fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-NISICI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

nisici- 90841 - 16.07.2014 : Budimir Zekanovic Beograd - best (3)

Žuti, bijeli, beli, narandžansti Fićo


Volio bih znati na koga je mislio ovaj gospodin kada je napisao ovaj tekst. Ako bi to bilo vezano za moju malenkost, ukazao bih na neke po meni neistine. Inače, stil pisanja odaje čoveka koji ima veliki potencijal, koji obavezuje da bude u duhu istine i u službi dobra za sve.
nisici- 87769 - 23.12.2013 : Kole Savojski Gradina - best (0)

Bravo za autora!


Nikada niko neće tako snažno i nadahnuto, istinito i realno, uzvišeno i hrabro opisati viteza nišićkog kraja kao što je to ovaj meni nepoznati autor učinio. Bravo za istinu! Bravo za karakter tvoj i za pripadnika pokreta otpora. Hvala!

Kole,

Bilo bi još dobro da si napisao o kome se tekstu radi. Pretpostavljam da je to neki od tekstova koji je napisao Vuk Gradinski!
nisici- 87400 - 28.11.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

Brano Pejić - MAPA (I dio)


Dana 26. jula 2013. godine, navršilo se dvije godine dana otkako je dojezdio na Drapanj i zauvijek našao smiraj Mapa, jedna od legendi Nišićke visoravni i šire.

Ko nije poznavao Mapu propustio je upoznati šta znači široka duša i veliko srce. A Mapa je u stvari svijet ugledao 1955. godine u nišićkom kvartu (nekao "rogato" djeluje "zaseoku") Zlotege, poživio burnih 56 godina i upokojio se negdje u bijelom svijetu, negdje u čeličnom zagrljaju zaborava na zamršenim putevima i stazama ovozemaljskim, daleko od svih i rodnog kraja koji je neizmjerno volio i za koji se borio svim srcem, snagom i dušom svojom. "Klonula mu samo glava, činilo se kžo da spava, sred birtije za kafanskim stolom... ", rekao je pjesnik za nekog njegovog prethodnika slične sudbine.

Njegovo pravo ime bilo je Brano, ali ne znam da li ga je van njegove kuće neko tako zvao. On sam sebi je u ranoj mladosti "nadjenuo" ime Rade, iz kojih razloga ne znam, u to vrijeme sam još bio "mala raja". A nadimak "Mapa" je dobio od "jalije", imao je osobinu da u govoru trokira, pa dok ne "proguli" pomaže se sa "ma.. .. pa.. . ". A kad jalija nešto spodbije, to i osta, govorile bi stare žene.

Po definiciji, "boem" je riječ koja u najširem smislu označava osobu koja praktikuje nekonvencionalni ili nonkoformistički životni stil, odnosno svojim ponašanjem namjerno se suprotstavlja uvriježenim moralnim i kulturnim normama, odnosno očekivanjima šire zajednice". Kad razmislim, Mapa je bio upravo to, mada je riječ "boem" u našem poimanju rezervisana za javne ličnosti a za "obične" smrtnike neka druga, manje lijepa a više uobičajena.

Po profesiji je bio moler i to veoma cijenjen u poslu, ali se "mačka" i kante hvatao isključivo s vremena na vrijeme. U međuvremenu bio je "inventar" u svim ugostiteljskim objektima između Olova i Semizovca, a gostovao bi i šire, kad ispadne kakva zgodna prilika. Kroz život je išao ležerno, hedonistički, sa posebnim stilom i manirima. "Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši" (napisa i otpjeva pjesnik za nekog Vasu, boema Mapine rase). O njemu je ispričano na stotine anegdota, zgoda i nezgoda a i on je poznavao vjerovatno sve anegdote o drugim znamenitim Nišićanima, u šta sam se uvjerio dok smo zajedno ratovali.

Primjera radi, u proljeće sada već davne 1982. godine (znam jer je tada prvak Evrope u fudbalu bila Aston Vila), gledali smo utakmicu Kupa evropskih šampiona u Čevljanovićima, "kod Žuge". Kad je trebalo poći kući bila je već duboka noć i kažem Mapi da ćemo izgleda ići pješke , teško da će nam neko stati. A i nebi bilo prvi put, pa i jedan i drugi smo u svoje vrijeme tu nedaleko išli u osnovnu školu u Ivančiće, svaki dan pješačeći po pet kilometara tamo i ovamo. Na to on ležerno, u svom stilu ustvrdi:

  • E, jee.. . pa šta misliš, što ja nosim ovu šofersku bundu?

    Zaista, na njemu je bila njegova šoferska kožna HTZ bunda tipa KTK Visoko, od koje se dugi niz godina odvajao možda dva mjeseca godišnje. Već prvi kamion nam je stao, iz solidarnosti prema "kolegi".

    Iz toga "zlatnog" doba, prve polovine osamdesetih, poznata i mnogo puta prepričavana je i legenda o Mapinom krečenju pansiona "Bijambare". Da li je bila "pjanska" ili za ozbiljno, tek Mapa je gazdi ponudio da besplatno okreči sve plafone i zidove u objektu. U stvari, to i nebi bilo baż besplatno, za jednu "malu" uslugu.

    Naime, tada je u restoranu uveče mnogobrojne goste zabavljala popularna u SFRJ estradna umjetnica B. S. , prototip ženske zbog kakvih je svojevremeno Bora Čorba "razvijao desnicu ruku". Mapa za krečenje nije tražio novac nego "druženje" sa umjetnicom. Gazda je pristao a i umjetnici nije bilo mrsko, tek Mapa je uspješno odradio oba posla, bio je podjednako vješt u baratanju sa oba mačka.

    U životu inače a u ratu posebno, bio je od onih ljudi koje rijetko može promašiti neka poteškoća, "što god dođe ja sam mu naredan" rekao bi pjesnik. Zbog svega toga Mapa je specijalizovao disciplinu "na strašnu mjestu postojati", takav mu bio horoskop, što bi se reklo.

    Nekako krajem 1993. godine, u vrijeme one naše čuvene ofanzive nazvane u stručnim krugovima "Pancir 93" ili nekako slično, dobio sam (po kazni ili zasluzi, zavisno od percepcije) "nagradno zimovanje" skupa sa Mapom "u hotelu" ispod jedne goleme omare, nedaleko od Kundakova groba u Bijambarama. U to vrijeme nas linijaša bilo je malo, pa smo po trojica držali "uporišta" dok se linija ne pomjeri dalje. Na jednoj tački moralo je biti dvojica, nedostajao je treći, a taj odabrani dvojac bijasmo upravo Mapa i ja.

    Rekoše nam, kad nas zavedoše za omaru, da se ostaje vrlo kratko, da će se ubrzo ići dalje, tako da ne pravimo nikakva "utvrđenja", rovove i slično. Ali, u suštini čekao se pad Mačka da bi se krenulo dalje, pa tu ostadosmo desetak dana, zauzimanje Mačka oteglo se k'o ciganska godina.

    U prvi sumrak prvog zajedničkog dana na liniji upitam Mapu jeli raspoložen da stražari do pola ili od pola noći. Kaže da neće ni jedno ni drugo, a koga je strah, neka stražari. Vidjevši da ga gledam začuđeno, kaže:
  • Ma.. . nema potrebe da stražarimo kad će "vučad" stražariti.
  • Ko su ti "vučad", upitah ga, ništa mi nije jasno.
  • Pa.. . jbg ti, Mi-ilivoja, Mi-ikoja i Ma-ance!

    Tek tada mi je jasno. Mapa je bio veliki znalac raznih nišićkih dogodovština i anegdota, pa i svih onih mnogobrojnih u kojim je glavna uloga bio pokojni Staniša Čančar. Tako, jednom, pedesetih godina, zbog nekih razmirica Stanišu napusti žena i ode u rod, kod svoje familije Drinčić (u narodu zvani Kurjaci), koji su živjeli na crnoriječkoj Gradini. Nakon dva-tri dana iščekivanja njenog povratka, Staniša izgubi strpljenje pa na Gradinu posla poštom pismo na papiru formata A4, sljedeće sadržine:
  • "Šimša vrati se, o'š-ne'š ne moraš! U potpisu: S. Čančarević (ovjera pečatom Mjesne zajednice Nišići)" pa prazan prostor i na dnu lista dodato "Zdravo vučad".

    Kažem Mapi da ova trojica lijevo od nas nisu "vučad" tj. Drinčići , jer je Milivoja njihov komšija a preostala dvojica su mu bratić i sestrić, koji nemaju nikakve veze sa Gradinom sem porijekla roditelja a sa Drinčićima baš nikakve, a Mapa u svom stilu uzvraća: "Ma... svi su oni meni isti"!

    Vidim tada da je Mapa u toku dana detaljno snimio situaciju. Mi smo bili drugi "rov" (ili u stvari stražarsko mjesto) sa lijeve strane, gledano iz pravca Crne Rijeke. Lijevo od nas, na nekih 50 metara bili su pomenuta trojica, s tim da su oni, zbog terena, bili pomaknuti naprijed oko 30-ak metara u odnosu na nas dvojicu i mi smo im bili nekako u zaleđini. Uz to, ispred nas je bila "česta" (gusto isprepletano granje kroz koje je nemoguć prolaz prije kresanja). Ukoliko bi neprijatelj pošao, udario bi prvo na njih. A lijevo od njih bile su Popratne strane i sve do Mačka (1650 metara, mjereno po "Google Earth"-u), nije bilo nikoga od naših.

    Mi ćemo noću spavati, a ako muslimani udare, "vučad" će ih dočekati, od njih jedan mora biti budan. To je bila Mapina strategija koju smo nas dvojica "hinjski" upražnjavali narednih desetak dana. Jedinu manu ta strategija imala je u činjenici da kada bi muslimani prošli nama sa leđa (što im ne bi bio problem iako su Popratne strane poprilično strme i vrletne), udarili bi prvo na nas dvojicu. Srećom, nisu (kao u onom crtanom filmu kada Duško Dugouško kaže za Daču: "Da li će se taj ludi patak setiti da ume da pliva?").

    Napravili smo zaklone od lučno savijenih okresanih grana omare, preko kojih smo prebacili najlon (koji smo našli u napuštenim muslimanskim rovovima), ispod najlona na zemlji smo napravili podlogu od nalomljenih grana sa četinom i na podlogu prostrli vreće za spavanje. To se pokazalo kao veoma topao zaklon, a kad je još pao snijeg bilo je toplo kao u grijanoj sobi. Kad noć odmakne, zavlačili smo se u svoje zaklone, puške stavljali pored glave i spavali k'o dva međeda, kako je govorio Mapa.

    A tokom dana sakupljali smo drva, ložili vatru i Mapa je imao svoje cjelodnevne nastupe. Kad je pjevao nije zamuckivao, tako da je stalno forsirao romanijske teretne, uglavnom jedne iste, kao pokvarena ploča:

    "Znaš li mala đe' Vučija Luka,
    odatle se baraba dovukla",

    "Ja kroz Pale, a Paljanka maše,
    đe si Rade, stari jalijaše",

    "Ide mala kroz Sokolac tužna,
    slikala se pa ispala ružna"... pa u krug.

    Sam je započinjao i sam sebe pratio. U pauzi pjevanja držao mi je predavanja iz prošlosti Nišića, koju je izvanredno poznavao, a naročito anegdote, zgode i nezgode. Mnogo ga je nerviralo kad počne priču, uživi se, uhvati ritam bez zamuckivanja a ja ga prekinem pa nastavim do kraja. Izvlačio je iz naftalina doživljaje Stanišine, Cokine i druge, ali nikako da potrefi nešto što ja nisam već znao. Čudio se otkud znam, ali mu nisam htio odati izvor. A ja sam sve nišićke anegdote ranije čuo od Sulejmana Herića (sada allah-rahmetile). Sulejman je bio šeret koji je svako jutro, dok bi na Torlovcu, kod breze, čekali autobus iz Crne Rijeke, odnekud "iz sehare" izvlačio razne dogodovštine.

    A onda se Mapa sjetio aduta. Kaže:

  • A ti ne znaš ko je pobijedio u domu u Nišićima za Novu godinu 1969. na takmičenju za najbolju doskočicu, ni kako je glasila doskočica!

  • Ne znam, priznajem.
  • E, vidiš da ne znaš istoriju Nišića. Pobijedio je Dušan Mandić, a doskočica je glasila:

    "U mog strica blesava junica,
    Snijeg pada, ona se obada"!

    Pa trijumfalistički nastavlja u istom stilu:

  • Znaš li šta Dušan Mandić kaže kad me sretne?
  • Otkud bih znao.
  • Kaže:"Đe si jaraniko moooja? Jesil' ga đe kalj'o? Jesil' đe tražio mazalice (ovo "mazalice" je u genitivu jednine, op. a. )?"
  • nisici- 87399 - 28.11.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

    Brano Pejić MAPA (II dio)


    Na temu anegdota u kojima je glavni lik Dušan bio sam "tanak k'o bašlija" jer ni Sulejman nije pričao o njemu iz prostog razloga što je i Dušan tada bio sa nama, čekajući "željezaru". Kad sam zaćutao, Mapa je došao na svoj teren, jer volio je Dušana a i mnogo anegdota znao o njemu. Kad bih ih ponovio trebalo bi mnogo prostora, pa prenosim jednu, za primjer:

    Dušan i Staniša radili su, valjda u drugoj polovini šezdesetih godina prošloga vijeka, u "kafani" u domu kod crkve. U toj nekako glomaznoj a istovremeno neuglednoj zgradi, koja je u stvari građena za potrebe crkve i naroda od 1896-1908. godine, bila je u to vrijeme škola, pošta i društvene prostorije, gdje je putnik namjernik mogao svratiti na kafu. A taj prostor je služio istovremeno i za partijske sastanke, konferencije, za odmor putnika iz autobusa koji je vozio rudare iz Crne Rijeke u Brezu i svakojaka skupljanja i okupljanja, bio zapušen i crn od dima cigareta i dima iz peći, sa drvenim "izrezbarenim" klupama i stolovima iz devetnaestog vijeka. Na peći je bila jedna velika šerpa, skrajnuta sa plate ispod koje je gorjela vatra, a u njoj voda na granici vrenja, "samo što nije", tako da naručilac ili naručioci kafe dugo ne čekaju.

    Jednom Staniša u šerpi nađe ogromnu kamenčinu, ripu, što bi rekli stari ljudi. Imao je ekstremno kratak fitilj i običaj da svakome ko bi ga naljutio na brzaka opali nekoliko šamara. U stvari, gotovo svakome, osim onih na koje se nije smio natjerati. Jedan od tih bio je i Dušan, u to vrijeme momak u punoj snazi, a Staniša je već prevalio šezdesetu. Ljut do krajnjih granica, a plašeći se da naljuti Dušana, samo je prosiktao:

  • Dušane, neko je uvalio kamen u šerpu! Ovdi smo sami nas dvojica, a ja nisam!

    Nekako iz ove perspektive gledajući ovih deset dana sa Mapom prođoše kao tren. A opet, pokojni Rajko Delipara je znao reći: "Meni u "Lavu" (hotel u Splitu u kojem su nekada ljetovali neki momci sa Nišića) dodije boraviti deset dana, a da neće za omarom u Bijambarama". A "kampovanje" se završilo iznenada: ekipa Miće Vlahovića je nasilnim izviđanjem otkrila neprijatelja, tj. njihove bajte odmah "za međom", iza one česte, na nekih pedesetak metara od nas. Kako ih nismo čuli nije mi jasno, a oni su se svakako naslušali Mapinog pjevanja. Sledećeg dana bila je naša akcija, neprijatelj je istjeran iz svojih bajti i otputovao prema Musićima, mi smo pomjereni naprijed, do Ačkerova groba.

    Moj i Mapin ratni put su se tada razišli da bi se opet spojili u poslednjoj godini ratovanja. Početkom 1995. godine nađosmo se u jedinici koja je formirana na nivou Prve romanijske brigade a namijenjena je bila prevashodno za krpljenje rupa u liniji odbrane, zatvaranje prolaza neprijatelju tamo gdje linija pukne i vraćanje izgubljenih položaja. Mapa je tu bio jedan od najstarijih boraca i neka vrsta maskote, mada ni po čemu nije zaostajao za najboljima.

    Taj period, od osnivanja te IDČ do kraja rata je period najžešćih ofanziva neprijatelja, kada je Nišićka visoravan, odnosno ono što je od nje ostalo pod našom kontrolom (a to je u stvari visoravan u pravom smislu) bila u epicentru ratnih dešavanja na području Bosne i Hercegovine, kada je u nekoliko navrata o koncu visio pad tog srpskog uporišta a time vjerovatno i cijelog sarajevsko-romanijskog područja u ruke muslimansko-hrvatske vojske. Istinsko finale rata, borba "do golih kraljeva".

    Iz mora događaja, zgoda i nezgoda iz tog perioda sjetih se jednog tragikomičnog Mapinog "stradanja". Bio je 16. juni te 1995. godine. Prethodnog dana naša jedinica izgubila je tri ponajbolja borca i tog dana bile su sahrane, jedna u Sabancima i dvije u Semizovcu.

    Odmah po sahrani javiše da je pala linija Sokolačkog bataljona gotovo u potpunosti i da naša jedinica treba hitno poći u Bijambare da zatvori prazninu. Borci su se skupili što je brže moglo pa krenuli prema pećinama.

    Kroz šumu smo išli u grupama po trojica, raspoređeni po širini tako da svaka grupa vidi one lijevo i desno od sebe. Kad naiđemo na naprijatelja, automatski će biti postavljena linija kad svi zalegnemo. Napeto smo iščekivali da vidimo neprijatelje iza svakog stabla, znajući da nas čekaju u zasjedi. Tišina je bila grobna, čuo se svaki i najmanji zvuk, a onda se prolomila pucnjava na desnom krilu. Oni su naišli na muslimane.

    Žestok okršaj potrajao je nekoliko minuta koje su izgledale kao sati, sve naše grupe su žestoko pucale tako da je izgledalo kao da pucaju borci sa linije, a onda kao bez duše dotrčaše dvojica mladih momaka sa desnog krila i viču:

  • Pogide Mapa!

    Pucnjava se ubrzo stišala, muslimani su se povukli nazad prema osvojenim sokolačkim rovovima, smatrajući da su naišli na našu novouspostavljenu liniju. Momci pričaju da je Mapa išao desno od njih, da je udario na muslimane i pao pokošen rafalima. I dok su oni još opisivali događaj a ostali već duboko žalili za Mapom i neki već pošli da ga izvuku, on se pojavi iz granja, sav izgreban po licu i kaže:

  • Jeeeebem vam maaater svima!

    Radost je ozarila sva lica a Mapa, ljut kao ris, hoće da bije one momke koji su ga ostavili. On je idući šumom nagazio na lom (što bi šumari stručno rekli "gromadu") koji je bio složen preko jedne udoline. Kako su grane bile suve ili protrule a Mapa težak oko 110 kilograma, on je odmah i propao kroz lom. Prasak grana izazvao je reakciju kod muslimana koji su odmah zapucali i time odali svoj položaj i izgubili faktor iznenađenja, čime su izbjegnute nove žrtve na našoj strani.

    To je bio možda i odlučujući momenat za okretanje veoma teške situacije u našu korist: naišavši na nas poprilično blizu linije muslimani su procijenili da je najbolje po njih da se povuku u rovove Sokolačkog bataljona, što je omogućilo našim jedinicama da se pregrupišu i organizuju kontra-akciju, pa je 18. juna muslimane "oduvao el ninjo" i linije u potpunosti povraćene i ostale u tom stanju do kraja rata.

    U to vrijeme, u nekom predahu između borbi, komanda Prve romanijske brigade preduzela je jedan poduhvat koji niko nije očekivao. Naime, u prostorijama Doma, kojeg je znatno oštetio muslimanski tenkista Slaviša Šućur u novembru 1994. godine, nalazila se telefonska centrala. Uređaj je nabavljen od strane građana MZ Nišići i Crna Rijeka neposredno pred rat, bio je najsavremeniji toga doba i njegova cijena iznosila je 100. 000 DEM (ondašnjih). Za divno čudo tenkovska kanonada nije oštetila centralu jer se ona nalazila u prostoriji koja je bila nasuprot mjestu sa koga je tenk dejstvovao po Domu.

    Plan komande bio je da se centrala demontira i prebaci na Sokolac. Kada je već bilo u toku demontiranje, neko je dojavio u IDČ šta se dešava oko centrale. Reakcija je bila munjevita, kao da je u toku napad neprijatelja na naše linije. Svi prisutni borci IDČ, iz vikendice u kojoj su boravili trkom su se uputili prema Domu.

    Kad smo stigli, centrala je bila demontirana i po planu slijedio je utovar u vozilo, ali... Umjesto na vozilu, centrala se našla na nišanu zolja i ručnih bacača. Situacija je bila napeta do pucanja, dirnuli su u naše emocije, naš kraj i naše Nišiće. Jasno je svima, počelo je čerupanje, sve što iole vrijedi otići će iz našeg mjesta. A kad rat stane (tada niko nije ni pomišljao da ćemo morati odseliti) ostaćemo u svojim Nišićima i devetnaestom vijeku, kao naši preci kad su došli. Pregovori sa komandantom Lizdekom su bili kratki i mučni, ostale su samo dvije mogućnosti: da se centrala vrati nazad ili da bude raznesena minom iz RB-a. Zavladao je muk, koji prekide Mapin brundavi glas:

  • Sta-avite i ovu cr-rkvu na lege pa vozite i nju na Sokolac!

