fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-MICO_VLAHOVIC
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

mico_vlahovic- 102493 - 04.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Peticija za Miću Vlahovića


Heroji se ne rađaju negde tamo daleko, oni su deo nas i naših života. Ovu životnu mudrost vrlo dobro znaju svi građani Aleksanrova, jer smo upravo mi imali čast da među njima odraste jedan takav heroj - Mićo Vlahović.

Ostavljen od svoje biološke majke, ovaj naš junak se našao u Domu za nezbrinutu decu u Zvečanskoj ulici, odakle ga je izvukla porodica Korica iz Aleksandrova. Mićo se srodio sa njima, smatrao ih svojim istinskim roditeljima, a prema njihovoj rođenoj deci se odnosio kao prema braći i sestrama. Ukratko, život ga nije mazio, od rane mladosti je kopao tvrdu, banatsku zemlju, deleći sudbinu tipičnog banatskog seljaka.

Uprkos svemu tome, Mićo izrastao u uzornog omladinca. Marljivo je radio u Ferijalnom savezu, bio učesnik svih dešavanja koje je organizovalo ovo, u to vreme veoma aktivno udruženje. Jednoglasno je izabran za Predsednika omladinskog Disko kluba. Bio je mladić za uzor, omiljen u Velikim Livadama.

A onda je došao taj prokleti rat. Mićo Vlahović je najpre otišao u Hrvatsku, a potom i u Bosnu. Nije mu bila namera da napada i ubija, već da pomaže srpskom narodu da se brani. Na Sarajevskom ratištu nije bilo srpskog borca koji nije čuo za Poručnika Miću Vlahovića. Svi ga pamte još iz onih najtežih vremena na početku rata, kada je Mićo došao da im pomogne. Nije odustajao da se bori ni nakon prvog, drugog, trećeg, pa ni četvrtog ranavanja. Ovo poslednje je za Miću, nažalost, bilo kobno. Vratio se u Velike Livade sa svim vojnim počastima, gde je zauvek položen u hladnu banatsku zemlju 4. decembra 1994. godine.

Njegovi saborci i prijatelji, i danas nakon 24 godine, dolaze svakog 3. avgusta u Aleksandrovo da ga pomenu. Dolaze na parastos, koji organizuju skupa sa desetinom Mićinih drugova iz detinjstva. Ima tu i onih koji ga nisu poznavali, koji su za vreme rata bili deca, ali je legenda o Mići Vlahoviću među Srbima sa druge strane Drine danas podjednako živa kao u ona grozna, ratna vremena. Ustvari, može se čak reći da iz dana u dan, sećanje na Miću Vlahovića, njegovu hrabrost i dobrotu postaje sve snažnije i veće.

Neko reče da samo narod koji pamti svoje heroje ima šansu za opstanak. Zbog toga ni vi, građani Aleksandrova, ne smijete zaboraviti našeg Miću. Ne samo zbog Miće, nego i zbog vaše omladine, koja mora da ima svoje svetle heroje da bi imala čistu budućnost. Oni trebaju da budu svesni da se heroji ne rađaju u nekom porodilištu za junake, oni su uvek tu, među nama, i spremni da se žrtvuju za svoju otadžbinu ukoliko to zatreba.

Potpišite se na peticiju za preimenovanje Železničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića!
mico_vlahovic- 94571 - 15.12.2015 : Veki Mrkæić Niš - best (0)

Podaci o Mići Vlahoviću


Slučajno sam naišao na ovu stranicu. Nikada dosad nisam čuo ni za Miću ni za njegova dela, ali ću se potruditi da ga zapamtim da ne padne u zaborav. Ne mogu vam pomoći sa slikama, ali jednu informaciju mogu da vam prosledim koja je možda beznačajna, ali je nemate i nekom će možda značiti. U linku ispod:

- 91729 - 02.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

Istinski heroj: Mićo Vlahović


Još jedna predivna priča vezana za ime našeg heroja Miće, od koje mi krenuše suze na oči! Ove suze nisu bile kao do sada, koje su pokazavle žal za poginulim drugom! Ovoga puta Željkov tekst me je dirnuo do suza! Potekle su suze radosnice, jer smo mi preživjeli Mićini drugovi uspjeli da ga održimo među živima i dokažemo da je to bio jedan veliki i častan borac za svoj narod! Istinski heroj!

Ovom prilikom želi da se zahvalim i Mariji Maksić, koja redovno organizuje parastos, te Željku, koji je osim novca uložio i ogroman trud da Mićino ime ne padne u zaborav. Zahvalio bih se i Mićinim drugovima iz djetinstva koji još uvijek nisu odustali da jedna od ulica njihovog Aleksandrova ponese Mićino ime. Zahvalio bi se i Udruženje veterana Građanskog rata 1991-1995 iz beogradske opštine Rakovica što se bore da naši heroji ne odu u zaborav!

Ovom prilikom želim posebno da se zahvalim Mineru, za koga znam da ne stoji toliko dobro finansijski, koliko je voljan i spreman pomoći u svakoj akciji, pa i onda kada se to od njega ne traži. Osim što finasijski pomaže za održavanje Mićinog parastosa, on redovno finanijski pomaže i generala Josipovića! Osim ovih pomoći koje redovno obavlja, javljao se da pomogne sve akcije koje su pokrenute na ovom sajtu! Miner, veliko ti hvala na nesebičnoj podršci!
mico_vlahovic- 91711 - 02.12.2014 : Zeljko Tomic Sokolac 1 - best (25)

Na parastosu Miće Vlahovića: Ilindan 2014. godine


Napisano povodom dvadeset godina smrti Miće Vlahovića: 07. 12. 1994. godine.

Probudih se nešto ranije nego obično. Jutarnje sunce preplavilo sobu, a ilindanski zraci prodiru i kroz zatvorene oči. Uprkos tome što jako volim da se izležavam na krevetu nakon buđenja, toga jutra ustadoh "onako po vojnički" jer mi kroz glavu prođe misao prekoravanja:

  • "Ne smijem da zakasnim na parastos našeg Miće!"

    Sa kafom u ruci izjurih na ulicu, pomalo zabrinut da ne upadnem u gužvu na putu do Pančevačkog mosta. Međutim, umjesto kolone nestrpljivih Beograđana koji kasne na posao, dočekaše me puste ulice. Srećom, danas je subota.

    Kada prođoh ispod rampe za novi most preko Dunava, pogledah na sat i zadovoljno konstatovah da ne kasnim. U ratu sam naučio da planiram aktivnosti, ali se nikako ne mogu oslobodio stare navike da kasnim. Nazvah Mariju Maksić da joj kažem da dolazim.

  • "Da li dolazi još neko od tvojih?" - upita me ona.

    Kod Marije riječ "tvojih" u isto vrijeme označava i "one preko Drine" kao i "one sa sajta". Uprkos tome što sam odmah shvatio šta me pita, ja joj odgovorih:

  • "Nisam siguran šta misliš, ali znam da ste i vi moji!"

    U Zrenjaninu svratih u onu istu cvjećaru u kojoj kupujem cvijeće svaki put kada krenem na Mićin grob. Izbor bješe nekako skroman, vjerovatno ne zbog toga što ljudi manje umiru. Nisam imao vremena da čekam da mi prodavačica napravi malo ljepši buket, nego uzeh ono što je već imala pripremljeno.

    Produžih dalje. Na putu za Aleksandrovo vozim polako jer tu uvijek ima radarska kontrola. Srce mi govori da nagazim na gas, ali razum ipak pobjeđuje - treba poštovati saobraćajne propise, pogotovu kada su drotovi pored puta.

    Uđoh u Aleksandrovo. Selo se u poslednjih nekoliko godina i nije baš mnogo izmjenilo, sem što je zelenilo nekako bujnije a drveće veće. Shvatih da sam stigao do svog cilja kada ugledah crkvu sa lijeve i zgradu Mjesne zajednice sa desne strane uzane seoske ulice.

    U dvorištu me dočeka Marija i nekoliko Mićinih drugara. Svi se raduju što sam došao, čak mi se i zahvaljuju. Stojimo ispod široke krošnje kestena i razgovaramo o svemu, čak se pomalo i zezamo. Uprkos tome što svako pokušava da nametne svoju temu, svaki se razgovor završava na Mići, ili bar dotiče ono vrijeme kada je i on bio među njima. A potom, nakon što se pomene njegovo ime, svi zaćute za trenutak, kao pod komandu. Čuje se i poneki uzdah.

    Narod se polako okuplja. Stižu tu i Miroslav Gajin - Rus, Vesna.. . Svi me pozdravljaju i svako pita da li stižu "moji". Sa ponosom mi pričaju da su oni, nakon našeg prvog parastosa Mići Vlahoviću, svake godine okupljali i to u velikom broju. Govore i o tome ko je sve "od mojih" u prethodnim godinama bio tu. Posebno su bili oduševljeni kada je jedne godine došao General. Za njih je to bila velika čast. Jako često pominju i Minera. Iako ga nikada nisu vidjeli, on je stalno prisutan među njima. Miner je i ove godine poslao Mariji novac da kupi prase i hranu za parastos.

    Odlazimo na groblje. Svi me nude da me povezu. Izbor je veliki a odluka teška. Ja na kraju pristajem jer "domaćine" treba poštovati. Povinovah se njihovoj želji, a svoj auto ostavih ispred Mjesne zajednice.

    Prijatno sam iznenađen izgledom Mićinog spomenika. Novac koji je Miner poslao za njegovo renoviranje je doista dobro utrošen: sanirana je strana koja je tonula, očišćena mermerna ploča, slova na spomeniku su ponovo ofarbana... Dan ranije, Marija je sa Mićinim drugarima bila na groblju. Oni su očistili spomenik i počupali travu u njegovoj blizini. Nekako čovjeku dođe toplo oko srca kada zna da se ovo sveto mjesto jako dobro održava!

    Sveštenik ne gubi vrijeme. Parastos protiče dostojanstveno, upravo onako kao što to i treba. Stvari teku ustaljenim redoslijedom: krst, hljeb, vino, cvijeće, svijeće...

    Sa groblja izlazim poslednji. Nekako mi žao da napustim Miću jer svi oni mogu da mu dođu u posjetu u bilo koje vrijeme, a ja mogu samo jednom u dvije-tri godine.

    U Mjesnoj zajednici postavljeni stolovi, upravo onako kao što je to bilo i 2009. godine kada smo "mi" organizovali parastos. Ima svega, a ponajviše mesa. Vremena za gubljenje nema, za stolom priča sporije teče. U sali bješe nas dvadesetak i svi smo dobro pojeli, ali je mesa ipak ostalo više od polovine. Kažem ja njima da moram reći Mineru da im sledeće godine pošalje manje novca za hranu. :-)

    Ilindan je ujedno i seoska slava Velikih Livada tj. Aleksandrova. U blizini se čuje muzika, pa me par mojih "novopečenih" drugara poziva na piće pod seoski šator. Pođoh sa njima, više iz znatiželje nego zbog toga što sam žedan. Razgovaramo o svemu, a najviše o Mići. Oni me ubjeđuju da će ponovo pokrenuti akciju preimenovanja Željezničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića. Takođe hoće da proglase Miću narodnim herojem! U beogradskoj opštini Rakovica je osnovano Udruženje veterana Građanskog rata 1991-1995, a Mićo je na njihovom sajtu već proglašen herojem. Na spisku heroja otadžbinskog rata pronađoh i ime Dragana Josipovića. I to me jako obradova!

    Dan se već bližio kraju, a da ja nisam ni primjetio da je moj susret sa "našim" prijateljima iz Aleksandrova prošao kao "treptaj oka". Pokušavam da smislim neku "izlaznu strategiju", poput one da "ne volim da vozim noću". U svakom slučaju, ispred mene je dug put, a za one pandure koji se sa radarom u ruci nalaze na ulazu u svako vojvođansko mjesto čekajući one koji su se zaputili na dug put, ja nikada neću biti "naš" već ulov iz inostranstva na kojoj mogu da zarade bonus na platu ili nešto keša ukoliko si spreman da se nagodiš bez pisanja prijave.

    Vozim nazad za Beograd. Nebo vedro, okićeno zvjezdama. Neko reče da svaki čovjek ima svoju zvjezdu. Pitam se koja li je onda Mićina? Gledam u njih, ali mi ni jedna ne odgovara. Mićina zvijezda bi trebala da bude sjajnija od svih, veća čak i od Mjeseca. Razmišljam i o tome da bi i ljudi poput Minera i Vogošćanina Pravog još za života trebali da imaju svoju zvjezdu. Jer, da nije bilo njih, kao i svih drugih koji njeguju uspomenu na Miću Vlahovića, danas bi se njegovo ime mnogo manje pominjalo.

    Zaborav je opasna bolest! Sve ono što u prošlosti progutaš, u budućnosti može da ti kroz nos izađe! Upravo zato narodu i trebaju heroji; oni su neka vrsta antibiotika za zaborav.

    Imao sam nesreću da živim u periodu koji je bio vrlo težak za srpski narod. Ipak, imao sam i veliku čast da upoznam mnogo srpskih junaka. Neki od njih su bili generali, poput Ratka Mladića i Dragana Josipovića, drugi opet pukovnici, poput Zorana Borovine. Ipak, ništa manje nisu bili važni ni oni obični borci, poput Miće Vlahovića, Saše Rusa, Predraga Žarkovića, Bore Radića, Mladena Savića i mnogih drugih...

    Neka je vječna slava svim onim junacima koji su se preselili u Carstvo Nebesko, i neka nam još dugo požive svi oni istinski borci Vojske Republike Srpske koji su se požrtvovano borili za pravdu i svoj nebeski narod!
  • mico_vlahovic- 91045 - 06.08.2014 : Zeljko Tomić Sokolac - best (2)

    Parastos Mići Vlahoviću


    Prijatelji Miće Vlahovića, u organizaciji Marije Maksić, su u Aleksandrovu 2. avgusta 2014. godine održali parastos povodom 20 godina od njegove pogibije. Tog vrelog avgustovskog dana na groblje u Velikim Livadama izašlo je oko dvadeset Mićinih prijatelja iz djetinjstva, skupa sa mnom, koji sam bio jedini koji ima veze sa Republikom Srpskom i ratom u BiH. Sa tog neobičnog okupljanja sam ponio mnogo lijepih utisaka, koje ću da opišem u narednim danima.

    Od prisutnih u Aleksandrovu sam saznao da je naš prijatelj Miner pomogao organizaciju ručka, tako što je Mariji Maksić poslao novac za hranu i meso.
    mico_vlahovic- 90853 - 17.07.2014 : Marija Maksic Novi Sad - Aleksandr - best (6)

    Parastos za Miću


    Poštovani prijatelji,

    želim da Vas obavestim da ćemo se i ove godine, drugog avgusta, okupiti u znak sećanja na našeg Miću. Sve koji su u mogućnosti da dođu u Aleksandrovo zamolila bih da mi se jave na broj telefona +381640289063 ili na e-mail maksic.marija1976Žgmail.com.

    Okupljanje planiramo kao i prošli put u MZ Aleksandrovo, odlazak na groblje, ručak i nastavak druženja u prostorijama Mesne zajednice.
    Srdačan pozdrav,
    Marija Maksić
    mico_vlahovic- 88335 - 24.01.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (21)

    Mićo Vlahović i na mobilnom telefonu


    Fotografiju, koju sam slučajno dobio od jedne prijateljice pokojnog Miće Vlahovića, sam vidio u mnogo formi i oblika, na više internet stranica i drugih medija. Pa neka, drago mi je da smo pomalo i mi doprinjeli da ime ovog velikog srpskog heroja ne padne zaborav.

    Ipak, najljepše što sam do sada vidio je ovaj kreativni amblem, kojeg je jedan od posjetilaca ovog foruma napravio specialno - za pozadinu njegovog mobilnog telefona. Svaka čast prijatelju, izvini što zaboravih tvoje ime, naknadno ću ga ovdje upisati.

    Ukoliko želite da i vi prebacite ovu sliku na svoj kompjuter, kliknite ovdje. U znak pohvale za trud ovog našeg domišljatog saradnika, molim vas da ocjenite ovaj članak jer to on doista i zaslužuje.
    mico_vlahovic- 87517 - 06.12.2013 : Peđa Spajić - best (3)

    Nikada te nećemo zaboraviti!!!


    Na današnji dan 07. 12. 1994. godine prestalo je da kuca srce srpskog junaka, moga saborca, brata, komadanta Jurišnog bataljona 3 spbr. Ja neću moći otići u Aleksandrovo da zapalim svijeću na grobu heroja, ali ću zapaliti svijeću u crkvi i pomoliti se za tvoju dobru dušu! Znaj da još ima tvoje braće koji te nisu zaboravili i koji će te se sjećati!

    Ovo pišem u prvom licu jer je moj brat i nakon 18 godina od pogibije još uvijek sa mnom u mojim mislima! Neću hvaliti njegova djela jer je o tome dosta rečeno, ali on je znao reći:

  • "Ja znam da ću poginuti, ali se najviše plašim da za mnom neće imati ko svijeću zapaliti!"

    Srpski heroji ne smiju biti zaboravljeni! Zapalite svijeću za njih i za njihove napaćene duše!

    Neka ti je vječna slava brate moj!!!

    Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
    no strah nam neće zalediti grudi!
    Volovi jaram trpe, a ne ljudi-
    Bog je slobodu dao za čovjeka.

    Snaga je naša planinska rijeka,
    nju neće nigdje ustaviti niko!
    Narod je ovi umirati svik'o-
    u svojoj smrti da nađe lijeka!

    Mi svoj put znamo, put bogočovjeka,
    i silni kao, planinska rijeka!
    Svi ćemo poći preko oštra kama!

    Sve tako dalje, tamo do Golgote,
    i kad nam muške uzmete živote,
    Grobovi naši boriće se s' vama!!!


    ALEKSA ŠANTIĆ 1907. godine
  • mico_vlahovic- 87439 - 01.12.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (8)

    Republiko Srpska, bori se za njega kao što se i on za tebe borio


    Aleksandrovo tako poštenog i hrabrog junaka nikada nije i za dugo neće imati!

    Odrastao bez roditelja u malom banatsko selu, odgojen kao jugoslovenski patriota, u jeku rata i rušenja njegove drage države, odluči da se priključi njenim braniocima, što ga je koštalo gubitka mladog života. Sa samo 24 godine Mićo Vlahović je pokazao i dokazao svoj veliki patritizam. Sada je red na nas da mu na tome zahvalimo i priznamo!

    Gdje je Ulica Miće Vlahovića?

    Mićo (Slavica) Vlahović
    Datum rođenja: 20. 04. 1970. godine
    Mjesto rođenja: Beograd
    Datum smrti: 07. 12. 1994. godine
    Mjesto pogibije: Treskavica
    Jedinica: Heroj i legednda SRK , 3. sarajevska brigada

    Sjećam se Miće i njegovog pojavljivanja u Vogošći. Bili su to najcrnji ratni dani za stanovnike tog radničkog naselja. Okolna brda su padala u ruke neprijatelju i sve je izgldalo da će tako biti i sa samim naseljem. Odjednom kao iz vedra neba pojavljuje se On, njen "vitez spasilac Mićo".

    Hladni januarski dani nisu ga spriječili da dođe i pomogne u odbrani Vogošće. Sa njegovim dolaskom kao da se sve promjenilo. Neprijateljski napadi su odjednom zaustavljeni. Niko o njemu nije znao ništa, a po naselju su počele da se šire razne priče. Došao je u isto vrijeme kada i tadašnji kapetan Antić, pa su počeli da pričaju da ga je Antić doveo sa sobom sa Hrvatskog ratišta, na kojem se dokazao kao veliki borac. Mićo je na grudima njegove maskirne uniforme a nosio je činove poručnika, pa je to puno učinilo da na startu ima autoritet prema borcima, što je tada za Vogošćane bilo veoma važno da bi bio ozbiljno prihvaćen. Oko pojasa je imao opasać a na njemu je visila bajoneta od puške M48. Sa krivim nogama u obliku slova "O", vukao je stopala po zemlji, od ćega se mogao čuti svaki njegov korak, krećući se polako i nezaintersovano, kao da mu se nigdje ne žuri.

    Po samom dolasku u Vogošću komande Brigade ga je postavila za komandira izviđačkog voda. Kako nije imao nikakav smještaj, uzeo je jednu učionicu u zgradi OŠ "Moša Pijade" i od nje napravio spavaonu za sebe i svoje saborce.

    Nakon prvih borbi dokazao da funkciju koju je dobio zaslužuje uz svoju požrtvovnosti i hrabrost iskazanu u borbi. Redale su se bitka za bitkom, a Miću je u svakoj od njih učestvovao kao udarna igla Vogšćanske, a kasnije i 3. sarajevske brigade. U svim svojim zadacima, bili ofanzivnim ili odbrambenim, uvjek bi pokazao izuzetnu vještinu, koju je stekao još u Aleksandrovu kao dijete u izviđačkim sekcijama.

    Poštenje i skromnost koju je imao u sebi, zbog koje su ga svi građani Vogošće istinski voljeli i poštovali. Naredbe je izvšavao bez pogovora ma koliko oni bili teške i rizične za njihovo provođenje u djelo. Sa svojom jedinicom je išao na sva ratišta u kojim je naša brigada učestvovala.

    A onda, krajem '94 u borbi za Treskavicu, naš Mićo je bio teško ranjen u stomak. Hitno je prebaćen na VMA u Beograd. Svoju zadnju borbu, borbu za život, nije pobjedio!

    Otišao je naš drug i saborac na vječni počinak a za sobom nije ostavio zaduženje i obavezu svojoj državi i svom narodu!

    Sjetimo se Mićini rijeći: "Znam da ću poginuti u ovom ratu ali mi nije žao ali znam da za mnom neće imati ko upalti svijeću"!

    Zato dragi saborci nemojte dozvoliti da naš Mićo Vlahović bude zaboravljen od države za koju se borio. Borimo se za njega i njegovu ulicu, Ulica Miće Vlahovića mora negdje da postoji! To je najmanje što je ovaj heroj zaslužio!

    Vječna ti slava, dragi naš Mićo!!!
    mico_vlahovic- 87120 - 27.10.2013 : Mladen Simanic Lucern Svajcarska - best (1)

    Priča o Mići Vlahoviću


    Zdravo moja braco Sarajlije!

    Imam jednu molbu, može li mi neko napisati i poslati priču o Mići Vlahović I to od detinjstva pa do pogibije? Želim da širim to među svojim Sarajlijama da se nezaboravi koje bio Mićo Vlahović pošto ne smemo zaboraviti njega koji je mogao ostati u Srbiji i sunčati se na Adi dok njegov narod gine.

    Danas se na vlasti nalaze oni koji su dezertirali ili čak pljuvali po Srbiji i Srbima širom sveta. Hoću da napravim nećto kao knjigu u PDF formatu i da to ubacim na Facebook pa da vide svi a našao sam I par slika pa bi to isto ubacio. Volio bi imati sliku pokojnog Miće u uniformi VRS da napravim nešto kao pozadinu za kompijuter i isto da stavim na Facebook.

    Bratski Pozdrav svim borcima VRS!
    mico_vlahovic- 86163 - 29.07.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (41)

    Obnovljen spomenik Mići Vlahoviću


    Upravo kao što je i obećao, Miner je stupio u kontakt sa Marijom iz Aleksandrova i sam odradio akciju obnavljanja spomenika Miće Vlahovića.

    Marija Maksić, inače škrta na riječima kada je riječ o pisanju, kaže:

  • "Stupila sam u kontakt sa Minerom i nemam reči za velikodušnost tog čoveka. Drago mi je što je bio a i još uvek jeste Mićin prijatelj. Kamenorezac Dragan Samolov je odradio posao kako je najbolje mogao, jer spomenik već dugo godina propada. Šaljem ti slike koje je načinio jedan moj mladi prijatelj iz Livada a ja kada odem tamo načinicu druge i proslediti ih. "

    Šta drugo reći za našeg dragog Minera sem da smo jako ponosni na njega i da mu se ovim putem još jednom zahvaljujem - kako u moje ime, tako i u ime svih ostalih posjetilaca ovog portala.

