fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-JEVREJSKO_GROBLJE
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

jevrejsko_groblje- 102023 - 23.02.2018 : SaSrbin Canada - best (3)

Pitanje za Nebojšu


Samo da pitam ovog smrada Nebojšu kakav je osjećaj pucati po svom narodu i da li je ponosan što je bio pripadnik najzloglasnije koljačke 10. brdske brigade, čiji je komandant Mušan Topalović Caco skupa sa svojim saborcima pobio nekoliko stotina Srba, civila u privremeno okupiranom Sarajevu od strane velikomuslimanskih zlotvora?
jevrejsko_groblje- 102013 - 21.02.2018 : Sa 71000 Amerika - best (4)

Napad na Debelo brdo, Antene, juni '95. godine (2. dio)


Ubrzo se iz tog bunkera oglasila naša M-84-ka. Ali tukla je po našoj strani. Imala nas je manje više na dlanu, jer nismo skrivali svoje tranšeje od svojih bunkera. U to mi se već javljaju momci, ponestaje nam municije i tromblona. Probijam se do IKM-a, smještenog u jednoj kući dole niže niz ulicu i kratko izvještavam komandira čete o stanju gore na liniji, te se natovarim municijom i trčeći se vraćam na liniju. Prvim pogledom obuhvatim prostor gdje je maloprije iza bunkera od vreća sa zemljom, stajao neki momak i tresao iz PM-a. Molio me i njemu da iznesem koji okvir. Tamo nema momka, nema vreća, samo mu noge vire ispod kamare svega i svačega. I sve se dimi.

Onda blijesak i eksplozija u tranšeji. Vriska... Tom prilikom, na licu mjesta, život gubi rahmetli Haris, miran, lijepo odgojen plavi momčić iz bataljonskog IDV-a. Tom prilikom biva ranjen moj veliki prijatelj i drug N. Č. Vidim, vuku ga niz tranšeju prema našem bunkeru, iz njega krv u mlazevima šišti kao iz tuša. Pokušavaju ga previti u plitkoj i uskoj tranšeji, četvorica ih se zabavila ranjenikom i svi se skupa s njime nabili u dva metra prostora.

A onaj gore, četo koji je zaposjeo naš gornji bunker ispod antena, našom M-84-kom rafala po nama i vraća zemlju sa grudobrana nazad u tranšeju...

Pritrčim nekako i uhvatim N. Č. za tregere jurišnog prsluka koji se kopčao između nogu, a drugi kolega ga uhvati za kragnu i nekako polusagnuti, potrčimo niz tranše. Išlo je nekako sve dok su nam vreće pružale kakav takav zaklon. Onda smo došli na sasvim plitki dio tranšeje odakle više nije bilo smisla pokušavati u tom stavu kretati se naprijed. Vratio sam kolegu na liniju a podvukao sam se ispod N. Č. i tako puzajući ga vukao naniže, ka pripremi.

Ubrzo smo obojica ličili na zombije sa svom tom njegovom krvi prosutoj po nama. Onaj odozgo opet vraća zemlju po nama. N. Č. mi odozgo šapuće da ga ostavim tu, da je dobro, da se spasavam kako znam i umijem. Ne može tako bratac, kažem mu. Onda se nekako izvučem ispod njega i ispuzam niz tranše još par metara i vidim da nakon 20-ak metara jedne čistine, iza neke garaže, stoji naš lik i ispucava tromblone gore prema našem bunkeru kojeg je zaposjeo četo. Zovem ga da mi pomogne prenijeti N. Č. preko čistine do ćoška garaže. Lik se pravi da me ne čuje. Onda skočim, pretrčim livadicu i natjeram lika s puškom da ide ispred mene da izvučemo N. Č. Tako dotrčimo do njega, uhvatimo ga ko je gdje stigao, pa nazad ka garaži. N. Č. već gubi svijest i nekako ga prebacujemo do IKM-a gdje je već čekalo vozilo koje ga je transportovalo u bolnicu. Kasnije doznajemo da je N. Č. stabilan, ali izrešetan kao sir. Izgubio bruku krvi, ali sreća nije geler zakačio niti jedan vitalan organ. Evo ga danas, u vrijeme kada ovo pišem, dripac veći i jači od mene, hahaha.

Nego da se vratim na priču toga dana. Nakon što sam dole izvukao N. Č. , ponovo kupim municiju, bombe i tromblone i trčim nazad na liniju. Gore i dalje vlada haos. Artiljerija UBI. Praga UBI. Četo iz gornjeg bunkera UBI... Ne možeš glave podići. Ali ipak i dalje kosimo po livadi po kojoj su još uvijek, sada pojedinačno i u nepravilnim intervalima, pokušavali da se probiju neprijatelji do bunkera na obodu Debelog brda. Jedan padne, drugi trči. Nevjerovatno! Potvrdiće svi oni koji su taj dan bili na Debelom brdu. Znamo koliko je važno odsjeći im put ka prvom rastinju, jer odatle lako mogu da se probiju do naših bunkera poprilično neopaženo.

