fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-KAZAMATI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

kazamati- 68638 - 17.04.2012 : LG S.Sarajevo - best (0)

Ljubo Kešelj


Nije Ljubo Kešelj nego Ljubiša Kalas.
kazamati- 32222 - 08.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Suđenja Srbima


Tekst 32082, koji je objavio R Jović, podsjetio na dane montiranih procesa na štetu Srba. Građani Vogošće su se zgražavali dok su gledali javno suđenje Sretku Damijanoviću, Nadi Tomić i Borislavu Heraku, koje je prikazivala njihova televizija, a sve u cilju razbijanja morala kod srpskog stanovništva.

Moram da kažem da nikome u Vogošći nije bilo poznato da je Sretko Damijanović učinio bilo šta zbog čega bi mu se trebalo suditi, a pogotovu da bude osuđen na smrtnu kaznu.

Boris Herak, koliko je meni bilo poznato, zbog svojih psihofizičkih sposobnost, bio je angažovan na Kremeškom punktu, da podiže i spušta rampu za ljude koji prolaze tim putem. Očigledno je da je nad njime sprovođena ogromna psihička tortura kada je Borislav na suđenju dao izjavu da je u Vogošći ubijao muslimane. Svi oni koji su poznavali Heraka, nisu mogli ni da pomisle da je on mogao da počini takva zlodjela.

Koliko se ja sjećam, Borislav je bio osuđen na 20 godina zatvora za izmišljene zločine, i to za zločine koje definitivno nije počinio.

Nada Tomić je bila Sretkova djevojka, koja je imala veliku nesreću da se te noći našla u vozilu koje je zbog guste magle prešlo na muslimansku stranu. Nada nije nikada i nigdje bila vojno angažovana, pa nije bilo nikakve osnove da bi joj se sudilo. Njena jedina "krivica" je bila što je Srpkinja. Vjerovali ili ne, Nada je osuđena na 4 godine zatvora zbog toga što je ostala u srpskoj Vogošći i što je bila djevojka srpskog borca.

Nažalost, nisu ovo jedini slučajevi gdje se muslimanska vlast sa Srbima igrala mačke i miša. Ako se dobro sjećam, da je pred sami kraj rata, Ljubo Kešelj je sa svojom porodicom prošao na muslimansku stranu, kroz punkt na aerodromu. Unproforci sa punkta ga nisu upozorili da ide u pogrešnom pravcu, što bi svakako trebali da učine ako su stajali na liniji razgraničenja. Ljubo je bio osuđen na 3 godine robije jer je pjevao srpskom narodu i tako "podizao moral srpskim borcima".

Pred kraj rata se desio još jedan jako potresan slučaj, koji ni jednog stanovnika Vogošće nije ostavio ravnodušnim. Osoba lošeg mentalnog zdravlja, po imenu Đoko Đokić, prešla je u Sarajevo preko "Minirane livade", koja se nalazila kod Samačke kolonije. Kada su saznali odakle dolazi, muslimani su ga pretukli, a njihova televizija je objavila njegov prelazak sa komentarom da čak i Srbi iz Vogošće bježe pred srbo-četničkim agresorom. Na njegovom licu su se vidjeli jasni tragovi batina koje je dobio na muslimanskoj strani. Koliko se danas mogu sjetiti, Đoko Đokić je takođe osuđen na 2 godine "za podršku srpskoj vojsci".
kazamati- 32082 - 07.06.2011 : R. Jovic Sarajevo - best (0)


Presuda po obrascu "Obuka za genocid" (1. dio)

Sudije i tužioci u Sarajevu ne priznaju Konvenciju o genocidu koju je donijela Generalna skupština UN 1946. godine, već podižu optužbe protiv Srba po obrazcu koji je objavljen u knjizi "Obuka za genocid", a uvođenje u sudsku praksu nepostojećeg krivičnog djela "udruženi zločinački poduhvat" pronađen je u idejama iz "Islamske deklaracije" muslimanskog lidera Alije Izetbegovića. Prema strategiji i političkim projektima iz Sarajeve potrebno je izreći što veći broj presuda protiv Srba za genocid kako bi se RS proglasila za genocidnu tvorevinu. Vrijeme je da se vlasti u RS suprostave ovom paklenom scenariju iz Sarajeva.

