fix
Logo
fix
Nalazite se na Istorija-JASENOVAC
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

jasenovac- 103143 - 02.02.2019 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

Grajf: U Jasenovcu ubijeno minimum 800.000 Srba i 40.000 Jevreja


BEOGRAD: Profesor dr Gideo Grajf, glavni istraživač Instituta za holokaust "Šem olam" u Izraelu, otkrio je zastrašujuće podatke o mučenju žrtava u Jasenovcu tokom rada na studiji "Jasenovac, Aušvic Balkana.

Na osnovu podataka do kojih je došao tokom četvorogodišnjeg istraživanja, Grajf kaže da je u Jasenovcu na najsvirepiji način ubijeno minimum 800. 000 Srba i oko 40. 000 Jevreja.

  • "Jasenovac je bio imperija smrti - istiće Grajf i dodaje da je revizionizam drugo ubistvo žrtava", rekao je Grajf i istakao:

  • "Moramo usmeriti sve snage protiv revizionizma, kako te žrtve ne bi bile ponovo žrtve. Činjenice su činjenice i ne možemo ih stavljati pod tepih, istina uvek izađe na videlo. Sve te pokušaje revizije istorije smatram detinjastim, svi oni su osuđeni na neuspeh".

    Grajf je istakao da je u Jasenovcu postojalo 57 različitih načina ubijanja žrtava.

  • "Siguran sam da ih u Aušvicu nije bilo toliko. To je svetski rekord. Nema takvog nečeg u istoriji čovečanstva - istakao je on i dodao da ne sme biti sumnje o broju žrtava i podsetio da je istraživanje zajedničke Hrvatsko-srpske komisije pokazalo da je bilo 1, 4 miliona žrtava", rekao je.
    Gostujućina televiziji Pink, Grajf je rekao da je tom istraživanju posvetio četiri godine i da ne postoji ni jedan arhiv koji nije proučio.

  • "Rezultati su šokantni zbog okrutnosti, sadizma.. . Lanac logora poznat pod imenom Jasenovac, na 46 kilometara kvadratnih, šest puta veći od Aušvica, je zapravo bio odraz čiste okrutnosti. Tim ustaša je uživao u svojoj okrutnosti, oni su uživali u mučenju ljudi. Rekao bih da su oni smrt doveli do savršenstva", rekao je Grajf.

    Govoreći o razlikama između Jasenovca i Aušvica, naveo je da su nacionalni socijalisti voleli da im žrtve ne budu pred očima, voleli su čistu smrt, dok su ustaše uživale da osete patnju svojih žrtava.

  • "Tu je razlika, oni su više želeli da vide proces umiranja žrtava. To možemo da vidimo iz fotografija koje su nastale u Jasenovcu, dok su Nemci više voleli gasne komore, koje ako niste želeli niste morali da posmatrate. To je bila jedna, da tako kažem, sterilna smrt", rekao je Grajf.

    Prema njegovim rečima, druga razlika je u tome da su Nemci osim ponižavanja i mučenja zapravo koristili fizičku snagu svojih žrtava, a u Jesnovcu je, kaže, bila samo patnja svrha - patnja do smrti.

    Izvor: Tanjug
  • jasenovac- 99289 - 25.01.2017 : Nikola Nastasic Beograd - best (0)

    Hrvati su genocidan narod!


    Hrvati su prvenstveno genocidan narod. Hrvati su loš narod, pokvaren, prevrtljiv, odvratan narod, kukavice bez stida i srama. Oni su takođe i najgori moralni ološ. To su ljudi na čiju se reč ne možeš osloniti. Hrvati su svi odreda, prozirni kao čaša, i u tolikoj meri lažni i dvolični, da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi. Spasi nas Bože kuge, gladi i Hrvata!
    jasenovac- 97275 - 01.10.2016 : Neko - best (2)

    Šta Hrvati danas misle o Jasenovcu


    jasenovac- 95711 - 10.04.2016 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (2)

    Srboljub Živanović: sakrivena istina o Jasenovcu i broju stradalih


    Јasenovac, Јadovno, Prebilovci, jame na Velebitu nisu djelo zavedenih ili izmanipulisanih ljudi, već proizvod državne politike Nezavisne Države Hrvatske i napora cijele te države da fizički istrijebi srpski narod, rekao je antropolog Srboljub Živanović.

    "Genocid nad Srbima nisu vodile ustaše, već sam vrh Katoličke crkve na čelu sa Alojzijem Stepincem", rekao je Živanović, jedini profesor medicine Državne komisije koja je istraživala broj žrtva u Јasenovcu i predsjednik Međunarodne komisije za istinu u ovom NDH logoru sa sjedištem u Londonu.

    Ističući da je istina o Јasenovcu i broju stradalih prikrivena, Živanović je za "Večernje novosti" naveo da je Državna komisija sudskih antropologa bivše SFRЈ za samo tri mjeseca rada 1964. godine došla do zaključka da je na stratištima duž rijeke Save i u logorima NDH ubijeno 700.000 Srba, 23.000 Јevreja i 80.000 Roma. On kaže i da su se stručnjaci uplašili brojeva do kojih su došli nakon prve faze ispitivanja masovnih grobnica na stratištu u Donjoj Gradini, sa druge strane Save od logora Јasenovac.

  • "U grobnice, široke šest, a duboke osam metara, naslagani su jedno na drugo, po 27 osoba, starih i mladih. U Donjoj Gradini naišli smo na žrtve koje su sadistički ubijane iz mržnje i sa velikom strašću", rekao je Živanović.

    On je naveo da je oko 20 odsto žrtava živo zakopano u jame.

  • "Nismo smjeli da slikamo, ali smo sve bilježili u radne sveske. U tim zapisnicima su neke od najstrašnijih stvari koje čovjek može da zamisli. Na osnovu rada došli smo do zaključka da je gotovo 20 odsto žrtava živo otišlo u grob", kaže Živanović.

    On podsjeća da je, poslije prvih izvještaja i samo tri mjeseca rada, sve stopirano, a njegova izjava o nalazima stručnjaka za jedan beogradski list nikada nije objavljena. Antropolog je podsjetio i da je 1947. godine bivši logoraš Nikola Nikolić sa sinom u Donjoj Gradini identifikovao 258 grobnica dužine 60 do 80 metara, dubokih oko osam metara. Živanović, koji je nakon nekih signala 1965. godine emigrirao i nastavio da se van zemlje bavi istraživanjem Јasenovca, kaže da je ova dokumentacija možda nestala sa teritorije bivše SFRЈ, ali je ubijeđen da ona postoji u svjetskim arhivama.

  • "Godine 2.000 u Njujorku, kada je naša Međunarodna komisija za istinu o Јasenovcu izlagala veze Katoličke crkve sa genocidom, ustao je profesor Majkl Barnbaum iz Muzeja Holokausta u ovom gradu i izgrdio nas što ništa ne radimo da se istina sazna. Mi smo tada imali podatak da je oko 370 katoličkih sveštenika bilo direktno uključeno u likvidacije Srba, dok je Bernbaum imao spisak od 1.400 imena. Krenuvši za ovim spiskom, naša komisija je došla do imena 1.471 katoličkog sveštenika, koji je učestvovao u likvidacijama. Ako se zna da je 1941. godine u Hrvatskoj bilo 2.000 katoličkih sveštenika, nije teško izračunati koliko ih je među njima bilo ubica", rekao je Živanović.
  • jasenovac- 90847 - 16.07.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Koliko je zaista Srba ubijeno u Jasenovcu?


    16. jul 2014
    Ranije sam vjerovao da je broj od 700. 000 žrtava Jasenovca prevelik. Ali kada sam izvršio detaljne analize, došao sam do donje granice od 700. 000. Gornju granicu nikad nećemo saznati.

    Da bi došli do točne brojke žrtava, potrebno je znati koliko je Srba 1941. živjelo na području Hrvatske, BiH i djela Vojvodine koje je obuhvaćala NDH. Problem je što te godine nije izvršen popis stanovništva. Zato je potrebno popisu stanovništva iz 1931. dodati stopu rasta srpskog stanovništva.

    Zna se da je stopa rasta srpskog stanovništva bila 3. 5% u periodu 1949-1953, dakle nakon pokolja, što ukazuje da je od 1931. do 1941. bila sigurno preko 4 posto.

    Prema toj stopi Srba je u Hrvatskoj 1941. bilo oko 900. 000. A Srba u Bih je bilo oko 1.5 miliona.

    A 1948. broj Srba u Hrvatskoj je 543.795, što znači da nedostaje najmanje preko 400. 000 Srba (ako uračunamo da su se i od 1941. do 1948. Srbi rađali, a jesu). 1948. u BiH se 1. 135. 732 ljudi izjasnilo Srbima. Ako odbijemo oko 300. 000 muslimana koji su se izjasnili kao Srbi dolazimo do brojke od nekih 850. 000 Srba. Dakle, nedostaje oko 650. 000 Srba iz Bosne.

    Sve ukupno 400. 000 hrvatskih Srba i 650. 000 bosanskih, i dolazimo od brojke da nedostaje oko milion Srba. Tome treba pridodati ubijene i iz Srijema koji je bio pod NDH. Ako uzmemo u obzir da je preko 100. 000 Srba izginulo u ratu, u partizanima, četnicima, domobranima (nasilno mobilizirani), pobijeno u njemačkim, savezničkim bombardiranjima, streljano od partizana, pobjeglo iz Jugoslavije (recimo Đujić i oko 5. 000 četnika i njihovih porodica) - dolazimo do brojke od oko 900 000 u grubo.

    Postoji još jedan način da se izračuna broj žrtava Jasenovca (kad to kažem mislim na sve ustaške zločine i svih 26 logora).

    1931. Hrvata je u Hrvatskoj bilo 2. 481. 000. Po popisu iz 1948. bilo ih je 2. 975. 399. Dakle 500. 000 više. Ako dodamo 150. 000 Hrvata koji su između dva rata emigrirali iz Jugoslavije dolazimo do 650. 000. Kad dodamo 100. 000 poginulih u ratu i bar 50. 000 koji su se iz Hrvatske iselili od 1945. d0 1948. (objektivno i puno više od 50. 000) dolazimo do broja od 800. 000 Hrvata. Znači minimalan broj je 800. 000.

    Kako je Srba u Hrvatskoj bilo 3. 5 puta manje od Hrvata, to znači da je njihov broj od 1931. do 1948. trebao porasti za najmanje 220. 000, a i više jer su imali veći prirast. Ali nek bude 220. 000. Međutim Srba na popisu iz 1931. ima 633. 000, a na popisu iz 1948. samo 543. 795. Dakle, manje je 100. 000 Srba. A ukupno nedostaje najmanje 320. 000 Srba. To znači da su ustaše ubile oko 300. 000 hrvatskih Srba.

    1931. Srba u BiH ima 1. 028. 139. Ako računamo da su imali jednaku stopu rasta kao Hrvati iz Hrvatske (a sigurno su imali veću) dolazimo do toga da ih je na popisu iz 1948. trebalo biti oko 1. 400 000. Međutim, 1948. u Bosni se Srbima izjasnilo 1. 135. 732. Ako odbijemo oko 300. 000 muslimana koji su se izjasnili kao Srbi dolazimo do brojke od nekih 850. 000 Srba. Dakle nedostaje oko 550. 000 Srba.

    Ukupan broj Srba iz NDH koji nedostaju je oko 850. 000. Ako opet odbijemo onih 100. 000, dolazimo do 750 000 žrtava, sa tim da smo svijesno umanjili stopu rasta Srba i opet je broj žrtava ogroman.


    Što se tiče Srebrenice tu je stvar jasna. 8. 000 je broj (odnosno 6. 000 jer ovih 2. 000 ne mogu više nikako izmisliti) svih muslimana koji su od 1991. do 1995. iseli iz Srebrenice u dijasporu, umirli prirodnom smrću, umrli u međusobnim obračunima, u ratnim sukobima, u proboju 1995. (muslimani 2. 000 žrtava poginulih u proboju gdje su se i međusobno ubijali podvaljuju pod žrtve zločina u Srebrenici) i na kraju i oni koji su postreljani od strane 10. diverezantskog odreda vojske RS, koji se sastojao pretežno od nesrba ¿ Hrvat Dražen Erdemović, Slovenac Franz Kos, i dr.

    Oni su po zapovjedi stranih obavještajnih službi streljali od nekoliko stotina do možda 1. 000 muslimanskih ratnih zarobljenika (koji su u proteklih 4 godine izvršile masovne pokolje po srpskim selima oko Srebrenice).

    A strane službe su to naredile da bi imale pokriće za "Oluju", da bi se Srbi od žrtava pretvorili u zločince, a i da bi kasnije po svijetu svaku svoju agresiju na neku zemlju mogli pravdati i reći da je to humanitarna intervencija da se ne bi "ponovila Srebrenica".
    jasenovac- 85154 - 21.05.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Svjedočenja o likvidacijama u Novoj Gradišci


    Dosadašnje su metode usmrćivanja bile ustašama spore i komplicirane, naročito se gubilo mnogo vremena kod kopanja jama i pokapanja mrtvaca. Osim toga nije se zatirao trag zločinima.

    Po uzoru svojih nacističkih gospodara odlučili su i ustaše da u jasenovačkom logoru osnuju i sagrade krematorije, u kojima će spaljivati žrtve. Posao oko izgradnje krematorija bio je povjeren ing. Piciliju (Piccilli), nadzorniku radne službe u logoru. Odlučeno je, da se izgrade dva krematorija, dvije peći, jedna kod "Ciglane" a druga u "Gradini".

    Picili je prikupio materijal i zidare te je u kratko vrijeme bila gotova peć u blizini "Ciglare", koju su zatočenici prozvali "Picilijeva peć". Kad je izgradnja peći bila dovršena, dao je Picili pogubiti sve zidare, koji su bili zaposleni na gradnji, da se ne bi saznala njegova tajna.

    Svjedoci Duzemlić Milan, Brejer Oto i Berger Egon prikazuju ovako spaljivanje u toj peći: Ta je peć gutala svoje žrtve od konca mjeseca veljače 1942. pa do svibnja iste godine, dakle skoro tri mjeseca, kad su je ustaše dali srušiti iz nepoznatih razloga, tako da od nje nije ostalo ni traga.

    Ustaše su u toj peći najprije spaljivali žene i djecu, koju su dovodili iz logora u Staroj Gradiški i drugih logora. Tako su kroz tri mjeseca stizali u Jasenovac kamioni krcati žrtava, te se zaustavljali u blizini "Spremišta za cigle". Tu su ustaše iskrcavali žrtve, a onda od vremena do vremena odveli po jednu do neke prostorije u blizini krematorija, gdje su je svukli do gola, udarcem po glavi omamili i bacili u peć.

    Odijelo, obuću i ostale stvari su na koncu slagali, sortirali i otpremili u skladište.