Dolazi naređenje da se pom svaku cijenu neutrališe neprijateljski vojnik u našem gornjem bunkeru. Pokušavali smo na sve moguće načine. Pokušavali smo svim i svačim, jednostavno nam nije polazilo za rukom da minu RB-a ili RPG-a ubacimo pravom putanjom na pravo mjesto. Ili je smetala grana, ili konfiguracija terena, ili nas je lik odozgo jednostavno tako "zakucavao", da mu nikako nismo mogli prići.

Ubrzo smo potrošili ono što smo imali od protivoklopnih sredstava i javili smo to u IKM. Onda su oni zvali brigadu, a brigada Korpus. I onda su u Korpusu odlučili da će gađati taj bunker sa brda Hum - Maljutkom. Tako je i bilo. Povukli smo se malo, a zrakom je zazvrčala svojim karakterističnim zvukom prva - i promašila je cilj. Druga je bila tačna. Neprijateljski vojnik je ostao ležati preko vreća od polusrušenog bunkera...

Kako se bližila noć, tako je vatra polako jenjavala. Došla nam je smjena. Momci iz bataljona. Mi se polako povlačimo ka IKM-u, a odatle u kasarnu. Gledam se u ogledalu. Uniforma mi kompletna krvava. Tražimo od komandira da nas pusti kući. Kaže da nema šanse jer nam u posjetu dolaze Silajdžić i Predsjednik. I stvarno, nakon sat vremena oni su bili tu. Dovukli su nam dva kombija puna svega. Predsjednik nam tada reče:

  • "Dragi momci, došao sam samo da uživo vidim kako izgledaju ti heroji koji su ovo danas izdržali... Kasnije čujemo - nadrapala jedinica Bijeli vuk...

    Eto, tako je iz moje perspektive izgledao ovaj dan na Debelom brdu... Ako ovo čita još neko ko je bio direktan sudionik događaja, neka se javi sa svojim komentarom.

    I samo još da dodam, kada je kasnije ozdravio N. Č. vidimo se ponekad, onako u prolazu. Kažem mu iz zalebancije da sam ga onaj dan trebao dokusuriti, hahažha. A on se slaže sa tim. Obećao mi je kasnije da će mi srediti da preko neke engleske firme dođem sa njim raditi u Libiju, gdje je uzimao cifru već godinama. I ja mu povjerovao. I delegat me izradio! I ti sad vidi kome ćeš živote spašavati! Hahahaha...

    Ah, da! Onaj gornji bunker je pao i nismo nad njim imali kontrolu niti komunikaciju, nekih 3 do 4 sata. Za to vrijeme nas je delegat odozgo derao do guzova. Nismo pronašli način da ga eliminišemo pješačkim naoružanjem jer ga je odlično podržavao trocjevac iz pozadine.

    Vrlo je interesantno i to da je posada u bunkeru ispod, nekih 8 do 10 metara niže, cijelo vrijeme bila u redu, svi na broju, živi i zdravi. Nisu mogli podići glavu na puškarnicu ili na tranšeje, koliko je oko njih praštalo i deralo. Zato su cijelo vrijeme proveli u bunkeru i mislili da se iz gornjeg bunkera javlja naša M84-ka. Prava drama. A da je bilo ko odatle uspio nabaciti samo jednu kašikaru iznad sebe, delegat u gornjem bunkeru bi bio riješen.
  • jevrejsko_groblje- 102007 - 20.02.2018 : Sa 71000 Amerika - best (2)

    Napad na Debelo brdo, Antene, juni '95. godine (1.dio)


    Evo jedan opis iz prve ruke - maj 1995. - Debelo brdo, Antene

    Već neko vrijeme prije događaja na Debelom brdu, kojeg ću ovdje opisati, redovno smo, kao interventna jedinica, preuzimali liniju na Antenama (vrh Debelog brda) u noćnim satima, jer su Srbi, korištenjem radnog voda, kopanjem tranšeje prema našem bunkeru na vrhu Debelog brda, pokušavali da nas potisnu sa te pozicije. Naime, tu smo imali dva bunkera, jedan odmah ispod antena, odakle smo mogli da pratimo putnu komunikaciju Lukavica - Pale, i jedan odmah 20-ak metara ispod njega, koji je služio da zaštiti izvlačenje posade iz gornjeg bunkera ili da spriječi napredovanje neprijatelja prema njemu, u slučaju snažnijeg napada. Zvuci krampi i lopata su se svakim novim danom mogli čuti sve bliže našim bunkerima. Sve je bilo dobro dok udaljenost između te nove neprijateljske tranšeje i naših bunkera na antenama nije postala suviše mala. Borci iz bataljona u čijoj zoni odgovornosti se ovo dešavalo su nerado provodili noći u tim gornjim bunkerima, jer je bilo samo pitanje trenutka kada će se oni biti napadnuti. Zbog toga je tokom noćnih sati na taj položaj izlazila naša interventna jedinica, tadašnji POČ 115. brigade, sastavljen najvećim dijelom od pripadnika nekadašnje jurišne čete 10. bb). Vrijeme je odmicalo i moralo se nešto učiniti...