    Ubrzo je došao nesretni Dejton i pripiti Slobodan, koji je potezom olovkom učinio ono što nisu mogli bosanski muslimani i bjelosvjetski Šiiti i Suniti, rastjerao nas po svijetu po sistemu "kud koji mili moji". Kao maslačak na vjetru i Mapa je otišao zauvijek da po tuđem i negostoljubivom svijetu metilima i etilima ubija tugu za svojim krajem i njegovim ljudima. Za izvjesnog bostonskog zubara su rekli na zapadu da "došao je tiho i otišao u legendu" a za Mapu bi se moglo reći "živjeo je tiho i otišao u legendu". Neko će reći da Mapa nije primjer koji treba slijediti. Tačno, kada bi neko bio u situaciji da krene Mapinim putem, svakako bi trebao krenuti u pravcu suprotnom od onog koji pokazuje strelica na putokazu. Ali Mapa je bio gromada ljubavi prema svojim Nišićima i Nišićanima, njega je volio svako ko ga je znao. Mapa je ostao i do kraja branio svoj kraj, založivši sve i samoga sebe.

    Ovaj omaž mom velikom drugu Mapi, sada i meni nekako liči i na omaž mojim i našim Nišićima, koji će za nekoliko godina, sem u virtuelnom svijetu Interneta, postojati još samo među krstovima na Drapnju, Torlovcu, Borku, Nišanima... Slava mu i slava im.
  • nisici- 87249 - 15.11.2013 : Nnnn Nnnnn Sarajevo - best (3)

    Karaula Čemerno


    Pozdrav,
    zna li iko ištao o kaminonu kojeg su muslimani dočekali na Karauli kod Čemerna nekad 1992. godine.

    Poštovani,

    Pogledaj pažljivo ovu stranicu, o tome je dosta pisano.
    nisici- 86713 - 17.09.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    NJVP mitropolit Nikolaj (Mrđa)


    Na Crkvenu novu godinu, 14. septembra 2013. godine, u rodnom mjestu zime (i Željka Tomića) prisustvovao sam svečanoj liturgiji u povodu obilježavanja 40 godina arhijerejske službe (otkako je prvi put postavljen za episkopa) njegovog preosveštenstva mitropolita dabrobosanskog Nikolaja.

    Liturgija nije "obična" nego posebna i svečana, služe je četiri vladike uz sasluživanje velikog broja sveštenika i đakona. A na službi doživjeh i dva, što bi rekli Slovenci, presenečanja.

    Prvo, na samom početku. Među četiri vladike koje činodejstvuju primijetih jedno jako poznato lice. Glavom, bradom (uredno štucovanom), stiharom, epitrahiljem, pojasom, narukvicama, nadbedrenikom , sakosom , omoforom , mitrom, žezlom , panagijom i naprsnim krstom lično umirovljeni bivši episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije. Kako, zašto i zbog čega se reaktivirao? Odgovor ne znam. Ne mrzim ga niti imam prava suditi, ali mrzim neke osobine i djela koje i koja su mu pripisivani u najskorijoj i malo daljoj prošlosti, zbog kojih je de jure razriješen ovlašćenja. A de facto, primijećujem i da je sada i ovdje "ravnopravniji" od preostale trojice episkopa, Vasilija sremskog, Nikanora banatskog i Lukijana osječkopoljskog i baranjskog, njegov oštri i reski glas razliježe se prepunom crkom.

    Drugo iznenađenje, doživjeh na samom kraju službe. U finom i elegantnom gospodinu sijede glave, koji je svo vrijeme službe stajao pored mene, u blizini cjelivajuće ikone (za neupućene: u liniji ulaznih vrata), prepoznah tek tada Momčila Krajišnika, tek pristiglog iz satanističkih kazamata sila zapada.

    Prvi put u životu vidim Momu uživo, pa ne znam da li je ispao iz štosa ili je stvarno tako skroman i smjeran, dijametralno suprotan sadašnjoj političkoj oligarhiji, koja kad dolazi na bogosluženja svoje (mahom) ofarbane glave samo što u oltar ne unese, pa od njih i onih koji se guraju da stanu u njihovoj blizini( da bi ih ovi prvi primijetili), vjerujući narod jedva da ugrabi mjesta kod ulaza. A za takve Gospod reče u svetom Jevanđelju: " čuvajte se onih koji sva djela svoja čine da ih vide ljudi i koji traže začelje na gozbama i prva mesta po zbornicama, i da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: Ravi! Ravi!".
    Gledam poprilično oronulog i ostarjelog mitropolita zbog kojega sam i došao pomoliti se Gospodu, kako sa naporom sjedi za vrijeme liturgije, ustajući samo kada je neophodno i uz pomoć drugih. Nakon službe sjećanja mi idu u vrijeme kad sam ga upoznao. Bijaše to u mome kraju, u vrijeme ratno, u nedelju 30. oktobra 1994. godine.

    Komanda moga bataljona bila je tada u selu Ravne, koje pripada opštini Vareš. Kuća u kojoj je bila komanda nalazila se neposredno ispod brda Tramošnjak, na kojem je bila linija odbrane koju su zaposjedali borci iz bataljona. Te nedelje ujutro javiše da nam doilazi u posjetu mitropolit Nikolaj. Komandant "Bobetko" bijaše se negdje "izgubio" pa meni pripade obaveza, čast i dužnost da budem domaćin preosvećenom.

    Očekivali smo ga u komandi ali (opet) javiše da stiže neposredno na liniju odbrane, tako da ga dočekah na našem rovu broj 1, koji je držala Druga četa, u šumi iznad zaseoka Hajde. Nakon upoznavanja kaže mi da će da obiđe sve rovove bataljona, od prvog do zadnjeg i da povedem računa da koji ne preskočimo.


    U pratnji vladike je i nekoliko političara, od kojih sam tada poznavao samo Ratka Adžića, našeg predsjednika opštine. Neke sam (na žalost) podrobno upoznao kasnije, ali to nije tema ovoga teksta.

    Idući od jedne do druge "bajte" vladika je blagoslovio sve borce, sa svima porazgovarao, interesovao se za njihove kuće, porodice. Dok ide preko šume, niz poprilično strmo i žilama drveća ispresijecano brdo, primijećujem kako je spretan i izuzetno okretan za svoje godine, kojih je imao oko 60.

    Stigosmo i do čuvenog "Makinog rova". To je, u stvari, bio kompleks objekata tipa zemunica, koje je Maka sa svojom ekipom neprestno dograđivao, utvrđivao i modernizovao. Ne znam da li je autor romana "Gvozdeni rov" (zvanično: Milorad Ulemek Legija) imao u vidu neki rov sličan ovome, ali opis rova iz romana nevjerovatno podsjeća na ovu građevinu. Tu su bile posebne prostorije za odmor, stražarenje, borbu, sklanjanje od granata, magacin MTS-a, objedovanje, kupanje, šah i karte, sport i rekreaciju. Rov naše mladosti, da parafraziram autora romana. Kasnije je muslimanska televizija snimala i prikazivala ove rovove, kao primjer "kako su utvrđeni bili četnici". U njemu je pet ljudi moglo sa lakoćom danima da odbija sve napade neprijatelja bez posljedica.

    Ne znam da li je Maka, trenirajući u svome rovu, stekao tako izuzetne sposobnosti u disciplini "bacanje kamena s' ramena" ali je tu još uvijek neprikosnoven na našoj visoravni. Da se ne šalim u prilog govori podatak da je ove godine na Petrovdan na Krivajevićima pobijedio nas dvadesetak (ukupno teških znatno preko dvije tone), sa sve Gagom Pejićem. On, sa svojom još uvijek "tvigi" linijom i kosom boje behara kruške jerbasme.

    U Makinom rovu služe kafu "rovušu" i rakiju, koje je uvijek bilo i koja se cijenila kao svetinja, dok je bilo Sabanaka. Mitropolit nam priča o svom djetinjstvu, o selu Krnja Jela u opštini Bosanski Petrovac, gdje je rođen 1927. godine, o svojim roditeljima iz porodice Mrđa, pravoslavnom vaspitanju i vrlinama koje mi Srbi od vajkada nosimo iz svojih domova. Priča nam i o neprijatelju našem i njegovoj vjeri islamu, o našoj ulozi branitelja roda i hrišćanstva. Stičemo utisak da je sa nama neko najrođeniji, neko ko je došao da nas sve zajedno prigrli na svoja široka prsa, da se na ovom strašnom mjestu pomoli za naše zdravlje i spasenje pred događajima koji su slijedili.

    Vrijeme brzo protiče, političari se zgledavaju, izgleda da je vladika odužio. Predlažem visokopreosvećenom da ne idemo u obilazak položaja Prve čete jer je između ovog rova, koji je posljednji u liniji Druge čete, gdje smo sad, i sljedećeg, koji pripada Prvoj četi, brisani prostor, livada, na kojem neprijatelj često provocira napade i puca na one koji tuda prolaze. Kaže: "Idete li vi tuda"? Odgovaram da mi idemo, jer nam je mrsko da zaobilazimo kilometar. "Ako idete vi, idem i ja. " Odgovara odlučno.

    Vidijeći da ne popušta u svojoj namjeri, zovem minobacačlije i tražim da budu spremni da pokriju područje između "Makinog" i "Cacanovog" rova, znam da imaju upucane 82-ke na taj cilj. Dok još pričam na telefon, mitropolit sam kreće na livadu. Sustižemo ga komandir Prve čete Paja i ja. Vladika odlučno korača, gledajući pravo ispred sebe, sa čeličnim izrazom lica. Kažem Paji da bude spreman, ako zapucaju, da se baci na vladiku i obori ga, a ja ću uzvratiti vatru. Idući sa desne vladikine strane sa puškama na gotovs stižemo na drugi kraj livade, udaljen oko 100 metara, bez inscidenta. Za nama prelaze i ostali u grupama po dvojica.

    Kako je i planirao, vladika obilazi sve rovove do kraja linije u zoni odgovornosti Nišićkog bataljona, tada u sastavu Prve romanijske pješadijske brigade. Pozdravlja borce, razgovara sa svima. Poslije se spuštamo niz Tramošnjak, preko livade. Vide nas neprijatelji sa okolnih čuka ali ne pucaju. U stvari, to je bilo zatišje pred buru i veliku ofanzivu neprijatelja od 4. novembra, koja je uslijedila, a prije koje danima metka ispalili nisu.

    Vladika navraća i u komandu, interesuje se za snabdjevanje vojske, ima li problema, nedostaje li hrane i municije. Na rastanku mi poklanja osvještani krst sa lancem za nošenje oko vrata, na kojem piše "spasi i sohrani". Kaže da ono "sohrani" znači "sačuvaj", a ne nešto, ne daj Bože, drugo. Smijući se kažem da smo mi svi u našem kraju učili ruski jezik u osnovnoj školi, tako da tu ne može biti nerazumijevanja. Kasnije mi je ovaj krst bio oko vrata do kraja rata, podsjećajući u velikom broju slučajeva da mi pomaže molitva i blagoslov vladičin i Promisao Božija. Već 4. novembra u noći cjelivao sam prvo taj krst pa pušku, osjenio se krsnim znakom i krenuo putem iz Ravni sa otkočenom puškom na gotovs i otvorenih fišeklija sa bombama ispred kamiona "dajc" pretovarenog naoružanjem i municijom, koji je potom prošao kroz područje zauzetio od strane neprijatelja. "Propustili smo kamion misleći da srpsko stanovništvo Ravni vozi namještaj i druge stvari, napuštajući svoje domove", napisao je na ovom forumu jedan muslimanski borac.

    A poslije strašne neprijateljske ofanzive, o kojoj je mnogo pisano na ovom forumu, kaže mi jedan moj drug i saborac:

  • Vidiš, znao sam ja da će naša linija pasti , čim je vladika obišao rovove.

    Kazah mu ljutito:

  • Kad ti, koji si tu bio, govoriš tako, šta će tek reći oni koji nisu bili i naredna pokoljenja.

    Njemu rekoh i podsjetih tu zabludjelu dušu, a zbog mlađih naraštaja i pišem:

    1. Linija Nišićkog bataljona nije pala u borbi, nego smo se morali povući po naređenju komande brigade, jer lijevo i desno od nas nije ostao niko od srpskih boraca, a ujutro bi pali u okruženje i izginuli ili bili zarobljeni svi do jednoga,
    2. Na liniji Nišićkog bataljona, koju je obišao mitropolit Nikolaj 30. 10. 1994. godine, borbe su trajale od jutra do mraka 4. novembra 1994. godine, u svim rovovima od prvog do posljednjeg. Muslimani su fanatično jurišali i ginuli tokom cijelog dana (pripadnici najelitnijih jedinica tzv. Armije BiH) a niko od srpskih boraca iz rovova nije okrznut, a kamoli ranjen ili poginuo,
    3. Sljedećih dana na otvorenom smo pretrpjeli cjelodnevna granatiranja koja su bila najsnažnija u toku cijelog rata, i imali smo tek trojicu lakše ranjenih.

    Gledam u vrijeme današnje ovog mitropolita, mog ratnog saborca, koji se sa mukom kreće i govori i molim se za zdravlje njegovo. Njegov doprinos u 60-godišnjem monaškom podvigu i 40-godišnjoj arhijerejskoj službi opstanku, spasu i "sohranjenju" srpskog naroda je ogroman. Zahvalan mu u svoje lično ime, molim Gospoda da mu podari svaku milost, zdravlje i spasenje. Na mnogaja ljeta.
  • nisici- 85940 - 16.07.2013 : Vuk Gradinski Nišićka dijaspora - best (8)

    Bijahu nekada Nišići (2. dio)


    Slijedi narodno veselje, teferič, kako su zvali nekad Nišićani. A u to vrijeme su se rijeke ljudi slijevale prema crkvi, iz svih pravaca. Igralo se po nekoliko kola, muzika uživo, bez onog ciganskog pjevanja u stilu "garo, garo, evo tvoga pjane". Mlade u bjelini, mjesto pod šatorima raritet, i neizbježne marisane o kojima se znalo pričati mjesecima. Narodna milicija zavodi red pendrecima, neizbježni Spasoja Prtvar, Mijo sa brcima Hulka Hogana u crnoj varijanti, četvrtasti crni kombi marke "IMV Novo Mesto" zvani "crna marica" i usijane glave koje vire kroz prozorčić sa rešetkom...

    Sada sve nekako djeluje umrtvljeno, usporeno, usiljeno. Tu je i muzika i kolo i neizbježni kolovođa Beban ali nedostaje ona masovnost, elan i nedostaje omladina, koje je vrlo malo. Uglavnom su tu nostalgičari koji su "rasitnili petu banku" ili neke od narednih banki.

    Sa mnom ispred crkve je i ekipa iz interventnog voda sa kojima sam devedesetih pljezao po okolnim čukama i šumama. Tu je gotovo kompletna "izvorna" postava, na čelu sa "komandantom Bobetkom", kao i oni koji su pristizali kasnije, kada je vod prerastao u četu. Nekada smo ove predjele branili i krvlju a onda su ih neki predali našim protivnicima potpisom na američkom komadu papira. Posmatram ove bivše tigrove, sada već nagrižene zubom vremena, pomalo olinjale, pobijeljele i trbušaste i nekako mi se spontano u glavi vrte stihovi onog kantautora sa početka:

    "Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
    sve drugo odavno je otišlo u Honduras
    mi trudimo se znanstveno
    da propadnemo barem dostojanstveno"

    Počinje i pozivanje odabranih za svečani ručak, po kriterijumima koji mi nikada nisu jasni. Rekoh, nisam ružan, niti neobrazovan, a ni moji otac, đed, ni prađed nisu mi bili lopovi pa nisam ni ja, ali na svečane ručkove me ne pozivaju još od 1995. godine i doba kada je nekoliko puta uzastopno kum crkve bio Joco Marinković.

    Tada je svečani ručak upriličavan za praznik Svetoga Save, 27. januara, što je bilo tradicionalno od postanka crkve do njenog uništenja, a datum su promijenili ovi iz "dvojca bez" i njihovi sateliti od, ako se ne varam, 2010. godine.

    Ni ovoga puta se nisam plasirao među odabranu elitu koja je zavukla noge ispod stola u parohijskom domu, a niti bilo ko od ekipe iz rata. Neki negoduju, kažem Joci:

  • Logično je da te ne zovu na ručak, nisi ni ti njih zvao ni '93. ni '94., ni '95. kad si slavio.
  • Ja, nisu radile veze sa Srbijom, odgovara u svom stilu on koji je pukim slučajem i Božjom promišlju preživjeo taj strašni 15. jun 1995. godine, od kada je ostao poprilično gluv.

    Ipak, odlučuju da se uđe, pa znamo Mlađu Deliparu, on je kum crkve i domaćin ručka. Ulaskom u prostoriju primjećuje se da sva mjesta nisu popunjena ali i nekako su čudni pogledi nekih od prisutnih, upućeni novopridošlim. Možeš sa njima sjeći lubenicu, rekao bi onaj kantatutor. Domaćin Mlađo se ljubi sa starim poznanicima i komšijama koji sjedaju na prazne stolice.

    Kada se već pridošli raskravljuju, slijedi grom iz vedra neba. Prilazi Dobrila Pejić, žena Savina, i u stilu "marš kad ti lijepo kažem" saopštava im da napuste prostoriju jer u njoj nema mjesta za njih i da se mogu smjestiti pod šator u crkvenom dvorištu. Atmosfera je "k'o kad je umro Tito" , rekao bi jedan drugi stihotvorac. Možda Dobrila koja bljuje vatru ne zna ko smo, pade mi na pamet. Ali, vidim, pop Budo, dolibaša, ćuti. Pa on nas zna, bio je sa nama u vrijeme ono kad se ratovalo. Ćutanjem daje do znanja da je on tu samo ikebana, zaključujem. Ćuti i domaćin Mlađo, ćutanjem daje do znanja da je on tu samo "sheep for shearing", kako bi rekli njegovi sunarodnici.

    "Nogirani" bivši ratnici kamenih lica predvođeni komandantom izlaze u dvorište, prvi put se povlače nad nadmoćnijim neprijateljem. Kao i u mnogim teškim situacijama, prvi reaguje komandant, u svom stilu zeza Bralkija:

  • Nema pašte, čimbe, kajme...

    Ove riječi tužno vraćaju film vremena na onih 20-ak dana iz novembra 1993. na Mačku, na april-maj '94. i Moševićko brdo, na avgust iste godine i osam dugih dana neprijateljske ofanzive na Ravnima, na Teočak, Mrkojeviće, Treskavicu, kada se u predahu borbi jeo isključivo i samo "ikar" (neka vrsta konzervirane hrane za pse i mačke) a Bralki na glas maštao o hrani za ljude čiji okus je bio odavno zaboravio, tepajući joj: kajmo, čimbo, pašta, argetica, narzijum...

    Nezvanom gostu je mjesto pod šatorom (ni za vrata se nije plasirao). A pod šatorom u crkvenom dvorištu roštiljaju i prodaju pića muslimani, neke kafedžije u postratnom vremenu na Nišićima. Pade mi na pamet, pa prije tri dana je počeo mjesec ramazan i na teritoriji sarajevskog kantona je zabranjeno točenje alkohola. Očito postoji i izuzetak - crkveno dvorište, odnosno preporučeni nam ratni šator tzv. armije BiH, pod kojim se prodaje i iće i piće. U zavičaju sve je kao u teatru apsurda.

    A iza ograde crkvenog dvorišta poznata čupava prilika, žmirka i gleda šta se zbiva. To hladan "jelen" prodaje Tomas, zove na piće, kaže kuća časti. Pitam ga kako to da je on za ogradom a muslimanska konkurencija u dvorištu crkve. Kaže: "Bio sam i ja u dvorištu ali me istjerao Savo."

    Kod Tomasa dvije ture, romanijska pjesma, pa po planu. Danas je petak, posni dan, pa smo ražanj pomjerili za sutra. Ražanj - vod, govorili su zlobnici u vrijeme ono.

    Gledam narod kako se užurbano razilazi. Sve je do tada bilo usporeno, nekako pospano, tek je razilazak u većem stepenu prenosa. A nekad su ljudi imali mnogo poslova koje su ostavljali zbog teferiča i nisu žurili kući do mraka. Danas niko nema ni kučeta ni mačeta i svi nekud žure, razilaze se već oko dva. Svi sem društva u domu.

    Gledam svoj rodni kraj, nekako monotono djeluju brežuljci zasijani heljdom i nepokošene livade. Kuća tek poneka i u njoj đed ili baba, rijetko oboje. A u produžetku Crna Rijeka, nikao pravi mali gradić, reklo bi se.

    Opraštam se sa dragim krajolikom do dogodine, ako Bog da. A dogodine možda nas dočeka na ulazu u crkveno dvorište aktivista koji naplaćuje ulaznice, a u dvorištu pravi veliki vašarski šator onog muslimana sa golišavim "umjetnicama" trbušnog plesa i atmosferom sa Čevljanskog polja, licitacija za obnošenje oko crkve upaljača, hemijskih olovaka i drugih suvenira, a na ulazu u parohijski dom možda se klero-tajkuno-dezertero oligarhija sjeti pa istakne tablu sa natpisom "Zabranjen ulaz pripadnicima VRS i psima". I dokle ovako? Sve dok bude sheeps for shearing.
  • nisici- 85939 - 16.07.2013 : Vuk Gradinski Nišićka dijaspora - best (6)

    Bijahu nekada Nišići (1. dio)


    Stručnjaci za predviđanje vremena predvidjeli su sunce, ali kao za inat osvanuo je ovoga 12. jula 2013. godine dan kišan i tmuran. Sivo, sumorno nebo.. . napisa nekada veliki pjesnik.

    Dok po raskvašenom putu vozim prema rodnom kraju u kolima slušam starog kantautora koga ne volim jer "govori iskrivljenom verzijom hrvatskog jezika koji se zove srpski" ali su mi drage njegove stare pjesme (iz moje mladosti) , tako da i ja nesvjesno u sebi ponavljam:

    "Prate me još od rane mladosti
    tipovi spremni na sve gadosti,
    svim promenama odolevaju
    o, bato, bato, samo polevaju..."

    A razlog za posjetu rodnom kraju nije običan, danas je Petrovdan, slava crkve na Nišićima koja postoji još od 1886. godine, kad su je sagradili vrijedni težaci odvajajući od usta. Godine 1996. u zimu crkva je ostala sama, nakon što su i poslednji stanovnici napustili Nišićku visoravan, kao epilog nesretnog građanskog rata. Po viševjekovnoj balkanskoj tradiciji, muslimanski antihristi su crkvu spalili čim su je se dočepali, pa su je Srbi uz Božiju pomoć obnovili i sada je opet spremna da dočeka na bogosluženje svoju po svijetu raseljenu djecu.