    Zatočenik Berger Egon opisuje potanje samu egzekuciju:

    "Ja sam kroz neko vrijeme prisluškivao iz jedne radionice, koja je bila u blizini krematorija, šta se tamo događa. Čuo sam najprije zapomaganje, plač i vrisak, potom mukli glas kao da su se srušila teška željezna vrata. Iza toga je nastala tišina, plamen se pojavio iz kape peći, no za kratko vrijeme čuo se jauk i vrisak nove žrtve. "

    Ustaše su spaljivali u ovoj peći i zatočenike iz samog logora većinom stare, nemoćne i bolesne muškarce. Njihov broj nije bio velik, dok se prema iskazima svjedoka broj žena i djece, koji su dovedeni iz logora u Staroj Gradiški, kreće oko 5. 000, a broj žena i djece, koji su dovedeni iz drugih logora i krajeva penje se na 10. 000.

    Ustaše su koncem svibnja porušili ovu peć kod "Ciglare", dok za onu, koja je bila podignuta u "Gradini", nema podataka da li je proradila.

    Svi svjedoci, koje je preslušala ova Komisija, pretpostavljaju, da su ustaše žrtve omamili udarcima po glavi, te ih bacali u vatru u nesvjesnom stanju. Samo svjedok Balija Branko, tvrdi, da je čuo od ustaša, da su bacali žive ljude u peć.

    Spaljivanjem su rukovodili pored Picilija i Luburić Maks, Miloš Ljubo, Matković Ivica, Zrinušić Ante i Mandić Ante.

    Zemaljska komisija je utvrdila ova zločinstva ustaša preslušanjem više svjedoka, a naročito su iscrpne podatke dali o tome Kovačević Vojislav, Hebner Marijan, Heršek Josip, Berger Oto, Danon Jakob, Slovenec Rudolf, Balija Branko i Brejer Oto.

    Masovne likvidacije u godini 1942.

    Od marta 1942. pa do konca iste godine bio je logor III. stalno prepun muškaraca, žena i djece, koje su ustaše dovodili onamo u velikim grupama radi likvidacije.

    Ustaše su. u prvom redu pokupili po cijeloj tzv. NDH sve Cigane i Ciganke, na broju oko 40. 000 te ih dopremili u Jasenovac.

    Sve su te Cigane smjestili na ledinama, koje se nalaze između "stare žice" (vidi nacrt) i velikog zida u sjeveroistočnom području logora. Prostor su ogradili posebnom žicom, i postavili jake straže, te ga prozvali "logorom III-C", jer su tu u prvo vrijeme boravili samo Cigani, koji su ovdje razapeli svoje šatore, ili su ležali pod vedrim nebom, goli, gladni i bosi, po suncu i kiši. Hrana im je bila još gora od hrane ostalih zatočenika, a ustaše su ih s naročitim užitkom tukli i bičevali te silili, da se međusobno mlate i ubijaju. Noću su ih vodili po partijama u "Gradinu", primoravali ih da sami sebi kopaju grobove, te ih zatim maljem ili čekićem dotukli i bacali u rake. Tako su ustaše likvidirali kroz nekoliko mjeseci sve Cigane i Ciganke, mlado i staro. Spasilo se vrlo malo Cigana, koji su se odlikovali marljivošću gradeći nasip i zid oko logora. Ustaše su ih poštedili, te ih prevezli u sela Gradinu i Uštice, gdje su im dodijelili zadaću da budu grobari i krvnici.

    Ova se grupa Cigana održala dugo na tom mjestu. Stanovala je u seoskim kućama, imala dobru hranu, opijala se do besvijesti, i značajno je, da nijedan od njih nije pokušao da pobjegne. Njihova je dužnost bila da kopaju grobove u Gradini za one žrtve, koje će od sada stizati u Jasenovac radi likvidacije, da žrtve ubijaju udarcima maljem. ili čekićem po glavi i da ih pokapaju. Premda su oni tu svoju dužnost ropski ispunjavali, ipak su morali na koncu i oni da iskuse, koliko vrijedi ustaška riječ: ustaše su ih početkom 1945. sve pobili, da ne bi ostalo živih svjedoka njihovih zločina.

    Kad su nestali Cigani iz logora III-C, dopremali su ustaše onamo velike transporte Srba, Židova i Hrvata radi likvidacije. Zatočenici su često vidjeli kako se prema Savi kreću iz logora III-C velike grupe ljudi i žena, u kojima je moglo biti 500-800 osoba, pa spominju naročito one grupe, koje su pošle u smrt na Gradinu 17. VIII 1942. , 29. VIII. 1942. i 18. X. 1942.

    Zemaljska komisija utvrdila je ova ustaška zločinstva na temelju iskaza, koje su dali svjedoci zatočenici Peška Duro, Heršak Josip, Slovenec Rudolf, Fabijanec Josip, Pejnović Đuro, Tot Ljudevit, svi iz Zagreba, Ilić Branko iz Živinice, Šetinc Marijan iz Dolenjske Jasenice i Brejer Oto iz Bjelovara.

    Masovne likvidacije izvan logora

    U prijašnjem smo poglavlju govorili o likvidaciji onih žrtava, koje su ustaše uveli u jasenovački logor.

    Međutim su tokom cijele godine 1942. dolazili željeznicom. kamionima ili pješke veliki transporti ljudi, žena i djece, koje ustaše nisu uopće uveli u jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko Save u blizini Jasenovca te ih likvidirali u Gradini i Ušticama ili negdje drugdje. Svjedoci Heršak Josip. Slovenec Rudolf, Bednjanec Slavko, Danon Jakov - svi iz Zagreba, Matas Pavao iz Trstenika, Brejer Oto iz Bjelovara i Tot Ljudevit iz Garešnice svjedoče o slijedećim masovnim zločinima u toku 1942. godine:

    a) neustanovljenog dana pobili su ustaše na Gradini veću grupu seljaka, koja je stigla iz Slavonije, od oko 8. 000 ljudi,

    b) kratko vrijeme nakon toga pobili su grupu od oko 7. 000 ljudi, koje su pohvatali u kraju oko Kozare,

    c) pobili iza toga veliku grupu, koja je stigla na jasenovačku željezničku stanicu u 56 vagona, krcatih živim skeletima,

    d) pobili na Gradini veliku grupu Židovki i djece, koji su stigli iz ženskog logora u Đakovu.

    Svjedoci iskazuju, da je Ciganima na Gradini dosadilo što moraju dan i noć da kopaju grobove, pa su se mašili toljaga i tjerali žrtve, da same sebi kopaju duge i duboke grobove. Cigani su se natjecali s ustašama, tko će brže i bolje rezati žrtvama grkljane, ili ih mlatiti maljem i čekićem po glavi.

    Kad su jame bile zatrpane, opijali su se ustaše i Cigani do besvijesti.

    Originalnu priču možete naći ovdje.
    jasenovac- 85153 - 21.05.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Ne zaboravimo Jasenovac!


    Prema "Enciklopediji holokasta", tom drugi, strana 739, pod naslovom "Jasenovac" precizni Jevrejski istoričari su zapisali da je u grupi logora danas poznatoj kao Jasenovac pobijeno preko 600. 000 osoba, od čega 25 hiljada Jevreja koji su uglavnom u ovaj logor dovoženi u 1941. godini a kasnije su slati u Aušvic i druge njemačke logore.

    Svi ovi logori su se nalazili južno od Zagreba, pored rijeke Save, na potezu od nekih 100 kilometara, sa izuzetkom ženskog logora Stara Gradiška koji se nalazio nešto dalje, ali je ipak pripadao ovom kompleksu.

    Mada je broj žrtava u Jasenovcu vjerovatno mnogo veći, jedno je sasvim sigurno - ogromna većina ubijenih na ovom stratištu su bili Srbi iz Hrvatske i Bosne.

    Srpska djeca u logoru "Grubišino polje"
    Srpska djeca u logoru 5
    Pobijena srpska djeca u logoru Jastrebarsko
    Srpska djeca u dječijem logoru Jastrebarsko poziraju sa ustaškim oficirom. Ova fotografija je korištena za propagandu u ustaškim listovima ispod koje je pisalo da su ovo "hrvatska siročad čije su roditelje pobili četnici" po svjedočenju jedne od preživjelih djevojčica sa sredine fotografije, Zorke Delić-Skiba
    Srpska djeca u logoru
    Srpska siričad na kolodvoru u Zagrebu
    jasenovac- 83660 - 15.03.2013 : Vojo Šešlija Hag - best (0)

    Minimiziranje srpskih žrtava i optužbe Srba za genocid (2)


    Bivšeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića optužiti za zločin protiv mira, poslije javnog priznanja "Obavio sam svoju dužnost Jugoslavije više nema"! Oružano razbijanje jugoslovenske države 1991/1992. predstavlja zločin protiv mira uzročnika ratnih zločina i zločina genocida.

    Optužiti Republiku Hrvatsku za minimiziranje zločina genocida u Hrvatskoj u toku Drugog svjetskog rata, zločine genocida u Hrvatskoj devedesetih godina XX vijeka, za vojne genocidne akcije "Bljesak", "Oluja", Medački Džep i dr, jer su Srbi protjerivani, ubijani samo zato što su Srbi.

    Muslimanska BiH, bez Republike Srpske kao konstitutivnog naroda, podnijela je 20.marta 1993. tužbu Međunarodnom sudu pravde, čiji je Statut sastavni dio Povelje UN, protiv Jugoslavije (SCG) za zločine genocidaŠ29Ć. Vlada Jugoslavije je podnijela dobro pripremljenu protivtužbu 23. jula 1997. Nova vlada SCG, odmah poslije preuzimanja vlasti povukla je protivtužbu, bez uslova da se povuče tužba. Već je počela rasprava pred Međunarodnim sudom pravde a da nije javnost obaviještena zašto je povučena protivtužba! To moze da znači da Srbija ne smatra da je nad Srbima u BiH vršen genocid djihada i mudžahedina. Za genocid nisu tuženi Alija Izetbegović, zločinci đihada, mudžahedini.

    Na drugoj strani, odbrana prof. Stojanovića traži da se Međunarodni sud pravde proglasi nenadležnim zato što Jugoslavija, osnivač Organizacije Ujedinjenih nacija, tada nije bila članica OUN niti Međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida!? Braneci se formalnopravnim razlozima nadležnosti, namjesto suočavanja sa činjenicama može se tumačiti kao strah od suočavanja sa istinom! Još neumjesnije je pozivanje na presedan Medjunarodnog suda pravde u vezi sa nadležnošću raspravljanja o tuzbi Jugoslavije protiv zločina agresije, bombardovanja NATO država!

    Hrvatska je 2. jula 1999. tužila Jugoslaviju (SCG), takođe, Međunarodnom sudu pravde UN, za zločine genocida, za srpske zločine u Slavoniji i Kninu!Š30Ć Nije poznato da li je Jugoslavija (SCG) podnijela makar protivtužbu. Za genocid nisu optuženi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, general Ante Gotovina i drugi hrvatski generali, učesnici zločina u Medačkom Džepu, Slavoniji ("Bljesak"), Krajini ("Oluja"), Prebilovce 1941. I 1945. Godine, i dr.

    Da li se ista formalnopravna argumentacija Stojanovic-Varadi o nenadležnosti Međunarodnog suda pravde može iznijeti protiv tuzbe Hrvatske SCG za genocid!?

    O tužbi SCG za genocid od strane Republike Hrvatske javnosti se niko ne obraća!

    Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju za genocid su tuženi predsjednik Republike Srpske, dr Radovan Karadžić, predsjednik Skupštine RS Momčilo Krajišnik, komandant Glavnog štaba VRS general Ratko Mladić.

    Za genocid je optužen predsjednik Republike Srbije i SRJ, Slobodan Milošević, u BiH i Kosmetu. Optuženi su načelnici Generalštaba VJ i drugi visoki funkcioneri.

    "Medjunarodna zajednica" preko portparola glavne tužiteljice Karle Del Ponte ponavlja da se sudi pojedinim okrivljenim, individualnim zločinima. Međutim od 2005. godine vidljiv je sistem optužnica protiv Srba "u paketima". Očigledno, nije u pitanju racionalnost suđenja, posebno kada su u pitanju optužnice za genicid!

    Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju zatražilo je 30. 2005. Da se objedini sudjenje šefu Službe žavne bezbjednosti Jovici Stanisiću, pomoćniku SDB Franku Simatoviću, predsjedniku Republike Srpske Krajine Milanu Martiću i predsjedniku Srpske radikalne stranke, dr Vojislavu Šešelju.Š31Ć Na ovaj način se suđenje, koje se bez osnova odlaže godinama, dovodi u opasnost novog odlaganja!

    Početkom maja Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju saopštio je da se odbija žalba o odlaganju i zakazano suđenje 10. jula 2006. godine, takođe "u paketu" bivšem predsjedniku Republike Srbije, Milanu Milutinoviću, potpredsjedniku Vlade Jugoslavije Nikoli Šainoviću, načelnicima Generalštaba Vojske Jugoslavije Dragoljubu Ojdaniću i Nebojši Pavkoviću , generalima Vladimiru Lazareviću, Sretenu Lukiću i Vlastimiru Đorđeviću.Š32Ć

    U konsolidovanoj i dopunjenoj optužnici od 9. decembra 2005. protiv devet oficira i generala VRS, sedam je optuženo za genocid: Zdravko Tolimir, Vinko Pandurević, Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Drago Nikolić, Milorad Trbić i Ljubomir Borovčanin.Š33Ć

    Komandant srpskog Drinskog korpusa, general Radislav Krstić je već osuđen za genocid na 35 godina, iako nije dokazano ne samo da nije ubio ni dva čovjeka, već da na području Srebrenice nije ni bio, već robija u Velikoj Britaniji. Osuđen je i pukovnik Vidoje Blagojević, bez prava na svoju odbranu! Niko iz BiH, na strani zločina muslimanske ni hrvatske strane, nije optužen za genocid.

    Poslije nekoliko godina istraživanja i proučavanja na otvorenoj tribini" u Prijedoru na Svetog Iliju 2003. suočio sam se sa predstavnicima muslimanske federacije sa tezom "Vojska Republike Srpske nije izvršila genocid nad muslimanima u Srebrenici, zločina je bilo, ali treba utvrditi broj žrtava, izvršiocima i okolnostima!"

    O srpskom "genocidu" nad Albancima već su napisane knjige. Ovoga mjeseca profesor Noam Čomski, filozof i analitičar, koga je New York times nazvao "vodeći živi intelektualac" izjavio je: "kakav je bio taj genocid na Kosovu? Znamo iz zapadne dokumentacije šta je to bilo. U godini pred bombardovanje, prema zapadnim izvorima, ubijeno je oko dve hiljade ljudi, žrtve su bile raspoređene. Prema britanskoj vladi, koja je bila najjači jastreb u Alijansi - sve do januara 1999. najveći deo ubistava počinili su gerilci OVK koji su nadirali, kako sami kažu, pokušavajući da izazovu oštru reakciju Srba, u čemu su i uspeli, kako bi naveli zapadne humanitarce da bombarduju... U to vreme, tih meseci ih je pomagala CIA. I to nazivati genocidom je zaista uvreda žrtava holokausta, jer ako je to genocid onda je čitav svet prekriven genocidom..."Š34Ć

    Danas u Bijeljini ponavljam nužnost optužbe Vatikana, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država i NATO pakta za zločine protiv mira u odnosu na jugoslovensku državu, iz čega su proizašli ratni zločini i zločini genocida, stradanja svih jugoslovenskih naroda!Š35Ć

    Komandant Glavnog štaba Vojske RS, general Ratko Mladić je promovisan u najtraženijeg ratnog zločinca - genocida nad muslimanima, "uslov svih uslova" , čije hapšenje je uslov opstanka države Srbije i srpske i nacije.