    Napomena: U znak zahvalnosti kliknice na žutu zvjezdicu i ocjenite ovaj članak, a možete upisati i svoj komentar.. .



  • mico_vlahovic- 82193 - 03.02.2013 : Djedi ili ti djedaj Zrenjanin - best (1)

    Bili smo deca


    Slučajno sam nabasao na ove tektostove i Mići Vlahoviću, ratnom heroju i detetu odraslom bez roditeljskog staranja.

    Namerno sam stavio moj pseudonomin iz razloga da ko bude nabasao na ovaj tekst sigurno ce znati o kome se radi.

    Iako ga Vi zovete Mićo, što mu i jeste pravo ime, ja i njegovi poznanici smo ga zvali Mića. Njegovo pravo ime je retko ko znao.

    Ukoliko vam treba neka priča o našem druženju, slobodno me kontaktirajte jer smo se do tog prokletog rata družili skoro pa intezivno. Poznavao sam ga dobro jer sam i ja odrastao u Velikim Livadama u hraniteljskoj porodici.
    mico_vlahovic- 81835 - 22.01.2013 : Neko Banjaluka - best (3)

    Mićo Vlahović - ranjavanje


    Ovo je fotografije Miće Vlahovića nakon ranjavanja na Moševićkom brdu. Nije htio u sanitet i samo je rekao na onom njegovom lalinskom dijalektu:

  • "Nije to ništa, zbog čega da idem? Proći će."

    Morali smo da idemo u Doma zdravlja po zavoje, jod i ostalo. Očistili smo rane, ponovo ga ubjeđivali da ide kod ljekara, ali on je i dalje tjerao po svome.

    Mićo je tom prilikom imao tri rane: vrat, lakat i noga. Tek posle dva dana je otišao da mu neko stručan očisti rane.









  • mico_vlahovic- 81693 - 17.01.2013 : Neko Banja Luka 1 - best (5)

    Mićo Vlahović


    Mićo Vlahović bješe veliki prijatelj. Nije mnogo pričao, mnogo više je volio da sluša. Stalno je imao potrebu da nas zaštiti, više je mislio na nas nego na sebe.

    Tužno je što su i neki od nas bili sa njim čisto radi koristi. A Miću Vlahovića je krasilo jedno veliko poštenje. Bio je pošteniji od svih nas zajedno. U toku čitavog njegovog boravka u Vogošći bio sam zadivljen njegovom hrabrošću i skromnošću. Nije volio da bude u centru pažnje, pa je uvijek stajao po strani i samo se osmjehivao. Tek ponekad bi se uključio u razgovor, dobacivši po koju onim svoji "lalinskim" naglaskom i na tome bi se sve završavalo.

    Miću nisam nikada čuo da se bilo čime hvalio. Ponekad bi popio po koje pivo, a par puta sam ga vidio sa cigarom mada je to radio više radi zezanja jer nije bio pušač. Sa cigaretom u ruci je bio jako nespretan je nije znao ni kako da je drži.

    Kada je Vogošćom vladala tišina, a što se rijetko dešavali, imao sam osjećaj da ima u sebi neku nesigurnost. Međutim, kada krene akcija, Mićo bi postajao skroz drugačiji - prvi, hrabri borac koji se ničega nije bojao, i data je vrlo dobro znao šta radi.

    Mićo, hvalat ti za sve što si učinio za nas.

    Mićo Vlahović nije volio da se slika. Svaki put kada bi neko okrenuo foto-aparat u njegovom pravcu on bi rekao:

  • "Beži bre!"

    Ova slika je nastala ispred kafića u Reljevu, uoči odlaska u akciju na Moševičko brdo. Na njoj su Mićo i sa Filipom, sinom pokojnog Neše Lalića.

    Mićo Vlahović
  • mico_vlahovic- 80853 - 25.12.2012 : Neko Banja Luka - best (4)

    Sjećanje na Miću Vlahovića


    Nešto se sve manje sjećamo, da li je to vrijeme učinilo svoje, da li nesvjesna želja da se zaborave svi užasi rata? A može li se zaboraviti? Imamo li pravo na to? Mogu li da se izbrišu iz glave te ratne slike zbog kojih se ponekad noćima ne spava? Mogu li se zaboraviti osmjesi i herojstva mladosti koje više nema?

    Sjećam se Mićinog prvog obilaska linije u Hotonju gdje linija razgraničenja nije bila jasna ni nama jer se protezala između kuća. Na mjestima se moralo pretrčavati, neprijatelj je bio jako blizu. Mićo je samo šutio i nije komentarisao. Iz jedne kuće sa sprata je virio kroz prozor i samo je rekao:

  • "Sačekajte ovdje".

    Mi smo ostali u toj kući i osmatrali kroz prozor i odjednom vidimo Miću ispod turskog rova, ubacio je bombu u rov i vratio se nazad kod nas kao da se ništa neobično nije desilo. Činilo mi se tada da nije ni potrčao. Mi smo se samo zgledali i vjerujem da smo svi mislili da je ludost to što je uradio. On je samo rekao:

  • "Možemo sad dalje!"

    Bio je to jedan od njegovih prvih dana u Vogošći.
  • mico_vlahovic- 77704 - 01.10.2012 : Pedja55 Rogatica - best (11)

    Jurišni bataljon 3. spbr


    Želio bih da vam ispričam nekoliko priča o srpskim junacima iz Vogošće, mojoj braći i saborcima. Ovo je jedna od njih!

    Goražde, kraj marta 1994. godine. Nakon što sam putem radio-veze dobio poruku "Peđa javi se za Vrbasa", znao sam da sam hitno potreban šefu jer je poziv uputio više puta.

    Nakon pola sata smo sjedili zajedno, dok me je on upoznavao sa mojim zadatkom. Trebalo je da krenem sa svojom posadom u pravcu Goražda. U toku je bila deblokada, a naši momci iz "Jurišnog" su zapeli na dvije kote "Zlatna glava" i "Sitno kamenje". Iz Hadžića šalju vučni voz i mi u toku noći krećemo iz Srednjeg. U Rogaticu stižemo 1. aprila, nije šala!

    Nakon što smo izvršili dopunu krećemo u pravcu Gornjih Mesića. Teren nepoznat a put makadamski, kao stvoren za protiv-tenkovske mine! Stižemo u rano jutro. Kiša pada izmješana sa susnježnicom. Vrijeme užasno!

    Mićo Vlahović i moji Jurišnuci su već pod muslimanskim rovovima. Sve je bilo spremno za još jedan proboj njihovih linija. Dobijam naredjenje za otvaranje vatre i nastaje pakao! Naše haubice i minobacači iz rejona Lađevina dejstvuju po dubini, a moj zadatak je bio da direktno gađam rovove. Nakon što ispalih desetak granata, začuh poznati zvuk maljutke koja je dolazila iz pravca Dolovskog groblja. Srećom nisu me pogodili. Čuo sam se sa Zvjerkom i on je sa svojom haubicom 122 mm riješio moj problem.

    Sada sam znao šta slijedi: Naši će se privući što je bliže moguće, a ja ću imati zadatak da držim rovove pod neprestanom paljbom, ili kako jednom reče Mićo Vlahović "ne smije muha glavu dići".

    U glavi mi se mota samo jedna misao:

  • "Bože samo da ne podbacim!"

    A da se to slučajno desi bio bi to direktan pogodak u naše momke! Obustavljam paljbu i naši kreću. Nadam se da je brat Kroma ponio dovoljno zolja i suzavca!

    Odjednom, kao da se nebo otvorilo. Uslijedila je paljba pješadijskog naoružanja i ručnih bombi. Sve mi je to ličila na neku božiju oluju. Osluskujem na motorolu kako nam ide. Jurišnici probijaju liniju, zauzimaju rovove...

    Krenuo sam u pravcu Dolovskog, u pratnji BVP-a. Tamo nas dočeka kanonada granata iz muslimanskih bacača. Dvije medicinske sestre traže zaklon iza tenka. U tom trenutku gine jedan momak iz BVP-a ne znam mu ime jer nije bio iz naše brigade. Muslimanski izviđač dobro navodi granate jer pravac prema Vražalicama još uvijek nije zauzet pa otuda ima dobar pregled terena.

    Vrbas je već ispod Jabučkog sedla, vidi muslimane u povlačenju ali nema dovoljno municije. Krećem kroz šumu jer nema puta, a rovovima treba prići iza leđa. Granate pogađaju na sve strane. Ispred moga "Krlja" padaju bukve.

    Izlazim na Sitno Kamenje. Rovovi su bukvalno izvrnuti, čak se vide i izginuli muslimanski vojnici djelimično zatrpani u tranšejima. Međutim, nema vremena za zaustavljanje. Ide se dalje. Mora se pomoći braći!

    Izlazim na stari austro-ugarski put. Ispred mene dvojica deminera iz Rogatičke brigade. Idemo polako. Odjednom eksplozija! Vatra, dim, ništa ne čujem niti vidim. Deminera naprosto nema jer ih je eksplozija bukvalno raznijela. Naišli su na improvizovanu protiv-tenkovsku minu pravljenu u goraždanskoj "Pobjedi" od otpada trotila sa upaljačem od pješadijske nagazne mine. Spasili su mi život!

    Idem naprijed. Nema zaustavljanja! Iza krivine vidim tenk i pragu, uništene nekada ranije. Pravo ispred se nalazi napušten muslimanski rov sa BsT-om. Da su kojim slučajem ostali u njemu, tuda nikada ne bih prošao jer bi me pogodili iz prvog puta!

    Zauzimam zaklon i počinjem da dejstvujem po bateriji minobacača prikrivene iza prodavnice na Jabuci. Iz pravca groblja počinje da me gađja top 37 mm. Par puta je promašio, a onda ga moj brat Nešo koji je stigao sa svojim "Krljom" pogodi iz prvog puta.

    Na nebu se pojavljuju dva aviona A-10. Znam da su to lovci tenkova ali ne znam na čijoj su strani?

    ...potrudiću se da nastavim...
  • mico_vlahovic- 77588 - 28.09.2012 : Spajic Predrag Rogatica - best (4)

    Mićo Vlahović


    Veliki pozdrav za "Vogošćanina Pravog". Izgleda da si ti jedini koji se uvijek sjeti našeg brata i heroja Miće Vlahovića, mada je riječ "heroj" previše skromna za ovu gromadu od čovjeka.

    Bio sam dobar Mićin prijatelj i saborac. Eh, na koliko samo smo samo žurki bili zajedno u njegovom stanu u Omladinskoj ulici!

    Tipičan primjer Mićine izuzetne hrabrosti je zauzimanja Moševićkog brda! Mićo i njegovi momci iz "Jurišnog" prilaze turskim rovovima a od mene, koji sam bio na Polomu, traže da gađam rovove iznad njihovih glava, koji nisu bili svega nekoliko metara udaljeni od njih! Nakon što je zatražio prekid paljbe, uspravio se i onako golim prsima krenuo u juriš preko brisanog prostora, pravo na rovove! Naravno, rovove su zauzeli, a muslimani su u paničnom bijegu zaboravili i džip da povezu! Haha...

    Nakon toga, oni se smiju i onako garavi od baruta i znoja nisu ni primjetili da su prošli kroz minsko polje! Taj dan ih je samo dragi Bog sačuvao!

    Neki od njih su preživjeli rat, ali ljude poput Miće ne smijemo zaboraviti!

    Još jednom pozdrav!
    mico_vlahovic- 77448 - 23.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Mićo Vlahović: Zašto sam volio Miću


    U decembru '92 Vogošća je bila na ivici pakla. Neprijateljske snage su uspjele da ovladaju velikim dijelom brda Žuč, zbog čega su stanovnici Vogošće počeli da masovno napuštali naselje.

    U tim teškim, ratnim vremenima, u naš grad stiže mladić sa nepunih 23 godine, i uprkos tome što je došao na nepoznato sa puno samopouzdanja staje na liniju odbrane Srpskog Sarajeva.

    Moram da priznam da u to vrijeme nisam imao baš previše povjerenje u dobrovoljce koji su nam dolazili. Možda zbog toga što sam imao visoke kriterijume u vezi poštenja, iskrenosti i želje za odbranom srpkog naroda, a velki broj dobrovoljaca koji je na početku rata prodefilovao kroz Vogošću ostavio je u meni izvjestan trag nepovjerenja.

    Međutim, Mićin dolazak u moj grad je značajno promjenio moje mišljenje. Njegov tihi glas i smirenost je odavao utisak da je u rat ušao iz čiste ljubavi prema svome narodu. U isto vrijeme, u Mićinim komentarima nikada nije bilo mržnje prema drugim narodima. Neprijateljske borce nikada nije pocjenjivao, niti je o njima ružno govorio. Bio je veoma tih i umjeren čovjek, zbog čega sam ga istinski cijenio i volio.

    Pošto vidim da je akcija u preimenovanju ulice u Velikim Livadama potpuno stala i zamrla, predlažem da se akcija prenese na Republiku Srpsku za koju je naš Mićo položio svoj mladi život! Mićo Vlahović je bio veliki čovjek kojeg smo svi voljeli i zato je zaslužio da jedna od ulica nosi njegovo ime. Na taj način bi se bar malo odužili našem heroju. Ako njegovo selo nije u mogućnosti da to uradi, apelujem da se ideja preimenovanju ulice prenese na Republiku Srpsku.
    mico_vlahovic- 69224 - 08.05.2012 : Valter - best (0)

    Mićo Vlahović


    Mićo Vlahović je u Vogošću došao krajem decembra 1992. godine. Bili smo smješteni u podrumu škole. Prva akcija I. D. V je bila pocetkom februara na Perivoju u sadejstvu Vojne policije sa Ilidže. Tom prilikom je Mićo i prvi put ranjen u ruku.

    Mada je dan ranije izvršeno izviđanje i sve već dogovoreno, u toku noći linijaši iz Ilijaša, koji su tu držali par rovova, su pomjerili jedan rov bez ičijeg odobrenja, tako da je došlo do incidenta pa smo se međusobno potukli.
    mico_vlahovic- 69198 - 07.05.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Mićo Vlahović


    Mićo Vlahović nije bio u Vogošći '92. Mićo je došao u Vogošću početkom '93, kada je već bila pala Žuč. Negdje u isto vrijeme kada sam i ja došao na mjesto komandanta Bataljona. Tada je komanda brigade bila u OŠ "Moša Pijade".
    mico_vlahovic- 69182 - 07.05.2012 : Marija Banja Luka - best (0)

    Mićo Vlahović


    Imala sam tu čast da prve dane njegovog boravka u Vogošći provedem sa njim, da mu pokažem liniju razdvajanja i već prvog dana me je oduševio svojim hrabrim ulaskom iza linije. Družili smo se puno, sve o njemu sam znala čak i zašto ne voli mlijeko. Zajedno smo bili u jedinici, njegova ranjavanja su nekako pogađala i mene. Još uvijek posjedujem njegove slike, sa linije, ranjenog. Samo kako da vam ih pošaljem.
    mico_vlahovic- 26296 - 30.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Poslednji dani rjaba Božjeg Miće Vlahovića


    O Mići Vlahoviću je na ovom mjestu napisano mnogo interesantnih priča, uglavnom onih sa prizvukom tuge jer je djetinjstvo ovog mladog čovjeka bilo jako oskudno u ljubavi. Uprkos tome, on je izrastao u junaka velikog srca koji ni jednog trenutka nije zažalio poginuti za svoju braću preko Drine. Njegovi sarajevski saborci su mu značili mnogo, jer kada si siroče prijatelji su ti jedina familija.

    Kada je pao, pokošen rafalom iz nekakvog šumarka na Treskavici, Mići su u pomoć pritrčali njegovi saboci. Najprije su mu previli rane, a zatim su ga u najkraćem vremenskom periodu prenijeli do bolnice. A nosili su ga na šatorskom krilu čitav jedan sat, tumarajući kroz nepristupačne gudure ove surove bosanske planine. Njihovo odredište je bio asfaltni put za Trnovo, na kome je bio stacioniran sanitet.

    Mićini saborci nisu posustajali ni jednog trenutka jer su znali da u ovoj trci sa vremenom svi mogu biti gubitnici, a najviše njihov komandir jer je na ruletu sudbine ulog bio njegov život. U tome ih je bodrio i Mića, uglavnom praveći šale na svoj račun.

    I ovoga puta se potvrdilo ono staro pravilo da problemi uvijek dolaze u nizu. Put prema Trnovu bješe neprohodan pa je vozaču pincgauera trebalo više od dva sata da ranjenog Miću prebaci do bolnice.

    Nakon što su Miću predali doktorima njegovi saborci su krenuli nazad na Treskavicu da pomognu borcima u rovovima da zaustave neprijateljske nasrtaje na srpske ognjšta i vjekovnu srpsku zemlju.

    Kraj priče o Mići Vlahoviću bi za nas ostala nepoznata da sudbina nije ukrstila životni put jednog borca Ilijaške brigade sa Mićinim poslednjim danima života. Nekako u isto vrijeme i Branislava V. je od neprijateljske granate zadobio višestruke rane u predjelu stomaka, te je Mišu Vlahovića upoznao u bolničkoj postelji. Za razliku od Miće, Branislav je izvidao svoje rane i preživio rat. Petnaestak godina nakon što su topovi zaćutali nad Bosnom, on će na Guglu otkucati ime Miće Vlahovića, pronaći ovu stranicu i nas i tako nam omogućiti d saznamo i nastavak ove priče.

    Branislavu je jedna od medecinskih sestara iz Trnova sa oduševljenjem ispričala da su par dana uoči njegovog dolaska u bolnicu imali ranjenika koji je usled prevelikog krvarenja kod njih došao klinički mrtav. Nakon brze "reanimacije" i "punktovanja krvi" mladić je povratio puls a sutradan se osjećao i mnogo bolje. Naravno, pogađate da je sestra pričala o Mići Vlahoviću i da je bila ponosna što su mu spasli život.

    Bolnice u Trnovu je bila namjenjena za tretiranje hitnih slučajeva, a nakon toga su ranjenici prebacivani u Srbinje. Upravo tako se desilo i sa Branislavom.

    U Srbinju su oba ova borca, vjerovatno zbog sličnih povreda u predjelu abdomena, smještena u istu sobu. I tako su se Branislav i Mićo upoznali u bolničkoj postelji, pa te je Branislav shvatio da je Mićo predmet prče one medicinske sestre iz Trnova.

    Prvog dana zajedničkog boravka u Srbinju Mićo nije bio priključen ni na kakav aparat. Bio je komunikativan, dobro se osjećao a posjetila ga je i delegacija iz Vogošće, koju je on primio vidno raspoložen i sa njima je komunicirao bez ikakvih problema.

    Međutim, sutradan je Mićo dobio bolove u stomaku pa su mu doktori stavili sondu na nos sa namjerom da iz stomaka izbacuju nepoželjne materije. Ta mu sonda nikako nije odgovarala, pa je stalno pokušavao da je izvadi. Bolovi su bili jaki, ali se Mićo junački držao. Nešto kasnije su ga priključili na monitor za praćenje pulsa i pritiska pa se i sam Mićo pomalo zabrinuo zbog naglog preokreta situacije.

    Sledećeg dana su ga često odvozili na preglede, a kada bi se vratio u sobu nije bio raspoložen za razgovor. Te noći je imao strašne bolove, stalno je jaukao, a nakon ponoći je odvezen na operaciju.

    Branislav je sledećeg dana prebačen sa intenzivne njege u bolesničku sobu pa je to za njega bilo poslednje viđenje sa Mićom Vlahovićem.

    Uprkos tome da je u Srbinju bilo dosta kvalitetnih doktora oni bolesnicima nisu mogli da pruže odgovarajuću medicinsku pomoć. Branislav se, na primjer, prisjeća da je jednom dobio intravenski lijek za regulisanje rada želudca ali je on imao ublaženo dejstvo. Tom prilikom mu je i sestra iz te bolnice rekla da su lijekovi dobijeni od UNPROFORA veoma slabi, pa ih je davala u duploj dozi.

    Sve u svemu, izgleda da bi Mićo Vlahović imao mnogo veće šanse da preživi da je iz Trnova prebačen direktno u Beograd. Nažalost, kada je stigao na VMA, za Miću je bilo već previše kasno.

    Ostatak priče znate: Mićini saborci su ga posjetili i na VMA, i on ih je zamolio da ga sahrane u Velikim Livadama, jer je tamo "bio najsretniji".

    Mićo Vlahović, spomenik Aleksandrovo, Velike Livade
    mico_vlahovic- 24725 - 01.08.2010 : Ceca Srbija - best (0)

    Hvala za ujku Miću


    Vesna, hvala ti na lepim rečima za našeg ujku Miću. Verovatno ti znaš koliko su ga svi u toj kući voleli, a pogotovo moja mama Vesna. Imam 28 godina i vrlo se dobro sećam koliko je on svima nama značio. Pozdrav!
    mico_vlahovic- 24722 - 29.07.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Od ranjavanja pa do pogibije


    Izgleda da je Mićo Vlahović po mnogo čemu bio jedinstvena osoba na ovome svjetu jer se o svakom razdoblju njegovog života može sastaviti mnogo potresnih priča...

    Zahvaljujući njegovom ratnom drugu koji se zatekao na mjestu Mićinog ranjavanja, koji ga je sa tog mjesta šatorskom krilu nosio do puta a zatim transportovao do prve bolnice, danas znamo šta se dešavalo sa Mićom u tih prvih nekoliko sati nakon njegovog ranjavanja...

    ... Mićina priča nakon dolaska u bolnicu u Trnovu je još interesantnija, gotovo nevjerovatna... Te momente mi je opisao Bane Vasić koji je ima nesreću da bude ranjen u isto vrijeme, takođe u stomak.

    Sudbina je htjela da su Baneta prebacili u bolnicu u Foči, gdje se ponovo našao u istoj sobi sa Mićom Vlahovićem...

    Godine su prolazile, a Baneta je uvijek interesovalo šta se desilo sa Mićom, koji je kasnije prebačen na VMA. Petnaest godina nakon toga Bane slučajno nailazi na ovu stranicu i sa slike prepoznaje svog druga iz bolesničke sobe... Prepoznaje Miću Vlahovića i saznaje da nije preživio...

    Eto, ovo je samo najava potresne priče koju želim da vam ispričam. Međutim, na ovu priču ćete čekati... hmm... recimo do septembra. Želim da na se na ovom mjestu o Mići piše svakog mjeseca a to mogu postići samo ako mi svi vi koji ste poznavali Miću Vlahovića u tome pomognete. Ako se i vi odužite našem Mići!
    mico_vlahovic- 24721 - 29.07.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Sjećanje na Miću


    Ovogodišnja posjeta Aleksandrovu je bila sva u znaku djece. Međutim, nismo zaboravili ni našeg Miću Vlahovića: odveli smo siročiće na Mićin grob, pričali djeci o tome kako je Mićo (isto kao i oni) bio siroče, ali je "uprkos tome što nije imao srećno djetinjstvo izrastao u uzornog čovjeka, bio drug bez premca i poginuo kao veliki junak". I slušala su djeca priče o Miću, i možda po prvi put u životu bili pomalo i zadovoljni što je sudbina htjela da dobiju igračke samo zbog toga što su nekome slični.

    Jedan od najpotresnijih momenata u toku moje posjete Aleksandrovu je bio govor Vesne Ubović, školske drugarice Miće Vlahovića. Od njenih riječi, prisutnima su krenule suze na oči. Momenat je teško riječima dočarati, ali mi je Vesna ustupila tekst njenog govora, pa isti u cjelini objavljujem.