    Put se odužio, kiša dosadna, pada svo vrijeme, tako da kasnim na početak liturgije. Na parkingu ispred crkve mnoštvo automobila i jedan "civilni" helikopter. Nekome je mrsko da putuje po drumovima punim zamki pa je posegnuo za rješenjem "u trendu", a ima se, može se.

    Stigoh u crkvu u vrijeme čitanja Poslanice svetog apostola Pavla Rimljanima, pa računam da nisam baš mnogo zakasnio, "glavni" dio još nije počeo. Liturgiju svetog Jovana Zlatoustog predvodi Drago Sando, doktor teologije i redovni profesor Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, rodom sa Nišića. Tu je još 4-5 sveštenika i jedan đakon. Među sveštenicima primijećujem i Budimira Zekanovića, posljednjeg "redovnog" popa na Nišićima, koji je tu sa nama proveo rat "u fulu", od početka do kraja, sa ženom i dvoje djece praktično na prvoj liniji. Na grudima mu impozantan naprsni krst, to znači da posjeduje zvanje protojerej-stavrofor, najviše u hijerarhiji sveštenstva. Neka, zaslužio je, dobri stari pop Budo.

    Za "pjevnicom" nema pojaca, tu stoji četvoročlana porodica sa trobojnim lentama, to je porodica kuma crkve (tj. onoga koji danas slavi) Mladenka Delipare. Umjesto pojaca u liturgiji učestvuje hor pristigao iz Beograda, koji na terasi iza "broda" , krcatog narodom, poje "narod" po notama Stevana Mokranjca. Veličanstveno, nema šta. Tu je i televizijska ekipa RTRS-a i nekoliko slobodnih strijelaca- snimača, snimaju okupljene i liturgiju.

    Po redu, iznose skupocjenu knjigu Svetog Jevanđelja koja izgleda fenomenalno u pozlaćenim koricama, nema je nadaleko. Čtenije Svjatago Evangelija po Mateju, svečano odjekuje akustičnom crkvenom odajom. Prepoznajem knjigu, to je poklon crkvi od bivšeg episkopa zvorničko-tuzlanskog Vasilija, koji se nedavno "povukao u penziju na sopstveni zahtjev iz zdravstvenih razloga", a koji poklanjajući ovu knjigu reče nama tada okupljenim:

  • "Dragi moji Nišićani, vi ste moji i ja sam vaš (rođen u Sarajevu, op. a. ) a zaklinjem vas imenom Gospoda i zemnim ostacima vaših predaka da ne prodajete vjekovnu srpsku zemlju onima koji je nisu dostojni. Ko proda srpsku zemlju prodao je i svoj identitet, prodao je i grobove svojih predaka, a ko proda grobove svojih predaka, prodao je i dušu svoju. Vi možete obnoviti crkvu, pozlatiti je, ali ako Nišićani nastave prodavati zemlju otaca svojih, ta crkva neće imati nikakve vrijednosti. Lijepo je gledati u prošlost ali je mnogo slavnije ići u budućnost.

    Svako čitanje iz ove knjige trebalo bi one koji slušaju da opominje ovih vladičinih riječi.

    Primjećujem, neuobičajeno za srpske zemlje na lijevoj obali Drine, da ova ekipa bogoslužitelja u toku liturgije svo vrijeme drže otvorenim Carske dveri, ne zatvaraju vrata niti navlače zavjesu. Pitam se da li je to i nama stigla novotarija iz Srbije, ekumenizam na djelu? Možda, jednog Petrovdana, bude ovdje providni oltar od pleksiglasa, kao kod braće pounijaćenih Grka, ko zna.

    Nekako spontano sjećanje ide do doba mog djetinjstva, kada je na svim službama u ovoj crkvi cijelu liturgiju samostalno služio pokojni Cvijan Golubović, milost mu od Gospoda. Pomoć je imao jedino u Mićanu Čančaru, visokom i koščatom pobožnom starini koji je vukao konopce zvona. A on je sam pojao sve dijelove, sveštenikov, đakonov i narodov. Carske dveri je zatvarao i navlačio zavjesu na oba predviđena mjesta, u to doba držalo se do propisanog. Sjećam se i njegovih propovijedi protiv zla koje je tada nagrizalo ionako slabašno tijelo vjerničko, pojave sekte tzv. "jehovinih svjedoka" , koja je bila uzela maha naročito među ženama na Nišićkoj visoravni, protiv čega se zdušno borio i ukazivao vjerujućem narodu na tu pošast.

    U vrijeme ono, početkom sedamdesetih, bilo je doba crnog komunizma, neki su se isticali omalovažavanjem crkve i hrišćanstva. Bio sam mali a pamtim, jedanput baš u vrijeme molitve Gospodu, prije izgovaranja Simbola vjere, zavjesa na Carskim dverima je bila navučena a na vratima crkve pojavi se presamićena figura poštanskog službenika Ćamila (nije mu to bilo ime nego nadimak, nije bio musliman). Pop Cvijan je upravo u molitvi iza zavjese ponavljao ono "podaj Gospodi" a Ćamil, sa rukama na leđima zagrmi sa vrata:

  • "Ja, podaj gospodi, samo se brinete za gospodu, ima li šta narodu, jbt Bog mater !?"

    Bio sam na poslednjem bogosluženju održanom u ovoj crkvi u ratnom vihoru, poslednjem u "originalnom izdanju" crkve uopšte, kada iza sebe primijetih nekada bogohulnog a tada već ostarjelog i bolesnog Ćamila, stoji i moli se. Bogu hvala, shvatio je šta znači "podaj Gospodi" i obratio Mu se.

    A ova današnja liturgija u obnovljenoj crkvi približava se kraju. Na red dođe i primanje Svete tajne pričešća. Po novim "pravilima" pričešće je masovno, bez ispovijesti. "Bumćukile", rekli bi nekad stari. Žene otkrivenih glava prilaze svešteniku i pričešćuju se... Opet nejasno mi, ako je sveti apostol Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima pisao riječi koje je sam dobio od Duha Svetoga, a tamo stoji da se žene ne mogu moliti Bogu gologlave, naravno ni pričešćivati, kako sveštenici to dopuštaju, jer je to onda protivljenje Duhu Svetome? Opet se prisjećam pokojnog Cvijana, koji nije dopuštao pričest bez ispovijedanja, osim maloj djeci, a ženama otkrivene glave nije dopuštao ulaz u crkvu. Ali, to bješe u stara vremena...

    Poslije službe dolazi na red litija oko crkve, a na njenom početku za mnoge najzanimljiviji dio, licitiranje na temu "ko će obnijeti oko crkve... ". Pop Zoran Perković, takođe rodom sa Nišićke visoravni, dokazani je ekspert za kroćenje "zvijeri sa sedam glava i deset rogova". Kod njega je mikrofon, veliki derbi može da počne.

    Odmah na startu glavna borba, za obnošenje barjaka oko crkve. U klinču su već pomenuti Mladenko Delipara, Amerikanac porijeklom sa ovih prostora i Rajko Dragičević iz Grabljeve Njive, sada u Bratuncu biznismen sa tapijom na vađenje, separisanje i prodaju neograničene količine pijeska i šljunka iz korita Drine i njegove okoline. Očigledno, Mlađo je uporan i riješen da ide daleko koliko god bude trebalo tako da šljunkadžija odustaje na 2500 KM, ali pobjeđuje u sljedećem nadmetanju, za drugi barjak.

    Slijede licitacije za manje atraktivne eksponate, ikone. Popov rođak Krle zakuvao nešto sa njim pa glasno negoduje:

  • Čuj, nudi mi da obnesem majicu oko crkve za 20 maraka !? Pa imam ja majicu na sebi, daj mi ikonu!

    Majice su bijele, pamučne sa naštampanim logom "Petrovdan Nišići 2013". Svašta u Božijoj bašči, rekli bi, opet, stari.

    Primijećujem da je crkva obnovljena i sa vanjske strane, nabačena nova fasada, što nije bio slučaj prethodne godine. Moj drug iz djetinjstva i ratnog momaštva, sada polu-povratnik (obnovio kuću i "vrza se" često po Nišićima, a nije se vratio), dobro je upućen u sva zbivanja i objašnjava mi:

  • Po zvaničnim podacima Građevinskog odbora fasada je koštala 40. 000 maraka, a izvođaču je u stvari plaćeno 15. 000, pa se sa ostatkom rastalili investitori, odnosno Građevinski odbor, odnosno "dvojac bez kormilara" koji je "sve i svja" oko obnove, opštepoznato moralno duplo golo.

    Ponešto se i ja razumijem u građevinarstvo (đed me je kao malog zvao "neimare"), pa znam kako se, bacivši na papir relevantne parametre, može doći do gotovo tačnih podataka o izvedenim radovima, na sljedeći način:

    2x(22, 40+13, 40)= 71, 60 m (vanjski obim crkve)
    71, 60 x 6 m (visina vanjskog zida) = 429, 60 m˛ (površina fasade),

    Prosječne cijene izvedenih radova, u okruženju:

    Skela - zauzeće, montaža - demontaža (za h=8m)... 5, 0 KM/m2
    Obijanje stare fasade... 5, 0 KM/m2,
    Malterisanje u dva sloja sa prethodnim prskanjem rcm (materijal+radna snaga)... 14, 0 KM/m2,
    Bavalit ili hirofa kao završni sloj, sa materijalom... 5, 0 KM/m2
    UKUPNO (sa obijanjem stare fasade)... 29, 0 KM/m2

    Vrijednost izvedenih radova:

    429, 60 x 29, 0 = 12. 458, 40 KM

    Sve ovo pod uslovom da je kompletna stara fasada obijena, što se u praksi gotovo nikada ne dešava. Dakle, i sa onih 15. 000 KM izvođač je dobro prošao jer je preplaćen. A preostalih 25. 000? Zaključiti nije teško. Jedino ako su je pozlatili, kako reče vladika Vasilije.

    Slijedi odavanje počasti i blagosiljanje od strane popa Zorana, a u ime crkve, posebno zaslužnih evrodavalaca. Poznajem te ljude, a osim Petra Trifkovića ne pamtim da sam nekoga vidio na Nišićima nakon aprila 1992. U međuvremenu svi se posnalazili mahom u Srbiji, a sada se i rodnog kraja sjetili. Ova ceremonija, opet, nekako asocira na katolicizam, odnosno indulgencije, uobičajene u toj religiji. Zgriješiš Bogu, platiš popu i čist si. Nešto poput onog Ćopićevog Nikoletine Bursaća koji majci viče "majko, od danas nema Boga, nema ga i kvit, rekao drug politički", samo u suprotnom smjeru.

    Helikopter pomenut na početku je Petrov, neposredno po dobijanju priznanja on uzlijeće i nestaje u daljinama iznad crnoriječke Gradine. Vrijeme je novac. Dok mi ovdje odigramo jedno kolo Petar će biti kod kuće u Bijeljini, što ti je tehnika, reče neko.
  • nisici- 81181 - 04.01.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    U borbi protiv zaborava...


    "Jedan od glavnih ciljeva ovoga foruma jeste da se zabilježe istinite priče, opis borbi i događaja iz rata. Naravno, akcenat je na događaje u kojima su učestvovali ili bili žrtve Srbi.. . "

    Kako od 2005. godine na ovamo spadam u redovne posjetioce i čitaoce ovog foruma, gore navedene riječi "glavnog i ogovornog", gospodina Željka, su me potakle na razmišljanje na temu moga konkretnog angažmana na bilježenju istinitih priča, opisa borbi i događaja iz otadžbinskog rata, čiji sam bio učesnik i svjedok a koje je grijeh baciti u zaborav usljed nemara, neangažovanja i predanosti ovovremenskim brigama.

    Pregledajući i prelistavajući napisano utvrdih da ovdje postoji jedna velika praznina, koja se odnosi na ratne događaje koji su se odigrali na području koje pripada opštinama Ilijaš i Vareš a koje stanovnici ovih mjesta zovu "planina". To područje se neposredno nadovezuje na Nišićku visoravan, u pravcu zapada i sjeverozapada, uokviruje je i nadvisuje, primajući svakoga dana sunce u svoje naručje. Na tom području odigrale su se mnoge odsudne bitke, pokolj i masovna stradanja Srba. Ono je dalo mnogo istinskih heroja, čija imena i herojska djela polako ali sigurno padaju u zaborav.

    Prije nekoliko godina na ovom forumu objavljen je dokument pod imenom "Graničarev dnevnik", dragocjeni zapis i opis istinitih događaja upravo na području "planine", koji je kasnije, zbog prijetnji izvjesnih "opasnih tipova" autoru, skinut sa foruma. "Graničar" (tako nazvan od strane moderatora, valjda zato što mu se rodno selo zvalo Karaula) je moj ratni drug i heroj sa početka i prve godine rata (kasnije se malo pasivizirao), a ja sam prije brisanja njegov dnevnik iskopirao i posjedujem ga u pisanoj formi.

    Sve ovo napisah jer me opsjednu ideja da u narednom periodu dam sopstveno viđenje ratnih zbivanja na "planini", koristeći sopstvenu memoriju osvježenu "graničarevim dnevnikom", ne u smislu "resavske škole", kićenja tuđim perjem, koristoljublja ili bilo kakve zloupotrebe, nego u smislu, duhu i slovu ispunjenja glavnog cilja foruma.

    Naravno, ukoliko bi mi to bilo omogućeno.

    S' poštovanjem!

    Poštovani Vuče,

    svako pisanje je više nego dobro došlo, i meni će biti zadovoljstvo da objavim tvoje tekstove, pogotovu što si ti jedan od onih koji imaju jako mnogo smisla za besjedu.

    Kao što reče, dnevnik "Graničara" sam prije par godina skinuo sa ovog portala i to na njegov zahtjev jer su pojedinci, direktno ili indirektno pomenuti u ovom dnevniku, izvršili strahovit pritisak na njega da se ti tekstovi uklone.

    Naravno da i ja još uvijek posjedujem kompletan tekst tog dnevnika, pa sam ljetos vodio i neke pregovore sa "Graničarem", sa kojim sam sada dobar prijatelj, i namjeravamo da njegov dnevnik ponovo objavimo, naravno uz male korekcije. Međutim, sada imamo i jedan problem tehničke prirode: "Graničar" ima kompjuter ali sa njim veoma loše barata, a nema ni internet. Zbog toga nam je komunikacija jako loša.

    Pored tog teksta, posjedujem još jednu svesku koju do sada nisam stigao da objavim. Mislim da će jednoga dana doći vrijeme i za to da i ona vidi svjetlo dana. Istina se ne smije zaboraviti!

    P.S. E, baš mi je žao što ljetos nisam imao vremena da navratim kod tebe na Nišiće.
    nisici- 44663 - 02.10.2011 : Ak47 Nisici - best (0)

    Zaboravljeni grobovi na Nišićkoj visoravni


    Mnogo čestitih ljudi na ovim stranicama napisalo je mnogo dobrih stvari. Jedan od njih, koji se potpisuje kao "Simon", pomenuo je grobove dvojice junaka iz otadžbinskog rata iz moga kraja, čiji su grobovi ostali daleko na području gdje Srbi više ne žive a rijetko i zalaze.

    Ne vjerujem da ovo bilo koga može ostaviti ravnodušnim, a ne vjerujem i da bilo gdje postoji evidencija sa podacima o grobovima poginulih pripadnika VRS i MUP RS koji su na teritoriji Federacije BiH. Iz tih razloga sam izvršio sopstvena istraživanja za područje koje je nekada pokrivala tzv. Brigada Slave Kojića, te nakon ažuriranja podataka dođoh do spiska, koji objavljujem po azbučnom redoslijedu, sa imenima boraca i imenima grobalja na kojim počivaju.

    1. Blagojević Bojo - Žižci
    2. Vujadinović Miroslav - Šikulje
    3. Vujasin Mirko - Ilijaš
    4. Gorančić Veljo - Žižci
    5. Gorančić Đorđo - Šeće
    6. Dimitrijević Velimir - Ilijaš
    7. Đokić Dragan - Čevljanovići
    8. Đurđić Siniša - Ilijaš
    9. Ikanović Ilija - Klek
    10. Jokanović Dragan - Krivajevići
    11. Kapetanović Jovo - Šikulje
    12. Kapetanović Svetomir - Čemerno
    13. Kojić Milorad - Nišići
    14. Kovačević Vaso - Visojevica
    15. Košarac Rasko - Bokšići
    16. Krčar Mladen - Krčevine
    17. Lazarević Danilo - iz Vladajevića
    18. Lazendić Dobro - Šikulje
    19. Lazendić Milorad - Šikulje
    20. Lukić Miroslav - Kunosići
    21. Makitan Rajko - Buljetovina
    22. Makitan Zoran - Buljetovina
    23. Marković Stanko - Žalja
    24. Marinković Radoja - Šikulje
    25. Marinković Sretko - Ilijaš
    26. Mirković Miroslav - Krčevine
    27. Mitrović Milutin - Ajdanovići
    28. Mićić Želimir - Srednje
    29. Motika Milo - Krivajevići
    30. Novaković Milan - Srednje
    31. Pantić Velimir - Budraže
    32. Pantić Milan - Ilijaš
    33. Perišić Boro - Ilijaš
    34. Perković Budimir - Hadžići
    35. Petrović Petar - Šikulje
    36. Rakanović Boško - Nišići
    37. Rašević Veljko - Nišići
    38. Rašević Miroslav - Srednje
    39. Stojanović Ranko - Osjek
    40. Stojanović Slaviša - Sabanci
    41. Stanišić Gavro - Ilijaš
    42. Stanišić Slavko - Vlakovo
    43. Subotić Bogdan - Srednje
    44. Tanasić Nenad - Srednje
    45. Todorović Dragan - Stuparevac
    46. Topalić Neđeljko - Duboki Potok
    47. Trifković Branislav - Malešići
    48. Trifković Stanoja - Ilijaš
    49. Trifunović Milorad - Visojevica
    50. Cvijetić Slaviša - Šikulje
    51. Šepur Miloja - Buljetovina
    52. Šepur Mirjana - Nišani


    Mnogi od nabrojanih počivaju bez obilježja na zapuštenim grobljima koja su prepuštena zubu vremena, velu zaborava i stoci koja po njima gazi. Zadrigle polupismene kvazibirokrate i režimski borci iz opštinskih borsova po Republici Srpskoj već 16 godina od prestanka rata vode brigu o nekim drugim stvarima, pa primjeri kao nedavna akcija koju je organizovao Željko Tomić na prenosu srpskih junaka sa grobalja pobude bujicu pitanja poput onog "kakvi smo mi to ljudi?".
    nisici- 25568 - 14.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Dragan Josipović


    Hvala Ti Velimire, za potvrdu za moj tekst o Draganu Josipoviću!

    Ja se takođe osjećam neprijatno, kada pišem o Josipoviću, bojeći se da neću uspjeti sa svojim riječima da dočaram o kakvom se čovjeku radi. Mislim da onaj ko nije bio u direktnom kontaktu sa njim, ne može vjerovati koliko je on trošio vrmena i energije u svom radu. To mogu da znaji samo oni koji su sa njim direktno kontaktirali i uvjerili se da živ čovjek može toliko raditi na ratnim zadacima. Znam sigurno da je njegov radni dan trajao 20 sati, a preostala četri sata je spavao, malo jeo i liječio se od upale zuba koju je često imao.

    U svemu je bio nenadmašan, pa i kad je trebalo izaći na borbene položaje.

    Jednom prilikom sam poveo jedno odeljenje Vojne policije u njegovu pratnju. Bilo je to izviđanje, mislim da se radilo o Velikom Jasenu, planiranje za našu ofanzivu na Polom i Moševičko brdo. Sa vozilima smo stigli u Srednje, tada mi je Josipović rekao:

    "Idi ti sa svojim odeljenjem gore, a ja odoh do IKM-a da nešto vidim. Stići ću ja vas do tamo! "

    Znao sam da je po brdima išao kao divokoza i zbog toga nisam htjeo da odmaram borce dok ne izađemo na vrh brda u nadi da ćemo stići prije njega. Kada smo stigli na vrh, onako umorni i oznojeni, zatekli smo Josipovića kako nas čeka.

    Uputio mi je onaj njegov karakteristični, pognute glave, spuštenih obrva, kratak i oštar pogled preko oka, rekavši "Jeste li konačno stigli".

    Poslije završetka izviđanja, moj borac Slavko S. , koji je najviše od svih tražio da stanemo i da se odmorimo, jer je na sebi imao puno opreme, mi reče:

    "Bolje bi bilo da smo ko ljudi sjeli i odmorili i onako smo se obrukali, ko će se sa njim utrkivati! ".

    Na prostorima oko Sarajeva, Josipović je ujedinio sve jedinice i uveo vojna pravila u naoružanu i neorganizovanu rulju, što je u početku rata bio najveći problem za sve komande.

    Takvog junaka kao što je Dragan Josipović, majka rađa samo jednom u hiljadu godina!
    nisici- 25563 - 14.11.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    RE: Dragan Josipović


    Gospodine, Pravi!

    Pa normalno da potvrđujem Tvoje navode. Ja sam ranije o Josipović (Boje) Draganu pisao poseban članak i isti se sada nalazi na stranici Istorija-Ilijaški Nemanjići, a pod brojem 23233 od 08. 01. 2010. godine. Ja i Ti smo i kasnije njega spominjali i o njemu pisali. Ali o njemu nikada nije dosta pisati. Uvijek kada o njemu pišem bojim se da šta ne zabrljam jer ja nisam u stanju napisati sve ono što on zaslužuje. Bojim se napisati i ono što nije ostvario, a zaslužio je. Jednom sam napisao da nije ostvario penziju, pa ne mogu sam sebi da vjerujem, a to je istina. I umjesto da se pitamo zar je to moguće u ovoj državi, neki pokušavaju, tek tako, vrlo komotno i bez stida, omalovažiti ono što je uradio što drugi nisu mogli.