    Političari uporno govore, ne dozvoljavajući pitanja ni prigovore, da je izdavanje generala Mladića "međunarodna obaveza", "dužnost države i nacije" Ministar za nauku i zaštitu životne sredine Srbije poručio je 7. maja 2006. da "srpsku otadžbinu nije stvarao jedan čovek, pa je jedan čovek ne može uništavati". U istoriji se pamte mnoga imena vojnika koji su se žrtvovali za svoj narod. Ratko Mladić je prvi koji svojim skrivanjem hoće da se za njega žrtvuje ceo narod i otadžbina"! Š36Ć Savezni ministar za manjine iljudska prava, Rasim Ljajić, predsjednik Nacionalnog savjeta za saradnju sa Hagom, izjavio je da je interes Vlade Srbije i građana Srbije da general Mladić bude u Hagu.Š37Ć Savezni ministar inostranih poslova, Vuk Drašković, ide dalje: "Umesto da Ratka Mladića uhapsimo, on je uhapsio ceo srpski narod".Š38Ć Britanski ambasador Dejvid Gauen je saopštion beogradskim Novostima: "Puna saradnja sa Haškim tribunalom predstavlja uslov za pristupanje evroatlanskim integracijama o kome nema pregovora... Morate naći Mladića...Izbor je na Vladi i narodu SCG".Š39Ć

    Dozvolimo da u demokratiji razgovaramo otvoreno, bez politike, činjenicama iznad ideologije, politika, partija.Š40Ć

    Predsjednik skupštine SCG odgovara u tokijskom Sanken šimbun britanskom ambasadoru: "Zločini uvek ime i prezime, pa se ne sme dogoditi da za njih odgovaraju čitavi narodi".Š41Ć

    Sa stanovišta međunarodnog prava ne postoji "međunarodna obaveza" predaje šefova država - Jugoslavije, Srbije, Republike Srpske Krajine, Repulike Srpske, predsjednika vlade Republike Srbije i potpredsjednika Savezne vlade Jugoslavije, načelnike Generalštaba Vojske Jugoslavije, generala, oficira i dr. Postoji, uslovno rečeno, saradnja sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju - dvosmjerna saradnja.

    Najviši predstavnici države i nacije proglašeni su za zločince. Ne postavlja se "u dvosmjernoj saradnji" pitanje krivice ("zločina") od strane generala Pavkovića, Lazarevića. Krstića, Mladića!

    Dr Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, poslije podizanja optužnice dobrovoljno je, o svom trošku, prihvatio poziv i od 24. februara 2003. nalazi se u pritvoru Ševeningen, Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Preko tri godine u zatvoru zahtijeva bez uspjeha da mu se sudi. O tome bespravlju Međunarodnog krivičnog tribunala se ne govori.

    Da li pred takvom "međunaronom pravdom" treba "isporučiti" i komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića!?

    Lista umrlih u Seveningenu se proširuje. Svjedočio sam u odbrani Slavka Dokmanovića iz Vukovara prije što je izvrsio samoubistvo (28. juna 1998.) - general Đordje Đukić (18.maj 1996), Simo Drljača (10. jula 1997), Milan Kovačevič (1. avgusta), Dragan Gagović. Novica Janjić i njegov otac, ministar Vlajko Stojiljković, general Momir Talić, Milan Babić - konačno, predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević . Suđenje predsjedniku Republike Srpske Krajine Milanu Martiću trebalo je da nastavi 22. maja 2006, ali je odloženo zbog bolesti.Š42Ć

    Traži se odgovor na pitanje da li bi odlazak generala Ratka Mladića u Hag, zadovoljilo uslove koji se postavljaju državi Srbiji i srpskom narodu. Povodom neispunjenja poslednjeg roka za izručenje generala Mladića, "međunarodna zajednica" iz Brisela postavlja nove uslove za nastavak pregovora o pridruživanju Evropskoj uniji. Komesar za proširenje EU, Oli Ren, neposredno poslije saopštenja o suspenziji pregovora sa Srbijom do "isporuke Ratka Mladića" I još petoro "optuženika" (predsjednik Republike Srpske Krajine, Goran Hadžić, generali Zdravko Tolimir i Vladimir Ğorđević, Stojan Župljanin I Dragan Zelenović (u Rusiji) , navodi nove uslove - "demontirati civilne i vojne obaveštajne službe" po takozvanom "češkom "modelu.Š43Ć Uoči prijeme Bugarske i Rumunije 2007. Godine isti Oli Ren je uslocvio zakazani prijem sa jos desetak uslova (poljoprivreda, prehrambena industrija, poreska politika, korupcija -).Š44Ć

    Ministar inostranih poslova Republike Srpske, Aleksa Buha, svjedoči autoru:

    "Krajem juna 1996. Holbruk (Richard) uslovljava izlazak SDS (Srpske demokratske stranke) na izbore povlačenjem dr Radovana Karadžića sa funkcije šefa stranke (prethodno je funkciju predsjednika Republike Srpske prenio na Biljanu Plavšić)" Nakon što je predsjednik Karadžić potvrdio svoju demisiju, Holbruk na moje pitanje: "Šta sada sa dogovorom sa SDS i Karadžićem?", Holbruk, mašući pismenom demisijom dr Karadžića, izjavljuje: "SDS poslije ovog ide na izbore, a za dr Karadžića ovim činom Haški tribunal je prošlost!" "Godinu dana kasnije - juna 1997. Biljana Plavšić dolazi na Pale i u mom prisustvu prenosi garancije Madlen Olbrajt; 'Neka Karadžić nestane iz Republike Strpske, ni Međunarodna zajednica ni Haški tribunal neće ga dirati!!'

    "Dr Radovan Karadžić se pridržavao ovih džentlmenskih dogovora. A druga strana?"Š45Ć Richard Holbrooke kasnije izjavljuje: Američki admiral nije 1996. poslušao Billa Clintona i uhapsio Karadžića kojem je Mercedes Benz tada bio parkiran na Palama . Danas je pored hapšenja generala Ratka Mladića, hašenje dr Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS uslov uslova.

    Bivši zamjenik glavnog tužioca Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju Grejem Bluit je priznao 17.maja 2006.Š46Ć "da je Radovan Karadžić krajem devedesetihn godina preko posrednika pokušavao da napravi dogovor sa Tribunalom o predaji", ali je dodao "da je sramotno to što Karadžići Mladićnisu uhapšeni I istakao da je važno da međunarodna zajednica istraje na proitiscima da se njih dvojica nađu u Hagu. Ako se na prostoru nekadašnje Jugoslavije želi trajni mir njih dvojica moraju biti uhapšeni i osuđeni Dok se to ne desi, ni Tribunal, ni ljudi na prostrou nekadašnje zajedničke države ne mogu imati mira, niti smatrati da je posao završen", rekao je Bluit.Š47Ći

    Pitanje institucija za istraživanje i izučavanje genocida

    U uslovima optužbi protiv srpskog naroda i srpskih država za zločine genocida pred Međunarodnim sudom pravde i pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, za utvrđivanje istine bitno je postojanje institucija za istraživanje i pručavanje zločina genocida na prostoru bivše Jugoslavije.

    Odbor Srpske akademije nauka i umetnosti za sakupljanje građe o genocidu nad srpskim narodom i drugim narodima Jugoslavije u 20. veku, ukinut je u vrijeme obnovljenog genocida 1994. godine, obilježavanja desete godišnjice plodnog rada.

    Državna komisija za ratne zločine i zločine genocida, koju je februara 1992. obrazovala Skupština SFRJ. Poslije godinu i po dana rada, kada je i Helsinki Watch počeo da objavljuje njene izvještaje, odlukom Savezne vlade, ukinuta je jula 1993.

    Savezna komisije za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, obrazovana na mjesto Državne komisije, odlukom Petooktobarske vlade 2002. godine je pasivizirana, sakupljena građa smještena u nekoliko prostorija zgrade "SIV 3"!

    Muzej žrtava genocida, obrazovan zakonom 16. jula 1992. godine, poslije obilježavanja desete godišnjice uspješnog rada, pasiviziran je razrješenjem direktora, upravnog i nadzornog odbora i prebacivanjem u Kragujevac.

    Fondu za istraživanje genocida, kao posebnom pravnom licu, registrovanom u Vladi Repubikie Srbije, oduzete su prostorije, predsjedniku pismeno zabranjen ulaz u radne prostorije, oduzeta elektronska tehnologija, vraćena samo jedna radna prostorija bez elektronske tehnologije i telefona, bez finansijskih sredstava.

    Objavljeno je da je odbrana od optužbi samo BiH protiv Jugoslavije, odnosno SCG, Srbiju koštalo 1,225.500 evra, (samo stranim braniocima Ian Brownly-u 510.000 evra, Ksavijaru de Ruu 345.000 itd.Š48Ć Nije namjera podcijeniti korisnost i troškove stranih stručnjaka, ali je sigurno da su postojale stručne institucije za istraživanje i proučavanje genocida troškovi bi bili daleko manji!!

    U pismu Izvršnog odbora Predsedništva Srpske akademije nauka i umetnosti, "na predlog Odelenja istorijskih nauka, a povodom razmatranja dopisa dr Milana Bulajića, predsednika Fonda za istraživanje genocida" predsjedniku Vlade Republike Srbije od 15. decembra 2004. upozoreno je da je "pitanje genocida ne samo naučni već i ozbiljan politički problem, kome treba posvetiti ozbiljnu pažnju. Izučavanje genocida mora biti dignuto na najviši nivo i moralo bi se institucionalizovati, a ne kao do sada prepustiti dobronamernim pojedincima. ukoliko se država prema izučavanju genocida bude odnosila nemarno i neodgovorno, posledice će biti višestruke - koliko moralne, toliko materijalne. Slobodni smo da Vas uputimo na činjenicu da postoji obimna građa o genocidu, koja se nalazi smeštena u prostorijama koje je Odbor (Fond) koristio u zgradi na Trgu Nikole Pašića br. 11. bilo bi dobro ako bi se taj prostor mogao aktivirati".Š49ĆPoslije kritičnih godinu i četiri mjeseca na ovo pismo Izvršnog odbora Predsedništva SANU nije odgovoreno!!

    Pogram borbe za istinu o Jasenovcu

    Na osnovu izloženog, predlažem:

    Najhitnije riješiti pitanje institucija za istraživanje i proučavanje genocida na prostoru bivše Jugoslavije.

    Potrebno što prije sazvati sastanak Međunarodne komisije za Jasenovac, na čelu sa Prof. Dr Bernardom Klein-om (Njujork), koja je obrazovana na Drugoj međunarodnoj konferenciji, održanoj u Banja Luci i Donjoj Gradini 8-10. maja 2000. u cilju razmatranja primjene Deklaracije Jerusalimske - Treće konferencije, 29-30 decembra 2002.), priprema IV međunarodne konferencije u Parizu (pošto je Hrvatska odbila predlog da se održi u Hrvatskoj - u Jasenovcu), u cilju razmatranja predloga za stavljanje područlja logora Jasenovac, sa obje strane Save - u Hrvatskoj i u BiH (RS) pod zaštitu Ujedinjenih nacija (UNESCO - "Svjetska baština-World Heritage") . Realnost ovoga predloga s obzirom da je sada područje logora Jasenoivca podijeljeno na teritorije dvije suverene države, da postoji presedan sa uključenjem logora Aušvic (br.80), da je Vlada SRJ i Vlada RS pismeno podržala predlog. Ova Komisija se nije sastala već više od tri godine, ne traže ništa osim naše obaveze da ponudimo aviosnku kartu i hotelski smještaj.

    Sastanak Međunarodne komisije u Banja Luci obezbijedio bi posjetu novoj postavcu Muzeja u Jasenovcu, ocijeni revizionizam i minimiziranje broja žrtava. To bi bila prilika da se Međunarodna komisija na licu mjesta upozna sa projektom Jasenovac Donja Gradina (Prof. Vladimira Lukića).

    Predsjednik RS, Pero Bukejlović, Vlade je zaključio da se troškovi državanja sastanka međunarodne komisije i održavanja IV međunarodne konferencije o Jasenovcu planira u budžetu RS za 2006. Poslije izglasavanja nepovjerenja vladi Bukejlovića, još nije potvrđena obaveza od strane vlade Milorada Dodika.

    U cilju pokretanja temeljitih priprema potrebno je što prije objaviti zbornik (Proceedings) Treće međunarodne konferencije, održane na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu 29-30. decembra 2002). Delegacija RS, na čelu sa Živkom Radišićem predložila je po povratku objavljivanje građe i dobila načelnu saglasnot Predsjednika RS Građa se nalazi u Dokumentacionom centru RS (Janko Velimirović). Pošto je upoznat sa prvim predračunom na 37.000 KM, predsjednik vlade je za pripreme rukopisa odobrio 10.000 KM. (ovo je potrebno što prije operacionilizovati da bi se moglo odmah početi sa radom)." Ova sredstva do danas nisu dostavljena Fondu.

    Na televiziji Republike Srpske, 16. aprila pitali su me kada će biti održana zajednička komemoracija žrtava Jasenovca - sistema hrvatskih ustaških logora genocida. Odgovorio sam - Kada se Spomen područje Jasenovac, sa obje strane Save, stavi pod zaštitu Ujedinjenih nacija (UNESCO)

    Drugo pitanje: šta preduzeti da se spriječi zločinačko minimiziranje žrtava i revizionizam Spomen muzeja Jasenovac, odgovorio sam: kada Srbi, Romi i Jevreji budu imali dugoročni program borbe za istinu; kada se ostvari "projekat Jasenovac-Donja Gradina" kada se cijelo Spomen-područje Jasenovac stavi pod zaštitu Ujedinjenih nacija (UNESCO).

    Predlažem da ovaj memorijalni skup podrži inicijativu za donošenje zakona o zabrani i kažnjavanju negiranja zločina genocida, minimiziranja broja žrtava i revizije istorijskih činjenica.

    Bijeljina, 20. maj 2006.

    (1) "Predstavnici Muzeja holokausta žJad Vašem- iz Jerusalima posjetili lokaciju ustaških zločina - Čuli svjedočenja preživjelih logorađa", Nezavisne novine, Banja Luka, 29.01.2006

    Š2Ć Vidi Milan Bulajić, "Ustaški logori smrti - žSrpski mit?- -poglavlje "Minimiziranje žrtava ustaškog genocioda u logorima Jasenovac", str. 417-436.

    Š3Ć knjiga 3 , str. 648.

    Š4Ć Slobodan Kljakič,"Akademik Srboljub Živanović o novoj postavci u Spomen-području Jasenovac - Falsifikovanje istine",Politika", Beograd, 27. mart 2006, str.9.

