fix
Logo
fix
Nalazite se na Istorija-KOMUNIZAM
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

komunizam- 98451 - 24.12.2016 : NOMAD Srbija - best (2)

Jugoslavije, srpske grobnice


Srpski državni rulet

Piše: Miroslav Janković, novinar, 24. decembar 2016, Večernje novosti

Niko osim Srba svoju državu nije utopio u "višenacionalnu zadrugu"

DECEMBAR je mesec kada se mnogi sećaju nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prvog dana ovog meseca jedna država je formirana, a druga sahranjena. Nakon tri uzastopno dobijena rata, Srbija je prestala da postoji. Neki istoričari misle da je nestala na vrhuncu naše istorijske visine, kakvim se smatra početak 20. veka. Još malo pa će se navršiti celi vek kako su Nikola Pašić i kralj Aleksandar stavili nadgrobnu ploču na Srbiju: jesu li to morali ili su hteli, i šta bi bilo da su postupili drugačije?

Nema primera u poznatoj, a ozbiljnoj istoriji, da je neko, kao Srbi, dobrovoljno svoju državu, uz to i pobednicu u ratu, utopio u "višenacionalnu zadrugu" sa katolicima i muslimanima, protiv kojih smo ratovali od 1912-1918, kao što je to učinio srpski kralj i njegov dvor. Nakon što su 1915. godine odbili ponudu Londonske konferencije da prošire svoju državu na bezmalo teritoriju potonje Kraljevine, odbacili su i ponudu Austrije i Nemačke da Srbija dobije Bosnu i izlaz na more, a da zauzvrat izađe iz rata.

Aleksandar i Pašić su hteli Jugoslaviju. Zapravo želeo je kralj, a Baja ga je sledio jer je želeo da po svaku cenu ostane na vlasti. Bili su gladni velike primorske države, nakon malih, suvozemnih srbijanskih kneževina i kraljevina.

Ideje ilirizma i nekakvog bratstva i jedinstva u južnih Slovena su prodrle među Srbe s dolaskom Karađorđevića na vlast. A oni su uvek držali glavu znatno više podignutu nego Obrenovići. Srbija kralja Petra je odškolovala prve generacije naše elite, na čelu sa srbojugoslovenima Cvijićem i Skerlićem, koji su njegovom sinu Aleksandru bili mentori: oni su ga inficirali jugoslovenstvom nakon što je ono u njihovom vremenu i njihovim glavama već počelo da zri.

Taj oblak se brzo širio ka jugu: a svi mutni oblaci na Srbiju su i došli sa severa i sa Alpa. Dakle, Aleksandar je odgajan kao Jugosloven, on je slušao Cvijića i Skerlića, a Srbi su posle slušali i gledali oluju. Nakon što su učinili ludu velikodušnost - odrekli se svoje države. Zapravo, ubili je svojom rukom u bezumnoj političkoj igri, kojoj bi najbolje peristajao naziv: "srpski rulet". Postali smo tako ne samo kraljeubice već i državoubice. A 1915. istorija je jedan jedini put, u novije doba srpskog postojanja, pružila ruku da nas pomiluje.

Šta je Kraljevina donela, a šta odnela Srbima? Vrlo brzo se sa severa prosula mržnju na Srbe: Hrvati su srpsku dinastiju odmah nazvali ciganskom i čobanskom, a Srbe Vlasima i Cincarima. Smatrali su da oni iz Zagreba treba da rukuju Kraljevinom kao konfederacijom. Majstori preveslavanja svakakvog vremena jedini su narod na ovim prostorima koji je imao koristi i od fašista i od komunista. Avnoj i Ustav iz 1974. godine dali su im državu, koju su Tuđmanovi fašisti izgonom Srba načinili etnički najčistijom u Evropi.

Slovenci su bili još lukaviji: za njih su Srbi bili konj koga treba jahati dok ne postane raga. Hrvati i Slovenci su u obe Jugoslavije za sedam decenija njihovog trajanja više profitirali nego za svo viševekovno životarenje u austro-nemačkim carstvima. I Kraljevinom i avnojevskom Jugoslavijom vladali su Slovenci: oni su neprestano huškali druge narode na Srbe, nametali zakone kakvi njima odgovaraju, bili neokolonijalni gospodari Srbima ravno 70 godina. To je jedno od najbolnijih poniženja koje smo doživeli u istoriji: da Srbima upravlja narod od jedva milion stanovnika, čija je teritorija na geografskoj karti manja od šumadijskog opanka. Slovenci su bili rafinirani zloduh u obe Jugoslavije.

Mora se priznati da je Kraljevina i neke dobre stvari donela Srbima. Pomešala nas je sa drugačijima od nas: počeli smo da "učimo" život i na druge načine. Dobili smo Vojvodinu i to je najveći srpski teritorijalni dobitak od srednjeg veka naovamo. Kao što će biti i najveći gubitak, ako jednog dana ode tamo odakle je i došla. Srbija je imala ogroman priliv svoga naroda iz prečanskih krajeva, koji je doneo sa sobom veliku radnu energiju, mnoge veštine i dobru genetiku. Zato su, na primer, obe Jugoslavije bile uspešne u sportu.

Šta bi bilo da nije bilo prve Jugoslavije? Možda ne bi bilo ni druge. Ali istoričari kažu: nema načina da se utvrdi šta bi se desilo da se nije desilo to što se desilo. Iza obe Jugoslavije su ostali potoci naše krvi i suza i nemi jauci srpskih grobova, koji legoše u temelje te dve naše nesretne kuće. Grobove ne htedosmo, a u stvari ne smedosmo, ni da prebrojimo. Jer, mi smo nekrofilski narod, nama su važne iluzije i patnje, a stvarnost kakva god da je.

Kraljevinu smo prihvatili kao nagradu za strašne vojničke žrtve koje podnesmo u Prvom, a Titoslaviju kao melem na užasne civilne žrtve koje imadosmo u Drugom ratu. Osamnaeste smo mislili da je svet zaljubljen u nas, a on je samo dobro prepoznao crte istorijske ludosti u nama. Da otadžbinom smatramo (i) tuđinu, a da za brata hoćemo i onoga koga nije naša majka rodila. Zato su nam "darovali" dve Jugoslavije, dve najveće i najkrvavije srpske istorijske suze.
komunizam- 98427 - 20.12.2016 : NOMAD Srbija - best (5)

Crveni bik na Titovim krilima


Nekadašnjeg doživotnog predsednika Jugoslavije, države koja više ne postoji, Josipa Broza, mnogi zapadni državnici, novinari, sociolozi i psiholozi su smatrali najvećim rasipnikom svog vremena. Za većinu više miliona Srba koji žive širom planete, Broz je bio i najveći unesrećitelj Srbije.

Razlog: povlađivanje Hrvatima, neprocesuiranje hrvatskih ratnih zločina nad Srbima i drugim narodima počinjenih u Drugom svetskom ratu, nisu proganjane ustaše dok su srpski četnici gonjeni i ubijani širom sveta. Ustavom iz 1974. Hrvatskoj i drugim republikama je omogućena kasnija državnost ne štetu Srbije, Hrvatima je i posle 1945. g. "sačuvan" poklon jadranske obale "vredan" mogućih 20 milijardi godišnjeg prihoda od turizma iako Jadran nikada nije bio ceo hrvatski itd. Današnji posed Hrvatske ogromnog dela jadranske obale je omogućila srpska pobeda u Prvom svetskom ratu! Lista zbog čega mnogi srpski iseljenici nisi voleli somopostavljenog maršala je zaista predugačka.

Josip Broz, tobožnji komunista, koji je, iako bravar, najviše voleo carski život, nije kupovao ništa jer je to kobajagi dobijao na "poklon" od naroda koji ga je "neizmerno voleo"! Tito je, kažu njegovi poštovaoci, sve ostavio narodu: i dvorce, i vile, i blago. Možda ima u tome neke istine, ali od te Brozove zaostavštine srpski narod još uvek nema nikakvu korist. Danas se u dvorcima i vilama uglavnom baškare sinovi i unuci njegovih bivših komunista koji danas Srbima prodaju neku tobožu "demokratiju", često nastavljajući pljačku svog naroda koju je započeo bravar. U srpskoj javnosti se naširoko diskutuje, kojim naslednicima treba vratiti Titovu "imovinu", čuvanu u sefovima jedne beogradske banke. Ta imovina je, verovatno, stečena pljačkom.

