fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-MUSLIMANSKI_DNEVNIK2
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

muslimanski_dnevnik2- 84769 - 05.05.2013 : Malislatki - best (0)

Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(1)


Ratni dnevnik prvog komandanta TG Igman (I)

Mirsad Ćatić, rođen u Vrnogracu 1957. godine, osnovnu i srednju školu. Vojnu akademiju KOV - smjer Zemaljska artiljerija, pohađao je u Beogradu i finalizirao u Zadru. Narednih godina radio je u Artiljerijskom školskom centru.

Rat u Bosni zatekao ga je u Pazariću kraj Hadžića.

Prolazeći ratne dužnosti komandanta Artiljerijskog diviziona, komandanta Štaba Teritorijalne odbrane za Hadžiće i komandanta Taktičke grupe 2, biva ranjen u zasjedi na našoj teritoriji, na putu za Grebak. Još nije razjašnjeno ko je izvršilac, a ko naredbodavac atentata.



Javio sam se u štab TO Hadžići, koji je u Osnovnoj školi u Pazaricu.

  • "Gospodine majore, otiđite vi do komandanta TO. Pa, ako ste mu potrebni, on će vas uzeti!"

    Otišao sam i do komandanta TO. Said Rizvić bio je kapetan u JNA. Porijeklom je iz ovih krajeva. Više podsjeća na sjetnog pjesnika nego na žustrog pješadinca. Izgleda kao Boro Stjepanović, profesor u Audiciji.

  • "Moj štab je popunjen. Ako ti oni nisu dali neko mjesto, ja tu ne mogu ništa", pravdao se.

    Bolje da se nisam nikom ni javljao. Vratio sam se u Hadžiće sa Husom. Otišli smo pravo u MUP. Vaha me zvao da mu nešto pomognem. Već je oko 20 sati. Noć je. U Stanici milicije svi pod oružjem. Pitam Vahu šta je to. On kaže:

  • "Dali su nam ultimatum da do 20 sati napustimo stanicu ili će nas napasti..."

    10. maj 1992. godine

    U Tarčinu ljudi su na nogama. Ima tu i pušaka. Svi su mobilni. Iznijeli smo minobacač i oko 100 mina. Natovarili to u policijskog "landrovera", a Nail Hujić je dobio obavezu da ih odveze u Gradac.

    I meni je bilo novo i nepoznato to što sam, kao artiljerac, trebao uraditi sa ovim minobacačem: gađati bez ikakve nišanske sprave! Pokušavao sam nešto smisliti i improvizovati. Napokon, uzeo sam uglomjer, dva trokuta i zidarsku vaservagu, napravio visak i - krenuo na položaj.

    Kad smo stigli u selo, odmah su prišli ljudi - da pomognu u prenošenju municije i minobacača. Jer, auto nije moglo dalje, a teren je takav da se i pješak teško kreše... Noseći, zapitkivali su kuda ćemo, kako, šta ćemo sa ovim, ko će to gađati... Neko im je pokazao na mene - da sam ja taj.

    Nisam im baš ulivao povjerenje. Nije ni čudno. Naočale, čizme kaubojke, zapuštena kosa, farmerice, teksas jakna. Kad smo se ispeli, izvidio sam rejon i odredio mjesto za minobacač.

    Izvadio sam visak i vaservagu i počeo se vrtiti oko minobacača, jedan momak mi dobaci:

  • "Da ti nisi zidar!?"

    Smijali su se. Huso i ja smo se dogovorili šta i kako da radimo. On je predložio tajni naziv za sebe "Soko", a"Soko 1" za mene. Pozdravili smo se. Sa mnom je bio i Fadil Čović, načelnik MUP-a Hadžići, da bi mi pomagao. I on je u vojsci, prije 20 godina, bio na minobacaču. Ostali su mi nepoznati.

    Pripremio sam minu, na šta su se svi razbježali. Ostao je samo Kurir. Tako smo ga zvali. Momak iz Tarčina. U vojsci je bio komandir odjeljenja na minobacačima. On me je često zapitkivao šta radim i pitao se hoće li to tako valjati.

  • "Soko, Soko 1 ide!"

    Dolina se prolomila. Gađali smo tri cilja i, po Husinom osmatranju, pogodili smo "pragu" u Remontnom zavodu, neki autobus i "pragu" ispred njihovog MUP-a i kolonu na Tinovu brdu.

    U Pazaricu slavlje. Uzeta je Kasarna Krupa, veliko vojno skladište između Hadžica i Pazarića. Zaplijenjeno oko 100 tona TNT-eksploziva, dosta pušaka i opreme. Zarobljeno je i devet vojnika.

    10. august 1992. godine

    Pripremio sam se za Grebak. Fadil hoće da povučemo i nešto municije za njih. Da idemo s obrazom. Rale i Diksa iz Konjica su nam dali jurišne puške "argentinke", da nam se nađu.

    Bio sam na sastanku sa Krajišnicima. Hoše u Krajinu. Ovdje ih samo guraju tamo gdje niko neće... U pravu su za većinu zahtjeva, i to ću riješiti. Ne želim da odu. Potrebni su ovdje. I ja sam "Krajšo", pa sam ovdje. Neka! Poveli su se za Ćuskićem, koji je nekidan otišao sa svojom jedinicom s Igmana.

    Edib Sarić se vratio iz Trnova. Kaže da je situacija sada pod kontrolom.
    Prebacili smo stvari iz "kedija" u Sarićevog "pajera". Fadil je vozio. Nagurali smo se Rekić, ja, Fudo iz Zenice i Mirza Huskić, Poharin snimatelj.

    U pratnji su nam neki momci sa "ladom". Nalili smo gorivo kod "Famosa" i vratili se po momke s "ladom". Nešto im nije bilo uredu. Nismo ih čekali. Krenuli smo ka Trnovu.

    U Šabu u Trnovu izdao sam zadatke Fudi i njegovom Zeničkom bataljonu da izviđaju pravac prema Tvrdinićima, a Rekić Golu Jahorinu i Kupole.

    Za ručkom je bila malo mučna situacija. Fadil je Rekiću otvoreno rekao da je špijun pod šifrom "Otrov" i da zna još za petoricu koji su kao i on, da za to ima i dokaze. Mnogo toga je iznio. Rekić je samo šutio.

    Napokon smo krenuli dalje. Fadil, Mirza i ja.

    Na brani u Kijevu trebali smo sačekati Sulju Drecu, da nam bude vodič. "Nagazili" smo komandira odjeljenja koje je bančilo na brani i pucalo. Sulje nije bilo. Fadil je pozvao momka koji je bio na brani, da nam on bude vodič do Grepka.

    Žuti Serdarević je zbunjen i uplašen.

    Oko 19 sati i 30 minuta bili smo u Hamzićima. Selo. I seoski učitelj. Pogledali smo dnevnik i krenuli. Upozorili su nas da četnici granatiraju put, ali da do sada nije bilo pogodaka...

    Fadil i ja smo se, nakon desetak minuta vožnje, s radošću pozdravili - bili smo izvan vidika jahorinskih osmatrača. Bljesak i eksplozija! Vozilo kreće u provaliju. Fadilu uspijeva da ga zaustavi na samoj ivici.

    Pucnjava, desno sa uzvišenja, i lijevo, iza vozila. Ima dosta svjetleće municije. Opet bljesak i eksplozija. Smrdi nagorjelina...

    Podigao sam glavu sa rukohvata. Fadil je naslonjen na mene. Živ je. Istrčao je iz auta negdje pozadi. Ja nisam mogao otvoriti vrata. Bila su zaštekana... Opet bljesak i eksplozija. Skotrljao sam se u provaliju i dopuzao do srušenog debla. Čuo sam Đozu iza sebe: "Brate, šta je bilo?" Pogledao sam i pricao: "Desna noga, lijeva noga, desna ruka, lijeva ruka. Ostalo, ne vidim." "Stomak", čuo sam Fadila.

    Ocekivao sam da će neko doći da nas dokrajči. Otkačio sam skraćenicu i položio na koljeno, bombu bez osigurača ispod desnog pazuha i pištolj u lijevu ruku. Čekao sam. Sablasno tiho. Pala je noć, a niko nije došao.

    13. august 1992.

    Đozo je u momentu umro. Trznuo se tri-četiri puta i gotovo. Pokušao sam zvati doktora, ali nisam imao glasa. Bacio sam neku bocu sa stola na vrata. Sestra se brzo stvorila. Bilo joj je jasno. Odjednom je soba bila puna osoblja. U panici su. Pokušavali su oživjeti Fadila. Mnogo su vikali. A onda dolazi dr. Sejo Buturović. Ušao je u sobu kao da je na viziti. Pogledao je Fadila. Smirio osoblje i udaljio ih od Fadila. "Dajte mi pripremite adrenalin." Brzo ga je imao u rukama. Nikad nisam vidio toliko dugačku iglu. Zabo ju je u grudi. Malo je sačekao i rekao: "Promašio sam." Izvukao ju je i ponovo zabo. "Dobro je... Gotovo..." Počeo je pljeskati i zvati Fadila. Uspio je. Fadil se pomjerio, počeo disati. Ja sam klonuo.

    Bili su mi u posjeti Kemo Karišik, Enker i Ahmo Rizvo. Hoće da me prebace u Split ili Zagreb na liječenje... Dovukli su još 100 raketa "valtera". Čujem da je Goražde gotovo slobodno. Ferid i Zaim rade dobro. Tufo Refo je poslao neke momke da me čuvaju. Ne znam šta će mi kad već imam osiguranje koje je Guska postavio. Sve je to zbrkano. Svi nešto mute.

    Izgleda da je i u policiji kao u vojsci. Novi stranački kadrovi su protiv starih i stručnih kadrova. Kakva je uloga Bakira Alispahića u svemu ovom? On je preporučio Đozu kao "rođaka". Protivnik je Delimustafiću, koga zastupa Rekić. Rekić je u dobrim relacijama sa Tufom, Guskom, Daidžom, Sajom, pa i sa Zekom. Guska je sa Bakirom. Zejnil je protiv Guske, ali za Bakira. Guska uvaljuje Zejnilu "izdaju i saradnju sa Srbima". Zbrka.

