fix
Logo
fix
Nalazite se na Najljepse-MOJE_PRICE
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

moje_price- 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (40)

Pogled na prošlost iz Amerike


Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...
moje_price- 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (30)

Moja najdraža četvorka


Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to znaš ali ti se danas baš nešto i ne priča. Zbog toga sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

"Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako nisam mogao da zaboravim. Kao devetogodišnje dijete nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što sam zaslužio. Odmah nakon toga moji roditelji primjetiše da ja nad knjigom provodim znatno više vremena. Najprije naučih sve o Panonskoj niziji a potom i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio već na prvim testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90 procenata. Oni su obilježili jedan važan preokret u mom životu, pa i danas čuvam kao dragu uspomenu đačkih dana.

Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

  • "Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može da dobije i peticu. "

    I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao da zamislim kako udara nekog đaka. Ponekad se sjetim i one moje četvorke, za koju sam tek u zrelom dobu shatio da mi je promjenila čitav život.

    A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
  • moje_price- 2242 - 13.10.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (16)

    Davno izgubljeni prijatelj


    Prije par dana mi se javio neki Željko iz Užica. Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985. godine. Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika. Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj. I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.

    Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće. Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva. čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.

    U mislima ređam imena vojnika iz moje čete. Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života. Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.

    Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag. Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.

    "U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju života, čija žetva bi ti mogla donijeti i slavu.

    Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje "akumulatore" i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije. Nisi me u potpunosti upoznao sa svojom životnim planovima, pa ne znam na koja vrata ćeš da udariš tim tvojim "tajnim" oružjem, "zamajnim ovnom" kojeg ponosno nosiš na ramenima kao dar majke prirode.

    Ubjeđen sam u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata i da ćeš ostati u analima tvoje mjesne zajednice bar desetak godina. Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član nekog kućnog savjeta. Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica. Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.

    Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod u kome si služio. Međutim, kada ti kosa pobjeli, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, rado ćeš se sjećati svoje mladosti i vojnika u plavim uniformama. Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu. I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će lagano da ti ti zatreperi...

    A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana. Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem. Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.

    Ne ljuti se, zezam se. Želim ti sve najbolje u životu, a posebno puno sreće i djece.

    Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.

    Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....

    Zeljko Tomić & sin"


    P. S. Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu. Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci. Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti. Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu. Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.

    P.S. U životu ni ja nisam prošao ništa bolje od Željka. Moj prvi roman još uvijek nisam napisao, a ukoliko to i uradim u njemu će biti opisano mnogo više idiota nego što sam pretpostavljao.
    moje_price- 11599 - 17.02.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (29)

    Tetka Zora


    Posvećeno Zori Tošić rođ. Tomić (1927-2007)

    Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku. U glavi odzvanja samo jedna misao:

    "Umrla mi tetka Zora... Umrla mi tetka Zora... "

    Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno. Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.

    Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost. Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće. Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā". Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama". Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti. Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato". Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece. I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala. Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.

    Njen piskavi i pomalo otegnuti glas je nekako zračio ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme. Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila ih nama, djeci. U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je za mene i moje sestre dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika. Ponekad bi nam ona donosila i sušene kruške, koje je tetak Branko dobijao iz svog rodnog sela, Đedovaca.

    Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje. A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.

    Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu. Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.

    Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića. Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci. Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.

    Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci. Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije. Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".

    Godine su prolazile. Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe. Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā. Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.

    Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi. Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije. Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu. Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje. Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče. Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići. Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava. Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići. Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.

    Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave. Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas. Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija. Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera. I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na Đedovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.
    moje_price- 14650 - 15.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (39)

    Pogled sa tetkinog tavana


    U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom. Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.

    I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela. Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.

    Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice. Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku. Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.

    Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni. Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".

    Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima. Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ. Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!

    Od tada, u te krajeve idem rijetko. A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan. Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.

    Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.

    I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "

    tetkin tavan
























    *** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj. predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"

    moje_price- 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (105)

    Argeta


    argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • moje_price- 19343 - 02.11.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (11)

    Za šaku dukata


    U godinama pred Drugi svjetski rat život na Romaniji je bio jako težak, pa je imati malo značilo mnogo jer drugi nisu imali ništa. U kući Ljubinog oca je bilo nešto dukata, koje su Renovice iz Gazivoda generacijama otkidale od siromašnih ljetina i plodova njegovanih u krševitim baštama, zalivanim znojem isto onoliko koliko i vodom. I svaki bi predak od svojih usta odvojio sve što pretekne kada se nahrane uvijek gladna djeca, da bi kupio poneki dukat i u domaćinske kuće poudao svoje kćeri.

    Kada su svatovi poveli Ljubu za Luku Tomića iz Podromanije, njeno djevojačko ruho je krasilo devetnaest zlatinih dukata. I dok se kočija, u pratnji stasitih konjanika, kotrljale Glasinačkim poljem, buljili su prolaznici u prelijepu Ljubu, i njene zlatnike što su ponosno zveckali na njenim grudima. Na dan vjenčanja kuća Stojana Tomića je bila otvorena za sve goste, zvane i nezvane. Došli su na svadbu njegovog sina Luke, da se najedu i u kolo uhvate, i Srbi i muslimani, dobronamjerni ljudi ali i dušmani. I niko Od njih nije mogao da odlijepi oči sa zanosne Ljube, mnogi od njih priželjkujući da i njihove kćerke budu tako lijepo okićene na dan udaje...

    * * *
    Par dana pred Božić 1942. godine, jedan od komšija iz susjednog sela Nevoseoci, dovede u Podromaniju nekoliko ustaša iz zloglasne goraždanske Handžar divizije. Upadoše u Stojanovu kuću sa namjerom da otmu dukate koje je imala Ljuba. Nakon bezuspješne premetačine domaćinstva, ustaše počeše da tuku Stojanovog brata Pera koji tu dođe da zaštiti Milku i Ljubu, jer to bješe bratova dužnost kada u kući nema muške glave.

    Nakon višečasovne torture, ustaše izvedoše Pera i Milku pod jednu trešnju a Ljubi ponoviše svoje zahtjeve: da im preda dukate ili će strijeljati njenu svekrvu i svekrovog brata. Međutim, Ljuba ponovo odgovori da nema dukata, te dušmani ubiše Milku i Petra, a nju natjeraše da ih pokopa pod tom istom trešnjim. Ljubu su poštedjeli jer su namjeravali da se vrate, ili su se možda bojali da će partizanska jedinica njenog muža Luke da napravi pokolj u Nevoseocima.