    Prvo je jednu noć došla ekipa inženjeraca i razbacali smo tokom noći protivpješadijske mine oko gornjeg bunkera. Nakon par dana je na tom dijelu linije prebjegao na našu stranu cio radni vod, koji je kopao spomenutu tranšeju u pravcu našeg bunkera na antenama. Sprovedeni su bezbjednjaku i svi su u svojim izjavama spominjali neprijateljski napad na koji su se oni pripremali i zbog kojega su i bili prinuđeni da kopaju tranšeju. Znači, neprijatelj je planirao da se privuče našem bunkeru na što manju udaljenost (tranšeja je već dospjela na 20-ak metara od našeg bunkera), te da na taj način izbjegnu prebacivanje preko dobro pokrivenog prostora (preko igrališta u dnu Debelog brda)... Odlično! Sada smo znali da spremaju napad i imali smo za to i dokaz ali nismo znali ni kada ni kojim snagama namjeravaju da udare po nama...

    Par dana nakon toga se iz čista mira zapucalo na suprotnoj strani grada, na Špicastoj stijeni. Nakon samo par minuta "Špica" je već solidno proradila i mogli su se čuti jasno i protivoklopi i pješadijska vatra i neprijateljska artiljerija. Nama u kasarni svira uzbuna... Dok se užurbano okupljamo i opremamo, nagađamo o tome na koju stranu će nas okrenuti. Jevrejsko? Debelo? Ablakovina? Zelengorska? Ili u ispomoć na drugu stranu odakle se čula grmljavina koja je nagovještavala belaj? Za samo par minuta smo već bili u kombiju i penjali se prema Soukbunaru. Svi smo na neki način osjetili olakšanje jer makar idemo na dio linije koji maltene svi poznajemo kao svoj džep. Nismo puno pričali i atmosfera u kombiju je bila napeta kako to obično biva kada su u pitanju takve situacije. Samo je poneko, tu i tamo, kakvom nesuvislom šalom pokušavao da otkloni nelagodu koja nas je ispunjavala.

    Prođosmo lijevo pored rezervoara na Soukbunaru i tek nam je malo nedostajalo da izađemo gore na zaravan, kad tačno na raskrsnicu gore ispred nas, dvadesetak metara od kombija, pade minobacačka granata. Božje davanje, sreća ili sudbina - svi smo živi i svi OK. U sljedećih deset sekundi smo već parkirani iznad kratera u asfaltu i istrčavamo iz kombija u onu malu pećinu u stijeni odmah naspram raskrsnice. Komandir POČ-a (H. H. odmah po ulasku u pećinu traži da se preraspodjelimo po odjeljenjima pa 1. odjeljenju 1. vod-a POČ-a (kojim sam komandovao), izdaje naređenje da se odmah uputimo na dio linije u podnožju Debelog brda i da pojačamo 4 stražarska mjesta sa našim ljudima. Trčećim korakom, pod duplim borbenim kompletima i svom silom tromblona, ručnih bombi i mina za RPG, spuštamo se na taj dio linije i pojačavamo 4 stražarska mjesta sa po 2 čovjeka iz POČ-a. Na ovome dijelu linije sve je još uvijek mirno. Svi nas gledaju upitno, ne slutivši šta nam se svima sprema. Tada nekada dolazi i naredba da našim ljudima pojačamo i dva spomenuta bunkera ispod antena. Jedan pripadnik naše jedinice odlazi u gornji bunker a jedan u onaj donji. Još uvijek je sablasno mirno... A onda počinje lagana uvertira... Neprijatelj, iz bunkera kojeg sam mogao da lijepo gledam u puškarnicu, počne lagano da nam štema betonsku puškarnicu, a sa te udaljenosti od 100-injak metara M84-ka je u toj raboti bila više nego učinkovita. Kod svakog rafala meci su ulijetali u naš bunker ili krnjili puškarnicu, pršteći tako u bunkeru komade naše puškarnice od betona, koja je svako malo bivala sve veća. U bunkeru nas dvojica iz POČ-a i dvojica starijih ljudi koji su tu davali stražu. Uspjeli smo nekako da poliježemo jedni preko drugih, kako bi se sklonili od direktnog pogotka ili od krhotina betona... Trajalo je to možda sve skupa nekih 5 minuta. Onda tišina. I onda moj drug Nerćo koji uskače u bunker naglvačke i panično traži RB ili RPG i vrišti: Ljudi, šta vam je?! Eto ih idu!!! Eto ih, bolan, trče preko livade!