    Mico Vlahovic - Aleksandrovo, Velike LivadeSjećanja na drugarice i drugove iz osnovne škole nekako uvek zastanu na jednom od njih - na Mići Vlahoviću. Tamo je započelo i naše poznanstvo, a u njegovoj životnoj priči ja se uvek vraćam na dane njegovog dolaska u naše mesto.

    Napušten od bioloških roditelja, našao se Zvečanskoj ulici, u domu za nizbrinutu decu. Kao bebu ga je prihvatila porodica Korica iz Aleksandrova, pa je Mića rastao kao i sva ostala deca iz našeg mesta. Srodio se sa njima i zavoleo ih kao svoje roditelje, a njihovu decu je smatrao za brata i sestru. U porodici je obavljao sve poslove i smatrao se istinskim članom tog domaćinstva.

    Sa nama je živeo, sa nama se družio i prihvatio je sve običaje i navike svojih drugova.

    U to vreme je bilo sramota družiti se sa takvom decom. Međutim, uprkos mome ugledu uvek su mi najbolji drugovi bila deca iz doma: Mića, Crni, Smiljka, Aleksandra i drugi. Oni su za mene bili i ostali pravi i iskreni drugovi. Delili smo sve radosti bezbrižnog detinjstva...

    Mića je zračio pozitivnom energijom koja se prenosila na sve nas. Plenio je svojim osmehom, ali sam tek sada shvatila da je u njemu bilo i nečega skrivenog i setnog...

    Bilo je tu i dosta nestašluka, svojstvenih tom uzrastu...

    Međutim, brzo je prošlo naše školovanje, a mi smo postali odrasli ljudi. Od detinjstva su ostale samo uspomene. Život nas je usmerio na različite strane. Mićo se obreo u vihoru rata, sa željom da pomogne onima kojima je njegova pomoć bila najpotrebnija.

    Moj zadnji susret sa Mićom je bio kada je, nakon ranjavanja, došao na kraće odsustvo. Opet je bio sa nama, sa svojim drugaricama i drugovima iz detinjstva. Savetovala sam ga de ostne, da se oporavi i otpočne novi život. A njegov dečački lik govorio je jezikom odraslog i iskusnog čoveka:

    "Ne mogu ostaviti svoje drugove koje volim kao i teba. Sada im je moja pomoć najpotrebnija. Bila bi to izdaja svega onoga za šta smo se borili! ".


    Bio je to moj poslednji susret sa Mićom. Sa ratišta se vratio kao heroj, a nama je samo preostalo da se vječno oprostimo sa njim. Celo selo je došlo da oda poštu svom junaku, da ga isprati u legendu...

    Eto, to je bio Mićo kakvog sam ja poznavala. A evo šta o njemu kažu njegovi saborci:

    "Mićo Vlahović je bio heroj kakav se retko rađa i nikada ga neću zaboraviti. Živeće uvek u mom srcu kao heroj koji je Vogošći dao najviše što je mogao dati - dao je svoj život... "

    "Mićo se pojavio u Sarajevu kada nam je bio najpotrebniji. O Mićinom junaštvu nije potrebno mnogo pisati, bilo je dovoljno samo njegovo ime pomenuti... Nikada nije volio pričati o akcijama u koje nas je vodio... "

    "Mićo Vlahović je bio priča za sebe. Iz dana u dan sve sam mu se više divio. Ništa nije tražio a izvršavao je sva naređenja... Išao je iz borbe u borbu i nizao pobede i uspehe... "

    "Kada je pričao o detinjstvu, često je spominjao crnu vojvođansku zemlju... Često je pominjao sestru, koju je veoma volio i cenio, iako je bio dete iz doma koje je ta porodica prihvatila... "


    Ta crna vojvođanska zemlja primila ga je u svoje okrilje 4. decembra 1994. godine. Primila je telo junaka koji je ostao da živi među nama. Imao je samo dvadeset i četiri godine.

    Ja, njegova drugarica, prijateljica, i meštani Aleksandrova ga nikada nećemo zaboraviti. Živeće večno u našim srcima, u uvek ćemo biti ponosni što smo imali tu čast da smo ga poznavali.

    Neka je večna slava i hvala našem Mići!
    mico_vlahovic- 24569 - 16.06.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Uručeni pokloni aleksandrovačkim siročićima


    Evo, kao što sam obećao, javljam vam se nakon moje posjete Aleksandrovu, gdje smo uručili oko 35 do 40 paketića djeci raspoređenih u hraniteljskim porodicama.

    Djeca starija od 7 godina, njih oko 25, su dobili po jedan poklon paketić u kome su se u jednoj jako lijepoj kesici nalazili:

    1. paket guma za žvakanje iz Amerike
    2. olovka ili flomaster
    3. dvesta dinara


    Pored toga od vašeg novca ( ukupno je potrošeno oko 180 evra ) je kupljeno i desetak flaša sokova, 50 plastičnih čaša, tanjiri i viljuške, kao i desetak flaša sokova. Na groblje smo ponijeli i 50 svijeća, kao i jedan vijenac (suzu) koji je bio poklon od Vogošćanina Pravog. Za potrebe druženja sa djecom sam kupio i desetak flaša sokova, a nakon povratka sa groblja sam ih od vas počastio i sladoledom. Nakon sladoleda djeca ožedne pa sam im kupio i vodu! :-)


    Mlađa djeca, njih desetak, su dobili sve kao i starija djeca uz jednu malu igračku, kesu bombona od lešnika, jednu tablu eurokrema i štapiće sa eurokremom.

    Od mene su djeca dobila kutiju baklava (poklon moje majke), kao i dvadesetak majica, kupljenih u inostranstvu. Pored toga djeca preko sedam godina su dobila i prigodan poklon, a među njima i:

    1. digitalna kamera - fotoaparat
    2. tri pribora za pecanje (teleskopski štap, mašinica i kutiju sa priborom
    3. fudbalska lopta
    4. tri košarkaške lopte
    5. minijaturni "gusarski sanduk" sa ključem
    6. muzička kutija
    7. ... još mnogo toga - ukupno 40 poklona


    O svemu ovome još ću dosta pisati. Za sada mogu samo da kažem da je bilo super, a posebno odlazak na groblje. Djeca su vikala: "Kosovo je Srbija", "Srbija, Srbija... ", a pjevale su se razno-razne pjesme uključujući i onu moju "Crvena zvezda na nebu sja, Crvenu Zvezdu volim i ja... ".

    Što se mene tiče, meni je bilo super. Kako Marija Maksić reče "Možda te svi nisu videli, ali su te svi čuli. Što se djece tiče, jedna djevojčica mi reče: "Ovo mi je najljepši dan u životu". Meni su ove riječi bile najveća nagrada!

    O ostalim detaljima ću pisati kada budem imao više vremena.
    mico_vlahovic- 24562 - 12.06.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Mićin grob


    Željko,

    Ja sam pretpostavio da ćeš ti nešto organizovati po tom pitanju ali dovoljno je od tebe da odeš u Aleksandrovo i da u ime svih nas obiđeš Mićin grob. Sa malim novčanim prilogom želim da i ja učestvujem u svemu tome, kako bi bar malo smanjio troškove za tvoj odlazak u Aleksandrovo.

    Ako bi se uključili i drugi učesnici iz inostranstva da finasijski pomognu, mogli da se organizujemo da se svake godine obiđe Mićin grob i da to postane naša tradicija. To bi moglo da ubrza proces preimenovanja Železničke Ulice u Ulicu Miće Vlahovića.

    Bez obzira na druge, ja želim da pošaljem moj prilog od 20 evra.
    mico_vlahovic- 24421 - 04.05.2010 : Bane Vasic Novi Sad - best (0)

    Priča o Mići i bolnici


    Da li bi za vas bila interesantna priča iz bolnice u Srbinju, gde smo 1. i 2. decembra 1994. godine, u sobi za intenzivnu negu u bili Mićo Vlahović i ja. Pozdrav od Vasić Branislava.
    mico_vlahovic- 24392 - 01.05.2010 : Ratna Budala Kpzz - best (0)

    Odgovor Saši


    Da sam na tvom mjestu, mene bi bilo sramota da se uopšte javim i diskutujem o djetinjstvu Miće Vlahovića. U više navrata sam u toku rata slušao od Miće Vlahovića kako je cijeli dan kopao njivu na jednom komadu hljeba. Neki od tvojih ukućana su mu krijući davali da jede! Bio si previše mlad da znaš sve te stvari. Raspitaj se ti malo bolje, možda ćeš nešto i saznati.
    mico_vlahovic- 24387 - 30.04.2010 : Sasa Ceda Srbija - best (0)

    Treba govoriti istinu


    Poštovani gospodine Tomiću, nisam bio do sada u prilici da Vam pišem. Hvala vam što ste se setili Miće Vlahovića i što ne date da ode u zaborav njegova hrabrost, ljudskost i rodoljublje. Pročitao sam izmedju ostalog i Vaš tekst o Mićinom detinjstvu. Pogodilo me je to, što nije istina, da je on u hraniteljskoj porodici bio mučen!!! Sa sigurnošću tvrdim da su hranitelji, majka Dara i otac Šorđe, gledali na ujaka Miću kao na svoje rođeno dete. Nikad nisu pravili razlike među decom, svima su pružali isto i koliko su mogli. Ujak je bio i ostao voljen u njegovoj porodici. To dokazuje i činjenica da i posle punoletstva nije napustio hraniteljsku porodicu, iako je imao pravo na to. Da je bio voljen dokazuje i to da je ubrzo posle ujakove pogibije, deda Šorđe doživeo infarkt i preminuo. Umro je od tuge za njim. Baba Dara je do kraja života pričala o ujaku Mići i patila za njim kao za rođenim detetom.

    Nije istina da nije imao svoju porodicu, imao je i još uvek ima nas, ali tužna je činjenica da mi više nemamo njega, i da smo ga izgubili za sva vremena. Ponosan sam što sam imao čast da mi on bude ujak i da odrastam uz njega. Mi smo bili i ostali njegova porodica, prihvatili smo ujaka Miću kao rođenog, a tako je i on nas prihvatio. Ja sam bio jako mlad kad je on poginuo, do tada a i dugo posle tog tužnog događaja nisam znao da mi nije rođeni ujak - to pitanje se nije pokretalo jer niko na njega nije gledao drugačije nego kao na rodjenog. Ne treba kaljati uspomenu na njegove roditelje (hranitelje), jer kolko je to nas povredilo verujem da bi i njega, da je živ. A kamo puste sreće da je on sada živ i međju nama, da ne čitam o njemu na internetu, već da odem do njega i ispričam se sa njim. Ne treba vređati ljude koji su mu pružili dom i porodicu, kakvu takvu, ali je imao porodicu i nije bio sam bez igde ikoga. Još će ispasti da je majka koja ga je ostavila (iz kojih razloga i zašto neću da ulazim u to i da sudim o tome, niti da vređam ženu koju ne poznajim i ne znam kakve su je muke na to naterale) bolja od ljudi koji su ga prihvatili, zavoleli, voleli, vole i voleće ga dok god postoje. Ujak Mićo je bio veliki Srbin, junak i heroj, a pre svega veliki čovek i to nas teši i pomalo ublažava bol što ga nema među nama već skoro 16 godina. I vređa kad se nešto napiše o njemu i njegovoj porodici a što nije istina. Nadam se da ćete ispraviti taj deo tekasta, ako ne zbog nas onda zbog ujaka Miće Vlahovića neka počiva u miru. Pozdrav i svako dobro!

    Poštovani,
    ne bih ulazio u detalje i dalje diskusije o mladosti Miće Vlahovića. Bar ne preko interneta! Međutim, spreman sam da sa da se upustim u malo dublju analizu priče o Mićinom djetinjstvu, i podataka koje sam saznao od nekolicine njegovih poznanika, prijatelja, drugova, saboraca... Neke stvari bi te mogle i iznenaditi, a možda nešto i naučiš. U jedno sam siguran - ništa nisam izmislio, pa mi je utoliko draže što se javi i ti sa tvojom pričom.

    Mogu da ti obećam samo još jednu stvar. Ponovo ću porazgovarati sa mještanima Aleksandrova da još jednom provjerim sve ono što je nisano. Ukoliko postoji i najmanja sumnja u istinitost nekih detalja spreman sam da ih izbrišem - istine radi.
    mico_vlahovic- 24248 - 03.04.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Mićin parastos


    Željko,

    hvala ti na lijepim riječima ali mislim da bi naše zvanice došle na bilo čiji poziv kada je Mićo u pitanju. Ja sam sa mojim pisanjem želio da se i naša istina o ratnim strahotama konačno pojavi na nekim od internet stranicama i zbog toga sam se odlučio da pišem o tome po cijenu da lažno budem okrivljen kao zločinac poput mnogih Srba koji su se žrtvovali da spasu svoj narod. Ako je zločin braniti se od neprijatelja ja sam spreman odgovarati za to.

    Još bi da dodam da naše zvanice nisu došle zbog nas na Mićin parastos, nego zbog Miće i njegovih zasluga, kojim je sve nas zadužio i koje je on duboko utisnuo u naše duše. Žao mi je što danas Mićino djelo tako teškim putem mora da se dokazuje u njegovoj državi, zato mi koji smo preživjeli rat moramo biti uporni kako bi njegovo djelo bar tom jednom malom ulicom, bilo krunisano.
    mico_vlahovic- 24201 - 27.03.2010 : Ceca Srbija - best (0)

    Mićo Vlahović


    Hvala vam što se sećate našeg Mićka. Bila sam dete kada je poginuo. Puno mi nedostaje! Zaista vam hvala za sve što činite za njega.
    mico_vlahovic- 23898 - 28.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Spot o Mići Vlahoviću




    Sve pohvale autoru spota!
    mico_vlahovic- 23020 - 06.12.2009 : Marija Maksić Novi Sad - best (2)

    Mićo Vlahović - Kroki


    20. 04. 1970. - 07. 12. 1994.

    Mico Vlahovic - heroj iz Aleksandrova, Velike Livade, Banat Punih petnaest godina kako nisi sa nama...
    mico_vlahovic- 22691 - 10.10.2009 : Marija Maksić Novi Sad - Srbija - best (0)

    Mićo Vlahović


    "Ja ću sigurno poginuti u ovom ratu a onda će me svi zaboraviti, čak ni svijeću neće imati ko da mi zapali! "

    Tek sam danas videla ovaj komentar od 03. 07. napisan od strane gospodina Vogošćanina Pravog.

    Ovo je i meni govorio Mićo, s tim što mi je rekao i da niko neće za njim ni zaplakati. Kad sam mu rekla da ću ja prva, samo me je nežno pomilovao rukom po obrazu. Nisam ga više nikad videla, a suze i dan-danas teku.

    Tako je bilo i 2. avgusta ove godine u Aleksandrovu. Okupili smo se Mićo zbog tebe ne samo sveću da ti zapalimo i suzu da pustimo, nego da te vratimo u sadašnjost pričama o tebi, o tvom herojstvu i tvojoj nesebičnoj plemenitosti.
    mico_vlahovic- 22644 - 01.10.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Mićin parastos i moji propusti


    Već ranije sam napomenuo da, po mom mišljenju, nije bilo nekih većih propusta u organizaciji parastosa Miće Vlahovića. Prije svega, treba još jednom da se zahvalim svim mojim prijateljima iz Aleksandrova što su učinili sve da se tamo osjećamo kao kod svoje kuće. Svaka im čast, i veliko hvala.

    Crkva u AleksandrovuMeđutim, mislim da je sa moje strane bilo dosta grešaka jer nisam imao vremena da sprovedem opsežne pripreme, ne poznajem dobro ljude i kraj. Na svoja pleća sam natovario mnogo više obaveza nego što je to moguće ostvariti u jednom danu.

    Sada mi je najteže što sa sobom ne ponesoh i "Knjigu utisaka" pa da se svi prisutni upišu u nju i ostave svoje email adrese, kao i brojeve mobilnih telefona. Mislim da mi je to bio i najveći propust, pogotovu što ga je sada veoma teško ispraviti.

    Marija me podsjetila i na Jocu Vuksana, njenog školskog druga, koji joj je mnogo pomogao u vezi organizacije parastosa. Joca je jedna dušica, jako povučena ali mnogo prijatna osoba. Da ga čovjek na ranu stavi umjesto melema! Sa njim sam malo proćaskao, dok sam provjeravao da li su čaše pune i da u poslužavnicima ima dovoljno hrane. I sve to između čestih odlazaka do prodavnice odakle sam donosio sokove i "ono 'ladno iz frižidera".

    Pred odlazak u crkvu sam se upoznao i sa Miroslavom Gajinom - Rusom, jednim od naših donatora. Sa njim je bila i njegova simpatična supruga Melanie. Obradovao sam se kada je pomenu njegovo ime, odmah sam znao o kome se radi. Međutim, pritisnut problemima nismo imali prilike da proćaskamo. Osjećao sam se "k'o pile u kučini", pa mi je sada jako žao zbog toga!

    Miroslave, ako ovo pročitaš javi se na moj email slavicnetŽhotmail.com i pošalji mi tvoj broj telefona, da mogu da te nazovem.

    Na parastosu je bio i Mićko Diklić, koga je Dragan Opačić pominjao u svom komentaru prilikom prijave za donaciju. Sa Mićkom je bila i njegova ljepša polovina, crnokosa Katarina.

    Na kraju da se izvinem i gospodinu Neđi Hrkaloviću, inače penzionisanom pilotu, što nije bilo vremena za druženje, onako kao što to dolikuje našem narodu. A toliko sam želio da napišem nešto o Udruženju čiji je Neđo predsjednik, i za koje rekoše da je osnovano u januaru 2009. godine.

    Moje izvinjenje i svim ostalim mještanima Aleksandrova što ne odvojih malo više vremena za svakog od njih. Ako neko misli da smo se ja i moji saborci osramotili, neka sva ljaga padne na moj obraz! Jer i među nama "strancima" je bilo dosta onih koje su se upoznali tek u Aleksandrovu. Primjera radi, sa Vrbasom i "Vasom" sam se sreo u toku rata, ali ne mogu reći da sam ih poznavao. Sa druge strane, "Pravog" i njegovog brata, nikada nisam sreo ali sam znao dosta o njima, iz diskusija na ovom forumu. Ipak, nisam iz znao dovoljno dobro da bih mogao da ih zadužim sa nekim većim obavezama. A sve nisam mogao sam!

    Zamolio bih Vas da se javite, upišete na ovaj forum, da ostavite svoje utiske i svoja zapažanje. Objaviću ja još puno slika, pa će nam biti mnogo lakše da se drugi put bolje upoznamo.

    Srdačno vaš,
    Željko Tomić
    mico_vlahovic- 22564 - 17.09.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Parastos Mići Vlahoviću



    Najinteresantniji događaj ljeta bio je 2. avgust 2009. godine, dan moga odlaska u Aleksandrovo. Ovoga puta na grob Miće Vlahovića nisam išao sam. Došli su tamo i Mićini saborci, te drugovi iz djetinjstva, a bilo je i onih koji su za vrijeme rata bili previše mladi da se late za oružje ali dovoljno zreli da upamte Mićino junaštvo i o njemu sada pričaju sve najbolje.




    Tog jutra u Aleksandrovo stigoh među poslednjima. Morao sam da pokupim prase iz pekare, cvijeće iz cvjećare, roštilj iz mesare i hljeb iz prodavnice pa u centar sela stigoh svega desetak minuta uoči odlaska u Crkvu. Tu su se već okupili moji stari poznanici: Oko, Mišo, Aco, Zoda, Beli, Marija, Vlado, Obrad Ilić i mnogi ostali. One koje do tada nikada nisam vidio, prepoznavao sam bez ikakvih problema. Jedino malo zbunih kod "Vogošćanina Pravog". Rekli su mi da je bio bilder, pa sam ga zamišljao malo krupnijeg nego što u stvari jeste.

    Nije bilo vremena za upoznavanje jer crkvena zvona objaviše početak nedeljne liturgije pa svi požurismo prema maloj crkvi koja se upravo u to vrijeme renovirala, ali se lokalni sveštenik potrudi da je specijalno pripremi za ovu priliku.

    U crkvi je bilo mnogo naroda, uglavnom onih koji su došli na parastos. Nekoliko baka, redovnih posjetilaca crkve, su sa neprikrivenom znatiželjom bacale pogled na nas. Kao da nas nešto ispituju!

    Na parastosu ostadoše gotovo svi koji su došli u crkvu. Po broju svijeća koje podijelih, mislim da nas je bilo pedesetak. Pomen bješe dirljiv, a pojedinci su sa mukom pokušavali da prikriju suze.

    U toku boravka u crkvi nisam napravio ni jednu jedinu sliku. Atmosfera je bila mješavina svečanog i potresnog, pa nisam htio da moje slikanje pokvari atmosferu, a digitalac bez blica biješe beskoristan. Ipak, moj vjerni saputnik i rođak Predrag Tomić je držao uključenu kameru, tako da momente u crkvi zabilježismo i slikom i tonom. Njegova kamera snima direktno na disk, koji odmah možeš da gledaš na kompjuteru. Nažalost, ove snimke mogu dati samo osobama prisutnim na parastosu jer pojedinci nisu bili zainteresovani za publicitet na internetu. Ipak, napravio sam dovoljno fotografija i za vas, koje će vam one pomoći da naslutite kako je bilo. A bilo je kao u nekom filmu pa zbog toga osjetih potrebu da ovaj događaj i prikažem na filmskoj traci...

    Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


    Nakon izlaska iz crkve uputili smo se u pravcu groblja. Dan bješe topao, ali je grobljem duvao jak vjetar. Tvrdoglavo je gasio svijeće i značajno umanjio kvalitet zvuka našeg snimatelja. Čudno, na Mićinom grobu uvijek duva vjetar i svijeće nikada ne gore. Ove naše su završile na izlazu iz groblja, gdje ih mještani pale u slučaju loših vremenskih uslova.

    Aleksandrovo - Mićo Vlahović


    Pognutih glava, prisutni su pokorno slušali sveštenika. Mnogi su krišom brisali suze. "Osvećuje se ovaj nadgrobni spomenik, osvećen vodom u ime Oca, Sina i Svetoga Duha... " bile su završne riječi sveštenika, uz pratnji članova crkvenog hora koji je pjevao "Večnaja pamjat, večnaja pamjat... ".

    Aleksandrovo - parastos Mićo Vlahović


    Zadrhtao sam u trenutku kada je sveštenik prelio Mićin grob crvenim vinom. To me je neodoljivo asociralo na Mićinu krv, prolivenu negdje u bosanskim klisurama, za nas i naše bolje sutra...

    Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


    Potom su na grob položeni vijenci i cvijeće. Predstavnici Mjesne zajednice Aleksandrovo su takođe pripremili jednu jako lijepu "suzu".

    Aleksandrovo - Mićo Vlahović - parastos


    Na vijencu kupljenom u Vaše ime, a za koji smo novac dali "Vogošćanin Pravi", Miner i ja pisalo je: "Mići Vlahoviću - vrijeme prolazi tuga ostaje".

    Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


    Ispred novoformiranog Udruženja boraca otadžbinskog rata govorio je Neđo Hrkalović, penzionisani pilot. Neđo se obratio Mićinim saborcima jer "njima zahvaljujući ispravlja se nešto što zaboravlja društvo". Takođe je rekao da će "dati Bog i ovakvi svetli primeri kao što je Mića da jednog dana ostvarimo naše ideale i ideale naših dedova".