    Čuo sam da se na Igmanu svakodnevno smjenjuju i hapse kompletne komande.
    Dželilović je sa vojnom policijom htio smijeniti Vahida. "Labudovi" su opkolili policiju, a Zukini opkolili sve. Malo je falilo da dođe do sukoba. Grmi, a kiša ne pada. Eko mi je pričao o Arapima koje je on doveo u Pazarić. Kaže: "Ljudi došli da ratuju, a naši hoće da im uzmu lovu. Vodaju ih po mesdžidima da im pokažu kako vojska redovno klanja." Sa Husom sam razgovarao. Rekao sam mu šta se priča o njemu. Trebao bi se izvući iz ovoga barem nakratko, da sagleda u kakvoj je situaciji. Muco, bivsi Rekićev, pa onda Husin pratilac hoće da bude uz mene, da me čuva. Ne može više na Igmanu da izdrži, a boji se da ga neko ne ubije "nizašta".

    Edib Sarić se pravda što nije došao do sada. Kaže da je čuo da se priča da je on organizovao zasjedu i da je smakao Đozu. Kune se djecom da nije. Guska je doveo nekog čovjeka, za koga kaže da je glavni kadrovnik u SDA; čini mi se Selimović. On mi je pričao sve najbolje o Đozi. Narcis, nekadašnji vodnik u JNA koji je bio u Kasarni "Ljuta", priča svoju verziju zauzimanja kasarne "Ljuta" i "Čelebići". I on je, kao i svi dosadašnji "osvajači" kasarni, bio glavni. Ništa novo.

    Opet sam bio u Pazariću. Došli su po mene. U Štabu panika. Nemaju rješenja za kontru. Dupovci su pali. Sejo Rekić je opet tu, u Štabu, ali neće da preuzme komandu u svoje ruke, iako mu je nude.

    Zejnil me zove da se hitno vratim u Konjic. Ispratile su nas granate.
    U Konjic stigao Alija sa svitom: Pohara, Jaganjac, uvlakači i drugi.
    Imali smo referisanje o stanju na terenu. Ma, hajde što lažu Aliji, ali što sebi. Morao sam i ja nesto reći, pitati.

    Samo mafija vodi rat iz zatvora.

    Kad sam ja govorio, Alija je tražio da se isključe kamere i povuku novinari.
    Guska je poranio. Kaže da se brzo spremim, jer je Predsjednik htio da me posjeti i već se nalazi ispred kuće. Kad sam se spremio, Alija je već sjedio na sećiji u dnevnoj sobi. Bilo je joć nekoliko ljudi. Kad sam ušao i pozdravio se sa svima, dao im je znak da izađu. Ostali smo sami. Zabrinut je. Traži realnu mogućnost da se Sarajevo oslobodi. Nisam mu baš bio od velike koristi. Već sam dva mjeseca "u autu", a još nisam "fit".

    Brinu ga odnosi sa HVO-om i sve gora situacija u mjestima u kojima su izmiješani Armija i HVO. Rekao sam mu da pokusa "igru" sa Srbijom i Crnom Gorom kako bi omekšao Hrvatsku. Ovako, blokirani smo sa svih strana i situacija je vrlo škakljiva. Sami protiv svih ne možemo, a pobijedit će dvojica. Nemamo baš veliki izbor, ali za preživjeti - sa nekim ćemo morati. Predložio sam Ganića za "igrača".

    Nije se iznenadio prijedlogom. Kaže da Tuđmana pokušava "navući na rudu". Neki od svjetskih političkih "moćnika" rekao mu je da "Lloyd" ne osigurava "brodove koji tonu". Trebamo, dakle, pokazati da smo vrijedni postojanja.

    Na kraju razgovora dao mi je, kaže, 1.000 dolara. To je od SDA, pa sam se potpisao na neki papirić da sam to primio. Naravno, tada nisam brojao. Sramota je. Ali, kad su svi otisli, prebrojio sam: 950 dolara. Zezao sam se sa Guskom kako mi je Predsjednik uzeo 50 dolara kao porez na poklon. Tako se pravi država!

    Danas je bila smjena Komande Štaba TO Konjic. Ramić je smijenjen, kažu, jer nije htio slušati Zejnila, a drugi kažu da je kukavica, da ne smije ići u borbu. Meni izgleda dobar čovjek. Upoznao sam se s njim još 1991. godine u Sarajevu. Radio je kao nastavnik u Kasarni "Maršal Tito". Ja sam sada komandant umjesto njega.
    Dr. Rusmo, predsjednik Ratnog predsjedništva, pokušava se izvući iz Zejnilovog okrilja.

    Jasmin Guska, glavni u MUP-u, želi samostalnost. Nije ni na jednoj strani. U zavadi je sa Zejnilom i optužuje ga da je Kosovac sa tajnim nazivom Nil. Da je u dnevnoj vezi sa Beogradom, jer su mu djeca tamo i da su ga oni ucijenili. Smatra da je Zejnil kriv za to što Borci nisu do sada zauzeti.

    Mitke Pirkić, komandir "Akrepa", sam je za sebe. Ne sluša Štab TO. Nekad je bio uz Zejnila, ali se osamostaljuje. Iza sebe ima pedesetak odabranih ljudi. Ne idu na položaje i nisu u sistemu komande ŠTO. Muderis, vjerski ratnik, fanatik. Ima jedinicu jačine čete. Samostalni su i nisu u sistemu komandovanja. Neće na položaj. Žele samo u borbu i idu gdje je ima. Nisam se sretao s njim.

    16. oktobar 1992.

    Na putu do Štaba zaustavili su me Jukini ljudi. Traže da se vidim s njim. Susreli smo se ispred Policijske stanice. Prvi put vidim Juku. Mršav, crn, iscrpljen, ali energičnih pokreta. Ima jednu štaku i s njom se bolje kreće nego ja sa dvije.

    Izgrlili smo se i pored toga što su nam smetale štake.

    Kod Guske smo posjedili. Juka zna sve šta se dogadjalo na Igmanu. Obećao je da će se lično obračunati sa onima koji su ubili Fadila i mene ranili.

    Sa Jukom je bio i Suda Cupina. On gura Daidžinu liniju.

    Na kraju razgovora, Juka mi je dao 1.500 DM. Pokazivao je mnogo para. Dobio ih je u Njemačkoj od naših ljudi. Kaže, sve će potrošiti na hranu i oružje. Sefera ne može smisliti.

    Zejnil mi je poslao poruku da hitno dođem do njega jer treba doći Alija.
    Gotovo da smo se napili čekajuci ga. Napokon smo svi pili sokove.
    Alija je stigao u pratnji Jaganjca. Ubrzo je zatražio da ostanemo nasamo on, Jaganjac i ja. Ponuda je jasna. Da budem zamjenik komandanta operacije za deblokadu Sarajeva, a ako hoću i mogu - da budem komandant operacije.

    Prihvatio sam varijantu zamjenika, a komandant će biti Jaganjac. Zejnil bi trebao biti logističar i sa što manje podataka o samom planu operacije.
    Za Jaganjca je glavno pitanje hoće li on biti broj jedan kada se uđe u Sarajevo ili prije početka operacije, na čemu on insistira. Ipak, Alija mu je obećao da će - ako se Sarajevo deblokira - dobiti poziciju glavnokomandujućeg.

    Za početak, obojici nam je ponudio po 5.000 DM za troškove, a po 25.000 USD ako se Sarajevo deblokira. Odbili smo. Jaganjac je obećao i neke Tutine i Božanove jedinice.

    Stigao je brod sa oružjem. Alija je tu da ga provuče do nas. Ako prođe sve to što se priča da je na brodu, onda je izgledno planirati operaciju "Sarajevo". Opet se osjećam dobro kao na Igmanu. Krećemo.

    Sefera su već otpisali.

    Zejnil me zove kod njega u kuću na dogovor-ispitivanje o sinoćnjem dogovoru. Znatiželjan je. Sa Igmana stižu alarmantne vijesti. Juka je pomlatio cijelu Komandu. Krvi do koljena. Hajro je poslao izvještaj. Zejnil je zvao Sefera i tražio instrukcije. Zvao je i Aliju. Kaže da je dobio upute da privede Juku i poslao "Akrepe" da ga privedu.

    Oko 17 sati stigao je Jovan Divjak, član Štaba Vrhovne komande. Dolazi iz Hrvatske. Bio je na službenom putovanju. Sada je dobio zadatak da"uvojnici" ovu regiju, pa odmah u Sarajevo.

    Oko 18 sati stigao je Juka u Zejnilovu kuću. Sa njim su Fikret Prevljak i Edo Godinjak. Tu je i Bato Alikadić, koji priča kako se susreo sa Jukom kod tunela i da umalo nije došlo do pucanja. Vidno je uzbuđen i priča da je neko nekome dao pare da ubiju Juku, a da je Juki poslata poruka da ga Alija čeka u Konjicu. Sreca je da je Juka prepoznao toga i sve se dobro završilo.

    Čim je sjeo za sto, za kojim je sjedio i Divjak, pročitana mu je naredba o privođenju i zatvoru. Juka nije vjerovao da je to moguće, ali se prisebno ponašao. Zaplakao je kad mu je Divjak rekao: "Juka, budi dostojanstven. Ti si član Vrhovne komande i dok se ovaj nesporazum ne riješi, postupi po naredbi."
    Juka je izvadio pare iz džepa i stavio pred Fikru - da mu ih sačuva dok ne iziđe iz zatvora.

    Muco i vojna policija sproveli su Juku do zatvora u Čelebićima. Nije bilo incidenata zahvaljujući Jukinoj prisebnosti.
  • muslimanski_dnevnik2- 84771 - 05.05.2013 : Malislatki - best (0)

    Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(2)


    Zejnilova kuća je pod opsadom Jukinih i Guskinih ljudi.

    U kući je napeta atmosfera. Iz Sarajeva stižu vijesti da su Jukini ljudi blokirali grad. Traži se njegovo oslobađanje. Sa Igmana su krenule neke jedinice prema Konjicu. Ne zna se cije su i na cijoj su strani.

