fix
Logo
fix
Nalazite se na Sokolac-MANASTIRI_KOSOVO
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

manastiri_kosovo- 102643 - 02.09.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Gorka strana Pećke patrijaršije


Kada putuješ Kosovom, ne moraš da pitaš u kom mjestu žive Srbi, a u kom Šiptari. Dovoljno je da obratiš pažnju na bankine pored puta: ukoliko su zatrpani smećem, znaš da je to šiptarski kraj. Iskreno rečeno, ni srpski krajevi nisu mnogo bolji, ali je razlika je ipak primjetna.

Prolazak kroz Peć takođe budi nekakvo neprijatno osjećanje. Na gradskim putevima velika gužva. Sve vrvi od ljudi, konja i stoke. Kroz grad se probijaš isto tako teško kao kroz Njujork ili Moskvu, samo imaš osjećaj da si se nekim čudom vratio sto godina u prošlost. Na ulicama se odvija živa trgovina alatom, ali ne sa bušilicama I brusilicama, već onim koga prave kovači I druge tradicionalne zanatlije.

Do Pećke patrijaršije je teško doći, čak i ako imaš navigaciju. Za to su se pobrinuli Šiptari, koji su ulicu koja do tamo vodi pregradili sa par stambenih objekata. Ipak, uz malo manevrisanja i lutanja, nekako smo uspjeli da riješimo I taj problem.

Nakon što nas policajci, uz provjeru ličnih dokumenata, propustiše na manastirsku zemlju, odahnuh. Bješe mi nekako prijatnije, ipak imaš osjećaj da je to srpska zemlja i da si svoj na svome.

Pred unutrašnjim zidom, onim koji okružuje Manastir, odmah tu na parkingu nas dočeka jedan policajac. Progovori na srpskom, ali mi odmah bješe jasno da je Albanac. Upita nas:

  • "Vi ste došli iz Bosne?"

    Odmah mi bješe jasno da me nije prepoznao po frizuri, već po registraciji mog Renoa. Svo ovo putovanje kroz Peć mi je pomalo pokvarilo raspoloženje, pa mu ja pomalo drsko odgovorih:

  • "Nismo mi iz Bosne, mi smo iz Republike Srpske!"

    On se samo nasmija na moj komentar pa nastavi:

  • "Jeste li vi Srbi!"

    Umjesto odgovora, potvrdno klimnuh glavom.

  • "A ja sam čuo da ste vi Srbi porijeklom Vlasi?" - uzvrati Albanac.

  • "Nismo mi Srbi porijeklom Vlasi, nego vi, Albanci" - odgovorih ja.

  • "A kako to?" - pomalo iznenađeno upita policajac.

  • "Zar nije onaj vaš najpoznatiji političar, što vas je predstavljao u Beogradu, bio Azem Vlasi? E, ako ste ga vi izabrali za predstavnika, onda ste i vi Vlasi!"

    Nedeljko Žugić, koji je stajao iza leđa tog Albanca, oštrim pogledom me prekori, i dade znak da ćutim. U isto vrijeme, Albanac se slatko nasmija, izgleda da mu se moj odgovor mnogo svidio. Vjerovatno je na isti fazon dočekao desetine Srba, ali mu niko nije tako domišljato odgovorio. U svakom slučaju, on me je nakon toga, poput vjernog kučeta pratio, čak i u dvorište Manastira, pokušavajući da što više sazna o meni. Čak je pristao i da se slika sa mnom, uz molbu da njegovu sliku ne stavim na Fejsbuk, jer mu to nije dozvoljeno kada je u uniformi.

    Uđosmo u Crkvu Svetog Nikole. Odmah na ulazu, sa lijeve strane, nalazi se jedan veliki sto na kome jedna od monahinja prodaje svijeće i knjige. Još par njih je stajalo tu, odmah do stola. Dok smo kupovali svijeće, upitah jednu od njih:

  • "Da li biste nam mogli reći par riječi o ovoj crkvi?"

  • "Nama nije dozvoljeno da budemo vodiči grupa, to radi samo Igumanija, ali je ona trenutno zauzeta!"

    Dok je to govorila, pokaza rukom prema jednom drugom stolu, na kome je jedna starija žena slagala nekakve brošure.