Rekosmo da je Josip Broz bio najveći rasipnik svog vremena. Ne samo što je imao za lično uživanje bezbroj vila, dvoraca, lovišta, "svojih" apartmana po bolnicama i izletištima, pa čak i najmanje dva ostrva na Jadranu na stalnom raspolaganju, nego što je u to siromašno vreme putovao po svetu skuplje i pompeznije nego bilo koji raniji imperator - od austrijskog Franje Josipa, preko nemačkog cara Viljema i ruskog Nikolaja Romanova, pa do engleske kraljice Viktorije. Uzmimo kao primer samo jedan višemesečni Titov put da poseti svoje nove "prijatelje" u Indiji i tadašnjoj Burmi ili kasnije posete nekim afričkim državama. Plovilo se brodom "Galeb" koji su pratili razarači Ratne mornarice "Triglav", "Biokovo" i teretni brod "Dinara". Valjda je teretnjak nosio poklone Titovim prijateljima, koji su često kao i darodavac, spočetka vladavine bili obični, kako Srbi to rado kažu, gologuzani. Oni su, uglavnom, došli vojnim pučevima i ubistvima na vlast. Kao sposobni diktatori znali su kako da se obogate. Posada Titove "združene flote" brojala je najmanje 800 ljudi. Brod "Galeb" je sa Brozom skoro četiri puta oplovio globus, tačnije -prešao je oko 158. 000 kilometara!

Avion je imao četiri jaka Prat Vitnej motora "dupla zvezda" tipa R2800. Svaki motor je imao po dva puta devet cilindera ukupne zapremine od po 46 litara i snage 2500 KS po motoru koji su pokretali elise. Jedan stariji avio-mehaničar, pričali su njegovi prijatelji nekoliko meseci pre nego što je dekica umro, "potrefio" je poduži zatvor jer je nekim svojim kolegama iz aviotehnike 1959. godine u šali rekao, aludirajući na snagu motora: "Mnogo bre 10. 000 konja za jednog zagorskog magarca"!

Titov avion je bio proizveden kao poslednji primerak iz serije Daglasovih aviona tog tipa 1958. Inače, Daglas je proizveo ukupno 704 aviona tipa DC 6B, ukupno sa istovetnim vojnim transporterima, vođenim pod fabričkom oznakom C-118. Putnički DC 6B su kao veoma sigurne avione koristile mnoge velike avio-kompanije za letove preko okeana i za nalete na druge, daleke destinacije.

Maršalov avion je bio "salonski" ali nije bio nešto posebno luksuzan, valjda je i tu delovala "naredba" Amerikanaca o štednji. Bio je registrovan kao vlasništvo "Jugoslovenskog aerotransporta"- JAT-a, iako, koliko se zna, nikada nije prevozio "obične" putnike. Međutim, Tito ga je izgustirao pa ga je 1970. godine poklonio ili čak možda prodao zambijskom predsedniku Kenetu Kuandi. Umesto Daglasa DC 6B, maršal je kasnije koristio noviji, brži i udobniji salonski mlazni avion tipa Boing 727, koji je sa dodatnim tankovima za gorivo, mogao da leti na dužim relacijama. Tim Boingom Tito je leteo i u posetu Fidelu Kastru na Kubu.

Kuanda je "Titov" avion 1992. prodao jednoj namibijskoj avio-kompaniji koja ga je koristila za prevoz putnika, kasnije i tereta. Avion, totalno raubovan i delimično uništen, otkriva 2000. godine u Africi izvesni Zigfrid Angerer, austrijski pilot. Veliki ljubitelj aviona oldtajmera Diter Matešić, čovek verovatno austrijsko-hrvatskog porekla, milijarder koji je proizvodnjom i prodajom energetskog napitka "Red Bull" stekao za samo dvadesetak godina privatnu imovinu od oko 10 milijardi dolara, naložio je svom saradniku Tomasu Muigu da Titov avion otkupi i totalno restaurira. Tomas Muig je poznati avio stručnjak i odličan restaurator starih aviona.

Nekada Titov Daglas DC 6B je rasturen u sastavne delove, svi oštećeni delovi su zamenjeni novima kojih je bilo u magacinima širom sveta ili su po potrebi napravljeni novi unikati, ugrađena su potpuno nova 4 zvezdasta motora kojih još uvek ima na lageru jer su proizvedeni u nekih 125.000 komada, instalirani su najnoviji instrumenti, hidraulika, navigaciona tehnika itd. Muig kaže, da je Titov stari "Daglas" danas bolji nego kada je 1958. godine izašao iz fabrike! Pomenimo, da je isti tip aviona, ali vojnu verziju fabričke oznake C-118, koristio i američki predsednik Hari Truman. I dan-danas, skoro 60 godina od prekida proizvodnje, neke manje aviokompanije koriste ove avione za prevoz tereta, a neke još uvek i putnika.

Danas Titov avion zauzima počasno mestu u avio-muzeju Red Bula u krugu aerodroma u austrijskom gradu Salcburgu. Potpuno je u letnom stanju, i svremena na vreme se koristi na veliko zadovoljstvo specijalnih gostiju Ditera Matešića, za panoramske prelete preko Alpa.

Ovde se krug zatvara. Avion nekadašnjeg kaplara austrougarske vojske koji se u Velikom ratu pre 100 godina verovatno borio i protiv Srba, završava u muzeju njegovog kasnijeg, bar po Titovom vojevanju, "sunarodnika" - Austrijanca Ditera Matešića.

Izvor: Večernje Novosti, 20. decembar 2016. godine.
komunizam- 97272 - 30.09.2016 : Nedeljko Žugić Pale - best (0)

Sokolac: Ko je bio Sava Biljić, 10 (Koviljka Delić)


komunizam- 95297 - 27.02.2016 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

Sokolac, čovjek sa crne liste


komunizam- 92501 - 01.03.2015 : Paja Patak Sokolac - best (3)

Sava Biljić (Bilić) oči u oči sa odmetnicima 1952. godine


Dugi niz godina posle 2. svjetskog rata na području Romanije i opštine Sokolac djelovala je mala grupa četnika-odmetnika predvođenih komandantom Đurkom Rajićem sa Ozrena kod Kalauzovića. Jataci su ga štitili i čuvali.

Šef UDBE na Sokocu, potpukovnik Sava Biljić, otkrio je da nekadašnji četnik Sorak Tatomir iz Drapnića jatakuje ovoj odmetničkoj grupi. Jatak je ubrzo priveden, prisiljen da sarađuje sa UDBOM te im je otkrio da se četnici nalaze u selu Drapnići. Sava je dao Tatomiru pletenku rakije i pečenje da odnese četnicima što je ovaj i učinio. Kada su odmetnici pristupili jelu i kada je rakija počela da uzima danak Tatomir se udaljio. Oficir Sava Biljić i ostali pripadnici UDBE prikrali su se odmetnicima koji ništa nisu sumnjali niti očekivali. Uslijedila je jaka paljba iz pušaka i automata. U predveče 10. septembra 1952. godine u Bijeloj Vodi u selu Drapnići ležala su beživotna tijela Đurka Rajića i još dvojice četnika.
komunizam- 90592 - 27.06.2014 : Nedeljko żugić Pale - best (2)

Ko je Sava Biljiš, 8, Višegrad, Borislav Marković


Nastavlja se serijal pod brojem 8: Ko je bio Sava Biljić, Višegrad, Borislav Marković, 1929. godište...

komunizam- 90429 - 09.06.2014 : Nedeljko Zugic Pale - best (0)

Ko je bio Sava Biljić, 7 (Slavko Mijatović


komunizam- 90399 - 04.06.2014 : Nedeljko żugić Pale - best (0)

KO JE SAVA BILJIĆ, 6 (Ljubomir Curović)


komunizam- 89668 - 10.04.2014 : Pera Detlić Sokolac - best (2)

Sava Biljić (Bilić) - obračun sa odmetnicima


Nakon završetka 2. svjetskog rata izvjestan broj četničkih oficira i vojnika na Sokocu odbio je da se preda i prizna novu komunističku vlast. Ostali su da se kriju po raznim mjestima. Pomoć su im pružali njihovi rodbina i prijatelji tj. jataci.

Protiv ovih odmetnika država je angažovala posebne vojne i policijske snage KNOJ-a i UDBE. Na čelu UDBE na Sokocu bio je potpukovnik Sava Bilić mještanin inače strog i hrabar oficir. Odbjegli četnici i jataci veoma su ga se plašili.