    I onda je nastupio pakao...

    Istrčali smo svi u tranše i rasporedili se na svkih 2 do 2.5 metra. Pogledao sam preko grudobrana i isprva nisam mogao da vjerujem svojim očima: Trojica neprijateljskih vojnika su počeli da pretrčavaju brisani prostor, trče uzbrdo i gube mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera na antenama. Iza njih trči sljedeća grupa. Ne mogu da ustanovim odakle niču na sred poljane. Iz naše tranšeje grmi. Imamo ih sa boka na prostoru od nekih 150-200 metara, koliko moraju preći livade i brisanog prostora, do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutrališemo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-a, što pješadijskim naoružanjem. No, iza te izlazi sljedeća grupa... Pa sljedeća... Pa sljedeća... Jedni padaju a drugi iskaču iz ničega u sred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima po obodu Debelog brda... Prošao sam mnoga ratišta tokom rata i nagledao se i akcija i napada i odbrana, ali moram priznati tim Srbima da su stvarno imali jaja, jer izviriti tada glavu iz zemlje i pokušati pretrčati tih 150-200 metara uzbrdice, pod punom borbenom spremom, bio je poduhvat vrijedan klimoglava...

    Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i neprijateljska praga, koja iz pozadine mlati vreće kojima smo štitili tranšeju na mjestima na kojima kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od 40-ak cm. Vreće su letjele okolo kao da su punjene perjem, pa je komunikacija tranšejom na nekoliko mjesta postala ravna samoubistvu. Deseci granata se pretvaralo u stotine, a stotine u hiljade... Prštalo je na sve strane. Onda eksplozija na gornjem bunkeru odmah ispod antena. Poznat zvuk eksplozije ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo induktorskim telefonom uspostaviti vezu sa gornjim bunkerom. Uzaluno. Veza je negdje prekinuta. Dvojica momaka idu da pokušaju naći prekid na kablu, slijedeći ga prema gornjem bunkeru... Skrpili su kabl koji je bio pokidan gelerima na nekoliko mjesta, ali zbog raznesenih vreća na pojedinim mjestima, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Pozivali smo gornji bunker, no nismo već par sati odozgo imali bilo kakav znak da su ljudi uopšte živi. Onda na gornji bunker uputismo našeg Rokija, dečka koji se za tu misiju dobrovoljno prijavio. Trebalo se pod svaku cijenu dokopati gornjeg bunkera i provjeriti stanje, odnosno, ima li gore iko da je živ? Nakon nekog vremena Roki se vraća. Izraz njegovog lica govorio nam je više nego riječi. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih.
    jevrejsko_groblje- 94353 - 10.11.2015 : Nebojša Sarajevo - best (0)

    Napad na Debelo brdo (antene) - juni 95


    Lijep pozdrav svima. Zanima me da li ima ovdje ima neko od pripadnika VRS-a koji su učestvovali u neuspješnom napadu na Debelo brdo (iznad Jevrejskog groblja) u mjesecu junu 1995. godine, a koji su raspoloženi razmijeniti svoje sjećanje na taj događaj? Bio bih veoma zahvalan s obzirom da sam sa svojom jedinicom tokom tog napada branio položaje Armije BiH na spomenutoj lokaciji.

    Ja imam informaciju da je nakon napada na Debelo brdo neko na televiziji izjavio da je tom prilikom poginulo 27 vojnika VRS-a. Zanima me, između ostaloga, da li je ovaj podatak tačan, te koju ulogu u ovoj akciji je imala jedinica "Beli Vukovi" sa Pala i koliki su njihovi gubici u ljudstvu u ovoj akciji? Naravno, ako koga to zanima, zauzvrat sam raspoložen do u detalje napisati kako je sve to izgledalo iz perspektive nas koji smo bili "sa druge strane" nišana.

    Takođe me zanima kako je došlo do prebjega na našu stranu 6 pripadnika radnog voda, na samo par dana prije ovoga vašeg napada? Oni su nas, hvala Bogu na nebesima, pravovremeno informisali o vašim namjerama da ovladate našim bunkerima 1 (odmah ispod betonskog hangara i antena) i 2 (nešto malo niže od keca, ali i malo dublje ka dalekovodnom stubu).

    Na kraju, zanima me i koliko je zaista bilo žrtava u autobusu koji je saobraćao na relaciji Lukavica - Pale, a koji je gađan sa našeg položaja na ovoj lokaciji, te da li se radilo o vojnom transportu ili o civilnoj liniji?

