemo o jurišnim jedinicama sve najbolje. Nisu svi bili junaci kako se danas predstavljaju. Zato pokušavam da imenujem borce iz tih jedinica koji su istinski zavrijedili da budu upisani u našu istoriju. O onim drugim ne želim da pišem, pa ni da se pominju njihova imena na ovom sajtu. Prepoznaće se oni sami kada pročitaju ove naše tekstove i vide da ih nema nabrojanih, kao da nisi ni postojali.

Dok je ljudi nepravde će biti, zato vas još jednom molim ne dirajte mrtve! Ne griješite prema njima, nisu to oni zaslužili od nas!
obucenost- 81966 - 27.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Mobilizacija u Vogošći


Sa sigurnošću tvrdim da u Vogošći nisu bili mobilisani ljudi stariji od 60 godina. Ako je kojim slučajem neko bio mlađi od 18 ili stariji od 60 a bio je u vojsci, to je moglo da bude isključivo na dobrovoljnoj osnovi. Dobrovoljcima nije bilo zabranjeno da uzmu pušku u ruke i idu na prvu liniju, pogotovu onima koji su živili na selima ili blizu prve borbene linije.

U Vogošći su vojne obaveze bili oslobođeni svi oni koji su imali neku vrstu zdravstvenih problema, a mogli su da donesu potvrdu od doktora da su nesposobni. Osim zdravsvenih potvrda prihvatale su se i uvjerenja od državljanstvu iz bivših jugoslovenskih republika. Evo i jednog primjera za to: Jojin predratni pratilac, Briga, koji je rođen u Sarajevu a otac mu je bio porjeklom iz Crne Gore, nije bio mobilisan jer je u ratu izganjao uvjerenje o crnogorskom državljanstu. Tako je Briga, dok se zarađivala lova nosio pušku, a kada je došla vojna obaveza, demobilisao se i samo gledao kako da dođe do novca. Takvih primjera je bilo na pretek, pa je vojska zbog toga često negodovala, jer se sumnjalo da su to političari smislili zbog sebe, da bi na taj način zaštitli svoju djecu od vojne obaveze!

Eto, tako je to bilo kod nas u ratu!
obucenost- 81963 - 27.01.2013 : Diverzant72 BL - best (1)

Mobilizacija


Želim da malo dopunim odgovor gospodina Tomića. Zamisli da je Armija muslimanske BiH, sem prema VRS morala držati i položaje prema HV i HVO i to cijelom dužinom granice? Da li bi i onda mobilisali starije i mlađe?

Lično mislim da i ovaj Bosanac pomalo griješi. Vrlo često smo među vašim borcima, koji su nas napadali ili nisu imali sreće da prežive naš napad, nalazili i izuzetno mlade borce. Neki od njih su bili i momci od nekih 18 do 19 godina.

Nas mlađe su u Krajini i Posavini uvijek slali tamo gdje je "vruće" jer nas jednostasvno nije bilo dovoljno da pokrijemo čitavu liniju fronta.

Moraš da shvatiš da su Srbi iz Republike Srpske i RSK imali čak možda i dužu liniju fronta prema Hrvatima nego prema muslimanima.

Pozdrav!
obucenost- 81953 - 27.01.2013 : Bosandzeros Doboj - best (4)

Starost boraca u VRS i ABiH


Pošto je krajem 1992. godine Vojska Republike Srpske držala oko 68% teritorije malo me čudi da su u vojsci Republike Srpske bili i borci sa 65 , 70, 75 pa i više godina bilo je slučajeva za to navodim primjer poginulog borca iz Trnova MILOVČIĆ RADOSAV rođen 1923-poginuo 1995 ili borca iz Rogatice MAJDOV DESIMIR koji je rođen 1920 a poginuo 1993. godine.

Pustimo demogogiju, Srbi su držali 70% teritorije BiH pa im je trebalo više vojske jer koliko je linije imala Vojska Republike Srpske toliko je imala i tzv. federalna vojska.