Sava Bilić je lično predvodio potjerne jedinice koje su 17. februara 1947. godine u Milan planini mjesto Sokolina kod Žeravica uništile odmetničku grupu jačine 21 četnika. Poginuo je tom prilikom i komandant te uništene grupe Borko Radović iz Kruševaca kao i Arsen i Saja Višnjić iz Drapnića. Stradala je i jedna žena koja je četnicima kuvala i prala a jedino se spasio bjekstvom Milovan Golubović zvani Glavonja.
komunizam- 89541 - 01.04.2014 : Nedeljko żugić Pale - best (1)

Ko je Sava Biljić (5)




komunizam- 89339 - 19.03.2014 : Nedeljko Zugic Pale - best (1)

Ko je Sava Biljić (4. dio)




Sokolac: Ko je Sava Biljić, 4. dio - Krsto Pečenica - Sokolovići

Interesantno je i svjedočenje o Rami Šenderu iz Kuta, koji je u toku 2. svjetskog rata svezao Tošiće iz Žljebova svezao oko sijena i isto zapalio. Ovo je jedan od najstravičnijih zločina za koje sam čuo. Osuđen je na smrt strijeljanjem.
komunizam- 89211 - 09.03.2014 : Nedeljko Zugic Pale - best (0)

Ko je Sava Biljić (2. i 3. dio)




Ko je bio Sava Biljić, 2. dio, Marinko Matić - Sokiolovići)



Ko je bio Sava Biljić, 3. dio, Milan Erić - Brejakovići
komunizam- 89119 - 04.03.2014 : Needeljko Zugic Pale - best (1)

Sokolac: Ko je Sava Bilić (2)




Ovo je svjedočenje Marinka Matića o zločinima Save Bilić na području opštine Sokolac, tačnije Sokolovići.
komunizam- 88726 - 14.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

Vidićeš ti šta će biti (2. dio)


U početku svog predavanja, Vatropir je počeo svoje uvodne riječi o životu i međusobnim odnosima građana u sarajevskim opštinama. A Sarajevo je kao grad imalo pod svojim okriljem deset opština.

  • "Obišao sam dosta gradskih opština, pa evo me i kod vas u vašoj. U nekim opštinama među kojima je i vaša, primjetio sam da su ovde muslimanski građani ugroženi. Da nemaju ista prava kao ostali građani vaše opštine."

    Počeo je Vatropir ovim riječima svoje obraćanje prisutnim slušaocima u kino sali. Samo što je Vatropir izgovorio tu rečenicu, negdje iz sredine sale ustao je sa svoje stolice Đokan. Đokan se veoma glasno i ljutito suprostavio Vatropiru. Nije više dozvolio Vatropiru, da bilo šta kaže, već mu je ogorčeno uputio upozorenje.

    Đokan, čovjek oko šesdesetak i više godina, jedan od učesnika Drugog svjetskog rata, a sada pripadnik službe bezbjednosti, osuo je "paljbu" po Vatropiru, nazivajući ga razaračom bratstva i jedinstva građana našeg mjesta. Svašta mu je izgovorio, da bi mu na kraju još rekao:
  • "Ti si došao ovde s namjerom da raspiruješ mržnju među nama i našim građanima. Građanima koji žive skoro trideset godina u velikoj slozi. Možeš odmah da napustiš ovu salu i otići odavde tamo odakle si došao. Idi tamo onim, koji su te poslali nama, pa njima to pričaj. Reci im da nama takvi ne trebaju da dolaze."

    Vidno ljut i crven, Đokan je verbalno napao Vatropira.

    Nakon Đokana, ustalo je još nekoliko ljudi koji su podržali Đokana i još uputili kritike Vatropiru tako, da Vatropir više nije imao smjelosti da bilo šta kaže, već je uzeo svoju tašnu i brzim korakom izišao na sporedna bočna vrata kino sale. Poslije tog slučaja izišli smo svi iz sale, komentarišući svako na svoj način ovaj ispad Vatropira.

    Nakon ovog slučaja nastali su komentari po našem mjestu i fabrikama. Komentarisalo se nekoliko sedmica, pa i mjeseci. Od tada se više nisam pojavljivao na bilo kojim partijskim ili drugim predavanjima. Jedino sam išao kada bi dolazili poznati jugoslovenski novinari putopisci, ili oni koji često putuju po svijetu zbog svoje profesije. Slušao one koji su imali mnogo toga da nam ispričaju o nepoznatom svijetu, u koji ne odlazimo pa ga zato i ne poznajemo. Posebno sam volio slušati novinarku Daru Janeković, koja je više puta dolazila u fabriku i pričala nam svoje utiske s putovanja po drugim državama. Naročito su interesantne njene priče bile, o državnicima pojedinih zamalja. Bila je puna hvale o egipatskom predsjedniku Anvar al Sadatu.

    PRIJEM UČENIKA

    U proljeće 1987. godine, kada je naš stariji sin završio fakultet, ja sam u svojoj radnoj jedinici bio predsjednik Komisije za radne odnose. Međutim, to mi nije davalo pravo da na osnovu moje uloge u komisiji, zaposlim sina u jednu od fabrika u mom mjestu. Jer kompleks fabrika u našem mjestu, bio je kompleks metalne i vojne industrije, pa samim tim nije bilo potrebe za takvim kadrovima. Jedino je bilo jedno manje odelenje pri jednoj RJ, koje se bavilo nekom manjom gradnjom i dogradnjom, rekonstrukcijom.

    Iz tog vremena i te godine kao predsjedniku komisije, ostao mi je u sjećanju jedan Detalj iz rada komisije koji je imao dodirnih tačaka sa onim prethodnim predavanjima koji će nakon nekoliko godina, otkriti neke već odavno zacrtane namjere ljudi koji su živjeli i radili sa mnom. Koji su bili dobro uvezani s ostalim većim brojem građana, svojih sunarodnika, pa i u višim organima vlasti i politike.

    U krugu fabrika pod okriljem jedne od RO , formirana je Učenička radionica za praktično obrazovanje učenika za radnička zanimanja. Sve do tada učenici su odlazili na obuku u RJ-e i uz majstore bili samo pomatrači jer nisu imali prilike da direktno rade određene stvari na mašinama i uređajima, kako bi nešto naučili.

    Zbog toga su majstori koji su radili na normu, gubili vrijeme u obučavanju učenika. Da ne bi išli po pojedinim RJ-a i bili samo posmatrači kod majstora, oni su sada imali svoju učionicu za praktičnu obuku, koja je bila opremljena sa solidnim mašinskim parkom. Za UR-u određeni su stručni kadrovi kao instruktori, koji su bili različitih metalskih struka, zanimanja i oni su regrutovani iz dvije RJ-e, Alatnice i Pirm-a. Nakon formiranja Učeničke radionice, Radnički savjet na nivou RO, usvjio je Samoupravni sporazum, odluku o obaveznom prijemu jednog broja učenika radničkih zanimanja u RJ-e, po završetku njihovog školovanja. To je važilo za sve RJ-e, koje su imale potrebe za radnicima metalske struke, zanatlijama. A ta potreba bila je ne samo u RJ-a, već u svim fabrikama u našem mjestu. Naročito je bilo potrebno u dvije RJ-e koje su proizvodile alate i mašine.

    Na jednoj od sjednica Radničkog savjeta moje RJ-e, donešena je odluka da se po završetku školske godine, primi pet svršenih učenika iz Učeničke radionice. Odluka je na snazi i samo se čekao završetak školske godine.

    Moja radna jedinica kao jedna od vrlo važnih i značajnih radnih jedinica za proizvodnju svih vrsta alata, kako na nivou UNIS-a i regiona, tako i u Bosni i Hercegovini, imala je tu mogućnost i privilegiju da bira sebi najbolje stručne kadrove, pa i ove iz Učeničke radionice. Tako je bilo i sad u vrijeme kad sam ja predsjednik ove komisije. Ali, u birou u kome sam radio, a radilo nas je osam, šest muškaraca i dvije žene, ponekad bi se znala naći i po flaša ljutog pića. Glavni organizator bio bi Radoslav. On je bio i najstariji po godinama života. Njemu smo pomagali u novcu, ali i u piću i mi ostali. Ali su više pili on i jedan naš drugi radni kolega, Amar. Rakiju bi nam donosio ili po dogovoru odlazio kupovati Janko, koji je rođen na Nišićkoj visoravni, u blizini Olova. Iako se ništa nije smjelo od alkohola unositi u preduzeće, Janko je bio vrlo vješt za to unošenje jer je na ulaznoj kapiji imao nekog poznanika koji ga je propuštao bez kontrole.

    U junu mjesecu 1987. godine, kada su učenici u privredi završili školsku godinu, trebalo je odabrati pet svršenih učenika, koji su završili svoje školovanje razlićitih struka. Znajući da su u UR-i instruktori naši poznanici, ljudi koji su ranije radili u našoj RJ, ja sam kao pedsjednik komisije odlućio da se informišem kod njih dvojice. Obojica su bili dobri strućnjaci u svojim pozivima, dobri drugovi pa i ćlanovi partije. Istina, jedan je statiji od mene oko 10, dok je drugi mlađi od mene isto toliko godina, ali je ovaj mlađi bio vrlo vrlo ozbiljan. Obratio sam se njima dvojici za pomoć, da mi oni predlože svoje najbolje svršene ućenike, koji su završili strugarska, frezaka i brusaćka zanimanja.