  • "Vi možete da iznajmite audio vodič za deset evra, ili da koristite ovu brošuru.. . " - nastavi ta ista monahinja.

    Za audio-vodič nismo imali vremena, jer smo morali taj isti dan da se preko Prokletija i Rožaja vratimo za Srbiju. Zbog toga uzeh brošuru, i pokušah da iz nje nešto naučim. Međutim, taj list papira nam nije bio od velike pomoći, pa odlučismo da odmah, nakon što smo zapalili svijeće, napustimo crkvu Svetog Nikole.

    U dvorištu crkve nas je čekao Osman, uvijek spreman za razgovor. Pridruži nam se i jedan Italijan, pripadnik KFOR-a, i mi započesmo razgovor, malo na engleskom, malo na italijanskom, a ponajviše na srpskom, koji je ipak nekako zvanični jezik na tim prostorima. U jednom trenutku, iz Crkve izleće Igumanija i uputi se ka nama. Kada je prišla na nekoliko koraka, reče nam povišenim glasom:

  • "Nemojte tako da galamite, u Crkvi je počela služba!?"


    Osjećao sam veliku potrebu da se posvađam sa njom, da joj svašta kažem. A imao sam šta i reći. Htio sam da zna da sam ja taj koji je prešao hiljadu kilometara, došavši iz Beograda za Pale da pokupi Nedeljka, a zatim preko Višegrada do Sjenice da pokupi Vuka, a zatim sva trojica na Kosovo, kod njih, sa namjerom da na ovom našem svetom mjestu zapalimo koju svijeću, ostavimo koji dinar i popričamo sa njima u namjeri da ih podržimo, a oni se prema nama odnose kao da smo im nekakva velika smetnja, prepreka, obaveza. Htio sam joj reći, da sam prošao pola svijeta ali sam se samo na Kosovu osjetio strancem, iako sam čvrsto stajao na svome, među svojima. Htio sam joj reći da su me isto šikanirali i oni u Visokim Dečanima, a sada sam tu istu neprijatnost doživio i od njih u Pećkoj patrijaršiji, prestonici Srba i srpstva. Bio sam razočaran! Očekivao sam od njih toplu dobrodošlicu, domaćinski doček. Došao sam na Kosovo da od njih nešto naučim, da udahnem tračak vjere koji ću kao amanet da ponesem sa sobom. Htio sam da "iz prve ruke" proniknem u veliku istoriju Pećke patrijaršije, tog našeg svetog mjesta. Našeg, a ne samo njihovog. Šta će meni njihovi audio zapisi koji oni prodaju po deset evra? Mogu ja njih besplatno, vjerovatno i bolje, da nađem na Internetu. A ako sam ja, kao Srbin, dužan da ih pomažem, neka mi kažu, onih deset evra ću im poslati a da i ne dolazim na Kosovo!

    Ipak, u svađu se nisam upustio. Izgovorih samo jedno tiho "izvinite" i užurbano napustih manastirsko dvorište.

    Pećku patrijaršiju sam napustio sa nekakvom gorčinom u grlu. Dok sam cjelivao hladnu kamenu stijenu na izlasku iz crkvenog dvorišta, znao sam da se tamo više nikada neću vratiti - ne zbog toga što to ne želim, nego što nemam koga da posjetim. A Bog mi je svjedok, da sam toliko htio da tamo odem!
  • manastiri_kosovo- 102501 - 05.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Gorka strana Visokih Dečana


    Skupa sa jednim ratnim i jednim poratnim drugom, u ranim jutarnjim časovima smo 16. septembra 2017. godine krenuli iz Zubinog Potoka, u posjetu manastiru Visoki Dečani. Evo šta sam tom prilikom zabilježio...

    Put do manastira uopšte nije jednostavan. Za to su se pobrinuli i Šiptari, koji su zatvorili jednu ulicu, tako da vam navigacija ne pomaže. Varijanta da pitaš "slučajnog prolaznika" na Kosovu nije baš preporučiva, pa odlučih da malo manevrišem po paralelnim ulicama Peći, i na taj način nađem izlaz iz grada.