    Potom je Vrbas rekao: "Ja Miću, jednostavno, ne smatram mrtvim! Ti ljudi žive u mom srcu, i dok god sam ja živ oni će živjeti u meni. Ovo malo selo je imalo sreću da u njemu živi jedan heroj, junak, kakav se retko, zaista retko i sreće i rađa... Ja mu želim, gore na Nebu, da ne bude razočaran sa ovim što se dešavalo posle. Mi smo ipak napravili neko delo, Republiku Srpsku, i neka mu je mir... Bog da mu dušu prosti i večna mu slava! "

    Aleksandrovo - pomen Mići Vlahoviću


    Nakon groblja, naše druženje se nastavilo u jednoj od prostorija Mjesne zajednice. Mada je hrane bilo na pretek, razgovor između ratnih drugova je bio u prvom planu. Odvojili smo samo malo vremena da saslušamo gospodina Vladu Brakusa, Predsjednik Mjesne zajednice Aleksandrovo, koji je izjavio "da je akcija u toku i da se čeka da Opština formira Komisiju za preimenovanje ulica". Svi stanovnici Aleksandrova su me uvjeravali da će akcija preimenovanja Željezničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića biti uspješna.

    Aleksandrovo - parastos Mićo Vlahović


    U organizaciji parastosa pokojnom Mići Vlahoviću učestvovalo je dosta osoba. Ipak, htio bih posebno da se zahvalim Aci, koji je iznenadio prisutne sa dva lijepa gesta. Kao prvo, u Aleksandrovo je donio zastavu 2.bataljona 2. sarajevske pješadijske brigade.

    Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


    Pored toga, Aco je u jednoj beogradskoj štampariji izradio dvadesetak tabli za obilježavanje ulica, identičnih onim koje ćemo jednoga dana da poklonimo M. Z. Aleksandrovo. Ovim tablama smo ukrasili zidove prostorija Mjesne zajednice, a nekolicina je iste zadržala za uspomenu pa su one završile kao suveniri u Njemačkoj, Americi, Kanadi, Beogradu i Subotici. Jednu od tih papirnih tabli sačuvah i za Minera sa namjerom da mu je poklonim kada mi dođe u posjetu.

    Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


    Aco me je nesebično vozao po Beogradu, pomažući mi u nabavci stvari neophodnih za organizaciju ovakvog susreta. U Aleksandrovo je dovezao i gospodina Obrada Ilića, koji radi u Centru za socijalni rad Zemun. On je poznavao Miću Vlahovića po službenoj dužnosti - jedini je preživjeli socijalni radnik koji je bio zadužen za Mićino vaspitanje.

    Aco i ja smo bili u kontaktu sa Vrbasom i "Vasom", ali se oni vjerovatno ne bi pojavili na parastosu da stvar nije malo "pogurao" i "Vogošćanin Pravi".

    Parastos bez pripadnika Mićinog interventnog voda be mogao da bude sve samo ne i kompletan događaj. Da imamo "predstavnika" i u tom pogledu, potrudio se "Oko" iz Bijeljine. Pored toga, on se nesebično ponudio da poveze sve "Semberce" koji su dolazili u Aleksandrovo. Oko je upao u oko svim prisutnima na parastosu, ali i policajcima iz Žitišta koji su ga taj dan "ojadili" za 30 evra na račun brze vožnje.



    Ne mogu a da ne pomenem i Mariju Maksić, osobu koja je "kumovala" ovom susretu. Njena pomoć u vezi organizacije parastosa u Aleksandrovu je bila i najznačajnija jer je ona ugovorila sve detalje, i sa sveštenikom i sa zvaničnicima u MZ Aleksandrovo. Na nama je samo bilo da se pojavimo sa prasetom. Marija nam je obezbjedila i koljivo za groblje, kao predivnu salatu od kupusa za ručak. Zbog svega ovoga ja sam joj do neba zahvalan. Jer, da se Marija nije prošle godine upisala na ovaj forum ne bi bilo ni ovog našeg druženja.

    Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


    Hvala i svim Mićinim prijateljima i poznanicima koji su došli u selo. Posebno se zahvaljujem Belom i Zodi, koji su se potrudili da ih obavjeste o parastosu. Bez Mićinih drugova iz djetinjstva parastos ne bi imao dušu.

    Konačno, želio bih da se zahvalim i Mineru, koji ovoga puta nije bio sa nama ali je bio česta tema našeg razgovora. Na rastanku su ga svi pozdravili i zamolili da mu kažem da ga se vrlo dobro sjećaju. On i Vogošćanin Pravi su bili sponzori ovog parastosa, tj. sve troškove smo podjelili na tri jednaka dijela. Što se finansija tiče, račun sam ispostavio samo Pravom i Mineru a dogovorili smo se da iznos ne objavljujemo. Mogu samo da kažem da smo više dali u crkvu nego potrošili za hranu, više je otišlo za cvijeće nego za piće. Uostalom, mnogi prisutni su došli sa dalekog puta, pa se moralo nešto i da pregrize.

    Zahvaljujem se i svima ostalima, koje ovdje ne pomenuh a koji su došli na parastos. Vremena je bilo jako malo, pa nisam imao priliku da se sa svima upoznam. Nadam se da će drugi put biti još bolje.

    Parastos Mići Vlahoviću, održan nepunih 15 godina nakon njegove pogibije, bio je mješavina suza i radosnih druženja. I još nešto. Ne vjerujem da i jedna normalna osoba može naći neku ozbiljniju zamjerku u vezi ovog događaja. Sve se odvijalo prema staroj srpskoj tradiciju: skromno i dostojanstveno a opet - nezaboravno. Nadam se ne i neponovljivo!
    mico_vlahovic- 22547 - 14.09.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Akcija preimenovanja ulice i dalje traje


    Nakon uspješne posjete Aleksandrovu, gdje smo pokazali mještanima ovog lijepog sela da imamo ozbiljne namjere u cilju pomoći obilježavanja seoskih ulica, obraćam se i Vama, sa željom da se uključite u ovu akciju.

    Devedesetih godina prošlog vijeka, dok je rat harao našim prostorima, stanovnici ovog banatskog sela su objeručke prihvatili naše izbjeglice i tako su mnogi sačuvani od mudžahedinskih kama.

    Vremena su se promijenila, mnogi od nas su se snašli pa danas pristojno žive. E baš vama, koji ste se našli u ovoj mojoj riječi "snašli", obraćam se u nadi da ćete podržati ovu akciju i vratiti bar jednom mjestu u Srbiji ono što nam je Bogom dano kada nam je to bilo najpotrebnije. Jer ako uzimaš kada nemaš a ne činiš dobra dijela kada živiš u blagostanju, Bog će ti okrenuti leđa onda kada ga naviše trebaš.

    Ako ste zainteresovani za ovu akciju, javite se na slavicnetŽhotmail.com. Ukoliko to želite objaviću samo vaš nadimak ili pseudonim, onaj koji vi odaberete.

    I još nešto. Bilo bi mi drago da više ne dajete priloge veće od 20 evra, jer imam utisak da to samo odbija one koji nisu u stanju da odvoje neki veći iznos.

    Priloge skupljamo zbog Miće, u ime svih onih koji dadoše svoje mlade živote za bolje sutra. Možda su naši poginuli drugovi imali u mislima neke bolje dane od ovoga koji je osvanuo danas, ali nije još sve gotovo. Uz malo dobre volje, i uz jedan lijep gest svake godine, svijet bi mogao da bude mnogo drugačiji...

    Zbog toga, šta čekate! Pošaljite email na slavicnetŽhotmail.com!
    mico_vlahovic- 22543 - 14.09.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Donatori za ulicu Mice Vlahovića


    U ime svih onih čije su kosti razasute širom srpskih zemalja, od kojih neki ni označene grobove nemaju, pozivam vas da se uključite u akciju obilježavanja imena bar jednog od njih - heroja Miće Vlahovića. Vlada Republike Srpske je zakazala da obilježi imena njenih najboljih sinova, mada su oni u njene temelje ugradili svoje kosti.

    Mi smo samo jedna mala grupa pojedinaca, i ne možemo učiniti mnogo ako našim putem ne krenu i drugi. Zbog toga se obraćamo Vama za pomoć!

    Onako spontano, krenula je akcija da se Željeznička ulica u Aleksandrovu preimenuje u ulicu Miće Vlahovića. Radi se o malom banatskom selu u kome je ovaj hrabri srpski borac proveo svoje djetinjstvo. Mićo Vlahović je bio je siroče, ostavila ga je njegova majka, Slavica Vlahović, u Zvečanskoj ulici broj 9. U Aleksandrovo je odnešen avgusta 1971. godine, kada je imao svega 16 mjeseci. Mićini najbliži su porijeklom je iz Crne Gore, on nije imao nikakvog kontakta sa njima!

    Inicijativa je rođena 10. 000 kilometara daleko od Mićinog groba. Zahvaljujući nama Mićini prijatelji iz Aleksandrova su saznali da je peticija za preimenovanje ulice bila uspješna, ali da je akcija - zamrla. Imamo obećanje mladog političkog kadra MZ Aleksandrovo do će istu podržati i sprovesti do kraja. Ipak, za to nam je potrebna i Vaša pomoć.

    Mi imamo veliku podršku Mićinih prijatelja: Marije Maksić, Saše Šurića zvanog Beli, Ilije Kovačevića, Zorana Milovanovića zvanog Zoda iz Aleksandrova, te ratnih drugova: Minera, Oka, Gromovnika, Ace, Nataše Radić, porodice Špirić i mnogih drugih iz Republike Srpske. Obraćamo se vama iz inostranstva, jer vjerujemo da će naš poziv za pomoć čuti nekadašnji Vogošćani, Ilidžanci, Sarajlije ali i svi rodoljubi koji su u pečalbi našli svoj novi dom a da pri tome nisu zaboravili svoje porjeklo i pale drugove minulog rata.

    Do sada su se za ovu akciju javili:

    Ime / PseudonimLokacijaObećani iznos
    Mila Evropa 50 do 70 evra
    Miner Tamo Daleko! 300 evra
    Željko Tomić Republika Srpska 300 evra
    Marija Maksić Aleksandrovo 20 evra
    Saša Šurić - Beli Aleksandrovo 50 evra
    Miroslav Gajin- Rus Aleksandrovo 100 evra
    Nikola Zarin Görlitz, Njemačka 60 evra
    Aco Beograd 10-20 evra
    Vogošćanin Pravi Nemam informaciju 50 evra
    Dragan Opačić Aleksandrovo 20 Evra
    NenoCC nekada Sokolac 50 Evra
    Oko Bijeljina 20 Evra
    Aleksandar Maksić Novi Sad 50 Evra
    Mica Švedska 50 Evra
    Somi Lutalica Kanada300 $ CAD
    Struja Rogatica 25 Evra
    G6a8 Bijeljina 25 Evra
    Nataša VasićNovi Banovci30 Evra
    GromovnikRepublika Srpska50 Evra
    MirkeAustralija$50 US ($100 AUD)
    SrdjanPale25 Evra
    Ozi CCCCAustralija$50 US ($100 AUD)
    Nenad StanačevBeograd$50-80 Evra


    Novac ne treba da šaljete odmah, javiću vam kad bude trebalo. Za sada samo treba da se prijavite za ovu akciju, a to možete uraditi ako upišite komentar na ovaj forum ili pošaljite email na adresu slavicnetŽhotmail.com.

    Ja ću se truditi da ovaj spisak ostane što je moguće duže na stranici "Najnoviji" ali i u rubrici "Mićo Vlahović", na koju odete tako što ukucate njegovo ime na internet pretraživačima ili kliknete ovdje.

    Donacije ćete moći slati putem čeka ili preko PayPal akaunta, a može i dogovor da novac dostavite na neku adresu u Beogradu. Ako to ne želite, vaše ime ne mora biti objavljeno na ovoj stranici, ali svi donatori moraju biti izlistani, kao i iznos novca koji su uplatili. Zbog toga, ako ne želite da objavite svoje puno ime, može i pseudonim.

    Nakon završetka akcije, sve uplatnice na žiro račun primaoca novca će biti skenirane i objavljene na ovoj stranici. Konačno, siguran sam da će istu informaciju objaviti i gospodin Slobodan Cucić na sajtu Centra za eko-ruralni razvoj Aleksandrova na koji možete otići kada kliknete ovdje.

    Sa moje strane još jedino mogu da vam obećam da ću se maksimalno truditi da novac bude najracionalnije utrošen, tj. da akcija bude uspješna.

    U ime svih onih koji su svoje živote položili za bolje sutra, uključite se u ovu akciju u što je moguće većem broju. Bilo bi lijepo kada bi sa simboličnim prilogom od 10 evra pomogli svima nama da ova akcija bude ne samo uspješna nego i masovna.

    Spomenik Mici Vlahovicu u Aleksandrovu
    mico_vlahovic- 22517 - 11.09.2009 : Srdjan Pale - best (0)

    Mićo Vlahović


    Mnogo sam se obradovao kada sam ugledao slike sa Mićinog parastosa. Hvala Željko tebi, a i svima ostalima koji su pisali o ovom velikom danu.
    mico_vlahovic- 22501 - 10.09.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Mićin paratos


    Rano u jutro 2. avgusta krenuh sa bratom na Mićin parastos. Putokazi kroz Srbiju, da te mili Bog sačuva. Ima putokaz za neku zabit a za veći grad misle da znaš gdje je. Na raskršću moraš da pogodiš da li lijevi ili je desno, a poslije toga na par kilometara vidiš da li si pogriješio.

    Nekako stigosmo do Aleksandrova. Parkirasmo se kod Mjesne zajednice. Tu preko puta je i crkava. Bojao sam se da kako će to sve ispasti pošto mi je Gargamel obećao da će doći na parastos. Po prvi put se srećem sa Acom, koji je kao najmlađi od nas, a pokazao da je jako spraman u organizaciji takavih skupova. Odmah nas upoznaje sa ljudima domaćinima, i uvodi nas u planove i trenutna zbivanja.

    Uskoro dolazi i Željko, sa svim potrebnim stvarima za taj dan. Ljubimo se svi odreda kao da smo sto godina zajedno. Svi koji se nismo poznavali od ranije bili smo pomalo iznenađeni jer smo se zamišljali nekako drugačije. Brzo smo se snašli, nije bilo one uobičajene početničke neprijatnosti i sve je krenulo svojim tokom.

    Otišli smo u crkvu jer je služba bila već počela. Ja sam bio pomalo nervozan jer Gargamel još nije bio stigao. Vrtio sam se kako na iglama dok je seoski pop obavljao službu. Tako vrteći se oko sebe, ugledah šefa kako ulazi u crkvu. Laknulo mi kad ga viđoh jer sam znao da će njegovo prisustvo uveličati naš skup.

    Posle završene liturgije izlazimo iz crkve i pozdrvljamo se sa šefom. Neki koji ga nisu poznavali upoznaju se sa njim. Šef izgleda puno veseliji i razgovorljiviji u odnosu na ratne dane, kada je bio uvjek smrknut i ljut i nije mnogo pričao.

    Nakon kratkog ćaskanja ulazimo u aute i krećemo u pravcu groblja. Vrijeme je bilo lijepo i nije se očekivala kiša kako to obično biva na dan svetog Ilije Gromovnika. Ispred groblja uzimam od Željka vijenac od svježeg cvijeća i nosim ga prema grobu našeg nezaboravnog i velikog heroja Miće Vlahovića.

    Dolazimo do groba i tu teatralno predajem vijenac našem šefu koji ga položio na grob našeg heroja. Nakon polaganja vijenca, govor su održali šef i jedan čovjek iz mjesne zajednice. Bilo je dirljivo za sve nas koji smo bili tu. Neprekidno se čulo šmrcanje, a i vidjele su se suze u očima, gotovo svih prisutnih.

    Polako se privedoše kraju dirljivi govori, tu se na groblju objavi da su Mićini drugovi organizovali ručak u Mjesnoj zajednici i da su svi pozvani da prisustvuju. Lagano se krenulo sa groblja, kod samog izlaza na česmi smo se umili i osvježili, nakon čega smo krenuli prema centru sela.

    Po dolasku u Mjesnu zajednicu počeli smo da se slikamo ispred brigadne ratne zastave, koju je Aco obezbjedio za parastos.

    Uz bogat ručak, pričale su se razne priče, pretežno iz ratnih dana. Kada smo se dobro najeli, preselili smo se u baštu jedne kafane. U bašti je bio samo jedan gost, pijan k'o truba. Nije nam dao da pričamo, i tu smo ja i Željko plaćali turu po turu pa se na kraju dobro napismo.

    Pala je i noć ali se nikome nije išlo kući, jer smo znali da nam se neće uskoro ukazati prilika da se sakupimo u ovom sastavu. Negdje oko devet sati počela je da svira glasna muzika, pa nas to prisili da se i mi dignemo i polako krenemo kući. Razišli smo se u nadi da će ovakvo druženje postati tradicija.

    Tako prođe još jedan parastos našeg Miće Vlahovića, kojeg će se svi dugo sjećati i spominjati. Dokazasmo još jednom, i selu a i svome ratnom drugu da i za njim ima ko da žali, i da mu svijeću upali.
    mico_vlahovic- 22334 - 11.08.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Zahvalnica


    Organizacija parastosa Miće Vlahovića je protekla dostojanstveno i u najboljem redu. Ispalo je mnogo bolje nego što sam očekivao, što su potvrdili svi učesnici ovog dirljivog događaja.

    Kao prvo, želio bih da se zahvalim Mariji Maksić koja je bila jedan od inicijatora ovog susreta, a bila je i "kuma" jer je predložila Ilindan kao dan okupljanja. Bez njenog nesebičnog zalaganja, organizacija parastosa bila bi nemoguća. Od zvaničnika iz Mjesne zajednice Aleksandrovo bih posebno izdvojio mladog gospodina Vladu Brakusa, koji je u potpunosti ispunio naša očekivanja.

    Kao drugo, želio bih da se zahvalim sponzorima ovog susreta, Vogošćaninu Pravom i Mineru, koji su sa mnom podjelili sve troškove organizacije - na tri jednaka dijela. Dogovorili smo se da konačan iznos troškova ne objavljujemo javno, ali sam ja uredno vodio evidenciju i oni će imati detaljan uvid u iste.

    Pored toga, Vogošćanin Pravi je na parastos doveo i Vrbasa, pa je time ovaj događaj imao jedan mnogo zvaničniji nivo. U toku našeg boravka u sali Mjesne zajednice, Gargamel se telefonom zahvalio Mineru na njegovom učešću u organizaciji parastosa, a slične pohvale je uputio i meni što je za mene predstavljalo jednu veliku čast.

    Posebne pohvale bih uputio Aci iz Beograda, koji je par dana krstario sa mnom po Beogradu i pomogao da na parastos dođe i gospodin Obrad Ilić, kome je Mićo Vlahović bio jedan od štićenika. Aleksandar je pomogao i pri nabavci pića, kao i presnimavanju sahrane Miće Vlahovića sa kasete na DVD. Konačno, Aco je dovezao Obrada u Aleksandrovo i vratio ga nazad. Da napomenem i to da je gospodin Ilić na parastos došao uprkos činjenici da je bio na godišnjem odmoru.

    Za prevoz učesnika susreta iz Bijeljine bio je zadužen Oko. On se pobrinuo i za to da Marija Maksić iz Novog Sada na vrijeme stigne do Aleksandrova.

    Posebno bih se zahvalio porodici Tomić iz Lazareva koji su uradili sve za mene, tako da ja nisam morao ništa da radim. Kada čovjek ima dobre saradnike, onda i svaka organizacija izgleda jednostavna! Predrag Tomić je za sve imao odgovor: gdje je najbolje cvijeće u Zrenjaninu, kako da nabavimo hljeb, prase, roštilj, poslužavnike... Sve pripreme su protekle bez ikakvih trzavica i najmanjeg problema. Rođo, hvala ti do neba!

    Ne mogu da ne pomenem, i da se ne zahvalim i svim onima koji su uveličali ovo okupljanje svojim prisustvom. A bilo nas je sa svih strana svijeta: SAD-a, Kanade, Australije, Njemačke, Srbije, Republike Srpske... Još da je Miner bio tu... Veliko hvala Gargamelu i Vasi, kao i svim Mićinim drugovima iz djetinjstva što su nam učinili veliku čast da ih upoznamo.
    mico_vlahovic- 22327 - 10.08.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Kad prasići zaskiče


    Eto, ispunio sam i svoje obećanje u vezi praseta! Za parastos Miće Vlahovića sam kupio prase u Lazarevu. Isto sam uz pomoć mojih Tomića zaklao, pregledao kod veterinara i ispekao u furuni jednog lokalnog domaćina. Bilo je dobro kao duša, a sve to me je koštalo 50 evra! Naravno, bilo bi mnogo više da nemam tako dobru rodbinu.

    Kada Srbin kupuje prase, prvo gleda u domaćina pa tek onda u životinju. Jer, samo tako možeš biti siguran da je ono što okrećeš na ražnju doista vrijedno tvoje trpeze.

    Za kupovinu ovoga praseta vezana je i jedna zanimljiva priča, koju bih želio da podijelim sa vama.

    Onako slučajno, moji rođaci su saznali da Dragan Mladić iz Lazareva ima prasad za prodaju jer u njihovim oborima nije bilo prasadi odgovarajućeg uzrasta. Na putu do kuće ovog poštenog domaćina saznadoh da je on prvi rođak Ratka Mladića. Zbog toga za cijenu nisam ni pitao, prase sam od uzbuđenja i pretplatio.

    Kasnije sam saznao da su policajci i UNPROFOR-ci bili česti posjetioci ovog domaćina. Čak su mu i svinjac pretresali. E baš su pretjerali, jer Ratko se baš tamo krije!

    U Lazarevu se priča da se Ratko Mladić nije pojavio u njihovom selu bar osam godina. Kažu i da je dobio politički azil u jednoj slovenskoj zemlji, pa sada tamo mirno peca na obali neke velike evropske rijeke. Uz ribu, čujem da voli da jede i med. Pa neka, šta mu možeš! Neka čovjek jede kada voli!

    Po mom mišljenju, UNPROFOR-ci ga ne mogu naći vjerovatno zbog toga što ga ne čuvaju Srbi poput onih koji su (sa)čuvali Radovana. Ja vas molim da nikome ne kažete ovo što ovdje objavih.
    mico_vlahovic- 22309 - 05.08.2009 : Branka Sogura Rs - best (0)

    Parastos u Aleksandovru


    Lijepo je pročitati da ste se okupili 02. 08. 1992. godine na parastosu i da Mića Vlahović nije zaboravljen. Kad god odem u crkvu Mići obavezno prislužim svijeću jer znam da nije imao porodicu, zaslužio je.

    Takodje, drago mi je drago čuti da je Gargamel dobro!
    Pozz
    "Dućan"
    mico_vlahovic- 22296 - 03.08.2009 : Bijeljina Bijeljina - best (0)

    Parastos Mići Vlahoviću


    Petnaest godina nakon pogibije našeg Miće Vlahovića sastali smo se u Aleksandruvu da odamo počast voljenom komandiru I. D. V. Vogošće, koji je bio u sastavu 3. sarajevske brigade. Posle parastosa u mjesnoj crkvi kojem nas je prisustvovalo oko 40 saboraca i drugova iz djetinjstva otišli smo do vječne kuće Mićine gdje je mjesni svestenik osveštao spomenik. Vjence su na grob položili Komadant 3. sarajevske brigade Vrbas ili kako ga mi nekad nazivamo Garamel, kao i predstavnik Udruženje otadžbinskih ratova Aleksandrovo, koje čuva od zaborava sve naše borce iz svih ratova.

    Nakon govora našeg Gargamela, mnogi su pustili suze jer kao što Gargo reče Mićo "mada je poginuo on je za nas još uvijek živ i živjeće dok god smo mi živi".

    Posle smo otišli u salu Mjesne zajednice Aleksandrovo, gdje smo se prisjećali zajedničkih događaja. Tu su bili i pisci sa ovog foruma Gromovnik, Vogošćanon Pravi, Oko, Miner nije bio fizički prisutan ali isto kao je bio tu, i naravno čovjek koji nam je omogućio da pišemo srpsku istoriju Željko Tomić. Bili su tu i Nenad R. , Vezmar V. kao i Mićini drugovi iz djetinjstva. Neki od njih su kao i Mićo odrasli u hraniteljskim porodicama. Sakupili su se tu i predstavnici mjesne zajednice Aleksandrovo. Posebno bih se zahvalio Mariji Maksić, koja je mnogo pomogla u organizaciji ovog susreta, te mjesnom svešteniku i Obradu Iliću iz Centra za socijalni rad Zemun koji se brino o Mići još dok je ovaj bio dječak.