    Ni na kraj pameti nije mi bilo, da bih te ućenike birao po nacionalnoj pripadnosti. Pogotovo kad su mi njih dvojica, predložili, po njima pet najboljih svršenih ućenika. Poslije njihovog predloga, ja sam zakazao sjednicu komisije da donesemo odluku o prijemu tih mladića. Na sjednici komisije, obrazložio sam naćin na koji sam se odlućio za odabir i predložio ih za prijem u našu RJ-u. Niko, ama baš niko od ćlanova komisije, a bilo nas je pet, nije stavio ni jednu primjedbu. Zato smo jednoglasno donijeli odluku o prijemu djece. Sve je to lijepo unešeno u zapisnik koji se vodi na svakoj sjednici komisije.

    Sad je trebalo da odluku s imenima mladića odnesem kod sekretarice direktora, da ona otkuca našu odluku koju ću potpisati i dostaviti našem Radničkom savjetu na konačno usvajanje.

    Po završetku sjednice komisije, ostavio sam svesku od zapisnika u ormarić gdje se drži dokumentacija, a onda sam navratio u našu službu. U službi se upravo tada našla jedna boca žestokog pića i to sa mezom od suvog mesa. Od svih u službi, njih dvojica, Radoslav i Amar, bili su u stanju koje je govorilo da su malo ko veseliji, više pričljiviji. Da su, kako se ono govorilo "pod gasom". Kad sam sjeo za radni sto koji se nalazi iza leđa Radoslava i Amara, Amar se okrenu prema meni pa me upita:

  • "A jel jarane, reci ti meni, kako ti vršiš prijem radnika u našu RJ-u?"

    Ja se iznenadih njegovom pitanju, jer znam da je on prije mene bio predsjednik iste ove komisije, pa mu odgovorih:

  • "Pa pobogu, što me to pitaš! Koliko ja znam ti si bio predsjednik ove komisije prije mene. Pa valjda znaš kako se primaju radnici. Drugo, ne vršim ja prijem već komisija od pet članova." - odgovorih Amaru.

  • "Jest jarane, ali ja hoću da znam, kako vi vršite prijem?"

    Ne misleći uopšte zbog čega me to pita i kakav odgovor Amar želi od mene, ja nastavim odgovarati:

  • "Znaš li ti da postoji Samoupravni sporazum na nivou RO, o obavezi prijema svršenih učenika radničkih zanimanja?"

  • "Znam!" - odgovori on.
  • "Znaš li ti, da je naš Radnički savjet donio odluku o obavezi i potrebi za prijemom radne snage?"

  • "Znam!" - ponovo će Amar.

  • "Znaš li ti da na osnovu tog sporazuma i odluke našeg Radničkog savjeta koja nam je proslijđena, imamo obavezu, da izvršimo prijem pet svršenih učenika. Da poslije našeg odabira i donešene odluke, da se ide na konačno usvajanje na naš Radnički savjet?"

  • "Ne, jarane, ne pitam ja tebe to, već kako ti primaš radnu snagu po nacionalnoj pripadnosti?"

    Kad mi je to izgovorio, ja sam se našao u čudu i počeo sam se znojiti od neke nervoze. Kroz mene je prošla jeza od bijesa i gorčine. Nisam ništa odgovorio, već sam ustao i otišao do ormarića u kome se nalazi dokumentacija komisije. Uzeo sam svesku zapisnika i pogledao imena predloženih učenika. Vidim dva strugara muslimanske nacionalnosti, dva frezača hrvatske i jedan metalobrusač srpske nacionalnosti. Bilo mi je laknulo, ali sam sada postao još više ljut i bjesan, pa sam po povratku u službu verbalno napao Amara:

  • "Ne mogu da razumijem da se kod tebe Amare, čovjeka koji je rođen poslije Drugog svjetskog rata, javlja takav nacionalizam u sadašnje vrijeme. Znaš li ti šta si me pitao? Odkud ti to da me pitaš? A ti si još i član Saveza komunista. Hoćeš li da te predložim partijskoj organizaciji na razmatranje?"

    Svi su u službi ćutili i gledali me dok sam mu to govorio. Nije mi ništa odgovorao, ali sam ja zbog toga, zbog njegovog nastupa ostao ljut na njega. Duže vrijeme poslije našeg sukoba, to Amarovo pitanje vrtilo mi se u glavi, ali ja lud pa ne mogu da skontam zašto me je to pitao?

    ISTINA JE U ALKOHOLU

    Još kao mlad dječak slušao sam mnoge priče starijih ljudi. Obično kada nam stariji pričaju kojekakve priče, onda mi mlađi dobro otvorimo uši da čujemo šta to oni pričaju. Tako mi je ostala u sjećanju jedna priča od dobro starijeg čovjeka. Tada nam je stari čiča pričao o mnogim dešavanjima, zgodama i nezgodama u toku njegovog života. Govorio nam je i o tome da se može lako otkriti mnoge tajne pomoću samo jednog pića, pomoću alkohola. Pomoću rakije. Zapamtio sam tako jedan dio te njegove priče:
  • "Ako hoćeš da saznaš i čuješ pravu istinu od sagovornika, šta misli o tebi, tvojima ili o drugima, kakvu ima namjeru prema tebi ili drugome, daj mu da se dobro napije alkoholnog pića. Tad otvori uši i dobro slušaj, pa ćeš čuti sve i saznati pravu istinu. Saznaćeš šta je sve do tada mislio i šta ubuduće misli tvoj sagovornik o tebi i drugima."
    Ova izreka potvrđuje svoje postojanje. Iz ovih kazivanja, može se zaključiti od kada se "igre" igraju.
  • komunizam- 88725 - 14.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

    Vidićeš ti šta će biti (1. dio)


    Željkova istinita priča o ocu i kćerki iz okoline Bratunca me je podstakla da pošaljem moju istinitu priču vezanu za alkohol, ali sam prilikom vađenja tekstova iz knjige pomalo zabrljao, pa evo šaljem ponovo sve što sam mislio poslati. Pozdrav!

    Ako hoćeš da saznaš više nego što znaš ili znao, moraćeš saslušati nekog ko zna više od tebe, školovane. Ali, ponekad treba saslušati i one koji su manje školovani, obrazovaniji, koji su neškolovani. One koji su imali nešto u sebi što su od nekoga čuli, pa su znali i odgovore na dobar dio pitanja iz života drugih ljudi. Od onih koji su nečim nadareni, koji su znali proricati, pretskazati. Proroke.

    Ako hoćeš saznati mnogo više iz bilo koje oblasti ličnog i društvenog života, istorije, nauke i kulture, moraš učiti u školama i ustanovama gdje se to uči, ili pročitati neku stručnu i naučnu knjigu, iz koje ćeš naučiti i saznati više, da bi bio spreman za svoj budući život. Da bi se moglo naslutiti šta se sve može desiti u nadolazećem vremenu i u budućem tvom životu. Neki događaji tokom mog života, ostali su u mom sjećanju dobro i duboko urezani.

    Sada, nakon tridesetak i više proteklih godina, vratih se na početak tih mojih sjećanja.

    Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kao i mnogi mladi ljudi, tako sam i ja bio znatiželjan za mnogo kojekakvih stvari koja su me interesovale. Slušao sam priče mojih radnih kolega, a naročito od onih starijih, školovanijih i stručniji, pametnijih. Išao na razna predavanja, od školskih, stručnih, do onih građanskih i političkih. Političkih jer sam u to vrijeme bio član tadażnje partije, komunista. A članovi ove partije, jer druge nije ni bilo, bili su obavezni da prisustvuju i slušaju druge, one odozgo iznad, a naročito one iz vrha vlasti i politike.

    Tih sedamdesetih godina u Beogradu je Savezna narodna skupština usvojila Novi Ustav SFR Jugoslavije. Poslije usvojenog Novog Ustava, u nażem malom mjestu, bilo je kasnije komentara od strane onih iskusnijih, školovanijih i pametniji od mene. Komentari među onim koji su znali i poznavali istoriju jednog, drugog i trećeg naroda. Naroda koji su živjeli u tadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam bio po strani, još nedorastao tom poznavanju istorije. Iskreno da kažem, ja nisam ni poznavao daleku istoriju bilo kog naroda, nego samo onu kroz koju sam ja prošao i učenje u školi. Jer nisam bio usmjeren u tu oblast, pa nisam pridavao važnost toj dalekoj, pa ni bližoj istoriji. U bližoj istoriji bio sam takoreći živi svjedok kao dijete, onog Drugog i sada kao odrastao, ovog poslednjeg Građanskog rata u našoj nam dotadašnjoj državi i ta mi se istorija urezala duboko u glavu.

    Svako jutro kad odlazim na posao u većini slučajeva zbog mojih dugih koraka, pristizao sam pojedine komšije, prijatelji i poznanike koji krenu ranije, i priključivao se njima idući prema krugu fabrike. Tako je bilo i ovog puta.