    Tomići iz okolnih kuća su nemoćno posmatrali šta se dešava. Nisu mogli da im pomognu, jer bi ih zadesila Milkina i Perova sudbina. Kada se ustaše raziđoše, silan narod se sakupi u dvorištu da oplakuje Milku (rođenu Cerovina) i Petra Tomića. Kuknjava žena je odjekivala Podromanijom sve do kasno u noć.

    Nakon tog krvavog januara 1942. godine, u kome je na kućnom pragu nastradalo još petnaestak Tomića, otisnulo se stanovništvo Podromanije u zbjegove. Ljuba krenu za njima, ne razdvajajući se od svojih dukata. Međutim, kada neko pokrade zlato jednoj porodici iz zbjega, Ljuba odluči da polovinu svojih dukata zakopa ispod jednog stoljetnog hrasta koji je dominirao tim područjem. Pred kraj rata, partizani, da bi istjerali četnike is šuma, zapališe Romaniju te u silnoj vatri nastrada i hrast, čuvar Ljubinih dukata, koje ona više nikada ne nađe.

    Preostale dukate Ljuba sačuva, te ih nakon rata odnese u Lazarevo, gdje su njeni ukućani kolonizirani. Pozajmljivala ih je mladim djevojkama, da se kite sa njima za svadbe i igranke. Vojvođanska zemlja biješe rodna, a Tomići dobri poljoprivrednici, pa Ljuba kupi još devet dukata sa namjerom da za svoje unuke, od kćeri Nevenke i sina Miša, ostavi isto onoliko dukata koliko je dobila od oca.

    A uveče, kada bi ugasila svjetlo i krenula na spavanje, Ljuba bi iz tišine svoje sobe zamišljeno gledala u plodne banatske bašte. Jer kad bi utihnuo plač djece i smijeh najmilijih, vaskrsnule bi pred njom uvijek iste slike iz prošlosti koje su je tjerale da se zapita da li bi Petar i Milka još uvijek bili živi da je ustašama dala tu njenu šaku dukata.
    moje_price- 25978 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (42)

    1. Dio - Dno života


    Jutro maglovito i svježe. Iz gustih borovih šuma još uvijek izbija zadah romanijske zime. Zubato sunce stidljivim zracima umiva paljanske proplanke. Iz požutjelih trava nazire se poneka visibaba, siguran vijesnik proljeća.

    Već tri sata čekam na jahorinskoj raskrsnici, uzaludno zaustavljajući svaki auto koji prođe pokraj mene. A prošlo ih je svega desetak, uglavnom krcatih ljudima i robom jer u ovim tmurnim vremena u kojima je benzin pet maraka ljudi putuju samo kada moraju. Možda bi se našlo i neko mjesto za mene, ali vozači pritisnu papučicu gasa čim primjete pakete kraj puta.

    Posmatram ta moja dva saputnike i razmišljam o tome kako su čudni putevi sudbine koji su nas sastavili. Do juče ujutro gotovo da nisam ni razmišljao o Svjetlani, mojoj bivšoj ljubavi, a onda naletjeh na Ljilju, njenu drugaricu sa Pala, koja mi u glavu ubaci crva koji neprestalno rovari i tjera me da razmišljam o njoj. A rekla mi je samo jednu rečenicu: "Svjetlana u Sarajevu gladuje, pati! "

    Otkako sretoh Ljiljanu neprestano me, poput psa lutalice kome sam ja jedina nada da će toga dana pojesti neki obrok, prate i u glavi odzvanjaju riječi: "gladuje, pati... gladuje, pati... "

    Tog popodneva sam krenuo u kasarnu na Koranu da zastavniku Staniću predam nekakve papire. Za trenutak mi se učini da bi bilo dobro sa ovim dobroćudnim čovjekom podjelim ovaj moj teret, ponajviše zbog toga što je Dimšo, Svjetlanin otac, nekada bio Stanićev kolega iz jedinice. Nakon što zastavnik sasluša moju priču, pređe rukom preko brade pa reče:

  • Eh, šta se tu može? Već duže vremena muslimani ne dozvoljavaju da se humanitarna pomoć preveze u Sarajevo. Valjda se nadaju nekoj međunarodnoj intervenciji pa glađu muče onaj jadni narod. Evo i kod mene u skladištu ima oko pet hiljada paketa koje dovezoše vozači Dobrotvora iz Beograda, a koji nikako ne uspjeva da ih pošalje u Sarajevo...

    Zamolih Stanića da me odvede do silosa, kojeg je vojska nekada koristila za skladištenje žita. Popesmo se na jednu platformu koja je zauzimala centralni dio objekta. Odatle nam se ukaza more paketa, uredno upakovanih po svim poštanskim propisima, umotanih u pak papir i lanenu špagu. Na svakom od njih je krupnim slovima bila ispisana adresa primaoca.

    A onda se desi nešto jako čudno! Sa udaljenosti od tridesetak metara opazih paket adresiran na Svjetlaninog oca. Zastavnik je sa nevjericom odmahivao glavom, čvrsto ubjeđen da je nemoguće sa tolike udaljenosti pročitati ime pošiljaoca, pogotovu što je skromna svjetlost u prostoriju ulazila isključivo kroz svjetlarnike pod krovom.

    Stanić nevoljno pristade da siđemo u silos i pogledamo paket na koji pokazah prstom. Nakon što uđosmo u prostranu betonsku prostoriju ispunjenu polumrakom i ljubavnom pjesmom golubova, shvatih i zbog čega nije bio voljan da me prati u tu moju malu avanturu. Iz paketa je izbijao nepodnošljivi zadah hrane u raspadanju, jer su darežljivi Beograđani svojim sarajevskim prijateljima slali čak i ono što ne bješe po propisu: sušeno meso, povrće, voće, jaja, kajmak...

    Svaki paket bješe priča za sebe: U njega bi pošiljalac stavljao sve ono čega se njegova porodice mogla odreći u tim teškim vremenima, ali bi u isto vrijeme dodavao i nešto namjernica po želji primaoca, bespomoćnog jadnika koji je životario zatvoren u svom skučenom stanu nekada olimpijskog grada, željno očekujući pomoć od onih koji ga još uvijek nisu otpisali.

    Vođen nekakvom neobjašnjivom silom, uputih se ka mjestu na kome se nalazio objekat moje pažnje. Krajičkom oka prepoznah adresu, Obala 27. jula, a onda ga pobjednički podigoh iznad glave.

    Zastavnik Stanić je zabezeknuto gledao u mene, kao da je upravo vidio duha. Nije mogao da veruje da se desilo ono što je upravo vidio rođenim očima. I dok je on sa nevjericom razgledao u paket, nedaleko od mjesta na kome smo stajali izrovih još jednu, istu takvu kutiju.