    Molim vas da ne zamjerite ako sam nekoga zaboravio jer bilo je tu mnogo emocija pa nisam mogao sve zapamtiti, ali sam siguran da će me drugi dopuniti.

    Posebno sam ganut utiscima koja su na mene ostavila djeca iz hraniteljskih porodica. Podsjetili su me na Miću Vlahovića, koji je i sam živio u jednoj od tih porodica. Znam da se osobe koje se brinu o njima trude da im olakšaju život, ali ništa ne može zamjeniti roditeljsku ljubav i pažnju. Primjetio sam i to da toj djeci mnogo toga nedostaje.

    Nadam se da će ovaj Parastos iz zaborava izvući mnoge naše Nemanjiće koji su svoje živote dali za ovu zemju i da ćemo se svake godine okupljati pokraj Mićine vječne kuće.
    mico_vlahovic- 22213 - 26.07.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Mićo Vlahović - srpski heroj


    Prije nešto više od 16 godina upoznao sam jednog od najvećih heroja novije srpske istorije Miću Vlahovića. U Vogošću je stigao iz mjesta koje se tada zvalo Velike Livade, na sebi je imao maskirni kombinezon, a oko pasa mu je bio opasač na kojem je visio bajonet od puške M48. Izgledao je jako povučen i skroman, tihog i prijatnog glasa bez suvišni riječi u njegovom govoru. Za svoj dolazak nije ništa tražio od komande i bio je smješten u prostorije I. D. V. Vogošćanske brigade, koja se u to vrijeme zvala Crnovrška brigada. Nakon dolaska dobio je zadatak da ponovo formira I. D. V. koji je u to vrijeme bi rasformiran radi kriminala i odbijanja naređenja od pretpostavljene komande.

    Mićo je vrlo brzo stekao povjerenje Vogošćana i postao pravi vođa svoje jedinice. Komande u Vogošći su se smjenjivale kao scene na filmskom platnu, a svaki novi komandant je pokušavao da zadrži Miću kraj sebe, zbog njegove hrabrosti i izvršavanja naredbi koje je dobijao. Mićo je nizao uspjeh za uspjehom i njegova jedinica je postala uzdanica stanovnika Vogošće. Mićo Vlahović je proveo u Vogošći nešto više od godinu i po dana ratujući na prostorima Republike Srpske i u tim borbama bio vječito ispred svojih drugova, davajući im moral da ga prate, do njegovih uspjeha da ovlada terenom koji kontroliše neprijatelj.

    Danas nakon skoro petnaest godina od pogibije Miće Vlahovića, ponosim se što sam poznavao takvog heroja. Ovom prilikom bi zamolio sve koji prate ovaj sajt, a u mogućnosti su da dođu na parastos da nam se prikljuće i da pokažemo da naš Mićo Vlahović nije zaboravljen od svojih drugova i svog naroda. Neka je vjećna slava za našeg istinskog heroja.
    mico_vlahovic- 22083 - 03.07.2009 : Jovo Pejić Sabanci - best (1)

    Ja sam


    Hvala, Vogošćanine Pravi. Upravo tvoje pisanje i mene je inspirisalo da napišem ponešto o događajima iz ovog našeg rata.

    Čast bi mi bilo da se upoznamo a moguća destinacija je Aleksandrovo, dakle uskoro, jer sam počašćen pozivom. Jeste da je malo nezgodno locirano, kod korner zastavice, ali ako Bog da savladaće se ta razdaljina.

    Ja spadam u poštovaoce velikog i neustrašivog junaka Miće Vlahovića, kojeg sam vidio na djelu (možda se Oko sjeća, kad je neko od njih dozivao: Muharemeee Šehićuuu ), a i preživjelih junaka kao što je Vog. Pravi, Miner, Oko, Struja, Mlađo... kao i Onoga-Što-Ga-Je-Neko-Sa-Ovoga-Foruma-Naučio-Miniranje (1992. ).
    mico_vlahovic- 22080 - 03.07.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Parastos za Micu


    Evo jedne fantastične poruke, dobijene od "Vogošćanina Pravog" putem emaila:

    Jednom prilikom Mićo je rekao: "Ja ću sigurno poginuti u ovom ratu a onda će me svi zaboraviti, čak ni svijeću neće imati ko da mi zapali! " U to vrijeme ta rečenica je bila smiješna za sve nas koji smo bili tamo ali sa prizvukom istine, pa mi je danas drago što možemo demantovati Mićine riječi.
    mico_vlahovic- 22079 - 03.07.2009 : Miner Vogosca - best (1)

    Parastos za Miću


    Željko,
    što se tiče one donacije za promijenu imena ulice to stoji i ja čekam da mi javiš kad sve bude spremno i ja šaljem novac (300 evra).

    A za parastos šaljem, kako sam i obećao 300 dolara, a vi ih upotrebite kako mislite da je najbolje. To je od srca i nemaš pojma kako sam žalostan što ne mogu da i lično učestvujem. Taj dan ću sa vama biti u mislima i u crkvi ću prislužiti svijeću. Samo mi javi adresu na koju da pošaljem novac. Imaju tamo ljudi koji nose na određenu adresu i uručuju koliko je ovamo uplaćeno.
    Pozdrav Miner
    mico_vlahovic- 22071 - 02.07.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Troškovi parastosa


    Ja ću platiti troškove parastosa i vijenac, tako da Minerov novac može da ode na šta je on namjenio! Ovom prilikom bi pozdravio Jovu Pejića, ako je voljan da se upoznamo neka ostavi adresu kod Željke, a ja bi se potrudio da dođem do njega kako bi se upoznali.

    Oduševljen sam tvojim tekstovima!


    Pravi,
    Hvala na dobrim namjerama. Mislim da je najbolje da Miner, ti i ja učestvujemo u svemu, tj. podjelimo troškove. Što se Jove Pejića tiče, imam namjeru da ga pozovem da i on dođe u Aleksandrovo. Htio sam da to uradim lično, ali si me natjerao da to uradim na ovaj način. Jovo, ako pročitaš - odgovori.

    Što se Minera tiče, ne vjerujem da je on mislio na onih 300 evra koje je namjenio kao donaciju za preimenovanje Željezničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića. Poslaće on i neki prilog za parastos, vijenac a i da se malo proveselimo. Miner je izuzetno dobar čovjek, i ako se sjećaš rekao je da će učestvovati sa jednom trećinom, bez obzira koliko bude trebalo. Ja sam "ograničio" njegov prilog na 300 evra.
    mico_vlahovic- 22070 - 02.07.2009 : Miner Vogosca - best (1)

    Parastos za Miću


    Pozdrav svima,
    posto Željko buduće učesnike i goste povodom parastosa za pokojnog Miću Vlahovića časti prasetom, ja želim da dam svoj doprinos od 300 dolara i da se nabavi nešto pića. Želim samo da mi se dostavi adresa na koga da pošaljem novac. Do tada svima srdačan pozdrav od Minera, a pokojnom Mići, kao i ostalim srpskim junacima, znanim i neznanim, koji dadoše svoje živote za otadžbinu, neka je Viječna slava.
    Miner

    Poštovani prijatelju,
    kao prvo, da ti se zahvalim na velikodušnoj ponudi, koju ćemo prihvatiti jer:
    1. Znam da finansijski dosta dobro stojiš
    2. Novac daješ od srca
    Kao prvo, najbolje bi bilo da dolare pošalješ na Mariju Maksić. Adresu ću ti naknadno dostaviti, putem emaila. Novac ćemo potrošiti na sledeći način:
    1. U crkvi ćemo platiti troškove parastosa za Miću
    2. Kupićemo jednu "suzu" - vijenac od prirodnog cvijeća
    3. Što ostane, to ćemo popiti
    Na taj način, ostali koji će nam se pridružiti neće imati nikakvih troškova. Nazdravićemo u tvoje zdravlje, kao i zdravlje tvoje porodice. Žao mi je što nećeš moći da nam se pridružiš, i hvala ti što sve ovo činiš.

    Kao što obećah, od mene prase i prevoz iz Beograda.
    mico_vlahovic- 22069 - 01.07.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Parastos sa Miću - 2.8.2009. god.


    Parastos za Miću Vlahovića će se održati u Aleksandovu, 2. 8. 2009. godine. Molim sve zainteresovane da mi se jave na moj email, kako bi se organizovali u pogledu prevoza. Ako nekome treba smještaj u Beogradu, mislim da i u tome mogu pomoći. Napominjem, ovo je zvanična informacija, i do promjene plana neće doći. Bilo bi dobro da se pojavimo u što je moguće većem broju.

    Ovih dana je bilo dosta diskusije o tome da se jedan dan u godini odredi kao dan pomena na Miću Vlahovića, velikog srpskog heroja i rodoljuba. Kako datumi Mićine pogibije (7. decembar) i njegovog rođenja (20. april) mnogima ne odgovaraju, plan je bio da to bude neki datum iz sezone godišnjih odmora.

    Danas mi se javila Marija Maksić, vjerovatno najbolji poznavalac Miće Vlahovića, koja je od pretjeranog čitanja postova ovog foruma progovorila ijekavskim dijalektom. Marija je predložila Svetog Iliju, tj. 2. avgust kao dan našeg okupljanja i to zbog toga što je Mićo Vlahović donešen Aleksandrovo iz sirotišta u Beogradu kada je imao samo 16 mjeseci. Bilo je to avgusta, davne 1971. godine.

    Aleksandrovo proslavlja Svetog Iliju kao svoju krsnu slavu, pa tada i većina mještana koji žive izvan sela dolazi u rodni zavičaj da se malo odmore. Ove godine Ilindan pada u nedelju, što je olakšavajuća okolnost za one koji žive na našim prostorima a imaju dosta radnih ili porodičnih obaveza.

    Marija je već razgovarala sa lokalnim sveštenikom da se na taj dan održi parastos za Miću, kao i da se Mićin grob osvešta. U isto vrijeme, u M. Z. Aleksandrovo bi se priredila i dobrodošlica svim Mićinim prijateljima.

    Napominjem, ovo je samo predlog i bilo bi dobro da znamo koliko je vas zainteresovano za odlazak na Mićin grob. Sve ovo još uvijek treba da zvanično ugovorimo sa Vladom Brakusom, sveštenikom i Culetom.

    Pored toga, Marija priprema i jedno iznenađenje koje me je zamolila da još uvjek ne objavljujem.

    Ono što nije iznenađenje je da od mene imate prase na ražnju, a naći će se tu poneko pivo da pečenje lakše prođe kroz grlo. Naravno, plaćam iz svog džepa. Bilo bi mi posebno drago da nas posjeti bar jedan gost iz Australije: Miner, Mirke, Ozi CCCC ili Guma.

    Nakon toga idemo u lovačko društvo "Bivak". Oružje nemojte nositi, o tome će se postarati Slobodan Cucić.

    Marija je potvrdila informaciju da se majka Miće Vlahovića zove ( ili zvala) Slavica.

    Železnička ulica se nekada zvala Železnički red, jer je ta ulica zbog pruge imala kuće samo sa jedne strane. Kuće su se kasnije počele graditi i sa druge strane puta, bliže Zrenjeninu, pa je naziv promenjen u u Železnička ulica.

    Opština u kojoj se nalazi Aleksandrovo se zove Nova Crnja, a ne Srpska Crnja kako sam napisao. Kada smo kod ispravljanja, buduća Ulica Miće Vlahovića se zove Železnička ulica a ne Željeznička ulica, kako sam ja u svim mojim tekstovima naveo.

    Marija je poslala i dosta slika Aleksandrova, pa joj se na tome zahvaljujem.
    mico_vlahovic- 22067 - 01.07.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Parastos za Miću Vlahovića


    Zamolio bih cjenjenog urednika Željku, da nam još jednom na ovom sajtu objavi, što preciznije informaciju, o parstosu za Miću Vlahovića, jednog od najvećih heroja i tvoraca Republike Srpske, na kojem bi želio i ja da prisustvujem!
    mico_vlahovic- 21859 - 02.06.2009 : Juga - best (0)

    Jurišni vod


    Izvinite, pogrešio sam. Došao sam u Vogošću u Jurišni početkom '94. godine. Mislim da bi trebalo nešto više da se kaže o Mićinom smrtnom ranjavanju na Treskavici. Tada je i Dundo ranjen u glavu. Pozdrav momku koji je bio vozač Vidre tj. transportera, koji se probio do nas kada smo izvlačili Miću.
    mico_vlahovic- 21829 - 30.05.2009 : Juga Ignjatovic R.Srpska-Brcko - best (0)

    Mićo Vlahović


    Imao sam čast da budem u svim svim bitkama koje je vodio Jurišni bataljonu iz Vogošće u periodu od '93 do '95. Za Miću Vlahovića mogu da kažem samo jedno: "Majko zemljo ne lij' suze jer Bog samo hrabre uze".
    mico_vlahovic- 21659 - 12.05.2009 : Nenad Stanacev livade/uzice/beograd - best (0)

    Nenad Stanačev o Mići Vlahoviću


    Pozdrav za sve koji su na bilo koji nacin u vezi sa ovim sajtom. Sto bi jedan posetilac ovog sajta rekao 'guglujuci' po internetu i, onako iz dosade trazeci informacije o ovome i onome, pade mi na pamet da na guglu potrazim i velike livade.

    Prvo sto mi je Google izbacio bio je upravo ovaj sajt o Mići Vlahoviću. Onako unatraške, što bi rekli mi Lale, pročitao sam razne poruke, raznih ljudi o tome koliko su poznavali ili nisu, Miću Vlahovića. Ja ga lično nisam dobro poznavao. Mlađi sam par godina od njega i znao sam ga onako, u prolazu. Možda bi moja starija sestra Slađana mogla nešto više da vam kaže jer ga je poznavala dobro, čak šta više prilično dobro.

    Čitajući poruke njegovih prijatelja i ratnih drugova, posebno ovih poslednjih, iskreno, oči su mi se napunile suzama jer sam i tada tog dana kada je bila njegova sahrana i ja krišom malo zaplakao uz sestru, jer mogu da zamislim kako su se svi oni tada osećali.

    Neke tamo 1997. godine sam iz Livada krenuo za Kruševac u vojnu školu i iza sebe još tada ostavio nagovestaj, čak i tvrdnje nekih 'velikih ljudi' Livada da ce se 'ta i ta ' ulica zvati po Mići. Posle Kruševca otiđoh za Užice, i tada se pričalo o tome. Bio sam u Užicu dugo godina i potpuno bih zaboravio na Miću da nije bilo sestre da me s vremena na vreme podseti na njega.

    I uvek je pričala o njemu tihim glasom, kao da on može da je čuje, pa da slučajno nije rekla nešto ružno. Mislim da ga je stvarno volela, mislim onako drugarski. A ovi naši seljaci se i dalje busali "Mi ćemo ovo, mi ćemo ono za Miću". Elem, da ne dužim priču, i sada evo petnaest godina posle njegove smrti, još uvek ništa od toga, ali hajde da se pouzdamo u vas ljude koji ne pitate ko je bio Mića Vlahović, već sve ovo radite upravo zato što to znate bolje nego iko od nas, i treba da vam bespogovorno i bezrezervno verujemo.

    Samim time ko god, gde god, i kako god, neka upiše i mene za prilog akciji od 50-80 evra, a ako mogućnosti budu dozvoljavale i više, a ja obećavam da ću izrečenu svotu tom istom liku i ličnosti doneti, a može me naći preko ovog e-maila. Sve u svemu žalosno je što je jedan mlad život ugašen tako rano a još je žalosnije što je to bio život jednog takvog dečka kao što je bio on, i sve bi to nekako i imalo smisla da se njegovo ime ne povlači po raznim ćoškovima i po raznim pričama jos različutijih ljudi koji u stvari i ne znaju kako i zašto je on taj život dao.

    Ponovo pozdravljam sve one koji čistog srca i još čistijih namera učestvuju u ovoj akciji i zahvaljujem u ime ljudi koji za ovu akciju i ne znaju a bili su mu mnogo bliži nego ja.

    Nenade,
    hvala na donaciji, a još više na lijepim riječima. Moram ti reći da sam sa uživanjem pročitao ovaj tvoj, nadahnuti tekst.

    Priloge za Miću Vlahovića, za one koji su prorijeklom iz Aleksandrova, će sakupljati Marija Maksić, kojoj ću da proslijedim tvoj email. Inače, Marijin otac ima kuću u Željezničkoj ulici, budućoj Ulici Miće Vlahovića.

    Priloge ćemo sakupljati tek kada za to dođe vrijeme, za sada samo pravimo listu donatora. Ako budeš mogao da dođeš u Aleksandrovo za Ilindan, bilo bi mi više nego drago.

    Za Struju: tvoja čuvena "ako mogućnosti budu dozvoljavale" je citirana na ovoj stranici više puta od cjelokupnog Njegoševog djela.
    mico_vlahovic- 21609 - 06.05.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

    I.D.V.


    Tačno je, kao što kaže Pravi, da je jedan broj ljudstva u jedinici bio samo da bi se negdje vodio, ili pak pričalo da su u jedinici kod Miće a u stvari nisu nikada učestvovali u borbenim dejstvima. Neki bi bar išli sa nama, ali bi uvijek ostali na polaznom položajima i to sve zbog toga što je Mićo Vlahović imao veliko srce puno dobrote, pa im nije htio ništa prigovoriti.

    Za ovo gore želim da navedem i jedan primjer u kome će se (možda) neko i prepoznati. Ovo se desilo u toku borbi na Nišićkoj visoravni, baš u ono vrijeme kada je poginuo komadant Krivoglavačkog bataljona, a na njegovo mjesto je došao Nenad R. Somborac, koji je takođe bio strašan dasa...

    Tom prilikom je jedan borac, koji nikada nije išao u akcije, odlučio je krene sa nama u napad. Kako je uvijek nosio šljem na glavi, desilo mu se da mu baš u toj akciji metak prođe pored glave i udari u unutrašnjost šljema, vrati se u glavu. Srećom nije bilo pogubno.

    Mnogi će se sjetiti i Gorana R. koji je imao taktiku da dođe na položaj i odmah ispuca svu municiju, a zatim se vrati u pozadinu, ili možda Joše kome bi uvijek proradili hemoroidi. Cigu neću ni da spominjem, on je uvijek bio priča za sebe.

    Za one neupućene, treba da naglasim da nije samo I. D. V. imao tih problema nego sve jedinice toga tipa. Treba shvatiti da nismo svi isti i podjednako spremni za borbu. Međutim, samo su nas prozivali zbog toga, mada smo imali najviše gubitaka na ratištima i obišli smo dobar dio Republike Srpske dok se neki nisu ni makli iz Vogošće.
    mico_vlahovic- 21604 - 05.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Mićo Vlahović


    Mićo, Mićo, Mićo........

    Bio je to čovjek koji se ne može opisat sa par rečenica. Mićo je došao u Vogošću da bi pomogao svom narodu. Tokom rata nije tražio ništa za svoje učešće. Ratovao je hrbro i dostojanstveno.

    Mićinu dobrotu su koristili neki koji su se krili iza njegove hrabrosti. Mićo je išao ispred svih, a neki njegovi borci se često nisu pojavljivali ni na polaznom položaju. Miću su svi voljeli. Nema oficira koji je imao da kaže nešto što bi ukazivlo nešto loše o Mići.

    O Mići se u to vrijeme pričalo sve najbolje. Mićo nije bio oštar prema ljudima koji su se krili iza njegovog imena. Komanda je smislila da smijeni Miću kako bi očistila njegovu jedinicu. To je bio samo jedan taktički potez komande, koji Mićo nije mogao da učini svojim drugovima. Vrlo brzo su Miću, vratili na mjesto koje zaslužuje.

    Za postavljenje Alija na mjesto komandira voda nakon Mićine pogibije je bila, možda jednim djelom i moja krivica. Ali se u Lađevićima istakao hrabrošću. Ja sam malo više hvalio njegovo učešće u toj akciji, pa je Komanda došla na ideju da bi on mogao zamjeniti Miću. Bio je to veliki promašaj!

    Ali je bio sklon kriminalu i narkoticima. Komanda je odmah po njegovom postavljenju, shvatila grešku i povukla Alija sa tog mjesta. Tom prilikom su mnogi borci bili raspoređeni po drugim jedinicama. Nakon toga je formiran Jurišni bataljon. Komandant je bio stariji vodnik Perić koji nije volio da hoda po asfaltu, a kamo li po blatu i brdima. Za komandira jurišnog voda je postavljen Dugi. Imo je dobru i hrabru ekipu. Njihov komandant često nije znao ni gdje je položaj na kojem su njegovi borci.

    Nakon Mićine pogibije se osjećao nedostatak kadra za ofanzivna dejstva i uspjehe u njima.

    Mićo je u ratu dao sve što je imao. Zato mi danas imamo obavezu da ga vratimo među žive. Jedna ulica u njegovom Aleksandrovu je samo jedna sitnica koju je on zaslužio od svojih preživjelih saboraca.
    mico_vlahovic- 21583 - 03.05.2009 : Oko Bijeljina - best (1)

    I.D.V.


    Posle bezbroj problema koji sam imao sa Blagovačkom komandom ( bilo je tu dosta lopova i ratnih profitera ) kulminacija je bila kada mi se supruga trebala da se porodi. Bio je to početak decembra 1992. godine. Tražio sam od Komande da me, nakon što sam mjesec dana proveo na liniji, da mi daju nekoliko dana da budem kući uz moju suprugu kako bih je mogao odvesti da se porodi. Jedini doktor koji je mogao obaviti taj posao se nalazio se na Ilidži. Bio je to Vlado Mehmedpašić, čiji je otac zajedno sa Gavrilom Principom učestvovao u atentatu na Franju Ferdinada.

    Brigada mi nije dozvolila da ostanem kod kuće, i pravdali su se da nemaju dovoljno ljudi za položaj. U isto vrijeme, mnogi su dobijali dozvole da odvuku golfove u Srbiju i da ih tamo prodaju. Zbog toga sam odlučio sam da se više nikome ne javljam dok mi se supruga ne porodi, na šta je Komanda ( Luka, Miladin, Trobok, Vasilj ) dala nalog Vojnoj policiji na me privede. Moji drugari su Komandu izvjestili da me "nisu mogli naći".

    Nekako u to vrijeme sam od pokojnog Toše čuo da se u Vogošći formira Prvi diverzantski vod, pa sam odlučio da se probam prebaciti tamo. Tošo mi je sredio da porazgovaram sa Robertom, komadantom brigade. Nakon toga sam otišao u Prvi diverzantski vod, gdje sam i upoznao Miću Vlahovića i tako postao trinaesti član ove jedinice.

    Brojno stanje u jedinici se mijenjalo iz akcije u akciju. Pošto je Mićo bio stanac u Vogošći, a bilo je tu i dosta izbjeglica kao i dobrovoljaca iz Srbije, mi "domaći" smo u Prvom diverzantskom vodu sačinjavali manjinu jer nas je bilo svega pet do šest.

    U početku je bilo i onih koji su u našu jedinicu gledali sa nepovjerenjem, pa su nam čak pravili i razno-razne pakosti. Jednom prilikom su sklonili Miću sa mjesta komandira i umjesto njega doveli jednog "borca" koji nije znao ni pušku rasklopiti, ali je zato znao ukrasti. Zatim su nas na kratko rasformirali i rasporedili po drugim jedinicama. Međutim, prvom prilikom kada je "zagustilo", opet su nas sakupili i kao takvi smo opstali sve do Mićine pogibije.