Kada pokreću istrage i podižu optužnice protiv Srba domaći i strani tužioci u Sarajevo kao da pred sobom drže "Islamsku deklaraciju" koju je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka sačinio muslimanski lider Alija Izatbegović. Kada je objavljen ovaj svojevrsni nacionalni program za stvaranje islamske države Izetbegović je, sa grupom islamskih fundamentalista, u Sarajevu 1983. godine osuđen na robiju. Uoči izbijanja političke krize u BiH 1991. godine "Islamska deklaracija" je pretrpjela nekoliko izdanja i štampana u velikim tiražima.

Da bi dali neku vrstu alibija u puni legitimitet "Islamskoj deklaraciji" gotovo svi muslimanski mediji is Sarajeva su se obrušavali na "Načertanije" Ilije Garašanina, koje predstavlja program spoljne i nacionalne politike Srbije s kraja 1844. godine. "Načertanije" je u početku mnogih sudskih procesa u Hagu bilo glavni predmet optužbe sve dok sudije nisu shvatile da se radi o podmetanjima iz Sarajeva i taj program iz 1844. godine se više ne pominje u Haškom tribunalu.

Nametnuti antisrpski zakon

Danas se, međutim, u Sudu BiH u Sarajevu uveliko radi na praktičnoj realizaciji "Islamske deklaracije". Naravno, mnoge sudije i tužioci nisu toga ni svjesni, ali dobre plate, naknade i dnevnice su dovoljan motiv da ćute i rade ono što im se servira. Da nije tako onda je sasvim sigurno da tužioci i sudije u Sarajevu ne slijepo slijedili instrukcije iz "Alijinog životnog djela" već bi se detaljno opoznali i proučavali odredbe Konvencije UN o sprečava i kažnjavanu zločina genocida iz 1946. godine. Ono što je poražavajuće pored "Islamske deklaracije" u vitrinama im na dohvat ruke stoji najcrnji zločinački pamflet "Obuka za genocid", kojeg su u vrijeme najkrvavijeg građanskog rata u BiH u formi knjige objavili muslimanski general Mustafa Bisić i bivši predsjednik Vojnog suda u Sarajevu Senad Kreho. Predgovor za ovaj pamflet, koji obiluje izlivom patološke mržnje prema Srbima, napisao je Munib Bisić, pomoćnik ministra odbrane bivše BiH.

Međutim, i način na koji je 1. marta 2003. godine, donijet Krivični zakon BiH, predstavlja sumrak demokratskih vrijednosti i pravi sunovrat pravosuđa u BiH pošto se već na prvoj stranici ovog akta odnosno u prvoj fusnoti naglašava da je "Krivični zako BiH nametnut odlukom visokog predstavnika (Pedi Ešdaun, pr. a. ) i objavljen u "Službenom glasniku BiH" br. 3. 03". Treba odmah naglasiti da ovaj zakon nema nikakvo uporište u Ustavu BiH ( Aneks 4, Dejtonski sporazum) i to je najvjerovatnije jedini zakon u svijetu po kojem se presude donose sa retroaktivnim dejstvom. Umjesto da se sudski postupci i presude protiv onih koji su zaista počinili ratne zločine donose po zakonima koji su bili na snazi u vrijeme izvršenja tog krivičnog djela, a to je Krivični zakon SFRJ, Sud u BiH na neustavan način hoće da se nametne kao ad-hok sud kao što je Savjet bezbjednosti UN, početkom 1993. godine, usposavio Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije od 1990. godine. Nacionalni sudovi nisu ad-hok sudovi, to jest ne mogu biti privremeni za samo jedan slučaj, već sudovi koji traju koliko traje i država.

