fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-LOGORI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

logori- 101343 - 18.10.2017 : Mima Banja Luka - best (0)

Logori za srbe u Ključu i Sanskom Mostu


Pozdrav,
Ima li neko informacije da li su postojali logori/zatočeništva gdje su držani Srbi za vrijeme rata (1992-1995) u Ključu i Sanskom Mostu?
logori- 99493 - 10.02.2017 : Ratko Obrenović Detroit, USA - best (0)

Preživjela logorašica Nusreta Mujkić: Srpska je moja država


U ratu su silovane i prošle su najgora poniženja, danas su nevidljive. Ne uvažava ih okolina, ne prepoznaju ih zakoni. To su žene žrtve ratne torture.

Јedna od njih, Nusreta Mujkić iz Broda, preživjela je torturu u hrvatskim logorima. Ovo je njena životna priča.

Prošla je zloglasni Strolit i logor u Đakovu. Želi sve da zaboravi, ali uzalud. Živi sa svojim bolom , gotovo nevidljivo. I da može, kaže , ništa ne bi promijenila. Udata za Srbina u ratu nikom nije bila po volji. Kakve je muke prošla, nije za priču, ali poneka rečenica izađe iz duše, tek toliko da je olakša.

  • "Srpsku zastavu nosila u ustima, oni obrišu cipele nama stave u usta da hodamo po krugu, sunce sja, ne daju ni vode, samo te tuku kundacima puške, šutaju te", kaže Mujkićeva.

    Sve je, kaže, izdržala. I silovanje i susret sa krvnikom, oči u oči, na sudu. Osuđen je na 10 godina zatvora, ali za Nusretu to nije utjeha. Nema novca da ostvari odštetu i pomalo gubi snagu u borbi koja joj je oduzela mladost, život, potomke.

  • "Јa jesam muslimanka, ja se toga ne stidim, ali se borim za ovu državu i ponosim se, ja sam se borila za ovo. Republika Srpska je moja država, samo da hoće da nas priznaju i da nam daju taj zakon da imamo od čega živjeti da se ne idem moliti nikome ni zašto, to bih najviše voljela jer me sramota više tražiti", dodala je ona.
  • logori- 96277 - 24.06.2016 : Ex-ponto - best (1)

    Da li je trebalo bježati?


    Poštovani Đorđo,
    kažete:"Da li je vrijedilo pobjeći (njih dvojica) da bi nam ubili dvojicu i strijeljali jednog"?

    Koristeći se tom Vašom logikom, sve operacije srpske vojske su trebale stati onog momenta kada je protivnik imao nekog našeg u zatočenistvu, pošto su za sve akcije najviše ispaštali oni koji su bili u rukama protivnika. I nije to počelo 1992. I nije se dešavalo samo na području Hadžića.

    Pročitao sam Vaš opis bjekstva i mogu reći da je pošteno napisan. Jedino me čudi da nakon onako napisanog teksta, Vi izvlačite takve zaključke.

    A evo i tog skracenog dijela iz Vase knjige:

    "Vidio sam njegovu odlučnost, srce koje je ubrzano pumpalo njegovu adrenalinom obogaćenu mladalačku krv. Učini mi se, to on samo razmišlja, ko zna gdje će sutra kopati, a čudio me je i izbor mjesta sa kojeg je kanio pobjeći. Boban je bio i u prvoj grupi koja je kopala zamrznutu zemlju u januaru i februaru. Imao je priliku vidjeti muslimanske snajperiste koji su snajpersko mjesto upravo imali na spratu ili u potkrovlju poljoprivrednog instituta.
    -"Sutra kad pođemo, stani zajedno sa mnom u kolonu, da budemo u paru", reče mi šapatom šta smjera.