    Unaprijed se zahvaljujem za odgovore.

    RE: Napad na Debelo brdo (antena) - juni 1995.

    Prema informacijama kojima ja raspolažem, u akciji (napadu) na Debelo brdo, koja se desila 16. i 17. juna 1995. godine poginulo je devet pripadnika VRS:

  • Gulija (Milenko) Spasoje
  • Đurđić (Đorđe) Stojan
  • Đukić (Milan) Žarko
  • Dragičević (Stevan) Milan
  • Samardžić (Milorad) Novo
  • Džebo (Stevan) Branko
  • Topalović (Branko) Milisav
  • Petrović (Milan) Vitko - umro sledećeg dana u bolnici Kasindo
  • Savić (Jovan) Savo

    Izbrisao sam ime osobe za koju si napisao da je dao intervju za televiziju jer pouzdano znam da ta informacija nije tačna.
  • jevrejsko_groblje- 93391 - 31.07.2015 : Pedja Sarajevo - best (0)

    Obrenović Velimir


    Postovani Gospodine Željko,

    Veoma bih želio da saznam nešto od Vas ili čitalaca Vašeg foruma o pogibiji mog dragog druga Velimira Obrenovića. Odrasli smo zajedno u Sarajevu, na Čengić Vili Jedan i družili se sve do početka ovog nesretnog rata kada je on uplašivši se da su Zelene beretke pronašle spisak članova SDS-a i njegovo ime u njemu prešao na srpsku stranu početkom aprila '92. godine. Od tada se više nisam čuo sa njim. Roditelji su mu ostali u Sarajevu i nikada nisu čuli nista za njega. Otac mu je umro tokom rata, a majka odmah po završetku istog. Nažalost, bio je jedinac tako da se cijela porodica ugasila njegovom pogibijom.

    Inače Velo, kako smo ga od milja zvali, je rođen 1966. godine, bio je specifičan po crvenkastoj kosi i bucmastom, gotovo dječačkom izgledu.

    Bio bih veoma zahvalan bilo kome ko zna šta se desilo sa njim, odnosno kako je i gdje poginuo. Sve sto sam ja čuo, a moguće je da je to samo "rekla-kazala" da je poginuo u junu '92. godine od snajpera vozeći vojni kamion negdje na periferiji Sarajeva.

    Pozdrav Vama i svim učesnicima ovoga foruma.
    Peđa

    Obrenović (Ozren) Velimir



    Peđa,
    sve što znam o Obrenović (Ozren) Velimiru jeste da je rođen 21.01.1966. godine i da je poginuo 27.06.1992. godine u Sarajevu, Ozrenska ulica, koja je poslije Nedžarića i Jevrejskog groblja, bila jedno od najtežih gradskih ratišta u Republici Srpskoj.
    jevrejsko_groblje- 85755 - 05.07.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Prepucavanje na Jevrejskom groblju


    Čitajući, ili bolje rečeno prevodeći, knjigu "ВОЛКИ БЕЛЫЕ: Сербский дневник русского добровольца 1993-1999" tj. "Beli Vukovi: Dnevnik srpskog dobrovoljca 1993-1999", koju je napisao Oljeg Vitaljević Valeckij, prisjetih se i jednog događaja čiji sam i sam bio svjedok.

    U toku rata sam u više navrata spavao u jednoj kući koja je udaljena svega nekoliko stotina metara od Jevrejskog groblja.

    Jednom prilikom, a bješe to topla ljetnja noć ljeta Gospodnjeg 1993. godine, i lično sam prisustvovao "prepucavanju" između jednog našeg borca i nekog muslimana sa druge strane. Ono što Valeckij nije naglasio u svom tekstu jeste činjenica da su oba "govornika" koristila interfon pa se njihov glasovi u toploj ljetnjoj noći razlijegali na kilometre daleko od Jevrejskog groblja.

    Ton diskusije je bio umjeren, mogao bih reći pomalo i akademski tj. u njoj nije bilo mnogo psovki koje su se veoma često mogle čuti na prvoj liniji.

    Možda sam ja pomalo subjektivan, ali mi se činilo da je naš borac u toj diskusiji i pobjeđivao.

    Moj domaćin, inače vojnik susjedne čete koja je imala položaj odmah do Jevrejskog groblja, mi tom prilikom reče da se taj naš borac zove Nedeljko.

    I tako, dugo sam te noći stajao ispred te kuće i posmatrao u pravcu odakle dopiru glasovi ta dva ljuta neprijatelja, koji svoj "medijski" rat vode preko megafona. Pošto su bili svjesni da ih sluša stotine ljudi, oba govornika su se trudila da poštuju neka pravila lijepog ponašanja pa je to prepucavanje pomalo ličilo i na "Audiciju" - slušaoci su se mogli pomalo i nasmijati.