Interesuje me zbog čega je to tako bilo? U našim jedinicama, a pogotovu ovim oko Gračanice i istočnog dijela Doboja, borci preko 40 godina su veoma rijetko uzimali puške u ruke. Ovo vam garantujem jer znam da su početkom 1993. godine neki otpušteni iz vojske i sa 36 do 37 godina pod izgovorom da su stari za vojsku itd. Čak su i osobe rođene 1975. a pogotovu 1976. godine veoma rijetko okusile rat, što je na srpskoj strani je bilo nezamislivo.

Pa se pitam zašto, kad i mi i vi znamo da vi s jednim PAM-om i PAT-om i ispred linije posijanim minama možete da čuvate cijelo brdo ili neku kotu to znači s 3-4 maksimalno 5 ljudi dok je Armiji BiH za to trebalo gotovo vod. Pitam se zašto je to tako? Nikada mi niko nije dao valjan odgovor.

Pozdrav diverzantu iz Banjaluke i svim dobronamjernim ljudima i zamolio bih ako ima koga da je bio na Istočno-dobojskom ratištu da napiše nešto o tome.

Poštovani,

dotakao si jedno pitanje koje je dosta kompleksno i zahtjeva detaljan odgovor, za koji ja baš i nemam previše vremena. Ipak, ono što ti mogu ovdje napisati je sledeće:

U ratu nismo svi prošli isto! Izgleda da je prethodni rat bio - opštinski.

Primjera radi, procenat mobilizacije u pojedinim opštinama je bio izuzetno visok (Srebrenica, Bratunac, Rogatica, Trnovo, Ilijaš...) jer su oni imali teškog protivnika, a ni brojnost srpskog stanovništva na tim opštinama nije bio dovoljan u odnosu na neprijateljske snage sa kojim su se suprotstavljali.

U isto vrijeme, stepen mobilizacije na opštinama Zvornik, Han Pijesak i Pale, a pogotovu na području Novog Sarajeva je bio katastrofalno mali. Dosta stanovnika je bio na radnoj obavezi pri Vladi Republike Srpske na Palama ili je radilo pri Glavnom Štabu VRS u Han Pijesku. O procentu mobilizacije na području Srpskog Sarajeva i muslimanskog Sarajeva možeš pročitati i u "Dnevniku ruskog dobrovoljca", gdje jedan prekaljeni oficir ruske vojske na profesionalan način obrađuje ovo pitanje.

Razlozi zbog čega u Trnovu, Rogatici i Srebrenici ima izvjestan broj poginulih vojnika starosti preko 60 godina su jednostavni: mnogo je srpskih domaćinstava bilo na prvim linijama, pa su domaćini kuća radije bili u rovu nego da spavaju kući bez puške. Pored toga, treba znati i to da nisu svi pripadnici VRS bili u rovu. Među poginulim ima i onih koji su obavljali stražarske i pozadinske dužnosti, kao na primjer dotur hrane i MTS-a na pravu liniju, a za takvu dužnost su obično korišteni starije osobe, veoma često preko 65 godina.

Tvoja teorija da se linija može zaštiti minskim poljem i jednim PAM-om mi se uopšte ne sviđa. Možda to jeste bilo dobro rješenje, ali bez desetak vojnika ukopanih u nekoj zemunici, na nekih 100 metara od tog PAM-a, ta linija bi veoma brzo pala jer se minsko polje veoma lako može razminirati a vojnici na PAM-u uhvatiti na spavanju...

