Sokolac Romanija Sokolac Glasinac Najnoviji

Vojnicko_Groblje : Zeljko Tomic : Sokolac

24037

11.03.2010

Ispričali mi grobovi

Odmah tu, na ulazu u Vojničko groblje na Sokocu, nalazi se krst na kojem je upisano ime Jele Đuričić. Primjetih da na njemu stoji godina rođenja, ali ne i godine smrti.

Jednom prilikom zatekoh nekakvu ženu kako spretnim pokretima uređuje cvijeće na Jelinom grobu. Njen lik me neodoljivo podsjeti na sliku starice sa krsta, pa mi dođe nekako da je priupitam da li je u srodstvu sa pokojnicom. Ipak, učtivost savlada znatiželju i ja nijemo produžih prema suprotnom dijelu groblja.

U povratku, opet prođoh pored tog groba. U trenutku mi postade jasno da je grob prazan i da sam ja upravo vidio Jelu Đuričić kako stoji kraj sopstvene humke. Ipak, još uvijek me je kopkalo pitanje kako to da živa žena ima grob na vojničkom groblju.

Pogledah na susjedni grob. I u njemu počiva jedan Đuričić. Radi se o brkatom Borku, tri godine starijem od Jele. Iz Borkinog mršavog lica izrasli bujni brkovi, koji kao da mi šapuću da je Borko za života bio pošten domaćin i veliki radnik.

Bacih pogled na susjedna dva groba i - ostadoh bez daha. Shvatih da u njima počivaju Borkovi sinovi, Milan i Milomir. Povezah i to da je Jela majka od Milana i Milomira, a samim time i Borkova žena. Saznadoh i odakle Jeli pravo da bude sahranjena na Vojničkom groblju. Postade mi jasno da tu, kraj Jeline prazne humke, vjerovatno počiva njena kompletna familija.

Ovu priču mi ispričaše grobovi, pa se izvinjavam ako su u nečemu pogriješili.


Jela (Rade ) Ðuričić	Borko (Miloš ) Ðuričić	Milan (Borko ) Ðuričić	Milomir (Borko ) Ðuričić

Ilijas_Nemanjici : Velimir Ilijas : Ilijas

24034

11.03.2010

Majka Mlađe Motike

Mlađo Motika je poginuo 07. 12. 1992. godine. Nisam bio na sahrani, ali sam bio na pomenu po pravoslavnom običaju, nakon nešto manje od 40 dana (četeresnica), a možda je to bila i polugodišnjica, nisam siguran, na groblju u Krivajevićima gdje je Mlađo sahranjen.

Tu su bili prisutni: narodni poslanik Trifko Radić, predsjednik opštine Ilijaš Ratko Adžić, komandant Ilijaške brigade major Dragan Josipović, komandant 5. pb (Srednje) Luka Vuković, Ja i još mnogi drugi koje nisam ni poznavao i kojih se ne mogu sada ni sjetiti.

Mlađina majka, kako to naše žene žale, kuka na sav glas i nabraja žalovite riječi koje nas sve potresaju i u tugu zavijaju.

Treba neko da održi prigodan govor. Luka Vuković, sada pokojni, a mislim da je bio Mlađin kum, pita ko će držati govor. Svi napred nabrojani se zgledaše i Luki niko ništa ne odgovara.

Major Dragan Josipović kaže meni: “Veljo, hajde ti nešto reci! ”

Za mene je to bilo nenadano, jer sam mislio da će neko od tih prisutnih govoriti, pogotovo što su i svi Mlađu bolje poznavali od mene. Ali, za mene je to bila naredba od strane komandanta i ja je moram izvršiti.

Sad ja moram na brzinu smisliti šta ću reči. Kažem ja Luki da dozvoli majci, neka ona još kuka dok se ja pripremim. Jas am na brzinu smislio šta ću reči i kažem Luki da zamoli majku da malo ušuti i da joj kaže da ću ja sada govoriti.

On je to njoj saopštio, ona je utihnula glas, ali nije jecanje. Prišao sam joj, zagrlio je i poljubio i malo kod nje stajao, a onda počeo sa govorom. Kad sam završio govor, ponovo sam je zagrlio i tako još malo stajao uz nju. Stajali su okolo i svi ostali, a majka je ponovo počela kukati.

Nakon toga smo svi otišli u njenu kuću gdje smo se za pokoj duše poslužili pićem i hranom. Nisam tu vidio Mlađinu ženu, mislim da je ona bila negdje odsutna. Nisam siguran, ali mi se čini da nije srpkinja. Mlađo nije imao djece, pa je njegova majka tu sama.

To je za mene bio težak dan, ali mi je lakše bilo kad mi je major Dragan Josipović rekao: “Veljo, tebe čovjek na glavu da baci ti bi pao na noge. Svaka ti čast. Sve je bilo po Pravilu službe. ”

Svega toga sam se ponovo sjetio i rastužio 2009-te godine, kada sam u maju mjesecu išao autobusom iz Bijeljine preko Tuzle i Nišića za federalno Sarajevo. Vozač autobusa je bio musliman. Približavajući se iz Olova do Krivajevića, ovaj vozač priča svom sagovorniku iza svojih leđa da u Krivajevićima na samom prevoju živi jedna srpska baba sama. Kaže da je uvijek pozdravi iz autobusa, a često joj ponese i kafe.

Kad smo bili pored njene kuće, vozač kaže: “Eno, u toj kući ona živi. ”

Samo što smo prošli njenu kuću, možda sto-dvjesto metara, iz pravca gdje se skreće za Bijambare ide stara žena u crnoj marami, a tamna joj je i sva druga odjeća, nosi neku motku sa kojom se poštapa. Ne bih rekao da joj motka treba da služi kao štap, nego, kao da je usput našla i ponijela kući za ogrev.

Kad je vozač ugledao i kad smo prolazili pored nje, svirnuo joj je, a ona je podigla ruku i odpozdravlja. Kaže da mu je žao što nije ponio kafe, a to je ona baba o kojoj sam ti pričao.

Ja je nisam mogao poznati jer ja nju, u stvari, nisam ni ranije poznavao. Od tog jednog viđenja prošlo je dosta vremena, ali sam iz svega ovoga zaključio da se radi o Mlađinojn majci.

Možda neko zna da li je Mlađina majka još živa i da li je to ona mogla biti u vrijeme o kojem pišem. Volio bih da se neko oglasi u vezi toga.

Ako jeste, eto još jedne sudbine o kojoj bi se morali zamisliti i zainteresovati da li je toj ženi potrebna neka pomoć.

Nedeljko : Nedeljko ŽUgić : Pale, Republika Srpska

24033

10.03.2010

Balvan „puk'o„ od opterećenja

Analizirajući, površno i dubinski, stanje u šumarstvu, dolazimo do zaključka da je balvan opterećen troškovima da je „puk'o" još u dubećem položaju. Gledano očima prosječnog čovjeka, to se čini nevjerovatnim, jer kada vide kamion sa balvanima odmah pomisli da novac ulijeće u džepove zaposlenih u šumarstvu.

Stručnjaci za poslove eksploatacije znaju šta sve tereti kubik, odnosno trupac.

To su (kao direktni troškovi) provođenje doznake i izrade izvedbenog projekta, izgradnja novih šumskih kamionskih puteva, popravka i održavanje postojećih šumskih kamionskih puteva, izgradnja i održavanje izvoznih traktorskih vlaka, sječa i izrada drvnih sortimenata u šumi kod panja, primicanje i izvoz drvnih sortimenata šuma od panja do šumskog kamionskog puta i utovar i prevoz od šumskih stovarišta do centralnog stovarišta, a (indirektni troškovi) izrada šumskoprivredne osnove, šumsko uzgojni radovi, zaštita šuma, izrada, izvoz i plasman slučajnih užitaka, izgradnja pratećih objekata u šumarstvu (lugarnice, osmatračnice, čeke i drugo), ostala investiciona održavanja i tekući troškovi poslovanja.

Kada se svemu tome doda da su redovni, ozakonjeni zahvati da JPŠ 'Šume RS' izdvaja po deset odsto za Agenciju za šumarstvo, proširenu reprodukciju i lokalnu zajednicu na kojoj se nalaze organizacione cjeline, balvan je 'puk'o' još na panju. Obaveze 'šuma' prema opštinama su tri puta veće od izdvajanja u Federaciji BiH, Srbiji i Hrvatskoj.

Mr. Radovan Simić, koji je pisao prošli Zakon o šumama (važeći od 1992 do avgusta 2008. godine) kaže da novi Zakon o šumama ima negativan odraz na ukupno poslovanje Javnog preduzeća šumarstva i njegovih organizacionih dijelova, kojeg je zbog značajnih manjkavosti i nedostataka nemoguće sprovesti u praksi. Simić se pravom pita: zašto je i kako donesen. U prilog tome ide mišljenje šumarskih stručnjaka i svih zaposlenih u JPŠ 'Šume RS', koji su potpisali peticiju u kojoj traže da se što prije ide u izmjenu i dopunu Zakona o šumama, jer Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kao predlagač, u postupku donošenja, nije prihvatilo i ugradilo u zakon ni jednu primjedbu i sugestiju koje su isticali u toku javnih rasprava predstavnici 'Šuma Srpske', u kojem je zaposleno više od 400 inženjera i i 600 šumarskih tehničara... 'Zbog svega toga, Zakon o šumama je nametnut', naglašava Simić.

Neđo Ilić, direktor JPŠ 'Šuma Republike Srpske" ističe: 'Imamo zaposleno oko 4. 000 radnika i plašim se da će cio sistem da bude doveden u pitanje kada Agencija počne sa radom. Iako smo upozoravali da formiranje Agencije za šume nije dobro rješenje, nije bilo sluha za naše stavove. Nije mi jasno zašto se predlagači Zakona o šumama nisu osvrnuli na iskustva Srbije i Hrvatske, kada je riječ o radu agencija za šume'.

Direktor Ilić je u pravu, jer Srbija i Hrvatska nemaju Agenciju za šumarstvo, a Slovenija ima, ali pri Slovenskom šumarskom institutu.

U opertivnoj analizi nameće se zaključak da je agencija fantomski organ u šumarstvu Republike Srpske, a prema analizama Radovana Simića, 'glavni je razlog donošenja novog Zakona o šumama, koja slabi status i važnost Javnog preduzeća šumarstva u RS'.