    Š5Ć Radivoje Petrović, "Posle 60 godina otkriven značajan dokumenat - Hapšenje istine o genocidu", Politika, Beograd, 20. decembar 2005, str. 10.

    Š6Ć R.Arsenič, "Licitiranje mrtvima - Slavko Goldštajn najavljuje ždo sada najpreciznije podatke- o broju ubijenih u ustaškom logoru", Politika, Beograd, 21.04.2005, str. 2,"Slavko Goldštajn, predsjednik Savjeta Spomen-područja Jasenovac -Žrtve ne zaslužuju političke manipulacije", Oslobođenje, Sarajevo, 23.04.2005, str. 28.

    Š7Ć Aleksandar M.Žikić, Beograd, "Mir žrtvama Jasenovca - Broj stradalih u ovom logoru treba da utvrde istoričari", Politika, 12. maj 2005..

    Š8Ć Most Radija Slobodna Evropa: Da li je u Jasenovcu izvršen genocid nad Srbima", Danas - Vikend, Beograd, 21-24. april 2006., str. VI-VII.

    Š9Ć Josip Pečarić, Nepoćudne knjige str. 192.

    Š10Ć "Milan Bulajić odgovara Slavku Gioldštajnu na umanjivanje broja jasenovačkih žrtava - I to je zločin", Novosti, Beograd, 23. april 2005, str. 6.

    Š11Ć N.Kopač, "Slavko Goldštajn,predsednik Saveta Spomen-područja Jasenovac: Prebrojavanje žrtava ponovo", Novosti, 22. april 2006, str.7.

    Š12Ć Vidi, Milan Bulajić, "Minimiziranje žrtava ustaškog genocida u logorima Jasenovca", u "Jasenovac - ustaški logori smrti - Srpski mit?", Beograd, 1999, str.417-530.

    Š13Ć Prilikom razgovora ovih dana sa Špirom Joviševićem, autorom rukopisa "Spomenica boraca i njemačko-ustaških žrtava sa područja opštine Šipovo (1941-1945.) predaio mije imenik od 278 žrtava u logorima Jasenovac iGospić sa područja opština jajce, Šipovo, Jezero i Donji Vakuf.

    Š14Ć Dragana Cvetkovića iz Jagodine, mladog istoričara primio sam na rad kustosa u Muzeju žrtatava genocida, očekivao da će na tom nacionalnom pitanju doktorirati, slao na svoje mjesto u Muzej "Jad Vašem" u Jerusalimu, da bih otkrio da bez dogovora sarašuje na hrvatskom projektu istopričara i povjesničara, da podnosi referate u ime Muzeja, bez saglasnosti (obavještenja) direktora, odustao od disciplinskog postuipka, da bi otkrio da je on predvodio grupu koja je mijenjala brave na mojoj radnoj sobi, šifru na elektronskoj pošti.

    Š15Ć Most Radija Slobodna Evropa: Da li je u Jasenovcu izvršen genocid nad Srbima, "Danas", Beograd, 21-24.april 2006, Vikend, str.VI-VII.

    Š16Ć treće izdanje, "Otkrovenje", Beograd, 2006, feljton Politike Sahrana jednog mita", 13 -23. marta 2006.

    Š17Ć "Estimates of the murders range around 400,000 Serbs, 30,500 Jews and 20,000 Cypcies", Encyclopeadia of GENOCIDE,Editor Israel W. Charny, vol. II p. 634, ABC-CLIO, Santa Barbara, California, Denver, Colorado, Oxford, England, 1999.

    Š18Ć Slavko Golštaj, Intervju, Oslobođenje, 23.04.2005.

    Š19Ć Zorica Stanivuković "Jasenovac pod sumnjom - Renoviranje Jasenovačkog logora u Hrvatskoj - Estetika zločina (Nin, Beograd, 26.01.2006, str 67),

    Š20Ć Gordana Benić, "Razgovor s Natašom Jovičić, ravnateljicom i nositeljicom nove koncepcije Spomen područja Jasenovac", Slobodna Dalmacija, 18.01.2006, S. Kljakić, "Dileme oko nove muzejske postavke u Jasenovcu - Staklene ploče s imenima žrtava", Politika, Beograd, 9.02.2006, str. 8. Zdravko Sever, "Završeno idejno rješenje novog stalnog postava Memorijalnog muzeja Jasenovac - Ključno mjesto dobiva žrtva zločina", Vjesnik, Zagreb, 18.08, 2004.

    Š21Ć Vlado Vurušić, "Jasenovac nije Jad Vashem", Jutarnji list,Zagreb, (Danas, Beograd, 3. mart 2006., str.8.

    Š22Ć Ğuro Zatezalo, "-Radio sam svoj seljački i kovački posao- svjedočanstva genocida", Srpsko kulturno društvo žProsvjeta-, Zagreb, 2005.

    Š23Ć R.Arsenič, ""Sukob koncepcija"

    Š24Ć Slobodan Kljakič, "Dileme u vezi s novom muzejskom postavkom u Jasenovcu - Zgražavanje i odbrana", Politika, Beograd, 31. januar 2006, str.10.

    Š25Ć Slobodna Dalmacija, 18.01.2006.

    Š26Ć R.Arsenić, "Sukob koncepcija", Politika, Beograd, 28.02.2006, str.8.

    Š27Ć R.Arsenić, "Nesporazumi oko Jasenovca - Sukobkoncepcija", Politika, Beograd, 28.02. 2006, str, 2.

    Š28Ć Most Radija Slobodna Evropa, Danas, Beograd, 21-24. aprila 2006, Vikend, str. VI-VII.

    Š29Ć Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Zugoslavia (Serbia and Montenegro), 20 March 1993,

    Š30Ć International Court of Justice, Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Yugoslavia), 2 July1999.

    Š31Ć Beta, "Zajednicko sudjenje Seselju, Stanisicu, Marticu I Simatovicu", Danas, Beograd, 31. Maj 2005. Str. 13.

    Š32Ć E.Radosavljevic, "Haski tribunal najavio pocetaj sudjenja politicarima I generalimaoptuzenim za Kosovo - U sudni cu 10. Jula?", Novosti, 1.04.2006, str,12.

    Š33Ć Medjunarodni krivicni sud za bivsu Jugoslaviju, "Konsolidovana iymijenjena optuznica"žpredmet br. IT-05-88-PT,Hag, 08. Decembar 2005., strana 34.

    Š34Ć Marko Cerić "Najpoznatiji svetski intelektualac Noam Čomski za žPolitiku-", Politika, Beograd, 7.maj 2006, str, 1,9.

    Š35Ć Milan Bulajic, Raybijanje jugoslovenske drzave 1991/1992. - zlocin protiv mira - odgovornost Vatikana I NjemackeŽSrpska knjizevna zadruga, Beograd 1994, strana 370

    Š36Ć "Poruka ministra Aleksandra Popovića - Narod žrtva odmetnika", Tanjug, Politika, Beograd, 8. maj 2006, str.7.

    Š37Ć "Ljajic: Postignut napredak u potrazi za Ratkom Mladicem", Danas, 9.maj 2006, str. 3.

    Š38Ć "Sef diplomatije SCG istakao u obracanju Stalnom avetu OEBS u Becu - Srbija placa ceh", Novosti, 12. Maj 2006, str. 15.

    Š39Ć Tanja Markotić, "Dejvid Gauen,ambasador Velike Britanije, za Novosti- "Morate naći Mladića"., Noviosti, 17. Maj 2006,str. 2.

    Š40Ć Prof Timothy William Waters u New York Timesu, May 12, 2006 postavlja pitanje "Why Insist on the Surrender of Ratko Mladic" "Zasto zelimo generala Mladica", Politika, 13.05.2006, str.5.

    Š41Ć "Kažnjen narod".Novosti, Beograd, str. 5.

    Š42Ć "Martic zaradio upalu pluca", Novosti, Beograd, 11. Maja 2006, str. 11, "Haski sud odlozio sudjenje Milanu Marticu - I zvanicno bolestan", Novosti, 12. Maj 2006, str. 10.

    Š43Ć "-Češki- model", Novosti, Beograd, 6. maj 2006, str. 3.

    Š44Ć Željko Pantelić, "Evropskakomisija poručuje da se do članstva EU ne stiže na žpreskok- - Bugarska I Rumunija na čekanju do jeseni".Novosti, 17. Maj 2006, str. 15.

    Š45Ć Alekasa Buha autoru 12. novembra 2005.

    Š46Ć Dnevni Avaz, Sarajevo, 17.maja 2006.

    Š47Ć " Bivši zamjenik glavnog tužioca Bluit: Karadžić pokušavao da se dogovori, Mladić ne". Danas, 18.maj 2006, str. 16, D. Stojaković, "Karadžić se nudio", Novosti, Beograd, 18. Maj 2006, str. 22.

    Š48Ć D.P.Veljkovič, "Koliko Srbiju košta spor sa BiH pred Međunarodnim sudom pravde ", Novosti, Beograd, 7.04.2006, str. 7.

    Š49Ć Srpska akademija Nauka i umetnisti, Generalni sekretar, br. 936/5, 15.12. 2004.
    jasenovac- 83653 - 15.03.2013 : Vojo Šešlija Hag - best (1)

    Minimiziranje srpskih žrtava i optužbe Srba za genocid (1)


    Datum: 16.03.2013
    Dr Milan Bulajić, predsjednik Fonda za istraživanje genocida

    Minimiziranje broja žrtava logora Jasenovac

    Ni poslije 61 godine od proboja jasenovačkih zatočenika nije utvrđena istina ni o broju žrtava - zločin otvorenog minimiziranja pokazan je na 60.godišnjicu 2005. godine: 700.000:90.000 uz podršku pojedinih Srba i Jevreja.

    Na najvećem ne samo jasenovačkom genocidnom, već evropskom stratištu Donja Gradina.predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić je govorio 16. aprila 2006. o 700.000 srpskih žrtava. Direktor Spomen područja Donja Gradina, na teritoriji Republike Srpske omeđeno rijekama Savom i Unom i rukavcem Une, koje se prostire na oko 800 hektara u široj i 116 hektara u užoj zoni Na velikim panoima je zapisano 700.000 žrtava, 40.000 romskih žrtava, što ne odgovara istraživanjima Dragoljuba Ackovića (60.000), bili smo zajedno da položimo vijence na jednoj grobnici u Uštici, u kojoj je bačeno oko 12.000 Roma - ta tabla je kasnije uklonjena. U to smo se uvjerili prilikom polaganja vijenaca 30. aprila 2006. Na novoj tabli je obilježeno da se na površini od 1,218 m2, odnosno 4,262 m2, nalazi 21 grobno mjesto. Na toj osnovi procijenjeno je da su u njima zatrpane 14.600 zrtava. Sa prof. Dr. Srboljubom Živanovićem dogovorena je stručna projena grobišta u Ušticama.

    Jedan veliki pano navodi 20.000 dječijih žrtava, slušali smo na Dan sjecanja 2006. godine u Donjoj Gradini čitanje njihovih imena, među kojima da je taj i taj rođen 1942, ubijen 1942, zatim djeca od 2, 3, pet, godina, čuo sam i moje godište 1928, koje je završilo takođe 1942!! Ali i to, očito nije cijela istina, jer pok. Dragoje Lukić je zabilježio imenom i prezimenom 19.442 djece-žrtava od jednog dana do 14 godina. Dakle, s obzirom da Dragoje Lukić nije stigapo da završi spisak djece-žrtava, ni broj od 20.000 ne odgovara stvarnom broju dječijih žrtava. Dali će ta imena biti ispisana u "novoj" postavci Spomen muzeja?!

    Simo Brdar tvrdi da postoje dokazi o 366.000 žrtava na ovim stratištima.Š1Ć

    Broj od 700.000 žrtava nije izraz "srpskog mita o Jasenovcu" Broj od 700.000 navodili su hrvatske institucije i najistaknutiji hrvatski predstavnici.Š2Ć

    U Izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske za zločine okupatora i njihovih pomagača Međunarodnoj komisiji za ratne zločine 1946. godine rečeno je da se, vjerovatno, neće nikada utvrditi broj žrtava jasenovačkih logora, ali da se na osnovu svježih tragova i brojnih svjedoka može sa sigurnošću reći da je stradalo između 500 i 600 hiljada!

    I u Enciklopediji Leksikografskog zavoda, Zagreb (30. april 1958.), navedeno je da je u Jasenovcu na najsvirepiji način ubijeno oko 500.000 do 600.000.Š3Ć

    Najveći predstavnici Hrvatske u Spomen muzeju Jasenovac, prije i poslije Tuđmanovog minimiziranja jasenovačkih žrtava govore o 700.000 žrtava ("Okrugli sto 'Jasenovac 1986): Mladen Vejnović (1979), Ante Marković, Ante Milković. Norvežanin Osmund Fareno (1987.), Edina Rašidović (1988), i dr.

    Profesor dr Srboljub Živaniović, koji je učestvovao u otkopavanju stratiša Jasenovca 1964. godine tvrdi 2006. godine da je u Jasenovcu i Donjoj Gradini "ubijeno više od 700.000 Srba, oko 80.000 Roma i više od 23.000 Jevreja".Š4Ć

    Krajem 2005. Miloš Spajić "otkriva" poznato da je "Komisija SPC koja je ispitivala genocid nad srpskim življem u NDH između Ğurđevdana i Mitrovdana 1941. godine i, na osnovu iskaza 4.054 svedoka, utvrdila da je za četiri meseca poubijano 180.000 ljudi, građana, seljaka i sveštenstva, odmah je nakon oslobođenja Beograda 1944. godine -pohapšena".Poslije više od 60 godina , zahvaljujući njegovoj upornosti, penzionisanog diplomate i istraživača, , "otkriven je dokumenat koji svedoči o toj neverovatnoj činjenici".Š5Ć

    Na drugoj komemoraciji u Jasenovcu (Hrvatska), bivši predsjednik Savjeta Jasenovca, Slavko Goldštajn u pratnji premijera Hrvatske, Iva Sanadera, koji je javno ocijenio izjavu predsjednika Republike Srpske kao "laž", sa ciljem "da se hrvatski narod proglasi genocidnim". Predsjednik Savjeta Spomen-područja Jasenovac, Slavko Goldštajn izjavljuje "Broj jasenovačkih žrtava još nije do kraja utvrđen, a vjerojatno nikada ni neće, ali se sa velikom sigurnošću može tvrditi kako se taj broj kreće između 80 i 100 tisuća".Š6Ć Prema računici Slavka Goldštajna najviše je stradalo Srba oko 50.000, Jevreja 17.000 i Roma 10.000!!! To je minimiziranje kleroustaških zločina, otvoreni revizionizam!

    Predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić je ovu izjavu "ojačao" da je "na bazi znanstveno utvrđenog stanja"Š7Ć

    Direktorica Spomen-područja Jasenovac, Nataša Jovičić izjavljuje "da je do sada poznato 70 hiljada imena žrtava". Profesor suvremene povijesti na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, dr Josip Jurčević,sa kojim smo pokuŠali ynanstveni dijalog na Drugj međunarodnoj konferenciji u Banja Luci I u Donoj Gradini 2000. Godine, se ne slaže ni sa ovim brojem: "Ta knjiga je objavljena 1997. godine u Hrvatskoj i ona je prosto netočna. Skupina nezavisnih stručnjaka, demografa je to provjeravala i dan danas na moju adresu stiže obilje podataka da te osobe koje navode kao žrtve Jasenovca nisu žrtve Jasenovca nego nekih drugih okolnosti... Vjerovati nekakvoj hrvatskoj strani koja je bez utemeljenja izbacivala brojeve žrtava ili srbijanskoj strani, koja je također prema svojim prohtjevima izbacivala broj žrtava, nije znanstveni pristup. Taj broj se može približno utvrditi da se hoće, međutim on se niti danas ne želi utvrditi zbog političkih interesa koji postoje u pojedinim interesnim skupinama i u Hrvatskoj i u Srbiji"Š8Ć

    Sanader nije nazvao lažnom procjene Saborske komisije od 2.386 žrtava Jasenovca.

    Član Hrvatske akademije nauka i umjetnosti, Josip Pečarić "znanstveno" je podržao Jasenovačke brojke Mladena Ivezića: "U sabirnome i radnome logoru Jasenovac, dakle u svim logorskim radionicama i podlogorima, na radu, u šumi i slično, i u logoru Stara Gradiška, život je od svih mogućih uzroka izgubilo najvjerojatnije između 1.000 (tisuću) i 2.000 (dvije tisuće), eventualno 3.000 ljudi, a nemoguće je da ih je umrlo više od 5.000." (strana 192)Š9Ć To je isti akademik, koji je javno predložio u hrvatskim medijima da Milan Bulajić, zbog pisanja, bude proglašen za ratnog zločinca!!

    Lično sam reagovao stavom da "umanjivanje broja jasenovačkih žrtava" predstavlja "zločin".Š10Ć

    Slavko Goldštajn je izjavio da je "nakon odlaska (istjerivanja!) dr Milana Bulajića sa mesta direktora Muzeja genocida u Beogradu, "grupa mladih istraživača napravila reviziju broja žrtava i došla do brojke od 80.022 likividiranih žrtava ustaškog zločina u Jasenovcu".Š11Ć

    "Znanstvenu osnovu" za ove procjene nalazi u popisu 1964. "Žrtve rata 1941-1945", prema kome je ukupan broj žrtava na području cijele Jugoslavije bilo 597.000, od čega na Jasenovačke logore otpada 59.188 Ovaj popis, prema izvještaju Državne komisije, sa koga je skinut embargo na predlog Muzeja žrtava genocida i Saveznog zavoda za statistiku, obuhvatio je oko 59% žrtava (u nekim krajevima svega 40%). U toku ličnih istraživanja utvrdio sam da brojne netačnosti i nepotpune popise žrtava.Š12Ć Dr Mladenko Kumović u projektu "Stradanje Jevreja Srema u holokaustu 1941-1945" istraživao je "stvarno stanje i popis žrtava 1964.godine" i utvrdio da je popisano 1964 772 žrtve dok je stvarni broj jevrejskih žrtava u sremu iznosio 2.185 - nepopisanih 1.613 skoro tri puta više od popisanih 572, u procentima 26,18.

    Namjesto da se izvrši revizija očigledno nepotpunog i netačnog popisa, tadašnja vlada je odlučila da se popis stavi pod embargo! "Embargo" je omogućio Franji Tuđmanu i generalu Nikoli Kajiću da dođu do rezultata popisa i da na toj osnovi stvore teoriju "srpskog mita o Jasenovcu" (ako je ukupan broj žrtava 597.000 govoriti o 700.000 samo u logorima Jasenovca predstavlja "mit"!!

    Ne radi se ni o kakvoj "reviziji nakon odlaska dr Milana Bulajića", jer on kao osnivač i prvi direktor Muzeja žrtava genocida pokrenuo projekat utvrđivanja imenom i prezimenom žrtava logora Jasenovac. Tako se došlo do 79.880 ubijenih. Da je bilo podrške projektu, vrlo brzo bi došli do sto hiljada,Š13Ć što bi predstavljalo minimum minimuma broja žrtava, s obzirom da postoje sela, čitava područja potpuno uništena, bez svjedoka, posebno kada su u pitanju Romi.

    Bulajić je za vrijeme suđenja bivšem zapovjedniku Dinku Šakiću, preko HTV pozivao hrvatske kolege da zajedno radimo na utvrđivanju istine u interesu i Srba i Hrvata.

    Na naslovnoj strani zagrebačkog nedjeljnog Vjesnika"18. i 19. februara 2006. objavljeno je: "JASENOVAC: Beogradski istraživač došao do hrvatskih brojki žrtava - Beogradski istraživač pokopao jasenovački mit"": "Služeći se metodom osobne identifikacije ratnih žrtava, kao jedinom pouzdanom, povjesničar Dragan Cvetković nakon desetogodišnjeg rada utvrdio je da su u jasenovačkim logorima ubijene 80.022 osobe, od čega je bilo gotovo 60 posto Srba". Znači, u jasenovačkim logorima stradalo je oko 32.000 Srba!!!Š14Ć

    Na Dan sjećanja na zrtve genocida 22. aprila 2006. u beogradskom Danasu pojavio se istoričar Kosta Nikolić, naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu: "Ukupan broj srpskih žrtavana celoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije u Drugom svetskom ratu je oko 530.000. Na Jasenovac otpada otprilike od 110 do 125 hiljada ljudi ... Između 80 i 90 posto su bili Srbi ...".Š15Ć

    U Beogradu je promovisana knjiga Bogoljuba Kočovića "Sahrana jednog mita- Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji". Kada se pojavilo prvo izdanje naišlo je na pohvalu od strane Tuđmana, nosioca teze "Jasenovac - srpski mit"!Š16Ć

    U nemogućnosti utvrđivanja broja jasenovačkih žrtava, nova Enciklopedija genocida, izdata u SAD, navodi da je u jasenovačkim logorima nastradalo "stotine hiljada" ("The Jasenovac concentration camp was set up where hundreds of thousands were systematically murdered"). "Procijenjene ubistava se kreću oko 400.000 Srba, 30.500 Jevreja i 20.000 Cigana".Š17Ć

    Tu formulaciju koristim u mojim raspravama, imajući u vidu na mi je predstavnik Vlade SAD, dr Eli Rosenbaum, na Prvoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu, održanoj oktobra 1997. u Njujorku, dao faksimil dokumenta Stejt departmenta iz zaplijenjenih njemačkih arhiva, u kome njemački vojni izvori navode 6. decembra 1943. da je u Jasenovcu bilo 120.000, u Staroj Gradiški 80.000 ustaških žrtava . ako se broju od 200.000 doda krvava cijela 1944. i pola 1945. može se dobiti realna pretpostavka o broju jasenovačkih žrtava.

    Na spomeniku žrtvama ustaškog genocidnog logora Jasenovac u Njujorku (Bruklin), urezano je povodom 60-godišnjice, aprila 2005. "stotine hiljada Srba, Židova i Roma, kao i antifašista mnogih nacionalnosti".Slavko Goldštajn objašnjava da je to "Bulajićeva njujorška ekspozitura", "koji je bio poznat po preuveličavanju broja žrtava"Š18Ć Goldštajn nije pomenuo da je ta "njujorška ekspozitura" , Barry Lituchy-a ("Beriše Letućija") u društvu sa Aleksandrom Mošićem i komp. pred njujorškim sudom podnijela tužbu za zabranu zbornika Prve međunarodne konferencije o Jasenovcu. Od dvanaest preživjelih mučenika Jasenovca, koji su svjedočili na ovoj konferenciji, umrlo je već osam! (Prije dvije godine i protiv Bulajića, Duška Dragića i Petra Makare za 8 miliona dolara u naporu da spriječe Treću međunarodnu konferenciju o Jasenovcu, održanu u Jerusalimu decembra 2002. godine, na kojoj je učestvovao Slavko Goldštajn, ali je odbio da potpiše Jerusalimsku deklaraciju o Jasenovcu).

    Revizija postavke Spomen Muzeja Jasenovac

    Memorijalni muzej Jasenovca novom postavkom predstavlja reviziju ustaških zločina genocida u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Sistematski se provodi koncepcija da je Jasenovac bio "radni logor" i "logor smrti". Klanje specijalno konstruisanim nožem se ne pominje, ni 19.432 djece od jednog dana do 14 godina. Navodno Jasenovac treba da bude "muzej holokausta" znači samo jevrejskih žrtava! Namjesto Srba-pravoslavaca žrtava, govori se o "Kozarčanima", "Slavoncima", "Krajišnicima" "grko-istočnicima" i slično. Ni romske žrtve se ne dokumentuju!¨ Provlači se teza da su Srbi i ostale nacionalnosti stradale u Jasenovcu kao politički protivnici NDH, zbog "terorističke aktivnosti"

    Radi se o pokušaju "pretvaranja ustaškog logora u muzej holokausta", da "domaćoj i međunarodnoj javnosti sugerišu da su zavedeni Pavelićevi sledbenici ovde ubijali žsamo Židove-, a Srbi i Romi, Hrvati, Muslimani, Slovenci i ostali "stradavali su zbog terorističkih planova protiv žNezavisne Države Hrvatske-", namjesto istine da su "Srbi stradali zato što su Srbi, Jevreji zato što su Jevreji, Romi zato što su Romi, a Hrvati zato što su bili antifašisti ili neistomišljenici Ante Pavelića".Š19Ć

    Direktorka Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić u julu 2004. izjavljuje Slobodnoj Dalmaciji: "Ne želimo da prikazujemo anonimne hrpe osakaćenih i ubijenih ljudi, jer se tako reprezentuje zločin a žrtva dehumanizuje. Želimo da sve logoraše i žrtve prikazane na izložbi imenujemo, jer sa imenovanim možemo identifikovati", u novoj muzejskoj postavci "više neće biti prikazivana sredstva za ubijanje - kame, gvozdene poluge, maljevi i klinovi, kao ni fotografije ubijenih i masakriranih osoba ... Time se, navodno, ne relativizuju kolektivne istorijske strahote, već se pridonosi njihovoj konkretizaciji, a posjetilac se senzibilizira za ličnu patnju i kritički stav prema zločinu i nasilju uopšte. Nova postavka će imati Memorijalni muzej, Obrazovni centar i Obrazovnu stazu. Središnji dio Memorijalnog muzeja biće 250 staklenih ploča sa 70.000 imena žrtava logora, s mogućnošću dodavanja novootkrivenih imena. Obrazovni centar če edukovati posjetioce o logoru i onome što se u njemu dogodilo, a slična će biti i svrha Obrazovne staze, koja će uz Savu voditi od zgrade Muzeja do spomenika Cvet arhitekte, akademika Bogdana Bogdanovića Biće to žmjesto na kome će mladi učiti o žrtvama totalitarnih režima u 20 vijeku, da bi se pripremili za život u savremenom pluralističkom društvu.

    "Nova postavka" Spomen-muzeja Jasenovac, u ovom dijelu Evrope trebalo bi da postane jedna od najvažnijih institucija za muzejsko-edukativnu djelatnost proučavanja masovnih zločina protiv čovječnosti da bi se oni spriječili."Š20Ć Hrvatska je primljena u Task Force, koju čine 24 zemlje Evrope, Amerike i Izraela.

    Hrvatska štampa ide još dalje i govori o "politikantskoj kvazipovijesnoj manipulaciji kojom se željelo nametnuti žgenocidni karakter- Hrvata", "preuveličavanju broja žrtava koja je sezala do nebuloznih 700 tisuća, što je krajem osamdesetih poslužilo i jednom od osnovnih potki novog velikosrpskog programa koji je kulminirao ratovima u Hrvatskoj i BiH" Doduše, predlaže se "da se otvoreno progovori o genocidu nad Srbima, upravo u kontekstu priče o neukusnom preuveličavanju".Š21Ć

    Jasenovac, zaista, nije Yad Vashem niti Muzej Holokausta! Dr Ivo Goldštajn sa pravom navodi: "Autori nove postavke su pod uticajem modernih muzejskih postavki poput onih u Vašingtonu i jerusalimskom Jad Vašemu, što samo po sebi nije loše. Ali hrvatska javnost nije izraelska ili američka, koje su prema nacističkim zločinima veoma osjetljivi ...

    Savjet Javne ustanove Spomen područja Jasenovac je devetočlano tijelo, koje sačinjavaju predstavnici Sabora Hrvatske, Ministarstva kulture Hrvatske, opštine Jasenovac, Saveza antifašističkih boraca, Srba, Jevreja i Roma. Direktor Muzeja je član Savjeta po dužnosti. Poslije isteka mandata predstavniku Jevrejske organizacije, Slavka Goldštajna, podrazumijevalo se da za predsjedavajućeg bude izabran srpski predstavnik. Srbi su kandidovali uglednu istoričarku Zoricu Stipetić. Preglasavanjem, u kome je odlučujući glas bio direktorke Nataše Jovičić, za novog predsjednika je izabran HDZ-ovac Zoran Prpić, Prpić ne samo da nije stručan, već potiče iz lokalne organizacije HDZ Novske! Predstavnici Srba, preživjelih zatočenika i antifašističkih boraca napustili su Savjet Spomen područja Jasenovac, Dr Ğuro Zatezalo je isključen iz Savjeta, ovih dana podvrgnut žestokoj kritici u štampi zbog najnovije knjige "Svjedočanstva genocida" kojoj je objavio svjedočenja o ustaškim zločinima genocida.Š22Ć

    Prilikom komemoracije jasenovačkim žrtvama u Jasenovcu 30. Aprila 2006. kao predsjednica Savjeta je istupala Zorica Stipetić

    Uklonjen je i spomenik Dušana Džamonje "jer se ne uklapa u novi muzejski postav"!Džamonja je 19. decembra izjavio za Slobodnu Evropu da su mu telefonom objasnili da se reljef koncepcijski ne uklapa u novi sistem, s obzirom da je to ideološki zastarjelo. "Šta je u Jasenovcu ideološki šastarjelo?", zapitao je Džamonja

    "Direktorka Jovičić do danas nije pozvala g. Džamonju da bi mu objasnila zašto je maknut i što će se dogoditi s njegovim spomenikom.".Š23Ć Novoizabrani predsjednik savjeta, hadezeovac Prpić je objasnio da je riječ o "nekim drvenim trupcima u lancima".Jevrejska opština u Zagrebu povodom uklanjanja reljefa "izrazila zgražavanje" i tražila da se djelo vrati na mjesto na kome je bilo skoro 40 godina. "Obrazloženje da se reljef ne uklapa u današnji koncept postavke jasenovačkog Spomen-područja podsjeća nas na obrazloženje gradonačelnika Zagreba u vrijeme NDH Ivana Vernera, na temelju kojeg je srušena Zagrebačka sinagoga, jer žhram nije u skladu sa sredidbenom osnovom za uređenje grada Zagreba-," saopštila je Jevrejska opština Zagreb.Š24Ć

    "Važna dilema u polemici o reljefu akademika Dušana Džamonje otvorila je važna kulturološka dilema: treba li žrtvama jasenovačkog logora darovati cvijet ili kosti. Naime, reljef akademika Džamonje kompozicija je drvenih kostiju, a Bogdanovićev spomenik je betonski Cvijet. To je žbogdanovićevsko- pitanje: što mi možemo ponuditi žrtvi -kosti ili cvijet? Mi smo se odlučili za cvijet." objašnjava Nataša Jovičić.Š25Ć

    Uporedo sa saradnjom koju je uspješno razvila s nekim izraelskim i američkim institucijama, Nataša Jovičić je trebalo da razvije saradnju i sa institucijama u Beogradu i BiH, kao i sa srpskim udruženjima u hrvatskoj a ne da ih mimoilazi."Š26ĆPrilikom predstavljanja nove postavke nisu pozvani predstavnici Srba i Roma. Čak ni vladika Sava (Jurić), koji živi u Jasenovcu, nije pozvan. Udruženje zatočenika i potomaka zatočenika logora genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941-1945. godine, nije uključeno, iako je sa strane Udruženja bilo nekoliko inicijativa!