    Pitam se ko tjera te ljude da pišu takve stvari ako ne znaju istinu. Ali, nadam se da takvi članci ništa i ne vrede pored naših iskrenih riječi i da nisu u moći da umanje ulogu tako važnih ličnosti.
    nisici- 25559 - 13.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Dragan Josipović


    Puno vremena je prošlo od 1992. godine, tj. od početka rata u Bosni, pa se zbog toga mnogi ljudi i ne javljaju, jer ne mogu da se sjete detalja u vezi ratnih dešavanja.

    Da li je moguće da danas neko može da napiše da Dragan Josipović nije htio da uradi nešto u toku rata? Onaj koji je napisao ovaj tekst ili nije ratovo ili iz dna duše mrzi Josipovića.

    Pokušaću da opišem neka dešavanja iz rata, koliko mogu danas da ih se sjetim.

    Od dolaska Dragana Josipovića u Ilijašku brigadu, ilijaska linija odbrane postala je toliko dugačka, da je komanda SRK izdala naredbu, da i I, II i III sarajevske brigade preuzmu dio lineje Ilijaške brigade, kao svoju zonu odgovornosti. Sav taj prostor, koji je osvojila Ilijaška brigada, odradila je to pod komandom Dragana Josipovića. Komandanti Ilijaške brigade, koji su nakon njega komandovali Ilijaškom brigadom, pokušavali su da očuvaju linije odbrane koje je Dragan formirao. Većini od njih to nije pošlo za rukom.

    Krajem '93. ili početkom '94. godine, sve tri sarajevske brigade dobila su zonu odgovornosti na unutrašnjem i vanjskom prstenu sarajevskog ratista.

    Zbog stalnih uspjeha Dragana Josipovića na prostorima vanjskog prstena, Glavni štab i SRK su organizovali ofanzivu na Olovo, koja se paralelno izvodila uz ofanzivu Dragana Josipovića. Ispred Glavnog Štaba, ofanzivu je nadgledao general Gvero a ispred SRK, ofanzivom je komandovao general Milošević.

    Zbog pritiska svjetskih sila, ratna dejstva sa unutrašnjeg su prenijeta na vanjski prsten. Dvije pune godine su trajale ofanzive, kako sa naše tako i sa muslimanske strane.

    Od prestanka borbi na Žuci pa sve do kraja rata, Vanjski prsten je bio najteže ratište u Bosni i Hercegovini. To dokazuje i činjenica da su sve elitne jedinice, na obje zaraćene strane, učestvovale u borbenim dejstva na tim prostorima.

    Tadašnji komandant 3. sarajevske LPB, pukovnik Dragan Josipović, je učestvovao u svim borbenim dejstvima na vanjskom prstenu koja su se izvodila sa srpske strane.

    Nadam se da će Velimir potvrditi tačnost ovog ovih podataka, jer smatram da je bio upućeniji a i raspolaže sa arhivom iz tog vremena.
    nisici- 25557 - 13.11.2010 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Stvari sa Nišića


    Uvaženi gospodin Velimir kaže da mu se ne dopada pisanje "Nisic Nis", sa čim se i ja slažem. Ne znam čime je dotični motivisan, ali je njegov tekst tendenciozan i zlonamjeran.

    Napisati da je Josipović bio neborac i druge nebuloze je glupost prve vrste. Ali, kad se neke stvari već pominju od strane "Nisic Nis"-a i Velimira, red je da budu pomenute i iz ugla neposrednog učesnika i svjedoka, moje malenkosti.

    Pokojni Dragislav (Uroš) Motika - Daca bio je komandant Nišićkog bataljona od 8. 12. 1992. do 20. 2. 1994. godine kada je razriješen dužnosti i kao kapetan I klase raspoređen na poslove operativca u IKM na Nišićima. Zajedno sa njim i drugi članovi komande bataljona, S. M, P. M. i pokojni Marko Trifković su prešli na IKM, kod Roberta Jovanovskog, dok je u komandi bataljona od "stare ekipe" ostao jedino pomoćnik komandanta za bezbjednost, dok su u novi sastav komande bataljona ušli dotadašnji borci iz Interventnog voda i sa prve linije.

    Komandant Ilijaške brigade u vrijeme ovih dešavanja bio je Miloš Delić, čiji dolazak na mjesto komandanta brigade se poklapa sa ovim promjenama.

    20. 10. 1994. godine Nišićki bataljon je prebačen iz Ilijaške brigade u Prvu romanijsku brigadu, a gore pomenuti kadrovi sa IKM u Operativni štab nove brigade, koji je bio u istom objektu.

    Daca je poginuo u Hadžićima 2. 11. 1994. godine kao oficir u komandi Prve romanijske LPB.

    Što se tiče Dacinog nasljednika na mjestu komandanta bataljona, a koji je to bio i nakon 20. 10. 1994. , "zbog kukavičluka ga umalo nije strijeljao Milošević", napisa "Nisic Nis". Ovo je apsolutno tačno, kukavica Dragomir Milošević je u alkoholisanom stanju 5. 11. 1994. nasrnuo na nekog ko je najmanje kriv za ono za što je sam kriv.
    nisici- 25546 - 11.11.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    RE: Nekoliko stvari sa Nišića


    U poslednje vrijeme čitam tekstove onih koji pišu o događanjima u Vogošći u toku rata, a posebno na samom početku istog, i moram reći da mi se vračaju sjećanja na neke priče koje sam tada slušao, a odnose se na šverc, kriminal, ubijanja itd. Sada mi je i prihvatljiv tadašnji potez Komande SRK da u neku ruku, hajd' da kažem, stavi pod neku vrstu kontrole ili nadređenosti Komande Ilijaške brigade nad komandama Koševske, Vogošćanske i Rajlovačke brigade. O toj nadređenosti ili podčinjenosti smo ja i "Vogošćanin Pravi" ranije malo polemisali i to smo razjasnili.

    Međutim, članak pod naslovom "Nekoliko stvari sa Nišića", od "Nisic Nis" objavljen pod brojem 25480 od 09. 11. 2010. godine mi se nikako ne dopada. Mislim da je nerealan i dosta paušalan. Prokomentarisaću neke njegove rečenice:

    1. "Miloš Delić je bio po hitnom postupku smijenjen nakon pada Brgula i Šikulja" - Kao prvo, Brgule i Šikulje su pale u vremenu 1-6 avgusta 1994. godine. Miloš Delić je bio Komandant Ilijaške brigade u vremenu od 25. 2. do 15. 8. 1994. godine. Ja ne znam za njegovu smjenu po hitnom postupku. Znam da je ubrzo došlo do reorganizacije u Ilijaškoj brigadi i da su Nišićki i Okruglički bataljoni, te čete Visojevica i Kalauzovići iz sastava bataljona Srednje prebačeni u sastav 1. Rpbr, a četa Srednje i Semizovački bataljon u 3. Spbr. Ilijaška brigada je ostala sa samo četiri bataljona koji su imali svoje zone odgovornosti u donjem dijelu Ilijaškog ratišta. Pošto je Božidar Savić bio zastupnik komandanta brigade, bilo je i normalno da se postavi za komandanta iste. Miloš Delić je, koliko znam, otišao na liječenje.

    2. "Dragan Josipović je u toj 1994. godini namerno odlazio i po mesec dana. Osnovni pad se dogodio na spoju njegovih ljudi na delu koji nikada nije hteo da zaposedne. " - Ovako nešto reći za Dragana Josipovića je, u najmanju ruku, neozbiljno. Dragan je bio i komandant TG Vogošća, ali istovremeno i komandant Ilijaške brigade pa je normalno da je obilazio i linije odbrane drugih brigada pod komandom TG Vogošća. Za Dragana se može reči da je samo po noći bio u sjedištu Brigade, a da je po cijeli dan bio na terenu u obilasku linija odbrane. Nikada on nije koristio nikakve odmore. Za njega nije postojala nikakva opasnost od koje bi pobjegao. To je bio pravi ratnik, iskusni ratnik i starješina, Ilijaš je imao veliku sreću što je on došao u Ilijašku brigadu. O njemu sam ja i ranije opširno pisao. Mnogo bi bolje bilo da sada žalimo što on nije ostvario ono što zaslužuje.

    3. "Stojanović je smenio pokojnog komandanta Nišićkog bataljona Dacu i želio da postane komandant takozvane Nišićke brigade, a sve pod uticajem Slave Kojića. - Takozvana II Nišićka brigada koju je formirao Slavo Kojić je postojala samo u jednom kratkom vremenu i to od 1. juna do 31. jula 1992. godine. I to je bila neozbiljna avantura. Dragislav Motika " Daca je bio komandant Nišićkog bataljona od 8. 12. 1992. do 11. 2. 1994. godine nakon smrti komandanta Mlađe Motike, isto kao što je i Stojanović Radenko-Radojica bio komandant ovog bataljona od 1. 3. do 20. 10. 1994. godine nakon smrti Dace. Dakle, Dacu je smijenila pogibija, a ne Radojica. Pogotovo u tome nije mogao učestvovati Slavo Kojić koji je dezerter još od jula mjeseca 1992. godine.
    nisici- 25486 - 09.11.2010 : Nisic Nis Srbija - best (0)

    Nekoliko stvari sa Nišića


    Istina o Ilijašu, Vogošći i Nišićima je veoma gorka i teško će ikada biti otkrivena. Dragi moji saborci, evo nekoliko stvari:

    Miloš Delić je bio po hitnom postupku smenjen nakon pada Brgula i Šikulja. Još ga se sećam kako pijan sedi ispred ambulante na tridesetom. Istog dana je bio poslat u Bjeljinu.

    Drugo, istog dana je bio penzionisan i komandant SRK Galić. Neka se neko seti zašto nije bilo poginulih civila i kako su civili bili izvučeni nakon što nas je HVO obavestio da mora da propusti muslimane iz pravca Vareša jer je između njih sklopljen mir.

    Dragan Josipović je u toj 1994. godini namerno odlazio i po mesec dana. Osnovni pad na Nišićima se dogodio na spoju njegovih ljudi i na delu koji nikada nije hteo da zaposedne.

    Stojanović i njegov drug Pepo su bliski rođaci, isto kao i Slavo Kojić. Preko njih je i išao šverc sa muslimanima. Stojanović je smenio pokojnog komandanta Nišićkog bataljona Dacu i želeo da postane komandant tzv. Nišićke brigade, a sve pod uticajem Slave Kojića. Njega je zbog kukavičluka umalo streljao Milošević. Za 1994. godinu, neka se neko seti u kojoj su borbi bili Stojanović, Pepo, Josipović. Josipović je pre toga preuzeo Vogošćansku brigadu i nikada nije uspeo da granicu pomeri ni metar.
    nisici- 24936 - 06.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Prelijepa Nišićka visoravan




    Na ovim stranicama se mnogo pisalo o borbama na Nišićkoj visoravni. Ljepota ovog predjela je nestvarna, i samo onaj koji dobro poznaje ovaj kraj može da shvati zašto svi oni koji su rođeni na ovim prostorima govore o njoj sa velikom ljubavlju i ushićenju. Na ovom mjestu objavljujem nekoliko fotografija, koje će vam pomoći da shvatite o čemu govorim.

    Nisicka Visoravan - Orahovo i Čemerno
    Pogled na Orahovo i Čemerno


    Nišićka visoravan - Selačka planina
    Selačka planina geografski ne pripada Nišićkoj visoravni, ali je "Graničar" u svome dnevniku veoma često pominje, pa zbog toga objavljujem i ovu prelijepu sliku


    Nisicka Visoravan - Čemernica
    Uz Čemerno, evo i panorame Čemernice


    Nisicka Visoravan - Nabožić
    Panorama Nabožića


    Nisicka Visoravan - Okruglica
    Predivan detalj sa Okruglice


    Nisicka Visoravan - Zubeta

    A ovo su često pominjana Zubeta


    Na ovom mjestu su objavljene fotografije sa malom rezolucijom, tj. prilagođene za internet. Ukoliko ste zainteresovani za fotografije visoke rezolucije, ocjenite ovaj članak i ja ću vam ih poslati na vašu adresu.
    nisici- 24687 - 22.07.2010 : Jovo Liar NišIćI - best (0)

    Mlada garda


    Članak poštovanog M. Stojića pročitah po principu mog prijatelja Tome Srndaća, tj. "čitam redove a čitam i između redova". U smislu navedenog i zaključih da je Stojićevo negodovanje i kritizerski naboj usmjeren zapravo prema mojemu pisanju u kojem sam se dotakao i mlade vojske, tzv. "Mladićeve garde" i njenog boravka na Nišićkoj visoravni u periodu 1993/94. godina.

    U prvi mah sam namjeravao da navedem neke činjenice kojima bih potkrijepio ranije objavljeno a demantovao neke Stojićeve navode ali sam se "manuo ćorava posla" budući da je u "plavom" tekstu Gospodin Željko već presudio tj. okarakterisao kao neistinu ono što sam napisao a izvinuo se dotičnom jer mu je to moje neistinanje (ili, narodski rečeno, laganje) promaklo na ove strane.

    Znam da sam svojim pisanjem na ovome sajtu u proteklih cca dvije godine mnogima dodijao ali mi čini zadovoljstvo ako je nekoga moje pisanje u pozitivnom smislu zaintrigiralo, bilo sa koje strane fronta on bio. Namjera mi nije bila lična promocija i ni u jednom tekstu nisam pomenuo sebe iako sam u velikoj većini opisanih događaja lično učestvovao, pa i u preuzimanju zone odgovornosti i trasiranju linije nakon smjenjivanja garde od strane "mog" bataljona u proljeće '94.

    Isključivo i jedino sam htio generacijama koje dolaze iza nas predstaviti neke ljude i događaje iz sopstvenog ugla u cilju da ne bace u zaborav svoj zavičaj i stradanje jednog pokolenja.

    Ispalo je da sam nosilac osobine protiv koje se na neki način čitav život borim i koju prezirem kod drugih, a to je laganje. Izvinjavam se svima koji su stekli takav utisak pročitavši moje tekstove, ja sam bio ubjeđen da pišem istinu vjerujući sopstvenim čulima, u najboljoj namjeri. Mada, Latini rekoše, put u pakao je popločan dobrim namjerama.

    G. Željka bih zamolio da, kad već smatra da treba izbrisati "neistinite" dijelove iz mojih tekstova, obriše iste u cjelini jer osunećeni, osakaćeni ili zakrpljeni tekstovi ne prenose smisao obraćanja njihovih autora, u stilu "vidi šta smo ti uradili od pesme, mama".

    Puno sreće i svako dobro svima a posebno Vogošćaninu Pravom, Velimiru i G6h8.

    Poštovani,

    kao prvo, kada sam napisao one "plave" tekstove, nisam znao o kome se tekstu radi, tj. ko je autor pomenutih tekstova. Mislio sam da se radi o nekom ogovaranju tj. o osobi u koju imam razloga da sumnjam. Međutim, do sada nisam ispravio ni jedan tekst poput Tvoga, Velimirovog, Vogišćanina Pravog i mnogih drugih - bez saglasnosti autora.

    Izvinjavam se za grešku, izbrisao sam "plavi tekst". Čovjek se uči dok god je živ.
    nisici- 24685 - 21.07.2010 : Milanko Stojic Prnjavor - best (2)

    Mlada Garda


    Pozdrav. Redovno pratim tekstove na vašem sajtu i drago mi je da radite na tome da otrgnete od zaborava vitešku borbu srpskog naroda za njegov opstanak.

    Htio bih samo da ukažem na nekoliko tekstova koji djelimično omalovažavaju mladu Gardu iz Kalinovika u kojoj sam i sam bio. Prvi put smo došli u Krivajeviće u oktobru 1993. godine kad je zauzeta Crna Rijeka, i popunjavali smo tada zauzete linije. Niko na ovom mjestu ne spominje da smo bili i na Mačku, Crnoj bukvi ili ono bjese Velika... Tu su poginuli i prvi naši momci, na primjer Lukić D. iz Gradiške je pogodjen snajperom, a ranjen je i Marić M. iz Broda.

    U jednom tekstu sam pročitao kako smo imali gubitke, a da nas niko nije napadao što nije tačno. Ja sam lično bio smješten u staroj kući Pante Motike, a držali smo i dva rova iznad puta prema Olovu, linija od početka rata je jedan rov bio ozidan betonskim panjevima. Nakon par dana smo prebačeni u Ravne i Zubeta, mada sam ja bio kao vezista daleko iza linije na raskršću gdje se skreće za ova dva sela, tu je bio zeleni kontejner, ostao od Armije BiH. Na te položaje smo došli takoreći golobradi sa dva mjeseca obuke i niko stariji od 18 do 19 godina. Na tom položaju smo proveli cijelu zimu, sve do proljeća 1994. godine, kada smo prebačeni na Treskavicu.

    Većina nas je bila iz banjalučke regije. Kući smo odlazili svakih šest ili osam mjeseci, a putovali smo do tamo i po tri dana. Sa smjene smo išli u kasarnu u Kalinoviku, pa opet nazad na liniju. Zbog svega toga želio sam da napišem ovih par rečenica, koje su dobronamjerne. Veliki pozdrav!
    nisici- 24554 - 07.06.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (3)

    Filozof, Zvornik


    To što si rođen na Nišićkoj visoravni a pogotovo to što si ("nažalost") na istoj i ratovao do kraja rata znači nedvosmisleno da smo nas dvojica stari znanci.

    Doduše, ja nisam rođen na Visoravni nego, sticajem okolnosti, stotinjak metara od međeda, koji je doduše bio u kavezu. Ali, na Nišićima sam živio poprilično dugi niz godina a na visoravni i ratovao poslednjih cca 44 mjeseca, ne na žalost nego za opstanak.

    Kažeš, tvoje viđenje rata se razlikuje od mojega koje sam u sažetku izložio na ovim stranama. Tvrdiš da nisam objektivan i nisam napisao istinu kako jeste i kako bi trebalo.

    Pa, moj zemljače, bujrum, što bi rekle tvoje i moje komšije. Iznesi ti potanko sve kako je bilo, sve što si ti i kako si ti to preživio i vidio. Jer, ovako iznesena tvrdnja nema specifičnu težinu dok je ne potkrijepiš argumentima tipa: "Jovo je slagao to i to, bilo je ovako... "

    Ako su već dobro upućen u okolnosti pada Mačka, za šta tvrdiš da je bila izdaja golema, onda bi trebalo da opišeš kako je bilo, ko je kome izdao, zbog čega, koliko je ko uzeo... Opet, jer iznesena tvrdnja ne pije vode bez argumentacije.

    Znamo dobro obojica da pokojni Mlađo i kriminalci tipa ratni profiteri nisu imali ništa zajedničko. U tekstu o Mlađi ovi ološi se ne pominju nego negdje zasebno. Jer, u kontekstu istog vremena se pojavljuju i delaju a ja mislim da je sramotno baviti se kriminalom, koji je u stvari neposredna saradnja sa neprijateljom, dok drugi Srbi ginu od toga istog neprijatelja a da nije sramotno pomenuti ih. Jer, ta "srpska đubrad" (što bi rekao Pane) imaju svoja imena i prezimena.

    Upravo i ti se dotičeš stereotipa koji je formiran o svima nama, da smo svi bili profiteri, neborci, jeli jagnjad dok su drugi "ikar" i slične umotvorine iz bliže i dalje okoline. Ja, opet, mislim da treba stvari prikazati kakve jesu, jer npr. ni svi na Buljetovini i Hadžićima nisu bili šverceri. A da je bilo, bilo je.

    Još jednom bih te zamolio, kad već znaš, da napišeš ko je izdao Mačak u novembru 1994. godine jer i ja zbog toga umalo glavu izgubio nisam. A što sam napisao, napisao sam iz najčasnijih pobuda, vjerujući svojim očima i zapisanom u starom rokovniku.

    P. S. Ovo filozof je vjerovatno nick a ne zvanje, jer, doduše, bilo je na Mačku "filozofa", kao i biznismena, tajnih agenata, čak i jedan pjesnik slomljenog srca, mirisnih polja i cvijetnog maja.
    nisici- 24553 - 06.06.2010 : Sasa Lizdek Srbija - best (0)

    Lika Lizdek


    Ubijeni su snajperom posle dogovora da se sve mirno završi. Znam to Lika mi je stric i obojica su sahranjeni u našem porodičnom groblju u Potkrajevima ispod Crvenih Stijena.
    nisici- 24240 - 02.04.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Miloš Delić


    U Jovinom tekstu pročitah i rečenicu u kojoj opisuje Miloša Delića pa ću morati da ga ispravim. Potpukovnik Delić je bio više mršav nego debeo čovjek, proćelav i nosio je brkove. Istina je da je imao velikih problema sa nogama i da je kao takav izlazio na sve linije čak i kod nas na Žuči. A što se tiče jagnjetine koju su mu pekli, mogu samo da kažem da bih je i ja jeo da me je neko pozivao na nju i spremo za mene. Domaćini su često pekli jagnjad, računajući da ako ta teritorija padne ni oni neće imati ništa od jagnjetine.

    Milos Delić je organizovao dosta sastanaka sa komandantima i objašnjavao im kako da postave odbranu. I meni je lično pomagao sa uputstvima kako da postavim liniju odbrane u mojoj zoni odgovornosti.

    Za Miloša sam čuo da je uz Jovana Divjaka bio najblji profesor na akademiji za taktiku a on je govorio, da sve uspjehe muslimana treba pripisati Divijaku i njegovim dobrim taktikama.

    Za Delićevo vrijeme provedeno na ratištu, moje mišljenje je da ipak nije zaslužio da dobije orden, pogotovo ne isti kao i general Dragan Josipović. Ne mogu ni pomisliti da bi ih neko mogao svrstati u istu grupu i na isti način mjeriti njihove vojne zasluge.
    nisici- 24238 - 02.04.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (1)

    Još o 'slavnoj' Nišićkoj


    U postu 24228 gospodin Velimir je pojasnio zašto je ono "slavna" stavljeno pod znakove navoda. Malo je takvih jedinica bilo.