    Drugi ili treći dan nakon usvajanja Novog Ustava Jugoslavije, stigao sam dvojicu mojih poznanika. Jedan od njih bio je Vlado. On je stariji od mene nekoliko godina i rođen je negdje na sjeveroistoku Bosne. Ne znam šta su njih dvojica pričali do mog pristizanja, ali kad sam se priključio njima i idući ulicom Đure Salaja, Vlado me pored uobičajenih svakodnevnih jutarnjih pitanja o porodici, upita i ovo:

  • "Jesi li slušo da je usvojen Novi Ustav?"
  • "Nisam.!" - odgovorih mu jer stvarno nisam slušao a ni gledao vijesti na TV.
  • "Što? Šta je bilo?" - priupitah.

  • "Vidjećeš ti šta će biti!" - odgovori mi Vlado bez ijedne dodatne riječi obrazloženja i daljeg komentara.

    Išli smo dalje prema fabrici, a njih dvojica su nastavili priču koju su pričali do mog pristizanja. Slušajući bez interesovanja njihov razgovor o nekim dječijim problemima, dođosmo i do ulaznu kapiju. Stigosmo do prvog raskršća kod malog bazenčića, gdje se nas trojica razdvajamo, ja na lijevu a oni na desnu stranu. Nisam ništa razmišljao o njihovoj priči, a ni Vladinom odgovoru na moje pitanje u vezi Ustava, pa mi je to brzo sišlo s uma. Vrijeme mi je prolazilo, kao i svaki dan, u razmišljanju o mojim ličnim problemima i obavezama, tako da sam gotovo i zaboravio na njegovo pitanje. Ali ono je imalo svoje utemeljenje i značenje.

    DOSTA MI JE VAS SRBA, VAŠEG TAMJANA I SVIJEĆA

    Kao i u mnogim sredinama, tako i u našem malom, ali velikom industrijskom mjestu, bila je ustaljena praksa da se održavaju raznovrsna predavanja. Ona su bila organizovana kako u naselju tako i u fabrikama, a teme su bile iz raznih oblasti, najviše u vezi politike. Predavači su uglavnom bili ljudi iz vrha republičke vlasti ili politike, najčešće iz Gradskog ili Centralnog komiteta SK. Na takva predavanja, a naročito na ona politička, članovi partije u našem mjestu morali su da sa svojim primjerom utiču na ostale sugrađane, kako bi ih privukli da i oni sa njima prisustvuju na zakazanim predavanjima. Trebalo je da na tim predavanjima bude što veći broj slušaoca, da bi što više nas čulo i saznalo, pa i naučilo nešto više. Da se sazna šta se sve dešava u našoj državi i šta o nama misle oni u tuđem svijetu. Da na osnovu predavanja što veći broj građana čuje i nauči nešto novo od predavača koji su u našem mjestu primljeni sa posebnim epitetom. Jer oni su velikani, odozgo s vrha. Sve je to bilo tako, da bi se poslije predavanja vjerovalo u priče ovih "pametnijih" političara i da bi se oni niži komunisti i građani morali ponašati kako ovi gore kažu. Da članovi partije, kao građani moraju biti za primjer nekome drugom, a prije svega svojim sugrađanima.

    Kako sam u to vrijeme bio član Saveza komunista sa desetak i više godina staža i aktivan u društveno-političkim organima i organizacijama, onda sam kao takav bio obavezan da prisustvujem malte ne na svim takvim predavanjima. Predavanjima, koja su se povremeno održavala i za aktiviste u našem mjestu življenja. A u mjestu življenja članovi partije, morali su biti za primjer drugima da bi privukli što veći broj svojih sugrađana, pristalica. Na ta predavanja koja su držali visoki funkcioneri državnih i partijskih organa, bila je obaveza da prisustvuju članovi partije ne samo iz mjesta stanovanja, već i članovi partije koji su radili u fabrikama. Ali članovi partije su trebali svojim djelovanjem da privuku i dio svojih radnih kolega i sugrađana, aktivista iz fabrika. Da sugrađani čuju i slušaju priče onih visokih, misleći da su one svetinja i da nema ništa drugo osim onog što oni kažu.

    Javna predavanja u našem mjestu, održavala bi se uglavnom u kino dvorani Radničkog univerziteta "Moša Pijade". Na predavanjima bili su većinom predavaći uglavnom ljudi iz viših ondašnjih državnih ili partijskih organa, bilo sa gradskog ili republićkog nivoa, Gradskog ili Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Bilo je predavaća i novinara, putopisaca, kao što je novinarka Dara Janeković.

    Od svih tih predavanja koja su održana u nażem mjestu sedamdesetih i poćetkom osamdesetih godina, ostala su mi u sjećanju dva. Sjećam se ja još mnogih predavanja, ali ova dva su bila pečat ostalim.

    Prvo od ova dva takva predavanja držao je tadašnji član centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine, Zajdur. Prije svakog predavanja, gost-predavač po dolasku u naše mjesto, obično odsjedne prvo u kafe-sali Radničkog univerziteta. Dok čeka da se okupe slušaoci predavanja, domaćin ponudi predavaču da popije kafu ili piće. Kafe salu i foaje kino sale djelio je pregradni zid od portala sa staklom i dvokrilnim prozirnim vratima.

    Malo sam okasnio, ali sam ipak prvo svratio u kafe-salu da vidim, ima li koga poznatog u sali. U kafe-sali u blizini izlaza prema foajeu kino sale, za jednim stolom okupilo se desetak ljudi koji su stajali. Za stolom u okruženju, sjedio je Zajdur. Nisam mogao odmah da ga vidim od ovih okupljenih ljudi, koji su stajali oko njega i stola za kojim je sjedio. Oko stola i njega stajala je grupa ljudi, koji su nešto raspravljali. Među tom grupom stajao je i Mile. Ne znam šta je bio predmet razgovora, o čemu se razgovaralo prije mog dolaska do te grupe. Ali je već bilo i vrijeme da se ulazi u kino salu gdje će se održati predavanje. U tom momentu Zajdur je ustajući sa stolice nekome iz te grupe rekao:

  • "Dosta mi je više vas Srba i vašeg tamjana i svijeća."

    Čuvši šta reče, bio sam kao čovjek ali i kao mladi komunista potpuno iznenađen tom njegovom izgovorenom rečenicom. Izgovorenoj i sigurno upućenoj nekome od Srba, koji su stajali u grupi okupljeni i okruženi oko njega. Takvom njegovom odgovoru nekome iz grupe oko njega, jedino se suprostavio Mile rekavši:

  • "Ja druže Zajdure nisam očekivao od vas, jednog visokog člana partije i to još člana Centralnog komiteta, da tako otvoreno kažete da mrzite Srbe."

    Zajdur je pomičući stolicu da može izići iza stola gdje je sjedio, krenuo prema foajeu kino-sale i samo odmahnuo rukom, ne okretajući se prema onome ko mu je uputio prigovor.

    Ja se našao u čudu kad sam čuo da tako nešto može da kaže jedan član Centralnog komiteta Saveza komunista. Partije, čija je vodilja bila "čuvanje bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti Jugoslavije." Iz grupe koja je bila oko stola i Zajdura, većina njih ostala je i dalje za stolom začuđeno komentarišući Zajdurov neprijateljski istup prema Srbima.

    Poslije takvog istupa jednog visokog partijskog funkcionera, grupa koja je ostala za stolom i ja s njima, nismo htjeli ulaziti u kino-salu na predavanje. Tad sam se zapitao kako je moguće da taj Zajdur bude član Centralnog komiteta Saveza komunista? Partije koja je bila oličenje bratstva i jedinstva. Da li uopšte znaju drugi članovi Centralnog komiteta za njegovo djelovanje po pojedinim mjestima u koja odlazi? Zajdureva rečenica kružila je po fabrici i po našem mjestu duže vremena, ali niko nije, ili nije smio pridavati važnost njegovom ispadu. Jer, on je član Centralnog komiteta i može da govori šta on hoće. Njemu i sličnim njemu, nije se smijelo reći ništa. Njega treba slušati kad govori bez obzira šta govori. Vjerovatno je to neko prihvatio sa odobravanjem, ali mislim da većina Srba koji su to čuli i saznali, nije. Jer se direktno odnosila na njih, na Srbe.

    Njegov istup u našem mjestu, kasnije će da se potvrdi sa otvorenim pripremama za još slobodniji i otvoreniji nastup pojedinih "visokih partijskih predavača" iz iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine protiv Srba.