    Zejnil je pozvao pretučene na Igmanu da budu svjedoci protiv Juke. Stigli su Sead Rekić, Edib Sarić i Mira Bušalić. Loše izgledaju. Dobro ih je izmlatio. Jedva pričaju. Zejnil vodi optužno saslušanje, koje se pretvorilo u Jukinu odbranu i odbranu njegovog postupka. Ispalo je da je Sarić dobio batine zbog nesporazuma preko radioveze kad se čuo sa Jukom kad je ovaj bio u Sarajevu. Za Rekica je to bio muški obračun, a Mira je slučajna žrtva.

    Juka je poslije obračuna sjeo s njima, dao im po 100 DM i lijepo su se dogovorili o daljoj saradnji.

    Juka je vraćen iz zatvora u Zejnilovu kuću i saslušao izvjestaj koji je poslat u Sarajevo, a potom je, poslije našeg natezanja, pušten po Seferovom naređenju.

    19. oktobar 1992.

    Sastanak sa Divjakom i Pašalićem. U pripremi je formiranje Mostarskog korpusa, koji bi objedinjavao sve jedinice od Mostara do Sarajeva.

    Bili smo na večeri u "Lendavi", kao Divjakovi gosti, a potom u posjeti ranjenicima. Rekića su odredili za komandanta neke nove manevarske brigade koju on treba napraviti.
    Guska je odbio naređenje Divjaku i Draganu da pošalje svoje ljude ka Prozoru. On je MUP. Tražili su me Juka, Huso, Fikro. Od Sarajeva, izgleda, ništa. Pitanje je može li i Alija provući teret do nas.

    Mitke pravi zbrku i paniku. Samostalno nešto pregovara sa HVO-om.
    Divjak se žali da je Juka na njega pucao iz nitroglicerinke i ranio ga.

    29. oktobar 1992.

    Ni traga od Alije. Jaganjac se izgubio. Bojim se da nije provalio namjere o napadu na Sarajevo.

    Minirali su Rusmirovu vikendicu. Počeo je konjički obračun. Sreća pa Rusmo nije bio u kući.

    Bio sam u bolnici kod Ele; oporavlja se. Nos mu je deformisan i ključna kost mu je slomljena. Sreća je za njega što je jak, rukometaš, pa je uspio izići iz potonulog auta. Još je u šoku. Krivi sebe što nije izvukao Mucu iz auta, ali se sjeća da je Muco bio nepokretan.

    Raja opet priča da je moguće da je neko napravio sabotažu na autu.
    Imao sam razgovore sa Mangom, Cerom i Mitketom. Mangin brat je poginuo u Repovcima pod nerazjašnjenim okolnostima. Sumnja se da su ga naši ubili sa još osam vojnih policajaca.

    Na večeri sam bio kod mog vozača Ade Jablana, prijeratnog trgovca. Kao vidra je. Dobro se snalazi i u ratu. I on mi je ispričao priču o Konjicu. Što više slušam, manje sam pametan šta uraditi da stanje bude pod kontrolom. Dobio sam informaciju da Dura formira neku grupu "Abu Džihad" za borbu protiv unutrašnjeg neprijatelja. Opet belaj.
    Tražio me Juka. Ima poruku za mene od Alije.

    Alija nije mnogo uradio na prolazu tehničko-materijalnih sredstava. Čuo sam da Hrvatska ne dozvoljava istovaranje broda. Traže pola tovara za njih, a ostalo da se podijeli između Armije i HVO-a 60:40. Opet nama mrvice.

    13. novembar 1992.

    Jaganjac i Praljak su u nekom zajedničkom stožeru koji treba biti umjesto Vrhovne komande u Sarajevu. Šta li će sve ovaj rat donijeti?! Koga slušati? Divjak i Karić su zbunjeni.

    Pohara je kod Zejnila. Opet nešto muti.

    Amir Kazazović i Sejo Bečić napustili Pazarić i došli u Konjic da rade sa mnom, ali samo u logistici. Eka i Beli Selimović, i oni su u logistici, svratili su da mi podnesu izvještaj o tome šta su uradili. Šta li ima u toj logistici kad svi hoće u nju?! Jutarnja delegacija iz Klisa. Sinoć su napadnuti njihovi ljudi na punktu u Ostrošcu. Bato Alikadić sa ekipom napao je na punkt i razoružao borce te ih maltretirao. Hase i njegovi hoće da se obračunaju sa Batom i njegovima. Kažu da im punkt smeta jer švercuju stoku po liniji. Juka u Bjelimićima, Bato i ostali kroz Konjic, Piske dalje u Hercegovinu, a policija ih prati. Samo još to treba.

    Haso i Klisani su kivni i na Mitketa i Dragana. Bojim se otvorenog sukoba između nas.

    U 10 sati zakazan sastanak "Igmanu". Na sastanku su se opet sukobili članovi Vrhovne komande Armije. Bilajac je iznio svoja zapažanja sa obilaska teritorija pod kontrolom Armije. Izgubili smo 20 posto teritorije za mjesec dana, držimo još oko 35 posto. Praljak je tipična Cro-ameba. Mrzi muslimane i ne prizna ih uopće. Otvoreno kaže da ćemo nestati i da nemamo šansi. Begića je dobro isprovocirao za vrijeme ručka, da mu je prisjelo. Praljak mi je ponudio da radim za njih pa će mi srediti da vratim moj stan u Zadru."Naravno"!

    Čuo sam da je Zejnil pobjegao preko Kobiljače nekim helikopterom, a da ga treba zamijeniti Najetović.

    Priveden je i Divjak. Slučajno se našao u Zejnilovoj kući kad su momci hapsili ostale.
    U Klisu su privedeni ključni smutljivci i kriminalci. Konjic je"legao". Nikom nije jasno šta se zbiva, ali su svi zabrinuti. Šok je uspio.

    Salki Begiću sam objasnio o čemu se radi i on je saglasan. Arif Pašalić se malo uspaničio, ali je preuzeo na sebe dalje vođenje istrage protiv privedenih. Neka, mene to ne interesuje.

    Cilj je ostvaren.

    U Konjicu je mirno. Sve kafane su zatvorene i svi slušaju.

    Komisijski je izvršen prijem komande TG-1 u Zejnilovoj kući. Izuzeta su sredstva veze, a Komanda stavljena pod nadzor vojne policije. Kuća je zapečaćena.

    3. decembar 1992.

    Nastavljena akcija privođenja. Pašalić se uživio u ulogu gonica. Odredio je istražne organe. Rješavaju stanje u čelebićkom zatvoru. Tamo je ubijen jedan naš momak. Ubice su odmah priznale. Piske je po Hasinom naređenju priveo i jednog Hrvata koji je učestvovao u ubistvu.

    Odmotavaju klupko oko Repovaca, nekog učitelja, zatvora, Velije,"Ljute" itd. Kako su krenuli, malo će im biti pet godina.

    Pašalić sumnja u Divjaka, da je špijun.

    Divjak strajkuje glađu, a iz Sarajeva traže da ga pustim. Sigurniji je u Klisu nego vani. On ima poseban tretman. Baš se zakuhalo.

    6. decembar 1992.

    Komandant Korpusa se ozbiljno počeo baviti zatvorenicima i želi ih poslati na vojni sud u Zenicu. Sve je ovo poprimilo drugu dimenziju od zamišljene. Previše se prašine diglo. Čak se i Alija zabrinuo je li sve pod kontrolom. Bio je i on u Parsovićima. Juca Homeini ih je "isprepadao" svojim floskulama: "Ovo je glavni grad buduće države", "Homeini je nas vođa", "Imamo mi podatke i za tebe, Bakire, šta si radio"...

    Laknulo im je kad sam došao u Parsoviće. Odmah su skočili da idemo na Igman. Usput sam prešao u Alijin auto. Svratili smo u Krupu u magacine. Puni su "kao šipak". Kabanice, prvoklasne, u magacinu, a borci mokri. Čizme, kaljače, uniforme, suhi obroci. Ovoliko nisam vidio ni u JNA! Alija pita mene zašto ovo nije podijeljeno borcima i čije je sve ovo. Lisac, kao da ne zna, Sajino.

    Oni su otišli za Visoko, a ja nazad. Arif hoće da pusti Divjaka da ide u Sarajevo, ali ga ne interesuje kako će i kuda će proći.

    Klisani su prilikom Sarićevog hapšenja oduzeli i neki džip sa mobitelom. Džip je valjda nekog Dževdeta Tinjića, koji radi za Vladu. Šef je firme "Magnum skutum" koja se bavi uvozom repromaterijala za proizvodnju oružja. Ambiciozno je krenuo da vrati džip, ali ga je Hase "presjekao: "Našli smo ga kod kriminalca, i dok je on tu, bit će i džip."

    11. decembar 1992.

    Nakon četiri mjeseca bio sam na Igmanu. Zbog bahatosti Alijine pratnje, umalo nismo izginuli i od tenkova i "praga" na Igmanskom putu. Sastanak je bio bezveze. Glumački, Vehbija puno obećava, ali... Juka je dobar, malo se smirio. On je bio domaćin svim komandantima. Ustvari, ovo je bila "namještaljka". Svi su se slikali zajedno da se pokažu da su "zajedno".

    Juka je uspio da razmijeni neke zarobljene za svoje ljude. Alija je ručao sa njima. Svi su mladi. Mučeni su.

    14. decembar 1992.

    Oko 16 sati sastanak u Jablanici. Tema: deblokada Sarajeva. Alija, Jaganjac, Pašalić, Petković, HVO, Đedo, Delić, Piske, HVO. Pregovori oko zajedničkog učešća u deblokadi Sarajeva.

    Poslije smo ostali mi bez HVO-a. Tražio sam da se postavi komandant snaga na slobodnoj teritoriji van Sarajeva, komandant operacije i definisanje statusa Jaganjca. Alija pita: "Kada ćeš ti, Mirsade, napasti?" Rekao sam mu da ja ne mogu napadati ako se ide na Sarajevo jer je velik dio ljudi i tehnike planiran upravo od mene. Vehbija kaže da je već sve spremno za deblokadu. Municija još nije stigla.