Kao zaključak da kažem još i ovo: stepen mobilizacije vojno sposobnog stanovništva u Bosni je bio izuzetno mali, vjerujem da se manje od 40% vojno sposobnog stanovništva doista borilo na prvoj liniji. Ovo je djelimično i zbog toga što nikada nije bilo proglašeno ratno stanje a u vojsci na obje strane je vladala korupcija i protekcija. U rat su išli samo oni koji su morali, tj. kuća im je bila na prvoj liniji, ili oni koji su vjerovali u ono za šta se bore. Političari, oficiri i inetlektualci na prvu borbenu liniju nisu slali svoju djecu jer su oni dobro znali da se tamo može i poginuti!
obucenost- 69737 - 23.05.2012 : Diverzant72 Banjaluka - best (1)

Nedisciplina


Za "Vogošćanin Pravi":

Lijepo si ovo napisao, to je bio i veliki problem i kod nas u drugim dijelovima Republike Srpske. Mnogi su se bunili, pravili se ludi pa ginuli zbog toga!

Istina i sam sam bio neodgovoran, koji đavo je meni i mojim budalama trebalo da se idemo sunčati, pa nas Balije primijete i umalo nas pobiju.

Svašta je bilo, znali su naši peći prase, a povješati puške o drveće, i ponapijati se pa izginuti.

Ali nešto što je nas dosta koštalo je nešto što sam prvi put čuo u ratu, a skoro sam dobio i definitivnu potvrdu.

Pošto su naši momci iz 16. krajiške brigade išli u ispomoć na Vozuću, a oni su ovamo navikli da su jači od muslimana i da imaju jaku podršku i da su oni ti koji dominiraju... Otišli su na teren gdje to nije tako, gdje su muslimani dominirali...

Bilo je to u jednom potoku, nekakvoj vukojebini gdje se jedva dolazilo do tih rovova. Međutim, to je bio strateški položaj jer ako se on izgubi otvara se veliki prostor za neprijatelja. A naši k'o naši, nije im se dalo da naveče budu dole u toj zabiti pa su se povukli nekih 500-600 metara naviše, gdje im je bilo dosta ljepše i ugodnije. Ostavili su nepokriveno nekih 500 metara.

Prvih nekoliko dana to niko nije primijetio, ali kasnije jeste, i to baš kad su muslimani trebali u ofanzivu. Naravno mudžahedini su to iskoristili, i ne znam koliko stotina njih je zašlo našima za leđa.

Ujutro počinje pucnjava, naša pozadina bježi prvoj liniji uz povike:

  • "Bježite, pobiše nas Turci!"

    E, tek onda je nastao pakao! Naši su jedva žive glave izvukli, mada su neki i izginuli.

    Mislim da je to bilo 27. 6. 1995. godine.
  • obucenost- 24214 - 29.03.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Obučenost i disciplina


    U jednom od mojih tekstova na ovom forumu sam pisao o našim borcima koji su pokušali uvesti samoupravljanje u jedinicama, pa su samoinicijativno organizovali sastanke na kojima su pokušavali da promjene odluke komande. Jedan od njih je bio i Soja, pripadnik Vogošćanskog bataljona, kome je dozvoljeno da komanduje vodom samo da prestane sa organizovanja sastanaka u jedinicama.

    Česti slučajevi su bili da zbog takvih sastanaka pojedini dijelovi linije budu i po nekoliko dana prazni, sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima. Ljudi koji su bili skloni pobunama, četo su postavljani na komandna mjesta kako bi stekli odgovornost i prestali stvarati opsane situacije za našu odbranu.

    Nedisciplina je vladala u mnogim jedinicama, uglavnom zbog nestručnih komandanata i komandira koji su vodili jedinice. Veliki broj komandnog kadra su birali sami borci, jer su u tim komandirima vidili svoje vođe, koji se odupiru komandama da se pokrije dio linije koja njima nije bila po volji, kao naprimjer: opasan dio linije, nema dovoljno guste rovove, nema dovoljno ljudi da se pokrije linija, nema redovnih smjena, nema cigareta, nema maskirnu uniformu, "što mi moramo ovdje", "što neko drugi ne dođe ovdje a nas stavi tamo gdje se ne puca".....

    Bilo koja stvar da se nije ispunila iz niza njihovih zahtjeva, često se dešavalo da se povuče jedinica sa linije i i rovovi bi ostajali prazni sve dok se ne ispune njihovi uslovi.