    Ne dugo zatim ponovo je organizovano jedno od predavanja, koje je trebao, a nije uspjelo, da održi jedan malo niži političar Vatropir. Vatropir je u to vrijeme bio član Gradskog komiteta SK, Sarajevo. Ponovo predavanje u istoj kino sali. Istina, nije nas bilo mnogo kao kod Zajdura, vjerovatno zbog Zajdura, ali nas je bilo prilično.
  • komunizam- 88532 - 06.02.2014 : Needeljko Zugic Pale - best (3)

    Ko je bio Sava Biljić?


    evo neobičnog priloga iz serijala "Ko je bio Sava Biljić". Risto Amović - Mile priča o maltretiranju njegove majke Milane, rođene Zoranović, žene poznatog četnika Pera Amovića.

    komunizam- 87235 - 14.11.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Titov tajni identitet


    komunizam- 87233 - 14.11.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Goli otok




    komunizam- 86303 - 08.08.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Aleksandar Ranković je oboren da bi se rasparčala Jugoslavija


    8. avgust 2013

    Pad Aleksandra Rankovića je može se reći, jedan od najkontroverznijih događaja u istoriji komunizma u Srbiji i Jugoslaviji. On se desio pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima.

    Nedavno smo objavili razgovor sa istoričarem i autorom Titove biografije, gospodinom Perom Simićem. Tragom ovog razgovora, pokušali smo kod ljudi iz struke da saznamo, ko to još uvek, i 33 godine nakon smrti Josipa Broza ima interesa da skriva određene delove arhivske građe. Procedura za dobijanje mogućnosti uvida u neke dokumente iz tog vremena, do te mere je komplikovan, da se nameće pitanje "zašto"? Kome i danas smeta istina? Ali i zašto su još onda, 60-tih i 70-tih godina prošlog veka, neki delovi arhiva sistematski uništavani.

    Naš današnji sagovornik, gospodin Srđan Cvetković, naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju, donekle ova dešavanja povezuje i sa čuvenim Brionskim plenumom i smenom Aleksandra Rankovića Leke. Dotadašnji bliski i odani saradnik Josipa Broza, Leka- kako su još zvali Rankovića, član je KPJ još od pre 2. svetskog rata, ali ne i zagovornik Informbiroa. Gospodin Cvetković govori:

  • Pad Aleksandra Rankovića je može se reći, jedan od najkontroverznijih događaja u istoriji komunizma u Srbiji i Jugoslaviji. On se desio pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima i zapravo od pada Rankovićai nešto pre njega se može uočiti polako i na neki način rastakanje Jugoslavije kao države i rastakanja partije i službe bezbednosti.

  • Može se reći da je zapravao pad Rankovića predstavljao jedan krupan zaokret u nekoj državnoj politici i da su posledice njegovog pada zapravo procesi koji su kasnije usledili- procesi decentralizacije koja je išla ka konfederaciji države i ka njenom rastakanju. Ranković je čovek koji je ipak bio jugoslovenskih ubeđenja. Sam je bio oženjen Hrvaticom. Ne samo da je bio privrženik te jugoslovenske ideje, već i lično vrlo odan Josipu Brozu Titu.

    To je bio za njega jedan vrlo neočekivan događaj - sam taj Brionski plenum i njegov pad. On je napadan za prisluškivanje rukovodstva, što je bio nonsens, jer je sve te prislušne aparate ugradila i vojna služba i služba bezbednosti po nalogu samog Tita još uoči Konferencije nesvrstanih. Konačno, ono što je još interesantno, ono što mu se još spočitavalo - to da je tokom posete Rusiji, bio primljen na jedan pompenzan način i da se u tim sovjetskim krugovima govorilo o njemu kao mogućem Titovom nasledniku. I sve to analitičari danas uzimaju u obzir i smatraju da je Ranković ipak čovek koji je uticao na partiju, čovek jakih jugoslovenskih opredeljenja, unitarističkih shvatanja. Bio je trn u oku mnogima koji su bili za konfederalizaciju Jugoslavije i za njeno približavanje Rusiji - obzirom da je on uvek bio rezervisan prema zapadnim uticajima i otvaranju zemlje. On je bio i šef državne bezbednosti i nešto konzervativnij uverenja.

    Pad Rankovića je značio i pobedu te konfederalističke struje u SKJ i konačno to se vrlo brzo videlo i kroz ustavne amandmane krajem 60-tih godina, stvaranjem pokrajina koje su imale atribute državnosti, potom Ustav iz 1974. godine, rastakanje državne bezbednosti u republičke itd.

    Zašto materijali i arhivska građa iz tog vremena nisu dostupni(ji) široj- što naučnoj, to i laičkoj javnosti?

    U kampanji povodom pada Rankovića i njegovo obaranje tokom Brionskog plenuma, često se potezao argument zloupotrebe službe bezbednosti. Sa tim u vezi, došlo je do radikalnog preispitivanja arhiva tajnih službi i formirane su komisije za uništavanje arhivske građe. Tada su mnogi kontraverzni dokumenti koji govore o naličju Titovog režima i uopšte rada državne bezbednosti - dakle, te komisije su uništile na stotine hiljada dosijea arhivske građe koja se nalazila u arhivima državne bezbednosti u periodu od 1966. do 1977. godine. Radilo se o nekih 2. 700. 000 nečeg što se zvalo dosijei i tu je zapravo potpadala razna arhivska građa, i svelo se na svega 600. 000 dokumenata posle te reforme, odnosno komisijskog uništavanja građe. Danas možemo samo pretpostavljati šta se tu krilo i šta je bilo u tim arhivima koji su uništeni 1966. godine. To su verovatno neke od najkontraverznijih činjenica u vezi sa jugoslovenskim komunističkim rukovodstvom i tajnih službi koje se tiču represije i moguće odnosa prema Staljinu, SSSR itd. Uglavnom, ogromna količina građe je tada spaljena i uništena.

    No i danas je primetno da se određeni delovi arhiva čuvaju i da je do određenih dokumenata gotovo nemoguće doći. Koje su to strukture ili ljudi na položaju kojima možda ne ide u prilog da se ovi delovi istorije obelodane?

    Ovo što sam pomenuo da se dešavalo posle pada Rankovića, dešavalo se u više navrata - i sedamdesetih i osamdesetih, pa i krajem devedesetih, a odnosi se dakle na uništavanje građe. I taj problem otvaranja arhiva i suočavanja sa nekim negativnim stvarima iz prošlosti postoji i danas. Nažalost, danas mnoge društvene i političke snage nedovoljno insistiraju ili se čak protive tako nečemu, smatrajući da bi to ugrozilo bezbednost države, potežući brojne bezbednosne argumente. Srbija je jedna od retkih država, gde još nije donesen zakon o otvaranju dosijea, gde u potpunosti nisu otvoreni ti tajni arhivi.

    Po meni, tu su mnogi, pre svega politički intersi upleteni. Nije isključeno da još uvek ima tragova i repova ljudi koji su bili u tadašnjim službama, a da su danas upleteni u politiku i zapravo može se danas uočiti jedan dosta širok front ljudi koji na neki način ili blokiraju ili se nedovoljno zalažu da se otvore arhivi, da se istina o Titovom režimu, pa i o Miloševićvom režimu, o ulozi tajne službe i mnogih drugih faktora u događajima iz novije istorije Srbije i Jugoslavije iznesu na videlo. Oni se mogu uočiti vrlo lako danas. U tom smislu bilo je očito na primer i tokom glasanja o zakonu o otvaranju arhiva. Može se uočiti da se malobrojne i malouticajne stranke danas u Srbiji zapravo zalažu za potpuno otvaranje arhiva i dosijea i da većina partija ima dosta rezrvisan stav. Taj je stav, po meni, definisan ideološkim i političkim pogledima, ali u velikoj meri, mislim da ima tog negativnog nasleđa, odnosno oni koji su nekada bili deo tih režima i danas na ovaj ili onaj upleteni u politiku.

    Jovana Vukotić, Glas Rusije
  • komunizam- 84541 - 23.04.2013 : Borislav Sarenac Smederevo - best (1)

    Kada je rođen Slaviša Vajner Čiča i koliko je imao dece


    Kada je rođen Slaviša Vajner Čiča i koliko je imao dece. Gde su živeli, u kom gradu?

    Rođen je 27. juna 1903. godine u Novom Vinodolu, kod Senja. Potiče iz siromašne činovničke porodice. Njegov otac Dušan je više puta premeštan, pa je Slaviša detinjstvo i mladost proveo u raznim krajevima Jugoslavije, od Like i Hrvatskog primorja do Srema i Slavonije. U višim razredima gimnazije prišao je revolucionarnoj omladini, zbog čega je isključen iz bjelovarske gimnazije, pa je gimnaziju morao nastaviti u Koprivnici, gde je i maturirao.

    Mislim da je Slaviša imao dva sina, od kojih se stariji zvao Dušan i rođen je 1935. godine. Dušanov sin se takođe zove Slaviša.
    komunizam- 83297 - 05.03.2013 : Niko Popovic London - best (0)

    O pjesmama i slično


    Poštovanje,

    evo već danima čituckam, ima dobrih postova i čudi me kako mnogi ljudi pišu tako dobro kao da su pisci. Nisam planirao da se uključim, ali eto danas sam vidio nešto od čega mi krv poludi, pa rekoh, ajde da se javim.