    Napolju sam malo porazgovarao sa Alijom i Bakirom. Pitao me jesam li još u onoj kućici i kako živim. Pitao me pomaže li mi Saja. "Saja, lopov", a Bakir kaže: "Nije on takav." Dobro ga je branio. Kaže da ga zna od prije rata. Dobro, ja ga znam odskoro.

    Saja me dovezao do kućice. Ispričao mi je da Alija ne voli da se o njemu loše priča i da je dobio zadatak da mene opskrbi hranom, parama i blejzerom. Dao mi je 2.500 DM. Nudio je više. Odbio sam uzeti, ali sam ga zamolio da pošalje mojima u Bihać. Obećao je da će to uraditi. Hranu će sutra donijeti, a auto dovesti za petnaestak dana.

    Saja mi je otkrio da niko od oficira ne može da barata parama, nego samo ljudi od povjerenja iz SDA.

    16. decembar 1992.

    Jablanica, 10 sati i 30 minuta, ista ekipa od nekidan. Iznenadio sam se kad sam vidio i Daidžu. Provocirao je Aliju. Kaže: "Alija, nisi ti, brate, za predsjednika, on mora biti lopov."

    Daidža hoće da bude glavni operativac u operaciji deblokade Sarajeva, a Alija mu nudi logistiku. "Opet konzerve", kaže Daidža.

    17. decembar 1992.

    Mogu i bez štaka hodati, ali teško. Sa mnom idu Elo i Mirso kao pratnja. Od Hase sam uzeo "patrola". Sa mnom je neka žena iz Foče za koju sumnjaju da sarađuje sa četnicima. Jadnica. Kakva saradnja, kakvi bakrači! Nije svoja.

    Stigli smo oko 10 sati na Igman. Ukratko su me upoznali sa Štabom i planom operacije. Prvo su mi pokazali lažni plan. Provjeravaju me. Bas fin osjećaj. Ovaj pravi plan je, ustvari, moj plan iz augusta uz nešto nedostataka; i redoslijed radnji nije dobar.

    Od svih planiranih oficira, samo sam ja došao. Opet neka mućka. Mirso Čaušević mi je ispričao o situaciji i stanju na Igmanu kad su oni došli. Nije bilo ništa dobro.

    Municija još nije stigla na Igman, iako je Alija obećao da će danas biti doturena. Sarajevo diktira tempo. Po planu, Rađa bi trebao napasti na Hadžiće, da odvuče pažnju od Jahorine.

    18. decembar 1992.

    Napad počinje u pet. Zuka odustao. Kaže da nije dobio cisternu goriva koju je trebao upotrijebiti u napadu na Kotorac kao bacač plamena. Od Bibića nema nikakvih vijesti. Ostali su krenuli u napad. Juka ne učestvuje; ne računaju na njega.

    Klisani su uvedeni u borbu iako su stigli tek sinoć oko 20 sati. Ne bi oni ni došli da nisam ja intervenisao.

    Juka ne da granate za "sultana". Ljut je. Zuka je ošamario nekog Jukinog borca koji je došao u Štab da nešto "pametuje".

    Hoće da uhapse Juku. Amidža i Mirso Brada su za to. Mislim da je to pogrešno. Ja sam se obavezao da ću to srediti.

    Akcija prema Hadžicima krenula je dobro, ali jenjava. Jablaničani se povukli, Mostarci napustili Golo brdo, Rađa nije ni krenuo jer "Labudovi" nisu uradili svoj dio posla. Ovaj dio plana čisti je promašaj. Komanda se vrlo slabo snalazi i ne vlada situacijom. Mirso Brada mnogo priča, a malo zna, ali ga Vehbija sluša.

    Nagovorio sam Juku da odobri granate za top 130 mm "sultan" i za minobacač. Vratio se iz Mostara i pokazao mi hrpu lijekova koje mora koristiti jer je bolestan. Pozvao je Eniza, komandira njegove jedinice, i dao mu zadatak da sluša samo mene. Rekao je da je i on voljan učestvovati u napadu, ali neće da sluša ovu komandu.

    Mostarci i Jablaničani su se povukli i žele da napuste Igman i vrate se kućama. Ovdje su već oko desetak dana. Nemaju ni minimalne uslove za život, a prema njima se postupa krajnje nekorektno. Juka im isključio struju i vodu, Zuka razoružao Jablaničane po Bradinom naređenju, a na Mostarce su pucali iz "brovinga" da bi ih spriječili da se vrate kući. Ružan ambijent za uspjeh.
    muslimanski_dnevnik2- 84775 - 05.05.2013 : Malislatki - best (0)

    Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(3)


    24. decembar 1992.

    Moguće je da ovdje ima izdaje. Biće hapšenja. Nezdravo je. Sastao sam se sa Komisijom za "slučaj Jahorina". Beglerović će voditi "slučaj". Saslušao sam nekoliko boraca koji su bili na Jahorini... To je bio užas. Ipak su se između sebe poubijali. Uhvatila ih je panika pri spoznaji da su opkoljeni, a i to im je "neko" provukao, pa su se panično pokušali vratiti odakle su došli, ali su naišli na naše zaostale borce, a ovi su mislili da ih napadaju četnici i - počela je borba sa kobnim posledicama.

    8. januar 1993.

    Sukobi Između Juke i Zuke na Igmanu. Tri mrtva i tri ranjena. Juka opet prebio Karića... Muco došao po mene da idem na Igman da snimim situaciju.

    Meliha traži da joj pokušam izvući roditelje iz Hadžica. Dosadan dan.

    15. januar 1993.

    Došao mi Zejnilov advokat. Kaže da se zove Balijagić. Donio i mašinu za kucanje, da bi uzeo izjavu od mene u vezi sa Zejnilovom kućom. Arogantan je preko mjere, a ponajviše drzak i bezobrazan. Kaže da je branio Fikreta Abdića.

    Doktor Sejo mi je poslao svoj bicikl za vježbanje. Još ništa od stana, a sve je hladnije. Prikupio sam potrebnu dokumentaciju za liječenje i poslao je po Mirsi u Sarajevo, do Sefera. Sutra bih trebao dobiti odgovor.

    17. januar 1993.

    Zajko i Irfo su donijeli satelitski telefon da se čujem sa Zejnilom. Čuli smo se. Smije se, u bazenu je, uživa. Traži da mu pomognem oko povrata stvari koje mu je ukrala vojna policija iz njegove porodične kuće, štaba TG-1.

    Ispričao mi je kako je izišao. Arif mu je za 500 maraka sredio dokumenta i slobodan prolaz do granice, a kroz Hrvatsku su ga provukli neki njegovi stari prijatelji. Kaže da se javio u Ambasadu u Zagrebu i dobio odobrenje od njih da ide u Austriju. Neka je tako, ali ipak mislim da je Sefer o tome trebao odlučiti. Ovako, ispada da je komandant TG-1 pobjegao.

    Na Igmanu izbio rat između Zuke i Juke. Upotrebljava se i artiljerija, samohotke. Jukin Kruško je ubijen. U Pazariću je zarobljeno oko 90 boraca iz Jukine jedinice. Za Jukom je potraga. Kažu da je pobjegao prema Konjicu.

    Rusmo i Guska bili u Parsovićima. Nisu mi rekli sta se događa, ali su vrlo zabrinuti.

    24. januar 1993.
    Toni, prijatelj rahmetli Fadila i Jukin čovjek, traži da mu pomognem da povrati svoja dokumenta koja mu je Haso oduzeo prilikom privođenja Bate Alikadića, jer je i on bio sa njim. Prezime mu je Salčin i borio se u Sarajevu, ranjavan je, rođak je Ramiza Salčina. Interesuje ga kako je Fadil umro u Zenici. I on je čuo da je Fadil tamo ubijen.

    Pregledao sam izviđački video-snimak cijelog terena. Dao sam im zadatke za detaljnije izviđanje. Imam već viziju napada. Asfaltom.

    25. januar 1993.

    Muhamed Nogo i Rizvo dobili su naredbu da idu na Grebak. Neko im je uvalio. Traže zaštitu od mene. Kažu da su čeprkali po "nekim stvarima" koje su škakljive, pa ih žele udaljiti sa Igmana.

    Čuo sam da je ubijena Milica, djevojka koja je bila kod Zuke, pod sumnjivim okolnostima, da je iz kase na Igmanu nestalo 30.000 DM, da se pojavila droga.

    31. januar 1993.

    Fikro Prevljak traži da dođem u Hrasnicu. Ima problema. Iz Sarajeva su poslali čovjeka da ga smijeni. Moram mu pomoći. Dobar je borac.

    1. februar 1993.

    Nisu tukli put. Spustili smo se oko jedan sat i trideset minuta. Fikro me je čekao. Ispričao mi je situaciju. Zakuhao je sa Zukom, Rađom, Medom. Teško je to sve odmotati.

    U Komandi sam sreo Zaima Beševića; i on je sišao. Pustio je borce da se odmore poslije one havarije na Jahorini.

    Bio sam u Butmiru kod Seje Hatibovića. Zulfikarpašićev rođak. Nekad je bio komandant bataljona, ali je smijenjen, jer nije Alijin. Nije, valjda, da i to gledaju? Od njega sam zvao Sefera. Predložio sam mu formiranje Šestog korpusa od Ivana do Sarajeva i od Kiseljaka do Drine i granice. Sefer insistira da Fikro bude smijenjen.

    Sreo sam se sa ljudima iz Vrhovne komande koji su tek izišli iz Sarajeva. Zijo i Zagi imaju i neke specijalne zadatke u vezi sa stanjem na Igmanu... Ako su kao prethodna ekipa, bolje ih je spriječiti da idu na Igman - "sravniće ga sa zemljom".

    Razgovarao sam sa Alijom. Tražio je da ga izvijestim o stanju na terenu. Poslao sam mu to.

    Opet na Igmanu. Obavio sam razgovor sa Dževadom Rađom. Sada je on novi komandant na Igmanu. Pokušao sam ga malo prizemljiti. Shvatio je.