    Evo primjera nediscipline naših boraca:

    1. Žuč, decembar 1992. godine je bio katastrofalni za našu borbu, Orlić tj. kota 877, je izgubljena jer su borci na najisturenijem dijelu linije prema neprijatelju, napustili rov prije dolaska smjene uprkos tome što je smjena bila na putu prema njima. Rov je trebao da drži do dolaska smjene rezervni podoficir JNA Bojić, sa još par momaka. Hakija Mršo je uočio prazan rov, uskočio u njega i postao heroj. Par dana kasnije se ponovio isti scenario -Krivoglavački bataljon je napustio liniju na koti 850 i tako stvorio nove nevolje za srpski narod.
    2. Glavica juli 1993. godine - nakon velikih uspjeha i osvojene teritorije koja daje realne šanse za dalje napredovanje i skraćivanje linije oko Sarajeva, Blagovački bataljon napušta rovove bez borbe i ostavlja velike količine MTS-a. Neprijateljski vojnik, zvani Pice, ulazi u napuštenu lini i postaje heroj kod muslimaskog naroda.
    3. Hreša 1994. godine, ljeto i kosidba u punom jeku, veliki dio boraca samoinicijativno napušta linije i odlaze da pokose svoje livade, muslimani koriste našu neodgovornost i zauzimaju Špicaste stijene, jedinu putna komunikaciju Srpskog Sarajeva sa ostatkom svijeta.
    4. Ljeto 1995. godine, spremala se muslimanska ofanziva i svi smo bili upoznati sa početkom novog napada na Srpsko Sarajevo. Semizovački bataljon napušta liniju odbrane. Preko Kameničkih stijena, 150 muslimanskih boraca prolazi kroz liniju i pravi zasjedu na putnom pravcu Semizovac-Srednje. Komadant bataljona Rajko Janković, sve vrijeme laže da je na liniji i da su svi borci na svojim mjestima. Komanda brigade mu je vjerovala sve dok ministar Kalinić nije stigao u Semizovac i rekao da je jedva živu glavu izvukao na barikadi, jer je njegov vozač shvatio da se radi o zasjedi, pritisno je papučicu za gas. Iako ranjen, ipak je spasio ministra od zarobljavanja. Moja jedinica je takođe uletjela u tu zasjedu i tom prilikom smo imali ranjenih boraca, jedan od njih je Ranko Radovanović istaknuti borac Vojne Policije.
    Ovo su samo neke nesreće kojih su se dešavale a kojih se danas mogu sjetiti. Nadam se da će mnogi da se uključe i napišu slične situacije koje su prouzrokovale velike probleme i gubitke života naših najhrabrijih boraca.
    obucenost- 24209 - 28.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Obučenost boraca i disciplina


    Evo još jedan primjer kao dodatak Željkovom tekstu objavljenom pod brojem 24200 od 26. 03. 2010. godine.

    Kašiković Mihajla Vinko - pripadnik 2. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 01. 07. 1941. godine na Banjeru. Prilikom izbacivanja ručne bombe iz bacača bombi sa AP iz rova u Bogdanovićima 23. 08. 1992. godine došlo je do eksplozije bombe koja je raznijela bacač, Nikolić Petka, koji je bio s njim, smrtno ranila, a on zadobio rane u predjelu grudnog koša, lijeve nadkoljenice i glave. Ukazana mu je pomoć u Domu zdravlja u Ilijašu, a zatim prebačen u bolnicu na Pale gdje je umro dana 24. 08. 1992. godine. Sahranjen je u groblju u Ilijašu.

    Od uže porodice ostali su:
    - supruga Milena
    - kćerke Jugoslava 1979. i Budislava 1968.