    Komadant Slavo nije baš u potpunosti na svoju ruku formirao jedinicu. Možda je to izvedeno mimo volje opštinske Centrale ali imao je on zeleno svjetlo glavne centrale Civilne esdees zaštite. Mnogo je volio svoju funkciju, nosio čin pukovnika a uživao da ga oslovljavaju sa "vojvodo". Pri tome nije bio vojni obveznik, što ne mijenja stvar, jer ni Arkan ni Mauzer nisu služili rok u JNA.

    Od vojne knjižice i sadržaja iste u to doba bila je važnija ona trobojna i sadržaj iste. Sva komandna mjesta, s' vrha do nivoa komandira odjeljenja, popunjavana su isključivo članovima Civilne zaštite. Onaj ko se nije na vrijeme (1991. ) uključio u Civilnu zaštitu, pa ako je još koju progovorio protiv iste, mogao je očekivati da kod zaduživanja naoružanja od Crnog (brata vojvodina), šefa Kriznog štaba, dobije tandžaru sa 80% nagriženom cijevi i komentar "nisi ni ovo zaslužio".

    Što se tiče Velimirove opaske o odlikovanjima, ne bih puno da "šiljim" stvar. Bilo pa prošlo. Poznajem jako dobro jednog momka koji je 1994. godine od komandanta VII bataljona predložen za zlatnu medalju za hrabrost ali nije imao sreće da prođe "ilijaški filter" kako bi istu i okačio.
    nisici- 24228 - 31.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Slavna Nišićka brigada


    Jedna rečenica iz teksta Jove Pejića objavljenim pod brojem 24222 od 30. 03. 2010. godine sa naslovom "Odlikovanja i Nišićani", ponukala me je da i ja nešto napišem. Ova rečenica glasi ovako: ".. period "slavne" Nišićke brigade s početka rata, koja nije nigdje upisana u knjige starostavne".


    Nakon višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini krajem 1990. godine, jasno i neskriveno se izražava sve očitija opasnost po srpski narod na ovim prostorima. U višestranačkoj republičkoj skupštini se mimo volje predstavnika srpskog naroda i njegovog političkog rukovodstva, u muslimansako-hrvatskoj koaliciji donose odluke na štetu srpskog naroda.

    Naše političko rukovodstvo, a naročito Skupština RS, zajedno sa srpskim narodom, su po prvi put u istoriji našeg naroda na ovim prostorima zajedno osjetili da nam prijeti velika tragedija, pa su se ujedinili i okupili oko SDS-a i dali veliki otpor ideologiji islama.

    U skladu sveopšteg otpora koaliciji SDA i HDZ u bivšoj BiH, srpski narod Ilijaša se odazvao na mobilizaciju i odbranu svega što je srpsko. Na osnovu instrukcije Glavnog odbora SDS BiH o organizaciji civilne zaštite u okviru SDS BiH i u opštini Ilijaš pristupilo se organizovanju naroda za odbranu već u 1991-oj godini. Rukovođenje civilnom zaštitom vršio je Opštinski odbor SDS koji je formirao mjesne štabove civilne zaštite.

    Mjesni štabovi civilne zaštite formirani su u slijedećim mjestima:

    1. Ilijaš I
    2. Ilijaš Stari (Ilijaš Stari, Luka, Vlaškovo, Misoča).
    3. Podlugovi
    4. Ljubnići (Ljubnići, Balibegovići, Čifluk).
    5. Odžak (Odžak, Lješevo).
    6. Kadarići
    7. Malešići
    8. Mrakovo
    9. Sovrle
    10. Bioča (Gornja i Donja)
    11. Srednje
    12. Nišići
    13. Visojevica
    14. Podlipnik

    Opštinski odbor SDS je vršio i ulogu vojne komande. Mjesni štabovi su nastavili sa organizovanjem srpskog naroda. Formiraju jedinice nivoa čete-voda, zavisno od broja vojno sposobnog ljudstva. U početku su održavane straže na pojedinim punktovima i patrole na određenim linijama. Jedinice su formirane isključivo od mjesnog stanovništva po teritorijalnom principu. Ove jedinice su bile samostalne, a instrukcije za obavljanje zadataka komandiri tih jedinica dobijali su od Opštinskog štaba. Svaka jedinica je imala svoju liniju odbrane i tako su zatvarale krug opštinske granice.

    Opštinski odbor SDS je u ulozi vojne komande na svojim sastancima nekoliko puta razmatrao kako da organizuju vojsku i u kojoj formaciji pa su počeli sa formiranjem jedinica u formaciji odreda jačine od 149 ljudi sastavljen od vodova. To bi bila formacija prilagođena mjesnim potrebama i uslovima.

    Nije došlo do formiranja takvih odreda jer je od SRK došla naredba o formiranju brigade.

    Opštinsko rukovodstvo i njena prva komanda vojske su u svojim prvobitnim planovima imali namjeru formirati dvije brigade i zato je prva brigada dobila naziv "Prva srpska ilijaška brigada" (1. Sibr).

    U sastav te brigade su ušle:
    - komanda
    - komandni vod
    - 1. pč. (Ilijaš)
    - 2. pč. (Ilijaš)
    - 3. pč. (Ilijaš)
    - 4. pč. (Kadarići)
    - 5. pč. (Podlugovi)
    - 6. pč. (Podlugovi)
    - 7. pč. (Sovrle)
    - Samostalni vod INA
    - 8. pč. (Ljubnići)
    - 9. pč. (Mrakovo)
    - 10. pč. (Lješevo)
    - Samostani vod Vratnica
    - MAD
    - pionirski vod
    - pozadinski vod

    U drugu brigadu (2. Sibr) su trebale ući ostale jedinice:

    - čete iz Luke, Vlaškova, Malešića i Bioče
    - četa Srednje
    - bataljoni Nišići i Okruglica

    Bataljon Okruglica bi bio obuhvaćen ovom brigadom, iako je to podrućje opštine Vareš, zbog toga što su se građani tog područja referendumom izjasnili da se uključe u sastav opštine Ilijaš i to Skupština opštine Ilijaš i prihvatila na svojoj sjednici od 24. 12. 1991. godine.

    Odred Čekrčići bi i dalje ostao kao samostalna jedinica jer je to područje opštine Visoko, iako bi bio podčinjen opštinskoj komandi vojske opštine Ilijaš.

    Međutim do formiranja 2. Sibr. nikada nije došlo, a ona se trebala zvati "Ilijaško-Nišićka brigada".

    Kako do toga nije došlo, početkom juna 1992. godine, tadašnji komandant Odreda Nišići Slavko-Slavo Kojić samoinicijativno je, ne znajući koje uslove treba obezbijediti, formirao "Drugu Nišićku laku pješadijsku brigadu" u koju uključuje samo bataljone Nišići i Okruglica.

    Osim četveročlane komande ova jedinica nije imala ništa od pratećih službi. Ova formacija praktično živi samo dva mjeseca i to od 1. juna do 31. jula 1992. godine. Brigada je brojala 1486 boraca.

    1. Komandant brigade bio je Slavo Kojić do 19. jula 1992. godine, kada je dezertirao i pobjegao u SRJ.

    2. Pomoćnik komandanta za operativu bio je rezervni kapetan Želimir-Željko Mičić, do 31. jula 1992. godine.

    3. Pomoćnik komandanta za bezbjednost bio je Miro Grujić, rezervni poručnik do 3l. jula 1992. godine, kada je samovoljno napustio jedinicu.

    4. Pomoćnik komandanta za pozadinu bio je Savo Pejić do 13. jula 1992. godine, kada je dezertirao u SRJ.

    Formiranjem ove brigade izdvaja se Okruglička jedinica kao poseban bataljon, a Odred Nišići se preformira u bataljon Nišići.

    Eto, to je ta "Slavna Nišićka brigada" koja nije nigdje upisana u knjige starostavne.

    Naredbom komandanta 1. Sibr. Od 20. avgusta 1992. godine ova brigada doživljava reorganizaciju i formira se Ilijaška laka pješadijska brigada (Ilpbr. ) u čiji sastav ulaze sve napred pominjane jedinice.

    O Ilijaškoj brigadi se sve ili skoro sve zna.

    Što se tiče odlikovanja boraca Nišićana, ako je neki borac izostavljen, propust je vojnih starješina te jedinice. Prijedlozi su dolazili od njih, a odobravao ih je komandant Brigade.

    Nepovoljna situacija je, možda, bila što je Nišićki bataljon mijenjao pripadnost brigadi, ali bataljon nije cijepan i komandni kadar je ostajao isti.
    nisici- 24038 - 11.03.2010 : Srdjan Vukovic - best (0)

    Šimša Motika


    Šimša Motika se prije par godina vratila na Krivajeviće. Živi sama. Kćerka joj živi sa porodicom i unučadima u Bijeljini. Kum Mlađo nije imao djece. Žena mu je bila Srpkinja.

    Imao bih dosta toga da napišem o Mlađi, mali čovjek ali srca velikoga.

    Velemire, to jeste bila Mlađina majka. Jedino što bi bilo lijepo da se učini za njegovu majku jeste da se posjeti, da je obiđu ljudi koji su poznavali njenog sina, da zna da njen Mlađo nije zaboravljen.
    nisici- 24017 - 10.03.2010 : Kiki aco Lazo Bih - best (0)

    Povratak iz Zubeta


    Ne mogu a da ne nastavim priču po povratku iz zubeta posle akcije. U jedinici su me smatrali za momka bez dlake na jeziku, jer bih u pojedinim trenucima reagovao kako se to pojedincima nije sviđalo, tj. odgovaralo.

    Dok smo se vraćali iz sela Zubeta, ja sam išao pješke dok su ostali isli motorizovani. I tako, pri povratku naletimo na tenkovsku minu i imali smo dosta boraca izbačenih iz stroja. Tom prilikom smo pokojni Zoka i ja izvukli ranjene drugove i jednog poginulog.

    Ono što se dalje dešavalo je bilo za rubriku vjerovali ili ne. Neko je htio da opere ruke od nas pa je u uzvještaju iz komande napisano da mi nismo ni učestvovali u akcije, nego smo se zbog pljačke oturili u muslimansko selo Zubeta, i u povratku nastradali. Zbog ovog nepravednog postupka, mi smo okarakterisani kao neka raspuštena banda a sramota je pala na one koji su nastradali.

    Naš narod kaže da se dobra vijest širi brzo a loša još brže. Tom prilikom sam ovo osjetio i na svojoj koži. Neko je dojavio da sam nestao u akciji, pa mi se majka obukla u crnjinu. Kada sam ja stigao kući, na vratima me dočekala majka. Kada me je ugledala počela se tresti i pala u nesvjest.

    Jako je žalosno šta mogu uraditi neki komandiri i komandanti!
    nisici- 24007 - 09.03.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (0)

    Vareš


    Na nadmorskoj visini od 829 metara, u predio vrletan i neobuzdan, bogat rudama i šumama, smjestio se industrijski gradić Vareš. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u naselju Vareš u apsolutnoj većini su bili Hrvati, bilo ih je 52, 6 posto, a u opštini su bili u relativnoj većini s 40, 6 posto, muslimana je bilo 30, 23 posto i Srba 16, 41 posto.

    Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u opštini Vareš najviše glasova je dobila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, potom Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i Stranka demokratske akcije. Najviše odborničkih mjesta u opštinskooj skupštini zauzeli su Hrvati. Kao pobjednička politička stranka Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine dala je predsjednika skupštine opštine, bio je to Hrvat Dario Andrijević.

    Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske u Bosni i Hercegovini dogodio se na području opštine Vareš, 31. maja 1992. godine. U namjeri da disciplinuju srpsko stanovništvo sela Slavin i Planinica HVO je napao položaje Srba oko tih sela. U tom oružanom okršaju bilo je ranjenih na obje strane a poginuo je jedan vojnik HVO-a. Srpsko stanovništvo iz ovih sela protjerano je tada na srpsku teritoriju, Brgule i Okruglicu.

    U Varešu 1. jula 1992. godine vlast od SDP-a preuzima Hrvatsko vijeće obrane, mirnim putem. Na čelo opštine dolazi lokalni čelnik HVO-a Ante Pejčinović- Pitčkara. To je protumačeno kao vojni puč i izazvalo napetosti s muslimanima pa oni u Dabravinama osnivaju svoj ratni štab, koji ne priznaje novu političku vlast niti vojnu strukturu u Varešu, kao i svoju "civilnu vlast" i dobivaju svoga predsjednika, odnosno predsjednicu općine Mervanu Hadžimurtezić.

    Na području opštine Vareš uporišta muslimanske vojske ostaju u selima Dabravine, Striježevo, Seoca, Budoželj, Daštansko, Stupni Do, Ligatići, Zubeta, Ravne i "pridružena enklava" iz opštine Ilijaš, Crna Rijeka ili Kamenica, kako je kome bliže.

    Rukovodstvo opštine je u ljeto 1993. godine, kada je uveliko buktao muslimansko-hrvatski rat započet u aprilu, balansiralo između Srba i muslimana, pregovarajući i sa jednima i sa drugima. Česte su bile posjete Pejčinovića i Zvonka Dužnovića srpskoj teritoriji na Nišićkoj visoravni i susreti sa srpskim rukovodstvom, čak i onim "odozgo".

    Sukobi između Armije BiH i HVO-a, pukovnija "Bobovac", počinju u ljeto 1993. godine. Napad postrojbi Armije BiH na područje vareške opštine počeo je 18. oktobra 1993. godine kada je stradalo selo Kopijari, koje je opljačkano i spaljeno od strane 7. muslimanske brigade.

    Hrvatske postrojbe iz Kiseljaka, preko Nišića i Brgula idu u pomoć Varešu. Specijalci iz postrojbe "Maturice", opremljeni poput američkih marinaca iz filmova, 23. oktobra su propraćeni kroz našu teritoriju prema mjestu sukoba i cilju, muslimanskom uporištu Stupni Do, u kojem su locirane jake snage domicilnih muslimana. Opštinsko rukovodstvo(dvojicu pomenutih) su odmah po dolasku pohapsili i smijenili nesposobnog zapovjednika brigade "Bobovac" Emila Haraha.

    U dvodnevnoj bitci između pripadnika Armije BiH i HVO-a u selu Stupni Do, pripadnici HVO-a zauzimaju selo 25. oktobra 1993. godine. Prilikom zauzimanja sela, postrojbe HVO-a su u njemu pobile 38 muslimana.

    U jutarnjim satima 30. oktobra 1993. godine počinje kontranapad i vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II. tuzlanski korpus, III. zenički korpus, VI. visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva.

    Brigada HVO-a "Bobovac" tada broji oko 1. 650 vojnika. Ona brani vareško područje koje je pod Hrvatskom kontrolom od muslimanske vojske. Armija BiH je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Hrvatima pomaže srpska artiljerija dejstvujući po ciljevima koje biraju Hrvati.

    U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. Veliko Hrvatsko selo Borovica u potpunosti je uništeno 5. novembra i u egzodus je krenulo 8500 Hrvata. U jednoj noći i jednom danu vareška opština je gotovo očišćena od Hrvata.

    Pod prisilom opšteg napada Armije BiH, s prostora opštine Vareš trajektorijom Brgule-Nišići-Sokolac iselilo oko 9. 000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15. 000 Hrvata prethodno prognanih od strane muslimana iz Kaknja. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima.

    Nakon što su počistili Hrvate muslimani se prestrojavaju i kreću u pohod prema srpskim teritorijama i proboju kojim bi definitivno deblokirali Sarajevo.

    Srpsko rukovodstvo je u veoma kratkom roku dovelo jake snage i 9. novembra 1993. godine krenulo u ofanzivu kako bi preduhitrilo muslimane.

    Tokom ove srpske ofanzive (o kojoj je pisano ovdje) značajno su povećane srpske teritorije i učvršćene do tada jako porozne linije odbrane. Srpske snage nisu bile u stanju pokriti svoju liniju odbrane u cjelosti pa je potez od oko 14 kilometara kod sela Pržići prema planini Zvijezdi pokrivao HVO do 31. jula 1994. godine kada je zbog formiranja Federacije BiH ovaj prostor ostao nepokriven, što je dovelo do strateške prednosti muslimana i njihove ofanzive, o kojoj je već ovdje pisano opširno sa moje strane.
    nisici- 23909 - 01.03.2010 : Sale Vareš - best (0)

    Akcija na Zubeta


    Obećao sam dati i svoje viđenje napada na Zubeta, pa evo da malo i odbovorim "Kikiju".
    Artiljerijski napad je počeo 09. 11. 1993 godine, ujutro odmah iza osam sati. Palo je dosta granata ali na svu našu sreću niko nije stradao, mada je u selu bilo mnogo civila, što domaćih što izbjeglica.

    Pješadijski napad je počeo nekada oko podne. U svojoj prići "Kiki" spominje vodiča, a koji je najvjerovatnije bio P. M.

    Istina da ste gađali rov osama, ali na moju sreću niste ga pogodili sa prvom pa sam imao vremena da se povučem.

    Za civile koje ste zarobili nisam znao da su ostali u selu, tek sam doznao drugi dan da su bili zarobljeni pa su pušteni. Civili su bili izbjeglice iz sela Daštansko. Za puštanje civila sve pohvale sa moje strane.
    nisici- 23880 - 27.02.2010 : Kiki aco Lazo BiH - best (1)

    Akcija na Zubeta


    Evo i moj odgovor Saletu, koji kaže da je bio u rovu na Zubetima.

    Prema Zubetima smo krenuli rano ujutro, nakon što smo sačekali da prestane artiljerijsko dejstvo po toj zoni. Nakon dobrog hoda bili smo na lokaciji ispod sela. U toj akciji smo imali vodiča, pošto prethodno nismo imali redovna izviđanja, izuzev "nasilnih", čija svrha je bila da otkrijemo položaje i ocjenimo snagu protivnika.

    Najprije smo sišli do potoka gje nailazimo na mine. Nakon što su naši mineri obavili posao, popeli smo se uz blag nagib obrasao šumom. I baš tu, na kraju šumice, u pravcu kretanja moje grupe opazili smo sa naše lijeve strane jedan dobro utvrđen rov. Na ugovoreni signal, otpočela je pješadijska vatra po tom rovu, us sinhronizovano artiljerijsko dejstvo po pozadini. Sa vremena na vrijeme iz rova se čuo odgovor, ako me sjećanje dobro služi. Čula se pucnjava i sa naše desne strane.

    Na toj poziciji smo ostali do sumraka, kada smo dobili naredbu za pokret. Do sela Zubeta smo prišli čistinom, tj. proplankom.

    Htio bih da napomenem Saletu da on nije samo tako napustio rov, jer su prije našeg odlaska u selo njegov rov neutralisan osama. Srećom za njega, on je već napustio rov. A vjerovatno je tu ostao da zaštiti onih devet civila, koje smo mi kasnije uhvatili. Ako je bio tu, onda mora i da zna za njih, kao i to da smo ih pustili kada do nas došao Daca, komandir sa Nišića.

    Tom prilikom smo bili na rubu sukoba sa UNPROFOR-om, kada su u potrazi za civilima izašli na bvp. Po povratku u bazu, neko od naših komadanata je prao ruke od nas, ali o tome nekom drugom prilikom...
    nisici- 23867 - 26.02.2010 : Sale Vareš - best (0)

    Nišići 1993 godine


    Za "Kiki Lazo Aco". Prlikom ulaska u Zubeta nije vas zasuo mitraljez, nego automatska puška zvana "ciganka". Rov niste neutralisali, nego sam ja morao otići pošto sam ostao sam.

    Bilo pa prošlo, ne ponovilo se! Molim te da opišeš malo opširnije tu akciju gledano sa tvoje strane, a i ja ću je opisati gledano sa moje strane.
    nisici- 23859 - 25.02.2010 : Kiki aco Lazo Bih - best (0)

    Nišići 1993. godine


    Ne sjećam se više svih stvari, pa i nemojte uzeti za zlo ako nešto preskočim.

    Akcija koja je 1993. godine pokrenuta na Nišićima od strane naših jedinica nije bila unapred planirana već je izvedena zbog pada Vareša od strane HVO jedinica. Jedinice koje su učestovale na tim prostorima su došle sa Ilidže, Hadžića, Koševa, Ilijaša, Semizovca, Srednjeg, a bio je tu i Vaske.

    U ranim jutarnjim satima, naša jedinica je dobila naredbu da krene u pracu Zubeta. Prilikom izlaska iz potoka, nešto prije ulaska u selo, zasuo nas je mitraljez iz rova sa lijeve strane. Držali su nas pod vatrom dobar dio vremena, sve do pred sami mrak. Nismo ga uspjeli neutralisati, pa smo u selo ušli vrhom, sa strane puta iznad sela. Tu smo naišli na rovove uvezane gotovo do bazena sa vodom u samom brdu u šumi.

    Tom prilikom smo uhvatili devet civila, među njima i jednu mlađu ženu sa bebom u naručju. Izveli smo ih iz rovova i čekali dalju naredbu. Poslije izvjesnog vremena javljeno nam je da ih pustimo, što smo i učinili.

    Akcija je uspješno završena, a mi smo dobili naredbu da se povučemo u bazu gdje smo naišli na slabo puškaranje od strane neprijatelja. Po povratku smo naišli na tenkovske mine pa smo imali i poginulih i ranjenih, ali o tome drugi put.
    nisici- 23482 - 27.01.2010 : Jovo Pejić Sabanci - best (3)

    Za koga i sa kim je trgovala Rahima?


    Rahima Alikadić "nije radila sa Bajdalama nego sa Vašim (srpskim, op. a. ) švercerima iz komande". Ovo je napisala osoba koja za sebe tvrdi da je njen najmlađi sin Damir.

    Šta je istinito? Služba bezbjednosti VRS organizovala je u oktobru 1993. godine akciju suzbijanja djelatnosti trgovine sa neprijateljskom stranom koja se odvijala u to doba na Nišićkoj visoravni. U selu Hadžići, u kući Slavka Ivanovića alias Bajdale tom prilikom zarobljena je Rahima Alikadić iz Crne Rijeke, što bi se reklo na teritoriji pod kontrolom VRS.