Siguran sam da bi u akcionom istraživanju fenomena 'balvan puk'o od opterećenja' došli do rezuiltata da je ovo stanje 'nepodnošljivih okolnosti' uzrokovao najviše nepovoljan i nametnut Zakon o šumama, na drugom ekonomska kriza i na trećem organizacija Javnog prduzeća 'Šume RS'.

Nedeljko Žugić

Knjiga_Gostiju : Nedeljko ŽUgić : Pale, Rs

24032

10.03.2010

SDS – Stranka rascjepnica

Rascjepi u SDS-u su odraz nesvjesne i nartikulisane demonstracije unutrašnje histerije. Uzalud im borba u rukavicama ili bez njih, golotrb narod im ne vjeruje. Oni bi iz ilegalnog terora da pređu u legalan – da vrše javno nasilje nad svjesnim stavom naroda.

Nekada su imali "državne" firme koje su sarađivale sa neprijataljem i tako su ostvarivale profit: "Centreks", "Selekt Impex", "Matresa", "Spektra", "Rojal", "Cicko-micko"… Sada bi u ring sa golotrbim narodom, da mu zadaju posljednji udarac u stomak. I to sa teškim, olovnim rukavicama. Da mu ugasi svjetlo izgubljene nade.

Sve to gledao je oboženi grešnik, sin besmrtnik crkvenih profitera, sve dok posljednnji Srbin boluje od njegovog virusa zablude... Sve dok ga nisu izdali!

U profirerskom ringu SDS-a je banda korumpiranih političara i desetine sveštenika koji su čitali i slušali božićnu poslanicu, koju je potpisao mitropolit dabrobosanski Nikolaj i nadbiskup Vinko Puljić. One koje prati snažno osjećanje na žrtve, ne treba pitati šta misle o saradnji mitropolita i nadbiskupa. Njihovo mišljenje se ukamenilo u mermernim spomenicima.

Grobari srpskog naroda u BiH i dalje misle da je nizak nivo narodne svijesti pa mogu da mu burljaju elektrodama u mozgu, proizvodeći emocije pokornosti i poslušnosti. Misle da će vječito vibrirati na talasnoj dužini narodnog osjećaja, kao spasioci, a ne porobljivači. To bi Karl Gustav Jung definisao kao "nemogućnost integrisanja nekih unutrašnnjih procesa, koji se nemionovno projektuju vani…"

U ring do posljednjeg Srbina, samo da grobari imaju šta raditi.

U "Otvorenom pismu Draganu Čaviću", dok je bio predsjednik RS napisao sam i objavio da je kao Epimetej, Prometejev brat - čovjek koji kasno shvata. Ono što mu dobronamjerni ljudi govore shvatiće kada ne bude na vlasti, u dubokoj sjenci poraza.

Ako ima u vidu da je politika svjesno i aktivno usmjeravanje društva ka određenom cilju, u kom cilju ide politika koji on vodi?

Radovan ga dograbio u svoju vlast, jer je znao da je slaba ličnost i da od takve može napraviti slijepog izvršioca za svoje "smišljene besmislice".

Sljedbenici SDS-ove stranke rascjepnice ne znaju šta čine, dok im namiguje oboženi mit iz oblaka nabijenog munjama, kojima su sklanjali iz života sve ljude koji ne misle kao oni.

Kasno vam je da budete "grešnici pokajnici", pa čak i kod onih popova koji su dobro zamastili bradu sa vama. Vaše utonuće u grijeh je toliko da ste i nerođenoj djeci ukrali budućnost.

Izgubili ste strpljenje, a đavo se po tome poznaje. Niko vam ne pruža ruku. Sa vama nikada providnog dana, rekla bi svaka oštroumnija baba u selu, već samo tamni dani.

Vrijeme je da odete. Iza vas, na licu istorije, ostaće grdna rana srama. Izgubili su sjenku dobrog glasa, a ko gubi sjeku izgubio je sebe samoga.

Nedeljko Žugić

Jovo_Mijatovic : Nedeljko ŽUgić : Pale, Republika Srpska

24031

10.03.2010

O Jovi Mijatovicu

Rođen i odrastao između kamena i neba, drugujući sa nemaštinom i divljim zverima, Jova se još od malih nogu suočio sa teškim životom ljudi, kojima je, kako kažu: 'I Bog rekao laku noć".

Udaljei od popa i doktora; bolnice i škole romanijski vidar, kao i mnoga druga deca, sa Romanje - 'Ostao je slep kod očiju", te kasnije, kada se zamomčio i poostario, naučio je da čita i piše. Dok su se drugi dečaci verali po planini jureći vukove i medvede, mladi Jova sakupljao je trave pomažući svojoj babi Staniji, čuvenoj romanijskoj vidarki u njenom nesvakidašnjem poslu.

Vremenom, učeći od svoje babe, a i od drugih ljudi koji su poznavali lekovito bilje, mladi Jova Mijatović postao je viđen vidar i travar koga au poznavali i prizivali na sve strane.

A onda je došao Prvi svetski rat. Služeći u austrougarskoj vojsci, kao bolničar, na Tirolu, Montegrafu, Pešti i Beču, vispreni gorštak sa Romanije naučio je još više, od onoga što je znao o tome - kako se ljudi leče lekovltim biljem.

Posao travara i vidara nastavlo je da obavlja između dva rata, spremajući obolelim i povređenim ljudima čajeve i meleme. Tu, na Romaniji, izrodilo mu se česnaestoro dece, od kojih mu je danas živo sedam sinova i tri kćerke.

Ljudi pritisnuti nevoljama, bez para, udaljeni od lekara; dolazili su kod Jove tražeći da im pomogne. On je to činio, koliko je znao i umeo. A znao je mnogo. Vremenom, baveći se poslom koji je od jednog broja ljudi osporavan i anatemisan, postao je svojevrstan poznavalac lekovitog bilja i priznati narodni lekar nastavljajući tako tradiciju poznatih bosangko-hercegovačkih hećima.

Došao je još jedan rat, u kome je Jova, iako star, učestvovao lečeći bolesnike i ranjenike. Kada su umukle puške, stari vidar nastavio je i dalje sa svojim poslom. Zbog toga je, jedno vreme, imao i neprilika. Vremenom ljudi su shvatili da lečenje čajevima i melemima ne može škoditi, naprotiv, samo koristiti.

Vreme je učinilo svoje: osporavan i hvaljen, progonjen i prizivan, Jova Mijatović, je najzad, danas, u svojoj 78 godini dobio mesto koje mu pripada. Obični ljudi, oni kojima pomaže, amatraju ga najboljim travarom u našoj zemlji. Za njegov posao interesuju se mnogi učeni ljudi širom sveta.

U smiraj svoga života stari vidar sa Romanije, kako reče: "Ne želim da odnesem sa sobom sve ono što sam više od 60 godina sakupljao i proveravao... ".

Zato je rešio da ovu knjigu ostavi onima kojima je pomagao i onima kojima će zatrebati, sa jedinom željom - da vreme i ljudi prosude da li se i koliko bavio korisnim poslom.

(Beograd, 1982)
DRAGOŠ SIMOVIĆ

Akcije : Nedeljko ŽUgić : Pale, Republika Srpska

24030

10.03.2010

Preuzet film o Jovi Mijatovicu

Željko,

napokon sam preuzeo film o Jovi Mijatoviću iz Kinoteke Srbije. Sjećam se, prije 45 godina, on se prikazivao kao žurnal uz filmove u našim krajevima.

Zahvaljujem se tebi koji si mi poslao 40 eura, a Miner mi je poslao 50 eura, tako da sam ja dodao 10 i sve je plaćeno i urađeno kako valja. Miner i ti imate od mene knjigu od Jove Mijatovića "Liječenje biljem" u originalnom, reprint izdanju. Izdavač je "Književni fond "Sveti Sava" Istočno Sarajevo, odnosno moja malenkost. Ista se može naručiti preko mene i njena cijena je sa poštarinom 20 eura. Moje adrese su dostupne, dovoljno je ukucati samo moje ime i prezime i sve je tu.

Ništa ne krijem što radim, ponašam se kao voda koja nema sjenke.

Sve vas pozdravljam i volim.

Pale, 11. 03. 2010.

Nedeljko,
drago mi je da si dobio kopiju filma o Jovi Mijatoviću. Ja ću se na ljeto potruditi da i ostali učesnici u akciji imaju priliku da isti pogledaju.

Posebno bih se zahvalio Mineru, koji je ispao pravi laf sa svojim velikodušnim prilogom. Naravno, ne treba zanemariti ni učešće Vogošćanina Pravog koji je u akciji učestvovao sa 20 evra.

Posebno se izvinjavam tebi što u rubriku "dobra knjiga" još uvijek nisam stavio informacije o knjizi Jove Mijatovića "Liječenje biljem". Na ovom forumu se toliko piše da ne stignem da sve to uradim. Obećajem da ću to uskoro uraditi!

Zoran_Borovina : Dragisa Hrkalovic : Bijeljina Republika Srpska

24029

10.03.2010

O legendi rata, Zoranu Borovini

Neću mnogo pisati o pukovniku Zoranu Borovini, jer je svaka riječ mala naspram onoga što je on učinio. Ja sam inače iz Sarajeva tačnije iz naselja Bojnik. Mnoga djeca iz okoline Sarajeva danas ne bi bila živa da nije bilo takvog heroja kao što je bio Zoran Borovina, legendarni komadant Ilidžanske brigade. Hvala mu za sve ono što je učinio i vječna mu slava!

Pozdravi : Safet Halilovic :

24027

10.03.2010

Pozdrav za Lunu

Luna, majstore. Daj ba napiši šta se desilo u napadu na skolu na Vraca ali iskreno, ko je ubio Pupeta i Liku? Jesu li ubijeni sa leđa ili od Sandžaklija sa Šanca.

Čestitam ti na hrabrosti! Gledo sam te na "60 minuta". Poštujem takve kao što si ti.

Viteže sretno, čuvaj se Semberije, kad su izdali Mauzera onda je sve moguće - pozdrav Safet, bio sam nekad milicioner u Ilijašu.