    Sutradan, 22. aprila 1993-e godine u strahu sam se Bogu molio. Odavao sam nezainteresovanost i minimizirao kontakt sa Bobanom dok smo se postrojavali ispred hrasničkog zatvora. To jutro, postrojili su nas kao i prije. Do mene je stajao Moća Krstić... Pogledam prema Bobanu. Stajao je sa Slobodanom Krstićem. Skrivao je pogled od mene, kao da se bojao da ne progovorim. Razmišljao sam o Bobanu. Crnog nisam poznavao - potrebno je da se poklope mnogi detalji pa da se izvede uspješno bjekstvo. Kako da pobjegne? Možda ne razmišlja kao ja. Možda hoće da preuzme rizik, ali i rizik se mora predvidjeti. Imao je na spratu snajperiste? Možda? Oni su povremeno dolazili i osmatrali srpske položaje prema domu zdravlja na Ilidži. Imali su i čuvara, muslimanskog vojnika koji je morao biti uz njih. Imao je čistinu, ničim zaštićeno ravno polje koje se prostiralo ka Ilidži. Trebalo je to pretrčati. Trčati možda hiljadu metara. A eventualna minska polja... ? U određenom trenutku, oko podneva, iznenađeno primijetih neko komešanje vojnika koji su bili stacionirani u obližnjoj privatnoj kući. Istrčavaju, odlaze, nešto se dešava, ali ne znam šta. Vojnik, zvani Edo, predratni vozač tramvaja u gradu Sarajevu je napustio svoje stražarsko mjesto na poljoprivrednom institutu što su iskoristili Boban i Crni. Pobjegli su u pravcu srpske Ilidže. Kao po nekom dogovoru, nekako u isto vrijeme desila su se dva bjekstva na dva različita mjesta. Opisano bjekstvo desilo se kod poljoprivrednog instituta gdje sam bio i ja, a drugo bjekstvo na Donjem Kotorcu na mjestu gdje se ukršta rijeka Tilava i seoski asfaltni put. Pobjegli su Vaso i Momo dok su prokopavali cestu u namjeri da spoje tranšeje sa obje strane puta.

    Navedeni tekst je iz knjige "1335 Dana"-Djordjo Suvajlo.
    logori- 96274 - 24.06.2016 : Djordjo Sydney - best (1)

    Da li je herojski čin?


    Vidim, mnogi komentarišu, na osnovu gledanih filmova koji su obrađivali filmska bjekstva da su u logorima bili oni, većinom, koji su podržavali multietničku politiku Alije Iizetbegovića?! Ili, nakaradno spominjati herojsko djelo Gavrila Principa?!

    Rekao sam ranije da sam sudionik dogadjaja od 22. 04. 1993. godine. Naravno, svaki logoraš je sanjao bjekstvo, noći provodio smišljajući kako? Tih dana, ubjeđivao sam ih, idemo zajedno sa kamiona kojim smo prevoženi. Uzburkana, mladalačka krv, nije čekala niti željela čuti posljedice eventualnog pojedinačnog bjekstva.

    E, sada ću otkriti kako je to organizovano! Uspostavljen je kontakt sa vojnikom na tom stražarskom mjestu. Da uz određenu nadoknadu ponovo rade na istom mjestu (prokopavali su cestu, po dvojica sa obje strane iz postojećih tranšeja). Na moje pitanje, kako zna gdje ce sutra kopati, odgovorio mi je: "To je sređeno!?"
  • "Ne, pobiće ostale, odgovorio sam!"

    Vojnik, Mustafa Divjan, je napustio stražarsko mjesto i omogućio planirano bjekstvo, po povratku je hladnokrvno rafalno ubio Kapetinu Slavišu i Ranka Varagića, objasnivši to kao čin bjekstva, čime je prikrio obostrani dogovor. Da zlo bude gore, nakon tri sata po bjekstvu, izveden je Milan Krstić, koji je strijeljan u objektu Poljoprivrednog instituta od strane vojnog policajca Ferida Delića.

    Iskreno, ne bih uživao u slavi tog "herojskog bjekstva". Svaki dan mi je 22. 04. ?! Idemo dalje... Inspektori, bezbjednjaci su znali da sam svjedok. Pokućali su me ukloniti na više načina i više puta. Bog nije dao. Valjda da napišem i napisao sam knjigu 1335 dana!