    Radi se o pjesmi "Tamo daleko".

    Ovu sam pjesmu pjevao u JNA 3. 10. 1987. dok smo išli na zakletvu sa Banjice, negdje u Beogradu. Jasno, u vodu, da svi čuju, volim melodiju, a i riječi, a nisam Srbin po ocu, i nikuda iz Hrvatske nisam odlazio, osim na Zapad, i često u Beograd/Novi Sad, jer volim kafanu i muziku.

    Prvi put sam je zapjevao u julu '87. u Dubrovniku, na plaži pored kafica, sa jednom grupom Valjevčana. Inače sam iz Hrvatske, ali živim vani. Bila je to neka logorska vatra, lijepe djevojke, duhoviti momci, a Hrvati su inače dosadni, znam jer mi je očeva familija takva, a uglavnom i svi oni koje sam znao po Dalmaciji, a i teško je za povjerovati - pa mi je bilo milo oko srca, za promjenu da dušu lahnem.

    Inače, neke vaše stranice, kada se radi o WW2, partizanima i ostalim stvarima, kao da ih ustaše pišu, nema razlike, jer i oni izmišljaju, izvlače neke starce iz naftalina da da za njih lažu. Evo, već 20 godinu ustaše ne prestaju da lažu, a sada je red i na četnike.

    Imao bih ja još toga napisati, ali ću to uraditi nekom drugom prilikom.

    Puno stvari volim na ovom vašem forumu, o Slavenima, Srbina, staroj historiji, osjećam se Jugoslavenom, jer to sam, a s Hrvatima nisam nikako mogao na zelenu granu, iako imam pedigre i nigdje drugdje, osim u Londonu i Bareceloni / Madridu, nisam ni živio.

    Slabo vidim dok pišem, svjetlo nekako tuče čudno na ekran, pa izvinite ako ima grešaka, ne mogu sada da provjeravam.

    A o određenim pjesmama s jedne i druge strane u vrijeme Jugoslavije ću uskoro da pišem. Naslušao sam ih se od rođenog oca, dok ih nisam pobacao. A da je mogao pjevati, mogao je, samo ne u mojoj kući.

    Pozdrav
    Niko
    komunizam- 78131 - 13.10.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (3)

    O životu za vreme Tita


    Selma Selma, zdravo Selma, putuj Selma i molim te ne naginji se kroz prozor

    Nisam baš tog mišljenja da smo nekada živeli u raju! U bratstvu i jedinstvu, sa veličanstvenim SINOM svih naših naroda i narodnosti! To inače i ukazuje da je majka Josipa Broza trenirala "osmerac bez kormilara"...

    U taj raj dođoše loši političari i "zavadiše narod" , naučiše ga da mrzi preko noći... Kao da ima političara na kugli zemaljskoj koji ne pripada naciji "samodupljivih svojeguzičara"!

    Za Titinog zemana tinjala je mržnja pokrivena osmehom i Judinim zagrljajima, iz straha od represije kod Srba i iz ekonomskih razloga kod Hrvata i muslimana.. Jer, Tito je amnestirao poražene snage, mnogima na kraju rata je obukao partizanske uniforme i počastio boračkim penzijama i čak dodelio razne funkcije. Nagrada za uništavanje i istrebljenje Srpskog naroda u NDH!

    Pa Titovo proganjanje po ratu, Srba političkim progonom. Ukoliko to već ranije nisi negde pročitala, 96% političkih zatvorenika između 1945 i 1988. godine su bili Srbi! O kojoj ljubavi mi pričamo? Nama Srbima, Hrvati i muslimani nikada neće oprostiti što su poklali milion nenaoružanih civila, prekodrinskih Srba!

    A još manje će nam oprostiti, što im, ludi kakvi jesmo, nismo 1991. i 1992. godine dopustili da to ponovo urade i vode nenaoružane Srbe na klanje sa svojih kućnih pragova!

    Neosvešćeni Srbi zaneti ljubavlju "bratstva jedinstva" , završiše u jami "Kazani", po priručnim logorima Sarajeva, a njihove ćerke pod čizmama vojske BiH! Ostali su od pustog straha i panike, i zbog toga što je Aliji marketinški bilo potrebno, postajali vojnici muslimanske armije BiH, lažući sebe i druge da to rade iz ljubavi prema "gradu Sarajevu", u kome muče i ubijaju njegov narod! Milina im se jutom buditi uz mujezina!

    Alija Izmetbegović se borio za muslimansku državu u srcu Evrope, ni malo ne štedeći domaći muslimanski narod ni malo, mastajući da Bosnu naseli radikalnim belosvetskim muslimanima, pokornim islamu, a ne domaćim konvertitima koji piju i peku rakiju, jedu krmetinu, komunizmom oslabljenu veru pojačao je dodelom državljanstva mudzahedinima a u nekim delovima Bosne pokušao i sa radikalnim pristupom i zavodjenjem reda mudzahedina, pa je došlo i do sukoba lokalnih muslimana sa njima...

    Alija je napravio agresiju na Bosnu, radikalnim islamom, pokušajem da druga dva naroda budu potčinjena istome! A rezultat je odbijanje Hrvata da budu Alijina pesnica i da ginu za islamsku Bosnu!

    Mržnja je sveprisutna, dugotrajna i večna što se Bosne tiče. Ako ne mrzimo, onda bar ne volimo. Laže masa ljudi bilo koje nacije kad kaže da ne mrzi i da nisu nacionaliste! A ko ne voli svoju naciju, i nije nacionalista taj je opasan konvertit, opasniji od neprijatelja!

    Nisu nas političari zavadili, već Pavelićev nož na grkljanu srpske dece koji je u Bosni u velikom broju bio u rukama "hrvatskog cveća" tj. bosanskih muslimana "slavne handžar divizije"! Mržnja će biti večna, jedino eventualni nestanak nekog od ta tri naroda tj. dva, bi doveo do njenog nestanka.

    Mi Srbi teško možemo mrzeti tim intenzitetom, kojim smo mi izloženi! Hvala bogu te se odvojismo, iako nas mnogo grlite i želite i bez metka unitarnu Bosnu, logičan pokušaj pošto metkom niste mogli.

    "Ko hoće veće, izgubi iz vreće", muslimani treba da budu zadovoljni time što imaju, mada su oni u gradovima i ima ih mnogo ali više nema one industrije.. . U zadnjih 10 godina cena hrane se utrostručila, sa tendencijom daljeg rasta. A njive su u srpskim rukama! Biće tu još belaja!

    Pozdrav Selma, i molim te ne naginji se kroz prozor!
    komunizam- 77992 - 09.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (6)

    Nekoliko pitanja iz istorije


    Zašto naša istoriha uglavnom proučava srpske heroje?

    Odgovor na ovo pitanje je jednostavano i znaju ga i ptice na grani! Na našim prostorima su jedino Srbi ginuli u borbi protiv okupatora!

    Evo i nekoliko primjera koji ukazuju da je to tačno:

    Osim Matije Gubeca iz "Seljačke bune", u hrvatskom narodu se nema ko više pomenuti da se isticao za borbu protiv okupatora. Hrvati su se stavljali u službu okupacionih snaga i kao kvislinzi se borili protiv onih koji pokušavaju da ih oslobode okupacije.

    Što se tiće muslimanskog naroda na tim prostorima, nakon pokreta "Mlada Bosna" u kojem je jedini musliman vrijedan pomena bio je Muhamed Mehmedbašić, od tad pa do kraja Drugog svetskog rata nije bilo nikoga iz reda muslimana koga bi naša istorija trebala spominjati, a imena koja se pominju su veoma diskutabilna...

    U istoriji smo spominjali neke muslimane, poput Omer Paše Latasa, koji su bili bolji od najgorih u vrijeme kada su muslimani imali Srbe za kmetove, pa smo i njih veličali jer u njihovim redovima nije bilo nikoga ko je vrijedan pomena, zanemarujući ugnjetavanje Srba koja su trajala pet vijekova.

    Pošto se u istoriji ipak nešto mora proučavati, a jedina slavna je bila srpska istorija, na koju su svi patrioti Jugoslavije bili ponosni, čak ni komunisti nisu mogli zaobići tu istoriju. Čudi me da se danas pominje što smo učili Srpsku istorije u školama!

    Zabranjene pjesme

    Sjećam se da u Bosni nije bila zabranjena pjesma "Sabljo moja roditelja moga", koja ukazuje na ubijanje srpskih junaka. U Bosni je bila zabranjena srpska pjesma "Svilen konac" iz razloga što je ista melodija muslimanske pjesme "Šehidski rastanak". Svi znamo šta znaći šehid, pa prema tome ne treba se posebno objašnjavati šta znači muslimanskom narodu ta pjesma.