Ilidza : Specijalac_Momcilo : Republika Srpska

24025

10.03.2010

HVO i VRS

Postovani g. Željko, kako pročitah vaš post želim da napišem i nešto o tim odnosima HVO i VRS na potezu Kiseljak-Ilidža.

Na rubnom području oko Kiseljaka sa srpskim življem, nije bilo nikakvih problema osim što su Srbi sami sebi stvarali probleme. Ti problemi su bili u tome da su se u HVO-u govorili da su angažovani u VRS a u VRS govorili da su angazovani u HVO-u i tako izbjegavali angažovanost u ratnim zbivanjima.

Međutim, to nije dugo potrajalo, kako kažu "dok se vlasi ne dosjete" i onda se moralo dokumentovati sa papirima gdje si angažovan.

Komunikacije su bile slobodne, išlo se u Kiseljak bez ikakvih problema a iz Kiseljaka se takođe dolazilo na prostore Republike Srpske bez ikakvih peripetija.

Benzin je u Kiseljaku u to vrijeme bio 1 DM, a na Ilidži 7 DM, pa su mnogi išli u Kiseljak da napune rezervoar i bez sipanja u kanistere.

Nakon pada Vareša, svi Hrvati su pušteni bez ikakvih problema da preko teritorije Republike Srpske odu u pravcu Kiseljaka, a i vojnici su sa svim svojim ličnim naoružanjem prešli taj dio puta.

Saradnja HVO - VRS na tom dijelu je bila izuzetno dobra i korektna. Linije prema muslimanskoj strani držali su zajedno Srbi i Hrvati, a kada je krenula muslimanska ofanziva na Kiseljak, Srbi su priskočili u pomoć i sačuvali postojeće linije.

Ne znam da li se neko sjeća snimka na "Srni" kada Ivica Rajić rekao " ako padne još jedna granata na Kiseljak sravnit ćemo Sarajevo do Baščaršije". Oko njega su bili borci sa HVO oznakama, ali su se mogli prepoznati pojedinci koji su bili u Vojsci Republike Srpske, a koje sam ja lično poznavao. Ne želim da ovdje navodim jedinicu kojoj su pripadali.

Kako su Hrvati bili u dobrim odnosima sa nama čak su kod nas donosili svoje radio stanice na programiranje, tako da smo mi imali sve njihove ratne frekvencije.

Saradnja je išla do te mjere da sam dobio informacije o muslimanskoj akciji koja je trebala da se zove "Vjenčanica" ali je potpisano primirje i od toga se odustalo. Tada mi je rečeno da su pripremili i "Oganj" na Igmanu. Tom prilikom je MUP RS obavijestio GS VRS o navedenoj akciji, ali su se ovi u GS ovu informaciju ignorisali jer nisu vjerovali u njenu vjerodostojnost. Međutim, kada je muslimanska TV prikazala "Oganj" na Igmanu, onda su "gospoda" doletjela do nas da pitaju odakle nam ta informacija.

Ljudi koji su isli u Tarčin i okolinu da prodaju poljoprivredne proizvode detaljno su pratili šta se dešava i tada sam dobio informaciju o broju muslimanskih vojnika (priblizno 10. 000) koji se nalaze na južnoj padini Bjelašnice, o helikopteru i druge informacije važnim za srpske snage.

Ovom priliko mogu da se zahvalim Ivici Rajiću iako je u Hagu, i da mu poželim sve najbolje. Takođe bih želio da se zahvalim Čiča Jozi, Marku Budimiru, Mariju, Orliću i mnogim drugima koji su uvijek bili spremni da pomognu srpskom narodu.

Prilikom pokušaja deblokade Sarajeva od strane muslimanskih snaga, mudžahedina i SFOR-a, Hrvati su došli i rekli nam da "ako padnu ove linije prema nama mi moramo udariti na vas. Vi ne dajte da padnu, nisu domaći u napadu nego Hrvati sa strane iz Splita i drugih njesta u Hrvatskoj".

Kada je potpisan Dejtonski sporazum, Hrvati iz Kiseljaka su došli na našu teritoriju i molili ljude da ostanu na tim prostorima, sa čvrstim obećanjem da će ih uzeti u zaštitu. Međutim, Srbi su otišli.

Ovo je jedan mali doprinos istini o odnosima HVO i VRS. Ja bih ovo proširio na sve srpske snage, jer nije samo VRS učestvovao u odbrani Republike srpske nego i MUP i dobrovoljačke jedinice.

Zuc_Razno : Specijalac_Momcilo : Republika Srpska

24024

10.03.2010

Ubijanje zarobljenika

Prvo da pozdravim moga kolegu i prijatelja Lunu, i kako on reče u svom tekstu on na Ključ a ja od Prijedora prema Sanskom Mostu sa drugim dijelom Arkanovih.

Tada je u PD dosao i Božović.

Sada bih se obratio na članak pod brojem 23995 pod Žuč-Razno.

Kao prvo Repija je ranjen na uzimanju škole na Vracama, ništa značajno, prostrelna rana kroz rame a onoliki momčina to nije ni osjetio.

Što se tiče borbi na Mijatovića kosi, poznato je da su ljudi otišli na neku svadbu, pa je došlo do pada linije jer nije bilo dovoljno boraca da je brani. U isto vrijeme, artiljerija nije smijela dejstvovati jer su "Obrvanovi" tj. Krajšnikova familija naredila da se ne smije dejstvovati jer je tu njihovo groblje pa bi se mogli oštetiti spomenici. Apsurd, ali šta se tu može.

Drage je tada bio u rajlovačkoj kasarni sa Mominim bratom Minjom.

Borac koji je bio ranjen i zalutao u vaše tranšee je bio živ zarobljen jer smo ja, Beli, pokojni Srđan ("Beli Vuk") uspostavili vezu sa nekim od vaših boraca koji se hvalio preko radio uređaja da je zarobio "živog četnika".

Luna ti znaš ko je Beli iz trojke, a i Srđana si znao kao i ja, i pošto smo ih pitali šta traže za tog momka nisu nam htjeli odgovoriti nego su ga prisilili da se javi preko uređaja.

Kasnije je poslat mrtav i bez glave na razmijenu za hodžinog sina.

Kada je leš hodžinog sina izvađen na Vlakovu, "Karavan" je pred UNPROFOR-om lopatom odrubio glavu hodzinog sina sa komentarom: "Kada oni vrate glavu našega borca biće data i glava hodžinog sina".

A to nije jedini primjer zarobljavanja ranjenih, a onda njihovog ubijanja. Isto se desilo i na Nišićkoj visoravni, kada su muslimani uhvatili trojicu ranjenika. Dvojicu su, nažalost, ubili a jednog su razmjenili.

Zuc_Razno : 5450 : Sarajevo

24023

10.03.2010

ŽUČ 1992-1995

Čiča Jovo, vidim da si revoltiran, i pitaš me za 12. 06. 1993. godine. Taj dan nisam bio na tom dijelu jer sam bio na desnom krilu, pa ne znam za taj slučaj, oko tog svirepog (kako navodiš) ubistva.

Imam i ja za tebe pitanje da li znaš ime tog junaka koji je u decembru tačnije 27. decembra 1993 godine našem zarobljenom momku odsjekao ruku i zabio ekser uglavu, tačnije u oko i misleći da ga je ubio bacio na tranšeju. Obično su zločine vršile kukavice koje nisu bile u borbenim dejstvima, jer nisu imali srca za ratovanje nego su kao jastrebovi čekali da se odradi akcija pa da se onda prave kabadahije. Takvih je bilo na svim stranama!

Ja sam se borio muški, prsa u prsa i na ovom forumu nije mi cilj da se hvalim, ostao sam častan čovjek bez mrlje i kao takav ću i umrijeti. Ne želim da se prepucavam ni sa kim pa ni s tobom, ti ako si bio ti znaš koje su jedinice bile sa te strane. Znaš li šta znači "OZNA", to je uvijek bila uzrečica.

Pozdrav za "Oko Bijeljina"

U pravu si, i mi smo taj dan imali gubitke, ali samo su nam dva momka poginula od metaka, ostali su od granata. I to minobacačkih.

Ispravi me ako griješim, ali taj dan ja iz paprati pogođen tenk, malo je oštećen oko gusjenice. Koliko se ja mogu sjetiti da su tada u šljivik došle dvije prage. Neko je ispalio zadnju raketu i promašio prvu pragu i one su se povukle. Ta prva praga bila je nekih 20 metara od mene. Nisam je imao čime gađati. Imao sam tromblon, ali onaj trenutni, i nisam imao metak da ga ispalim. A bile su kao na dlanu!

Iza vaših linija je ostao jedan naš momak. To sam saznao tek uveče, kada smo se povukli. Bio je ranjen u nogu. Kada je razmjenjen poslije šest mjeseci imao je vezane ruke na leđima, što znači da je bio živ.

Kao što Luna reče, ni mi nismo ostavljali svoje momke. Znali smo ih nositi i po dvadeset kilometara.

Luna će se složiti sa mnom da, kada se odrađuje neki zadatak, na bokove uvijek moraš postaviti po jedno odjeljenje jer tako obezbjeđuješ one koji napadaju. Taj dan mi nismo imali nikoga na bokovima, prošli smo kroz minsko polje. Koliko je tu bilo mina! Ja ih nikada više na jednom mijestu nisam toliko vidio. Imali smo crvene trake i morali smo ih skidati da obilježimo minsko polje, tako da kada smo krenuli u napad rijetko ko je imao komadić crvene trake. Al otom potom.

Luna mislim da se ne poznajemo, samo i mene kao i tebe boli nepravda. Vjerujem da i kod tebe bar 98% policajaca ne zna za 04. april tj. ne znaju šta znači taj dan.
"Revolucija guta svoju djecu" - rekao je Lenjin.

Pozdrav svima i dobronamjernim i časnim, kao i onim koji to nisu.

Srk : Kiki Aco Lazo : Bih

24021

10.03.2010

Izmisljeni formacijski polozaji

Odavno hoću da napišem nešto o izmišljenim formacijskim položajima u VRS početkom rata, na prostorima gdje sam živio.