Sarajevski ratnohuškači

Da domaće i međunarodne sudije i tužioci rade savjesno i profesionalno i po ovom nametnutom i neustavnom zakonu onda bi prve optužnice podignute protiv Mustafe Bisića, Senada Krehe i Muniba Bisića koje su u ratno-huškačkom pamfletu "Obuka za genocid" napisali obrazac po kojem treba širiti mržnju i fizički postupati prema svakom zarobljenom Srbinu, ali i Hrvatu. Ovoj trojici mogla bi se pridružiti i novinari poput Nagorke Idrizović iz "Oslobođenja", kao i Asje Hafnar i Mladena Kristića iz sarajevskih "Dana" koji su, grubo prekršili ne samo novinarski kodeks i etiku već i međunarodno humanitrano pravo. Naime, pod fizičkom prislom objavljivali su intervju sa zatvorenikom Borislavom Herakom u cilju širenja ratne propagande protiv Srba. Dakle, da sudije i tužioci drže do zakona i pravde na optuženičkoj klupi bi umjest Gojka Kličkovića i drugih čestitih Srba odavno sjedio bivši predsjednik sudskog vijeća Fahrudin Tefterdarija, koji je, poput "sudija za vješanje" iz filmova o Divljem zapadu, tokom rata u Sarajevu izricao trostruke smrtne kazne zarobljenim Srbima, a njegovim putem sada očigledno nastavljaju tužioci i sudije u Sudu Bih.

Pomenuti pamflet "Obuka za genocid" nastao je povodom montiranog sudskog procesa u Sarajevu protiv Sretka Damjanovića, Borisava Heraka i Nade Tomič, početkom ratne 1993. godine.

Damjanović žrtva sudskog zločina

Vogošća, Srećko DamjanovićBio je to dosad nezapamćen zločin koji je danima sprovođen u zatvorskim ćelijama, a nastavljen u sudnici. Troje uhapšenih Srba mučeni su najstravičijim metodama, tako da su morali prvo u sudnici, a potom i pred novinarima da iznose međusobne optužbe. Prethodno su ih batinali i psihički obrađivali policijski i bojni isljednici. Ipak, kroz najstrašnije ovozemaljske muke prošao je Sretko Damjanović, kome je tri puta izricana smrtna kazna, jednom je osuđen na 40, a potom na dvadeset godina robije. Poslije deset godina provedenih u sarajevskim kazamatima, koji su po načinu mučenja i maltretiranja prevazilazili i najcrnje azijatske metode u vrijeme turske tiranije, ostao je težak invalid. Podsjetimo se dok Dom za ljudska prava nije intervenisao, torture i teški zločini nad Damjanovićem sprovodili su vojni i civilni sudovi u Sarajevu. Optužen je, između ostalog, za ubistvo braće Asima i Kasima Blekića iz Vogošće. Slučajno ili ne, novinar londonskog Rojtersa, početkom februara 1997. godine, je pronašao žive i zdrave braću Blekić u Vogošći. Kada ih je upitao da li znaju da se u Sarajevu vodi sudski proces protiv Sretka Damjanovića mlađi Asim je odgovorio: "Ne poznajem tog mladića, ali sam čuo da me je ubio! ? ". Zahvaljujući ovom novinaru Damjanović je poslije svakodnevnog brutalnog premlaćivanja i jezivih zlostavljanja u sarajevskim kazamatima i sudnicama, kao težak invalid dočekao slobodu.

Novinari ratnohuškači

Podsjetimo u pamfletu od knjige "Obuka za genocid" prenijet je kompletan intervju kojeg su dvoje prethodno pomenutih novinara sarajevskih "Dana" vodili sa Borislavom Herakom. Na njihovo pitanje da li poznaje nekog u SDS-u ko je počinio više zlodjela od njega, Herak je, navodno odgovorio: "Ima jedan Dragan Damjanović. Za njega se u Vogošći priča da je ubio i zaklao 300 ljudi. Takve kao što je on tamo pravo poštuju, oni su za njih pravi heroji, oni su za njih bogovi".