    Moram opisati i ovo nuđeno bjekstvo. Kopali smo tranše pored rijeke Tilave. Kraj tranšea je ulazio u korito rijeke. Tu su kopali logorasi L. D. I S. J. Bio sam na udaljenisti od njih oko 50 m, sa mnom je bio moj parnjak i vojnik sa automatskom puškom na gotovs! Očekivao se bjeg pomenutih logoraša i dobar izgovor za ubistvo?! Nisu pobjegli, skontali su šta im je cilj. Hvala im do neba.

    Suđenje je krenulo, kako to i sami znate. Imaju knjigu, imaju iskaz u Sipi. Još nisam pozvan, gledam ko me traži da ne svjedočim.

    Razumijem čitaoce koji ne razumiju, daj Bože pa da nikad ne shvate to na svojoj koži.
  • logori- 96233 - 18.06.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Pobjeći iz logoraj je herojski čin


    Pobjeći neprijatelju iz logora ili sa linije na kojoj je logoraš bio na prislinom radu, po mom mišljenju je velika hrabrost i smatram to herojstvom!

    U vrijeme rata, na našu stranu neprekidno su prelazili Srbi koji su nekim nesretnim slučajem ostali u Sarajevu. Svakog tog čovjeka sam gledao kao junaka, prije svega što je skupio hrabrost i odlučio da kroz minska polja pređe na drugu, našu stranu.

    To što su 22. 04. '93. godine dvojica Srba pobjegao, a oni koji su ostali na drugoj, neprijateljskoj strani, bili zlostavljani i ubijani, to samo govori o multietničnosti koju su Alija i njegovi sljedbenici zagovarali! Žalosno je i sebično razmišljanje onih koji ovaj čin, bježanje iz logara demantuju kao herojski, zato što su oni koji su ostali, ispaštali zbog toga! Ako tako budemo razmišljali, onda moramo preispitati sve srpske heroje, počev od Gavrila Principa, da li su oni zaslužili da nose epitet heroja!
    logori- 96139 - 05.06.2016 : Djordjo Sydney - best (4)

    Život priča


    Ex Ponto, javi se! Administrator vam može dati kontakt a ako se potrudite lako me možete pronaći. Pročitao sam vaš tekst, dobro sročen, pretpostavljam na osnovu informacija sa kojim raspolažete.

    Ja sam učesnik tog događaja koji se desio 22. 04. 1993. , na Institutu poljoprivrednog fakulteta na Butmiru. Vaše zapažanje da li je to herojski čin ne stoji, jer po meni je to pomanjkanje odgovornosti i kolektivne svijesti. Da li je vrijedilo pobjeći (njih dvojica) da bi nam ubili dvojicu i strijeljali jednog?! A kako smo prošli nas pet to pročitajte u knjizi "1335 dana".

    Bolniji su događaji iz 2015. i 2016. godine, koje vi spominjete u drugom dijelu teksta. Za dogadjaje gore navedene postupajući tužilac je Zorica Đurđević (S. J)*, koja je sve u!inila da sa zakašnjenjem podigne optužnicu i to jako aljkavo, tako aljkavo da ju je Sud BiH "spustio" na kantonalni i time odvojio naredbodavca od izvršioca?! Kako se vrši strijeljanje? Po naredbi, zar ne!

    Spominjete Slavka Jovičića? Poslije te emisije sam ga nazvao "balinče" i korumpirano smeće. Zašto? U septembru 2015. je Press, mislim novinar Knežević, objavio moju priču o tome. Novinar, da bi ojačao tekst objavljuje i izjavu Slavka Jovičića gdje tvrdi da je Feđa (Delić) ubio Milana Krstića pištoljem sa 18 cm?! Slavuj nije bio tu. Na petnaest dana pred podizanje optužnice u decembru 2015. u pomenutoj emisiji Slavuj izjavljuje "neki policajac Feđa je urinirao po nama na kamionu", ubica nije bio na kamionu ali mu je Slavuj ponudio alibi kojeg će advokati koristiti u procesu. Pitanje je ko je naručio tu TV emisiju na Prvoj? A ponašanje Slavka ste objasnili u vašoj zadnjoj rečenici.