U toku cijelog rata, u našoj vojsci su postojali neki formacijski položaji koji nisu zabilježeni ni u jednoj vojsci u svijetu. Tako su se, pored komandira čete i voda, na linijama postavljani i razno-razni komandiri vatrene linije, pa pomoćnici komandira, i tako dalje da te glava zaboli.

Na te položaje se dolazilo preko rodbinskih i prijateljskih veza. Ovo je mnogo smetalo nama običnim borcima, ali protiv toga nismo mogli ništa učiniti jer su ti pojedinci pustili jake korjene.

Svi ti komandiri vatrenih linija su se krili po podrumima sa ženama i babama. Uz dužno poštovanje pojedinaca, moje mišljenje je da smo u ratu i dobro prošli ko nas je sve vodio. Ne želim na ovom mjestu da ikoga imenujem jer mislim da ti ljudi nisu vrijedni pomena.

Trebalo bi nešto napisati i o donatorima, koji su za kutiju cigareta kupovali slobodne dane i tako se bogatili uz ogromnu pomoć naših komandira i komandanata. Međutim, o ovome bih drugi put. Možda će ova tema nekome i zasmetati, a možda biti i dosadna, ali ja osjećam potrebu da i o tome pišem.

Poštovani,
razumjem tvoju ogorčenost na pojedine ljude sa kojima si ti imao loše iskustvo. Slažem se i sa tobom da je VRS imala dosta nestručnog komandnog kadra, uglavnom zbog toga što se 90% onih ugojenih oficira, koji su u miru uživali sve benificije, ili pobjegli u Srbiju ili se smjestili u neke pozadinske komande. Vrlo malo je bilo poštenih oficira (poput Grargamela npr. ) koji su u ratu radili ono za šta su u miru obučavani - da komanduju vojskom i da budu sa vojskom.

Međutim, kao inženjer organizacije rada, oficir u VRS, i vođa razno-raznih stručnih timova u profesionalnom životu mogu da kažem dvije stvari:

1) Ideja komandira vatrenih linija je došla iz GŠ VRS, prema tome ovdje kritikuješ i "velikog šefa". Ona je imala smisla na mjestima na kojima su se jedinice mjenjale često, a na njihovo mjesto dolazili borci (sa komadantima i komandirima) koji nikada prije toga nisu bili na tim položajima. Svrha komandira vatrenih linija je bila da svoje znanje o specifičnosti konkretne linije, navikama i taktici neprijatelja na toj dionici prenose na komandni kadar koji dolazi u smjenu. Drugim riječima, koncept je bio dobar ali implementacija na mnogim mjestima više nego očajna, a osobe postavljene na te položaje uglavnom beskorisne.

2) Po teoriji organizacije svaka organizaciona cjelina teži ka haosu. Zbog toga treba stalno raditi na suzbijanju tog haosa i unapređivanju organizacije. Vojska je posebno kompleksna organizaciona jedinica, sa vertikalnom strukturom rukovođenja tj. komandovanja i u njoj nema povratne informacije prema višim strukturama o kvalitetu nadređenih. Nadređene starješine su postavljale komandire vatrenih linija, i oni su mnogo više radili za svoje šefove nego za tebe. Drugim riječima, možda ja i ti ne shvatamo pravu ulogu koju su oni imali.

Nisici : Srdjan Vukovic :

24019

10.03.2010

Polom i Jasen

Kota 1173. Dominantna kota nad Malim Jasenom, držana je od strane Baranske čete koja je pripadala Srednjanskom bataljonu. Rov broj 8 je imao odbranu postavljenu i prema Koritima i prema Jasenu, rovovi i transeje dobro utvrdjeni. Na rovu su imali mitraljez 14, 7mm koji je pao u muslimanske ruke, kasnije nam je zadavao velike probleme, muslimani su čak su i na snage umprofora dejstvovali sa njim.

Ta akcija se odvijala negdje u julu ili avgustu 1994. godine. Legenda je bio upozoravan da se ne približava rovovima koji su trebali da budu vraćeni u naše ruke bez dobre artiljerijske pripreme. Upozoravan je od strane komandira i vojnika koji su dobro poznavali stanje u kojem su bili rovovi, znali su i da je ostalo dosta MTS od čega i dosta i ručnih bombi pretisove proizvodnje, i to onih velikih u kojima je bilo gotovo kilogram eksploziva.

Međutim, Vukovi nisu obraćali pažnju na ta upozorenja, mislili su da će lako da vrate kotu 1173. Akcija je kratko trajala, zasuli su ih našim bombama, mislim da je bilo 11 ranjenih i jedan poginuli kojeg su jedva izvukli. Mislim da se Legenda nakon toga povlačenja više nije pojavljivao na tom dijelu ratišta.

Vojnicko_Groblje : Kiki Aco Lazo : Bih

24018

10.03.2010

Danilo Lazarevic - pogibija

Molio bih one koji znaju kako je poginuo Danilo Lazarević da o tome nešto i napišu.

Nisici : Kiki Aco Lazo : Bih

24017

10.03.2010

Povratak iz Zubeta

Ne mogu a da ne nastavim priču po povratku iz zubeta posle akcije. U jedinici su me smatrali za momka bez dlake na jeziku, jer bih u pojedinim trenucima reagovao kako se to pojedincima nije sviđalo, tj. odgovaralo.

Dok smo se vraćali iz sela Zubeta, ja sam išao pješke dok su ostali isli motorizovani. I tako, pri povratku naletimo na tenkovsku minu i imali smo dosta boraca izbačenih iz stroja. Tom prilikom smo pokojni Zoka i ja izvukli ranjene drugove i jednog poginulog.

Ono što se dalje dešavalo je bilo za rubriku vjerovali ili ne. Neko je htio da opere ruke od nas pa je u uzvještaju iz komande napisano da mi nismo ni učestvovali u akcije, nego smo se zbog pljačke oturili u muslimansko selo Zubeta, i u povratku nastradali. Zbog ovog nepravednog postupka, mi smo okarakterisani kao neka raspuštena banda a sramota je pala na one koji su nastradali.

Naš narod kaže da se dobra vijest širi brzo a loša još brže. Tom prilikom sam ovo osjetio i na svojoj koži. Neko je dojavio da sam nestao u akciji, pa mi se majka obukla u crnjinu. Kada sam ja stigao kući, na vratima me dočekala majka. Kada me je ugledala počela se tresti i pala u nesvjest.

Jako je žalosno šta mogu uraditi neki komandiri i komandanti!

Vojnicko_Groblje : Velimir Ilijas : Ilijas

24015

09.03.2010

Groblja

Dragi Rale,

Tvoje informacije date u prilogu broj 23998 od 09. 03. 2010, su dragocjene i one daju ono što i jeste bitno, a to je saznanje gdje je koji poginuli borac sahranjen.

Polemika oko toga kojoj jedinici je borac pripadao u ovom slučaju nije bitna.

Ali, kad već detaljišemo, onda želim reći ovo:

Bataljon Srednje, kao 6. pb. u sastavu Ilijaške brigade je formiran 03. 02. 1993. godine, a u njegov sastav su ušle čete: Srednje, Visojevica i Kalauzovići.

Po naredbi SRK ovaj bataljon faktički nestaje 20. 10. 1994. godine, jer četa Srednje prelazi u sastav 3. Spbr. , a čete Visojevica i Kalauzovići u sastav 1. Rpbr.

Šta je sad iz ovoga i Tvog priloga jasno, a šta nije?

1. Jasno je da Vlastimir Blaške Rajić u momentu pogibije nije pripadao Ilijaškoj brigadi jer je poginuo 17. 06. 1995. godine.

2. Opet nije jasno za Vidaka Mihajlović i Gorana Barjaktarević kada su poginuli i kojoj su jedinici u momentu pogibije pripadali, ali je bitno da su oba preneseni u Vojničko groblje u Sokocu. To i jeste ono što želimo znati..

Pozdrav,
Velimir

Knjiga_Gostiju : Ratko Obrenovic : Detroit, Usa

24014

09.03.2010

Drinski korpus

1995. godine Drinski korpus je imao oko 15. 000 vojnika organiziranih u 13 geografski određenih jedinica, a to su:

1. zvornička pješadijska brigada

1. vlasenička laka pješadijska brigada

1. birčanska laka pješadijska brigada

1. milićka laka pješadijska brigada

1. bratunačka laka pješadijska brigada

2. romanijska motorizovana brigada

1. podrinjska laka pješadijska brigada

5. podrinjska laka pješadijska brigada

5. mješoviti artiljerijski puk

5.bataljon vojne policije

5. inžinjerijski bataljon

5.bataljon veze i

Samostalni pješadijski bataljon Skelani.

In 1995 the Drina corps had about 15 000 soldiers in 13 territorial units:

1st Zvornik infantry brigade

1st Vlasenica light infantry brigade

1st Birac light infantry brigade

1st Milic light infantry brigade

1st Bratunac light infantry brigade

2nd Romania motorized brigade

1st Drina light infantry brigade

5th Drina light infantry brigade

5th mixed artillery brigade

5th Military police battalion

5th engineering battalion

5th signals battalion and

Independent infantry battalion Skelani

Bihac : Luna :

24013

09.03.2010

Arkan i rat oko Ključa

U toku rata sam se u više navrata borio rame uz rame sa Arkanom i njegovim Tigrovima. Ovdje želim da ukratko opišem njihovo učešče u borbama oko Ključa 1995. godine.

Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske je zajedno sa Arkanovom jedinicom krenula nakon pada Ključa u vraćanje izgubljenih linija. Krenuli smo tačno iznad Mrkonjić Grada, sa tačke koja se zove "Kolibe". I doista, na tom mjestu su se i nalazile neke dvije - tri kolibe. Napredovali smo nevjerovatno brzo i svaki dan smo pomjerali linije za pet do šest kilometara. Arkan je uglavnom bio na našem lijevom krilu.

Njegovi momci su ga slušali bez pogovora. U jednom trenutku, on je naredio pokret jedinice i sa džipom se uputio nekim makadamskim putem duboko iza leđa neprijatelju. To niko nije očekivao. Ušao je neprijatelju dobrih desetak kilometara njima iza leđa. Mislim da je to bio nepromišljen potez, ali jako hrabar.