    Valja konstatovati da je na pitanje BK televizije "Da li Srbija treba da protestuje zbog nove postavke Spomen muzeja Jasenovac" publika je odgovorila potvrdno 94:06 procenata! Vlada Srbije, Odbor za Jasenovac SPC ni druge institucije nisu odgovorile na ovaj stav javnosti!

    Pitanje revizije zločina u sistemu hrvatskih ustaških logora genocida - Jasenovac, koje podržavaju jevrejske instiitucije - Muzej holokausta, pa i Jad Vašem, pojedinci kao što je Slavko Goldštajn, treba da naiđe na zajedničku osudu Srba, Jevreja i Roma.

    Kvalifikacija genocida hrvatskih ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima

    Istoričar dr Ivo sin Slavka Goldštajna je, gostujući na beogradskoj BK televiziji branio ne samo minimiziranje žrtava Jasenovca, već otvoreno tvrdio da bivši zapovjednik Jasenovačkih logora Dinko Šakić nije mogao biti osuđen za genocid, "jer se utvrdilo da je ubio samo dva zatočenika"! Dr Ivo Goldštajn tako govori iako sam izjavljuje da kao glavni recenzent nove postavke "nije ni znao da mu je uprava Spomen-područja Jasenovac postavila superrecenzenta, a njegove stručne primjedbe je direktor te ustanove Nataša Jovičić nazvala zlonamjernim."Š27Ć

    Ni dr Andrija Artuković, ministar ustaške policije NDH, nije pred Zagrebačkim sudom ni optužen, suđen ni osuđen za zločine genocida, već za "obično ubijstvo".

    Pomenuti dr Josip Jurčević, znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti "Ivo Pikar" u Zagrebu i profesor suvremene povijesti na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu negira (u beogradskom Danasu na Dan sjecanja 2006.) da je "u Jasenovcu počinjen genocid nad Srbima": NDH "tipični totalitarni režim, primjenjivao je totalitarne metode - uključujući logore, među kojima je Jasenovac svakako bio najveći - prema svim stanovnicima koji nisu htjeli tolelirati taj režim, a takvih je bilo dosta, uključujući i Srbe. U Jasenovcu nisu žrtve bili samo Srbi, nego i Hrvati i pripadnici drugih naroda, i ne može se reći da je isključivo prema Srbima provođena takva politika...". Ova izjava je objavljena u vrijeme obilježavanja 61. godišnjice proboja zatočenika Jasenonovca u beogradskom Danasu pod naslovom Naučna istina o zločinu i žrtvama - Da li je u Jasenovcu izvršen genocid nad Srbima.Š28Ć

    Predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, je prilikom gostovanja na beogradskoj televiziji, u prisustvu predsjednika Srbije, Borisa Tadića, izjavio: "Srbi treba da priznaju genocid u Srebrenici", a što se tiče masovnog protjerivanja i ubijanja Srba iz Republike Srpske Krajine, kaznene ekspedicije hrvatske soldateske "Bljesak" i "Oluja", "to je bila zakonita akcija hrvatske vojske za povraćaj uzurpiranih teritrorija", kao da Srbi u Krajini ne žive stoljećima, već da su došli iz Srbije. Predsjednik Republike Srbije je prećutao!

    Na beogradskoj televiziji traži se hapšenje nosilaca teze da Vojska Republike Srpske, Republika Srbija, nisu izršili genocid nad muslimanima i Hrvatima!

    Na razvalinama druge jugoslovenske države hadezeovska Hrvatska otvoreno revidira istoriju pretvarajući Jasenovačlki sistem kleroustaških logora genocida, u Spomen-područje holokausta.

    Hadezeovska Hrvatska pod Tuđmanom, nastavljajući Pavelićevu politiku genocida u nezavisnoj Republici Hrvatskoj, do militarističkih akcija Bljesak i Oluja etničkog čišćenja Srba, uz podršku Njemačke, Vatikana, Sjedinjenih Američkih Država i NATO vojnog saveza. Hrvatski popis stanovništva 2001. godine pokazuje da je broj Srba, kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, spao na 4,7 procenata, što predstavlja ostvarenje Tuđmanskog programa da u Hrvatskoj ne smije biti Srba više od 3 do 6 procenata, dakle ni status nacionalne manjine To predstavlja dovršenje kleroustaškog programa NDH!

    Na 61. komemoraciji proboja zatočenika Jasenovca 22. aprila 1945. godine, predsjednik Republike Hrvatske, u Jasenovcu 30. aprila 2006. izjavio je "Jasenovac je bio poprište genocida, holokausta i ratnog zločina.

    "U skladu s politikom zločinačkog ustaškog režima Jevreji su ubijani samo zbog toga što su Jevreji, Srbi zbog toga što su Srbi, Romi zato što su Romi. Ubijani su i Hrvati koji se nisu mogli, niti htjeli složiti s tom zločinačkom politikom". Predsjednik Hrvatske je govorio o "užasima koji su prije šezdeset godina počinjeni", da se "mora učiniti sve da bi se razbile bilo kakve nedoumice oko karakterav režima u NDH odgovornog za užase počinjene u Jasenovcu".

    To predstavlja autoritativan odgovor profesorusuvremene povijesti na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu, koji negira da je "u Jasenovcu počinjen genocid"

    Međutim, predsjednik Hrvatske na komemoraciji u Jasenovcu 30. aprila 2006. godine izjavljuje "Zločin nema nacionalnost"?!! Ko su počinioci "užasa koji su prije šezdeset godina počinjeni"?. Kao što "žrtve fašističkog terora" imaju nacionalnost - Njemci, Italijani i drugi, tako i ustaše imaju nacionalnost - hrvatsku, koji su ubijali pripadnike drugih nacionalnosti - Srbe samo zato što su Srbi, Jevreje zato što su Jevreji, Rome zato što su Romi! To je jedini put "da bi se razbile bilo kakve nedoumice oko karaktera režima NDH(rvatske) odgovornog za užase počinjene u Jasenovcu". To je put za utvrđivanje "jasenovačke istine" koje se "mi sramimo, ali je ne skrivamo"!

    Polazeći od tako utvrđene istine potrebno je hitno revidirati presudu ustaškom ministru dr Andriji Artukoviću i zapovjedniku hrvatskih ustaških logora genocida - Jasenovac za genocid.

    Proglasiti ustašku organizaciju i istašku Nezavisnu Državu Hrvatsku, odgovorne "za užase počinjene u Jasenovcu", za zločinačke organizacije!
    jasenovac- 81795 - 21.01.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (2)

    Osvestite se Srbi!


    jasenovac- 80740 - 20.12.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (3)

    Ispovest Srpkinje (2)




    Kako sam uopšte mogla da potrčim, molim i kasnije oslovljavam sa "tata" okorelog zlikovca koji snosi odgovornost za brojne pokolje, pa i one u Sanskom Mostu, mom selu? Onda sam bila očajno, uplašeno dete. Sada razmišljam kao odrasla, iskusna osoba. Interesovao se za mene, za moje poreklo. Moj identitet bio je izbrisan. Naučila sam da sam 97. I ništa više; sećanja u magnovenju.

    Srećom, čula sam kako časna sestra odgovara da ima moj karton. Da sam Zorka Delić. Ali i trenutka kada mu je objašnjavala koje sam godište i činjenicu da su mi lažno napisali da sam mlađa dve godine, da bi kroz smeh rekla:

  • "Šta može da pamti dete od tri godine? Ništa."

    Kao da sam se ponovo rodila:

    Ja sam Zorka, a ne 97 - ponavljala sam u sebi.

  • Kako ste se snašli u Zagrebu?

    Došla sam kod Slavka Dasovića. Domaćica je bila njegova prijateljica, ustaškinja Marija Čop, Hrvatica iz Zagreba kojoj od prvog momenta nisam bila simpatična. Radila je u ustaškom pokretu i svakog jutra u uniformi odlazila na posao. Živeli su u velikom jevrejskom stanu, a vlasnicu i njenog sina isterali su u sobičak. Morali su oboje da se pokrste, i za to su dali puno zlata, novca. Sina su joj ubrzo odveli na školovanje za fratra. Ili to, ili smrt. Kasnije sam se u stanu sprijateljila sa tom Jevrejkom i jednom joj spasila život, prikrivši je, tako da je ustaše nisu pronašle. Bila je preplašena, bespomoćna.

    Oko vrata sam uvek morala da nosim šal. Rana je polako zarastala, a Dasović i Čopova su mi strogo naredili da maramu ne skidam i nikada nikome ne pričam o rani i ožiljku na vratu, inače će me vratiti u Jastrebarsko. Sećam se da je Marija Čop prvu noć insistirala da me Dasović vrati u logor, i da ona neće da brine o srpskom kopiletu. Te noći sam legla gladna i pošto je bilo jabuka na ormaru, popela sam se, uzela jednu. Istog momenta se našao pored mene Reks, a ovo dvoje su se grohotom smejali, uz komentar da su znali da sam lopov.

    Sutradan sam bila surovo kažnjena i rečeno mi je da će me pas rastrgnuti. Marija Čop posle izvesnog vremena nije htela da brine o meni, tako da me je Dasović odveo kod svoje sestre, šezdesetogodišnje udovice Jelke. Retko je navraćao. Kasnije je pobegao u Ameriku, a Jelki slao novac. Školovala me je i vaspitavala kao pravu Hrvaticu katolkinju. Učila da ne volim Srbe, četnike. Ponavljala da sam siroče zbog srbočetnika. Terala me je da idem stalno u njihovu crkvu, što je izazivalo kod mene pravi košmar.

    Prekinuta je svaka veza sa mojim sestrama, braćom. Dugo nisam znala šta je sa njima. Dugo sam nosila lažno ime, imala drugi identitet, a u dokumentima logorskim je pisalo da sam mrtva. Bila sam Marija Dasović.

    Posle rata Dasović je zbog optužbi za zločine nad Srbima bio godinu dana u zatvoru. Kada je izašao hvalio se da mu je pomogao njegov ratni drug iz Prvog svetskog rata, Josip Broz. Otišao je za Ameriku. Kada je sasvim ostario i vratio se, u bolnici u Zagrebu, na samrti mi je priznao da je kriv za moju porodicu i molio me da mu oprostim. Nisam mogla. Dao mi je neku fotografiju. Okrenula sam se i otišla.

    O Jelki sam se brinula do kraja njenog života. Živela je u Mostaru sa mojim suprugom Vlajkom, i sa mnom. Nisam je ostavila. Formirala sam porodicu. Izrodila dvoje dece, sina i ćerku. Oboje su sada zreli ljudi i priznati stručnjaci u svojoj profesiji. Sa Vlajkom sam živela 34 godine u srećnom braku.
    Za kraj, molim Vas opišite nam vaš susret sa Ivom Andrićem.

    Bila sam predsednik literarne sekcije u zagrebačkoj gimnaziji u trećem razredu. Profesorica hrvatskog jezika predložila je da u goste pozovemo Krležu, čemu sam se suprotstavila - pamtim ga naime po ružnom gestu, kada sam imala osam godina. Dasović me je poslao sa pošiljkom kod nekog generala, a ja greškom ušla u Krležin stan. Pitao me je kako ga ne prepoznajem, kada je on čuveni hrvatski pisac. Odgovorila sam da nikada nisam čula za njega. Isterao me je napolje.

    Predložila sam zato profesorici da u Zagreb pozovemo Ivu Andrića. Njega sam čitala, volela i poistovećivala svoju sudbinu sa sudbinom dece otete na osnovu "Danka u krvi"; sebe sam doživljavala kao janičara. Bila sam presrećna kada nam je Andrić došao. Govorio je o sebi, svojim delima, i posetio i naš čas likovnog. Lepo sam crtala, pa sam iskoristila priliku da ga portretišem. Kada sam mu poklonila rad bio je iznenađen. Rekao mi je da imam smisla za umetnost. Napisala sam mu posvetu. Za uzvrat on je meni poklonio knjigu Na Drini ćuprija i napisao posvetu koja potom kao da je obeležila čitav moj život.

    Zamolila sam ga da posvetu piše ne Mariji Dasović, nego Zorki Delić, što je on brzo shvatio. Na posveti je pisalo:

    "Vaš entuzijazam, snaga, ljubav prema životu, lepoti, ljudima, vode vas teškim putem na kojem ćete uvek biti pobednik".

    Komentar Momčila Selića:

    Da je samo jedna od tvrdnji Zorke Delić tačna, ni Srbija kao država, ni Srbi kao narod ne bi trebalo da imaju nikakve diplomatske odnose sa Hrvatskom i Hrvatima, kao ni sa muslimanskim delom Bosne i Hercegovine - Vatikan da i ne pominjemo.

    Nažalost, na sećanja petogodišnje devojčice se ne da rukom odmahnuti, ramenima slegnuti, niti ih kao "nemerodavna" prenebregnuti. Sličnih iskaza, i od mnogo starijih svedoka, ima na hiljade. Čak i danas, posle 70 godina, još je na desetine hiljada Srba koji mogu da ispričaju šta im se dešavalo, šta su doživeli, videli i čuli za "Nezavisne države Hrvatske", 1941-1945.

    Kao osmogodišnji dečak, i sam sam došao u dodir sa svedočanstvima o Hrvatskom "tisućletnjem snu" i njegovoj neporecivoj javi. Naime 1954, kao sin savetnika jugoslovenske ambasade u Atini, u njenoj biblioteci sam naišao na nekoliko albuma sa ustaškim i nemačkim fotografijama, kakvih potom nisam nalazio ni u udžbenicima sudske medicine. Tih knjiga nije bilo u Jugoslaviji; držane su tada na sigurnom, za slučaj "nesporazuma" sa "našim" zapadnim "saveznicima", koji su povremeno isticali ustašku emigraciju kao dokaz diktature u Jugoslaviji.

    Te diktature je nažalost bilo, ima je i danas, ali je ona pogađala uglavnom Srbe kao narod, nekomuniste kao neistomišljenike, i građanstvo i seljaštvo kao klase. Koliko su Hrvati od nje "patili" pokazuje i slučaj Slavka Dasovića, opisan od Zorke Delić. Koljač Dasović je naime dobio godinu dana zatvora i priliku da emigrira ("pobegne") i potom se vrati u zemlju, dok su i maloletni četnici streljani, kao i starci koji su pod kokardom zvanične Jugoslovenske vojske čuvali svoj kućni prag.