    Rezime: Krenulo je suđenje i pored pritužbe Logoraške organizacije iz Australije koje smo uputili Sudu BiH a Glas Srpske to objavio. Sud sada izmišlja svjedoke, bježi od očevidaca a optuženi za ubistva su na slobodi. Ovdje se ne radi o problemu svjedoka nego o opstrukciji Suda i Tužilaštva BiH. Procese ne prati niko sa strane Republike Srpske? A da ne spominjem predsjednika Dukić Branislava koji je u ratu bio pripadnik ABiH?! Sada vam je jasno u kom je glibu srpska istina rata u BiH.
    logori- 96049 - 23.05.2016 : Ex Ponto - best (4)

    Bjekstvo iz logora-herojski čin, ili izdaja logoraša


    U Sarajevu je u toku suđenje Mustafi Divjanu, Feridu Deliću i Aliji Gazibari, optuženim za zločine počinjene u aprilu 1993. na području Ilidže.

    Divjan je optužen za ubistva zatvorenika srpske nacionalnosti koji su iz logora "Silos" i "Krupa" dovedeni na prisilne radove kod Poljoprivrednog instituta "Butmir".

    Divjan je, kao stražar, 22. aprila 1993. godine nadzirao rad zatvorenika, a nakon što je čuo da je njih nekoliko pobjeglo, iznad tranšeja je na zatvorenike pucao iz automatske puške i ubio dvojicu.

    Delić je odveo jednog zatvorenika, koji je nakon toga ubijen. On je naredio dvojici zatvorenika da tijela ubijenih odnesu do stanice Vojne policije u Butmiru.

    Nakon što su tijela stigla do stanice Vojne policije u Butmiru, Delić i Gazibara su natjerali zatvorenike da unesu tijela preminulih u kamion. Prilikom vožnje zatvorenike su tukli te urinirali po njima i tijelima ubijenih.

    Ono o čemu bih želio pričati je sam čin bjekstva, reagovanje srpske strane, kao i samih zatvorenika na taj čin. Na dvije različite strane udaljene više kilometara (blizina Doma Zdravlja na Ilidži I Kotorac) jedna od druge, po dva zatvorenika su pokuali i uspjeli da pobjegnu na srpsku stranu.

    To je po meni izuzetan poduhvat vrijedan divljenja, kao i strasan šamar protivniku (muslimanskoj strani). Sačuvati prisebnost, izanalizirati situaciju i odlučiti se za akciju u odsutnom momentu, a pogotovo uspjeti u namjeri je nešto što odvaja heroja, ratnika, buntovnika od običnog smrtnika pomirenog sa situacijom i spremnog na kooperaciju sa dželatom.

    Mislim i da je "dužnost" svakog ratnog zarobljenika da analizira situaciju i da uvijek gleda način kako da nadmudri neprijatelja, pobjegne i tim činom doprinese borbi svoje strane.

    Treba li da podsjećam na istorijske slučajeve bjekstva, kako iz nae(srpske) tako i svjetske istorije?

    Ono sto me "iznenadilo" u svemu je reakcija nekih na sam čin bjekstva.

    Gore pomenuti ratni zločin i ubistvo trojice zatvorenika u izjavama nekih logoraša se stavlja na dušu cetvorici bjegunaca. Ne ubicama, vec bjeguncima?!

    U emisiji "Život priča 1334" iz decembra 2015. Slavko Jovičić kaže: "Kada je nas 30 prebačeno u Hrasnicu, tada sam im rekao "Ljudi, nemojte da neko pobjegne, pobiće sve one koji su danas ostali u Silosu i u Zoviku, na dvije lokacije. Neko ima brata, neko ima oca, majku, nemojte da nosite na savjesti te ljude" - i desilo se to... da su na dvije lokacije gdje su logorasi kopali razdaljine 10 kilometara, u isto vrijeme pobjegla dvojica logoraša prema poljoprivrednom dobru, prema Ilidži, a dvojica su pobjegla gdje sam ja kopao, na srpsku stranu koja je bila 100m i tada sam strašno doživio torture..."