Kada su izašli na put Bihać - Mrkonjić Grad, uhvatili su i muslimanskog kurira na biciklu i njihovu smjenu koja je krenula na položaje. Naše jedinice su imale puno povjerenje u njih kao saborce.

Zajedno sa Arkanovcima smo došli do nekog spomen parka iznad Ključa. Tu smo naišli na mali putić sa klupicama, i na onu liticu iznad samog grada. Zastali smo da se malo odmorimo. Odatle se vidjela skoro svaka zgrada u Ključu. Mogao si je bez problema pogoditi kamenom.

Tada je moj prijatelj Zoran Lojić, inače komandir voda minobacačlija sjeo u mog đipa i krenuo ka nama. Međutim, on je na na jednoj raskrsnici pogriješio i skrenuo lijevo. Kada gledate na karti, kao što je on gledao, ti putevi su jedan pored drugoga. Međutim mi smo bili 50 metara visočije a ispod je pod devedeset stepeni bila litica i stijene pa ga je taj put odveo tačno ispod nas u centar Ključa. On je tu stao i shvatio šta je uradio. A onda su zapucali po njemu! Kod sebe nije imao sebe dokumenate, a pošto je džip bio moje službeno vozilo, u njemu su se nalazile sve moje stvari (službena, vozačka, lična, spisak ljudi, babaroge, dva heklera sa prigušivačima itd. ) koje sam ja uvijek prije akcije ostavljao zajedno sa činovima i oznakama na kapi i ramenu.

Zorana su odmah ubili, Bog da mu dušu prosti. Zakopan je na istom mjestu, a nakon šest mjeseci i razmijenjen pod mojim imenom i prezimenom jer su svi dokumenti bili moji. Nismo ih uspjeli ubijediti o kome se radilo.

Zoran je bio veliki junak, u svakom pogledu: i visinom i srcem i hrabrošću. Radio je u bivšoj saveznoj specijalnoj SFRJ, prošao sva ratišta u poslednjem ratu poginu negdje pred sami kraj.

Posle toga su Hrvatske snage zajedno sa Međunarodnim snagama za brze intervencije, nama iza leđa ušle u Mrkonjić Grad i Sitnicu i mi smo se morali izvući prema Manjači i Bunarevima.

E, sad što je jako bitno, naša artiljerija tj. artiljerija VRS nije dejstvovala kao da je bilo dogovoreno dokle ćemo se povlačiti. Kad smo se povukli do Manjače našli smo ukopane položaje i tada su tek počeli da dejstvuju VBR-ovi naše vojske. Prije toga se nisu čuli.

Toliko o napadu na Ključ i povlačenju sa položaja zbog pada Mrkonjić Grada. Da još napomenem da smo, dok smo se kretali prema Ključu nailazili na zaklane djedove i bake koji su ostali u svojim kućama vjerujući da ih muslimanska vojska neće dirati jer su slabi i jer su civili nesposobni za nošenje oružja.

Tokom kretanja ka Ključu nesebično nam je pomogla i jedinica koju je Josip doveo iz Vogošće da pomogne krajiškoj braći. Znam sigurno da ti položaji nisu pali zbog Vogošćana, Arkana, Banjalučke i Sarajevske specijalne jedinice!

Nisici : Kiki Aco Lazo : Bih

24012

09.03.2010

Polom i Jasen

Nakon što smo organizovali odbranu i kontrolu putnu komunikaciju Srednje - Nišići, bilo je i nešto sporadični pucnjave od strane Armije BiH. Mi nismo odgovarali na njihovu paljbu jer nismo htjeli da otkrivamo naše položaje.

U ranim jutarnjim časovima, još nije bilo ni svanulo, pridružila nam se i proslavljena jedinica "Vukovi sa Drine" pod vodstvom kapetana Legende. Odmah su počeli sa osmatranjem i izviđanjem terena. Mi smo se ponudili da idemo sa njima u vraćanje izgubljenih rovova. Manevarski prostor je bio uzak, jedva nekih 40 metara, pa smo im obezbjeđivali bokove dok su oni krenuli uz artiljerijsku podršku.

Zbog uskog manevarskog prostora na rovove je krenulo samo devet vojnika, ali su ih muslimani prilikom prilaska rovovima zasuli bombama i žestokom puščanom paljbom, pa su oni imali (ako se dobro sjećam) sedam renjenih i jednog poginulog. Lakše je bio ranjen i komadant Legenda, i ja sam mu lično pomogao da siđe do saniteta. Dok sam mu nosio pancir, lično sam vidio kako je sam sebi izvadio geler od bombe koji ga je pogodio ispod pancira, tačnije ispod lijeve miške.

Akcija nije uspjela, i mi smo se vratili u bazu. Ovo je bilo još jedno moje sjećanje na ratne dane. Pozdrav!

Pozdravi_Ilijas : Srdjan Vukovic :

24010

09.03.2010

Velemiru

U pravu si Velemire, bio si u našoj kući upravo toga dana koji navodiš. Hvala ti na tome, a hvala i za pozdrave i tvoje pisanje. Možda se nekad sastanemo kod strica u Bijeljini. Veliki pozdrav i svako dobro.

Nisici : Jovo Pejić : NišIćI

24007

09.03.2010

Vareš

Na nadmorskoj visini od 829 metara, u predio vrletan i neobuzdan, bogat rudama i šumama, smjestio se industrijski gradić Vareš. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u naselju Vareš u apsolutnoj većini su bili Hrvati, bilo ih je 52, 6 posto, a u opštini su bili u relativnoj većini s 40, 6 posto, muslimana je bilo 30, 23 posto i Srba 16, 41 posto.

Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u opštini Vareš najviše glasova je dobila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, potom Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i Stranka demokratske akcije. Najviše odborničkih mjesta u opštinskooj skupštini zauzeli su Hrvati. Kao pobjednička politička stranka Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine dala je predsjednika skupštine opštine, bio je to Hrvat Dario Andrijević.

Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske u Bosni i Hercegovini dogodio se na području opštine Vareš, 31. maja 1992. godine. U namjeri da disciplinuju srpsko stanovništvo sela Slavin i Planinica HVO je napao položaje Srba oko tih sela. U tom oružanom okršaju bilo je ranjenih na obje strane a poginuo je jedan vojnik HVO-a. Srpsko stanovništvo iz ovih sela protjerano je tada na srpsku teritoriju, Brgule i Okruglicu.

U Varešu 1. jula 1992. godine vlast od SDP-a preuzima Hrvatsko vijeće obrane, mirnim putem. Na čelo opštine dolazi lokalni čelnik HVO-a Ante Pejčinović- Pitchkara. To je protumačeno kao vojni puč i izazvalo napetosti s muslimanima pa oni u Dabravinama osnivaju svoj ratni štab, koji ne priznaje novu političku vlast niti vojnu strukturu u Varešu, kao i svoju „civilnu vlast“ i dobivaju svoga predsjednika, odnosno predsjednicu općine Mervanu Hadžimurtezić.

Na području opštine Vareš uporišta muslimanske vojske ostaju u selima Dabravine, Striježevo, Seoca, Budoželj, Daštansko, Stupni Do, Ligatići, Zubeta, Ravne i „pridružena enklava“ iz opštine Ilijaš, Crna Rijeka ili Kamenica, kako je kome bliže.

Rukovodstvo opštine je u ljeto 1993. godine, kada je uveliko buktao muslimansko-hrvatski rat započet u aprilu, balansiralo između Srba i muslimana, pregovarajući i sa jednima i sa drugima. Česte su bile posjete Pejčinovića i Zvonka Dužnovića srpskoj teritoriji na Nišićkoj visoravni i susreti sa srpskim rukovodstvom, čak i onim „odozgo“.

Sukobi između Armije BiH i HVO-a, pukovnija "Bobovac", počinju u ljeto 1993. godine. Napad postrojbi Armije BiH na područje vareške opštine počeo je 18. oktobra 1993. godine kada je stradalo selo Kopijari, koje je opljačkano i spaljeno od strane 7. muslimanske brigade.

Hrvatske postrojbe iz Kiseljaka, preko Nišića i Brgula idu u pomoć Varešu. Specijalci iz postrojbe „Maturice“, opremljeni poput američkih marinaca iz filmova, 23. oktobra su propraćeni kroz našu teritoriju prema mjestu sukoba i cilju, muslimanskom uporištu Stupni Do, u kojem su locirane jake snage domicilnih muslimana. Opštinsko rukovodstvo(dvojicu pomenutih) su odmah po dolasku pohapsili i smijenili nesposobnog zapovjednika brigade „Bobovac“ Emila Haraha.

U dvodnevnoj bitci između pripadnika Armije BiH i HVO-a u selu Stupni Do, pripadnici HVO-a zauzimaju selo 25. oktobra 1993. godine. Prilikom zauzimanja sela, postrojbe HVO-a su u njemu pobile 38 muslimana.

U jutarnjim satima 30. oktobra 1993. godine počinje kontranapad i vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II. tuzlanski korpus, III. zenički korpus, VI. visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva.

Brigada HVO-a "Bobovac" tada broji oko 1. 650 vojnika. Ona brani vareško područje koje je pod Hrvatskom kontrolom od muslimanske vojske. Armija BiH je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Hrvatima pomaže srpska artiljerija dejstvujući po ciljevima koje biraju Hrvati.

U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. Veliko Hrvatsko selo Borovica u potpunosti je uništeno 5. novembra i u egzodus je krenulo 8500 Hrvata. U jednoj noći i jednom danu vareška opština je gotovo očišćena od Hrvata.

Pod prisilom opšteg napada Armije BiH, s prostora opštine Vareš trajektorijom Brgule-Nišići-Sokolac iselilo oko 9. 000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15. 000 Hrvata prethodno prognanih od strane muslimana iz Kaknja. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima.

Nakon što su počistili Hrvate muslimani se prestrojavaju i kreću u pohod prema srpskim teritorijama i proboju kojim bi definitivno deblokirali Sarajevo.

Srpsko rukovodstvo je u veoma kratkom roku dovelo jake snage i 9. novembra 1993. godine krenulo u ofanzivu kako bi preduhitrilo muslimane.