    Udbini poverljivi albumi su me već tada suočili sa Zlom kakvo mi potom nije dopuštalo da dobar deo moderne književnosti ne doživim kao afektaciju, laž ili umetničarenje. Antisrpski ratovi 1991¿1996, posle kojih su se i borci sa fronta vratili malograđanštini, jugonostalgiji i modernitetu, naterali su me da pojavu i projavu Jadovna, Jasenovca i nadasve Jastrebarskog - više nego Aušvica - povežem sa pitanjem smisla ne samo ljudskog života, već i lika samoga Tvorca.

    Jer ko može da kolje decu zbog "disciplinskih" prekršaja odavno je poništio razliku između i najtežih kriminalaca i "običnih" ljudi, postavši demon kadar da mrtvoj deci kopa oči i slaže ih u kotaricu - za Kardinala Alojzija Stepinca koga će jedan drugi starac zlih očiju, Papa Benedikt, uskoro posvetiti.

    Burevesnici Apokalipse - ustaše, nemački nacisti i šiptarski balisti ¿ odavno su indulgencijom oslobođeni ne samo krivice već i griže savesti: Nemci kao barjaktari Novog svetskog poretka u Evropi, Hrvati, muslimani i Šiptari kao njihovi janičari na Balkanu. Sve strahote Drugog svetskog rata (The Good War, kako ga zvahu američki liberali) blede pred "humanitarnim" intervencijama i "borbom za ljudska prava" Trećeg svetskog "mira" - već opterećenijeg ratnim zločinima nego ijedan oružani sukob u istoriji.

    Povest o porodici Delić iz Kruhara kod Sanskog Mosta trebalo bi zato da bude deo nastavnog programa za sve razrede naših škola, ma koliko nas neko optuživao za "govor mržnje".

    Jer, najgora je mržnja prećutkivanje: Jastrebarskog, Jasenovca, jama, Vukovara pre nego je ispaljen ijedan metak 1991, splitske Lore, Bradine u Hercegovini, Tarčina u Bosni, Tropoje iz 1999. u Albaniji, te imena i nacionalnosti "boraca za slobodu i demokratiju" koji su ta gubilišta ustrojili, i opsluživali.

    Neka nam Bog da maha da svojim budućim odnosom prema našim dušmanima, a i Njegovim neprijateljima, i Njemu osvetlamo obraz.

    Izvor : Pečat
  • jasenovac- 80739 - 20.12.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (3)

    Ispovest Srpkinje (1)


    Ispovest Srpkinje koja je kao dete preživela ustaški logor: Nasilno su me pokatoličili, ali sam se vratila pravoslavlju

    Beograd - Ako bismo pokušali da opišemo život sedamdesetšestogodišnje Zagorke Skiba iz Koprivne, prve reči glasile bi - živi svedok užasa dva najcrnja stratišta Srba, Jasenovca i logora za srpsku decu, Jastrebarskog. Zorka, tada petogodišnja devojčica, izgubivši oca i majku, preživela je strahote koje čovek ne može da nasluti ni u najcrnjim mislima. Dva puta nadmudrila je sigurnu smrt doskočivši ustašama, a bila je dete. Decenijama je živela sa nametnutim katoličkim identitetom, dok stasavši nije postala "svoja", Srpkinja. Danas je Zorka naša nacionalna, istorijska vrednost - dragoceni svedok, živi čovek koji dobro pamti sve pomenute događaje u Drugom svetskom ratu, i to do detalja.
    Zorka je, inače, penzionisani profesor matematike i fizike, a završila je pedagogiju i psihologiju. Ne manjka joj, dakle, ni visoko obrazovanje.
    Gledamo u detinje iskrene, a staračke oči. Osećamo svu tugu napaćene duše i, za opomenu, slušamo pamćenje i mudrost. Naša sagovornica u početku govori bez suza, mirno. Samo kada iz sećanja probudi majku u plamenu, niz obraze joj krenu nezadrživi potoci. Zatim suze proguta jer, veli, tu je da kazuje, da se ne zaboravi!

    A na početku razgovora, koji je za nju ponovo preživljavanje golgote, Zorka nas upozorava da sa podmuklo nametnutim "slučajem" Srebrenica nipošto ne smemo da se mirimo:

    Zločin je optužiti naš narod koji je jedan od najstradalnijih u vaseljeni. Perfidno je, kriminalno i podmuklo da Srbe u genocidni narod pretvaraju isti oni koji su nas decenijama ubijali, trebili. Oni koji su počinili genocid nad Srbima! Jasenovac, Jastrebarsko nikada i nijedan Srbin ma gde bio, ne sme da zaboravi. Moramo da se borimo, da tražimo da se prizna genocid nad Srbima u ustaškoj NDH tvorevini. Sada Srebrenicom hoće od nas da naprave zločinački narod. Znaju oni zašto to rade. Ako bi kojom nesrećom Srbija poklekla, za vek vekova će biti poništene sve jasenovačke i jastrebarske žrtve, a generacijama koje dolaze učinili bismo strašnu, neoprostivu nepravdu, i to zauvek! Jasenovačke žrtve sada se smanjuju, desetkuju, a Srbija - ćuti! Treba znati i koliko je stotina hiljada naših žena i staraca stradalo u logorima i jamama BiH. Mora da se zna da je, prema nekim pokazateljima, svaki drugi Hrvat i musliman u vreme NDH pomagao na određen način ustaški pokret i ubijanje "srbočetničkih bandita" i "srbočetničke kopiladi", kako su nas tih jezivih godina svi oni nazivali! To je nedopustivo, ako poštujemo i žive i mrtve. Ako volimo sopstveni narod! Evo, citiraću vam reči Franje Tuđmana koji je 24. februara 1990. izjavio: "NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda". Za pametnog dovoljno! Zvanični Beograd ne sme da poklekne. Sada bi žrtvu da proglase zločincem, pa valjda da nastave dalje neometano i u BiH i u Hrvatskoj. Jer, ko će onda moći uopšte da im zabrani da ponovo nasrnu na "genocidne", zločinačke Srbe!?

  • Kažite nam, molim Vas, nešto o toj nesrećnoj 1941. godini?

    Znate, postoje dve boje koje ne volim. Od kojih se stresem. Crna, ustaška, i, crvena - za mene, valjda, simbol prolivene srpske krvi. To me prati u stopu. Odmah, posle osnivanja NDH, 24. aprila 1941. godine - a imala sam tada pet godina - u moje rodno selo Kruhari kod Sanskog Mosta u zapadnoj Bosni, stigli su crni ljudi sa crnim uniformama, crnim puškama. Bile su to ustaše. Vodio ih je naš bivši sluga Omer Alagić. Prstom je hrvatskim vojnicima pokazivao koje su kuće u selu srpske. Koju god je označio, ta kuća bi se ubrzo našla u plamenu. Sećam se, na krsnu slavu, Đurđevdan, u našu kuću u kojoj su moj otac Drago Delić i majka Dragica, sa nas petoro dece, uz slavsku sveću, žito, postavljenu trpezu, dočekivali goste, kumove, ustaše su ušle uz psovke i sve po stolu i kući porazbijale. Otac ih je zamolio da to ne rade i pribrano ih pozvao da sednu i počaste se, jer je to porodična svetkovina. Ustaše su bile iznenađene takvom reakcijom, i ljutito izašle, jer se Drago ipak nije dao isprovocirati.
    U isto vreme ustaše su se sukobile sa Srbima u selu Trmošnja. Puno Srba je tada ranjeno i ubijeno. Ranjeni su i neki ustaški zločinci. Za odmazdu su izveli 27 Srba, među njima 10 Midovića, svu moju ujčevinu. Pobili su ih i povešali u parku i na trgu u Sanskom Mostu. Bio je to prvi zločin hrvatske vojske posle osnivanja NDH. Nakon toga usledilo je saopštenje da su bili prisiljeni to da učine, jer je navodno jedan Srbin pucao na nemačkog vojnika.

    Međutim, kada sam kasnije tragala za dokumentacijom otkrila sam po nemačkim izvorima da nema nikakvih dokaza da je u pitanju bio Srbin; opravdano se sumnjalo da iza tog događaja stoji Hrvat. Dakle, hrvatskoj vojsci bio je potreban povod, i to iskonstruisan. Počelo je neumitno da se ispoljava strašno zlo, neviđena mržnja koja je kiptela iz skoro svakog Hrvata, ali i muslimana.
    Bile su to godine straha i užasa!

  • Ubrzo su Vam uhapšeni otac, stric, deda...

    Tog proleća po svim selima i gradovima odvodili su ugledne Srbe, a potom sve muške glave. Uhapsili su mog oca, strica Dušana, dedu Jovana i majčinog oca Teodora. Deda Teodora su uhapsili među prvima zbog toga što je bio solunski dobrovoljac. I nisu se zaustavljali. Teodor je istog dana ostao bez braće Dmitra i Dušana, sinova Milana i Dušana, a ubrzo je stradala i moja majka. Sve su mu ustaše pobile zato što je bio solunski ratnik. Pakleno vreme, kada su zemljom hodali ljudi bez milosti. U njihovim srcima carovala je zmijska mržnja. Tog strašnog dana pristigla je ustaška satnija, hrvatski vojnici iz Zagreba, zvaničnog naziva Ante Starčević. Vodio ih je ozloglašeni ustaša Slavko Dasović.
    No, da ne zaboravim: kada su početkom maja 1941. godine stigli u Sanski Most, samo za tri meseca od njihove zverske ruke pobijeno je na stratištima, jamama, logorima preko 10 000 Srba. Podsećam vas, pred rat je u srezu Sanski Most bilo 38 000 Srba, 18 000 muslimana i osam hiljada Hrvata. Smatra se da je svaki drugi Hrvat i musliman pomagao u hapšenju ili klanju.

    Tako je na Ilindan, 2. avgusta, samo u jednom danu oko pet i po hiljada Srba bačeno u dve jame iskopane u Šušnjaru, na imanju mog oca, u blizini sela. Muškarce su zvali da se jave zbog nekog popisa. Masovno su punili zatvore, škole, magacine. Tamo su ih ustaški monstrumi mučili. Docnije sam saznala od jedne žene koja je takođe tada bila u pritvoru, da je gledala kako ustaša naređuje mom ocu i stricu da se tuku i jedan drugom lome ruke i noge. Oni su se puno voleli, svi smo srećno živeli u velikoj gazdinskoj zajedničkoj kući. I pre su pristali da idu u smrt zajedno nego da jedan drugog popreko pogledaju. Izmasakrirani su bajonetima- Bačeni su u jamu Šušnjar.
    Gledali ste kako Vam majka nestaje u plamenu?

    U selo je 2. avgusta stigao brat našeg sluge. Radio je u Gestapou i bio u SS Handžar diviziji. Pre rata su iz naše kuće nosili hranu i sve što im je za decu trebalo. Onda su sve zaboravili. Naša je kuća bila na proplanku. Majka ga je videla. Pre toga su zapalili sve preostale seoske kuće. Majka je ostala sa devetoro dece - sa nama, i sa decom strica Dušana. Sa beskrajnom tugom predosećanja večnog rastanka blago, s puno ljubavi nas je gledala. Nikada neću zaboraviti umilni pogled majke koja nas ljubi za večnost. Plakala je tiho. Mi smo prigušeno jecali. Tešila nas je. Sve izljubila. Jedva se rastala od devetomesečnog Jovice koga je još dojila. Te divne nežne ruke. Nikada više nisam osetila tu ljubav.

  • "Mili moji, molim vas, čuvajte se i bežite u kukuruz! Draško, sine, ti si najstariji, brini o svima njima, jer neće imati ko, ako se meni šta desi", bile su poslednje njene reči.

    Nismo još ni stigli da uđemo u veliku njivu sa visokim kukuruzima, a oni su počeli da divljaju. Majka je potrčala za nama. Na nesreću, vratila ju je rika životinja iz naše štale koja je kao i kuća - bila u plamenu. Imali smo puno krava, konja, volova. Sećam se crnog bika kojim se otac ponosio i njime redovno osvajao nagrade na "koridi" pod Grmečom. I danas čujem pucketanje buktinje koja sve guta, i riku životinja. Majka je otvorila vrata štale da spasi životinje. Ispred nje se odjednom pojavio bivši sluga, grubo je gurnuo. Pala je i posrćući ustala i rekla mu:

  • "Omere, zlotvore, šta nam to radiš? Vrati mi mog muža i devera, puna su dva meseca kako si ih odveo. Ko će našu decu da othrani!?"

    Umesto odgovora, hladnokrvno, sa ciničnim osmehom, ispalio je majci metak u glavu. U čelo u visini očiju. Pala je kao pokošena. Mi smo drhtali i grcali. Prigušivali jecaje. Srce mi je ječalo. Bila sam izbezumljena od šoka, užasa. Na trenutak sam izgubila svest, nisam mogla da dišem.

    Presekla me je buka: velika užarena greda počela je da pada na našu mrtvu majku, koja se pretvorila u buktinju. To je najteži trenutak u mom životu! I danas zaplačem kao malo dete. Bila nam je tako potrebna. Sve kasnije bili su surovi dani okovani ledenom mržnjom. Nije mi jasno kako sam sve to preživela i kako uopšte postojim.

  • Kako ste se spasavali posle majčinog ubistva?

    Omer je, to smo čuli u kukuruzištu, pozvao ustaše da krenu u potragu za nama:

  • "Znam odlično tu porodicu. Imaju devetoro četničke kopiladi. U kukuruzu su. Moramo ih naći i sve preklati!"

    Ostalo je nas devet sirotana: od strica Dušana najstariji sin Draško, imao je 14 leta, Petar je napunio jedanaestu, Slavka devet i Rada tri godine. Moja rođena sestra Nevenka 13, Dara 11, Mile 9, i ja pet godina, a Jovica još beba. Pred pogibiju majka je poslednji put podojila Jovicu! Sve dublje smo zalazili u ogromnu njivu sa kukuruzima koju je otac sa ljubavlju negovao. Čuli smo kako nas dozivaju, prete, traže. Sve je bilo dobro dok Jovica nije počeo da plače. Dara mu je čvrsto zatvorila usta. Iz ruku joj je ispao nekoliko puta. Ponovo ga je stegla da ne bi plakao. Sve se stišalo. Bila je noć, jeziva, avgustovska.
    Ispred nas je izašla naša krava Šarulja. Ona nas je kasnije hranila. Kada smo je prvi put pomuzli, hteli smo da nahranimo Jovicu, ali on je bio mrtav. Jecali smo svi. Užasna noć. Spavali smo ispod zvezda u tužnom dvorištu u kojem je dogorevao naš dom.

  • Bili ste svedoci užasa u Sanskom Mostu?

    Počeli smo da živimo život omraženih, prokaženih. Život beskućnika. Morali smo da prosimo. Obično Rada i ja. Slavka je rekla da smo umiljate i da će se neko na nas smilovati.

  • "Malo hleba!" - molile smo, očajne.