    Malo me buni Slavkovo rezonovanje, pa bih volio bih cuti misljenje o ovome ljudi sa ratnim iskustvom.

    Prije nego je optužnica protiv gore navedene trojice podignuta čitao sam ogorčene izjave Aleksandra Krstića iz Melburna, sina pokojnog Milana, ubijenog 22. aprila 1993. gdje tvrdi da "tužilaštvo godinama opstruiše istragu o ubistvu njegovog oca Milana, zatvorenika zloglasnog logora "Silos" u Tarčinu.

    Na to mu Slavko Jovičić odgovara:"Aleksandre, nije problem u Tužilaštvu BiH, vjeruj mi. Nikoga ne branim, ali svi jadi i nesreće zašto nema optužnica za stradanje Srba, pa i tvog pokojnog oca Milana, su u tome što Srbi neće da svjedoče."

    Opet su Srbi problem?! Ne mogu da vjerujem.

    Zatim saznam još nešto, tuzilac tužilaštva BiH od 2013. je Vedrana Mijović, kćerka Slavka Jovičića.
    logori- 25302 - 23.10.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Koncentracioni logori smrti: Viktor Bubanj i Silos u Federacijskom Sarajevu

    logori- 25112 - 30.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Kroz logore FBiH prošlo 50.000 Srba


    Preuzeto sa 24sata. info

    Upravni odbor Saveza logoraša RS i tim Advokatske komore u petak će predati prvu tužbu od ukupno 536 protiv Federacije BiH, za naknadu materijalne i nematerijalne štete srpskim logorašima u logorima na području tog entiteta, potvrdio je za "Fokus" Branislav Dukić.

    Dukić je rekao da će tužbama, osim naknade štete, biti pokazana i činjenica da u proteklom ratu na prostorima bivše Jugoslavije nisu stradali samo Bošnjaci i Hrvati, već i Srbi.

    - Po našoj evidenciji i izjavama živih svjedoka, na području FBiH bilo je 536 logora, kroz koje je prošlo preko 50. 000 logoraša. Većina su bili civili.

    Tek deset posto logoraša bili su vojnici. Svi oni posjeduju validnu dokumentaciju od Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, koja će svakako koristiti u ovom procesu - rekao je Dukić.

    On je pojasnio da se radi o tužbama za nečovječno postupanje, maltretiranje, ubijanje, silovanje žena i mnoge druge zločine počinjene nad Srbima u logorima u FBiH.

    - Za sve ove navode imamo dokumentaciju, izjave sjedoka o tome šta se sve događalo, ko su nalogodavci, upravnici, kao i mnoge detalje o tome ko je ubijao i maltretirao zarobljenike. Mnogi od njih danas slobodno šetaju po BiH, a napravili su strašna zlodjela - rekao je Dukić.

    On ilustruje da su se žrtve s egzekutorima nekad susretale i nakon rata.

    - Nije mali broj slučajeva da su prijetnje ponavljane u miru. Prilikom susreta žrtava i izvršilaca zločina prijećeno da bi sve to moglo da se ponovi. Svi ti dokazi su prikupljeni, uključujući i medicinsku dokumentaciju silovanih žena. U zlodjela je uključen kompletan vojni i politički vrh, koji je obilazio sve te logore - rekao je Dukić.

    Dukić kaže da nakon trogodišnjeg rada na pripremanju tužbi imaju garanciju advokata da će proces biti dobijen.

    - Postoji podaci obje vojske, odnosno VRS i Armije RBiH, koji su razmjenjivani. Tužbe ćemo dostavljati nadležnim tužilaštvima, tamo gdje su ti logori postojali. Samo u Sarajevu bilo je 126 logora. Oni tvrde da su to bili prihvatni centri, a znamo da Međunarodni komitet Crvenog krsta nikada nije registrovao takve centre, već isključivo logore. Koliko je bilo logora, toliko je tužbi, dakle 536 - ističe Dukić.