    Čujemo se mi i danas i još uvjek smo tu, da se nađemo jedan za drugog, zlu ne trebalo.
    mico_vlahovic- 21581 - 03.05.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoć za akciju u Aleksandrovu


    Drago mi je da akcija za promjenu imena ulice teče u očekivanom pravcu.

    Moja želja da akcija uspje je jako velika, pa ne bih želio da se to prepusti slučaju. Ovom prilikom bi zamolio Željku koji najviše radi na tome da pokuša da uključi sve one koji imaju dobru volju da učestvuju u ovoj akciji.

    Ja bi dao jedan predlog koji bi mogao da se razmotri. Imam želju kada dođem u našu zemlju da posjetim grob našeg heroja Miće Vlahovića. Tom prilikom bi volio da na neki račun uplatim svoju obećanu svotu novca.

    Ako Bog da možda bi se moglo dati i više, kako moji drugovi kažu, sve zavisi od situacije. Bilo bi dobro da se otvori račun na koji se može uplatiti novac. To bi moglo uveliko uticati da se ubrza taj proces koji već sad neke ljude košta da ga sprovode. Iz tog fonda bi se moglo pokrenuti sve što je potrebno za uspjeh naše akcije. Teško mi pada informacija da taj proces može trajati godinama.

    Ako je tako dajmo taj novac kako bi ih prisilili da se brža radi. Tako bi se moglo uplatiti u više navrata svota novca. Oni kojima bi otežalo život uplaćena svota ne moraju je ni dati. Iz tog fonda bi se mogla pokrenuti akcija da MZ Aleksandrovo svake godine na Mićin rođendan i dan pogibije obiđu njegov grob. Da to postane tradicija kojoj bi se priključili stanovnici Aleksandrova. To bi bio veliki pomak u svemu što smo započeli.

    Pravi,

    gorka je istina da bi akcija mogla da traje i do dvije godine, ali na žalost, mi tu ništa ne možemo učiniti. To je zbog procedure koja je po novom zakonu takva kakva jeste. Na primjer, podneseš zahtjev Ministarstvu i čekaš šest mjeseci jer to je dinamika kojom se predmeti razmatraju i odobravaju. Onda moraš sakupiti 500 potpisa i čekati na pogodnu priliku (glasanje) da se sprovede referendum i za ulicu... Ostatak procedure i nisam baš najbolje upoznat, jer to ni predstavnici M. Z. Aleksandrovo to nisu znali u vrijeme moga boravka u Aleksandrovu.

    Dobra stvar je da imam nekih veza u Vladi Srbije, pa ću pokušati da ovu akciju "poguram" i privatnim kanalima.

    Što se uplate novca tiče, mislim da to ne odgovara ni nama a ni M. Z. Aleksandrovo da se novac odmah uplaćuje na neki račun. Izuzetak je novac potreban za uređenje groblja, a to će se vjerovatno desiti ove godine.

    Podržavam tvoju akciju da se sastajemo na Mićinom grobu, ali većini nas ne odgovara ni Mićin dan rođenja ( 20. april ) ali ni dan smrti ( 7. decembar ). Umjesto toga, mislim da bi neki datum u julu ili avgustu bio mnogo prikladniji, jer tada dolaze i mnogi iz inostranstva. Mogao bi to biti dan kada nam je Bog poslao Miću, da nam pomogne u našoj svetoj borbi protiv dušmanina.

    Što se tiče posjete Aleksandrovu i Mićinom grobu, to apsolutno podržavam. Privatnom porukom vam mogu dati i broj mobilnog Marije Maksić i Slobodana Cucića, tako da i njih možete kontaktirati prilikom odlaska u Aleksandrovo. Isto važi i za M. Z. Aleksandrovo. Prilikom posjete, molim vas da se obavezno predstavite kao jedan od donatora ove akcije.

    Molim vas da takođe posjetite i crkvu u Aleksandrovu. Ona je odmah na ulasku u selo. Skrenete desno sa glavnog puta, pređete Željezničku ulicu (buduća Ulica Miće Vlahovića) i na sledećoj raskrsnici je crkva. Tu, na istom mjestu, je i M. Z. Aleksandrovo.

    Ovoga ljeta, nekoliko Mićinih saboraca i ja planiramo da ponovo posjetimo Mićin grob. Namjeravamo ostati bar dva dana u Aleksandrovu.
    mico_vlahovic- 21576 - 02.05.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    O Akciji za Miću


    Evo i nekoliko informacija o akciji za preimenovanje jedne od ulica Aleksandrova u Ulicu Miće Vlahovića.

    Veliko mi je zadovoljstvo da vas obavjestim da akcija teče dobro i da sam sada mnogo sigurniji da ćemo je sprovesti do kraja, nego što sam to bio prije četiri mjeseca, kada sam boravio u Aleksandrovu.

    Kao prvo, odziv donatora je dosta dobar, i sve teče po planu, izuzev da sam morao da popustim pritisku donatora iz Srbije i Republike Srpske, pa sam i njih počeo da stavljam na spisak. Izgleda da oni koji su voljni da učestvuju u akciji su uglavnom oni koji su poznavali Mića Vlahovića, ili i sami bili pod kišom metaka u vihoru rata. Sa druge strane, pojedini donatori su u ratnom vihoru izgubili neku dragu osobu, najčešće brata ili oca, pa su na vlastitoj sudbini okusili cijenu Slobode.

    Moja saradnja sa Aleksandrovom je više nego dobra. Posebno bih pohvalio saradnju sa Marijom Maksić, koja je za mene naš zvanični predstavnik u Aleksandrovu, kao i Predsjednikom M. Z. Aleksandrovo, gospodinom Vladom Brakusom, izuzetno mladim čovjekom u koga imam dosta povjerenja.

    Lično sam pomogao u pisanju zahtjeva Ministarstvu (molim vas da me ne pitate kojem) za odobrenje preimenovanja ulice. Svi uslovi za preimenovanje Željezničke ulice su ispunjeni. Prema novom zakonu, ulica se može nazvati po nekoj osobi koja nije živa bar 10 godina, ima nekog istorijskog značaja, ne vrijeđa interese nacionalnih manjina itd.

    Mještani Aleksandrova moraju da sakupe i 500 potpisa za peticiju o preimenovanju ulice.

    Ono što vas neće obradovati je da procedura može da potraje i do par godina. Upravo zbog ovog razloga i ne sakupljam novac, nego samo pravim listu donatora, a novac ćemo sakupljati kada nam bude trebao.

    Pomenuh i povjerenje u rukovodstvo M. Z. Aleksandrovo. Primjera radi, navešću vam i da je gospodin Vlado Brakus predložio da mi ne uplaćujemo novac nego da kupimo table, tj. uplatimo novac direktno instituciji Republike Srbije koja iste izrađuje. Ne moram da vam kažem da meni ovo savršeno odgovara, jer (neka mi oproste aktivisti M. Z. Aleksandrovo) meni će trebati još jedan život da u potpunosti povratim povjerenje u političare i funkcionere. Gospodin Brakus ne priča mnogo, ali sam od stanovnika Aleksandrova saznao da je u ranijim strukturama u njihovom mjestu takođe bilo pronevjere novca.

    Akcija se i nastavlja, i mi nemamo namjeru da odustanemo od iste. Za sada sve teče u najboljem redu!

    Kako ne znamo koliko ćemo novca skupiti, nove donatore ćemo dodavati na spisak sve do konačnog sakupljanja novca. Ukoliko budemo imali veliki broj donatora, umanjićemo donacije onih koji su iste već obećali, a posebno onih koji Žive u Republici Srpskoj i Srbiji, jer mi se sve čini da su njihovi obećani iznosi pomalo preveliki za njihov standard.

    U isto vrijeme dio novca možemo utrošiti za popravku Mićinog groba, kao i izgradnju staze do njegove humke. Ja sam već ranije obećao određen iznos novca za ovu svrhu, kao izraz dobre volje sa naše strane, koja bi nam ujedno pomogla da pridobijemo povjerenje stanovnika Aleksandrova.

    Nedavno sam jednom mom prijatelju, koga još uvijek nisam upisao na listu donatora, rekao da bi finansijski meni bilo mnogo lakše da sam uplatim novac za ovu akciju. Jer svaki put kada odem u Aleksandrovo moram da iznajmim auto, provedem po nekoliko dana... Međutim, prava svrha ove akcije da istu podržimo u što je moguće većem broju. Finansije su ovdje tek na drugom mjestu.

    Od srca vam se zahvaljujem za podršku a naročito za vaše pisanje na ovom forumu, koje je i najbolji način za podršku.

    Dopuna članka: upravo sam od Marije Maksić saznao da Opština kojoj pripada Aleksandrovo ( mislim da je to Srpska Crnja ) nema komisiju za preimenovanje ulica. Osoba koja radi na toj funkciji trenutno je na godišnjem odmoru, a da bi se zahtjev predao u Ministarstvo potrebno je da isti dobije "zeleno svjetlo" od opštinskih struktura. Izgleda da ni onih 500 potpisa više nije potrebno, po novom zakonu.
    mico_vlahovic- 21443 - 20.04.2009 : Marija Maksić Srbija - best (2)

    Mićin rođendan


    Na današnji dan rođen je Mićo Vlahović.
    20. 04. 1970. - 20. 04. 2009

    Mico Vlahovic - heroj iz Vogošće, Sarajevo
    mico_vlahovic- 21437 - 19.04.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (7)

    Mićo Vlahović - djetinjstvo i sahrana


    Obično pišem sa lakoćom, prsti na tastaturi ne mogu da prate misli. Ali, kada pokušam da nešto napišem o Mići Vlahoviću mozak zataji, pa uzaludno tražim izgubljeni početak. Otkako kroz prijatelje upoznah Miću kao dječaka, čovjeka i ratnika, te pronikoh u njegovu dušu i saznadoh njegovu potresnu životnu priču, Mićin lik mi ne izlazi iz glave. Prati me na spavanje i uvijek je tu pokraj mene kada se probudim.

    Na ovom mjestu navodim isječke iz djetinjstva jednog paćenika čiji se život riječima ne može tako lako opisati. Dok Mićinoj sudbini, hvata me neka blaga jeza na pomisao šta život može nekome da učini. Nije pravedno da se sva nesreća ovoga svijeta sakupi i sruči na leđa jedne dušobrižne osobi, kakav bješe naš Mićo!


    Mićo Vlahović nikada nije saznao ko su mu roditelji, niti zašto ga je majka jednog magloviog jutra ostavila umotanog u krpe na pragu beogradskog doma za siročad u ulici Zvečanska broj 9(1). Kada je malo jaknuo, usvojila ga je jedna starateljska porodica iz Aleksandrova, vjerovatno ne zbog toga što su željeli da učine neko humano djelo nego da bi od države dobili pristojne mjesečne prihode za Mićino izdržavanje(2) kao i neke poreske olakšice. Naravno, muška djeca mnogo lakše nalaze "novi dom" kod vojvođanskih ratara jer u banatskim njivama nikada nema dovoljno radnika.

    Mico Vlahovic - ulica Branka Radičevića Aleksandrovo

    Kuća u kojoj je Mićo Vlahović proveo svoje djetinstvo

    Mićo je spavao u jednoj maloj sobici koja je mirisala na buđ, i da se u njoj nije nalazio drveni krevet ta prostorija bi više ličila na ostavu nego na sobu. Dane je provodio na njivi, pržen vrelim suncem i kupan hladnim panonskim pljuskovima. Na polje bi najčešće nosio samo pola kilograma hljeba i litru mlijeka, i to bi bilo sve što je dobijao za cijeli dan napornog rada. Rijetko je pričao o svojoj ranoj mladosti, ali je jednom saborcu sa Žuči ispričao kako mu je u toj kući jedini prijatelj bila sestra Vesna, koja bi mu ponekad, krijući od ostalih, donosila ostatke nepojedenih obroka.

    Ne želim na ovom mjestu da sudim drugima, niti da bacam kletve na tu starateljsku porodicu jer se na banatskoj zemlji mnogo radi a teško živi. Vojvođanski seljak je oduvijek bio državno siroče, prepušten na milost i nemilost majke prirode i lopova iz poljoprivrednih zadruga. Ipak, moram da primjetim da se niko iz sela ne potrudi da kaže neku lijepu riječ za tog Mićinog staratelja, oca Šorđa.

    I pored teškog života, Mićo je zračio nekom pozitivnom energijom. U selu su ga svi voljeli. Imao je mnogo prijatelja, da pomenem samo neke: Sašu Šurića zvanog Beli, kao i Zorana Milovanovića zvanog Zoda, te Iliju Kovačevića. Beli i Zoda su siročad, odrasli u istoj hraniteljskoj porodici pa ih to čini "braćom" jer oni drugog brata nemaju. Zodu nisam upoznao, jer je taj dan popravljao nekakav auto, ali se potrudio da pronađe video kasetu sa Mićine sahrane. Zodinu kasetu namjeravam da prebacim na DVD, pa ću istu da pošaljem donatorima. Ilija je domaći, rođen je u Aleksandrovu.

    Mića je bio i dobar drug. Mnoge je zadužio svojim dobronamjernim savjetima, poput Marije Maksić koja Miću okiva u zvijezde.


    Na Mićinom pogrebu se okupilo mnogo svijeta, žitelja Aleksandrova i boraca iz Srpskog Sarajeva. U najdirljivijem trenutku tog tužnog dana, kada se narod razišao sa groblja, Mićini saborci iz 3. sarajevske pješadijske brigade su kleknuli oko humke - i zaplakali.

    Srbi su iz građanskog rata 1992 - 1995 izašli kao pobjednici, jer su mnogi borci, poput Miće Vlahovića, ugradili svoje kosti u temelje Republike Srpske. Međutim, što se politike tiče, rat nikada nije ni objavljen pa se nije ni desio. Ni jedan srpski junak iz prošlog rata nije proglašen za heroja, a da jeste Mićo bi sigurno bio jedan od njih.

    Mi pokušavamo da oživimo akciju obilježavanja imena Miće Vlahovića. Ako bi svaki pedeseti posjetilac ovoga foruma dao po deset evra, koje bi bile utrošene za kupovinu tabli sa uličnim imenima, to bi bilo više nego dovoljno da se sprovede ova akcija. Napominjem, za sada samo treba da se javite na slavicnetŽhotmail.com i da obećate svoje priloge. Izvjestan iznos će biti uplaćen na žiro račun sela kao pomoć za uređenje groblja i Mićinog groba, kao znak dobre volje žiteljima Aleksandrova. Novac će biti sakupljan tj. utrošen samo ako selo sprovede akciju preimenovanja ulice.


    (1) Mićina majka se zvala Slavica, i potiče iz Crne Gore. Mićo nije ništa znao o njima, pa ako neko iz plemena Vlahović zna nešto o Mićinoj porodici srdačno ga molim da mi se javi na slavicnetŽhotmail.com.

    (2) Starateljske porodice trenutno od Vlade Srbije dobijaju 14. 000 dinara po djetetu, što je negdje oko 150 evra. Mnogo porodica ima više od jednog djeteta. U vrijeme kada je Mićo našao svoj dom u Aleksandrovu, Jugoslavija je hraniteljskim porodicama davala oko 500 evra, ili 1000 njemačkih maraka.
    mico_vlahovic- 20886 - 02.03.2009 : Marija Maksić Srbija - best (0)

    Mićina pogibija


    Nikada nisam imala hrabrosti da zamolim nekog da opiše kako je Mićo poginuo, da ne boli još više. Ali kad sam jutros pročitala komentar o Mićinoj pogibiji ostala sam zatečena. Da li bi to stvarno neko mogao bolje da pojasni?

    Htela bih još samo da se nadovežem na priču o Milanu Tepiću. Mislim da sam još bila u srednjoj školi, što znači izmedju '92-'95, kada je Zrenjanin preimenovao Lenjinovu ulicu u Ulicu Junaka Milana Tepića.
    mico_vlahovic- 20740 - 22.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ko je Mićo Vlahović?


    Pitaš me ko je Mićo Vlahović? Pravo da ti odgovorim da moj skromni riječnik nema dovoljno kvalitetnih riječi da ti dočara veličinu tog čovjeka.

    U naš grad je došao u proljece 1993. godine i ostao u njemu do kraja svog herojskog života. Bio je uzdanica svih komandanata na tim prostorima. Svaki zadatak, bez obzira na težinu, izvršavao je brezprekorno i kao pravi vojnik. Nikada nije stavljao primjedbe na zadatke koje je dobijao, pa i onda kad je kretao u sigurnu smrt. Mićo Vlahović je bio tihe naravi, i njegov prijatni glas je odudarao od legende o njegovom junaštvu, koja je još za vrijeme njegovog ovozemaljskog života kružila Srpskim Sarajevom.

    Mićo Vlahović je bio i velika drugarčina. Jednom riječju bio je perfektan momak, borac, Srbin...

    Mićo Vlahović je svojom borbom i svojim jedinstvenim autoritetom povratio moral mnogim borcima, koji su kasnije izrasli u prave junake sa tih prostora.

    Eto, to je bio Mićo Vlahović.
    mico_vlahovic- 20672 - 16.02.2009 : Oko bijeljina - best (1)

    Mićo, Ranko, Jasen


    Evo još jedne interesantne priče o Mići Vlahoviću i Ranku Radovanoviću. U jednom od pokušaja da se zauzme Jasen, a bilo ih je desetak u tih par dana, krenula je grupa boraca (1) puzeći prema rovu koji nam je zadavao najviše problema.

    Prvi je išao Ranko, odmah do njega je bio Moca. Prišavši vrlo blizu do rova, Ranko je bacio bombu ali se ona odbila od drveta i vratila prema nama. Mićo Vlahović je to odmah primjetio i upozorio nas da zabijemo glave u zemlju. Jedan od gelara je okrznuo Ranka po stražnjici, pa je on otišao na previjanje.

    Mada su Ranku svi govorili da se ne vraća, jer smo vjerovali da borca koji se vrati ranjen na liniju prati neki maler, Ranko se ipak vratio. Prilikom zalijeganja za neko drvo nagazio je na "paštetu". I dok smo izvlačili i po drugi put ranjenog Ranka, Mićo Vlahović je nožem od neke stare puške našao još jednu nagaznu minu.

    Nakon toga, akcija je prekinuta. Sutradan smo ponovo krenuli u napad. Muslimani su nas zasuli minobacačkim granatama pa je par sitnih gelera pogodio i mene. Nije bilo ništa ozbiljno, ali su me Mićo Vlahović i ostali drugari natjerali da se ne vraćam na liniju, da ne bih prošao Ranko.

    Taj dan smo i zauzeli Jasen.


    (1) Mićo, Šorak, Moca, Zika, Rade, Ranko, Bijeli Vuk, Plavi Golf, Miketovi momci i ja. Bilo je još par momaka, ali se na žalost ne sjećam svih imena.
    mico_vlahovic- 20602 - 11.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Vanjski prsten - Mićo Vlahović


    Nakon pada Lađevačkog potoka, Vrbas je naredio da na taj dio izađu izviđači Miće Vlahovića i Vojna policija i udruženim snagama pokušaju utvrditi koliko su muslimani napredovali i kolikom dužinom je linija prekinuta u pravcu Buljatovine.

    Mico Vlahovic - heroj iz Vogošće, SarajevoRasporedili smo se u strijelce i krenuli u pravcu Buljatovine. Mićo sa svojom jedinicom je išao desnom, a mi lijevom stranom. Poslije uspješno eliminisane muslimanske izviđačke grupe krenuli smo dalje. Ubrzo je Miću počeo da gađa snajper, pa je on zalegao iza jednog jelovog drveta. Na svaki njegov pokušaj da podigne glavu, ili da se prebaci na drugo mjesto, metak bi profijuknuo u njegovoj neposrednoj blizini. Snajperista je onda počeo da pogađa drvo iza koga se Mićo sakrivao, koje nije bilo dovoljno debelo da zaustavi metke. Dali smo Mići znak da ostane u zaklonu dok ne lociramo snajperistu.

    Naša potraga je trajala desetak minuta, i za to vrijeme je postojala velika opasnost da Mićo bude pogođen. Vjerujem da su ti trenuci za Miću bili čitava vječnost. Kad smo otkrili poziciju snajperiste, otvorili smo žestoku vatru u pravcu njegovog položaja, pa je on bio prinuđen da se povuče u dubinu teritorije.

    Predosjećali smo da se u njihovoj izvidnici nalazi neka važna ličnost jer su nam muslimani davali požrtvovan otpor. Kao da je izvidnica pokušavala da pomogne nekome da se izvuče. I doista, kasnije smo saznali da je sa njima bio njihov komadant.

    To je bilo poslednji put da sam se borio rame uz rame sa Mićom Vlahovićem. Ne dugo nakon toga Mićo Vlahović je poginuo i neka mu je vječna slava i hvala za sve one herojske podvige i život koji je podario za slobodu svoga naroda.

    Nadam se da će srpski narod nekada shvatiti ko je bio Mićo Vlahović. Njegova zadužbina bi trebala da bude mnogo više od jedne ulice u mjestu njegovog djetinjstva.
    mico_vlahovic- 20485 - 04.02.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


    Mići od Ace iz Beograda, sa ljubavlju

    Možda bi Acina donacija za nekoga bila još jedna u nizu onih koje strpljivo čekaju da budu objavljene na listi potencijalnih sponzora akcije očuvanja uspomene na Miće Vlahovića. Međutim, za mene koji poznajem Acu, ovaj njegov predivni gest izgleda toliko blistav da se pred njim i moje najljepše riječi zastide.

    U ranoj mladosti Aco bi slušao vjetrić sa Blagovca i gledao ono čudno crvenilo boje ljudske krvi koje se prosipa iznad Orlića. Svjetlost bi onda polako curila kroz nebo sve dok Sunce ne bi utonulo u svoj noćni san iza brda zvanog Žuč. A kada bi zadnji zračak iščeznuo, krajolikom bi zavladala tama.

    Ta mistična slika nije se promjenila ni onda kada je Vogošćom zavladao virus rata. Samo što su tada Acini ukućani sa strahom upirali zabrinute poglede u pravcu Žuči i sa vremena na vrijeme tiho uzdahnuli za nekim borcem koji se nije vratio sa linije.

    Znao je Aco da i njegov otac sa puškom u ruci odlazi u pravcu kote 830, sa koje su se za lijepa dana mogli čuti ne samo pucnji nego i uzvici naših boraca. Međutim, Aco nije strepio da mu otac može nastradati jer dječija mašta ne zna za strah, niti gubitak.

    A kada bi došao iz smjene, Acin otac bi ponosno pričao kako se borio rame uz rame sa velikim junacima poput Božura, Miće Vlahovića, Bore Radića i drugih. O ovim hrabrim borcima, čak su i brda oko Sarajeva ispredala priče, ali za ovog malenog dječaka njegov otac je bio najveći od svih - div među divovima.

    Jedne večeri, dok je ranjeno Sunce krvarilo iza Žuči, donesoše komšije glas da se duh Acinog oca vinuo u nebo. Nije mi poznato da li je Aco taj dan plakao za svojim ocem ili je suzama trebalo neko vrijeme da sazru. Međutim, plakao sam ja kada sam na ovim stranicama čitao pjesmu koju je napisao Aco, sada već mladić dovoljno zreo da izmjeri veličinu svoga gubitka.

    Zbog toga, oprostite mi što novac koji Aco daje za obilježavane imena Miće Vlahovića ima neku dodatnu vrijednost za mene, jer iz Acinih stihova naučih da duše poginulih boraca, poput Acinog oca i Miće Vlahovića, još uvijek izgubljeno tumaraju po kotama Žuči. Ne mogu da se skrase jer ih je naš narod, izgleda, zaboravio.

    A sada ide Acina pjesma:

    Oče

    Daleko sam oče,
    daleko živim,
    zavejana snijegom
    kao što je humka tvoja
    je duša moja...