    U vrijeme komunizma je bila zabranjena i pjesma "Francuska Lađa", u kojoj se osim povratka srpskih ranjenika sa "Solunskog fronta", ne pominje ni jedan narod koji bi zbog pjesme bio povrijeđen.

    Ko su četnici?

    Nacionalno izmješana elitna vojska stare Jugoslavije u koju su mogli ući samo djeca iz istaknutih jugoslovenskih porodica. Drugim rijećima bila je to "Kraljeva garda".

    U toku Drugog svjetskog rata su neke jedinice same sebe proglasili četnicima, a nisu svojim radom opravdali da nose taj naziv. Komunisti su iskoristili te jedinice i elitnu vojsku oljagali do te mjere da je se svaki Srbin u komunističkoj Jugoslaviji stidio da kaže nešto pozitivno za četnike. U isto vrijeme, muslimani su bez imalo stida veličali age i begove koji su ugnjetavali srpski narod po Turskom okupacijom, govoreći za bogatije i uglednije muslimane da potiču iz "begovskih porodica". Možete li zamisliti šta bi se desilo Srbinu da je u toj državi javno rekao da potiče iz prave četničke porodice?
    ,br> Da li ste ikada čuli da se Srbin u društvo obraćao sa vjerskim pozdravom "pomoz' Bog", a za muslimane je bilo sasvim normalno da u mješanom društvu čuješ vjerskim pozdrav "merhaba!"

    U ovom zadnje ratu je bilo jako puno zločina na sve tri zaraćene strane, ali se jedino muslimanski zločini prikrivaju i zataškavaju. Cilj opravdava sredstvo! Zbog neprekidnog pritiska muslimanskih političara za učešće u rata i namještenih procesa Srbima, mnogi Srbi se boje da dođu u situaciju da svjedoče i ili da budu lažno okrivljeni, pa zbog toga izbjegavaju da govore ili pišu o ratu na prostoru BiH. Zbog tog psihpološkog pritiska mnoge stvari su prikazane onako kako to muslimani žele.

    Političara i tajkuna će uvjek biti, sjaši Kurta da uzjaše Murta.. . tu nema pomoći. Jedina pozitivna stvar u ovom zadnjem ratu što smo razdvojili zemlje, da bi se u budučnosti znalo ko je agresor a ko oslobodioc!

    Zato me ne čudi da se neki danas prave glupi i ne kontaju o čemu se ovde piše kada se kaže da je srpska istina zabranjena za javnost.
    komunizam- 77969 - 08.10.2012 : Kenan Sarajevo - best (3)

    O zabranjenoj srpskoj istoriji


    Nije mi jasno odakle tvrdnja da Srbi u BiH ne mogu da pišu o svojim junaštvima i podvizima? U Jugoslaviji smo odrastali sa pričama o Kraljeviću Marku, Obiliću, Karađorđu, preko junaka 1. svjetskog rata i Kajmakčalana, pa i onih Srba koji su učestvovali u NOB-i. Pjevali smo na muzičkom "Tamo daleko" češće nego sevdalinke, a recitovali Stojanku majku Knešpoljku i Krvavu Bajku bar par puta godišnje. O recitovanju Njegoša i Gorskog vijenca kod mog profesora srpsko-hrvatsktog i da ne govorimo.

    Istina je da se nije javno govorilo o četničkom pokretu, ali sam redovno, kao polaznik kod komšija na slavama, nakon nekoliko popijenih čašica slušao "naše" pjesme, tako da su Savo Derikonja, Kosta Pećanac, Draža Mihajlović, Kralj Petar i Kralj Aleksandar za mene kao dijete i nisu bila nepoznanica. To se sve dešavalo u komunističkoj SFRJ, a i sam znaš da sam musliman.

    Druga je stvar što je svaki rat prljav, pa pošto "junaštva i podvizi" budu često praćena civilnim žrtvama i pljačkom, nije baš ni realno očekivati da učesnici proteklog rata puno o tome raspredaju, jer ih to može koštati zatvora. Nije niko budala da zbog dugog jezika završi u apsu.

    Pravi dobitnici u proteklom ratu su političke i tajkunske elite svih nacionalnosti. Gubitnici su prije svega oni koji su izgubili barem nekoga od najbližih i najmilijih. To sa ljudske strane gledano.

    Kenane,

    kao prvo, skratio sam tvoj tekst i to ću od sada da radim svakome ko u jednom postu dotakne više od jedne teme. Pored toga, zamolio sam da ne pišete o tome "ko je bolje prošao" sa raspadom Jugoslavije.

    Od hiljadu primjera da je Srbima zabranjeno da pišu o svojoj istoriji, navešću ti samo jedan, koji se desio u avgustu ove godine. Knjiga "Srebrenica: falsifikovanje istorije" u izdanju Stefana Karganovića, po odluci komisije BiH i UN, zabranjena je za uvoz i distribuciju na području cijele BiH, uprkos tome što nudi argumentovane činjenice i brojke o žrtvama u događajima oko Srebrenice pa tako javnosti daje prikaz ove priče sa jednog naučnog stanovišta. Ova knjiga je zbornik kritičkih eseja vezanih za dešavanja u Srebrenici u julu 1995. godine, i u njoj su objavljene studije američkog profesora Edvarda Hermana i grupe stranih autora, kao i nekoliko domaćih autora koji gledaju kritički na ta dešavanja.

    Knjiga nema namjeru da negira zločin koji se desio u Srebrenici. Namjera autora je da realno prikažu događaje u ovoj zaštićenoj enklavi, i ustanovi tačan broj žrtava u periodu od 11. do 17 jula 1995. godine.

    Na ovo imam samo jedan komentar: samo su Hitler i srednjovjekovna inkvizicija zabranjivali i spaljivali knjige. Treba li napomenuti i to da u zadnjih 20 godina u Evropi nije zabranjena ni jedna-jedina knjiga!

    Onaj ko se boji knjige boji se i istine!

    Ne znam gdje si ti odrastao pjevajući pjesmu "Tamo daleko" ali je ona kod nas na Sokocu bila zabranjena sve do 1989. godine. Svako onaj ko bi se drznuo da zapjevaja tu pjesmu završio bi ili na Golom otoku ili u zatvoru.

    Da podsjetim: pjesma "Tamo daleko" je nastala u Grčkoj. Srpski vojnici su je spjevali iz čežnji za rodnim krajem i porodicama. Jedan stih kaže da su im "dušmani" spalili crkvu i kuće. Pjesma je bila zabranjena jer su se na strani "dušmana" borili i Hrvati i muslimani. Među "dušmanima" je bio i Josip Broz - Tito, čija je jedinica 1914. godine počini stravične zločine u Mačvi i Šumadiji. Pjesma je bila zabranjena jer je Titu podsjećala na vrijeme kada je istoriju pisao bez maske.

    Mogu ti navesti još hiljadu primjera o maltretiranju srpskog stanovništva zbog pjevanja bezazlenih pjesama, ali je dovoljno da pročitaš priču pod nazivom "Vrelo Radava". Ona opisuje jedan istinit događaj koji se desio sredinom osamdesetih godina. Da dođeš do nje klikni ovdje.

    Isti slučaj je bio i sa pjesmom "Oj vojvodo Sinđeliću", kao i mnogim drugim koje su potpadale pod onaj famozni Zakon o deliktu mišljenja...

    Pošto su Karađorđe, knez Lazar i Miloš Obilić bili važne istorijske ličnosti, morali smo svi da ih proučavamo u istoriji. Isto to važi i za dinastiju Karađorđevića, tvorce prve Jugoslavije.

    Nije mi samo jasno zašto sa ovim srpskim pjesmama u istu korpu stavljaš "Stojanku majku Knešpoljku" i "Krvavu bajku". Valjda zbog toga što i ove pjesme opisuju srpske žrtve. Ipak, nemoj zaboraviti da su one komunističko štivo koje su svi morali da uče. Napominjem da su Hrvati i muslimani u Drugom svjetskom ratu sarađivali sa Nijemcima, pa fašisti nad njima nisu počinili slične tragedije koje bi komunisti mogli da eksploatišu za svoje idejne potrebe!

    Koliko ti malo znaš o Srbima i njihovim običajima, govori i rečenica da si bio "polaznik kod komšija na slavama." Za tvoju informaciju, mi Srbi nemamo polaznika na slavama već za Božić.

    I na kraju bih te zamolio da ne pišeš stvari o kojima vrlo malo ili ništa ne znaš. Mislim da bi bilo bolje da se prvo malo "potkuješ" pa tek onda upuštaš u diskusiju.

    P.S. Posebno ti vjerujem da si pjevao "Tamo daleko" češće nego sevdalinke! Kenane, stvarno bi trebao da paziš šta pišeš!
    komunizam- 73180 - 27.08.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Goli otok




    Idi na stranu - |1|2|