    I baš tu, na tom mjestu, dok sam stajao okružen ustajalim zadahom hrane, zapljusnu me plima gađenja na svo zlo ovoga svijeta koje izađe iz pakla i izli se nad Bosnom. U glavi prelistavam slike okrutne svakodnevnice, u kojoj jedna nesreća sustiže drugu, zbog čega kada kreneš na počinak poželiš da zaspiš i da se ne probudiš sve dok ovaj cirkus ne prođe.

    Potom me obuze misao da me je Svevišnji poslao na ovo mjesto sa nekom određenom namjerom. Možda su ova dva paketa Njegov znak da treba da učinim jedno humano djelo i tako se pridružim sveopštem otporu protiv zla.

    Na zastavnikovo veliko zadovoljstvo krenusmo ka izlazu iz skladišta. U rukama sam čvrsto držao ona dva paketa te Staniću postade jasno da se od njih ne razdvajam. Zbog toga mi, u znak odobrenja da ih mogu ponijeti sa sobom, prijateljski reče:

  • "Otiđi na Grbavici kod popa Žuće. Rekoše mi da on još uvjek može da pošalje humanitarnu pomoć na muslimansku stranu. "

    Eto, tako sam se ja nađšap na paljanskoj raskrsnici stopirajući aute koji su išli za Vrace. Već sam pomalo gubio nadu da ću u ovim teškim ratnim vremenima sresti neku dobru dušu koja će me povesti za Lukavicu.

    Iz pravca Pala se začu tiho brujanje motora, a zatim se ispod nadvožnjaka pomoli plavi tamić, koji se sa mukom penjao uz Kalovita brda. Vozač nije imao namjeru da stane, ali se nakon što ja ljutito opsovah i zamahnuh rukama, začu se oštro škripanje kočnica. Na moje veliko zadovoljstvo metalna šklopocija se zaustavi na svega nekoliko metara od mene.

  • "Nema mjesta, vidiš i sam da nas je četvorica u kabini" - uzviknu vozač kroz otvoren prozor sa moje strane. Lice govornika nisam vidio jer su ga zaklanjali vojnici koji su se stiskali u kabini.

  • "Mogu ja i pozadi? " - molećivim glasom predložih ja.

  • "Dobro, ako baš hoćeš" - uzviknu vozač - "ali vjeruj mi na riječ da ti se društvo neće svidjeti. "

    Ne oklijevajući ni jednog trenutka, u strahu da se vozač ne predomisli, ja i moji paketi smo se u dva skoka našli ispod polumračne cerade kamiona. U trenutku kada je vozilo već kretalo, shvatih šta je vozač mislio kada reče da mi se društvo neće svidjeti - izpod cerade kamiona je u mene buljilo dvadesetak svinja, svaka od njih bar šezdesetak kilograma teška.

    Naslonih se leđima na kabinu tamića. Svinje su neumorno bauljale po vozilu, a prilikom svakog kočenja grokteća rulja bi se po zakonu inercije sručila na mene. U želji da zaštitim pakete, podizao sam ih u visinu, a čekinjasto krdo svom svojom težinom obrušavalo na moje noge.

    Ipak, najviše mi je smetao svinjski izmet, zbog kojeg ni u jednom trenutku nisam mogao da spustim pakete na drveni pod kamiona. Zbog oštre špage, koja mi se poput žileta urezivala u ruke zaustavljajući krvotok, počeo sam polako da gubim osjećaj u prstima.

    Ubrzo se svinje privikoše na mene, pa svojim ogromnim njuškama krenuše u pravcu ova moja dva paketa. Nastala je borba prsa u prsa: napaćeni srpski vojnik u borbi protiv čopora gladnih životinje koje nisu prezale ni od čega da dođu do hrane.

    Nemoguće je opisati moju sreću kada se vozilo zaustavilo na Vracama. U jednom skoku sam se našao ispred ljubaznog vozača koji mi reče da ide za Vojkoviće, pa ću dalje morati pješke. Dva kilometra pješačenja do Grbavice za mene nije predstavljalo nikakav problem. Najvažnije je bilo da sam pobjegao iz onog svinjskog pakla, a dalje ću ja već stići nekako. Vrijeme u ratu teče sporo i nije baš na velikoj cijeni. Dan ti prođe u nastojanju da preživiš, nadajući se da ni sutra neće biti mnogo gore.

    Nadomak pijace na Grbavici, po grupi civila zapuca snajper. Naše minobacačlije sa Vraca odgovoriše sa tri granate, pa ja žurno potražih sklonište u najbližem ulazu. Iako sam bio došljak sa Romanije, dobro sam znao da će nakon toga na pijacu pasti nekoliko muslimanskih granate. Čak i u ovom prljavom ratu sve se dešavalo po Njutnovom zakonu akcije i reakcije!

    U haustoru zatekoh jednu stariju babu i neku djevojčicu, očigledno prekinutu u igri. Baba bješe jako nervozna pa poče da pominje Aliju i Turke, koristeći sočne psovke iz svog bogatog ratnog repertoara. Kada joj ponestade daha, poče da njuši vazduh:

  • "Ma šta ovo smrdi? Kao da se krme posralo! " - uzviknu baka i pogleda u pravcu njenih cipela da u ovoj gužvi slučajno nije ugazila u nešto smrdljivo.

    Ja i moja dva paketa istrčasmo na ulicu. Tek tada shvatih da mi je uniforma upila smrad svinjskog izmeta i da ovakav ne mogu pred popa Žuću. Umjesto toga idem u Lenjinovu 58, u napušteni stan moga komadanta. Tamo ću da se sakrijem od ljudi sve dok iz odjela ne istjeram ovaj grozni smrad.

    Stan na desetom spratu potpuno prazan. Prozore polupali muslimanski snajperisti sa Trga Pere Kosorića. Oprah pantalone a zatim ih okačih da se suše kraj prozora. U stanu hladno pa se skupih u jednom uglu. Ćutim. Čekam da se pantalone osuše ili da umrem od zime. Šta god da se desi biće dobro. Biće bolje od ovog mog pasijeg života! Evo, prođe skoro godina kako se gušim u ovom prokletom ratu i sve mi se više čini da iz dana u dan tonemo sve dublje i dublje. Dalje se ne može! Ovo mora biti dno života!
  • moje_price- 41482 - 17.09.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (47)

    Miris duše


    Sa prvim zadahom jeseni gorom Romanijom se razlije miris pečene paprike i kuvanog pekmeza, te zvukovi tupih udaraca sjekira i reskog cijuka motornih pila. Ovakva atmosfera u meni stvara nekakvu blagu jezu koja me podsjeća da su se nad Sokolac ponovo nadvile surove sjene zime. Sa prvim nagovještajima jeseni, zazvoni u meni nekakav alarm koji me tjera da razmišljam o drvima za zimu. Drva još nisam kupio, valjda zbog toga što u stanu imam centralno grijanje. Zato mogu da se opustim i uživam u mirisima pečenih paprika i pekmeza od šljiva, koji dopiru do mene čak i kada sam daleko na hiljade kolometara od rodnog kraja.