    Nikolić Andrije Petko - pripadnik 2. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 08. 05. 1964. godine u Podlugovima. Poginuo 23. 08. 1992. godine na Bogdanovićima - Mrakovo. Prilikom izbacivanja ručne bombe iz bacača bombi sa AP od strane Kašiković Vinka sa kojim se nalazio u rovu, došlo je do eksplozije bombe koja je raznijela bacač i njega usmrtila. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokolcu.
    Od uže porodice ostali su:
    - supruga Stana
    - kćerke Željana 1991. i Slađana 1989.
    obucenost- 24207 - 27.03.2010 : Kiki aco Lazo Bih - best (1)

    Obuka i disciplina


    Zbog politike opštine u kojoj sam živio, jedan dio moje generacije nije otišao na odsluženje vojnog roka, a mi kojima su oduzeti pozivi i pocjepani na vlastite oči, smo se morali neko vrijeme javljati u vojni odsjek.

    Krajem 1991. i početkom 1992. godine počinju prve "seoske straže" i prvi punktovi. Sa početkom rata, ja sam u maju 1992. godine dobio poziov za obuku u VRS. Bio sam prva generacija koja je prošla kroz takvu obuku: ubrzanu i izvođenu na 80% bojevom municijom. Prve generacije VRS je imal 35 do 45 vojnika, mahom iz opštine kojoj sam pripadao. Dva puta smo mjenjali lokaciju i obuka i boravka dok nas nisu smjestili u kasarnu. Disciplina nije bila onakva kakva je trebalo da bude, malo zbog nezadovoljavajućih uslova obuke, a malo i zbog same blizine linija fronta, Pored toga, osjećao se i manjak u oficirskom kadru, koji nije bio ni dovoljno stručan.

    Obuka je bila kratka i ubrzana. Dok sam bio u kasarni išao sam na obuku za pat i mb 60 mm, Bili smo mladi, pomalo zbunjeni i nedovoljno spremni, Međutim, sa prvim napadima smo bili vraćeni u matične komande i tamo raspoređivani. Dolazile su i druge generacije. Prva generacija je zavrsavali mnoge obuke, što u borbi što i u vijeme odmora. Moralo se sve znati i poznavati od naoružanja.

    Lično mislim da način na koji su nas tada obučavali nije bio adekvatan i da bi izginuli ko zečevi. Na nedisciplinu je uticalo i to što su se naši veliki Srbi ( čast izuzecima ) takmičili ko će prvi okačiti činove a o vojnoj doktrini nisu imali veze. Što veći čin to veći Srbin. Međutim, kada se počelo ginuti pa se svaki dan dešavala po neka sahrana - pobjegli su kao miševi.

    Po mome mišljenju, na lošu obučenost i nedisciplinu su uticale i mutne radnje naših velikaša tj. samozvanih vojvoda a sve na oči običnih i poštenih boraca.

    Lično sam imao više obuka, i u jedinici kojoj sam pripadao obučenost i disciplina je došla do izražaja mnogo kasnije, kada smo stekli neko iskustvo. U našem komandnom kadru je bilo mnogo nesposobnih ljudi, htjeli mi to priznati ili ne!
    obucenost- 24203 - 27.03.2010 : Pitar Sarajevo ,Bih - best (2)

    Obučenost boraca...


    Ako mogu da se ubacim sa komentarom u vezi obučenosti, sa ove "naše" strane..

    Vidim da se na ovim stranicama često spominje malokalibarska municija, zrna i snajperi koje su koristili pripadnici Armije BiH. Nisu to bile one klasične malokaliberke-ptičarke nego su to bili lovački karabini sa optikom, pretežno češki i jugoslovenski Remingtoni 223.

    Radi se o vrlo opasnom lovačkom oružju, koje je strelac sa smirenom rukom i dobrim okom bez problema upotrebljavao i na udaljenostima preko 500 metara. Na početku rata, nismo imali vojnih PASP-ova i meni lično je bilo smiješno gledati ljude na liniji sa "lovarama" ali sam prestao biti skeptik kada sam vidio da je jedan postariji teritorjalac, naoružan baš Remingtonkom, drugim metkom oborio srpsku zastavu sa posljednjeg sprata zgrade u "Šopingu" a udaljenost je bila oko 500 metara.