Tokom ove srpske ofanzive (o kojoj je pisano ovdje) značajno su povećane srpske teritorije i učvršćene do tada jako porozne linije odbrane. Srpske snage nisu bile u stanju pokriti svoju liniju odbrane u cjelosti pa je potez od oko 14 kilometara kod sela Pržići prema planini Zvijezdi pokrivao HVO do 31. jula 1994. godine kada je zbog formiranja Federacije BiH ovaj prostor ostao nepokriven, što je dovelo do strateške prednosti muslimana i njihove ofanzive, o kojoj je već ovdje pisano opširno sa moje strane.

Zlocini : Cica Jovo :

24004

09.03.2010

Vikicev specijalac

Nemaš ti šta da pitaš Lunu, bilo nas je još mnogo tamo. Vidim da dobro barataš podacima, lafo "ozna sve dozna". Onda vjerovatno znaš i ime i prezime momka koji je ostao u rovu ranjen u stomak. Umjesto da mu pružite pomoć jer je joć bio živ, vi ste ga ubili. Sigurno znaš i ime borca Armije BiH koji mu je odsjekao glavu, a zatim je držao u rukama i pio njegovu krv koja se cjedila iz osječene glave.

Vogosca : Luna :

24003

09.03.2010

Sokolje

Za tvoju informaciju, Karišik u toku rata nikada nije bio ranjen pa ni tada na Sokolju.

Naše akcije na Sokolje su vođene zbog stalnih pješadijskih i snajperskih napada na kasarnu u Rajlovcu, i velikog broja poginulih civila od strane snajperista sa Sokolja.

Tačno je da sam bio na Sokolju u toj crvenoj kući, sa još desetak ljudi. Možda sada izgleda glupo da sam ostao u okruženju sa tim ljudima nekih dva-tri sata. Imali smo četiri ranjenika, i jedva smo izvukli žive glave.

U toj akciji smo trebali da u zoru neprimjetno uđemo do prvih kuća i vaćih tranšea. Na lijevom boku smo imali desetak boraca, a na desnom krilu je išla jedan grupa od desetak specijalaca. Međutim, nakon što sam ušao u crvenu kuću shvatio sam da nam niko ne štiti bokove jer su ove dvije grupe ostale na polaznim pozicijama. Međutim, tada je već bilo kasno da se vratimo jer je iza nas je bila livada u dužine od nekih šezdesetak metara. Vjeruj mi da je bilo gadno! Navalili su na nas kao osama, ubacivali nam bombe, defanzivne a mi smo ih vraĆali prije nego što su eksplodirale. Najgore nam je bilo što unutra nije bilo nikakvih zaklona.

Borili smo se tako dva-tri sata i na kraju smo krenuli u povlačenje, uz jaku vatrenu podršku. Na sreću, pa ko se izvuče. Ni sada mi nije jasno kako nam je to pošlo za rukom, ali smo prešli preko tog brisanog prostora bez ikakvih gubitaka. Ova četiri ranjenika smo imali u kući prije povlačenja. Ja sam bio jedini koji nije imao zaštitnu masku, a ubacivali su nam CS u kuću. Disao sam kroz kragnu od jakne. Srećom, bio sam djelimično naviknut djelimicno na CS još od Kosova 1990. godine, kada smo obučavani za upotrebu maski.

Toliko o Sokolju i crvenoj kući. Tamo sam jednom drugom prilikom izgubio dobrog prijatelja, hrabrog borca, junaka, sportistu... Bio je to Golijanin Božidar. Pogodio ga je malokalibarski metak, snajperista, direktno u čelo. Bio sam tu, odmah pored njega i previjao ga zajedno sa Snježom, našom bolničarkom. Eh, kakav je to momak bio! Neka mu je laka crna zemlja!

Ja nisam nikada učestvovao u borbama na Mijatovića kosi. Nisam poznavao tog borca koga ti pominješ, ali sam u borbama na Mijatovica strani poginuo još jedan prijatelj i tom prilikom ostao na vašoj strani. Uz dosta muke smo ga razmjenili za vaše poginuli. Taj hrabri momak se zvao Slavko Todorović. Međutim, ja tada nisam bio sa njima, a da jesam ne bih dozvolio da vam ni mrtav padne u ruke.

Repija je živ i zdrav. U Beogradu je i vidimo se ponekad. U više navrata se susreo i sa Vikićem, koji je dolazio kod njega u njegov kafić.

P. S. Da li se poznajemo?

Zuc_Razno : Oko : Bijeljina

24001

09.03.2010

Mijatovića kosa

U vezi pitanja koje je postavio 5450: na Mijatovića kosi nije 14. 06. 1993. godine bila Specijalna policija nego I. D. V. Miće Vlahovića, Rajlovačka vojna policija, Ilidžanski narko-vod, Vaske sa trocjevcima i Ilijaške prage.

U toj akciji je poginuo i komandir rajlovačke policije Radovanović od vašeg R. B. Iz njega je pucano iz paprati. Vjerujem da znaš o kom mjestu govorim, jer ste tada i vi imali gubitaka. Ovaj događaj je već ranije opisan na ovom forumu pa malo pročitaj.

Očigledno je da dobro poznaješ mnoge akcije pa vjerujem da smo se često sretali po tim nasim gudurama a možda se i lično znamo iz vremena prije rata.

Drago mi je da se i Luna uključio u diskusiju, pa da na ovaj način i on učestvuje u očuvanju naše istorije. Siguran sam da i on ima mnogo toga da napiše. Pozdrav za Kineza, mog bivšeg radnog kolegu.

Vojnicko_Groblje : Rale Kovac : Rs

23998

09.03.2010

Danilo Lazarevic

Tačno je da je borac Danilo Lazarević bio pripadnik Baranjske čete, a ona je tada pripadala Drugoj romanijskoj brigadi, pa ti zbog toga nemaš podatke o njemu. Idući na sahranu Danilu poginuli su Vidak Mihajlović i Goran Barjektarević, borci Visojevačke čete. Ove dvije čete su pripadale Sredanjskom bataljonu a istovremeno i Ilijaškoj brigadi od februara 1993. godine.

Danilo Lazarević nedavno prenesen iz groblja Vrhovine u groblje Repča na Palama, gdje mu je sahranjen i otac.

Što se tiče borca Vlastimira Blaške Rajića on je bio pripadnik Sredanjskog bataljona. Poginu je 17. 06. 1995. godine na Jasenu a sahranjen je u groblju Vrhovine.

Pozdrav za sve koji posjećuju ovaj forum, i hvala Bogu svakim danom nas je sve više.


Goran (Aleksa ) Barjaktarević	Vidak (Vido ) Mihajlović

Nisici : Kiki Aco Lazo : Bih

23997

09.03.2010

Vanjski prsten 94

Želio bih da nešto napišem o padu četiri rova na dijelu Polom - Jasen. Činimi se da je to bilo 1994. godine, ne zamjerite mi ako sam pogriješio godinu.

Uoči samog gubitka rovova, raspušten je naš intrventni vod. Po čijoj komandi, to ni dan-danas ne znam! Kada su nam javili da je Armija BiH tj. 126 brd. zauzela četiri rova i da vrši napade na široj liniji fronta na vanjskom prstenu, naša komanda je počela sakupljati bivše pripadnike Iterventnog voda na što su se odazvali Ðos, Sini Buco, i ja, kao i 26 ljudi iz rovova. Rečeno mi je da povedem ljude u Srednje, i da zaustavimo prodor neprijatelja na putnoj komunikaciji Srednje - Nišići. Naš komadant mi je lično rekao da ćemo imati slobodnih deset dana kada se vratimo. Ako se vratimo!

U Srednje smo ušli oko 4 sata popodne. Prizor je bio kao iz horor filmova: mjesto je bilo sablasno, napušteno i bez struje. Tamo smo našli vodiča, koji nas je poveo nekakvim kozijim stazama do našeg odredišta.

Meni je naređeno da organizujem polukružnu odbranu u zoni gdje su pala četiri rova i da kontrolišemo put. Tada sam imao samo 21 godinu, a bio sam predvodnik jedinice. Kasnije su nam u pomoć pristigli i "Vukovi", ali o tome drugom prilikom.

Volio bih da se jave i drugi koji su učestvovali u ovoj akciji.

Zuc_Razno : 5450 : Sarajevo

23995

09.03.2010

Sokolje

Luna pitaš me za Sokolje? Znam da su to radili Karišik i ekipa ( bio si i ti). Sjeti se slogana "OZNA SVE DOZNA"

Koliko sa sjećam Karišik je tada ranjen, ispravi me ako griješim. U sekundi ste uletili uzeli dio linije i uzeli poznatu crvenu kuću,

Objektivno govoreći, razvalili ste te linije na Sokolju. Tu liniju je poslije vratila Vojna policija i nekoliko mojih prijatelja. Nisam lično učestvovao u tim borbama jer sam bio na drugom pravcu, malo desno od Sokolja.

Taj dan sam izgubio dvojicu prijatelja Rahmetli Omera Šišića Joju i tada je teško ranjen rahmetli Smajo Šikalo koji je podlegao 8. decembra. Oni su vračali tu izgubljenu liniju.

Luna šta je sa Repijom?

Je si li bio na Mijatovića strani 14. 06. 1993. godine jer taj dan sam imao borbu sa specijalnom policijom. Ovo znam zbog akreditacije koju sam našao kod jednog poginulog. Mislim da se zvao Jovan Jovanović i bio je pripadnik specijalne policije.

Poštovani,
Vjerovatno misliš na Jovanović M. Jovana, rođenog 1973. godine, a poginuo 1993. godine.

Ratne : Zeljko Tomic : Sokolac

23994

08.03.2010

Muka sa Hrvatima

Početkom novembra 1993. godine kroz Sokolac je prošla vijest da su Hrvati iz Vareša izgubili rat sa muslimanima pa su spas potražili na srpskoj strani. Ne dugo potom, kroz Sokolac počeše da prolaze kamioni VRS prepuni hrvatskih vojnika. Na osnovu sporazuma koji je Karadžić postigao sa svojim "poslovnim partnerima" iz Kiseljaka oni su preko teritorije Republike Srpske prevoženi u Hercegovinu, odvojeno od njihovog ličnog naoružanja, da bi na tom frontu udarili muslimanima iza leđa. Sokočani su izlazili na put i posmatrali bojovnike HVO koji su im mahali iz kamiona.