    7. februar 1993.
    Krećemo oko dva sata. Vidljivost je dobra. Bit će valjda malo magle. Uskočili smo u rov i čekamo da Fejsal - zadužen da nas provede kroz prolaz - stigne. U ekipi za prelazak su još Fikro Prevljak, njegov zamjenik Emir Redžović i moj pratilac Mirso. Rov je prilično dubok, iznad glave još metar. Pista je osvijetljena i po njoj patroliraju transporteri UN. Žica je po sredini piste, uzduž dijeli dvije piste i sprečava prelaz. Negdje je prosječena i tu treba pogoditi... Vide se siluete ljudi koji pretrčavaju pistu. Desno su četnici, oni pucaju kad reflektor osvijetli. Vojnici UN zaustavljaju ljude i trpaju ih u transporter, pa opet nazad. Neko i uspije proći.

    Fejsal nam objasnjava kuda ćemo proći. Mene će Fikro nositi "krkače"... Trčalo se koliko se god brzo moglo, ali nigdje kraja. Osvijetljeni smo. Drugi pokušaj smo izveli sami Fikro i ja. Dobro smo išli do žice; nisu nas otkrili. Ali, nismo našli prolaz. Jedan vojnik UN umalo mi se nije popišao na glavu. Malo kasnije su krenuli Emir i Mirso i - pravo na nas. Mahali smo im da bježe od nas, jer su ih vidjeli. Džzaba. Napokon su nas utrpali u transporter, provozali po pisti i istresli. Mirso je prepoznao teren.

    Fikro i ja smo bili kod Talijana u vezi s njegovim smjenjivanjem. Talijan prvi put vidi Fikru i kaže: "Nemam ja ništa protiv njega, ali Sefer je tako naredio."

    Džambasović se sa Igmana instalirao u Štab Prvog korpusa. Štabni poslovi. Leži mu to. On kaže da je vidio loše stanje kod Fikre kad je obilazio vatrene položaje za vrijeme tzv. operacije "Jug 92". "Jedan minobacač nije bio pokriven, kiša je padala, a Fikru nisam vidio na položaju." Susreo sam se sa Vahidom Karavelićem. Nije to onaj kojeg ja znam, onaj što je sa mnom završio Akademiju.

    Bili smo kod Sefera. On insistira da se njegova naredba ispoštuje i da se Fikro smijeni, bez obzira što je upoznat sa revoltom boraca i naroda Hrasnice. Želi po svaku cijenu zaštititi svoj autoritet i da se ova naredba provede, iako on nema ništa protiv da Fikro bude komandant, ali je zahtjev stigao iz Korpusa, od Talijana!

  • Kaže mi: "Alija forsira Jaganjca za mog zamjenika."
  • "Bojim se da Jaganjac to neće. On bi da bude na tvom mjestu!"

    9. februar 1993.

    Osmica me probudio: "Zove te predsjednik." Ja i Bakir, kod njega u Kabinetu. Bakir je iznio svoj prijedlog, a moju zamisao... Tražio sam da svi ostanu na svojim formacijskim mjestima. Da moj štab čine Doktor, Kemo Ademović, Vahid Karavelić i Zaim Imamović. Da se formira nova brigada u Sarajevu koja bi se specijalno spremala za proboj iz Sarajeva. Da se jedna brigada izvede iz Sarajeva na Igman, gdje bi se naoružala i spremila da sa ostalim jedinicama učestvuje na spoljnoj deblokadi. Alija je neodlučan. Boji se Seferove i Talijanove reakcije.

    Huso se javio. Krenuo je u Zagreb, a Juka ga presreo, uzeo mu auto i malo "pridikovao". Rusmir Mahmutčehajić me pozvao na "časicu razgovora". Tema: Rusmo iz Konjica - hoće da ga smijene zbog navodne prohrvatske orijentacije.

    11. februar 1993.

    Svratio sam kod Doktora. Kerim Lučarević se bori da ga ne smijene sa dužnosti komandanta za sigurnost. Rekao mi je da su mu već pripremili da bude načelnik financija u Armiji. Kaže da su se urotili protiv njega, jer ne dozvoljava da kriminal "cvjeta". Misli da je Bakir protiv njega, jer je nekidan pocijepao mapu o podjeli Bosne, i to javno, na televiziji, upravo kad je bio aktuelan Vance-Owenov plan podjele... Doktor je agilan, ima veliki autoritet među rajom, ali i dosta protivnika među ostalima. Nema dlake na jeziku.

    Vidio sam se sa Kemom Ademovićem. On je Vikićev zamjenik. Oprezan je i nije rječit, djeluje ispitivački. Policajac. Priča se da on, ustvari, "čini" specijalnu jedinicu i da je do sada pokazao izuzetnu hrabrost te da ga borci vole i vjeruju mu.

    Ručao sam kod Tope. Dobar momak, srčan i iskren. Ćelo je navratio kod Tope. Visok momak, mršav, vodi vojnu policiju. Bio je pred rat u zatvoru, a onda pratio Delimustafića. Kažu da ga se raja boji. Brz je na pištolju. Sefer hoće i njega da se riješi i nudi mu da bude nabavljač oružja za Armiju. Pokazao mi je Seferovu naredbu za tu dužnost. Pita šta bi trebao uraditi. Kad sam mu rekao da bi on u Njemačkoj trebao napraviti "lanac" za nabavku oružja, zabrinuto je odgovorio: "Šta znaju Nijemci ko je Šelo, haveru, ha?! Neću ja nikuda."

    13. februar 1993.

    Smijenili su Doktora. Istrajni su očevi revolucije prema djeci. Bakir Alispahić mi je pričao zbog čega je smijenjen. Kaže, sve je kriminalce pokupio da budu policajci, a ima i političkih pretenzija. Opasan.

    Stigao je i Hujke iz Mostara. Nakratko smo se vidjeli. Kaže da se i dolje kuha i samo što nije puklo.

    Čuo sam se sa Husom. Ispričao mi je detalje o njegovom "bliskom susretu sa Jukom". Juka nije više onaj Juka. Nije više naš...

    Bakir me ispitivao o Guski i njegovom ponašanju u Konjicu. Guska bi sutra trebao doći.

    19. februar 1993.

    Nude mi mjesto komandanta Korpusa. Sefer bi to volio. Ja ne želim da učestvujem u njihovoj reorganizaciji. Ostao sam pri svom zahtjevu - da formiram operativnu grupu za deblokadu Sarajeva, a da me oni "pokrivaju" svojim naredbama, što je kao dio strategijskog maskiranja. Sujetni su. Ne mogu zamisliti da to ide mimo njih.

    20. februar 1993.

    Bakir Alispahić me zove u zgradu državne sigurnosti, kod Muniba Alibabića. Ispred zgrade sam sreo Rekića. I on je u Sarajevu. Kaže da su ga pozvali radi nekog novog posla.

    Alibabić je iz Bosanske Krupe. Nizak, plav, proćelav, oko četrdeset godina. Policijskih manira. Interesuje ih šta se desilo sa mnom i sa Đozom. Soba je ozvučena... Ispričao sam ono šta sam vidio i šta sam poslije čuo. Nismo dugo pričali. To im je sve već poznato.

    25. februar 1993.

    Sefer mi poslao 4.000 DM za liječenje. Dao sam Mirsi 3.000 DM da odnese Husi, pošto će on prvi u Zagreb. Treba i mojima nešto poslati. Krećemo u 16 sati. Morillon je garancija. U transporteru sam sa Alijom i Morillonom. Alija priča sa njim francuski. Prijatno me iznenadio znanjem francuskog jezika. Prošli smo kroz barikade i stigli na Aerodrom.

    Alija je zaboravio pasoš.

    Avion je UNPROFOR-ov transporter. Ja sam kao Predsjednikova pratnja. Poslije polijetanja, Alija me pita šta mislim ko bi mogao zamijeniti Sefera. Misli da je kukavica. Moj tip je Dudaković. Alija uopće ne zna za njega, a i ne može se izvući iz Bihaća... Onda kažem za Zaima Imamovica, da je ofanzivan, stručan, da ga vole borci... Misli da je premlad... Kažem za Ferida Buljubašića; pametan, iskren, stabilan, manje ofanzivan.

    "Sta misliš o Rasimu Deliću?", pita Alija.

    Ne znam čovjeka. Vidio sam ga jednom u Visokom i jednom je, po Seferovom naređenju, došao na Igman. Znam da je školovan, ali nije ofanzivac... Alija je zaspao.

    Aerodrom "Pleso", Zagreb, hotel "Esplanade". U apartmanu sam sa Alijom i pratnjom. Odmah dugi redovi posjetilaca. Nambiar, SDA, Šabić, stranci, novinari, Saja... Saja me pozvao na razgovor da mi kaže da nije poslao one pare što je obećao za moje u Bihaću, pa da mi sad to da, da ja to pošaljem, ali da ne kažem Aliji... Kaže mi da se Hasan Čengić ljuti na mene jer sam "nešto" pričao protiv njega, pa da povedem računa šta pričam.

    Alija je pozvao Efendića i Šabića da mu kažu kako planiraju da se ja operišem, dobijem protezu i da se, zajedno sa njim, vratim u Sarajevo. Hasan Efendić mi nudi Česku. Odbio sam. Hoću na Zapad.

    Pozvan sam na večeru u Alijinu sobu, ali, kad je konobar donio porciju piletine i rižu, vidio sam da sam za jelo suvišan... Večerao sam u restoranu sa Osmicom.

    30. mart 1993
    .
    Jutro je, a oka nisam sklopio. Telefon. Alija: "Je li gotovo, Mirsade? Ideš li sa mnom nazad?" "Moj predsjedniče, nisam se makao iz hotela..."

    31. mart 1993.

    Ni traga ni glasa od Šabica i para. Efendić izgubio slike za nove pasoše. Baš fino! Opet ispočetka. Mustafa je sredio vize za jedan mjesec.