    Dobar domaćin ogrevno drvo za zimu nabavlja još u rano ljeto. Naše starine su govorile da ukoliko u septembar uđeš bez dobrih zaliha drva i nisi baš neki domaćin. Što se mene tiče, u šumu sam po drva išao samo jednom. Ovo je moja priča o tome.


    Mislim da je to bilo u jesen 1994. godine. Drva se u toku rata nisu mogla kupiti u Šumarstvu, pa je svaki vojnik morao da sam sebi organizuje sječu. Doduše, komande su se te godine pobrinule za prevoz, ali smo se za sve ostalo morali snaći sami.

    U šumu krenuh sa Radom Vukovićem iz Vlasenice i par njegovih saboraca iz čuvenih vlaseničkih jurišnika, koji su se proslavili u bitkama na Cerskoj. Vozač vojnog "Dajca" nam ujedno bješe i vodič, te nas odvede na nekakvu lokaciju, čini mi se u pravcu Stjenica. Po njegovim riječima na tom mjestu je bilo najlakše izvući drva na put.

    Rado je bio pravi virtuoz na motornoj testeri. Za sat vremena je oborio nekoliko stabala, potkresao grane i počeo da debla reže na ćutke, koje smo kasnije kotrljali niz padinu i utovarali na kamion. Sve je išlo kao po loju, pa za trenutak pomislih da i nije tako teško biti drvosječa.

    Odjednom, ugledah čovjeka kako nam se užurbano približava utabanim šumskim putem. Kada priđe dovoljno blizu, uzviknu nervozno:

  • "Ma šta to radite, ljudi? "
  • "Sječemo drva za ogrev!" - odgovori jedan o mojih prijatelja.
  • "A što, bolan, u mojoj šumi? "
  • "Kako tvoja, pa ovo je državna! " - umješa se i vozač kamiona.
  • "Ma nije državna, ušli ste desetak metara u moje imanje! Eno, tamo vam je međa! " - odgovori domaćin i pokaza na nekakav kamen koji se ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg drugog kamena u šumi.

    Osjetih da je došlo vrijeme da se i ja umješam u razgovor i pokušam da smirim situaciju. Objasnih vlasniku šume da se radi o nesporazumu i da niko od nas nije imao namjeru da krade drva. Čovjek, očigledno veoma ljut, započe da objašnjava da je to već treći put u toj sedmici da mu vojska pustoši šumu tako da mu je svega preko glave. Zatraži da istovarimo ono malo drva što je već bilo nabacano na kamion i da ga više ništa ne pitamo.

    Nakon što ispunismo starčevu zapovjest, izvadih flašu rakije i ponudih čovjeka da pokvasi grlo. On se zahvali, a zatim iz flaše povuče domaćinski gutljaj. Potom zadovoljno obrisa usne rukom, reče da se zove Slavko, a zatim me upita kako se zovem i ko mi je otac.

  • "A ti si Ljubov sin!? " - uzviknu iznenađeno - "Pa kako ti je otac? Čujem da je puno bolestan i da ne ustaje iz kreveta??? "

    I tako, na moje veliko iznenađenje, narogušeni starkelja postade mnogo blaži prema nama. I dok sam mu ja pričao, potegnu Slavko još par gutljaja iz flaše, slušajući poluotvorenih usta opis zdravstvenih problema moga oca.

    Nakon desetak minuta razgovora, i još nekoliko podizanja flaše iznad glave, Slavko se razmaha rukama pa uzviknu:

  • "E sad slušajte dobro! Hajde da ponovo utovarimo sva ova drva na kamion, a ti momčino upali tu motorku pa obori još nekoliko bukvi. Hoću da se porodica Tomić dobro ogrije ove zime! "

    Nastupio je tajac! Svi su bili iznenađeni naglim preokretom situacije. Da bi nas uvjerio da se ne šali, Slavko i sam poče da nabacuje ćutke na kamion.

    Nakon par sati "Dajc" je bio prepun drva. Kako se približavao trenutak rastanka sa Slavkom, sve više me je pritiskao kamen zebnje da ću otići iz šume a da od Slavka ne dobijem odgovor na pitanje: Zašto ovo činiš?

    Izgleda da je i on, dok mi je u znak pozdrava čvrsto stiskao ruku, nekako dokučio moje misli pa reče:

  • "Znaš li ti momčino da smo tvoj otac i ja u zajedno u kafani popili na stotine litara rakije! Tvoj Ljubo bješe velika drugarčina i strašno dobar čovjek, pa nikada nije žalio da sa prijateljima potroši novac. Sjećam se dobro, dok je tvoja majka radila u Njemačkoj, pošalje ona njemu pare da kupi oluke za kuću a mi ih popijemo... Vinka ponovo pošalje devize, a mi opet u kafanu. E vidiš, prijatelju moj, došlo vrijeme da ti ja šumom oluke platim! Idi sa srećom i nemoj, molim te, zaboraviti da mi pozdraviš pobratima!"

    Puno je hladnih zima prošlo od te moje poslednje sječe drva. Srećni dani života na Romaniji su postali daleka prošlost, a sadašnjost poprimila oblik zidova jednog toplog beogradskog stana. Iz komšiluka dopire miris pečene paprike. Neko priprema zimnicu. Ipak, nešto tu nedostaje! U ovom gradu sve je nekako čudno. U Beogradu su i poznati nekako nepoznati, a u nevolji ti neće pomoći čak ni oni koji su ti najbliža rodbina. Ovdje je i miris paprike nekako drugačiji od onog sa Romanije. Vjerovatno zbog toga što mu nedostaje malo duše, Slavkove ili nekog njemu sličnog.
  • moje_price- 88517 - 04.02.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (29)

    Verice, kćero moja!