    Ukoliko rat može da ima lijepih momenata, onda je ovaj bio jedan od njih!

    P.S. Pozdrav za osobu koja je bila moj domaćin, a za koju sam siguran da će pročitati ovaj tekst.
    jevrejsko_groblje- 79875 - 24.11.2012 : Nermin Gluhovic Sarajevo - best (0)

    Željko Moljac


    Da li netko zna sta je sa Željkom Moljcem.
    jevrejsko_groblje- 77800 - 04.10.2012 : Kap - best (5)

    Obračun sa zločincima


    Mi u Sarajevu smo se obračunali sa ljudima koji su pravili zločine na našoj strani, ali me čudi da niko nije zaistavio Batka. Mislim da su takvi kao on nanijeli veliku mrlju vašim borcim. Pitam zašto se niko nije od pomenutog ogradio?

    Moj kućni prijatelj, musliman, proveo je rat na Grbavici i kada sam jednom prilikom nešto rekao protiv vojvode Slavke Aleksića čovjeku su zasuzile oči i on je rekao je da bi ako treba život položio da dokaže Slavkovo poštenje. Ostao sam začuđen, jer brada i šubara ostavljaju utisak četnika iz slikovnice pa kontam šta mi ovaj priča 1996. godine.

    Godine prolaze i ako si imalo pametan i pismen ne mora ti niko soliti pamet. Vidiš i sam da je samo narod, običan čovjek izvukao deblji kraj u onom prokletom ratu.

    Izvinite, ali ja zaista ovdje ne želim vrijeđati nikoga. Samo pokušavam i pokusavaću dok sam god živ da tražim ljudskost u ljudima u ovoj zemlji u kojoj ljudskosti doista ima. Dosta mi je da budemo dežurni majmuni, kusur drugih, glupi Bosanci...

    Pisanja Vogošćanina Pravog, Minera, Lune i ostalih su mi bila podstrek da se i javim na ovom forumu.

    Sportski pozdrav zdravo!

    RE: Obračun sa zločincima

    Kap,

    kao prvo, rekao si jednu jako lijepu i jednu jako ružnu stvar.

    Ovo što si napisao u vezi Slavka Aleksića je nešto najbolje što sam o njemu pročitao i apsolutno se slažem sa tim. Slavko je bio junak među junacima, ali i pravi džentlmen među borcima. On je i živi dokaz da imiž ne znači da je čovjek zločinac. To što je nosio bradu i šubaru je njegov lični izbor. Jedno sam siguran: Slavko nije počinio ni jedan jedini zločin sem što je ratovao muški i ponosno. Ipak, zbog lažne muslimanske propagande danas taj čovjek vodi samotnjački život negdje u Hercegovini.

    Bradu su nosili i mudžehadini na vašoj strani pa mi ih mi Srbi ne prozivamo zbog toga. Ne smeta nama ni što su oni bili stranci nego što su svirepo ubijali ratne zarobljenike zarobljenicima i pravili stravične zločine nad srpskim civilima. Uprkos tome niko od mudžehadina nije osuđen, a svi su dobili bosansko državljanstvo.

    Što se Batka tiče, mislim da je neprimjerno porediti njega sa Jukom, Cacom, Ćelom i drugim ratnim zločincima sa vaše strane. Evo i zbog čega:

    Kao prvo, Batko je bio četnik samotnjak, za koga je samo poznato da je ubio jednog muslimanskog zarobljenika, koga je neko u gepeku dovukao odnekud od Trnova. To je jedina loša priča koju sam ja čuo u vezi njega. Nedavno sam pričao sa jednim poznanikom koji je čitav rat proveo na Grbavici i on o Batku ima isto mišljenje kao i ja. Možda je Batko doista ubijao, možda čak i civile, ali se o tome na Grbavici nije mnogo pričalo pa je vrlo moguće da o tome ni civilne vlasti nisu ništa znale.

    Ja lično mislim da je 90% priče vezane za Batka obična muslimanska propaganda jer im nije odgovaralo da od toliko Srba na Grbavici nema ni jednog ratnog zločinca. Ovo potvrđuje i podatak da je na Grbavici bilo mnogo manje ubistava i silovanja nego na vašoj strani.

    U drugim opštinama je bila čak i bolja situacija! Primjera radi, kada se Mićo Četnik, prvi put usudio da da tuče i maltretira muslimansko stanovništvo Ilijaša, Ratko Adžić ga je momentalno protjerao iz grada. Inače, Mića Četnika sam i lično poznavao, i o njemu sam u par navrata napisao nešto na ovom forumu. Možda nije bio častan vojnik, ali je bio izuzetno hrabar borac. Inače Mićo je iz okoline Sombora i rekoše mi da je umro prije pet-šest godina.