    Slažem se sa Željkom da je neobučenost, nedisciplina i budalaština koštala mnoge ljude života. Nasmijao sam se na tu epizodu oko bombe i šljema a ja sam znao dvojcu kretena koji su se kladili oko toga koji će više izdržati u prostoriji gdje je bačena ručna bomba. Neke bombe eksplodiraju nakon 4 sekunde a nekima je trebalo i sedam-osam, al' hajde znaj kad će dreknuti... I obojica su preživjeli rat, a od nesretnih slučajeva su obično ginuli oni nedužni.

    Nedovoljna obučenost je koštala života mog druga koji je, bez prethodne obuke, dobrovoljno otišao u minobacačlije i poginuo drugi dan. I ne samo on nego i kompletna posada jer je ubacio minu u minobacač 82 mm a da prethodna mina nije se ispalila jer je bilo neispravano barutno punjenje tako da je ova druga mina udarila direktno u upaljač prve.

    Znao sam momka koji je radi vreće šećera poginuo u Nedžarićima. Ušao je u međuzonu i u podrumu razrušene kuće pronašao šećer, valjda je tu nekada bio granap. Uprtio je lola na leđa vreću šećera, a neko ga naciljao pravo u potiljak. I neka je! Jebo ga šećer, ja sam samo gledao kako da glavu izvučem a on je samo gledao šta će ukrasti. Kasnije sam imao sukob sa ocem tog momka jer sam mu rekao da mu je sin poginuo kao lopov a ne u "akciji oslobađanja Neđarića", kako je lagao čitavo vrijeme.

    A i ja imam ožiljak na ruci od prvog ispaljenog tromblona. Od trzaja se otkinuo kaiš i dobro me zakačio po ruci a automatska puška se sva raspala. Dugo mi je trebalo da savladam strah od ispaljivanja tromblona i na kraju sam se držao PAP-ovke.

    Dobro je kad se možemo požaliti jedan drugome. Hajd' u zdravlje!
    obucenost- 24200 - 26.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Obučenost boraca i disciplina


    Već duže vremena progoni me jedno veoma interesantno pitanje, koje je dotakao i Luna u svom zadnjem članku. Radi se o obučenosti i disciplini naših boraca, kao i o obučenosti njihovog komandnog kadra.

    Kao prvo, svima nam je jasno da su Srbi najveće gubitke imali baš u 1992. godini i to uglavnom zbog loše obučenosti i nediscipline.

    Veoma je mali procenat boraca VRS koji su uoči rata (a i početkom rata) imali neku dodatnu obuku. Sem Minera, znam za još samo par sličnih slučajeva.

    Izgleda da su se naši borci kalili i prekalili pod "bojevom municijom" tj. direktno na frontu. Nažalost, mnogo je onih koji su takvu obuku veoma skupo platili, među njima i moj rođak Aleksandar Tomić koji je poginuo u svom prvom ozbiljnijem borbenom okršaju.

    Napuštanje borbene linije zbog toga što nije došla smjena za mene nema nikakvog opravdanja. Jer, vraćanje izgubljenih linija, koje su ponekad i bez borbe padale u ruke neprijatelju, skupo su plaćali svojim životima borci iz jurišnih jedinica...

    Veoma česti slučajevi su da borci poginu zbog nestručnog rukovanja MTS-om. Primjera radi, 7. novembra 1992. godine je poginuo Kane, momak koji je pokušao da ispali tromblon - sa bojevim metkom. I danas se pitam da li se to desilo greškom ili zbog njegove nedovoljne obučenosti. Uspomenu na moj jedini ispaljeni tromblon osjećam i ja u palcu desne ruke i to na svaku promjenu vremena.