    (*)istinita priča

    Danas, poslije toliko godina života u miru, ona sumorna, ratna vremena mi izgledaju nekako daleka i strana. Ponekad mi se čini da ih nikada nisam ni doživio, već sam o njima samo slušao iz priča. Sjećanja na te tmurne godine stvara nekakvu gorčinu u ustima, prazninu u duši, te sve više shvatam da još uvijek bezuspješno pokušavam da pronađem put ka nekom novom životu...

    Možda bih ja i uspio da u zaborav potisnem slike tih sumornih vremena, da u sebi ne skrivam jednu veliku tajnu, koja me stalno proganja i vraća u surove vrleti planinskog masiva koji se ogleda u plahovitoj Drini. Nije mi jasno zašto je Svevišnji htio da upravo ja doznam istinu o jednoj strašnoj tragediji, koja mi se poput filma stalno premotava u glavi! Moguće je da sam ja jedini Srbin, čuvar ove tajne, koja me iz dana u dan sve više pritišće i muči. Ovaj teret na mojoj duši me je i natjerao da postanem neumorni tragač za istinom, uporno pokušavajući da rasvjetlim detalje ovog stravičnog događaja i da ih složim u jedan jasan mozaik. Ukoliko u tome uspjem, iz ove tajne bi mogla da iznikne jedna pouka, snažna poput bujice koju stvara Drina kad nabrekne od istopljenog snijega...

    Događaj koji ovdje želim da opišem se desio u jednom bratunačkom selu u kome su živjeli otac i kćerka, žrtave ovog zločina. Odmah da kažem da mi njihova imena još uvijek nisu poznata! Na koja god vrata zakucam, nailazim na zid ćutanja, a ponekad i na blagi podsmjeh. Iz dana u dan, sve više gubim nadu da ću da se domognem ključa ove tajne. Zbog toga u mislima pokušavam da odgonetnem ime te djevojke. Naš narod ima toliko lijepih imena, ali mi kroz glavu sve češće prolazi ime Verica, pa upravo zbog toga i odlučih da ovu, još uvijek bezimenu djevojku, u ovoj mojoj ispovjesti tako i nazovem.

    U one poratne dane, kada su se borci vraćali sa fronta, u nekakvoj tuzlanskoj kafani se napio jedan od pripadnika srebreničkih hordi zla i pod uticajem alkohola počeo da priča o tome šta su sve on i njegovi saborci radili po srpskim selima u okolini Bratunca. Hvalio se taj Turčin da je bio jedan od najboljih Naserovih boraca, da je učestvovao u gotovo svim njegovim akcijama i da je posebno bio okrutan prema zarobljenim spskim civilima.

    Potom je taj isti Bošnjo priznao da se od mnoštva zločina nad Srbima, koji su mu se urezali u glavu, najčešće sjeća jednog, naizgled banalnog - u kome gotovo da nije ni učestvovao.

    Desilo se to još na samom početku rata, u jednom selu na bratunačkoj opštini. Stotinjak muslimana, odabranih boraca Nasera Orića, opkolilo je jedan srpski zaseok. Bješe to bogat kraj sa dosta hrane i stoke, a kako se u njemu nalazila samo šačica onih koji su mogli da ga brane, selo za njih bješe veoma lak plijen.

    Plan njihove akcije je uvijek bio isti! Manja grupa muslimanskih bojovnika bi na jednom kraju sela otvorila žestoku paljbu, dok bi se ostali sakrili u šumi na suprotnoj strani, čekajući u zasjedi one koji bi spas potražili u bjekstvu. Na taj bi način narod satjerali u klopku, a potom bi se nad njim iživljavali, poput mačke koja se igra se bespomoćnim mišem. Žene bi najprije silovali, a zatim bi ih uz stravično mučenje ubijali, čineći pri tome stvari koje je nemoguće opisati jer su one neshvatljive za normalnog čovjeka.

    Još prilikom osmatranja tog sela, jedan od vodiča im je skrenuo pažnju da se u njemu nalazi i jedna prelijepa Srpkinja, koja "Turke nije zarezivala ni za suvu šljivu." Nakon što im je pokazao njenu kuću, nekoliko nih odluči da je uhvate živu. Zbog toga su se uoči same akcije vješto sakrili u šumarku nedaleko od tog mjesta, procjenivši da bi naša heroina, Verica, mogla da potraži spas bježeći upravo u tom pravcu.

    Nakon što otpoče pucnjava, ono malo naoružanih Srba se upusti u neravnopravnu borbu, davajući stanovnicima sela bar nekakvu šansu da spas pronađu u bjekstvu. I upravo kao što su bolesni umovi i predvidjeli, izbezumljena masa je haotično jurnula baš ka mjestu gdje su je Turci i očekivali.

    U jednom trenutku se na Veričinoj kući otvoriše vrata. Ona najprije izađe u dvorište, pažljivo oslušnu iz kog pravca dopire pucnjava, a zatim potrča ka šumarku u kojem su se nalazili Turci.

    U isto vrijeme, na uzvišenju iznad njihovog imanja se nalazio i Veričin otac, jedan od branilaca sela. Dok je pucao u pravcu napadača, povremeno bi bacao zabrinuti pogled u pravcu svoga dvorišta, pitajući se šta se dešava sa njegovom ljubimicom. U trenutku kada Verica izađe pred kuću, otac slučajno opazi one muslimane koji su je iščekivali u zasjedi, te tako prozre njihove namjere. Iz njegovog grla se ote nadljuski krik, koji se potom pretvori u očajničko dozivanje:

  • "Vericeee, kćero moje Vericeeeeeee!".

    Međutim, svi njegovi napori da upozori Vericu su bili uzaludni. U tom opštem haosu, ljudski povici se nisu mogli probiti kroz kišu puščanih metaka već se izgubiše u moru bespomoćnih vapaja unezvjerenih mještana i izmješaše se sa stravičnim povicima nepijatelja:

  • "... Alahu ekber, Alahu ekber... "

    Veričin otac je samo za trenutak oklijevao, a onda podiže pušku i sa dva hica pogodi svoju ljubimicu pravo u leđa. Potom se iz njegovih usta ote još jedan, bolan krik. U tom trenutku, rat za njega stade! Bacio je pušku i potrčao ka mjestu gdje je ležalo Veričino, sada već beživotno tijelo. Nije mario ni što krvnici izađoše iz svog skrovišta i odvažno krenuše prema njemu. Već iz daljine, jedan od muslimana isprazni čitav šanžer svoje automatske puške u bespomoćnog oca, koji se nijemo sruči kraj tijela svoje jedinice.