    Dotična je sprovedena i na ispitivanjima od strane organa bezbjednosti zadržana cca 5 dana pa puštena.

    Ako je u jeku rata zatečena u kući na teritoriji koju kontroliše VRS iz istog se da zaključiti da je sa komšijama, domaćinom Slavkom ili domaćicom Nadom, bila u nekoj "šemi" u vezi sa biznisom.

    Ali, tvrdi Damir, radila je sa švercerima iz komande. Koje komande? Komande čete, bataljona ili brigade?

    Čitalac će vjerovatno prvo pomisliti na komandu Nišićkog bataljona jer se radi o njegovoj zoni odgovornosti. Lično ne mogu povjerovati da se radi upravo o toj komandi iz sljedećih razloga:

  • U komandi je bio pokojni Marko Trifković čijeg sina Ljubišu su muslimani ubili u zasjedi prethodne godine i on ne bi dozvolio trgovinu sa njima pod bilo kojim uslovima,

  • Rahimu je uhapsio bezbjednjak iz komande Nišićkog bataljona. Teško je povjerovati da bi neko hapsio svoga partnera u biznisu,

  • Komandant bataljona, pokojni Daca Motika, bio je isuviše čestit da bi mogao živjeti sa saznanjem da njegovi saradnici švercuju

    Doduše, najbliža komanda Hadžićima bila je u Okruglici. Sa njihovim djelatnostima nisam upoznat i ovo pisanje nema za cilj da "svali" na njih ljagu nego je traganje za istinom i razmišljanje na načetu temu.

    Opet, da jedna žena samostalno radi, tj. trguje sa komandom suprotne strane zvuči kao fantastika. Ako je jedna komanda bila u sistemu onda je vjerovatno bila i komanda na drugoj strani sa razrađenom šemom i djelatnicima između dvije komande, koji su ispali kolateralna šteta kao Rahima Amirovića.
  • nisici- 23465 - 26.01.2010 : Damir Alikadić NišIćka Visoravan - best (0)

    Odgovor Rahime Alikadić


    Ja sam Rahimin najmlađi sin Damir. Samo sam htio ostaviti ovu poruku i demantirati Vaš tekst u kome kažete da je moja majka radila sa "Bajdalama", ne ona nije radila sa "Bajdalama" nego je radila sa vašim švercerima iz komande. Ako Vam nije nešto jasno samo mi pošaljite email. Hvala.

    Poštovani,
    slobodno ti napiši imena svih onih sa kojima je tvoja majka sarađivala. Mi ćemo to sa zadovoljstvom objaviti. Neka se zna!
    nisici- 23216 - 06.01.2010 : Sarajlija Sarajevo - best (1)

    Nišići, novembar 1994. godine


    Pa Jovane izgleda da smo nakon aprila, i u novembru ponovo bili skupa. Doduše, ja u novembru '94. godine nisam više bio u diverzantima nego u 3.bataljonu 102. mtb. Pošto sam ti ja tu bio j**ena ovca stavljen sam na prvo mjesto "dobrovoljaca" za akciju. Mi smo držali liniju iznad Ravni, ispod livade pa na naniže prema Zvijezdi. Slabo se sjećam naziva tih brda, a i vidim da ti to mnogo bolje znaš jer si iz tih krajeva.

    Ona vaša mreža je bila fantastično rješenje za odbranu! Danima smo izviđali i šetali se ispred vaše linije, baš kao i vi ispred naše. Jedno jutro, na par dana prije ofanzive, bio sam na straži i lijepi strah i oprez (čitaj ratno iskustvo) pa sam i pored najstrožije zabrane pucanja opalio rafal iz pm-a i "natjerao" cijelu liniju liniju da zapuca. U ratu mi je nekako uvijek bilo lakše kad se puca!

    Skontali su naši "stručnjaci" da napadnu, koliko se sjećam treći rov od livade na vrhu brda, na prelomljenom terenu gdje prestaje uspon. Ja sam bio protiv i predlagao da sačekamo da Mačak padne pa da se vi sami povučete odatle. To se i desilo. Umalo me ne optužiše da sam saboter! Sreća, prethodno iskustvo me spasilo od ulizivača i kretena.

    Uglavnom, ujutro smo kao šatro napali taj rov. Ispucali smo 2-3 rakete iz RPG, zarafalali i sjedili u korjenju. Ja lično sam ispucao jednu raketu i legao da jedem neku sjajnu slovenačku čokoladu. Znao sam da od proboja nema ništa jer se kroz žicu nije moglo. Pucalo se, granatiralo, letjeli su trombloni... I tako do popodne. Samo bezvezno trošenje municije!

    Ujutro smo ponovo otišli na liniju, kada dođe informacija da je pao Mačak i da vi bježite sa linije. Oprezno smo se privukli onom našem jučerašnjem položaju. Malo smo pucali da uvjerimo da ste vi napustili liniju, jer su nas takve glasine u više navrata skupo stajale tokom rata. Kako nam niko odgovorio na paljbu, polako sam se privukao armaturi usput preskačući žice od mina i sa šipkom za čišćenje kalašnjikova provjeravao da ne naletim na neku paštetu.

    Prvi sam prošao kroz žicu i zauzeo položaj kod rova. U životu nisam vidio bolje utvrđen rov, sa tri reda debla i zemljom i kamenjem između. Krov fantastično napravljen! Da se niste sami povukli ne znam kako bismo vas uspjeli istjerati odatle!

    Kasnije smo vidjeli da je cijela linija bila besprekorno utvrđena. Polako smo izašli do linije i vidjeli da nema nikoga, a zatim sišli par rovova niže.

    Vidjeli smo neke zavoje, odbačene čizme na putu prema selu i pretpostavili da je dan ranije bilo stradalih. Polako smo se kretali prema selu. Kada smo došli do prvih kuća na nas je neko zapucao sa brda preko puta. Nekoliko hitaca, pomislili smo da je to bio snajperista, ali po svemu sudeći neko je zaostao u povlačenju.

    Brzo smo ušli u selo i vidjeli da nema nikoga. Ubrzo je u selo došlo i dosta druge vojske. Nama je naređeno da se vratimo na liniju i uzmemo municiju. Mi smo se opredijelili za hranu. Našli smo mesa, krompira, kajmaka u nekoliko zemljanih "frižidera".

    Što se tiče povlačenja kamiona sa pješacima, bili ste primjećeni. Nas pet vas je pratilo kako idete polako. Mislili smo da su u pitanju civili koji bježe iz Zubeta i Ravni i nismo pucali iako smo mogli napraviti masakr.

    Poslije toga se spojila linija i naša brigada je povučena sa tog ratišta. U maju 1995. godine smo ponovo došli na to područje, da držimo liniju u blizini Bijambara iznad sela Klinčici i onog drugog, čijeg imena ne mogu da se sjetim.
    nisici- 23206 - 05.01.2010 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    Bitka,april 1994., Zubeta


    Nakon što je pripadnik Armija muslimanske BiH opisao iz svog ugla događaje od 22. aprila 1994. godine mogu da kažem da je dosta tačno prikazao ono što se zbilo na raskršću šumskih puteva iznad sela Zubeta u podnožju planine Zvijezda.

    Napad je počeo ujutro na istureni rov 1. čete VII bataljona 1. Ilijaške LPB. Iako je prošlo svega petnaestak dana otkako je ova četa preuzela položaje od Gardijske brigade (mlada vojska iz Kalinovika) ovaj rov, tzv. "kec" je dobro utvrđen jer su svoj položaj veoma ozbiljno shvatili Nišićani koji su držali ovu ključnu tačku naše odbrane. Drugačiji pristup bio bi ravan samoubistvu jer je iza utvrde bila livada, lijevo i desno isto tako, stoga je povlačenje u slučaju dejstva neprijatelja bilo nemoguće bez žrtava.

    Onaj što je izašao iza bedema od balvana i osmatrao u trenutku kada ga je Sarajlija pucao pa zatim pao, ostao je živ i neogreban tako da ga ovaj nema potrebe nositi na duši. I sada je još uvijek zdrav i živ i uz brdo brz.

    Muslimanski borac Čampara je prešao put i došao gotovo s leđa našim borcima iz rova broj 1, na rub one gore pomenute livade, sa desne strane gledano iz pravca Zvijezde. Nakon desetak minuta okršaja pristigli su uz brdo naši borci iz rezerve, interventna jedinica šarolikog sastava, koju su u većini činili borci interventnog voda iz Vogošće a koja je čekala u pripravnosti u Ravnima.

    Nakon dolaska ove jedinice Čampara se našao u veoma teškoj situaciji jer su mu srpski borci prispjeli iza leđa, u "rov" koji je povremeno popunjavan mahom u toku noći a u ternutku napada bio prazan. Ovaj "rov" sastojao se od grudobrana koji su činila dva po vertikali povezana balvana i zaklon od kiše koji je bio šatorsko krilo razapeto na četiri kolca, sa strane prema napadačima zaštićen balvanima do visine oko 1, 5 metar.

    Iako je bio pritiješnjen Čampara se hrabro i žestoko borio, pucajući i bacajući bombe koje, na njegovu žalost, nisu imale neko veliko ubojno dejstvo. To su bile crne bombe sa crvenom "kašikom" domaće izrade. Jednom od boraca interventne jedinice, Mrdiću M. , bomba je eksplodirala neposredno uz đon čizme dok je ležao iza zaklona od balvana a za posljedicu je imao samo lakšu povredu zgloba desne noge.

    Bombe su padale među naše borce, bacane iz velike blizine, sa petnaestak metara a od gelera je lakše ranjeno 9 naših boraca, dok niko nije poginuo niti bio teže ranjen. Kada je Čampara likvidiran opasnost je prošla jer su ostali napadači bili iza "međe" i nisu imali pregled od drveća tako da su njihovi meci išli prilično visoko po krošnjama. Kao što reče gospodin, nastala je čista pat pozicija te su se oni nakon oko pola sata razmjene vatre povukli.
    nisici- 23196 - 04.01.2010 : Sarajlija Sarajevo - best (0)

    Nišići, april 1994. godine


    Pišem povodom teksta o napadu Armije BiH u aprilu '94. Iz Sarajeva su nas doveli u Vareš, a zatim i na Zvijezdu. Rečeno nam je da se priprema ogromna ofanziva. Dan uoči napada smo imali par sati za izviđanje. U ponoći smo iz Vareša prebačeni na Zvijezdu. Bili su ti Crni Labudovi koji su takođe trebali napasti ali nisu. Kasnije su rekli poslije da je bilo "tvrdo".

    Naš pravac napada je bio rejon raskrsnice, a druga grupa je trebala da prođe iza leđa. Mi smo trebali napasti niz strminu koja je bila minirana. Teren je bio nepregledan za napad i izuzetno pogodan za odbranu. Nosio sam pasp i automat. Bio sam postavljen da gledam situaciju dok se ostatak jedinice prikradao.

    U trenutku pred napad iza bedema od brvna je izašao jedan vojnik i počeo razgledati. Pucao sam i pao je. Onda je počela pucnjava na sve strane. Jedan od prvih pucnjeva je ubio jednog našeg, a Čampara je preskočio cestu i tamo ostao. Njegovo tijelo je razmijenjeno nekoliko mjeseci kasnije. Ostali iz grupe, koji nisu imali iskustva u šumskom ratovanju, su ostali sa gornje strane ceste i pucali.

    Kod nas više niko nije bio ranjen, a pat pozicija praćena obostanom pucnjavom je trajala nekih sat vremena, možda i nešto duže.

    Druga grupa koja je prišla tom isturenom rovu je imala dva ranjena od čega je jedan sam sebe ranio metkom iz paspa.
    nisici- 22256 - 30.07.2009 : Raso - best (0)

    Dešavanja na Mačku


    Za Vukovića. Tvoga Oca sam lično poznavao i mnogo sam ga poštovao. Neka mu je vječna slava. Međutim, ti očito ne poznaješ dešavanja oko uzimanja Mačka. Neću ti nabrajati ranjene, ali bilo ih je 5 ili 6. Poginuo je i jedan momak iz Zenice. Pozdrav od Raše.
    nisici- 22212 - 26.07.2009 : Srdjan Vukovic Pale - best (0)

    Mačak


    Hoću da se nakratko uključim u priču o Mačku i njegovom osvajanju. Sve se dešavalo u oktobru 1993. Nakon pada Crne Rijeke, prvo ozbiljno uporište je bilo Mačak, brdo obraslo u crnogoričnu šumu.

    Prvi koji su se popeli na njega i ušli u muslimanske rovove bili su lično moj otac, stric, nekolicina momaka koji su ih pratili iz srednjanske čete, sve iskusni i hrabri momci. Neki od njih veše nisu među živima, i neka im je vječna slava. Pri samom osvajanju nije bilo ranjenih niti poginulih u njihovim redovima. Vijest o padu Mačka se brzo proširila i počelo je i slavlje zbog uspjeha naših momaka.

    Nekada, iste večeri, javio sam se na telefon, dok se otac odmarao u kući. Zvao je Vrbas, i obavjestio oca da je Mačak opet u muslimanskim rukama jer je vojska, koja je bila postavljena da održi liniju, pobjegla sa položaja. Svi momci su sutradan krenuli ponovo na osvajanje Mačka, u velikom strahu šta će ih dočekati taj dan jer su dan pre prošli veoma dobro i bez stradalih. Ali Bog i iskustvo su im ponovo pomogli.

    Kasnije su mnogi sebi pripisivali kako su se prvi popeli na Mačak, razne grupe koje su bile popularnije od Srednjanskog interventnog voda. Ali ovo je istina i tako će ostati. Hvala svim borcima koji su bili u toj borbi uz mog oca, koji nije živ da potvrdi svu ovu priču ali ima onih koji jesu mogu i to da urade.
    nisici- 22192 - 24.07.2009 : Patagon Olovćić Bosnia - best (0)

    Mačak - Popratna strana (2)


    Pozdrav iz paklenog Olova. Ovo pakleno odnosi se na nesnosne vrućine koje ovih dana uzimaju svoj danak harajući po krastavcima, buraniji i voćkama. Eh, tako malkice šale ( ali baš je tako ) a sada da napišem koju rečenicu o preuzimanju Mačka, popratne strane šupljeg kamena i počivala iz ruku srpske vojske u ruke armije BiH. A bilo je ovako:

    Dovukoše nas ponovo u tu prokletu Gnijonicu i nakon kratkog dogovora u kojem je iznesen plan napada jedinice krenuše na zadatak. Ispred mene strana, a ja se natovario svakojakom opremom pa ne mogu maknuti. Ama ne bih mogo ni bježati da je prigustilo, toliki sam teret imao. I hajde i hajde uz ono brdo, ma nikad stići...

    I nakon dužeg pješaćenja ( patnje) stigosmo ispod kote Mačak. Ona je već bila dan ranije odrađena, pa ja ko svi sretni pođoh da se otarasim one ujdurme sa sebe. Vidje šta ja radim jedan naš "glavnokomandujući" pa zavapi kao da Sarajevo pada:
  • "Šta to radiš bolan, pa svaki čas treba napad da počne!"
  • "Ma kakav napad, pa Mačak je uzet?"
  • "Jeb'o te Bog i Mačak nije pala popratna strana!"
  • "O jeb'o te te život i popratna strana, nikad čuo za nju!"

    Taman sam završio preobuku kad gruhnu. Puc-puc malo rafala i opet nekoliko gruhova, i to bi to. Hodam po vašoj liniji i mislim bože mili vidi ti sve ovo! Sad bi njihovo, a sada naše. Sjećam se dobro na popratnoj strani da su bajte bili jako slabe. Od tankih oblica a unutra nije bilo palata nego homarove grane po zemlji i ćebad po njima. Inače, bile su i jako neuredne.

    Na jednoj jeli, prečnika jednog metra, neki srpski borac od čahura uradio pravo umjetničko remek djelo. Napravio kokardu ogromnih razmjera. Uradio je kako valja brate. Ne znam koliko mu je vremena trebalo zato ali svaka mu čast. Mislim da to i danas postoji. Opet, kod drugog rova na grudobranu od balvana ostala slika nekog sveca sa tekstom "Bog čuva Srbe". Niko je nije ni čvokom dohvatio samo je neko prokomentarisao: "Pa što ih ne sačuva?"

    Mislim da su borci sa popratne strane jedva dočekali da kliznu odatle jer nije ostalo ništa u rovovima vrijedno ratnog plijena, čak i telefone su odnijeli i samo su žice ostale. E jeste jedna 53-ka ostala ali toliko je zatvarač bio zaribao da se nije ni nogom mogao repetirati.

    Tu veće sam zanošio u čepu. Što pred bajtom od sinije napravljen. Ujutru gaj reko da se malo prošnjuham dalje pa se uputih do počivala. Ništa posebno idem desno od Mačka. E jebo ti Mačak, pa bože da li je on vrijedan tolikih ljudskih života? Ama nije! Tu su rovovi bolji. U jednom čak i frižider donešen. Ne sjećam se šta je sa strujom. Manijerka hrane pred rovom.

    U tom dođe i naš PAM, tačnije konj ga iznese pa mu konjovodac istrese onu manijerku i veli hajde posluži se. Nećete mi vjerovati, ali riža je bila takva da je ni konj nije htio jesti. I bez konjske degustacije sam mogao mirne savjesti zaključiti da vam je ishrana bila loša. Bogami nije ni u nas bila nimalo bolja samo nismo imali toliko riže u nas je bila leća da Bog da da se svaka stabljika posuši ma gdje bila!

    Eh, tu sam vidio vojske više nego na kakvom manevru. Izašla silna vojska iz Sarajeva, kažu počinje deblokada Sarajeva. Ali halt komanda naredi da se ona stopira i da će se kao sutra nastaviti akcija i kako tada tako osta i do Dejtona.

    Žali bože za onim silnim ljudima što izgidoše na svim stranama i teško nama ovim preživjelim "ratnicima" koji danas ne smiju kazati da su u ratu bili. Teško i kuku nama sa ovakvim rukovodstvima. Sreća pa su i oni smrtnici te će i oni jednog dana pred Božiji sud. A tako bi voljeli da mogu parama sa naših leđa kupiti besmrtnost. Ali ne može i to je to! To je po meni najvažnija Božja pravda da ćemo svi jednog dana dole. Pozdrav živima, rahmet i pokoj duši mrtvima.
  • nisici- 22039 - 28.06.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Istina je samo jedna


    Prvo zahvalnost, pa pojašnjenje. Zahvalnost gospodinu iz Olova za izneseni sud o mome pisanju. Pojašnjenje, istine radi, o "dokumentaciji". Nažalost, nisam stigao voditi dnevnik u toku rata. Imam nešto što bi se uslovno moglo zvati dnevnikom za period od 01. 8. 1994. g. do 17. 01. 1995. g. Svi ostali pobrojani događaji, za periode prije i poslije navedenog, su čisto iz glave i po sjećanju.

    Pisanje je motivisano borbom protiv zaborava sa ciljem da se bar malo svjetla baci na djela čestitih i hrabrih, mahom mladih ljudi koje su oni što su prigrabili tekovine njihovog žrtvovanja pustili niz rijeku zaborava. Da, na primjer, sestrić Ilije Šepura, kad "zagugla" ime svoga ujaka može vidjeti kakav je ujak bio, kakvi su mu bili drugovi, gdje je ratovao, kako je poginuo. Isto tako bratići Gorana Gavrića, unuka Janka Okilja, djeca Gorana Glišića, Draga Lalića, Dragana Janjića i drugih časnih boraca.

    Naravno da bi se mogla napisati najmanje jedna knjiga o ratištu na Visoravni, a za to treba mnogo preduslova da čista istina izađe na vidjelo, što je najteže, jer ko istinu gudi dobije gudalom po prstima.

    Ideja da zajedno budu iznesene činjenice obiju strana o istim događanjima mi se čini jako privlačnom i originalnom. Potreban je neki "Pijemont" oko kojeg bi se okupila kazivanja a to bi mogao biti ovaj sajt i njegov tvorac, koji jako dobro poznaje krajeve o kojima bi bilo pisano.

    Recimo mogle bi se sa dva aspekta prikazati upravo bitke za Mačak od novembra "93. do novembra "94. , dramatični događaji koji su se u tih nešto manje od godinu dana smjenjivali kao na filmskoj traci. Ili sudbine običnih ljudi koje je progutao vihor zbivanja oko Mačka, kao npr. nesretni borac Armije BiH Musić koji je u jeku bitaka otišao u Kamensko (ili je u pitanju Careva Ćuprija)da obiđe suprugu koja se porodila pa u povratku, idući linijom poljskog telefona prošao položaje svoje jedinice i VRS, kod Kundakova groba naišao na srpskog borca, koji je u strahu zapucao i ubio ga. Ili o Zahidu Kadriću iz Nanića, koji je 9. novembra "93. u svitanje izgubio sina Ismeta, u sumrak drugog sina Izeta a u noći i sam poginuo jurišajući goloruk na puščanu cijev koju je zamalo oteo iz ruku protivnika.

    Mnogo je ostalo nenapisanog a još mi nije "izhlapilo", tri godine i osam mjeseci su dug period u kojem se mnogo izdešavalo, neki su bili predodređeni da ih događaji "hoće".

    A šta je od naše borbe ostalo, mogli smo da vidimo neposredno ili preko medija nedavno, 16. juna kada su se na Suncem okupanoj Romaniji okupili drugovi odozgo i njihovi fanovi odozdo. Govori Glavni i odaje priznanje sebi i svojoj vladi koji su se, eto, sjetili da obilježe taj dan, kada je, kao, započela neprijateljska ofanziva na naše položaje oko Sarajeva. Pri tome je zaboravio da pozove kojeg neposrednog aktera, da ovaj kaže koju o događajima u kojima je bio. Valjda misle da smo svi nepismeni i pozaboravljali sve što se izdešavalo. Zato su oni tu.