    Stiže Zvjezdana. Huso i ja je čekamo u njegovoj sobi, koja je prekoputa moje, da bismo vidjeli je li klopka. Kad je dama došla ispred mojih vrata, mala su nam bila vrata njegove sobe da obojica izidjemo. Ima oko trideset godina, povisoka. Dekolte ukrašava niska bisera. Kosa valovita do ramena, riđa. Lice pravilnih crta, oči zelene, usne pune, zdravog osmijeha, nos prćast, koža zategnuta. Pažljivih je pokreta, odmjerena, vlada situacijom.

    Počinje priču:

  • "Trebala bih gospodina Mirsada."
  • "Ja sam, izvolite."
  • "Ma, ne. Ćatića Mirsada."
  • "Taj sam."
  • "Niste!"
  • "Jesam!"

    Mirso Balić, moj pratilac, predstavio se mojim prezimenom. I ja ga tražim.

    1. april 1993.

    Aprili-li svemu ovome. Mustafa je sredio za smještaj u Berlinu. Stigao je i Azem Karamehmedović. On je novi povjerenik za realizaciju liječenja. Nervčik je, ali agilan. Vodila se rasprava između njega i Mustafe o parama za liječenje. Mustafa mu je rekao oko 100.000 za nas dvojicu. Da nije imao naočale, Azemu bi oči ispale. Zvao je Bakira Izetbegovica. Na kraju, dao je 5.000 DM za put, smjestaj, hranu i prvi mjesec života i liječenja, a ostalo će poslati po dobijanju predračuna za liječenje i protezu. Bio je uvjerljiv.

    13. maj 1993.

    Majstor mi je uzeo mjeru za protezu. Sudeći po kalupu, bit će nezgrapna, ali moram od nečeg krenuti. Akontacija 1.000 DM, poslije još 1.600. Kad bih se prijavio na socijalu, oni bi mi to platili, a ovako je pitanje hoću li je dići kad bude gotova. Zvao sam Aliju, Saju, konzula u Münchenu Sahbaza Džihanovića, Aladina, Bihać, i nikog nisam uspio dobiti. Ne ide mi. Napokon sam prijavljen na policiju kao građanin - stanovnik Berlina. To je preduslov za prijavu na socijalu. Tonem polako u ovu surovu realnost. Zaboravljenost. Socijala je moja sudbina...

    16. maj 1993.

    Napokon, prijatno iznenađenje: Kenanova punica, koja je prije nekoliko godina imala tešku saobraćajnu nesreću, ponudila mi je da ona i njena prijateljica, inače Srpkinja, budu finansijeri proteze. Nemam mnogo izbora. Hvala!

    25. maj 1993.

    Zvali su me iz Sarajeva u vezi s Rekićem. Uhapsili su ga i kažu da je priznao da je on organizovao atentat na mene i Đozu. Je li Sarić bio u pravu kad je rekao: "Rođak planira da te smakne"?

    8. juni 1993.

    Zvao sam Aliju, a dobio Bakira. Iznenađen je da nisam završio sa liječenjem. I ja sam.

    29. juli 1993.

    Dudak je na vezi. Dobro je. Objasnio mi je šta se događa sa Fikretom: on hoće neku drugu državu, pokrajinu, i ne priznaje Armiju kao oružanu silu, a otvoreno sarađuje sa Srbima iz Krajine. Narod se podijelio na Fikretove i Alijine. "Lov na vještice", sumnja, mržnja...

    12. august 1993.

    Kod Fehima sam susreo Nazifa Gljivu. Drži "predavanje" o stanju u Bosni: "SDA je za sve kriva. To su sve lopovi." Priča šta je radio Caco. Nevjerovatno. Neke stvari je potvrdio i Fehim. Rat pravi monstrume od normalnih ljudi.

    20. august 1993.

    Bili smo na koncertu, humanitarnom, naravno. "Bijeljina-Janja". Pozvao nas Halid Bešlić. Velika dvorana neukusno uređena, stolovi bez stolnjaka poredani u četiri kolone kao na svadbama, čaše su od plastike. Jedini što sa stolnjakom je ispod bine, a za njim sjedi "Perhanov stric" iz Doma za vješanje. Ne sviđa mi se ništa. Sjeo sam malo sa mojim nekadašnjim saborcima, sada ranjenicima. Kažu da su "morali platiti ulaz, pa sad nemaju za piće". Malo poslije, sa bine slijedi poziv za prilog Bosni. Udjeljuju Bosni. Dijelili su i "zlatne ljiljane". Nisam to mogao izdržati, pa smo im malo pokvarili zabavu. Mislim da me više niko neće zvati na ovakve "derneke". I sebe sam isjekao, ali neka.

    20. august 1993.

    Dobar je posao rat. Saja je čudan igrac. Radi za SDA kao nabavljač oružja, a radi i sa Alijom (Delimustafićem, op. prir.), kojeg SDA osuđuje za veleizdaju. Dobar je sa Bobanom, a Daidža mu je izvrsni igrač za Bosnu, za prolaz plaćenih mrvica. Ostali poslušnici moraju po svaku cijenu izvršiti svaki zadatak. Niko ne smije biti na putu. Crni poslovi se ne potpisuju, sve ide na riječ. Sarić je skužio ove folove još na Igmanu; imao je vremena. Zato je htio formirati tajnu policiju, koja bi to sve prokljuvila i dokumentovala, a onda bi ucjenama dobijao novac. Rekić se gubio u tim relacijama jer je znao djeliće, pa je stvarao pogrešnu sliku.
  • muslimanski_dnevnik2- 84777 - 05.05.2013 : Malislatki - best (0)

    Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(4)



    13. juli 1995.

    Zaim me upoznao sa situacijom po karti, a sutra ćemo obići jedinice. I on smatra da je visočki pravac bio promašaj i, da je on imao svježe snage, sigurno bi dogurao do Goražda.

    Počelo je prebacivanje snaga sa sjevernog pravca na južni. Dio Sedmog korpusa stigao je u rejon Proskoka. Vidio sam se sa Ćuskićem, on je zamjenik Alagiću. Sa njima je i Pajo Agić; nekad je bio komandant ŠTO u Gornjem Vakufu. Dobro su organizovani i djeluju samouvjereno.

    14. juli 1995.

    Sastanak komandanta i "dogovor" za napad. Sastanak ne vodi niko. General Alagić će dva dana vršiti artiljerijsku pripremu da "omekša" teren i onda kreće prema Jahorini. Siguran je u uspjeh. General Dreković kreće sutra i ne čeka nikog. Pravac napada su Brda i Kalinovik. General Karavelić daje Zaimu riječ. Po dogovoru, Zaim traži deset dana za pripremu. Karavelić skraćuje na pet dana. Sastanak je završen i svako radi po svome. Čudno je da nema nikog iz Generalštaba da koordinira ovakve "dogovore". Za ovo što su naumili, a svi su različito naumili, nema dovoljno snaga. Jedinice su samo poimenično brigade, a brojčano bataljoni. U napad se kreće nesinhronizovano i bez težišta napada. Ne postoji glavna komanda koja vodi operaciju. Potcjenjuje se neprijatelj, a podaci o njemu se i ne iznose, kao da i ne postoji.

    21. juli 1995.

    Ništa se ne događa. Rađa se povukao na odmor. Došla mu je smjena. Zaim je uveo u borbu i 705. brigadu iz pokreta. Otkrili su ih i "poklopili" artiljerijom. Sutra se nastavlja sa napadom. Karavelić komanduje preko načelnika Štaba i komandanata brigada i zaobilazi Zaima.

    Zaim je u dilemi: napadati dalje samostalno ili se pomiriti sa ovim što je urađeno? Predlažem mu napad, ali prema mom planu. Neće da ide preko Trnova, hoće da ga zaobiđe sa juga i produži prema Goraždu.

    Iz Glavnog štaba još nema ništa zvanično o mom postavljanju. Za put prema Bihaću još nema odobrenja.

    23. august 1995.

    Kurir u Komandi Četrnaeste divizije kaže da me tražio Delić. Zaim o tome ništa ne zna.

    Čuo sam se i sa djedom, Enverom Hadžihasanovićem. On mi kaže da su me tražili "svukuda", da sa mnom obave razgovor u vezi mog postavljanja na mjesto komandanta Četvrtog korpusa. Kad sam mu rekao da on, kao iskusan starješina, zna kako se naređuje oficiru da se javi u Glavni stab, da i on zna gdje su me rasporedili, pa po toj logici me ne trebaju tražiti "svukuda" nego u Komandi Četrnaeste divizije, i to preko komandanta divizije, a ne preko kurira i čistačica. On je to prenio na Sulejmana Vranja, jer je on glavni za personal.

    4. septembar 1995.

    Bio sam na razgovoru sa Vranjom. Ležeran i bezbrizan, tromih pokreta i misli. Uživa u svom statusu nedodirljivog. Ne sluša šta mu se priča, a govori kao na razglas.

    6. septembar 1995.

    Dudak silazi niz stepenice, pratnja oko njega.

  • "Đe si, Dudak - beže sanički?"

  • "Koji si ti? De, skini naočale! Pa, Mirsade, jesi l' to ti?! Ma, ni rođena mati neće te prepoznati!" Predstavio sam mu delegaciju: Fudo Purišević, Amir Kriko, Adem Catak... Malo smo posjedili kod njega, a onda je delegacija otišla po svom planu, a Dudak i ja mojoj kući.

    Sjedili smo skupa za stolom gotovo pola sata. Za to vrijeme moja mati je stalno mene nešto nutkala, a onda kaže:

    "Ovako i moj Mirso nosi dugu kosu i bradu. Sad ću ja tebi, sinko, pokazati sliku što mi je on poslao."

    Kad sam skinuo naočale, otac me prepoznao. Malo se ljutnuo, ali radost je prevladala.

    Zagrljeni smo krenuli pred mater, koja je upravo pronasla sliku svog sina - da mi je pokaže.

  • "Safija, eto ti sina uživo!"

    12. septembar 1995.

    Slabo sam spavao. Ne stižem se odmoriti. Sa Dudakom i Hamdom sam bio na izviđanju i izdavanju zadataka za predstojeći napad. U povratku smo navratili u restoran "Palma". Vlasnica je Senada Kajtezović. Moja prva ljubav još iz osnovne škole. Nije me prepoznala, a Hamdo me predstavio kao moga brata.