    I pričao je dalje taj isti Bošnjo da su oni to selo opljačkali, zarobljenike pobili, a njihove kuće popalili. Potom su sakupili ratni plijen i potjerali stoku u pravcu Srebrenice. Jedan od njih je, prolazeći pored ovo dvoje nastradalih, nogom šutnuo očevo beživotno tijelo, i pri tom rekao:

  • "Pu, što je ubi jeb'o te ćaća ćetnićki? Da ne bi tebe, danas smo mogli nešto dobro zguzit'!"

    Sve ratne priče su nekako iste. Uglavnom govore o žrtvama i njihovim dželatima. Tek poneka od njih nema jasnu granicu između paćenike i krvnika, ubijenih i onih koji su povukli oroz. Ponekad ubicu zaboli više ono što nije uradio od onoga što jeste. Ni svi zločini nisu isti! Ipak, ni jedan od njih se ne smije zaboraviti, a pogotovu oni čije krvnike još uvijek nije stigla zaslužena kazna.

    Autor: Željko Tomić - zabranjeno kopiranje

    P.S. Mislim da sam veoma blizu da utvrdim identitet oca i kćerke, čije su potresne sudbine opisane u ovoj priči. Ukoliko sam u pravu, onda mogu da kažem da su od Veričinih ukućana, rat preživjeli majka, koja se tog dana slučajno nije zatekla kod kuće, i brat, koji se u trenutku napada na selo nalazio na borbenom zadatku.
  • moje_price- 88611 - 09.02.2014 : Željko Tomic Sokolac - best (18)

    2. Baba Đuša


    Ovo je nastavak priče "Dno života," koju možete pročitati kada kliknete ovdje

    Svjetlost lagano curi kroz kroz polupana prozorska stakla i ispunjavala sobu u kojoj sam dočekao jutro. Iako su naprsli od detonacija, prozore u ovoj sobi nekim čudom nije pogodio ni jedan jedini metak, pa to bješe presudan faktor u izboru mjesta na kome sam odlučio da prespavam hladnu sarajevsku noć preplavljenu zvucima rata.

    Soba u kojoj sam dočekao zoru bila je najmanja od svih prostorija u tom luksuznom, oficirskom stanu. Mjesec je dobar dio noći stajao iznad Željinog stadiona, prosipajući blijede zrake po hladnim zidovima prostorije u kojoj sam pokušavao da utonem u san. Sjedeći na podu, posmatrao sam noćne sjene kako se igraju na zidu ukrašenim posterom Bijelog Dugmeta, očigledno zaboravljenim od strane vlasnika koji se u žurbi iselio iz ovog stana. Oh, kako bi bilo lijepo kada bi ovu grobnu tišinu razbila neka od melodija ovog fenomenalnog benda! Kako bi bilo divno kada bih bar za trenutak mogao da zaboravim na ovu odvratnu hladnoću, koja se poput noža zabija u meso i reže kosti!

    U situaciji u kojoj sam se nalazio, ništa nije pomagalo! Aveti rata su iz ove lude zemlje protjerale sve, pa čak i pjesmu. Iz ove perspektive, čak i sjećanja na one srećne dane, nekako daleka i previše blijeda. Sve mi se čini da sada živim tuđi život.

    U stanu sam, na moju veliku sreću, pronašao i par vojničkih ćebadi. Umotao sam se u njih i podvio noge ispod sebe. Do ponoći sam pokušavao da se zagrijem drhtanjem, a onda odlučih da ispod sebe stavim i one vlažne pantalone, jer je to bio jedini način da se osuše do jutra. Samo oni koji su prošli kroz vihor rata znaju kako su duge i hladne bosanska noć: vjetar neprestano duva sa svih strana, a san ti nikako ne dolazi na oči. Gubiš bitku sa hladnoćom, čak i onda kada ti duša spava! Teško je povjerovati da čovjek i u ovako lijepom stanu može da bude poražen od prirode, da se smrzne u prostorijama koje su nekada bile ispunjene toplotom i srećom.

    Zima me konačno savlada, pa odlučih da ustanem i pokušam da zapušim rupe na prozorskim staklima. Međutim, sem novinskog papira, u stanu ne pronađoh ništa što bi moglo poslužiti u tu svrhu. Umjesto toga, pokušah da ubijem vrijeme razgledajući razrušeni dnevni boravak. Razmišljao sam malo i o vlasniku ovoga stana, mom komandantu, koji se očigledno nije imao namjeru vrati u njega jer je iz dnevnog boravka čak počeo da skida i parket u namjeri da ga odnese za Srbiju.

    Jutro sam dočekao šetajući između zidova, pokušavajući da budem na korak ispred hladnoće, koja me je sve čvršće stiskala u svoje ledene kandže. U trenutku kada Sunce svojim zracima obasja Željin stadion, stubište se ispuni zvukovima života. Za mene to bješe znak da pokupim svoje stvari i krenem da pronađem Markovu komšinicu, babu Đušu.

    Nakon što pomenuh Markovo ime, ona bojažljivo odškrinu vrata. U procjepu se pojavi sićušno lice jedne starice, koja bješe u svojim ranim sedamdesetim godinama. Za trenutak me je posmatrala ispitivački, a onda potpuno otvori vrata i ponudi me da uđem.

  • "Pa ti se sav treseš od zime!" - uzviknu zabrinuto - "uđi, upravo sam naložila vatru. "

    Baba Đušin stan bješe dosta manji od Markovog, ali su u njemu svi prozori bili čitavi i potpuno zamračeni jer su bili okrenuti u pravcu Miljacke, pa su zbog toga bili izloženi i snajperskom dejstvu sa muslimanske strane. U trpezariji se nalazila i peć na drva, koja je više pristajala nekom seoskom ambijentu nego stanu iz jedne urbane sredine. Ipak, u ratu je i nelogično logično, pa je i ovaj starinski šporet predstavljao veliko bogatstvo.

    Sjedoh na omanju stolicu i leđima se naslonih na toplu peć. Baba Đuša dohvati nekakvo lonče napunjeno sa vrelom vodom, stavi u njega par grančica osušene trave i ponudi mi da pijem. Čaj mi je u ovom trenutku bio najpotrebniji, pa počeh da ga halapljivo gutam opojnu tečnost, udišući pri tome omamljive mirise planinskih trava. U isto vrijeme osjetih i da me sinusi počinju peckati, znajući da ću u narednih nekoliko dana obavezno preboljeti ovu moju avanturu.