    Poznato je da JNA nije imala vojničku obuku za borbe u urbanim uslovima. Znam nekoliko prekaljenih boraca koji su poginuli u svojoj prvoj gradskoj borbi. Među njima je i moj rođak, Predrag Tomić, koji svoj mladi život izgubi u akciji na Aerodromsko naselje, negdje oko 19. juna 1992. godine. Kako Luna reče, u gradu neprijatelj izvire iz zemlje, puca se čak i iz neba!

    Loše navođenje artiljerije je prokletstvo koje je često pratilo naše borce. Naša artiljerija je često gađala neprijateljske položaje tek nakon što bi ih naši borci zauzeli. Najčešći uzroci za ovu pojavu su loša veza, i neobučenost komandnog kadra...

    U ratu je izuzetno česta pojava da saborac ubije svoga saborca. Mnogo češća nego što se to i pretpostavlja! U psihološkom šoku, u trenutku kada akcija krene a hormoni pojure u glavu, prst na obaraču radi mnogo brže od misli. Instinktivno, prvo pucaš a onda gledaš. Ovo posebno važi ako saborac pojavi na strani iz koje očekuješ dolazak neprijatelja. Naravno i za ovo ima lijeka: dobra obuka, označavanje boraca boraca i dobra sinhronizacija akcije pomažu da do ovakvih situacije ne dođe...

    Kopanje rovova je za mene bio još jedan dokaz neobučenosti i nediscipline. Mislim da su Srbi najnesposobniji narod za kopanje rovova! Rovove smo počelli kopati tek 1993. godine. Znam slučajeve da su pojedini borci sedmicama bili na jednoj te istoj liniji ne radeći ništa, a da iz rovova nisu izbacili ni lopatu zemlje. Međutim, iste te rovove su kopali u toku borbe - sa nosovima pobodenim u ilovaču.

    Krađa auta i pljačka je bilo još jedan primjer nediscipline, koja je skupo koštala naše borce. Scena sledeća: Na Aerodromskom naselju je poginuo jedan Zoka, puno ime ne želim da navodim. Pokušao je da do aerodroma doveze deset godina staro auto. U toj namjeri ga je zaustavio snajper, malokalibarsko zrno - kroz šoferšajbnu u sred čela.

    Rat tjera ljude da rade nevjerovatne stvari. Na primjer, staviš onu crnu bombu pod šljem, a zatim sjedneš na njega da bomba eksplodira. I to sve za - desetak maraka. Ja to ne bih uradio ni za hiljadu! Ma kakvih hiljadu, ne bih ni za milion.

    Kažu da su partizani strijeljali borce i za ukradenu šljivu. Ne odobravam ove metode, ali mislim da je prthodnom ratu Srbima nedostajalo jako puno obuke i discipline. Interesuje mi i vaše mišljejenja o ovom pitanju!
    obucenost- 24036 - 11.03.2010 : Kiki aco Lazo BiH - best (0)

    RE: Komandiri vatrenih linija


    Stvarno nisam imao namjeru da nekoga kritikujem po pitanju komandira vatrenih linija, a pogotovu velikog šefa. Slažem se sa vama po pitanju oficira VRS koji su vredeli. Znamo svi ko je i kakav je oficir bio naš Gargamel.

    Međutim, žalosno je koji su kriterijumi bili prilikom biranja komandira vatreni linija. Mislim da je ideja bila dobra, i slažem se da su, prilikom dilaska novih jedinica, komandiri bili ti koji su trebali da ih detaljno upoznaju sa linijom i položajima prema neprijatelju. Međutim, u mom kraju oni su bili obične babe jajare. Bojali su se i vlastite sjenke. Prilikom obilaska položaja u pojedinim momentima su se prebacivali kao da su u akciji, a za to vjerujte nije bilo potrebe. Moje je mišljenje je da je komandire trebalo birati po nekim kriterijumima npr. hrabrosti, odvažnosti, mogućnosti samoodluke. Ali, onda bi svi oni bili izvan konkurencije, tj. rodbinske i prijateljske linije.