    Odgovarajući na pitanje zašto se ovaj proces pokreće tek 14 godina nakon rata, Dukić kaže da je Savez logoraša RS osnovan 2002. godine i da je trebalo da prethodne vlasti RS započnu proces.

    - Trebalo nam je mnogo sredstava. Uz pomoć Vlade RS prikupili smo znatan dio. Mnogi advokati su radili besplatno. Nikada nije kasno, jer ratni zločini ne zastarjevaju - naveo je Dukić.

    On nije isključio mogućnost politizovanja ovog procesa i rekao je da se na to neće osvrtati, jer je, kako kaže, karakter rata u BiH neophodno rasvijetliti.

    - Poslije ovoga ići ćemo sa tužbama zbog 222 logora u Hrvatskoj i 21 u Sloveniji. Potrebna su dodatna sredstva, jer podnošenje samo jedne tužbe košta 350 KM. Procesuiranje će, bez sumnje, trajati vremenski dugo, ali istina mora biti rasvijetljena - istakao je Dukić.

    Nikola Ristić, potpredsjednik Saveza logoraša RS, koji je kao mještanin srpskog sela Bukvik, nedaleko od Brčkog, i sam bio u logoru nakon što je tadašnja Armija RBiH zauzela bukvički region, rekao je da je samo na prostoru današnjeg distrikta Brčko bilo 20 logora koje su držali muslimani i Hrvati.

    - I mi, kao i logoraši iz drugih krajeva RS, uključeni smo u podnošenje tužbi, a Advokatska komora RS zastupaće nas za početak u četiri tužbe, kojima će biti obuhvaćen što veći broj logora - rekao je Ristić.
    logori- 25111 - 30.09.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Zloglasni Silos - Logor Tarčin


    U zloglasni logor "Silos" u Tarčinu zatvarani su Srbi, uglavnom civili sa područja ovog naselja na hadžićkoj opštini. U logoru su uglavnom zatvarani mladići i učenici pod optužbom da je kod njih nađeno oružje ili radio-stanica. Spavali su na betonu, a dobijali jednu krišku hljeba i nekoliko kašika kisele čorbe u koju su veoma često stražari pišali.

    Logor je bio otvoren duže nego što je trajao rat u Bosni i Hercegovini. Zatvoren je 27. januara 1996. godine, dva mjeseca nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, istoga dana kada je zatvoren i zloglasni logor "Aušvic".

    Slučajno ili ne, za ovaj logor još niko nije odgovarao, čak ni upravnik logora Bećir Ujuć, Čavić Halid, Turčinović Muhamed - Zeko i Tufo Refik. Da vas podsjetim da su Haški tribunal i Državno tužilaštvo BiH osudili na zatvorske kazne i do petnaest godina Srbe koji su bili samo stražari u Omarskoj kod Prijedora: Duško Sikirica, Dušan Fuštar, Predrag Banović, Damir Došen i Dragan Kolundžija...

    Logor "Silos" u Tarčinu je po mišljenju mnogih bio najzloglasniji kazamat takve vrste na prostoru Bosne i Hercegovine, u kome je iživljavanje nad zatvorenicima dostiglo jedan nivo koji normalan čovjek ne može ni da zamisli.

    logori- 25110 - 30.09.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)


    Oko 530 logora za Srbe na području Federacije BiH


    logori- 25108 - 30.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Logor za Srbe u Trnovu


    Objavljeno na B92 - 27. septembra 2010. godine

    Savez logoraša Republike Srpske objavio je video-materijal na kome se vidi da je u Trnovu, tokom rata, postojao logor za Srbe.

    Materijal je sniman za potrebe Armije BiH, a predsednik Saveza Branislav Dukić nije želeo da otkrije kada su došli do tog video-materijala.