    U pauzi između gutljaja domaćeg čaja, koji mi ispuni tijelo sa nekom božanskom toplinom, bacih pogled i po prostoriji u kojoj smo sjedili. Sa druge strani šporeta se nalazio jedan omanji dvosjed, na kome je bilo složeno nekoliko ćebadi. Odmah uz prozor je satajao omanji trrpezarijski sto sa četiri stolice, a kraj njega i mašina za šivenje.

    Baba Đuša vjerovatno primjeti moju znatiželju pa poče da govori:

  • "Znaš, ja ovdje i spavam! Prostorija je mala pa se začas zagrije. Na šporetu kuvam hranu koji mi donose vojnici jer im ponekad skratim pantalone, zašijem dugme ili zakrpim uniformu. Ponešto mi pošalje i Marko sa Sokoca, tako da se barem imam šta da jedem. Međutim, drva su mi najveći problem ali se ja i za njih snađem! Čim dođe proljeće, ja svakoga dana odem na Trebević, nalomim malo grana a onda se sa povećim svežnjem na leđima spustim do stana. Ne mogu ja ponijeti mnogo, pa zbog toga ponekad u šumu odem i dvaput dnevno. U svakom sučaju, do zime ti ja onu moju sobu do plafona napunim sa drvima. Ponešta složim i u Markov stan. Ove godine sam imala jako dobre zalihe, pa sam nešto drva mjenjala i za hranu, uglavnom za konzerve jer one mogu dugo da stoje!"

    I doista, u njenoj spavaćoj sobi ugledah dva dugačka reda drva, snopove uvezane kanapom i uredno složene do plafona. Slika bješe domaćinska, ali ja samo uzdahnuh i u sebi pomislih:

  • "Eh živote gradski, u šta si se pretvorio!"

    Baba Đuša me ponudi da malo legnem na onaj njen crveni kauč, što ja sa zadovoljstvom prihvatih. Ona na mene nabaca onu njenu ćebad, pa ja zaspah gotovo u istom trenutku kada položih glavu na jastuk. Usnuh kako me kroz toplu, ljetnju noć nose dva anđela. Ispod mene su promicala pokošena romanijska polja, ispresjecana sa njivama nabreklim od pšenice. Potom se nađoh na obali mora, okićenoj plažama i preplavljenoj dječijim smijehom. Ugledah i moje drugove iz osnovne škole, kako leže i sunčaju se uz vodu. Sunce mi prži kožu, ali mi vrućina uopšte ne smeta. Osjetih miris jaja prženih na slanine i to me natjera - da polako otvorim oči.

  • "E, baš si se u pravi čas probudio! Upravo sam ti pripremila da nešto pojedeš a onda idemo u Lukavicu!"

    Baba Đuša me prisjeti da sam svoje odsustvo iz jedinice i dobio zahvaljujući njoj. Naime, moj zadatak je bio da sa joj pomognem da Fiću njenog sina, koji sada živi u Pragu, prebaci do Smedereva.

    Uspon ka Vracame je u tim ratnim danima bio jedan veliki izazov. Kako je ulica bila stalna meta muslimanskih snajperista, oni koji su se kretali brzo su imali mnogo veću šansu da prežive. Temperamentna baba je imala korak divokoze, pa je bez ikakvog napora savlađivala strmi uspon. Bilo je očigledno da su njeni česti izleti na Trebević urodili plodom, pa je bila u mnogo boljoj kondiciji od mene, iako sam od nje bio mlađi bar dva puta. U jednom trenutku baba se okrenu pa me upita:

  • "Može li to?"

    Ja je pogledah drsko i pomislih:

  • "E vidi matore babe, u sliku joj poljubim! Kočoperi se kao pjevac u kokošinjcu. Još samo da me upita da li hoću da mi i pušku ponese. Kada stignem na Pale, predložću Karadžiću da organizuje i jednu bablju Olimpijadu. On se kalemi na ovakve gluposti, pa će odmah pristati, pogotovu kada čuje da ćemo zasigurno osvojiti zlatnu medalju u nošenju drva sa Trebevića!"

    Ipak, odlučih da ostanem pristojan, pa joj uz osmjeh odgovorih:

  • "Mogu ja mogu, baba Đušo, samo moram pomalo i da osmatram okolinu da nas ne bi zaskočio neki mudžahedin!".

    Baba Đuša je sve više povećavala rastojanje između mene i nje, jer je vjerovatno željela da što prije pređe dionicu puta po kojoj su ponekad padale i muslimanske granate. Iskreno se potrudih da mnogo ne zaostajem, mada sam sve nade polagao u to da ću nadoknaditi rastojanje između nas kada počnemo da se spuštamo nizbrdo.

  • "Izdrži! Kad može baba Đuša, možeš i ti!" - izgovorih tiho bodreći sam sebe.

    Ništa manje nije bila uzbudljiva ni naša "šetnja" Lukavičkom cestom. Mada sam sa autom tu dionicu prešao bar stotinu puta, ovo bješe prvi put da tuda idem pješke pa do sada i nisam primjetio da je tih nekoliko stotina metara asfaltne treke bilo jako izloženo snajperu, koji bješe mnogo pogubniji za pješake nego za vozače. Posebno je bila opasna deonica puta između male pošte i kasarne "Slobodan Princip - Seljo". Teren bješe u potpunosti otvoren prema Mojmilu, sa kojeg su se krvoločni muslimanski snajperisti naprosto iživljavali nad srpskim civilima.

    Rat je jedno veliko čudo! U njemu postoji mnogo stvari koje ne treba ni pokušavati da shvatiš, već ih jednostavno prihvatiš onakvim kakve jesu. Jer, kako razumjeti ljude koji su svakodnevno hodali Lukavičkom cestom, prkoseći snajperistima i ne mareći mnogo za smrtonosne pucnje sa Mojmila. Nikada mi nije bilo jasno da li su to oni radili iz beznađa ili su jednostavno vjerovali da im metak ne može ništa. Iako je udaljenost između Mojmila i Lukavičke ceste bila velika, a samim time i rizik relativno mali, mnogo je onih koji su svoje živote izgubili upravo na toj dionici puta.

  • "Ma ne mogu oni nama ništa sve dok ne nabave Broving!" - reče baba Đuša, kao da mi je čitala misli.

    Nešto kasnije, dok smo se u krugu kasarne penjali uz neke stepenice, začuh fijuk granate i nesvjesno se bacih na zemlju. Baba Đuša se samo nasmija, odmahnu rukom i reče:

  • "Prebacuje!"