    Kažem da nema smisla porediti Batka sa Jukom, Cacom, Ćelom i ostalom sarajevskom bandom. Ovo, prije svega, zbog toga što su oni bili komandanti bataljona, pa su svojim primjerom na zločine navodili stotine muslimana iz njihove jedinice, bilo da se radi o "Džamijskim golubovima" ili Jukinim specijalcima. Oni su po stanovima, podrumima i kazamatima pobili par hiljada Srba, među kojima i nekoliko mojih bliskih prijatelja.

    Još gora situacija je bila u Srebrenici! Postoje video snimci Nasera Orića kako naređuje da se kolju zarobljenici, a postoje i svjedoci koji su ga vidjeli kako ubija Srbe. Pod njegovom komandom je nastradalo oko 3600 Srba, od toga samo 635 su bili vojnici. Interesanto je i to da je 90% civila ubijenih u rejonu Srebrenice, nastradalo od hladnog oružja: noževi, maljevi itd...

    Nije mi jasno na koji način ste vi kaznili svoje krivce? Kao što svi znamo, Naser je pušten iz Haga a Juka je pobjegao u inostranstvo. Medije su kasnije objavile da je negdje u Belgiji pokraj puta pronađen Jukin leš, a jedna moja poznanica, inače muslimanka sa Sokoca, tvrdi da se Jukin brat, koji sada živi u Tampa Beju na Floridi, ponaša kao da je Juka živ! Kome sada da vjerujem: televiziji ili jednoj prijateljici?

    To što ste u Sarajevu 1993. godine pobili nekoliko zločinaca ne znači da ste oprali ruke od krvi koju ste prosuli. Dokazano je da je Alija dobro znao za Kazane, Viktor Bubanj, Tarčin... Takvih kazamata na našoj strani nije bilo!

    Lično mislim da svi zločinci treba da se kazne! Međutim, kada vidim da je Naser Orić u Hagu oslobođen za Srebrenicu, Bejtić najprije osuđen na 14 godina zatvora a kasnije oslobođen za Kazane, kada vidim kako nije bilo dokaza da se osude svi oni koji su na Alipašinom polju učili Srbe da lete, lomili im kosti u Viktor Bubnju, Tarčinu i još 134 sarajevska zatvora, onda se pitam da li uopšte ima smisla suditi Batku koji je na Grbavici ubio nekoliko civila!

    Nadam se da se razumjemo!

    P.S. Koliko je meni poznato Batka su u toku rata zvali Bato Četnik!
    jevrejsko_groblje- 18773 - 29.08.2008 : Danko - best (0)

    Intervju vojvode Aleksića


    Prvi intervju iz tajnog skrovišta četničkog vojvode Slavka Aleksića za medije u BiH
    Razgovarala: Radmila Trapara

    Negdje u planinama istočne Hercegovine već preko 10 godina krije se četnički vojvoda Slavko Aleksić. Aleksić je poznat po tome što je kao komandant Novosarajevskog četničkog odreda veći dio rata proveo držeći položaje Vojske Republike Srpske na području sarajevskih naselja i ratišta Grbavica, Vraca, Trebević, Zlatište i Jevrejsko groblje. Nakon nekoliko mjeseci naših upornih pokušaja i uvjeravanja preko "čovjeka od povjerenja", vojvoda je pristao na intervju za BUM.

    Zbog velikih mjera predostrožnosti, nekoliko puta nam je mijenjao lokaciju dogovorenu za intervju. Na kraju je poslao svog čovjeka koji nas je u kombiju, sa opomenom da ništa ne možemo snimati tokom puta, kao i samog razgovora sa vojvodom, dovezao do vrhova nama nepoznate planine, koja se po našoj procjeni nalazi na oko sat vožnje od Gacka. Dolazak vojvode Aleksića na pusto mjesto "objavio" je njegov tamni džip, još uvijek prošaran mecima.

    Vojvoda Aleksić danas izgleda stariji, sa istom dugom ali sada sijedom kosom, sijede brade, sporijeg govora nego ranije" Na grudima mu je značka srpskih četnika.

  • Ovo je moj prvi intervju za neke novine iz BiH. Što ga do sada nije bilo postoje dva razloga; prvi je dva pokušaja hapšenja od strane okupacionih snaga, a drugi napuštanje Sarajevsko-romanijske regije i prelazak u slobodne srpske planine.

  • Vi ste po mnogima jedini legitimni četnički vojvoda. Vojvoda pop Momčilo Đujić je 1999 god. oduzeo titulu Četničkog Vojvode Vojislavu Šešelju, a danas su Vojvode počele da niču, kao pečurke poslije kiše... Kada ste dobili zvanje četničkog vojvode i ko vas je proizveo u taj čin?