Udarna vijest tog prohladnog, novembarskog jutra na "radio Milevi" je bila da su Hrvati preplavili Brezjak, obližnju šumicu kraj Sokoca. Izađoh na Crno brdo, uzvišenje iznad moje kuće, sa kojeg su se kroz vlažnu izmaglicu nazirali izbjeglički šatori. Ta bjelina me podsjeti na stihove Hasanaginice, ali mi ne bješe do recitovanja jer me presječe pomisao da su ti jadni ljudi pod šatorima proveli hladnu romanijsku noć.

Dani su prolazili. Hrvati postadoše dio sokolačke svakodnevnice. Sretao sam ih na ulici, u pošti, prodavnici... Bilo ih je lako prepoznati jer se na njihovim izbjegličkim licima ocrtavao strah i beznađe.

Možda bi ta Hrvatska golgota protutnjala Romanijom a da me ne potkači, da nije bilo jednog telefonskog poziva iz Njemačke koji na moju adresu uputi Franju Sijertića, ugledno mesara iz Vareša. Franjo biješe rođeni stric mog bliskog prijatelja, pa on sa puno nade i prohtjeva prekorači moj kućni prag.

U narednih nekoliko dana, dok se Franjo sa porodicom gostio u mojoj kući, angažovah Vojnu policiju da pronađe Franjin tamić koji je prisvojio Zoran, jedan njegovih radnika. Bješe rat pa se svako snalazio kako zna i umije, a Zoran odlučio da sa tamićem pobjegne u Kiseljak. Potom sam servisirao vozilo i napunio ga dizelom. I kada se već ponadao da će mi Franjo uskratiti zadovoljstva da mu budem domaćin, iznese on pred mene i još jednu molbu - da njega i njegovu porodicu odvezem u Banjaluku.

Sa Franjovom porodicom je putovao i njegov sin, Željko Sijertić, mladić u dvadesetim godinama. Željko je, vjerovatno, bio mnogo bolji vozač od mene, ali doktori iz Vareša mu dali potvrdu da ima loš vid, pa se njegovom imućnom babu nije sviđala ideja da "slijepi" Hrvat u jeku rata vozi tamić sa kraja na kraj Republike Srpske. I ja ponovo obećah Franji da ću mu pomoći u nevolji. U tom trenutku nisam ni slutio u kakve ću se probleme sa tim uvaliti i da ću na kraju balade shvatiti da sam ja u čitavoj ovoj priči bio jedini slijepac.

U tom trenutku, jedina prepreka između mene i puta u Banjaluku je bila dozvola za odsustvo iz vojske. Otišao sam do komadanta moje jedinice i zatražio da me pusti na tri dana radi nekog posla u Banjaluci. Mislio sam da će mi trebati mnogo vremena da ga ubjedim, ali na moje veliko iznenađenje komadant reče:

"E, baš dobro! Već dva mjeseca me pukovnik Pudar iz Prvog krajiškog korpusa moli da te pošaljem kod njega da mu instaliraš taj tvoj program za evidenciju MTS-a. Međutim, nisam smio da ti dam auto i vozača jer je put dug a naredba iz G. Š. je da se gorivo štedi. ".

Sledećeg jutra odem u Brezjak da pokupim Franju i porodicu. Nisam se mnogo bunio ni zbog toga što je on, sem svojih, na tamića natrpao i desetak žena sa djecom, kao i par staraca. Gume na kamiončiću su bile slabe, ali bješe mi je nekako žao da svu tu djecu ostavim da spavaju pod šatorima.

I tako, krenu čerga ciganska u pravcu Banjaluke. Međutim, naše putovanje je prekinuto već u Zvorniku gdje nas svratiše u miliciju. Punih sedam sati je trajalo ispitivanje mene i svih 18 putnika, koliko ih je ukupno bilo na vozilu. Arogantni inspektor je uporno pokušavao da iznudi priznanje bar jednog putnika da sam plaćen za njihov prevoz. Međutim, niko od tih prestrašenih ljudi nije htio da preko usana prevali ono što je uporni inspektor priželjkivao da čuje.

Nakon sedam sati obostranih prijetnji, razočarani inspektor je odlučio da nas pusti jer su sve izbjeglice imale uredno potpisane papire od Komesarijata za izbjeglice sa Sokoca, a njegova istraga nije dala nikakvih rezultata.

Mrski policajac mi na rastanku reče: "Budi srećan što imaš činove, naredbu za službeni put i što ti u vozilu nisam našao ni jednog muslimana. Inače, završio bi ti meni na Majevici! "

Bila je kasna noć kada smo došli do obale Save. Jednu deonicu puta sam vozio bez farova. Kažu mi da Hrvati sa druge strane rijeke gađaju snajperom. I baš tu mi postade jasno da "slijepi" Željko u mraku vidi mnogo bolje nego ja. Shvatih da sam prevaren!

Nešto kasnije, jedna od žena zatraži da izađe. Pogledah okolo, mrkli mrak, nigdje svjetla na vidiku. Pustara živa! Izađoh iz auta da je upitam da li je sigurna da hoće da je ostavim baš na tom mjestu. Ona to odlučno potvrdi, onda mi pruži ruku da se rukujemo. Ponudi me sa već odavno pripremljenom novčanicom, vjerovatno od dvadeset maraka. Ja je ljutito odbih i objasnih joj da ja to ne radim zbog novca već što sam dobar prijatelj sa Franjinim bratićem. Njene su oči, u noći bez zvijezda, zračile iskrenom zahvalnošću dok mi se izvinjavala ljubazno govoreći:

"Znate, mi smo Franji već platili! Ja sam samo htjela da vas, sa ovo malo novca što mi je ostalo, nagradim za sve muke koje ste danas imali sa Srbima. "

I dok sam vozio kroz tamnu noć nepoznatim putem ka Banjaluci, preko oka sam odmjeravao matorog jarca koji je sjedio pored mene. Nisam mogao da shvatim da me je Franjo, nakon svega što sam uučinio za njega, upleo u njegov prljavi biznis razvoženja napaćenih ljude kojima je on iz džepa izvukao i poslednju crkavicu. Kako je samo mogao da to uradi svojoj braći Hrvatima, susjedima sa kojima je djelio izbjegličku nevolju?

Razmišljao sam da napustim vozilo i pješke nastavim do Banjaluke. Međutim, put je bio dug, noć tamna a drum pust. Razum je nadvlada ljutnju pa odlučih da dovršim ono što sam otpočeo.

Sledećeg jutra sam se rastao sa Franjom i njegovom porodicom. Više se nikada nismo sreli. Iskreno da kažem i nije mi ni žao! Sa Franjovim bratićem sam još uvijek u kontaktu, jer pravo prijateljstvo ne može da izblijedi. Međutim, nikada mu nisam u detalje ispričao ovu moju priču. On mi reče da je Franjo nakon rata umro.

Eto, to je moja priča o Varešu i tome kako su me Hrvati preveli žednog preko vode. Zbog njih sam po prvi i jedini put u životu priveden u milicijsku stanicu na saslušanje. Da se razumjemo, nije meni bila teška tortura mrgodnog inspektora, već mi je bila mučna činjenica da su me ispitivali i maltretirali Srbi.

Nakon toliko godina, sjećanje na ove momente su izmješana sa nekim čudnim osjećanjem ravnodušnosti. Pomalo mi je čak i drago što sam bar jednom u životu "imao posla sa zakonom". Danas, kada pomislim na ovu moju avanturu, uvjek se sjetim i one narodne izreke: "Dobar i lud su braća! "

Knjiga_Gostiju : Zeljko Tomic : Sokolac

23993

08.03.2010

HVO na strani VRS

Danas mi se putem elektronske pošte javio i jedan Hrvat. Ništa neobično, reklo bi se, ali ovaj dasa je jako kulturan i obrazovan čovjek koji ima sasvim normalne poglede na prošlost. On je "blago oduševljen stranicom" ali nije htio "pisati hvalospjeve, kojih ovdje ne manjka".

Ono što njega interesuje, a vrlo malo o tome zna su odnosi VRS sa HVO Kiseljak i Vareš. On misli da je ovo interesantna tema i zamolio me je da ja "isprovociram" posjetioce ove stranice da napišu nešto i o "ovom dijelu zajedničke povijesti".

On takođe kaže da su "okolnosti takve u Federaciji, da bivši vojnici HVO s nelagodom pričaju o ratu i gotovo da nema osobe koja je spremna pisati o tome na način kako to čine posjetitelji sokolačkog foruma. Iz tog razloga, volio bih da se o ovom segmentu rata napiše nešto više. "

Hrvatsko-muslimanski sukob je, poput mnogih drugih događaja iz naše bliske prošlosti zataškan u interesu bosanske politike, i ja mislim da je to jako nepravedno. Istina je jedna prava verzija istorije, bez obzira koliko ona gorka bila! Zbog toga događaje treba opisivati onako kako su se i desili.

Na ovoj stranici su već ranije pominjane izbjeglice iz Vareša, borbe na Zvijezdi, povlačenje HVO jedinica nakon "primirja sa muslimanima", i mnogo drugih stvari. Međutim, bilo bi lijepo da neko sve ovo objedini u jedan članak, a možda opiše sve ovo sa malo više detalja.

Trazim : Nina Wilson : Uk

23991

08.03.2010

Trazim Zelenovic Ljilju i Miru

Da li neko moze da mi da informaciju o tome gdje se nalaze Ljilja i Mira Zelenovic, moje prijateljice iz mladosti. To su dvije veoma drage sestre koje su živjele na Otoci, u Sarajevu. Mira je završila Filozofski fakultet a Ljilja Ekonomski fakultet. Otac im se zove Mihajlo. One su sad vjerovatno pod drugim prezimenom, pretpostavljam da su se udale. Posljednje što znam o njima je da su otišle u Sochi u Rusiju. Ako bilo ko zna nešto o njima molim da mi se javi na moj email. Unaprijed se zahvaljujem na bilo kakvoj informaciji.

Zuc_Razno : Luna :

23990

08.03.2010

Pitanje za Betanija 5450

Pozdrav za tebe, koji kažes da si bio borac i muški se borio. Pošto si rekao da si na raspolaganju ako šta treba, reci mi da li si nekada bio u borbama oko Sokolja i da li si učestvovao u vraćanju te linije? Zanima me kako ste vi to vidjeli sa vaše strane.