    Vjerujte da sam solidan poznavalac vojske, a jedinica kojom sam pripadao je imala je više obuka te sam i nakon rata ostao četiri godine u VRS kao profesionalni vojnik u činu vodnika. Izveo sam osam generacija mladih vojnika. Mislim da solidno znam šta je vojska i da je bez discipline nema. Međutim, sve ovo što smo imali je žalosno.
    obucenost- 24021 - 10.03.2010 : Kiki Aco Lazo Bih - best (0)

    Izmišljeni formacijski položaji


    Odavno hoću da napišem nešto o izmišljenim formacijskim položajima u VRS početkom rata, na prostorima gdje sam živio.

    U toku cijelog rata, u našoj vojsci su postojali neki formacijski položaji koji nisu zabilježeni ni u jednoj vojsci u svijetu. Tako su se, pored komandira čete i voda, na linijama postavljani i razno-razni komandiri vatrene linije, pa pomoćnici komandira, i tako dalje da te glava zaboli.

    Na te položaje se dolazilo preko rodbinskih i prijateljskih veza. Ovo je mnogo smetalo nama običnim borcima, ali protiv toga nismo mogli ništa učiniti jer su ti pojedinci pustili jake korjene.

    Svi ti komandiri vatrenih linija su se krili po podrumima sa ženama i babama. Uz dužno poštovanje pojedinaca, moje mišljenje je da smo u ratu i dobro prošli ko nas je sve vodio. Ne želim na ovom mjestu da ikoga imenujem jer mislim da ti ljudi nisu vrijedni pomena.

    Trebalo bi nešto napisati i o donatorima, koji su za kutiju cigareta kupovali slobodne dane i tako se bogatili uz ogromnu pomoć naših komandira i komandanata. Međutim, o ovome bih drugi put. Možda će ova tema nekome i zasmetati, a možda biti i dosadna, ali ja osjećam potrebu da i o tome pišem.

    Poštovani,
    razumjem tvoju ogorčenost na pojedine ljude sa kojima si ti imao loše iskustvo. Slažem se i sa tobom da je VRS imala dosta nestručnog komandnog kadra, uglavnom zbog toga što se 90% onih ugojenih oficira, koji su u miru uživali sve benificije, ili pobjegli u Srbiju ili se smjestili u neke pozadinske komande. Vrlo malo je bilo poštenih oficira (poput Grargamela npr. ) koji su u ratu radili ono za šta su u miru obučavani - da komanduju vojskom i da budu sa vojskom.

    Međutim, kao inženjer organizacije rada, oficir u VRS, i vođa razno-raznih stručnih timova u profesionalnom životu mogu da kažem dvije stvari:

    1) Ideja komandira vatrenih linija je došla iz GŠ VRS, prema tome ovdje kritikuješ i "velikog šefa". Ona je imala smisla na mjestima na kojima su se jedinice mjenjale često, a na njihovo mjesto dolazili borci (sa komadantima i komandirima) koji nikada prije toga nisu bili na tim položajima. Svrha komandira vatrenih linija je bila da svoje znanje o specifičnosti konkretne linije, navikama i taktici neprijatelja na toj dionici prenose na komandni kadar koji dolazi u smjenu. Drugim riječima, koncept je bio dobar ali implementacija na mnogim mjestima više nego očajna, a osobe postavljene na te položaje uglavnom beskorisne.

    2) Po teoriji organizacije svaka organizaciona cjelina teži ka haosu. Zbog toga treba stalno raditi na suzbijanju tog haosa i unapređivanju organizacije. Vojska je posebno kompleksna organizaciona jedinica, sa vertikalnom strukturom rukovođenja tj. komandovanja i u njoj nema povratne informacije prema višim strukturama o kvalitetu nadređenih. Nadređene starješine su postavljale komandire vatrenih linija, i oni su mnogo više radili za svoje šefove nego za tebe. Drugim riječima, možda ja i ti ne shvatamo pravu ulogu koju su oni imali.

    Idi na stranu - |1|2|