  • Zvanje četničkog vojvode dobio sam prvi put od strane vojvode Vojislava Šešelja na Romaniji kod manastira Knežina. Tu je proglašeno 18. četničkih vojvoda. Zakletvu smo položili istog dana u manastiru Knežina. Bili su tu još pokojni vojvoda Manda iz Ugljevika, Mirko Blagojević iz Bijeljine, Brne Gavrilović, Vasilije Vidović - Vaske, Tomo Nikolić, Rade Radović, Rade Čubrilo". Poslije oduzimanja titule četničkog vojvode Šešelju od strane popa Đujića, ja sam dobio titulu četničkog vojvode. To što danas imamo toliko četničkih vojvoda to je bruka. Pa i profiter Joja Tintor je proglašen za vojvodu. To je bruka za srpski rod. Zna se kako se postaje vojvoda. Isključivo na bojnom polju, ličnom hrabrošću, komandovanjem, spremnošću na vlastitu žrtvu, a sve u odbranu srpskog roda.

  • Kako gledate na oduzimanje titule četničkog vojvode dr. Vojislavu Šešelju, od strane pokojnog vojvode Momčila Đujića? Na tu temu se mnogo polemiše. Radikali tvrde da je pokojni vojvoda bio star i nesvjestan svojih postupaka, sve do priča da je ucjenjen od strane CIE i Američkih vlasti da će biti isporučen Republici Hrvatskoj. Šta nam možete reći o tome?

  • Vojvoda Momčilo Đujić je oduzeo zvanje četničkog vojvode Šešelju razočaran onim što je Šešelj uradio. Posebno ga razočarao podrškom Slobodanu Miloševiću. Bio je itekako svjestan svojih postupaka kada mu je oduzimao titulu, a ovo što sam naveo je ključni razlog.

  • Kakvi su Vaši odnosi sa Šešeljem?

  • U početku su bili veoma bliski. Najjači utisak na mene je ostavio na mitingu u selu Jagodinjak kod Belog manastira 20 dana prije velikog okršaja u Borovom selu. Tokom rata je dolazio na prve linije, obilazio vojsku i stekao popularnost kod naroda u Republici Srpskoj. Razišli smo se na Sokocu 1996. godine. Razočarao me kada je naredio da se skine kruna sa dvoglavog orla Nemanjića, odricanjem od Monarhije, otvorenom podrškom Slobi itd.

  • Sad je izuzetno aktuelno suđenje Dr. Vojislavu Šešelju, koji je u više navrata spomenuo vaše ime... Šta nam možete reći o tome?

  • Njegovo suđenje je obična farsa. Tačno je da me je nekolikmo puta Šešelj spomenuo u Hagu i to vrlo korektno. Pričao je kako sam dao podršku Biljani Plavšić u njenom obračunu sa kriminalom na šta sam ja ponosan.

  • Kako ste gledali na dešavanja oko raspada bivše Jugoslavije. Kada ste krenuli sa pripremama za rat?

  • Ja sam znao da će Hrvati u ovom ratu imati cilj Hrvatska do Drine. Krenuo sam tokom 1991. godine na ratišta po Hrvatskoj, a kad se zapucalo u Sarajevu, među prvima sam se organizovao na Vracama i Grbavici. Imali smo visok moral, spremni da umremo za srpsku stvar, uvjereni da će Hrvatska država biti tolika da će je Tuđman moći da pregleda kad se popne na Šljeme iznad Zagreba, a bosanski muslimani nestati ili da se vrate u Anadoliju ili vjeri pravoslavnoj. Ipak, floskule kao "mi sa njima ratujemo lijevom rukom uz ono kreni, stani, kreni, odustani" dovele su nas do dna, a još smo i dobro prošli. Pitanje svih pitanja je Kosovo, sveta srpska zemlja. Nezavisno Kosovo je katastrofa za srpski narod i vjerovatno budući rat sa Šiptarima, koji bi nas mogao koštati mnogo skuplje nego ovaj prije.

  • Vojvodo, srpski četnik se prije svega izjašnjava kao vjernik Hrišćanin. Međutim, pojedinci u ovom ratu su nosili četnička obilježja i četničke zastave, i pod tim znamenjem počinili zločine... Kako gledate na to?

  • Nije svako ture za vezira, niti je svaki četnik koji kokardu stavi. Tačno je da su pod našom zastavom počinjeni neki zločini. Takvi koji su to radili su obične jajare, kokošari, kukavice kojima nije mjesto u četničkim jedinicama i koji se četnikom ne mogu zvati. Četnik je vjernik Hrišćanin a takvi ne čine zlo.
  • Idi na stranu - |1|2|