Da bi naši čitaoci stekli što objektivniju sliku o ovom najmonstruoznijem sudskom procesu i nzapamćenom ratnom zločinu kojeg su u to vrijeme sprovodili zvanični muslimanski organi u Sarajevu treba podsjetiti da je Sretko Damjanović (1961) iz Vogošće, zajedno sa Borislavom Herakom i Nadom Tomić slučajno uhapšen 1992. godine. Naime, poslije izlaska iz kafane te noći ih je pratila velika nesreća pošto su zbog guste magle zalutali automobilom i iznenada dospjeli pravo na punkt kojeg su držali muslimanske snage. Ovom iznenadnom hapšenju "troje četnika" danima je brujala tadaŠnja Televizija Sarajevo i svi drugi muslimanski mediji.

Mudžahedinsko izdanje

Inače, Nada Tomić, djevojka Sretka Damjanovića, koju su u zatvorskoj ćeliji tukli i mučili, na svim ročištima je bila primorana da ponavlja unaprijed sročenu priču o tome kako je Sretko ubio braću Blekić i zaklao Kasima Kršu, te silovao dvije muslimanske djevojke. Tek nakon završetka rata, u nešto normalnijim uslovima za suđenje, koje su pratili međunarodni predstavnici, Nada je opovrgla sve ranije date izjave pred sudom tvrdeći da ih je morala ponavljati zbog staalnog mučenja i batinanja u zatvoru.

Ovaj neočekivani iskaz svjedoka optužbe šokirao je sudije i tužioca Mustafu Bisića. Međutim, kada je objavljena vijest da su braća Blakići živi i zdravi potpuno je razotkrivena najgnusnija laž i dosad najcrnja sudska farsa u ovom dijelu Evrope koja je trajala punih deset godina u glavnom gradu BiH i pred očime cjelokupne javnosti.

Kad je riječ o zločinačkom projektu "Obuka za genocid" treba podsjetiti da je odgovorni urednik i izdavač pomenute knjige bio izvjesni Haled Akili. Po imenu i prezimenu moglo bi se zaključiti da se radi o mudžahedinskom finansijeru iz islamskih zemalja, koji je na ovaj način podsticao zločinačku propagandnu aktivnost.

Sramna uloga tužilaca

Sve naprijed navedeno dobro je poznato sudijama i tužiocima, ali i političkim liderima i organima vlasti u Sarajevu, koji ništa nisu preduzeli da se procesuiraju lica odgovorna za ratne zločine, raspirivače mržnje i gebelsove propagandiste. Optužinica protiv Hrvatskog generala Ante Gotovine možda nikaa ne bi bila podignuta da njegova knjiga, "Napadajni bojevi i operacije HV-a i HVO-a", nije dospjela u ruke bivšeg glavnog haškog tužioca Karle del Ponte. Međutim, i pored činjenica koje se nalaze u više puta citiranoj knjizi nerealno je očekivati da bi tako nešto mogao da preduzme sarajevski kantonalni tužilac Branko Šljivar, a kamo li v. d. glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milorad Barašin iz Srpca. Štaviše, Barašin se pokazao kao vrhunski stručnjak za prikrivanje zločina na Srbima. Zato mu je po već uspostavljenoj sarajevskoj šemi povjeren predmet Suada Kapića, svirepog ubice i koljača srpskih zarobljenika u Sanskom Mostu, 1995. godine. Bila je to prava burleska u kojoj su se tužilac i sudije nadmudrivali, ne o suštini teškog zločina već o tome da li Suad Kapić ima ili nema nadimak Hodža. Tako se umjesto bavljenja dokazima o počinjenom brutalnom ratnom zločinu nad zarobljenicima čitav proces sveo na utvrđivanje identiteta i nadimka Suada Kapića. Prvostepenom presudom Kapić je oslobođen od optužbe, ali je drugostepeno Žalbeno vijeće ovu odluku poništilo tako da će postupak biti obnovljen. To, međutim, ništa ne mijenja na stvari. Barašanin je potvrdio svoju lojalnost i punu odanost politici koja se sudskim paragrafima vodi protiv Srba, a krajnji oshod bi trebao da proizvede posljedice po Republiku Srpsku.

Idi na stranu - |1|2|