    I doista, granata tresnu na nekih stotinjak metara iza nas, na plato preko kojega smo upravo prošli. Zemlja se dobro zatrese, ali nas zgrade zaštitiše od gelera. I dok sam se ispravljao, razmišljao sam da li da se stidim ili zavidim babi Đuši, koja je mnogo bolje od mene ocjenila putanju granate. I upravo u tom trenutku donesoh odluku da više nikada zbog granate ne zalegnem u prašinu, makar zbog toga i poginuo.

    Sledećeg dana sam uspio da baba Đušu i njenog Fiću prebacim na Romaniju, a nešto kasnije smo uspjeli da stignemo i do Beograda. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Srbiji, ona se ponovo vratila na Grbavicu, gdje je ostala da živi i nakon Dejtona.

    Čak i danas, kada me sjećanja odvedu u ona sumorna, ratna vremena, uvjek se nekako prisjetim i babe Đuše. Neko mi reče da su je njene hitre nogice već odavno odnijele u Carstvo Nebesko, gdje vjerovatno Anđelima prišiva dugmad i sakuplja lovorove grančice za zimu. Možda se čak i u Raju smjestila u nekakav sobičak, sličan onom iz Lenjinove 58, u kome loži vatru u onu istu svoju peć. Ipak, kada razmišljam o njoj, najčešće se sjetim one njene božanstvene kajgane, koja mi čak i sada ispunjava usta i puni nozdrve opojnim mirisom kakav čovjek može da osjeti samo kada dobro upozna glad.

    Za sve nas koji smo prošli kroz ta teška vremena, bilo da smo se borili ili sakrivali, tamo slučajno zatekli ili došli da se borimo, važi jedno te isto pravilo: u ratu čovjeka može da promjeni samo jedan trenutak, a meni se čini da je kod svih nas njih bilo jako puno.
  • moje_price- 91798 - 11.12.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (15)

    Kako postati čovjek?


    Naš narod kaže da postaneš čovjek tek onda kada odslužiš vojsku, napraviš kuću i pronađeš ženu za sebe...

    Što se tiče vojske, nju sam služio dva puta. Naravno, ovo je tačno samo ako u vojsku računamo i onu armija poltrona, koji su za zvjezdice na ramenima češali onu stvar jednom Hrvatu koji sada u paklu traži jednu svoju nogu. Na "popravni iz vojske" sam išao kod Ratka Mladića. Nije da se nisam trudio, ali mi se sve čini da sam mogao mnogo bolje. U suštini, bio sam jako nedisciplinovan vojnik, pa mi se sve čini da vojsku još uvijek nisam odslužio.

    Kuću nikada nisam napravio! Počeo sam jednu na Sokocu, došao do prve ploče i tu stao jer mi se nije sviđao komšiluk! Umjesto toga, kupio sam stan u Sarajevu. Nakon rata se preselih u nešto manji u Beogradu, a deset godina kasnije postadoh vlasnik jednog još manjeg, ovaj put u Americi. Ipak, istine radi, moram da naglasim da kuću još uvijek nisam napravio.

    Što se žena tiče, kod matičara sam bio dvaput. Isto toliko puta sam bio i kod advokata! Prva je umrla, Bog da joj dušu prosti, a druga - za mene je i ona mrtva.

    Drugim riječima, sve su prilike da još uvijek nisam ispunio ni jedan od ona tri uslova da postanem čovjek: niti sam vojsku valjano odslužio, niti kuću do kraja završio, niti ženu za sebe našao...

    Jutros sam rezgovarao sa rodicom sa Pala. Ona mi reče da je čula da sam se oženio. Nisam joj odgovorio, samo se kiselo nasmijah. Bješe mi nekako krivo što to narod zna bolje od mene. Kako to da ovakve stvari ja uvijek poslednji saznam? Ipak, zbog toga se ne nerviram, ne rekoh joj čak ni da narod laže. Ma, neka ga neka laže, to mu je i posao! Eh, da još samo hoće slagati da sam i kuću napravio, kao i vojsku odslužio, pa da i ja već jednom postanem čovjek!
    moje_price- 101243 - 20.09.2017 : Nebojša Stanković Beograd - best (0)

    Tomiši, deo familije


    Pošto je prvo objavljivanje ove priče prošlo neuspešno, odnosno nije objavljena, rešio sam da ponovim ovo moje pisanije. Kao što kaže i sam naslov, po predanju se deo porodice Tomić, odselio negde sa Podromanije na teritoriju opštine Šekovići, selo Tupanari, zaselak Tomići. Krsna slava je ostala ista, Jovanjdan.

    Kako su starine odveć napustile ovaj svet ostalo je malo tragova i priča koji nas vezuju za poreklo i pra-rodni kraj ali sam dobro upamtio da su preci došli negde sa teritorije Romanije, a pre toga iz Crne Gore. Istražujući po internetu i upoređujući sa predanjima, došao sam do saznanja da su se ovi majčini Tomići najverovatnije prezivali Danilović a bio sam ubeđen da su to Danilovići, deo bratstva Starohercegovačkih Drobnjaka sa Durmitora kojima pripada i sa očeve strane, ali sticajem okolnosti sam čuo i pročitao neke priče i događaje moračkih Danilovića koji su me odmah naveli na ozbiljno razmišljanje jer se događaju poklapaju jako dobro. Morački Danilovići slave također Sv. Jovana za razliku od Drobnjačkih koji slave Sv. Georgija i druge slave osim Sv. Jovana a slave su upravo ono što se jako retko i nerado menjalo kroz istoriju pa čak i kada su dolazili na tuđu zemlju, preci su uzimali novu slavu tog zemljišta kao nekakvu preslavu a zadržavali svoju staru krsnu slavu ili je makar obeležavali i čuvali od zaborava. Odlučio sam da kontaktiram bratstvo moračkih Danilovića koje je staro više od 8 vekova i sve sumnje su mi bile odagnate jer i oni čuvaju od zaborava svoju priču da je se u 15. veku jedan deo bratstva odvojio i otišao upravo na Romaniju i za Glasinac nakon krvave borbe sa Arbanaškim klanom Klimenta koji su došli pljačkati dobra Moračkih Danilovaća, nakon čega su im ovi ubili oko 12 duša, te uplašeni za bezbednost žena dece i nejači se povukli ka Romaniji. Nedugo zatim je se deo Danilovića vratio na svoje Moračko ognjište a sve ostalo je istorija (danilovici.com).

    Ukoliko neko ima drugih podataka, dokumentacije i porodičnih legendi u vezi ovih porodica i ovih događaja, voleo bih da me kontaktira na moj mail: praettorianŽhotmail.com.

    Svako dobro svima!

    Idi na stranu - |1|2|