    U Komandi Petog korpusa sreo sam Kemu Karišika, Zagija i Salku Begića. Kontrola.

    Večeras počinje napad. Dudak je u kontaktu sa Hrvatskom vojskom. Oni su već u ofanzivnim djelovanjima prema Drvaru i Martinbrodu. Za nas bi trebali ostvariti neke artiljerijske vatre.

    Dudak mi je pokazao kartu koju mu je poslao Martin Špegelj. Obilježio je područja hrvatskog interesa i zajedničkog interesa.

    14. septembar 1995.

    Dudak je uspio da uđe u Kulen-Vakuf prije Hrvatske vojske, koja je zauzela Martinbrod. Hamdo je već u Vrtoču i ide prema Bosanskom Petrovcu.

    Jučer je Hrvatska vojska zauzela Jajce, a Sedmi korpus Donji Vakuf.

    Sada smo opet zatvoreni.

    Bosanski Petrovac je naš: 502. je umarširala!

    10. oktobar 1995.

    Sreo sam Kefu:

    "Znaš li da je Zaim poginuo?"

    17. oktobar 1995.

    Susreo sam Rekića. Popričali smo o svemu. Čuo sam nepovezanu ispovijed slomljenog čovjeka. Govorio je isprekidano i ubjeđivao Husu u neke detalje koje oni znaju sa suđenja. Optužuje ga da ga je uvalio svojom izjavom na sudu. Sarića spominje u negativnom kontekstu. Mučna situacija... Sejo je dosta oronuo. Kaže da su ga u zatvoru drogirali.

    Dogovorili smo se da ćemo nastaviti priču- Teško smo se provukli kroz tunel. Opravljaju ga.

    Imao sam sastanak sa Ljevakovićem. Bio je prije rata imam u Begovoj džamiji. Sudeći po odnosu ljudi prema njemu, vrlo je uticajan. Srednjih je godina, srednjeg rasta, ispitivačkog pogleda i analitičnog razmišljanja. O meni zna sve i barata podacima koje i ja ne znam o sebi. Proizveden sam u čin majora 10. 1. 1995. godine. Sad mi je jasno zašto Talijan nije htio da mi saopći čin, zašto je Alija izbjegavao da mi to kaže, zašto je Vranj nastojao da minimizira moje učešće u ratu i zašto Salko Polimac, pukovnik, kaže: "Ti si komandovao sa nekim grupicama."

    Pitali su me šta bih želio da radim. Ne znam. U Armiji u kojoj su generali bez vojske zaposjeli busije i ocjenjuju vojskovođe, gdje vojska postaje stranački instrument, gdje se navrat-nanos posmrtno činuju heroji - da se prikrije bruka, zbilja, šta ja tu imam raditi? Ne znam.

    18. oktobar 1995.

    Sa Amidžom i Seferom Halilovićem proveo sam popodne. Sefer se napokon dokopao svog terena: otišao je u politiku. Frustriran i osvetoljubiv. Kaže da je glavna osovina u "mom slučaju" Muslimović - Mujezinović - Rekić. Kakve veze ima, onda, Saja, kad je on njihov protivnik? Ovi zajedno rade sa Irfanom Ljevakovićem i Bakirom Alispahićem, koji je protivnik Alije Delimustafića, a njega zastupa Saja, koji je, zajedno sa Alispahićem, uz Aliju Izetbegovića. Čudna kombinacija bivših bezbjednjaka JNA i obavještajaca, bivših i sadašnjih MUP-ovaca, te novog stranačkog i vjerskog kadra u službi sigurnosti bošnjačkog korpusa. Neko će ovdje biti nasankan. Treba se pomiriti sa činjenicom da smo mi već istrošeni i poslužili svrsi.

    1. decembar 1995.

    U Zenici je pripremljena parada Trećeg korpusa. Stigli smo, ne znam ni ja sa koje strane, ali stadion je bio podaleko od nas. Kad je narod vidio Dudaka, Alagića, Hamdu, počele su ovacije i aplauzi. Bilo je lijepo ići kroz špalir uzdignutog čela. Svi smo se zanijeli kao da smo mi glavni i da je špalir pripremljen za nas. Nije bio za nas. Rekao sam Dudaku:

  • "Nije ti ovo baš neki plus!"

    Nije odmah skontao, dok nismo došli na tribine za goste. Svi su mislili da je Alija krenuo prema stadionu, pa krenuo protokol.

    Večeras sam čuo da je deblokada Sarajeva bila samo "blef" da bi se protivničke snage vezale za Sarajevo i tako omogućilo Petom korpusu da uspjesno izvrši ofanzivu. Da nisam bio na oba fronta u aktivnim fazama, možda bih i povjerovao.

    Za večerom trio policajaca: Irfan Ljevaković, Saja i Bakir.

    Kod sam Čusti ispričao o situaciji u Bosni i ljudima oko Alije, prokomentarisao je u stilu:

  • "Vladajuća politika je ona koja uspije da se održi između dobra i zla, a da bi to mogla - mora imati i predstavnike jedne i druge opcije pokraj sebe."

    Sa Talijanom sam se dovezao do Tarčina.

    Status još uvijek neriješen. Čekaju neku novu organizacijsku shemu, pa će biti mjesta i za mene.

    5. januar 1996.

    Dr. Rusmo mi ispričao svoju verziju njegovog progona i hapšenja. Sada, kad hoće da to objavi u novinama, Saja mu je rekao da ne piše ništa.

    Sreo sam Kefu:

  • "Komandante, traži grunt, jer Duma ti neće dati ništa!"

  • "Kakva Duma?"

  • "Duma ti je naša vlast koja duma kako će druge prevariti."

    Bezbjednjak iz Kasarne u Bradini, onako usput, rekao mi je da su Rekić i Sarić još u kontaktu i da im je neko u Zenici zaštita.

    7. januar 1996.

    Prvi put sam autom prešao u Sarajevo. Nedelja u Sarajevu je dosadna.

    Na sastanku sa Zijom Ljevakovićem sve je tempirano. Prvo, otvoreni razgovor sa pijanim piscem preko interfona-zvučnika, pa onda sa Đemom Najetovićem, transformisanim fundamentalistom iz "Banjičke medrese".

    Zijo mi savjetuje da idem kod Alije, da mi on riješi status, jer Sule neće sa mnom ni da razgovara. Nije još završena transformacija.
  • muslimanski_dnevnik2- 84819 - 06.05.2013 : Specijalac Momcilo RS - best (1)

    O Seadu Rekiću i Mirsadu Ćatiću


    Pročitao sam ovo u Avazu ali dodao bih i neki moj komentar.

    Što se tiče Rekić Seada, lično sam ga upoznao kada je bio KIK (kapetan prve klase). Jednom prilikom sam bio u službi na jednom vozu i Sead je putovao i zamolio me da mu pričuvam pištolj (tzv. tetejac) jer se bojao kada zaspe da mu ga neko ne ukrade. Tada sam vidio da je na pištolju izgravirano "najboljem pitomcu" ali sam zaboravio koja je klasa bio.

    Sticajem okolnosti sin mi je služio armiju u Niksiću i dobio upalu pluća, pa je prebačen je u Titograd. Dobio sam obavijest o tome i otišao kod Rekića i on je iste sekunde direktnom vezom pozvao bolnicu i preko interfona sam se čuo sa dežurnim ljekarom. Po izlasku iz bolnice sin mi je prebačen helikopterom na albansku granicu. Istoga momenta sam otišao kod Rekića i čovjek je opet upotrebio telefon i sin mi se istim helikopterom vratio za Titograd.

    Seada Rekića znam kao izuzetno dobrog i korektnog čovjeka i oficira koji je jako brzo napredovao. Kada je počeo rat mislim da je bio u Beogradu, štabska škola, čini mi se.

    Po završetku ratnih zbivanja došao sam u Sarajevo i sa par prijatelja razgovarao da bih ga rado posjetio. Jednostavno iz neke zahvalnosti bez obzira što smo bili na dvije zaraćene strane. Prijatelji su mi rekli da i ne pomislim na to ili slučajno da ga zovem telefonom jer mu prisluškuju telefon a njega konstantno prate tako da sam odustao ali ako slučajno ovo pročita neka zna da sam mu zahvalan i dan-danas.

    E sada, to što ga muslimani proglasiše petokolonašem za mene nije ništa iznenađujuće jer su uvijek izmišljali i pametovali.

    Za Ćuperka tj. Mirsada ili u ratu se predstavljao kao "Tito", čuli smo se više puta na radio vezi i uvijek je bio korektan. Ni on nikada nije vrijeđao kojekakvim nadimcima tipa "četnik", a nije ni psovao. Razgovor je tekao normalno pa čak i kada je ostao invalid čuli smo se pa i o tome popričali.

    Žalosno je da mu je Alija Izetbegović maltene ukrao 50 dolara ali kako rekoše nekom rat nekom brat!
    muslimanski_dnevnik2- 84845 - 07.05.2013 : Malislatki - best (1)

    Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(4)



    13. juli 1995.

    Zaim me upoznao sa situacijom po karti, a sutra ćemo obići jedinice. I on smatra da je visočki pravac bio promašaj i, da je on imao svježe snage, sigurno bi dogurao do Goražda.

    Počelo je prebacivanje snaga sa sjevernog pravca na južni. Dio Sedmog korpusa stigao je u rejon Proskoka. Vidio sam se sa Ćuskićem, on je zamjenik Alagiću. Sa njima je i Pajo Agić; nekad je bio komandant ŠTO u Gornjem Vakufu. Dobro su organizovani i djeluju samouvjereno.

    14. juli 1995.