    Od tebe naučiti
    nisam stigao,
    al' mali je prostor
    što sad nas dijeli.
    Pao si i nisi se digao
    a smrt osta besmisao
    kao i život cijeli.

    Obilića sablju
    u duši si nosio
    i ponos predaka
    srcem prenosio,
    dušmanima živa rana bio
    a vitezovima srpskim
    u vječnosti ruku si pružio.
    mico_vlahovic- 20435 - 02.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)


    Ratno sjećanje - Mićini izviđači

    U Vogošću 1993. godine došao tiho i nečujno i ušao u legendu.

    Mićo Vlahović se pojavio u Sarajevu u vrijeme kada nam je bio najpotrebniji. Iz Vogošće su tada bježali ne samo ljudi nego i ptice! Nakon februarskih hapšenja najboljih boraca, grad je ostao bez istinskog vođe koji je trebao da povede mlade momke u odlučujuće bitke, iz kojih se samo najsrećniji vratili kući. Nakon nemilih scena sa korpusnom policijom, mnogi borci su izgubili povjerenje u vlast.

    Pokojni Mićo Vlahović, kome i ime zvuči nekako junački, je imao jako težak zadatak. Postavljen je na čelo novoformiranog izviđačko-diverzantskog voda koji je trebalo da povrati moral razočaranim borcima. Već u prvim danima postojanja, njegov vod je počeo da niže uspjehe, koji su se opet pozitivno odrazili na borce pa je njegova jedinica svakodnevno postajala sve veća i veća.

    Mićo je u borbu išao hrabro i odlučno, uvjek na čelu svojih boraca. Bio je učesnik svih ratišta na kojima je bila angažovana 3. sarajevska motorizovana brigada. Izgubio je samo jednu bitku, onu poslednju, iz koje je smrt izašla kao pobjednik jer je borba za njegov život bila bezuspješna.

    Mico Vlahovic - heroj iz Vogošće, SarajevoSvi smo znali, pa čak i naš Mićo, da će on na nekoj od tih neosvojenih kota zauvijek zastati pogođen dušmanskim metkom, ili da će posrnuti zakačen nekom od mnogobrojnih granata koje su pale u njegovoj blizini. Uprkos tome, Mićo Vlahović je ratovao hrabro i viteški, pa neka mu je zbog toga vječna slava i hvala za sve što je učinio za naš narod.

    Mićo Vlahoviću, mi koji smo rame uz rame išli sa tobom u smrt, nikada te nećemo zaboraviti! I daćemo sve od sebe da tvom imenu pripadnu sve one počasti koje si zaslužio.
    mico_vlahovic- 20307 - 26.01.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Rođen da bude vojnik


    Prijatelji Miće Vlahovića ( Saša Šurić - Beli i Ilija Kovačević ) mi ispričaše nekoliko zanimljivih priča iz Mićinog djetinjstva koje bih želio da podijelim i sa vama.

    Mićo Vlahovića je od rane mladosti bio predodređen da postane vojnik. Aleksandrovačkim izviđačima se pridružio još u desetoj godini. Već 1988. godine je bio komandir jedinice, koju je lično obučavao. Od dvanaest ekipa na takmičenju u Stajićevu, jedino su njegovi izviđači bili jednobrazno obučeni i to zahvaljujući tome što im je Mićo obezbedio uniforme iz Vojnog odseka Nova Crnja. U ukupnom plasmanu su bili treći, ali je Mićo Vlahović je bio jedini izviđač koji se nije mučio sa orjentacijom i topogafijom, veoma bitnim vještinama za svakog vojnika.

    Mićo Vlahović je bio i član Ferijalnog društva omladine Velikih Livada, na čijem je čelu bio (sada već pokojni) Milorad Dupora. Ferijalni savez je organizovao izlete, koji su ponekad trajali i po nekoliko dana. Mićo Vlahović je bio odgovoran za pravljenje logora za kampovanje. Taj zadatak je odlično izvršavao tako da su svi bili zadovoljni. Nije imao ni 17 godina, a već je bio vojnik u duši!

    U toku 1989. godine je ispred omladinskog predsedništva u Velikim Livadama bio postavljen na dužnost predsednika Disko kluba. U Predsedništvo omladine je izabran sa ubedljivo najvećim brojem glasova aleksandrovačke omladine. U selu su ga svi voljeli!
    mico_vlahovic- 20256 - 24.01.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Sjećanje na Miću Vlahovića


    Ne sjećam se tačno kada je došao u Vogošću, ali smo o njemu čuli sve najbolje i kao takvom su mu dali izviđački vod. Ja sam bio malo sumnjičav pošto je u to vrijeme u Vogošću dolazilo dosta lažnih dobrovoljaca od kojih smo imali samo probleme. Jedan od njih je bio Legija, koji je sa krovova zgrada ranjavao Srbe, a zatim nesmetano rovio stanove tražeći "snajperiste", pa je zbog toga i protjeran iz Vogošće.

    Međutim pokojni Mićo Vlahović je bio sasvim druga priča. Iz dana u dan, sve sam mu se više divio. Nije ništa tražio, a ivršavao je sva naređenja koja su dolazila iz Komande. Išao je iz borbe u borbu i nizao uspjeh za uspjehom. Da je bilo pravo, Mićo je za svoje uspjehe dobio toliko ordenja da bi trebalo da se napravi jos jedan mrtvački sanduk, da bi se to ordenje zakopalo zajedno sa njim.

    Imao sam čast da ratujem i sa pokojnim Mićom Vlahovićem, mada nisam bio u njegovoj jedinici. Prvi put sam bio sa njim u akciji kada smo u zajedničkom napadu pokusalo da ponovo zauzmemo Glavicu.

    Komandant brigade tada je bio kapetan Antić, koji je došao da napravi malo ratnog staža i dobije koji čin prije penzije. To vam pišem jer je on bio stvarno loš oficir, a navešću vam i primjer zašto tako mislim. U to vrijeme, Vogošća je imala malo živih heroja koji su htjeli da idu naprijed. Mićo je prednjačio ispred svih. Uz njega su se mnogi proslavili! U svakoj akciji on je završavao sav posao i onda zove ostale da mu se priključe, iako ne mogu da pocjenim ni one koji su tu a ne ističu se prsima isli naprijed.

    Ne mogu da se sjetim svih onih koji su išli u tu akciju, ali Koko je vodio tu operaciju, pošto je već jednom uspio da je osvoji Glavicu. Mićina jedinica je pridodata kao pojačanje. Ovoga puta, plan je bio malo drugačiji. Trbalo je uzeti Šabanovu kuću a onda oporiti liniju prema fakultetu. Artiljerija je odradila svoj zadatak i mi smo trebali da uđemo. Nastala je mukla tišina i mi smo osjetili da nešto nije uredu. Koko i Mićo su se dogovorili da se povuku na polazni položaj. Antić je na njih bio jako ljut, i govorio da su p.... i da će on sada sam otići tamo da je osvoji.

    Nije se nastavilo dalje jer je Koko dobio informaciju od prislusnog centra da su muslimani čitavo vrijeme pratili naše kretanje i da su nas čekali da dođemo što bliže rovovima i da nam odsjeku odstupnicu artiljerijom, kako bismo bili lak plijen za njih. Prislušni centar je o tome obavjestio Antića na vrijeme, ali on nam nije naredio povlačenje. Sami Bog nas je spasio od krvoprolica. Ja mislim da bi to bio kraj Vogošćanskoj odbrani.

    Ubrzo nakon toga, Antić je dobio čin majora. Pokojni Mićo nikada nije odbio naređenje koje je dobio od komande, pa i onda kada je znao da to što radi nije moguće izvešiti. Imao je vrlo malo slobodnog vremena, jer na tom ratištu nikada nije bilo mirno.

    Sa Mićom Vlahovićem sam imao priliku da ratujem i na Lađevićima. Tada smo smakli nekog njihovog komandanta, sa kojim smo se susreli dok je obilazio naše napuštene rovove. Jedva smo se izvukli jer smo bili duboko ispred naše linije. Dobili smo naredbu od komandanta Josipovića da se povučemo jer su muslimani krenuli silovito na nas, i da su brojčano puno jači. Tu smo osvojili motorolu koju je njihov komandant nosio.

    Mićo Vlahović je bio heroj kakav se rijetko rađa i nikad ga neću zaboraviti. Živjet ce uvjek u mom srcu kao junak koji je Vogošći dao najviše što je mogao dati - svoj život!

    Neka mu je zbog toga vječna slava!
    mico_vlahovic- 20154 - 20.01.2009 : Marija Maksić Novi Sad - best (0)

    Aleksandrovo u srcu


    Posle Vašeg dolaska u selo i ostavljanja mnogih bez teksta i pognute glave počele su i te seoske priče tzv. "olajavanja"! Već sledećeg dana u kuću mojih roditelja je došlo nekoliko radoznalih da se čisto raspitaju ko ste i šta nudite. Poneta svom tom idejom ja pričam a oni me cinično gledaju, odmahuju rukom uz komentare da su to sve gluposti i da će tu dobre pare da se pokupe. Bilo je više njih koji su podržali akciju ali zbog te male grupe pametnjakovića sam se zapitala: Koliko oni vole svoje selo i ljude u njemu?

    Poruka za meštane Aleksandrova: Od vas niko nije tražio ništa, niko vas i ne tera! Ali zato ne pričajte po selu svašta, sita sam tih priča! Ja verujem u Culeta, Vladimira Brakusa predsednika MZ, Vladimira Zečevića. To su ljudi koji sada pokušavaju da nešto učine za selo i znam da hoće.

    Želim da se priključim akciji skupljanja novca sa iznosom od 20 eur. Meni bi odgovarala adresa u Beogradu ili ako postoji neki žiro račun u MZ Aleksandrovo kao neki Mićin fond. I moja kćerka je sa svojih 6, 5 godina odvojila svoj novac iz kasice tako da samo čekamo gde i kad se može uplatiti.

    Pozdrav za sve iskrene prijatelje!

    Marija,
    pravo svakoga je da misli i priča šta hoće. Ludih ljudi i krivih drva je oduvijek bilo, a i biće. Međutim, imaju pravo nepismeni banatski seljak da misli tako, jer njega je svako varao pa se sada svega boji i u sve sumnja.

    Zar ti ne misliš da mene ne proganja misao da će neko pomisliti da ja kradem novac? Upravo zbog toga i tražim od onih koji su spremni da daju donaciju da pristanu da se njihovo ime (ili bar nadimak), kao i obećani iznos objavi na ovoj stranici.

    Međutim, mnogi od mojih prijatelja znaju da sam ja proveo bezbrojne sate praveći ovu prezentaciju i pišući žrtvama prošlog rata. Mogao sam ja, da sam se fokusirao na posao od koga stvarno živim, zaraditi na stotine hiljada evra. Međutim, uspomene na ove hrabre junake me tjeraju radim sve ovo, da ne budu zaboravljeni.

    Ova akcija je javna i samo oni koji se pojave na ovoj stranici su potencijalni donatori. Napominjem, da do sada niko nije dao nikakav novac. Sve se radi o obećanim iznosima.

    Zahvaljujem se na ponudi da i ti odvojiš 20 evra u Mićin fond! Međutim, nema potrebe za tim, toliko ja mogu da dam u tvoje ime jer ste ti i Slobodan Cucić pravi inicijatori ove akcije. Da nije bilo linka na ovu stranicu sa sajta CERRA, i da se ti nisi javila i napisala par komentara, mi nikada ne bismo pokrenuli ovu inicijativu.

    Pored toga, ti si već dosta uradila i samim time što aktivno učestvuješ u akciji, a tvoja pomoć će nam još mnogo trebati.

    Taman posla da bi trebalo neke pare slati u Beograd! A zašto bi to radili ako u Aleksandrovu imamo nekoga koji srcem i dušom želi da ova akcija bude uspješna? Ja nisam tražio pomoć od onih koji žive u Srbiji i Republici Srpskoj, međutim ako još bude zainteresovanih za ovakvu akciju, ti ćeš biti naš blagajnik, jer tebi najviše vjerujemo.

    Pozdrav za tebe i tvoju porodicu! I moram ti reći da imaš dvoje divne djece. Nadam se da ću drugi put Nikoli i Stanislavki tj. Staši donijeti malo bolje poklonime.

    Srdačno vaš,
    Željko Tomić
    mico_vlahovic- 20118 - 13.01.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

    Korak naprijed ka ulici Miće Vlahovića


    Spomenik Mici Vlahovicu u Aleksandrovu


    Nepun mjesec nakon što sam, podstaknut Vašim pisanjem, došao na ideju da pokrenemo inicijativu preimenovanja Željezničke ulice u ulicu Miće Vlahovića, stajao sam pred Mićinim grobom, ovaj put pokriven snijegom. Na minus sedam stepeni celzijusa, uz Košavu koja gasi svijeće i čupa dijelove lica i ruku, napravih za vas nekoliko slika Mićinog groba.

    Nedavno se, onako spontano, rodila akcija prikupljanja pomoći koja će biti utrošena u cilju obilježavanja imena Miće Vlahovića. Zbog toga sam, onako neplanirano, i pohitao u MZ Aleksandrovo, gdje su me aktivisti i seoski sveštenik dočekali srdačno i obećali čak i više nego što sam se nadao. Lijepo je vidjeti da je rukovodeći kadar MZ uglavnom sastavljen od mladih ljudi, širokih pogleda i topla srca.

    Netačna je informacija (objavljena na ovoj stranici) da inicijativa preimenovanja jedne od ulica ovog predivnog banatskog sela u ulicu Miće Vlahovića nije prošla kod njegovih žitelja. Prava je istina da je akcija zamrla i nikada nije sprovedena do kraja. Ovo je za nas, koji volimo i još nismo zaboravili našeg Miću, dobra vijest jer ćemo ovu akciju mnogo lakše sprovesti u djelo.

    Naša namjera je da prikupimo simboličnu svotu od par hiljada evra, koja će biti utrošena za kupovinu tabli za obilježavanje svih ulica sela, uključujući i ulicu Miće Vlahovića. Za sada smo se prijavili moj prijatelj Miner i ja, sa namjerom da podržimo akciju sa 30% sredstava potrebnih za finansiranje ove inicijative. Naravno, radi se o inicijalnom predlogu od nekih 1000+ evra. Još jedna osoba ženskog pola je izrazila želju da učestvuje u ovoj akciji sa iznosom do 70 evra. Za sada, nemam dozvolu da objavim njeno ime, pa to ovaj put neću učiniti.

    Napominjem da samo oni koji žive izvan prostora bivše Jugoslavije imaju pravo da učestvuju u ovoj akciji. Bilo bi divno kada bi se na akciju odazvalo veliki broj donatora, i svaki od njih pokloni simboličan iznos od desetak evra. Bilo bi lijepo i da, gdje god je to moguće, donatori pristanu da objave svoja imena.

    Ukoliko ste spremni da odvojite iznos od nekih desetak evra za ovu akciju, čekove ćete moći slati (kada za to dođe vrijeme) i na neku lokalnu adresu u Australiji i Kanadi. Na ovaj način nećete plaćati troškove slanja novca. Ako bude zainteresovanih, ja mogu da otvorim i PayPal račun pa da novac uplaćujete i na njega.

    Svi vi, čak i oni koji žive na prostorima bivše Jugoslavije, možete pomoći da ova akcija bude uspješna. Pričajte svojim ratnim drugovima, prijateljima, poznanicima, Vogošćanima ali i pravim Sarajlijama o ovoj inicijativi. Pošaljite email poznanicima u inostranstvu, sa adresom ovog foruma. Možda će i oni, kada ovo pročitaju, osjetiti potrebu da učine nešto humano, da se oduže bar jednom od hiljade dobrih i poštenih momaka sa sarajevskog ratišta, koji nisu žalili dati svoje živote za svetu srpsku stvar, a sada su zaboravljeni od svojih najbližih i Republike Srpske. Uradite nešto dobro i humano, bar jednom u godini i vjerujte mi - mnogo ćete se bolje osjećati.

    Mi, koji još uvijek u srcu nosimo našeg Miću, Božura ali i mnoge druge borce, vjerujemo da se sa malo materijalnih sredstava može učiniti mnogo, jer i najveće promjene u svjetskoj istoriji su nastale tako što je grupa domišlatih ljudi pokrenula jednu simboličnu inicijativu.

    Učinite nešto za vas, ali i za nas!

    Mnogo više informacija uskoro!
    mico_vlahovic- 19954 - 26.12.2008 : Oko Bijeljina - best (0)

    Nevjerne Tome


    naša je dužnost da pišemo i pričamo o herojima kakav je bio Mićo. Nije kriv naš narod što ga je zaboravio, kriva je država za koju su oni dali svoje živote. Njihove žrtve kod nas ne cijene i ne poštuju, jer funkcionerima su važne samo fotelje i novac.

    Primjera radi, kada je Moča poginuo na sahranu sam došao na štakama. Desetak dana kasnije navratih da obiđem i njegovu majku na Orahovom brijegu, u kući koja se nalazila na pedeset metara od prve linije. Pristavila nam ona kafu na "Smederevcu" a ja je upitah zašto nema struje. Kaže nam da su joj isjekli struju zbog duga od stotinjak maraka. Sramota! Muž i sin jedinac poginuli, a država joj to uradila! Odmah sam otišao i našao Miću, pa smo zajedno natjerali one gadove iz Elektoditribucije da puste Močinoj majci struju.

    Loša smo mi država kad ne poštujemo svoje heroje. Ni jednoj školi, ulici ili ustanovi nisu data imena ni jednog on mnogih poginulih junaka. Muslimani su mnogo bolji, oni svoje poginule poštuju pa daju imena ulica, škola, sporskih centara po njima. Na taj način ih čuvaju od zaborava.

    Da ne bismo izumrli kao američki indijanci, moramo nešto preduzeti. Nemojte zaboraviti junake poput Miće! Pozdrav za braću Srbe od Oka, sa porukom da ne mislite samo na sebe i svoje novčanike.
    mico_vlahovic- 19824 - 18.12.2008 : Miner Vogosca vogosca - best (0)

    Mićina ulica u Vogošći


    Za nas koji smo Miću poznavali kao borca, druga i čovjeka ne trebaju nikakva pisanija ali za ove neverne Tome iz njegovog mjesta treba što više napisati jer očito nisu svijesni ko im je bio komšija i sugrađanin. Ako Bog da da ponovo oslobodimo Vogošću ja lično ću na svoju ulicu postaviti pozlaćenu tablu sa Mićinim imenom i znam da ćete me svi u tome podržati.
    Pozdrav svima.
    Miner.
    mico_vlahovic- 19779 - 12.12.2008 : Oko - best (0)

    MIĆO


    O junaštvu Mićinom nije potrebno mnogo pisati, dovoljno je samo njegovo ime spomenuti, bar ti i mnogi pošteni vogošćani kao i mi njegovi saborci znamo da nikada nije volio pričati mnogo, pogotovu o akcijama.

    Ipak mogu reći da je uvjek išao prvi, nama nije dao, na taj njemu znan način nas je štitio, kao mi imamo porodice i djecu treba da preživimo. Pogotovu kada su Neso i Grga poginuli, a on ranjan u vilicu, pa čak ni tada nije htjeo ići doktoru jer nije volio doktore. Tada je uzeo transporter i davao nam podršku dok nismo izvukli Nešu i Grgu, a tek onda je otisao da mu previju i zašiju vilicu.

    Tačno je to da se gotovo nikada nije saginjao i puzao uvjek je išao blago povijen osluškujući teren i događaje i uvjek je bio nasmijan kolikgo god da mu je bilo teško to nikada nije pokazivao. Nikada mu nije bilo nešto teško da uradi i da kaže da se to ne može izvesti tj. da je tvrdo.

    Bilo je mnogo događaja i Mićinih herojstava po raznim ratištima ( Žuči, Srednje, Nišići, Goražde.... ) gotovo svih se sjećam, bilo je i smješnih i tužnih događaja. Kada bi pričao o djetinjtvu uvjek je govorio o crnoj vojvođanskoj zemji, često je spominjao sestru koju je mislim veoma cjenio i poštovao mada je bio usvojen, nadam se da će akcija promjene ulice uspjeti i da će naš Mićo i tu bitku dobiti uz pomoć svih nas koji smo ga poznavali i voljeli.
    mico_vlahovic- 19778 - 12.12.2008 : Marija Maksić Novi Sad - best (0)

    Mali nesporazum


    Pošto već peti dan ne dolazim sebi i ne mogu još uvek da poverujem u sve ovo u vezi Miće tek sam sad detaljnije pročitala Vaš odgovor na moje nedavno javljanje pa sam primetila da se nismo baš razumeli. Mićo nije živeo u Železničkoj ulici, ja sam. Njegova ulica je bila Branka Radičevića i to ime nije smelo da se dira jer se seoska škola tako zove. Jedino nam je ostala Železnička jer tu više nije bilo ni pruge kojom je išao Ćira a kamo li kakve železnice. A kad se ulazi u selo ne može se nikako drugačije ući nego kroz Železničku, do susednog sela moraš kroz Železničku (magistralni put M7 ide kroz ulicu). Pa zar ne bi bilo lepo da ta najvažnija ulica sela nosi Mićino ime?

    Što se tiče snimka već sam kontaktirala drugara, radi do srede pa će mi je onda proslediti. Pošto je to VHS ja ću je odneti do video kluba da se napravi u DVD formatu pa ćemo se dalje dogovoriti.

    Pozdrav!!!
    mico_vlahovic- 19715 - 11.12.2008 : Natasa Radic Beograd - best (0)

    Svaka čast!


    Svaka čast za ideju. Totalno sam ostala bez teksta kada sam videla šta ima novo ovde. Preneću priču dalje...

    Neko je spominjao snimak sahrane? Željko, molim Vas da nekako uredimo da dobijem taj snimak. Iako sam bila prisutna, želela bih da imam deo te istorije kod sebe.

    Pozdrav svima!

    Natasa R.

    Natasa,
    juče sam ti poslao broj mog mobilnog telefona, pa mi bar pošalji SMS ako možes. U kontaktu sam sa Marijom, pa ću vidjeti šta mogu da uradim.
    mico_vlahovic- 19713 - 10.12.2008 : Marija Maksić Novi Sad - best (0)

    Aleksandrovo-Velike Livade-Aleksandrovo


    Prilikom nastanka, negde oko 1921-1922 godine, selo je dobilo naziv Aleksandrovo, po kralju, jer su selo osnovali potomci dobrovoljaca iz Prvog svetskog rata i kolonisti.

    Od '43-'47 nosi naziv Banatsko Aleksandrovo, a '47 godine menja ime u Livade (procvat komunizma valjda) i konačno 1948. godine dobija naziv Velike Livade.

    Negde oko '93 opet dobija naziv Aleksandrovo. Koliko se sećam po pričama, 60-ih godina je proglašavano za najlepše selo Vojvodine. Inače selo je poznato i po tome da u njemu ima veliki broj dece po starateljskim porodicama. Mićo Vlahović je bio jedan od njih.
    mico_vlahovic- 19712 - 10.12.2008 : Miner Vogosca Vogošća - best (0)

    Mićo Vlahović


    Pokojnog Miću mnogi pominju ali rijetko se može pročitati kakva pojedinost o njegovom junaštvu. Čudi me da se niko iz njegovog voda ne oglasi i napiše ponešto.

    Nisam bio u njegovom vodu, ali sam u više navrata bio određen da mu otvaram minska polja za prolaz, kao i da izvidim teren i očistim mine.

    Posmatrao sam ga kako polako ide naprijed, zastajkuje, napregnuto osluškuje. Često sam se pitao na koga me podsijeća. Uvijek je hodao blago nagnut naprijed, sa malo izbačenom glavom. Rijetko sam ga viđao da se saginje ili puže. Imao sam osijećaj da strašno vijeruje svojim čulima i instinktu.