    Ulaz u manastir čuvaju Slovenci. Sa njima započeh razgovor oko Piranskog zaliva, i veoma brzo se dogovorismo o podjeli Hrvatske na dva dijela: srpski i slovenački. Bio sam izdašan prema njima, te za nas uzeh samo ono što Šešelj preporučuje. Takođe ih ubjedih da Hrvatima ostave Zagorje, sa glavnim gradom Kumrovcem - ipak i oni su ljudi pa moraju negdje da žive.

    Jedan od Slovenaca me upita:

  • "Kakve su tvoje prognoze u vezi sutrašnje utakmice na Eurobasketu 2017, između Slovenije i Srbije. "

  • "Ja se mnogo izvinjavam, ali bez obzira na rezultat Srbi će da pobjede!"

    U manastiru zatekoh nekakve Albance. Jedan od njih poče objašnjavati jednom od mladića koji tu rade kao vodiči, da se njih sedam "naučnika" sa Kosova i Albanije interesuju za kulturno blago manastira, kako nepokretno tako i pokretno. Drugim riječima, došli gadovi da vrše popis srpske kulturne zaostavštine.

    Ja jednog dečkića, koji tu radi kao prevodilac, upozorih na njih, ali mi on samo odgovori:

  • "Mi tu ništa ne možemo uraditi! Sva imovina manastira, uključujući i pokretne relikvije, publikovana je u knjizi o manastiru, koju i Albanci već odavno imaju. "

    Posjeta manastiru mi nekako ne ostade u lijepom sjećanju. Svu onu nestvarnu ljepotu baci u sjenu prijem koji smo doživjeli od "domaćina" manastira. Naime, u manastiru rade tri "turistička vodiča", koji dočekuju goste i trude se da im u tu ljepotu koja ih okružuje, potkrijepe pričama iz bogate istorije manastira. U trenutku kada smo ušli u manastir, tu biješe još jedna porodica srpskih iseljenika, koji žive negdje u Velikoj Britaniji. Supruga najstarijeh iz njih, po mojoj procjeni Irkinja, nije govorila srpski, pa su se ovi momci iz Goraždevca svim silama trudili da joj, onako u horu, ispričaju sve što znaju o manastiru. Primjetih i to da je ta "engleska porodica" bila jako skromno obučena. Srpska snaha, Irkinja, je imala izlizane farmerice i neku jeftinu jaknu, odjeću nimalo prikladnu za manastir.

    Pošto ne uspjeh da bar jednog od tih vodiča "pridobijem na našu stranu", priključih se grupi i do kraja "turističke ture" sam slušao njihovo izlaganje na jako dobrom engleskom jeziku. Ovu mogućnost nisu mogli da iskoriste i moji prijatelji, Nedeljko Žugić i Vuk Pantović, jer im engleski ne ide od ruke.

    Ovakav, rekao bih diskriminatorski, odnos od strane manastirskog osoblja nisam mogao ni zamisliti! U mojoj grupi od tri čovjeka su se nalazili: jedan poznati srpski pjesnik, vlasnik prve srpske Internet televizije, jedan poznati epski pjesnik, guslar, višestruki pobjednik na Guči u držanju zdravice, cijenjeni biznismen, kaoi jedan kanadski državljanin i moderator na ovom forumu. Sve u svemu, gospoda vodiči iz Goraždevca su se mogli malo više potruditi oko nas, jer bi to bilo mnogo korisnije za opštu stvar, nego lizati žopu onoj jeftinoj Irkinji.

    Ovo je ujedno bio i razlog zašto do sada nisam htio da pišem o manastiru Visoki Dečani.

    Ipak, biti Srbin u manastiru Visoki Dečani ima i izvjesnih prednosti. Primjera radi, kada kupuješ kvalitetno manastirsko vino, umjesto 10 evra za litar možeš da ga dobijeć za šest, što je velika prednost.

    Da ne bude zabune, manastir Visoki Dečani je nešto najljepše što sam u životu vidio, a vidio sam mnogo toga. Jako mi je drago što sam imao priliku da ga posjetim. Međutim, mislim da mi Srbi treba da uživamo, ako ne veće, onda bar podjednako poštovanje kada uđemo u takvu svetinju kao što su Visoki Dečani. Pa valjda trebamo upravo mi Srbi, kada uđemo u ovaj sveti objekat, da se osjećamo kao svoj na svome!
  • Idi na stranu - |1|2|