Vojnicko_Groblje : Velimir Ilijas : Ilijas

23988

08.03.2010

Groblja

Željko,

Već vidim da će biti dosta dodavanja promjena u odnosu na moj spisak sahrana poginulih boraca. Bez obzira da li se radi o borcu pripadniku Ilijaške brigade ili ne, te prijave su dobro došle. Pa Tebe i ne interesuju samo borci Ilijaške brigade nego cijele Sarajevsko-Romanijske regije.

Zato pozivam sve pisce na ovom forumu da i dalje dopunjuju spiskove sa izmjenama za koje znaju.

Tebi, Željko, predlažem da moje spiskove koje sam Ti dostavio i sve ove nove dopune i izmjene stavljaš na posebnu stranicu, kako bi na kraju mogao sačiniti potpuni pregled.

Pozdrav,

Velimir

Pozdravi_Ilijas : Velimir Ilijas : Ilijas

23987

08.03.2010

Pozdrav za Srđana Vukovic

Srđane,

mislim da znam ko si. Bio sam u vašoj kući u Srednjem prilikom sahrane Tvog oca, a sa ocem sam se češče sastajao. Posjećao sam Ti djeda i babu dok su bili živi u Bijeljini. Sada sam u kontaktu sa tvojim stricem, takođe, u Bijeljini.

Ako ne griješim, puno pozdrava od Velimira.

Vojnicko_Groblje : Srdjan Vukovic :

23985

07.03.2010

Rajko Lakić

Veliki pozdrav Velemiru za veliki trud, i svim ostalim koji pišu na ovom forumu. Svakodnevno posjećujem ove stranice, jutarnja i večernja doza. Posebno se obradujem kad vidim da se i novi posjetioci uključuju u pisanje, to u isto vrijeme znači da ljudi čitaju tj. da je posjeta ovoga foruma dobra.

Želio bih samo da dopunim spisak ilijaških boraca, sahranjenih u groblju Srednje. U navedenom spisku nema Aleksandra Cvijanovića, oca poginulog borca, veziste
Svjetlana Cvijanovića. Obojica su preneseni na Vojničko groblje u Sokocu. Nedjeljko Rašević, ne znam podatke o godištu, poginuo je 1995. godine od granate dok je obavljao dostavu municije na prvu liniju i nije prenesen na Sokolac.

Vezano za borce koji su na spisku objavljenom od strane Velemira. Borac Nenad Tanasić, bez živih nasljednika, nije prenesen na vojničko groblje. Neki njegovi saborci su pokrenuli incijativu da se njegovi posmrtni ostaci prenesu na Sokolac, nadam se da ce se to ove godine i realizovati jer na grobove boraca koji su ostali na teritoriji federacije rijetko ko dolazi i dosta je njih zaraslo u korov i trnje.

Milivoje Lakić je prenesen na Sokolac, sahranjen do brata Rajka. Za vrijeme dok je Željko pravio fotografije za SRK groblje, njegov grob je bio bez nadgrobnog krsta. Krst je sada zamjenjen spomenikom, pa Željko ako budem u prilici ovih dana da uslikam spomenik poslaću ti sliku njegovog groba.

I želio bih samo da još kažem par riječi o Rajku Lakiću, a nadam se da će uskoro i stranica za upis biografija palih boraca da bude u funkciji. Rajko Lakić je poginuo na Malom Jasenu, rame uz rame sa tadašnjim komadantom 6 bataljona, Željkom Mičićem. Poginuli su 23. 05. 1994. godine, prilikom pokušaja deaktiviranja mine "mrud" ispod muslimanskog rova, da bi mogli nesmetano da se podvuku pod rovove. Rajko je bio borac vrijedan pomena ovdje i svugdje, obišao je sva ratišta oko Sarajeva, od Žuči do Nišićke visoravni, hrabar i požrtvovan, nemam riječi kako bih ga opisao ali želio sam da ga pomenem. Možda ga se neki borci sjete pa napišu nešto više o njemu. Neka mu je vječna slava i hvala!

Kao što bi Velimir rekao, ako nije na njegovom spisku, onda vjerovatno nije ni bio borac Ilijaške brigade u trenutku pogibije. Međutim, ovo vas ne treba da sprečava da o svakom borcu pišete, jer time podstičete i druge da to rade. I nemojte da vas mnogo brine to što forme za unos biografija nisu gotove jer sve što je zapisano u rubrici "Vojničko groblje" jednoga dana će biti prebačeno na odgovarajuću stranicu. Ja se izvinjavam što sam malo usporio sa radom na "Groblju SRK", ali stvarno imam dosta posla i u svakodnevnoj borbi za "hljeb naš nasušni" pa ne stignem da uradim onoliko koliko bih želio.

Veoma bitan podatak iz ovoga teksta je i to da borac Nedjeljko Rašević nije upisan u spisak manastira "Sokolica", bar ne u onoj prvoj grupi od 3256 poginulih boraca za koju imam spisak imena. Napominjem da je naša obaveza prema mrtvima da se svaki poginuli borac sarajevsko-romanijske regije upiše na zidove manastira jer će se drugi njih sjećati onoliko dugo koliko i ovo prelijepo zdanje bude postojalo. A svi oni koji ne budu dodati na ovaj spisak zbog našeg nemara biće zaboravljeni kao da nikada nisu ni poginuli.

Za dodavanje poginulih na spisak potrebno da neko od bližih rođaka ili poznanika odnese potrebnu dokumentaciju. U planu mi je i da ovaj spisak od približno 3500 - 3700 imena poginulih boraca sarajevsko-romanijske regije uskoro objavim i na ovoj stranici.

Betanija : 5450 : Sarajevo Bih

23984

07.03.2010

Betanija

Na proslavu na Betaniji dolaze oni sto su tog 27. decembra bili daleko. Bio sam pripadnik elitne jedinice. I ja sam kao Luna ( mada smo bili na suprotnim stranama ) povrijeđen i razočaran u ovo sve što nam se sada dešava.

Ja sam jedan od onih koji su vraćali te izgubljene položaje i samo sam jedanput poslije rata otišao tamo kod medicinskog centra kako smo ga zvali i na rov br. 5, koji smo zvali Balavani.

Znam samo da su borbe počele uveče, oko 21 sat, i da smo taj dio linije vratili oko 1 sat poslije pola noći. Šta nam je sve ponuđeno da vratimo te linije itd.

Za pitara mislim da me dobro poznaje mislim da sam povezao ko stoji iza tekstova.

Vjerovali ili ne imam svoj ratni dnevnik gdje sam vodio sve ono što se dešavalo oko mene. Prošao sam sve operacije na Žuči i van grada Želio bi napisati sve što se tada dešavalo na Orahovom Brijegu i Sjeničkoj kosi.

Vojnicko_Groblje : Velimir Ilijas : Ilijas

23983

07.03.2010

Vojnicko groblje

Svaka čast Raletu Kovač na ovakvoj intervenciji. Tako bi trebali svi koji znaju za neke promjene da ih jave na ovakav način.

Međutim, ja želim da kažem sljedeće:

Moji podaci o sahranama poginulih boraca Ilijaške brigade temelje se na dokumentaciji Brigade prije izlaska Srba iz Ilijaša i prije ukidanja Ilijaške brigade.

Niko mene ne obavještava niti sam ja ta ličnost koju treba obavještavati o promjenama. Ovi spiskovi su jedna dobra osnova da ponuka i druge da javljaju promjene, evo ovako kao što si to Ti uradio.

Praveći sada svoje spiskove ja sam kontrolisao na stranici „Groblje SRK“ koji su borci preneseni u Vojničko groblje u Sokocu.
Normalno, tamo nisam mogao naći Milorada Save Trifković koji je prenesen u groblje Dikalji-Romanija i Raska Krste Košarac koji je prenesen u Višegrad.

Previdio sam Milivoja Novice Lakić. Za Rajka Novice Lakić sam napisao samo da nam se ne slaže godina rođenja, a ne i da nije prenesen.

Što se tiče Danila Miloša Lazarević i Vlastimira Blaške Rajić, ja ih nemam u evidenciji poginulih boraca Ilijaške brigade. Trebali ste napisati kada su poginuli i kojem bataljonu su pripadali. Ovo zbog toga što je:

Semizovački bataljon ušao u Ilijašku brigadu 14. 11. 1992. godine i ponovo izašao u oktobru 1994. godine.
Što su Okruglički i Nišićki bataljoni bili u Ilijaškoj brigadi bili do 14. 11. 1992. godine i od 18. 9. 1993 do oktobra 1994. god.
Što su čete Visojevica i Kalauzovići bile u bataljonu Srednje Iilijaške brigade od 3. 2. 1993. do oktobra 1994. godine.

Svi borci koji su poginuli iz tih jedinica u vrijeme kad iste nisu bile u sastavu Ilijaške brigade, ja ih nemam u svojoj evidenciji niti trebaju biti.

U koliko još neko uoči nedostatak imena u mojim spiskovima, neka prvo provjeri na osnovu napred navedenih podataka da li je borac pripadao Ilijaškoj brigadi.

Pozdrav,
Velimir

Pozdrav Zeljko

Ispričali mi grobovi

Majka Mlađe Motike

Balvan „puk'o„ od opterećenja

SDS – Stranka rascjepnica

O Jovi Mijatovicu

Preuzet film o Jovi Mijatovicu

O legendi rata, Zoranu Borovini

Pozdrav za Lunu

HVO i VRS

Ubijanje zarobljenika

ŽUČ 1992-1995

Izmisljeni formacijski polozaji

Polom i Jasen

Danilo Lazarevic - pogibija

Povratak iz Zubeta

Groblja

Drinski korpus

Arkan i rat oko Ključa

Polom i Jasen

Velemiru

Vareš

Vikicev specijalac

Sokolje

Mijatovića kosa

Danilo Lazarevic

Vanjski prsten 94

Sokolje

Muka sa Hrvatima

HVO na strani VRS

Trazim Zelenovic Ljilju i Miru

Pitanje za Betanija 5450

Groblja

Pozdrav za Srđana Vukovic

Rajko Lakić

Betanija

Vojnicko groblje

Betanija

Broj reči