    Sastanak komandanta i "dogovor" za napad. Sastanak ne vodi niko. General Alagić će dva dana vršiti artiljerijsku pripremu da "omekša" teren i onda kreće prema Jahorini. Siguran je u uspjeh. General Dreković kreće sutra i ne čeka nikog. Pravac napada su Brda i Kalinovik. General Karavelić daje Zaimu riječ. Po dogovoru, Zaim traži deset dana za pripremu. Karavelić skraćuje na pet dana. Sastanak je završen i svako radi po svome. Čudno je da nema nikog iz Generalštaba da koordinira ovakve "dogovore". Za ovo što su naumili, a svi su različito naumili, nema dovoljno snaga. Jedinice su samo poimenično brigade, a brojčano bataljoni. U napad se kreće nesinhronizovano i bez težišta napada. Ne postoji glavna komanda koja vodi operaciju. Potcjenjuje se neprijatelj, a podaci o njemu se i ne iznose, kao da i ne postoji.

    21. juli 1995.

    Ništa se ne događa. Rađa se povukao na odmor. Došla mu je smjena. Zaim je uveo u borbu i 705. brigadu iz pokreta. Otkrili su ih i "poklopili" artiljerijom. Sutra se nastavlja sa napadom. Karavelić komanduje preko načelnika Štaba i komandanata brigada i zaobilazi Zaima.

    Zaim je u dilemi: napadati dalje samostalno ili se pomiriti sa ovim što je urađeno? Predlažem mu napad, ali prema mom planu. Neće da ide preko Trnova, hoće da ga zaobiđe sa juga i produži prema Goraždu.

    Iz Glavnog štaba još nema ništa zvanično o mom postavljanju. Za put prema Bihaću još nema odobrenja.

    23. august 1995.

    Kurir u Komandi Četrnaeste divizije kaže da me tražio Delić. Zaim o tome ništa ne zna.

    Čuo sam se i sa djedom, Enverom Hadžihasanovićem. On mi kaže da su me tražili "svukuda", da sa mnom obave razgovor u vezi mog postavljanja na mjesto komandanta Četvrtog korpusa. Kad sam mu rekao da on, kao iskusan starješina, zna kako se naređuje oficiru da se javi u Glavni stab, da i on zna gdje su me rasporedili, pa po toj logici me ne trebaju tražiti "svukuda" nego u Komandi Četrnaeste divizije, i to preko komandanta divizije, a ne preko kurira i čistačica. On je to prenio na Sulejmana Vranja, jer je on glavni za personal.

    4. septembar 1995.

    Bio sam na razgovoru sa Vranjom. Ležeran i bezbrizan, tromih pokreta i misli. Uživa u svom statusu nedodirljivog. Ne sluša šta mu se priča, a govori kao na razglas.

    6. septembar 1995.

    Dudak silazi niz stepenice, pratnja oko njega.

  • "Đe si, Dudak - beže sanički?"

  • "Koji si ti? De, skini naočale! Pa, Mirsade, jesi l' to ti?! Ma, ni rođena mati neće te prepoznati!" Predstavio sam mu delegaciju: Fudo Purišević, Amir Kriko, Adem Catak... Malo smo posjedili kod njega, a onda je delegacija otišla po svom planu, a Dudak i ja mojoj kući.

    Sjedili smo skupa za stolom gotovo pola sata. Za to vrijeme moja mati je stalno mene nešto nutkala, a onda kaže:

    "Ovako i moj Mirso nosi dugu kosu i bradu. Sad ću ja tebi, sinko, pokazati sliku što mi je on poslao."

    Kad sam skinuo naočale, otac me prepoznao. Malo se ljutnuo, ali radost je prevladala.

    Zagrljeni smo krenuli pred mater, koja je upravo pronasla sliku svog sina - da mi je pokaže.

  • "Safija, eto ti sina uživo!"

    12. septembar 1995.

    Slabo sam spavao. Ne stižem se odmoriti. Sa Dudakom i Hamdom sam bio na izviđanju i izdavanju zadataka za predstojeći napad. U povratku smo navratili u restoran "Palma". Vlasnica je Senada Kajtezović. Moja prva ljubav još iz osnovne škole. Nije me prepoznala, a Hamdo me predstavio kao moga brata.

    U Komandi Petog korpusa sreo sam Kemu Karišika, Zagija i Salku Begića. Kontrola.

    Večeras počinje napad. Dudak je u kontaktu sa Hrvatskom vojskom. Oni su već u ofanzivnim djelovanjima prema Drvaru i Martinbrodu. Za nas bi trebali ostvariti neke artiljerijske vatre.

    Dudak mi je pokazao kartu koju mu je poslao Martin Špegelj. Obilježio je područja hrvatskog interesa i zajedničkog interesa.

    14. septembar 1995.

    Dudak je uspio da uđe u Kulen-Vakuf prije Hrvatske vojske, koja je zauzela Martinbrod. Hamdo je već u Vrtoču i ide prema Bosanskom Petrovcu.

    Jučer je Hrvatska vojska zauzela Jajce, a Sedmi korpus Donji Vakuf.

    Sada smo opet zatvoreni.

    Bosanski Petrovac je naš: 502. je umarširala!

    10. oktobar 1995.

    Sreo sam Kefu:

    "Znaš li da je Zaim poginuo?"

    17. oktobar 1995.

    Susreo sam Rekića. Popričali smo o svemu. Čuo sam nepovezanu ispovijed slomljenog čovjeka. Govorio je isprekidano i ubjeđivao Husu u neke detalje koje oni znaju sa suđenja. Optužuje ga da ga je uvalio svojom izjavom na sudu. Sarića spominje u negativnom kontekstu. Mučna situacija... Sejo je dosta oronuo. Kaže da su ga u zatvoru drogirali.

    Dogovorili smo se da ćemo nastaviti priču- Teško smo se provukli kroz tunel. Opravljaju ga.

    Imao sam sastanak sa Ljevakovićem. Bio je prije rata imam u Begovoj džamiji. Sudeći po odnosu ljudi prema njemu, vrlo je uticajan. Srednjih je godina, srednjeg rasta, ispitivačkog pogleda i analitičnog razmišljanja. O meni zna sve i barata podacima koje i ja ne znam o sebi. Proizveden sam u čin majora 10. 1. 1995. godine. Sad mi je jasno zašto Talijan nije htio da mi saopći čin, zašto je Alija izbjegavao da mi to kaže, zašto je Vranj nastojao da minimizira moje učešće u ratu i zašto Salko Polimac, pukovnik, kaže: "Ti si komandovao sa nekim grupicama."

    Pitali su me šta bih želio da radim. Ne znam. U Armiji u kojoj su generali bez vojske zaposjeli busije i ocjenjuju vojskovođe, gdje vojska postaje stranački instrument, gdje se navrat-nanos posmrtno činuju heroji - da se prikrije bruka, zbilja, šta ja tu imam raditi? Ne znam.

    18. oktobar 1995.

    Sa Amidžom i Seferom Halilovićem proveo sam popodne. Sefer se napokon dokopao svog terena: otišao je u politiku. Frustriran i osvetoljubiv. Kaže da je glavna osovina u "mom slučaju" Muslimović - Mujezinović - Rekić. Kakve veze ima, onda, Saja, kad je on njihov protivnik? Ovi zajedno rade sa Irfanom Ljevakovićem i Bakirom Alispahićem, koji je protivnik Alije Delimustafića, a njega zastupa Saja, koji je, zajedno sa Alispahićem, uz Aliju Izetbegovića. Čudna kombinacija bivših bezbjednjaka JNA i obavještajaca, bivših i sadašnjih MUP-ovaca, te novog stranačkog i vjerskog kadra u službi sigurnosti bošnjačkog korpusa. Neko će ovdje biti nasankan. Treba se pomiriti sa činjenicom da smo mi već istrošeni i poslužili svrsi.

    1. decembar 1995.

    U Zenici je pripremljena parada Trećeg korpusa. Stigli smo, ne znam ni ja sa koje strane, ali stadion je bio podaleko od nas. Kad je narod vidio Dudaka, Alagića, Hamdu, počele su ovacije i aplauzi. Bilo je lijepo ići kroz špalir uzdignutog čela. Svi smo se zanijeli kao da smo mi glavni i da je špalir pripremljen za nas. Nije bio za nas. Rekao sam Dudaku:

  • "Nije ti ovo baš neki plus!"

    Nije odmah skontao, dok nismo došli na tribine za goste. Svi su mislili da je Alija krenuo prema stadionu, pa krenuo protokol.

    Večeras sam čuo da je deblokada Sarajeva bila samo "blef" da bi se protivničke snage vezale za Sarajevo i tako omogućilo Petom korpusu da uspjesno izvrši ofanzivu. Da nisam bio na oba fronta u aktivnim fazama, možda bih i povjerovao.

    Za večerom trio policajaca: Irfan Ljevaković, Saja i Bakir.

    Kod sam Čusti ispričao o situaciji u Bosni i ljudima oko Alije, prokomentarisao je u stilu:

  • "Vladajuća politika je ona koja uspije da se održi između dobra i zla, a da bi to mogla - mora imati i predstavnike jedne i druge opcije pokraj sebe."

    Sa Talijanom sam se dovezao do Tarčina.

    Status još uvijek neriješen. Čekaju neku novu organizacijsku shemu, pa će biti mjesta i za mene.

    5. januar 1996.

    Dr. Rusmo mi ispričao svoju verziju njegovog progona i hapšenja. Sada, kad hoće da to objavi u novinama, Saja mu je rekao da ne piše ništa.

    Sreo sam Kefu:

  • "Komandante, traži grunt, jer Duma ti neće dati ništa!"

  • "Kakva Duma?"

  • "Duma ti je naša vlast koja duma kako će druge prevariti."

    Bezbjednjak iz Kasarne u Bradini, onako usput, rekao mi je da su Rekić i Sarić još u kontaktu i da im je neko u Zenici zaštita.

    7. januar 1996.

    Prvi put sam autom prešao u Sarajevo. Nedelja u Sarajevu je dosadna.

    Na sastanku sa Zijom Ljevakovićem sve je tempirano. Prvo, otvoreni razgovor sa pijanim piscem preko interfona-zvučnika, pa onda sa Đemom Najetovićem, transformisanim fundamentalistom iz "Banjičke medrese".

    Zijo mi savjetuje da idem kod Alije, da mi on riješi status, jer Sule neće sa mnom ni da razgovara. Nije još završena transformacija.
  • Idi na stranu - |1|2|