    Mico Vlahovic - heroj iz Vogošće, SarajevoTek kad sam od mog druga, inače poznatog slikara Šorđa Kolarovića, na poklon dobio jednu sliku na kojoj je bio nacrtan čuveni portret srpskog borca iz Prvog svijetskog rata, sinulo mi je na koga me je Mićo podsjećao. Nevjerovatno koliko sam našao sličnosti između te slike, simbola Prvog svjetskog rata, i našeg Miće.

    Kad je Mićo ranjen u vilicu, ja sam ga savijetovao da mora da se više pazi, ali se on samo nasmješio. Pripisujem to njegovoj mladosti. Ja sam tada bio stariji od njega oko desetak godina. Kad sam ja dobio prvi rafal počeo sam da se saginjem, a kad sam "popio" i drugi onda sam i propuzao. Mićo to nikad nije uradio! Nešto ga je tjeralo da viteški ide na neprijatelja prsa u prsa, i nikada nije dočekivao dušmane iz zasjede.

    Kad je zadnji put ranjen, ja nisam bio prisutan, ali sam čuo da mu se upravo desilo to što nikada nije radio - presječen je rafalom iz neposredne blizine.

    Apelujem na njegove mještane da pokrenu kakvu akciju, i sačuvaju uspomenu na ovog hrabrog junaka. Da su ga samo jednom vidjeli kako juriša na koljače srpskog naroda ne bi se ni jednog trenutka dvoumili. Aleksandrovo može da se ponosi što je imalo istinskog heroja, pa bi bar jednu ulicu mogli da nazovu po njemu.

    Velika je šteta za srpski narod da je takav heroj otišao a da za sobom nije ostvio potomke.

    Pozdrav svima.
    Miner
    mico_vlahovic- 19701 - 09.12.2008 : Oko Bijeljina - best (2)

    Ulica Mice Vlahovića


    Mico Vlahovic - heroj iz Vogošće, Sarajevo

    Željko,

    toliko me priča o ulici Miće Vlahovića pogodila da sam zaplakao, a kada sam vidio sliku koju ti je Nataša poslala. Apsolutno podržavam tvoju akciju o preimenovanju ulice.

    Pozdrav od Oka
    mico_vlahovic- 19699 - 09.12.2008 : Marija Maksić Novi Sad - best (4)

    Ime ulice


    Jutros kad sam pročitala Vašu želju i volju da se pomogne selu u vezi promene naziva ulice suze su mi krenule. Davno me neko nije tako oduševio svojom ljudskošću.

    Bio je pokušaj, mislim '95, da Železnička ulica promeni naziv. Tada je išla peticija od kuće do kuće koja, kako su nam tada rekli, nije prošla jer većina stanovništva nije htela da se ulica zove po nekom tamo ubici - strašno! Kad pišem stanovništvo to se odnosi na socijaliste i ostalu elitu. Mi kao mladež bili smo nemoćni pred takvom vrstom politike jer godine iskustva i lopovluka su učinili svoje.

    Inače Mići je baš pravo ime Mićo, nije Milan. Nadimak mu je bio Kroki.

    Veliki pozdrav i daj bože da zaživi predlog o promeni ulice. Imate moju punu podršku.

    Marija,

    ma ja tu ne vidim nikakvih problema. Vidiš, ja nisam neki političar, ali ja polazim od sledećeg: Aleksandrovo ime 2, 665 stanovnika, od koga 2, 435 Srba. Srpskog seljaka je lako pridobiti, a najbolje ide na rakiju. Zbog toga, kupiš 200 litara rakije, po 3 evra po litru i kreneš od kuće do kuće. Vjerujem da će bar njih 90% biti za peticiju, kada im uz to lijepo objasniš ko je bio Mića Vlahović, i za šta se borio.

    Iskreno rečeno, srpski borci su u to vrijeme, uglavnom nepravedno imali lošu reputaciju. Evo, na primjer, kada sam ja nakon devet mjeseci rata prvi put kročio na tlo Srbije, dođem u Lazarevo kod moje tetke, a ona me pita: "Kojim si ti autom došao".

    Ja joj objasnim da sam došao autobusom, a ona mi jedva povjerova. Onda mi ispriša za jednog Krajišnika koji, svaki put kada dođe u posjetu svojoj familiji u Lazarevo, dođe sa punim kamionom stvari. U Krajinu se vraćao autobusom, jer bi tu prodao i kamion.

    Znam da nema smisla da o ratnim profiterima pišem na ovoj, Mićinoj stranici, jer Mića nije bio takav. Kao što rekoh, Miću nisam poznavao, ali imam neograničeno povjerenje u Mićine saborce, koji kažu da je Mića bio neustrašiv borac, koji je srljao u vatru ne žaleći dati svoju glavu za svoj narod.

    Ako možeš da mi se javiš na moj email, slavicnetŽhotmail.com, i da mi pošalješ telefon gospodina Slobodana Cucića, kao i par pojedinaca koji bi bili zainteresovani da pomognu u obnavljanju peticije o preimenovanju ulice u kojoj je Mića živio.

    Zbog Miće, i zbog moga obećanja pokojnom Božuru da ću jednoga dana pisati o njemu i njegovim saborcima, kada njih više ne bude među živima, ja sam mnogo sati proveo sa perom u ruci! Ne želim da budem poput onih odvratnih, masnih političare koji su svoje duše prodali đavolu za šaku prljavih, zelenih novčanica.

    Sreća ne dolazi upakovana u skupocjeno auto i luksuzne vile. Prava sreća je u djeci i zadovoljstvu da smo učinili neko humano djelo.
    mico_vlahovic- 19691 - 08.12.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Ulica Miće Vlahovića


    Kako bi bilo da stanovnicima Aleksandrova ponudimo neku pomoć u vezi preimenovanja Željezničke ulice u ulicu Miće Vlahovića. Naravno, više u smislu 1000+ evra, što bi bilo dovoljno za administrativne troškove, izrade tabli za označavanje ulice ili tako nešto.

    Mislim da bi bilo fer da to uradimo za našeg Miću. Ovdje se isključivo obraćam za pomoć Vogošćanima koji su ga poznavali i koji rade u inostranstvu. Svi ostali mogu pomoći tako što napišu po koju lijepu priču koja bi stanovnicima Aleksandrova predstavila pravu veličinu ovog, po mnogima najhrabrijeg ratnika sarajevskog ratišta.

    Naravno, kao i uvijek, ja sam spreman da učestvujem sa minimalno 30% od ukupnog iznosa potrebnog da se "pogura" ova akcija. Namjeravam da kontaktiram gospodina Slobodana Cucića, i da vidim vidim šta se u tom smislu može učiniti. Mislim da su se i političke prilike u Srbiji sada promjenile, pa socijalisti više neće praviti probleme. Ne radi se ovdje o Mići Vlahoviću radikalu, nego o uzornom mladiću i prije svega velikom patrioti, nadahnuću za buduće generacije...

    Ulica Željeznička ili ulica Miće Vlahovića, pitanje je sad.

    Molim vas za vaše komentare! Interesuje me koliko vas bi bilo spremno da učini nešto za našeg Miću, da se njegovo ime ne zaboravi.
    mico_vlahovic- 19687 - 08.12.2008 : Dana Smiljanic Novi Sad - best (2)

    Mićo zaslužuje da ga se narod seća


    Čudo jedno, ja sam osam godina živela u Aleksandrovu, i ne mogu da verujem da nikad nisam čula za Miću Vlahovića. Možda bi stvarno trebalo da se učini nešto da se narodu osvaži memorija.

    Ako je bio takav heroj, a vidim iz priloženog da jeste, onda zaslužuje da ga se narod iz njegovog sela seća.
    mico_vlahovic- 19667 - 07.12.2008 : Marija Maksić Novi Sad - best (2)

    Sećanje na Miću Vlahovića


    Mico Vlahovic - heroj iz Vogošće, SarajevoSlučajno, u priči, saznala sam da selo Aleksandrovo, bivše Velike Livade, imaju svoj sajt. Čitajući o dešavanjima naišla sam na ime Miće Vlahovića i tamo našla link na Vašu stranicu. Drago mi je što ga se sa ponosom sećate jer takvog ga i ja znam i pamtim.

    Ulica u kojoj sam živela (Železnička) trebalo je da nosi njegovo ime ali zbog većine socijalista koji su živeli u toj ulici, to je bilo neizvodljivo. I danas čuvam pisma koje mi je drugar slao iz vojske adresirana na: ulica Miće Vlahovića.

    Sećam ga se iz stare, seoske diskoteke. Tu smo i počeli da se družimo. Ja nisam imala rođenog brata, a on nije imao sestru pa smo jedno drugom bili i brat i sestra. Poslednji put kad sam ga videla došao je sa prostrelnom ranom na licu. Sedeli smo tada kod Dragičevića u diskoteci i puštali muziku. Kritikovao me je što sam imala nekog momka o kome nije imao dobro mišljenje, a ja sam mu obećala da mi se to više neće ponoviti.

    Bila sam četvrti razred srednje škole kad je stigla vest da je poginuo. Od tuge i bola ni na sahranu nisam mogla da odem! Tek dve godine kasnije, sam videla sahranu sa kasete.

    Kad god odem u selo obiđem grob, a u crkvi prvu sveću uvek zapalim za njega. Uvek mu se setim rođendana. Ali ono čega se bojim, je to da ga je selo zaboravilo.

    Izvinjavam se na nepovezanim rečenicama, davno je sve to bilo. Prošlo je punih 14 godina od pogibije a ja sam imala 14 godina kad smo počeli da se družimo. Danas imam 32 godine, i živim u Novom Sadu. Imam dvoje dece, a ćerka mi je rođena uoči Mićinog rođendana. Svakog leta dolazim u Bosnu, i kad god se povede priča o ratu uvek im pričam da sam imala druga koji je ovde poginuo.

    Srdačan pozdrav!
    mico_vlahovic- 19586 - 29.11.2008 : Oko Bijeljina - best (0)

    Mićo Vlahović


    Krajem Novembra 1994. godine, su se vodile žestoke borbe na Treskavici. Prvi diverzantski vod, na čelu sa Mićom Vlahovićem, je kao i uvijek otišao u pomoć. Međutim, to je za našeg dragog prijatelja Miću Vlahovića bila i posljednja bitka.

    Posle teškog ranjavanja (7) i još tragičnijeg prebacivanja do saniteta i bolnice u Beogradu, izgubio je svoju najveću bitku, ovaj put sa teškim ranama. Nikada nam se više nije vratio! Umro je u 24. godini života. Sahranjen je 4. decembra 1994 godine u Velikim Livadama kod Zrenjenina, današnjem Aleksandrovu.

    Slava mu i čast!
    mico_vlahovic- 19168 - 10.10.2008 : Slobodan Cucić Aleksandrovo - best (0)

    Za svaku pohvalu


    Poštovani,

    Više nego prijatno sam iznenađen sadržajem vašeg sajta, a posebno brigom i poštovanjem prema palim borcima među kojima je i Milan Vlahović koga polako ovde počinju da zaboravljaju kao i sve druge heroje koji se nisu bojali da za svoj narod polože i život. Prijatno je čuti da mu se grob obilazi i sa strane njegovih prijatelja i saboraca, koje pozivam da me kao predsednika Centra za eko-ruralni razvoj Aleksandrova kada god se nađu u Aleksandrovu posete. Iako sam Miću poznavao najviše iz viđenja smatram da mu i mi Aleksandrovčani mnogo dugujemo te će moje udruženje rado dočekati sve one koji poštuju naše pale junake, koji ne zaslužuju zaborav koji na svu sreću i Vi ne dozvoljavate.

    Veliko i od srca vam hvala.

    Slobodan Cucić
    Predsednik CERRA - Centar za eko-ruralni razvoj Aleksandrova
    mico_vlahovic- 18420 - 25.07.2008 : Miner Vogosca - best (0)

    Hvala ti brate!


    E pa Željko hvala ti od sveg srca što zapali i jednu svijeću u moje ime na grobu Mićinom. Svi oni koji su bili njegovi suborci ili povremeno sa njim učestvovali u akcijama i dan-danas ga nose u svojim srcima i pale mu svijeću širom kugle zemaljske.
    Neka mu je viječna slava.
    Miner
    mico_vlahovic- 18417 - 24.07.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Na grobu Miće Vlahovića


    Prije par godina, neko napisa na ovoj stranici sledeći komentar:

    Trebalo bi otići u Velike Livade kod Zrenjenina i vidjeti spomenik jednog od najvećih sinova Vogošće i 3. sarajevske pješadijske brigade.

    Kako sam odvajkada bio pustolov u duši, uputih se ovih dana u Velike Livade sa namjerom da obiđem vječno prebivalište Miće Vlahovića. Htjedoh da ga bar upoznam mrtvog, kada već nisam imao čast da ga sretnem u njegovom životu ovozemaljskom.

    Međutim, u Velike Livade nikada ne dođoh, jer par hiljada stanovnika toga sela odluči da ono promjeni ime, pa ja završih u Aleksandrovu, selu na čijoj zemlji sada počiva ovaj veliki srpski borac.


    Na prostranom groblju nigdje ni žive duše. Jutro još nije bilo ni poodmaklo, ali temperatura već prešla trideseti podeok pa su se stanovnici ovog banatskog mjesta povukli u svoje domove da u hladovini dočekaju rekordne julske vrućine. Kako nisam imao izbora, prepustih se intuiciji u nadi da ću tako stići do Mićinog groba. Ali umjesto na Mićinu humku, nabasah na neku staru baku koja se odmarala u hladovini omanjeg drveta. Zapitah je za lokaciju groba moga "druga" Miće, a ona započe:

  • "Ma znam gdje mu je grob, kako ne bih znala! Miću su voljeli svi u ovom selu. E, bio je to jako dobar i čestit momak. Šteta što pogibe, kukavna mu majka. Znaš, bio je siroče, te ga je jedna porodica usvojila i odgojila. I svi su plakali za njim kada je poginuo! Okupio se silan svijet na njegovoj sahrani, čak su htjeli i jednu ulicu po njemu da nazovu. Međutim, neki to nisu dali jer, eto, nije rođen u Velikim Livadama. A, kada je umirao na VMA, rekao je svojim saborcima: "Sahranite me u Velikim Livadama jer tamo sam bio najsrećniji, ja drugog zavičaja nemam. "".

    Iz Mićinog groba izranjaju dva mermerna kraka. Prvi, isklesan od bijelog mermera, podigli su Mićini saborci i narod Vogošće da prikažu blistavost uspomene na njega. Onu drugu ploču, isklesanu od crnog mermera, podigla je njegova porodica da prikaže veličinu njihovog gubitka.

    Spomenik Mice Vlahovica, Mico Vlahovic, Aleksandrovo, Velike Livade Na prvoj ploči, kupljenoj od novca njegovih saboraca, utisnuta u mermer stoji Mićina fotografija u vojničkoj uniformi, a ispod nje je ispisan sledeći tekst:

    Njega je zemlja za sebe rodila,
    Gospod mu darovao srce junačko
    i dušu nebeske širine,
    Bio je i zauvjek će ostati naš sin,
    sin 3. sarajevske pješadijske brigade
    i sin cijele Vogošće.


    Na crnom kraku spomenika uklesana Mićina fotografija, krupnim slovima napisano njegovo ime, a ispod toga izlistani članovi negove porodice: majka Dara, otac Šorđe, sestra Vesna, i brat Milan.

    Grob prekriven bijelom pločom, na kojoj stoji otvorena knjiga, na čijim su stranicama ispisani stihovi Desanke Maksimović:

    Moja zemlja propasti neće.
    Iz smrti za slobodu
    sloboda uvek niče


    Zapalih pregršt svijeća, po jednu od svakog Vogošćanina koji se upisao u ovaj forum: Gromovnik, Rade, Radenko, Špiro, Miner, Prijatelj, Srbin Forever, Aco, Roka, Oko, Nataša ali i za istinske borce kao što su bili Mirke, Guma i Mijat. Najveću svijeću zapalih od mene. Položih na grob i tri makova cvijeta, boje Mićine krvi, koju je žedno upila suva vojvođanska zemlja. Cvjetove ubrah na "velikoj livadi", odmah tu pored groblja. Selo nema cvjećaru, ali znam da mi Mićo neće zamjeriti što dođoh "praznih ruku" jer sam dao i prilog u lokalnu crkvu.

    Obećah Mići da ću ponovo navratiti. Za prave Srbe, zemlja u kojoj je sahranjen borac kakav bješe naš Mićo, može da bude samo sveto mjesto na koje je velika čast namjerno doći.

    Mico Vlahovic, Vogošća, Velike Livade
  • mico_vlahovic- 18334 - 18.07.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Verujem!


    Autor: Desanka Maksimović


    Moja zemlja propasti neće.
    Iz smrti za slobodu
    sloboda uvek niče,
    kao što iz cvetnog semena
    mora nići cveće,
    i kao što se iz gnezda
    uvek izleže ptiče.
    Moja zemlja je naučila da pati,
    mučenica je oduvek bila,
    oduvek komadana;
    ona zna, jednog dana
    opet će postojati;
    već je razmahnula krila.
    Naše zemlje nestati neće;
    o bratstvu ona je uvek snevala,
    odricala se zbog njega
    i ispaštala.
    Moja je zemlja oduvek davala,
    i u ime bratstva praštala,
    praštala.
    Moja zemlja propasti neće;
    uvek je proročica bila;
    sred neprijateljskih
    tamnica i šiba,
    u sva vremena crna,
    kad narodi po mogli blude,
    pastiri iz naših koliba,
    kao kukolj od zrna,
    odvajali su od istina
    misli lude.
    mico_vlahovic- 16936 - 03.01.2008 : Oko - best (0)

    Mićo Vlahović na Goraždu


    Mićo Vlahović je i na Goraždu stao na paštetu iz koje je izletio ekser. To se otprilike desilo 7 aprila.
    mico_vlahovic- 16910 - 30.12.2007 : Gromovnik Republika Srpska - best (0)

    Re: Vogošća - Prijatelj


    Hvala ti Srbine za tekst o pokojnom Mici Vlahovicu, proslo je dosta vremena ali ako me sjecanje dobro služi pokojni Mićo je ranjen i na Gorazdu od nagazne mine. Lijepo bi bilo ako neko ima Mićinu sliku da je posalje Željku i da je stavi u galeriju.

    Pozdrav svim pravoslavnim Srbima od Gromovnika.
    mico_vlahovic- 16901 - 30.12.2007 : Prijatelj - best (2)

    Mićo Vlahović


    Novembra 1992. godine, kada je Antić postavljen za komadanta zajedno sa njim je došao i Mićo. Tada je formiran IDV ( izviđačko-diverzantski vod ), koji je imao 13 boraca, ali se broj mjenjao u zavisnosti od zadatka koji su dobijali. Ipak, "prva postava" je uvjek bila uz njega.

    Prvo Mićino ranjavanje u Vogošći je bilo na Perivoju, februara 1993. godine, u lijevu šaku. Nikada nije išao doktoru sve do se zadatak ne izvrši.

    Tako je bilo i kada su poginuli Nešo i Grga. Ranjen je u vilicu a Ćurka u lakat. Ni tada nije otišao doktoru sve dok nismo poginule izvukli.

    Zadnje ranjavanje na Treskavici, novembra 1994. godine, nije preživio. Ranjen je iz blizine, mada neprijatelja nije bio na vidiku. Najbliži je bio Šorak (poginuo na Manjači) i od njega sam čuo najuvjerljiviju verziju.

    Posle Mićine pogibje, svi koji su bili nerazdvojni Mićini saborci i prijatelji, postali su nepoželjni u jedinici od strane novog komadanta Alija. Svi smo napustili jedinicu, a nekima su i prijetili. Da napomenem i to da su svi bili hrabri i dobri borci.

    Jedinica je najviše boraca izgubila na Nišićkoj visoravni (Moca, Veki), u Goraždu, Manjači, Poljinama, Žuči. Bio je i jedan broj onih koji su se samo vodili da su kod Miće u jurišnom, poput Regoje, Cige i ostalih, zbog kojih smo mi imali problema sa korpusnom policijom koja je došla da hapsi, ali smo mi njih razoružali i zarobili.

    Ovo je samo jedan mali djelić Mićinog života u Vogošći. Sahranjen je u Velikim livadama kod Zrenjanina. Neka mu je vječna slava i hvala!

    P. S. Ovo je jedna od Vogošćanskih priča, kojih ima mnogo ali biće napisane kada im dođe vrijeme.
    mico_vlahovic- 15189 - 07.10.2007 : Oko Bijeljina - best (0)

    Mićo Vlahović


    Mićo Vlahović je legenda. Ja sam se borio zajedno sa njim i o njemu se mogu knjige napisati. Trebalo bi otići u Velike Livade kod Zrenjenina i vidjeti spomenik jednog od najvećih sinova Vogošće i 3. s. p. brigade.

    Vogošća je dala mogo velikih boraca, ali vi pišete i o nekima koji ne zaslužuju ni da se pomenu.
    mico_vlahovic- 14482 - 06.09.2007 : Gromovnik Republika Srpska - best (0)

    Re: Nataša BG


    Draga Nataša bio bi ti veoma zahvalan kada bi ti postavila ili poslala Željku sliku pok. Miće Vlahovića o kojem sam ja ponešto ranije pisao na ovim stranicama i molio sve koji su ga poznavali da ponesto napišu o njemu. Svi koji smo ga poznavali imali smo i srecu i čast da poznajemo onakvoga borca ljudskog diva.


    Gromovnik,
    mico_vlahovic- 14473 - 05.09.2007 : Natasa Radic Beograd - best (0)

    Zbog Mladena Kuzmana, Miće ...


    Sasvim slučajno, tražeći podatke koji mi nedostaju da bih napisala nešto o Mići, i objavila na jednom mestu ( politika sajta ne dozvoljava da napišem gde, pa neću čačkati... ) "izguglovala" sam ovo mesto.

    Vidim mnogo poznatih imena, ljudi, nemilih događaja... Naravno da Nataša ne bi bila Nataša kada ne bi spomenula Mladena Kuzmana i Miću Vlahovića... mnoge druge ste i sami spominjali. Ja ću dodati da je bila čast poznavati mnoge od njih, a verovatno i mnoge od vas. Hvala im što su postojali.

    A rane... one su tu da krvare, zar ne? Ja nisam zaboravila nikoga, samo ovde nema mesta da spomenem sve one koji su bili tu... nekada je to bila Vogošća, sad ne znam šta je.

    Pozdrav svima koji me pamte!
    Nataša, Beograd
    mico_vlahovic- 11903 - 11.03.2007 : Gromovnik Republika Srpska - best (0)

    Mićo Vlahović


    Ako nisi čuo za Miću Vlahovića onda ne znam gdje si bio za vrijeme rata, ne postoji srpski borac sa sarajevskoga ratišta (Vogošća -Ilijaš ) a da ne zna za njega.

    Ja odlično znam da ima mnogo junaka među Srbima iz Sarajeva i hvala Bogu da ih ima podosta živih, ja sam samo htio da neko opiše koju akciju, a bilo ih je podosta ili da naprosto napiše ponešto o zaista velikom Srpskom junaku Mići Vlahovišu i naravno o svima koji to zaslužuju.
    Ne želim da umanjujem doprinos i veličinu ostali srpski boraca kao sto su Boro, Pena, Zenga, Vili, Božur, Gipso, Špiro i mnogi drugi...
    mico_vlahovic- 11873 - 10.03.2007 : Gromovnik Republika Srpska - best (0)

    Mićo Vlahović


    Volio bi da neko ko više zna od mene da napiše koju rijeć o pokojnom Mići Vlahoviću, mislim da se može puno lijepoga napisati o najhrabrijem srpskom borcu sa Sarajevskog ratišta (Vogošća- Ilijaš)
    mico_vlahovic- 9705 - 17.05.2006 : Aco - best (0)

    Mićo Vlahović


    Da li neko moze da napise nesto vise o poručniku Mići Vlahoviću?

    Idi na stranu - |1|2|