    Eh, pomislim, da mi je kakva moć da im svima, onima na, oko i ispred bine, podijelim po RAP i automatsku, ukrcam u vremeplov i prebacim u svitanje 15. juna 1995. pa natjeram uz brdo za Goranom Gavrićem. Da bar vide kojeg datuma je počelo i prestanu da brukaju istoriju.
    nisici- 21773 - 25.05.2009 : Zis Republika Srpska - best (0)

    Šerif Dautbegović


    Jovo kad kažeš "Jahorinski batoljon", objasni onda da je jedna četa tog bataljona, a ne kompletan bataljon. Vidim da često pominješ kako su pripadnici te čete napuštali linije, a o palim herojima ni riječi.

    Eto sada ispade da je Šerif Dautbegović helikopterom razvozio hranu, pa nije znao da je linija pukla. On je na Jahorini izvlačio mrtve po kiši metaka i njegova hrabrost je neupitna.
    nisici- 21748 - 22.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (0)

    RE: Željko iz Melbourne-a


    Наравно, ја познајем веома добро Стјепана и Новицу. Пошто пишем о биткама нисам поменуо тенковску чету која је постојала током 1995. године са овом двојицом на челу јер се не сјећам да је иста учествовала у некој битци, односно да је испалила неки пројектил у вријеме свог егзистирања.

    Што се тиче наведених о њима се може писати, али у перцепцији неких других тема, рецимо о Стјепану у рубрици "ратни шверцери" или "бјегунци из ровова" а о Новици у рубрици "забушанти" илити "хватачи кривина".
    nisici- 21722 - 20.05.2009 : Zeljko Melburn - best (0)

    Tenkovska četa


    Крајем 1994 група од 20так младих војника дошла је са Мањаче на Нишиће. Међу њима и ја. Распоређени смо у тенковску чету. До тада у чети су били Хаџићани, Илиџанци и други. Комадант ТЧ је био фамоѕни Панто Божић а касније га наследио Стјепан Ђукић. Остали смо до дејтонског потписа, кад је ова чета основана ја незнам, али је постојала на Нишићима. Имали смо четири Т55, међутим оде се пише да није било тенкова. Ја сам као 18 годишњи дјечак био тамо. Ако неко зна гдје се данас налаѕи Стјепан Ђукић или Новица Пејић моји бивши команданти молио бих га да ми јави.
    nisici- 21400 - 16.04.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (2)

    Novo Drinčić


    U najmanju ruku čudno djeluje priča Vogošćanina Pravog o stradanju Nove Drinčića.

    Lično poznajem Novu (Milan) Drinčića zvanog Vuk (svi Drinčići se tako zovu a i Mlađena Leke majka je bila iz te kuće pa je i on nosio to "prezime") sa Nišićke visoravni koji je rat proveo u Vogošći.

    Njegovo selo nije Drinčići jer je on živio na Gradini, na suprotnoj strani Crne Rijeke, oko 2 kilometra vazdušne linije u odnosu na Drinčiće.

    Drinčići su čisto muslimansko selo u kojem žive u najvećoj mjeri Zukići a bilo je i Dovadžija, Arnautovića.

    Novo Drinčić, njegov otac, njegova braća Đorđo, Jovo i Momčilo i njihove porodice, kao i Marinkovići i Vidičevići sa Gradine, Delipare, Blagojevići i Sande iz Nanića (u neposrednoj blizini Gradine) iselili su nakon jedne "čarke" u maju 1992. godine. Pri njihovom iseljenju nije bilo incidenata i bilo kakvih aktivnosti komšija muslimana.

    Kuće im nisu zapaljene tada ni kasnije ali su detaljno opljačkane iznutra od strane muslimana.

    U toku rata 1992. 1995. na Nišićkoj visoravni niko nije zapaljen u kući.
    nisici- 21178 - 23.03.2009 : Struja - best (1)

    Ratne igre (2)


    Čitajući ovaj tekst "Vogošćanina Pravog" tako sam se od srca ismijao, kao što mi se nije odavno desilo. Podsjetio me je na naše budalaštine od kojih je moglo i da se strada. Čitav rat sam molio Boga samo da ne poginem uludo. Prije ove strašne akcije "Ratne igre (2)", moram napisati kako se može glupo poginuti.

    Perivoj. Posle vraćanja naših linija, tu noć smo morali zadržati položaj jer su se neki momci razišli iz rovova vjerovatno ožednjeli ili se malo prepali, to više nije ni važno. Noć je bila jako hladna. Moj brat u životu nije stavio šljem na glavu, kada je trebalo da zamijeni jednog saborca na straži, vidje da mu je šljem podrosio. Reče mu: "Daj mi taj šljem juče sam se ošišao". Tek što ga je stavio začu se udarac u šljem. Da je udar bio jak vidjelo se po tački na šljemu, ali pucanj niko nije čuo. Tako moj buraz ostade živ. Ko bi od bruke ispričao kako čovjek glupo poginu.

    Sada dolazi "Ratne igre (2)". Položaj Kostrača, dominantna kota iznad Breze, Župče, Avdibegovića i Salkanovog Hana. Jutro hladno, maglovito, mjestani sela Sovrle poranili da po magli zasiju svoje bašte i svi čekamo da nikne i poniče kupus (od tada ga i ne jedem). Kada se magla malo raziđe Mirko me zovnu i reče: "Gledaj zečine u kupusu. Pošto smo imali jednu tandžaru u rovu, uzeh je, opalih i zec nesta. Vidio sam da sam ga pogodio ali oni nisu.

    Kao i obično postao sam ko čajna kobasica serviran za meze. Da do toga ne bi došlo zamolim Vasu da siđemo do kupusa što on i prihvati. Ostali pristadoše da nas štite. Prepuzasmo do kupusa ali zeca nema. U tom momentu zapuca po nama. Od puzanja nije bilo ništa jer smo bili visočiji od kupusa. Skočismo i nastade bježanija. Vaso pade, i ja pomislih da je pogođen, a on je naletio na zeca. U svoj toj panici on ga je ščepao i donio ga do rova. Jedino što mi je rekao je: "Jeb'o te zec". Naložili smo vatru, a ja sam otišao kući po aparat za slikanje. Tu sliku sa zecom čuvam i dan-danas. Zeca niko nije okusio, jer je bio kao armirani beton kada smo ga ispekli. Pametnije bi mi bilo da sam ga preparirao.
    nisici- 21105 - 18.03.2009 : Raso - best (0)

    Ispravka


    Ispravka za Jovu Pejića. Na Mačku su tog jutra, zajedno sa Aleksom, od granate ranjena još četvorica ljudi. Upravo nam je bio stigao doručak, a Turci su sve pratili jer jedan rov sa lijeve strane nije bio pokriven, a trebali su ga držati Ilidžanci. Desno od nas, u borbi sa neprijateljem, ranjeno je još nekoliko ljudi.
    nisici- 20965 - 09.03.2009 : - best (0)

    Šverceri sa Nišića


    Ilija Sando iz zaseoka Nanići, Crna Rijeka i pokojni Budimir Perković iz sela Perkovići...
    nisici- 20962 - 08.03.2009 : Mladjo - best (0)

    Šverc pod maskom diverzantskih akcija


    Kakva je to diverzija u dubini neprijateljske teritorije kada bi za nju znao bilo ko sem učesnika i par starješina?! Naravno da je bilo takvih akcija i sa jedne i sa druge strane, ali je to ostala tajna za "opšte narodne mase", što je sasvim razumljivo zbog prirode zadatka i drago mi je da je tako. To su bili čisto vojnički zadaci u kojima nisu učestvovali ni Okilj D. , ni Vitko, niti niko sličan. Pa, pobogu, zar stvarno neko može i pomisliti da bi takvi ljudi mogli izvršiti diverzantsku akciju... Oni su jedva pušku nositi znali.

    Što se tiče šverca sa neprijateljem, koji Struja pomenu, moram da napišem o tome šta je u stvari preduzimano po tom pitanju, a kako se ne bi stekao utisak da se je na taj najniži oblik kriminala gledalo blagonaklono:

  • To je kriminal koji je uzeo maha 1993. godine na Nišićkoj visoravni, a počinje sa švercom cigareta kojim je rukovodio Milovan Žugić, predsjednik Srpske opštine Olovo, sa HVO "Bobovac" Vareš i sa vareškim civilnim rukovodstvom. Naravno da su te cigarete završavale kod muslimana u Tuzli, Zenici itd. Kada to vidjelo lokalno stanovništvo sa Brgula, Toljenka, Karića i Okruglice, kreću i oni u istu rabotu, te dolazi do prvih sukoba između VP SRK ( korpusne policije ) i mještana... Naravno, ne zbog zaustavljanja šverca već zbog sukoba interesa.

    Predsjednik opštine Ilijaš Ratko Adžić, vidi šansu da na isti način kao i Milovan Žugić dođe do novca koji je neophodan da bi se omogućila nabavka uniformi, čizama i ostalih potreba za vojsku Ilijaške bridage civilnog stanovništva, ne razmišljajući o tome da će to izazvati gnijev kod poštenih boraca, a kod lopova opravdanje da i oni mogu isto da rade, pa i to da neprijatelju prodaju naoružanje i municiju.

    Tada stvar u svoje ruke preuzimaju pokojni Leka, Tarzo, Nevenko, kao kolovođe na Nišićkoj Visoravni, ali i ostalo lokalno stanovništvo(babe, djedovi), pa se dešava situacija da na 5 minuta prije početka našeg kontranapada na Crnu Rijeku i Zubeta uhvatimo babetinu sa Toljenka od 60 godina sa sandukom municije 7, 62 mm, koji je ponijela neprijatelju.

    Ratko Adžić, sav novac koji zaradjuje uz pomoć R. Kakuće i Brade D. koji su mu bili logistika, nosi u Beograd sinovima prijeratnog predsjednika opštine Ilijaš, Neđe Bodiroge, Dadi i Miki, koji Ratka izvaraše za par stotina hiljada DM, a što Ratka košta gubitka imena poštenog i dobrog Srbina, kakvog smo ga svi doživljavali prije ovih događaja. Donio je on nekakve uniforme koje su Bodiroge sašile na ukradenim mašinama iz Željezare Ilijaš, ali one ne vrijediše pišljivog boba.

    Iskreno mi ga je žao, ako ni zbog čega drugo, a ono zbog 28. 12. 1992. godine, kada povede vojsku u kontranapad na Bioču kada nam mudžahedini ubiše 11 boraca, te nam pomože da neprijatelja potisnemo sa naše linije i nanesemo mu ogromne gubitke. Neka je on nama živ i zdrav, i da ne zaboravimo dane kada u njega gledasmo kao u spasenije! Ne čudi me što smo sada svi pametni i što omalovažavamo takve ljude, pa kakvi bismo mi Srbi bili?!

    Naravno da tu situaciju znadoše iskoristiti Okilj, Fiško, Z. Kokotović i ostali čijih se imena ne mogu sjetiti, pa ne bih da pogriješim, a koji bijagoše hapšeni, te pritvarani u KP Kula zbog istog djela.

    Mnogi u akcijama sprečavanja šverca ostadoše bez nogu kada naiđoše na mine koje su postavljane na staze šverca, tako da teza da nije ništa preduzimano jednostavno ne stoji, kao na primjer Zlatko B. i Damjanović na Banjeru itd.

    Čekrčići, Lješevo, Banjer su samo neki od položaja na kojima se odvijao najgori vid kriminala. Pa, kako objasniti da hraniš i snabdjevaš municijom neprijatelja koji će ti s tim istim metkom dijete ubiti? Ja to jednostavno ne mogu da razumijem.

    Naravno, nije dovoljno preduzeto, jer nažalost svi gore nabrojani prođoše samo sa blažim kaznama ili eventualno bez noge, što je za takvo djelo jako, jako malo. Neka mi Bog oprosti zbog ovakvog razmišljanja!
  • nisici- 20795 - 25.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Disciplina kičme


    Nesretno doba ratne trgovine iz "93. godine na visoravan donese i kapetana Marinka Milidraga. Za sebe je tvrdio da je "pravi" bezbjednjak koji će da suzbije šverc i kazni aktere.

    Imao je svoj objekat, vikendicu sa betonskim podrumom koji kao da je građen za zatvor. Imao je svoje ljude i svoje metode. Okrivljeni su obavezno premlaćivani "dok priznaju". Vezanje za stabla kada nesrećnik obgrli stablo i biva izbuban po bubrezima svojski bila su svakodnevna. Nekako su se uvijek zalamale neke sitnije ribe i ni jedna krupna.

    Kad je istražio trgovce bacio se na neposlušne vojnike. Dražu M. , koji je izbjegavao odlazak na liniju, ošišao je nožem "rambo" a Nikolu S. iz radnog voda prebio mašom (željezna lopata za ognjište).

    Jednom prilikom borci iz interventnog voda, Malići i pokojni Goran Glišić riješiše da vide kakav je to junak. Banuše mu u goste uveče i posjediše skoro do jutra. Domaćin je imao pića, koje je i sam trošio, pa se gosti nisu žurili. A bili su baš spremni da vide kakav je "u elementu".

    Nakon što su se u miru razišli, istoga dana Milidrag srete jednog momka koji je mnogo ličio na Malićija. Nesretni momak nije mogao doći sebi od iznenađenja kad ga je kapetan spucao štosom iz čista mira. A kapetan je mislio da je namirio račun od prethodne noći.

    Potpukovnik Robert Jovanovski je bio glavni na visoravni "u mirnija vremena". Neki koordinator ili već kako se zvalo. Kad su bile borbe nigdje ga nije bilo. Uredan, izbrijan, namirisan, opeglan. Na glavi čohana beretka, nakrivljena na lijevo uvo, novo maskirno odijelo, uprtač kožni, oficirski iz JNA, jedna široka i dvije uske tarabe (čin) i besprijekorno izglančane čizme. Volio je da juri žene a slobodnog vremena imao ih je napretek.

    Tog nesretnog 13. septembra 1994. godine došao je Robi u sukob sa našim komandantom Malim. Detalje sukoba i obračuna znaju njih dvojica. Inače ga je mrzio "organski" a njegovo okruženje bili su članovi naše stare komande koji su smijenjeni kad je Mali postavljen i tu našli angažman. Oni su "kljukali" šefa raznim podacima kako bi napakostili Malom.

    Stvar je u svoje ruke uzeo Milidrag i za početak uhapsio Malog. Ujutro 14. 9. nazvao je komandu našeg bataljona i onako "za svoj gušt" izvrijeđao sve u istoj, pominjući im najbliže.

    Nikome nije bilo jasno šta je budali a kada je neko donio vijest o stvarnim događanjima nastao je haos. Odmah je interventni vod skočio na noge. Iz svakog rova po jedan borac pridružio se i formirana je ekipa za oslobađanje komandanta.

    Nazvan je IKM i saopšteno da 33 čovjeka kreće iz Ravni pod punom spremom i tražimo da nas dočeka Milidrag.

    Milidrag je pokupio "zarobljenika" i zajedno sa Robertom i kompletnom komandom pobjegao za Ilijaš. Po dolasku u vojni zatvor Malog je vezao za cijevi radijatora lisicama i prebio palicom, šakama i nogama.

    Nema šta, "nagrada" srpskom junaku Malom za sve do tada učinio na bojnom polju bila je "veličanstvena".

    Zahvaljujući predsjedniku Ratku Adžiću i njegovom diplomatskom angažovanju izbjegnuta je jedna velika katastrofa i Mali pušten iz zatvora a smirena pobuna vojske. Stvar je smirena tek kad je dospjela do Radovana.

    Sledećeg dana predsjednik Adžić je došao borcima na liniju i iskrenim obraćanjem zahvaljujući autoritetu koji je imao kod boraca uspio da smiri tenzije.

    Marinko Milidrag poslije ovoga nikad nije kročio na Nišićku visoravan.
    nisici- 20762 - 23.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Rat iz ugla Nišićkog bataljona


    Ja pišem o ratnim zbivanjima iz ugla Nišićkog bataljona nastojeći da ih prikažem hronološki.

    U sledećoj fazi imam namjeru da pišem pojedinačno o junacima kao što su bili pokojni Mlađo Motika, Dragislav Motika-Daca, Luka Vuković (na vezi Luger), Sveto Đurđić, Novica Topalić, Goran Gavrić, Goran Glišić, Ilija Šepur i drugi koje sam imao čast da poznajem.

    Pisanje o živima je dvosjekli mač. O Radojici mogu napisati knjigu ili filmski scenario ali ovo sve čitaju muslimani i memorišu i mogu svašta iskonstruisati iako se radi o čestitom borcu koji je rat shvatao kao viteško nadmetanje i takav bio i ostao.
    nisici- 20750 - 23.02.2009 : Luger Vukovic Pale - best (0)

    Mlađo, Daca, Radojica


    Pozdravljam sve borce Ilijaške brigade, Nišićkog bataljona, Sredanjskog bataljona(6), Vogošćanske brigade i svih onih koji su kasnije bili u sastavu 3. sarajevske brigade.

    Želio bih da se zahvalim učesnicima koji su iznijeli neke datume u svojim tekstovima i imena učesnika pojedinih bitki oko Sarajeva. Drago mi je da se joć uvijek sjećaju naših poginulih drugova i saboraca.

    u jednim tekstu sam primjetio da se pominju tenkovi u akciji na Medojeviće. Nije bilo "tenkova" nego samo jedan tenk.

    Žao mi je što se toliko piše o Slavi Kojiću koji je pobjegao u Srbiju 1992. godine u lajsnerovom audiju. Bez obzira da li se on pominjao u nekom šaljivom ili kritičkom kontekstu, ali o njemu se ipak piše.

    Lično mi je žao što je tako malo napisano o pokojnom Mlađi Motiki koji je bio izuzetan čovjek, pokojnom Daci, Luki Vukoviću, Radojici Stanišiću, da sad ne nabrajam sve o kojima bi se moglo pisati.

    Poštovani,
    kao da mi čitaš misli. Iskreno da ti kažem, Mlađu Motiku, Dacu i Radojicu Stojanovića, a ne Stanišića sam imao čast da upoznam i o njima sam namjeravao da ponešto napišem, ne zbog toga što sam dovoljno informisan o njima nego da "probijem led". Jer, kada neko krene sa nekom temomonda ga i drugi slijede. Zbog toga sam ja i počeo da pišem o Bijambarama i Slavi, ne zbog toga što mislim da sam kompetentan da o tome pišem. Samo želim da privučem pažnju onih koji to majstorski rade, poput "Vogošćanina Pravog" i Jove Pejića.

    Ja te molim da nam i ti u tome pomogneš. Ja, koji sam na Nišićima proveo samo nekoliko sedmica, ne mogu da budem ni približno informisan poput onih koji su tamo proveli čitav rat.
    nisici- 20703 - 18.02.2009 : Neko Tamo daleko - best (1)

    Radojica Stojanović


    Po meni mnogo dobar komadant Nišićkog bataljona je bio Radojica Stojanović koji je vrlo vješto koristio oružje i bio vješt borac. Svaka čast pokojnom Daci i ostalima koji dadoše i svoj život za otadžbinu, ali Radojica je bio veoma sposoban vojnik.

    Da je bilo sreće da prije preuzme komandu bataljona na Nišićima od samog početka rata.

    Radojica je bio komandir Interventnog voda Nišićkog bataljona, a ne komadant Bataljona.
    nisici- 20563 - 09.02.2009 : Zis Republika Srpska - best (0)

    Nisici


    Vidim da niko ne pominje ulogu Jahorinskog bataljona u odbrani Nišića. Niko ne pominje ni napad 03. 12. 1994. godine, kada su borci ovog bataljona bukvalno vodili borbe prsa u prsa. A Beli Vukovi i njihova zasluga?
    nisici- 20546 - 08.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Priznanje junacima rata


    Dirnut iskrenim namjerama da se oda priznanje junacima otadžbinskog rata, bar pominjanjem imena i djela poginulih, kad već niko od zvaničnika tome ne pridaje značaj, a što je pokrenuto od istinskih srpskih junaka "Vogošćanina Pravog", Oka, Minera i drugih i ja pokušavam dati svoj skromni doprinos da se baci bar malo svjetla na dane koji su promijenili naše živote i istoriju.

    Sliku ratnih zbivanja na Nišićkoj visoravni iz svojih sjećanja prenosim na ove stranice, zahvalan gospodinu Željku koji ovo objavljuje. Mislim da će sve što je napisano o ratu na ovome sajtu iz ugla najneposrednijih učesnika prevashodno pomoći dolazećim generacijama da steknu vlastitu sliku o jednom burnom vremenu, "običnim" ljudima koji su pisali istoriju i onima koji su brali plodove njihovog stradanja.

    Krajnje glupo bi bilo da mi ovdje polemišemo međusobno ko je bio hrabriji i bolji borac, ko je više doprinjeo, ko je više iskrvario. To nema nikakvog smisla i ja neću odgovoriti nikome koji smatra da pišem neistine, jer Bog mi je sudija.
    nisici- 20543 - 08.02.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (4)

    Rat na Visoravni I


    Nakon pokolja na Čemernu počelo se ozbiljnije shvatati okruženje i u srpskim selima na Visoravni pristupilo se ukopavanju položaja. Tako su stvorena uporišta Šanci, na Krivajevićima, Malinovica, Borak, Krčevine, Zlotege, Hadžićka Kosa, Nišani, Gradina (Jelik), Crkvina (Sabanci), Curak, Budraže (Čevljanovići) u zoni odgovornosti Nišićkog bataljona. Na ovim položajima bila je neka vrsta kružne odbrane dok je između njih bio prostor nepopunjen. Nedostajalo je ljudstvo, snalazilo se kako se moglo. Veliku pomoć predstavljao je dolazak srpskog stanovništva iz Kaknja, Zenice od kojih je vojno sposobni dio ostajao u našim redovima. Vremenom je većina njih otputovala dalje i nije se vraćala ali je jedan dio tih boraca ostao i do kraja rata borio se kao da se radi o njihovom vlastitom kraju, kao na primer veliki borac i istinski junak M. J.

    Šupljine su pokrivane minama, ovdje je već od strane Pravog pomenut čovjek koji je sam branio jedan vrlo značajan prostor, postavljao mine pa i sam na njih nagazio... Neću ga pomenuti zbog problema koje može imati, ionako se napatio poslije rata u Rudom...