    "Dok Srbe hapse i procesuiraju na svakom koraku u BiH, dokazi zločina nad Srbima čuvaju se u ormarima bosanskog tužilašta", kaže, za "Novosti", Branislav Dukić, predsednik Saveza logoraša RS.


    Dukić otkriva da se video-kaseta sa ispovestima Srpkinja zarobljenih u logoru Trnovo nalazi u Tužilaštvu BiH, i to pod oznakama A i B, i da nikada nije uzeta kao dokaz u ovom slučaju.

    "Kada je Savez logoraša RS povodom slučaja Trnovo 2003. godine u Hag uputio materijal koji sadrži dokaze protiv 15 Bošnjaka koji su hapsili i ubijali srpsko civilno stanovništvo na području Trnova, u Tribunalu je ovaj materijal dobio oznake A i B, pa je vraćen u Tužilaštvo BiH. Oznaka A znači da taj slučaj već sadrži dokaze protiv osumnjičenih i da se može pristupiti procesuiranju, odnosno hapšenju pojedinih osumnjičenih u ovom slučaju. Oznaka B, s druge strane, znači da u slučaju postoje i optuženi koje još treba istražiti. Nijedno od pomenutog nije odrađeno. Kaseta je tek sada ugledala svetlost dana", objašnjava Dukić.


    Među imenima 15 osumnjičenih izdvajaju se imena Edhema Godinjaka, predratnog šefa stanice policije u Trnovu a kasnije komandanta "Zelenih beretki" na ovom području, i njegovih saradnika Hajrudina Ploskića, zvanog Lelo, Muniba Ademovića, Hajrudina Elezovića i Ismeta Kolara.

    Na području Federacije BiH bilo je 536 logora za Srbe. Pored toga, Srbi su bili smešteni i u 220 logora na području Hrvatske i u 21 logoru na području Slovenije.

    "Edhem Godinjak je osoba koja bi trebalo prva da odgovara za zločin u Trnovu. On je čovek koji je hapsio Srbe u Trnovu i potom naređivao šta da se radi sa njima. Vodio je napade na sela Gornja i Donja Presjenica i Strajišta 6. i 7. jula 1992. godine, kad su "Zelene beretke" Armije BiH na svirep način, klanjem i paljenjem, ubile 13 srpskih civila", tvrdi Dukić.


    U opštini Trnovo, 1992. godine ubijena su 124 srpska civila, čiji ostaci ni danas nisu pronađeni, a njihove ubice nisu kažnjene. Među pomenutim žrtvama je 48 žena i četvoro dece.

    Milena Vasić jedna je od žena koje su provele nekoliko meseci u logoru na području Trnova. Ona i danas zaplače kada se seti torture kroz koju je prošla.

    Milena kroz suze kaže da su je naoružani Bošnjaci zarobili u selu Ledići, u opštini Trnovo, u julu 1992. godine, zajedno sa mužem i troje dece, od kojih su dve bliznakinje imale četiri godine, a najmlađa ćerka dve.

    "Sproveli su nas u školu u ovom selu. U jednoj sobi je bilo 55 žena i dece, a u drugoj pedesetak muškaraca. Svakog dana su nas terorisali, tukli, ubijali, maltretirali... Posle nekoliko dana, prebacili su nas u Trnovo. Tu su nas snimali kamerama i naređivali nam da pričamo kako je sve normalno, a nas 50 bilo je zatvoreno u jednu sobu, nismo ni do toaleta mogli da odemo. Bilo je i beba od po 40 dana, dece malo starije i staraca od 80 godina. Strašno! Teško mi je da pričam", zaplakala je Milena.


    Kroz jecaje, ona dodaje da joj je muž od batina koje je dobio u logoru u Trnovu kasnije i umro, a ona ostala sama sa tri ćerke. Golgota iz Trnova završila se razmenom zarobljenika u septembru 1992. godine. U Tužilaštvu BiH za "Novosti" je kratko rečeno da se na slučaju Trnovo još radi i da on nije zatvoren.

    Idi na stranu - |1|2|