    No, i danas čujem:

  • "Marš iz dvorišta!"

    Tako bi nas dočekivali u muslimanskim i hrvatskim kućama. Malo smo hrane mogli da sakupimo. Spavali smo na tavanu železničke stanice u Sanskom Mostu. Jedne noći čuli smo pleh-muziku. I sad mi odzvanja Lili Marlen: hiljade i hiljade muškaraca, Srba, kretalo se tiho. Bili su izmučeni. Nema kolona bez kraja. Ponadali smo se da ćemo videti oca, dede ili strica. Nismo tada znali da su već mrtvi. Kolona je išla prema Šušnjaru. Bili su vezani jedan za drugog, ruke preko ramena vezane oštrom žicom, tako da ako bi jedan pao, prerezao bi vrat drugom. Sve do zore koraci, senke smrti. Pred zoru na kraju kolone išla su zaprežna kola, sa lopatama, krečom, maljevima, pijucima. Pa još jedna kolona naših nesrećnika. Pored njih ustaše, proklete. Srbi su od batina, mučenja, bili napola mrtvi.

    Pitaju se danas ljudi kako je moguće da se toliki narod - svi zdravi, otresiti, pametni - nisu suprotstavili tom životinjskom zlu? Malo je onih koji znaju da Srbi nisu tek tako išli pod nož. Naime još u zatvoru, svakog dana, i u koloni, stalno im je ponavljano:

  • "Ukoliko budete pružali bilo kakav otpor, cela porodica će vam ubrzo biti ubijena."

    Žrtvovali su sebe misleći da tako čuvaju svoju decu, roditelje, supruge, majke, sestre. Nisu jadnici znali, ni slutili, da je većina njih već ostala bez porodica.

    Draško je, rekoste, bio na Šušnjaru i tako video klanje i bacanje ljudi u jame-
    Video je nepreglednu kolonu Srba, mladih, sredovečnih, starih. Neke je prepoznao iz Kruhara, neke iz obližnjih sela. Dve ogromne jame već su bile iskopane i pripremljene. Na imanju mog oca. Užasno je to saznanje. Muslimani su iskopali jame za Srbe. Unezveren Draško je posmatrao krišom kako naš komšija Dino Vranić bajonetom ubija ljude. Sa velikim uživanjem je nabijao srpske bebe na bajonet. Po tome je kasnije postao ozloglašen. Na taj način su završile moja strina i njena beba. Pridružio mu se i Hrvat Viktor Tunjić, ustaša koji je kasnije "mirne savesti" pobegao u SAD. Naravno da titoistička vlast kasnije nije ništa učinila da bude vraćen i kažnjen. Draško je gledao kako maljem iz sve snage udara čoveka. Pričao nam je da ga je pucanje lobanja proganjalo dugi niz godina. U stomak bi u svakog nesrećnika zarili bajonet i onda ga bacali u jamu. Nekoga bi zaklali. Sve je tiho obavljano. Ni pucanj nije smeo da se čuje. Kada su završili posao bacali su kreč. Sećam se da je kasnije krv u potocima izlazila iz jama, prolazila kroz zemlju.

    Kakav je to narod koji nedužnom ljudskom krvlju poji zemlju? Monstruozan! Svi bunari su bili puni ljudske krvi. Nismo imali više gde da pijemo vodu. Krišom smo po noći odlazili na Savu. Naša krava više na tom zemljištu nije pasla.
    I životinja zna za milost i saosećanje, oni ne! U Sanskom Mostu sutradan veselje, stigao italijanski cirkus! Muslimanske i hrvatske porodice sa svojom decom. Većina muškaraca prethodne noći bila je u Šušnjaru. To je postala svakodnevica za Srbe širom NDH, u Jadovnu, hercegovačkoj Koritskoj jami, u Lici. Na sve strane jame. To je najveći genocid o kojem se malo, ili skoro ništa ne zna. Po nekim podacima, u jamama je stradalo više Srba nego u Jasenovcu, a pominje se 730 000 jasenovačkih žrtava.

    Dane Lastavica je pišući knjigu o jamama naveo da u Hrvatskoj postoji preko 324 jame. U BiH ih nikada niko nije ni brojao! A i Kozara i zapadna Bosna pune su jama...

  • Kažete da ste ubrzo morali da idete u katoličku crkvu na pokrštavanje?

    Jedno jutro čuli smo sa razglasa obaveštenje da će ona srpska deca koja ne dođu na pokrštavanje biti ubijena kao oni na Šušnjaru. Svi smo morali na prinudno pokrštavanje! Sada je nepregledna kolona srpskih mališana čekala na pokrštavanje.

    Nas je pronašla baba Smilja, sestra dede Teodora Majkića, iz mamine familije. I povela nas. Smilji je hrvatska vojska pobila osamdesetoro bližih i daljih u familiji Majkića. Ostala je sama. U katoličkoj crkvi fratar Ilija Šermet, uz ustaškog vojnika, pita:

  • "Je li dobrovoljno primaš rimokatoličku veru?"

    Baba Smilja ćuti. Tri puta je pitao. Na kraju mu je odgovorila:

  • "Kako crno dragovoljno, kada ste mi sve moje Majkiće pobili!"

    Šermet dade znak ustaši da je vodi. Do izlaza iz "božijeg hrama" tukao ju je kundakom po leđima. Pitao nas je koliko imamo para, rekavši da se krštenje plaća, i oduzeo nam sve što smo tih dana isprosili.

    Na jednom dokumentu za sve nas pisalo je: "Deca Drage Delića dragovoljno prelaze u rimokatoličku veru i sa tim svetim činom oni postaju Hrvati".

    Ti papiri su išli u Banjaluku, a akciju pokrštavanja nadgledao je i izvršio Alojzije Stepinac. Videla sam ga nekoliko puta. Izvesno vreme proveli smo kao sluge na imanju zločinca, komšije Dine Vranića. Spavali smo u štali. U proleće 1942. po nas je došao Omer Alagić i rekao da je NDH organizovana, da je "NDH progledala i sada se otvaraju sirotišta na sve strane. Ovi Delići idu za Jastrebarsko".

    Strpali su nas u vagone za stoku, bez vode, hrane. Tri dana su nas mučili, a mogli smo da stignemo za jedno popodne.

  • Vaša prva stanica na putu za Jastrebarsko bio je Jasenovac?

    Isterali su nas na livadu u Jasenovcu. Drašku i Petru naredili su da očiste vagone od mrtve dece i izmeta. Jeziv prizor. Živa srpska deca nose mrtve malene sunarodnike i po naređenju bacaju ih u Savu.

    I danas mi je pred očima ulaz u jasenovačko pakleno grotlo. Draško nam je pročitao šta piše na ulazu. Klaonica za Srbe, Židove i Cigane. Ogromnim slovima. Kasnije sam saznala da su Nemci, kada su prvi put poraženi na istočnom frontu, prepravili tablu i napisali na njoj samo Radni logor.

    Te noći deportovano je mnogo dece iz Bihaća. Tih dana jama Garevica kod Bihaća, i neke druge, progutale su oko 20 000 Srba. Sa nama su bila i siročad iz Ključa, Petrovca, i u isto vreme nizale su se jame u tim mestima. Plan je bio da nas smeste u "žklostere", odnosno samostane. Tako je zacrtao Mile Budak, tadašnji ministar. Ko zna koliko je kompozicija svakog dana pristizalo sa srpskim mališanima.

  • Imate li snage da nam podrobnije opišete te jasenovačke dane?

    April. Hladno. Spavali smo u barakama. Izjutra bi nas isterali. Draško nam nije dao da pijemo vodu iz močvare jer se od raspada ljudskih leševa pretvorila u crvenu vodu sa crvima. Pronašao je zarđale konzerve i po noći išao do Save po vodu.

    Kada je stigao bio je izbezumljen:

  • "Ubijali su Srbe, padaju u reku. Sava nosi mnogo leševa".

    Još nam je prestravljen šaptao:

  • Video sam skele, ali ne od balvana, nego od mrtvih ljudi. Napravili su skele vezujući mrtve žicom. Preko njih su prelazili jadni starci i žene, deca sa hrvatske na bosansku stranu u Donju Gradinu u logor".

    U Donjoj Gradini ima 125 jama. Ekshumacija je obavljena samo na pet. Pretpostavlja se da je u jamama Donje Gradine postradalo oko 500 000 Srba, i to samo na bosanskoj strani.

  • Vaš brat je video i Jevreje deportovane iz Sarajeva?

    Video je kada su pristigle kompozicije sa Jevrejima. Ovog puta to su bili Jevreji iz Sarajeva, oni najbogatiji. Morali su prvo da poskidaju sav nakit.
    Te noći u peć ciglane ubacivali su Jevreje. Tako su ustaše pekle ciglu. U vazduhu smo osetili neki čudan, neprijatan miris - miris spaljenih ljudi. Ujutru više nije bilo nijednog Jevrejina. Preko 350 jadnika spaljeno je samo te noći.
    Još užasnije je bilo nakon kozaračke ofanzive, u junu 1942. Sa Kozare se sručilo preko 70 000 srpskih seljaka. Porodice bez kraja. Na Kozari su sve srpske kuće popaljene, a narod je transportovan u Jasenovac. Posle nekoliko dana stočni vagoni iz Jasenovca vozili su nas za Zagreb. Bili smo smešteni u Zavodu za gluhonijeme, koji je pretvoren u sabirni centar.

    Svakog dana smo po stotinu puta čuli, stalno su nam ponavljali:

  • "Upamtite, vaše roditelje poklali su srbočetnički koljači".

    Prvi put je trebalo da dobijemo hranu. Bila je pripremljena neka kaša, a dece 30 puta više nego što je bilo kaše. Veoma su se ustaše zabavljale, smejali su se, kada su videli kako se ogladnela siročad otima za hranu.
    Ubrzo ste prebačeni u Jastrebarsko?

    Dočekala nas je časna sestra Pulherija. Odmah su odvojili braću od nas. Bili smo u napuštenom dvorcu mađarskog grofa Erdedija, u podrumu, vlažnom, smrdljivom, punom paučine, miševa, pacova, velikih crnih buba. Svako jutro gledali smo kako iznose mrtvu decu. I tu su bile jame.

    U cik zore dolazio je grobar Franjo Ilovar zaprežnim kolima, lopatom tovario mrtve. Jula 1942. bilo je na hiljade mališana. Pogotovo posle Kozare.
    Jastrebarsko je najveće stratište srpske nejači i jedini koncentracioni logor za decu na svetu. Koliko je dece progutalo Jastrebarsko verovatno najbolje zna Vatikan. Sve je u njihovim arhivama. Ali to je dobro čuvana tajna, jer kada bi se otkrilo, potvrdilo bi se zvanično učešće Vatikana u sistematskom uništavanju pravoslavnih Srba, ubijanju srpske dece, budućnosti jednog naroda.

    Bili smo gladni, bolesni. Plakali smo, i zbog toga bili zverski kažnjavani. Dobijali smo batine i kada bismo po noći od pretrpljenih užasa u snu vrištali.
    Ja pogotovo, kada bih sanjala majku u plamenu.

    To časna sestra Ana Pulherija više nije mogla da izdrži. Bila je zloglasna. Kasnije je optužena da je kriva za smrt preko tri hiljade dece u Jastrebarskom. Ona je inače bila svastika Mila Budaka, koji je osnovao logor za srpsku decu.
    To jutro sa grupom od 100 mrtve dece morala sam poći i ja. Za kaznu sam prethodno bila skoro na smrt prebijena. Zvala sam se 97. Dobila sam 97 udaraca šibom, a pala u duboku nesvest posle 50 udaraca. Ostalo je morala da podnese moja sestra.

    Slavka mi je kasnije pričala da su mi leđa i ruke bili krvavi, i da sam ubrzo prestala da dajem znake života. Misleći da sam mrtva bacili su me u zaprežna kola, ali na nesreću bila sam na dnu ispod mrtve dece. Užasan je bio osećaj kada sam se osvestila u jami sa mrtvom decom. Imala sam samo šest godina i bila svesna da ću biti živa zatrpana ako ne izađem. U magnovenju sam drhtavim nogama pokušavala da se popenjem. Zubi su mi cvokotali od straha. Noge su mi propadale pored glava, ruku, nogu, mrtvih.

    Nekako sam uspela da se iskobeljam i u trenutku kada je grobar krenuo da pospe kreč video me je i toliko se uplašio da je vrisnuo i pobegao misleći da sam vaskrsla.

  • Ubrzo ste ponovo gledali smrti u oči?

    Kada sam izašla iz jame nisam mogla da se snađem, nisam znala kuda dalje. Pored mene se odjednom pojavio pas Reks, čiji je vlasnik bio Dasović. Optužili su me da sam pokušala da pobegnem, a za taj prekršaj kazna je bila klanje. Ostati živ i normalan i preživeti klanje, i videti kako kolju srpsku decu kao jaganjce - za mene će to uvek biti čudo!

    Nož kojim su klali bio je vrlo dug, uzan kao prst i sa obe strane imao je oštrice. Časna sestra je držala detetu glavu, a koljač bi zario nož pravo u detetov grkljan, ali tako da oštrica prođe sa druge strane kičme.

    Svakom zaklanom mališanu vadili su oči i slagali u korpicu. Na dar kardinalu, kako sam docnije saznala. Bila sam poslednja u redu. Navikla sam na umiranje, i više sam drugovala sa smrću, a malo znala šta je život. Kada mi je časna sestra rukom zahvatila glavu i povukla je unazad, ja sam koljača mirno ali netremice gledala. Onim čistim, milim, nevinim, detinjim pogledom. Bio je potpuno izgubljen. Umesto da do kraja zarije nož, odjednom ga je izvadio.

    Krv je šikljala iz mog vrata. Na sve strane. Od krvi bili smo poprskani i časna sestra, i ustaša i ja. Slivale su se i lokve od zaklane dece.

    Vidite, nosim dubok ožiljak sa klanja u Jastrebarskom. Tada su me odveli u ambulantu, oprali ranu i zašili, stavili mi obloge na leđa, zavili vrat, dali lekove i potom mene i moje sestre preselili na prvi sprat gde su bila smeštena ustaška siročad.

    Oni su imali istinsku negu, dobre obroke, išli u školu.
    A mi, Srpčad, dole smo umirali. Dugo godina su me moji ozloglašeni usvojitelji terali da krijem vrat i ožiljak - svedočanstvo ustaškog zločina-
    Kako se desilo da vas odvedu iz Jastrebarskog?
    Slavko Dasović je došao po jedno muško dete. Časna sestra rekla je da ima samo devojčice.

    Kada nas je pogledao onako blede, mršave, krastave, bio je izričit da ne želi kući da vodi nijedno. Ali, valjda ta grčevita borba za život instiktivno me je gurnula:

  • "Uzmi mene, biću dobra" - rekla sam mu i pritrčala umiljato i plašljivo.
    Negde duboko u duši stidim se tog svog gesta.
  • jasenovac- 79987 - 28.11.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Otac Jovan Ćulibrk i profesor Srboljub Živanović o Jasenovcu 1-4


    Idi na stranu - |1|2|