    Kroz međuprostor su se kretale muslimanske diverzantske jedinice pa je formiran naš interventni vod koji je svakodnevno krstario po terenu. Dolazilo je do susreta i sukoba sa muslimanima i u jednom od njih smrtno je stradao pripadnik IV-a Dragan Jokanović, 1969. godište, dobar i hrabar borac koji je iz Zenice došao da se bori na našim prostorima i dobrovoljno se prijavio u Interventni vod. Duboko u pozadini naših linija stradali su Veljko Rašević i Milorad Kojić, sakupljajući drva. Ovdje se već pisalo o ubistvu civila u selu Poratak u sokolačkoj opštini, takođe iza naših linija, od strane diverzantske grupe.

    Muslimanske jedinice u toku noći napadale su naše položaje i dolazilo je do borbi, u kojima su poginuli: u Draževićima Gojko Đurđić, na Buljetovini Miloja Šepur, na Krivajevićima Mitar Motika.

    Bilo kakvo kretanje automobilom ili drugim prevoznim sredstvom značilo je veliku vjerovatnoću da se nagazi mina ili naleti na zasjedu. Na taj način su poginuli Goran Barjaktarević, Vidak Mihajlović, Radan Motika, na području Visojevice, Goran (Stojana) Glišić i Žarko Lazarević u Jelovcu, Ajdanovići.

    Velika tragedija zadesila je naše područje 9. 9. 1992. godine kada su u zasjedi postavljenoj na magistarlnom putu ispod Gornjih Ivančića stradala četiri momka u cvijetu mladosti. Neustrašivi komandir vojne policije Nišićkog bataljona Ljubiša Trifković ( sin Marka i unuk Dušana Trifkovića, koji se do 1952. godine borio za kralja i otadžbinu i postradao od UDB-e zahvaljujući izdaji Tatomira Sorka) i njegovi borci Mladen Krčar, rodom od Kaknja, Miroslav Mirković iz Podvinaca u opštini Breza i Nedeljko Radosavljević, momak od 19 godina, takođe iz Podvinaca, mučki su ubijeni u golfu vraćajući se sa intervencije iz Srednjeg, u sumrak toga nesretnog dana.

    Komandir čete Krivajevići Boško (Nove) Motika poginuo je prilikom izviđanja ispred svojih položaja u septembru "92. Tih dana stradao je smrtno i borac iz te čete Vaso Janjić na položaju u blizini Bijambarske pećine.

    Na straži u Gajinama ubijen je Petar Jokić u proljeće "93 pri napadu diverzanata koje je nakon toga sam odbio pokojni Milutin Mitrović, tada teže ranjen.

    U borbama kod Stomorina krajem septembra "92. poginuo je Zoran Makitan. Pokušavajući da pomogne smrtno ranjenom Zoranu poginuo je i njegov brat Rajko Makitan, jedan od najhrabrijih boraca sa početka rata. Dva sina Desimira Makitana istoga dana dali su svoje živote za srpstvo, kojim su se ponosili.
    nisici- 20542 - 08.02.2009 : Jovo Pejić - best (1)

    Nišićka visoravan - formiranje linija


    Nakon pokolja na Čemernu počelo se ozbiljnije shvatati okruženje i u srpskim selima na Visoravni pristupilo se ukopavanju položaja. Tako su stvorena uporišta Šanci, na Krivajevićima, Malinovica, Borak, Krčevine, Zlotege, Hadžićka Kosa, Nišani, Gradina (Jelik), Crkvina (Šabanci), Curak, Budraže (Čevljanovići) u zoni odgovornosti Nišićkog bataljona.

    Na ovim položajima bila je neka vrsta kružne odbrane dok je između njih bio nepopunjen prostor. Nedostajalo je ljudstvo, snalazilo se kako se moglo! Veliku pomoć predstavljao je dolazak srpskog stanovništva iz Kaknja, Zenice od kojih je vojno sposobni dio ostajao u našim redovima. Vremenom je većina njih otputovala dalje i nije se vraćala ali je jedan dio tih boraca ostao i do kraja rata i borio se kao da se radi o njihovom vlastitom kraju, kao na primer veliki borac i istinski junak M. J.

    Šupljine su pokrivane minama, ovdje je već od strane "Pravog" pomenut čovjek koji je sam branio jedan vrlo značajan prostor, postavljao mine pa i sam na njih nagazio... Neću ga pomenuti zbog problema koje može imati, i onako se nakon rata dosta napatio u Rudom...

    Kroz međuprostor su se kretale muslimanske diverzantske jedinice pa je formiran naš interventni vod koji je svakodnevno krstario po terenu. Dolazilo je do susreta i sukoba sa muslimanima i u jednom od njih smrtno je stradao pripadnik IV-a Dragan Jokanović, 1969. godište, dobar i hrabar borac koji je iz Zenice došao da se bori na našim prostorima i dobrovoljno se prijavio u Interventni vod. Duboko u pozadini naših linija stradali su Veljko Rašević i Milorad Kojić sakupljajući drva.

    Ovdje se već pisalo o ubistvu civila u selu Poratak u sokolačkoj opštini, takođe iza naših linija, od strane diverzantske grupe.

    Muslimanske jedinice u toku noći napadale su naše položaje i dolazilo je do borbi, u kojima su poginuli: u Draževićima Gojko Đurđić, na Buljetovini Miloja Šepur, na Krivajevićima Mitar Motika.

    Bilo kakvo kretanje automobilom ili drugim prevoznim sredstvom značilo je veliku vjerovatnoću da se nagazi mina ili naleti na zasjedu. Na taj način su poginuli Goran Barjaktarević, Vidak Mihajlović, Radan Motika, na području Visojevice, Goran (Stojana) Glišić i Žarko Lazarević u Jelovcu, Ajdanovići.

    Velika tragedija zadesila je naše područje 9. 9. 1992. godine kada su u zasjedi postavljenoj na magistarlnom putu ispod Gornjih Ivančića stradala četiri momka u cvijetu mladosti. Neustrašivi komandir vojne policije Nišićkog bataljona Ljubiša Trifković ( sin Marka i unuk Dušana Trifkovića, koji se do 1952. godine borio za kralja i otadžbinu i postradao od UDB-e zahvaljujući izdaji Tatomira Sorka) i njegovi borci Mladen Krčar, rodom od Kaknja, Miroslav Mirković iz Podvinaca u opštini Breza i Nedeljko Radosavljević, momak od 19 godina, takođe iz Podvinaca su mučki ubijeni u golfu vraćajući se sa intervencije iz Srednjeg, u sumrak toga nesretnog dana.
    nisici- 16964 - 06.01.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Spaljena crkva na Nišićima


    U toku rata uništeno je mnogo je vjerskih objekata, i ovo je za svaku osudu, bez obzira što neki ovo opravdavaju riječima: "Šta se može, bio je rat! "

    Crkva na Nišićima je uništena nakon rata tj. nakom potisivanja Dejtonskog "mirovnog" sporazuma. Zbog toga ovaj akt neću ni da komentarišem. Svaka čast dragi naši "rođaci"!

    Spaljena crkva na Nišićima
    nisici- 16494 - 02.12.2007 : Seljak - best (0)

    Slika OFK Nišići je za antologiju


    Radenko sve čestitke za ovu sliku. Ova slika OFK Nišići je za antologiju, i na žalost nikada više ovi ljudi, koji su na njoj, se ne mogu okupiti zajedno, a niti na ovim prostorima, tačnije na ovom mjestu koje je vjekovima pripadalo krivajevičkim Srbima, a sada pripada Hilmi Selimoviću i drugima.

    I sve više što gledam sliku, sve me više obuzima neka tuga, a iskreno rečeno i bol, od saznanja da naše vjekovne djedovine ostaju napuštene odnosno, prepuštene drugima, i da nekih dragih ljudi (prijatelja i rođaka) više nema medju živima, a da su drugi razasuti diljem svijeta daleko od pradjedovskih ognjišta.

    Od ovih koje prepoznajem na slici, neka je Mlađi i Daci laka zemlja, a Momči, Paji, Pavlu, Todoru, Danki, Savi, Cacanu i drugima koje u ovome trenutku ne prepoznajem na slici, želim sve najbolje, i da Bog da, da budu sretni kako su nekada bili na ovim prostorima, i u vrijeme kada su se slikali.

    P. S. Željko molim te nemoj ništa mjenjati u tekstu, jer bi time moje emocije izgubile ovaj intenzitet i senzibilitet koji osjećam u ovom trenutku.
    Hvala!
    nisici- 16493 - 01.12.2007 : Radenko S. - best (0)

    O.F.K. Nišići


    Poštovani Željko,

    Molim te da zbog mnogobrojnih Nišićana koji su rasuti po cijeloj planeti, a redovni su posjetioci ovog sajta, objaviš ovu sliku u rubrici "Istorija-Nišići".

    Ovdje su i dva komandanta Nišićkog bataljona Mlađo Motika (poginuo 7. 12. 1992. godine) i Dragislav Motika (poginuo 3. 11. 1994. godine)

    Slika je nastala 1977. godine. Kapiten je Todor (Tošo) Kojić.

    Pozdrav,
    Radenko S.
    Omladinski Fudbalski Klub - Nišići
    nisici- 16112 - 18.11.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Uspomena sa Nisica


    Ovo je slika četnika i naroda iz Nišića snimljena u jesen 1944. godine. Okupili su se da dočekaju Dražu Mihailovića.
    Zahvaljujem se mom prijatelju sa Sokoca, na ovom predivnom istorijskom biseru.

    Cetnici sa Nisica
    nisici- 12059 - 26.03.2007 : Ex-vrs Vrs - best (0)

    Re: Hronologija dogadjaja


    Laž je nešto što prezirem, a kad već se ne slažemo oko nekih stvari, mislim da bi trebalo hronološki poredati ono o čemu pišemo. Istine radi!

    Na našoj Visoravni početak rata u BiH odvijao se na specifičan način. Većina Srba mislila je da će rat trajati u vrh glave mjesec-dva, a da će se muslimani od straha razbježati. A oni se pokazaše mnogo žilaviji nego se mislilo.

    Do prekretnice zvane Čemerno, u suštini nije se ništa ni dogodilo, dok su iz Ilijaša svakodnevno stizale vijesti, i sa jedne i sa druge strane.

    A onda je došao taj nesretni 12. jun 1992. godine i, što bi rekao Džoni, "svijet se okrenuo naopačke".

    Onda se neki genijalac sjetio da na naše područje doveze i pobije pun autobus civila muslimana (u Sokolini) i tako "zakuva" na našem kraju ("da prebaci težište"). Onda slijedi vaša zasjeda kod "Ranča" (kombi u kojem je ubijeno četvoro civila i ranjeno troje), pa ubistvo Dragana Janjića (ranjen Motika Petar), ubistvo Bore Radića i još dvojice sa njim...

    Za sve to vrijeme nije na Visoravni spaljeno ni jedno selo.

    Događanja oko i neposredno poslije Čemerna uzrokovala su zakrčenje puteva ka "majci" Srbiji. Pod izgovorom da spasavaju porodice mnogi su otišli u jednom smjeru.

    Zbog smanjenja brojnog stanja ionako kritično pokrivanje linija postalo je još kritičnije. Pa ja sam stražario sa još 7 ljudi u selu a lijevo je najbliži naš položaj bio 2 kilometra a desno 3 km, vazdušne linije. Svako imalo normalan zabrinuo bi se za opstanak. Komanda "odozgo" naredila je da je potrebno hitno uvezati teritoriju i istu očistiti od pripadnika Armija muslimanske BiH. Ovo nije laž!

    Zato se krenulo u čišćenje sela a pošto se i onako tanko ljudstvo moralo štedjeti, pristupilo se "receptu": artiljerija pa pješadija. Početak ovih dejstava bio je 19. 08. 1992. godine u Gornjim Ivančićima. Ovim načinom nije bilo žrtava ni na muslimanskoj strani( početak granatiranja zanačio je i napuštanje sela). Sela nikad nisu opkoljena, išlo se sa jedne strane, tako da su nesmetano napuštena. Ponegdje je i javljeno za napad dan prije od strane Srba(npr. Gornji Ivančići).

    Granatiranje sela tj. civilnog stanovništva praktikovala je i Armija muslimanske BiH, naročito u toku 1994. godine. Sa položaja na Selačkoj planini gađani su Nišići haubicom 105 mm. Čak je granatirana i sahrana 01. 06. 1994. na Bešlinom Brdu (Delipare u Crnoj rijeci).

    Da ste se ubacivali iza naših linija, to je tačno 100%, vjerujem a i neki su mi neposredno pričali o tome (išlo se za ovih 10 godina ponekad u zavičaj). Vaše linije je bilo teže proći, jer su bile gušće popunjene. A prošlo se na Gradini 09. 11. 1993. (Crna rijeka), koja je pala upravo udarom s leđa.

    Kruševo je palo takođe udarom s leđa (kad je poginuo komandant Senahid Bolić, bivši centarfor OFK Nišići, u januaru 1994. godine), nakon što su se Alfa jedinice provukle kroz vaše linije.

    Što se paljenja kuća tiče, bilo je kretena koji su u tome uživali. Moja kuća je spaljena u septembru 1996. , znam i ko je to uradio ali nisam zbog toga ništa sretniji.



    Za tvoj identitet nisam rekao da znam sigurno, ali sam zaključio da si iz Lađevića, što opet znači : Šabanović Đurići, Makitani, Eskije, Lijaći, Rekmaći, Jazovci i Šepuri su s druge strane). Poznavao sam jednog Šabanovića koji je djelovao pametan a završio je Građevinsku tehničku 1982. godine, pa...

    Između tvoga i moga sela bili su: Glavica, Nišani, Gornji Ivančići.

    Pozdrav
    nisici- 11877 - 10.03.2007 : Saban - best (0)

    Lađevići, Čemerno


    Nemate pojma ko je zaustavio kolonu na Zavezanoj ćupriji u blizini Karaule i samo lupa imena ljudi. Zato mi je žao što još takvih kolona nije prestrtnuto ali dosta ste izgubili "hrabrih boraca" kao sto su Rajko Makitan i brat njegov pa Velo Pantic - Šumar, koji je kriv za ubistvo Vahida Stomornjaka.

    Jedino mi je žao što niko ne ubi onu pogan Tomu Motiku koji još uvijek ima obraza doći u Čevljanoviće i pogledati ljudima u lice koji su ga prije rata hranili. Više su mu muslimani valjali prije rata nego Srbi. Znam kad je taj isti Tomo išao u osnovnu skolu u Ivančiće i kad nije imao sveske ni olovke pa ih je dobijao upravo od muslimana koji su uvijek pomagali sirotinju a ti isti Srbi su ih kasnije glave dolazili. Zato nek vas je sramota kako pišete i hrabrosti vaših boraca, jer vidio sam ja vašu hrabrost na Moševićkom brdu zvanom Polom.
    nisici- 10249 - 26.08.2006 : R S Nekad NišIćI - best (0)

    Maj 1992.,motel Bijambare


    U rubrici "Istorija" pronađoh i podrubriku "Nišići", što me je pozitivno iznenadilo. Tu je Željkov tekst o Nišićima i famoznom kaomandantu Slavku alijas Slavi Kojiću koji budi uspomene na davno prošlo vrijeme. Kako sam na opisanom mjestu u opisano vrijeme živio uzeh sebi za pravo i da prokomentarišem neke navode teksta:

  • Navodnici kod pojmova "komandant brigade" i "štab brigade" daju istima posprdno značenje, međutim, u to vrijeme to su bili zvaničnici sa upravo tim zvanjima i ovlaštenjima. Takođe iz opisa se može zaključiti da su štab ili "štab" činili isključivo rođaci, kumovi i prijatelji Slavini, što istine radi, nije tačno. Npr. Radojica (ne sestrić, nego rođak-majke im sestre) nije bio član štaba nego osoba sa posebnim zaduženjima, kao recimo, vodič ratnih turista, instruktor za lov pastrmke ručnom bombom i konja poteznom minom. Ovakav opis štaba brigade daje utisak da se tu radilo o raspojasanim seoskim đilkošima, što nije fer prema pokojnom heroju Mlađi Motiki (tada zamjeniku a kasnije komandantu), u čijem je sitnom tijelu bar 70% činilo srce, ili pokojnom Daci, načelniku štaba, velikom čovjeku i sposobnom oficiru koji je hrabro poginuo 1994. godine. Što se tiče linije odbrane, tačno je da nije bila dobro pokrivena ljudstvom, ali iz razloga što je nas 200 pokrivalo 14 kilometara. Navod da je tada na Kruševu bila dobro ukopana i na borbu spremna Druga romanijska nije tačan. Tada su tu bili dobro ukopani i na borbu spremni muslimani, a Druga romanijska je stigla tek u septembru. U to vrijeme muslimani su držali i Knežinu, Kaljinu i okolna sela a srpski borci su bili ukopani koliko i mi.

    Slavo je za Srbiju otišao dok se još nije "pravo zapucalo" a vratio se ubrzo, vidio sam ga svojim očima. Međutim, u međuvremenu je došlo do promjena u strukturi, nije više bilo brigade, on je razvlašćen, pa je nakon 2-3 dana otišao ponovo u Srbiju. Kasnije je ponovo dolazio, čak bio i hapšen od organa VRS. I sada živi na teritoriji BiH, Srbiju je odavno napustio.
  • nisici- 10177 - 14.08.2006 : R S Sokolac - best (0)

    Prisjećanje i dr.


    kako ne volim neistine, natjerah se da se prisjetim nekih detalja od prije 14 godina. Naime, od 11. do 22. maja 1992. godine bio sam na obezbjeđenju pansiona "Bijambare" (koji je inače bio par stotina metara od moje kuće) u kojem je bio štab TO. Odmah po dolasku u pansion primijetio sam da se tu nalazi veliki broj ljudi, a pošto smo se mi svi poznavali, zapazio sam dva nepoznata čovjeka za stolom lijevo od ulaza. Jedan je bio mlađi, od 30-ak godina, a ovaj drugi nešto stariji, proćelav, sa začešljanom kosom unazad koja je padala preko vrata (kao mišji repovi).

    Od nas 10 novopridošlih niko ih nije poznavao a za ovog drugog rekoše: Slavin jaran, povjerenik za Vogošću i Ilijaš. Bio je u crnoj majici i smb pantalonama M70, više puta podvrnutih. Tu su bile čizme i nož a ime nismo saznali. Mnogo kasnije, kad su osnovani radikali, za Poplašena rekoše: to je onaj iz Pansiona. Sjećam se da je ubrzo morao otići za Beograd, jer mu je dijete bilo bolesno. To je vrijeme kad je pukovnik Slavkaš helikopterom slijetao kad se vrati s Pala, a ako se ne varam 16. maja su pali Pofalići.

    Slavo je nestao preko Drine nekad u julu, neposredno po pogibiji Bore Radića. Vratio se u avgustu, ali je u međuvremenu bio razvlašćen (znam i ostale detalje ali... ).

    Toliko o tome, a ja mislim da je Zoka bio jedina nada za Sokolac (ne znam da li znaš da je odbio mjesto načelnika MUP-a i mjesto predsjednika Izvršnog odbora ( nudio mu srećodjelni miš Bjeli.. ), gdje se mogao lagano uhljebiti, ali on nije gledao na svijet na taj način. I ja sam mu zamjerao previše umjerenosti, pa sam nakon njega smatrao da treba učiniti ono čto je on mogao a nije.

    Nisam uspio, jer mi je nedostajao upravo on, odnosno zato što takvih ljudi više nema. Mislim da je on bio veliki poznavalac ljudskog karaktera i zbog toga mi je ponos što mi je vjerovao, u više navrata pomogao.

    Ovaj put se stvarno potpisujem (to sam uradio i prethodni put u engleziranom omotu, što si ti naravno dešifrovao). Želim puno sreće i zdravlja tebi i porodici (sina sam ti upoznao zimus, kada je dolazio, i smatram da se radi o jako čestitom momku).

    Onih nekoliko dana u Sokocu sam proveo hodajuci po groblju: otisao sam na Zoranov grob kod crkve, Srdjanov grob u Podromaniji, kao i na Vojnicko groblje. Moram ti priznati da vise i nemam pravog prijatelja na Sokocu. Svi su ili u inostranstvu (Srbija i dalje) ili u grobu. Oni koje sam sreo ili su mi cestitali na mom "pisanju po internetu" ili su okretali glavu od mene, kao da se boje pricati sa mnom (Baca) ili su se jednostavno pravili da me ne vide (moj dobri i pomalo posteni komsija policajac).



    Moram ti priznati da si u pravu, vrlo je moguce da je tada Nikola bio na Nišićima. Ja sam u to vrijeme jos radio u "Srni", pa nisam bio sa njim. Medjutim, zivio sam u ubjedjenju da je on na Nisice prvi put otisao sa mnom, mada vidim da to nije tacno. U to si me uvjerio zbog toga sto tacno znam gdje sam bio kad su pali Pofalici. Znam i sa kim je Nikola dolazio na Nisice.

    Izvini ako sam i sumnjao u tvoju pricu, a to samo zbog toga sto nisam bio siguran u tvoj identitet. Ako mozes da mi se javis na slavicnetŽhotmail.com, pa da razmjenimo i koju preko email-a.

    Sto se Zoran tice, znam da su mu nudjene te funkcije. Kada sam ga ja naivno pitao:"A sto ne prihvatis? " Zoran mi je odgovorio:
    "E, ne znas ti kako je tesko raditi sa nasim narodom. U Sokocu je sve jedno vrzino kolo, a treba i obraz sacuvati".

    I upravo zbog toga, Zoran mi je govorio da je jedino zainteresovan da bude predsjednik Stranke, ili eventualno poslanik u Skupstini. Njega, jednostavno, ni jedna druga funkcija nije interesovala.



    Ako nemas nista protiv, tvoje cu ime izbrisati! Eto toliko. Puno pozdrava za sada!

    Idi na stranu - |1|2|