fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-ILIJAS_SJECANJA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

ilijas_sjecanja- 101833 - 30.01.2018 : Sale Welington - best (0)

Ilijaški nemanjići 22 godine nakon rata


Pozdrav autoru ove stranice,

sinoć sanjam jednog još živog Ilijaškog Nemanjića. U kontaktu smo, bio je moj prijeratni komšija, mlađi četiri godine od mene. Bio je jedan od najboljih boraca. Živi i bori se za život u Srbiji. Ratovao je i na Kosovu, a potom odbačen i zaboravljen kao i mnogi iz brigade.

Lijepo je razmjenjivati mišljenja i sjećanja, ali od toga se ne živi. Kako vrijeme protiče imam osjećaj da se polako ali sigurno gasi sve ono za što se krv proljevala. Prvo se ratovalo i ginulo, da bi se na kraju ispostavilo da je sve bilo uzalud i za tuđe interese. Tuga da ne može biti veća.

RE: Ilijaški nemanjići 22 godine nakon rata


Sale,

malo melanholičan pogled na život, koji ne dijele svi u potpunosti. Život bi bio težak, i da rata nije bilo. Doista tužno, šteta što mi nisi napisao ime tog čovjeka, makar u privatnoj poruci.

Ne slažem se da se uzalud ginulo, mada nismo baš svi bili podjednako gubitnici.
ilijas_sjecanja- 98359 - 13.12.2016 : Boris Sirob Beograd - best (2)

Nemanjići


Negdje oko slave svetog Arhangela Mihaila, naletjeh na interesantnu priču, odnosno raspravu nekakvog umnog čovjeka kako pripovjeda, raspavlja sam sa sobom o tome da li su sveci živi ili mrtvi, pa to da , su sveti živi ili su sveti mrtvi.

Sjetih se nekih ljudi pa mi, nekako nije bilo bitno da li su jedno ili drugo, bitno mi bješe da su sveti iz nekog razloga.

Razmišljajući na ovu temu, dođoh do nečega što je sada neralalono, bar za ovoga života.

Ustvari voli bi da su svi oni koji su mrtvi a, za mene posebno sveti, budu nekako živi.

Pa da danas na svoju slavu "svetog apostola Andrea prvozvanog" sjedemo za isti sto.

Te da im nazdravim, živi bili junaci, srećna vam slava Nemanjići!!!

Boris
ilijas_sjecanja- 94663 - 28.12.2015 : Boris Sir Srbija - best (3)

Da se ne zaboravi: 28.12.1992. godine, Bioča




Povila se povila, vita grana jelova...

Vječna van slava, junaci!
ilijas_sjecanja- 91803 - 12.12.2014 : Boris Sirob Srbija - best (13)

Zlatni brijeg


Tog, sada već davnog decemarskog dana, ratne '95. godine, sudbina mi je dodjelila još jedan važan zadatak! Rat je već bio gotov. Umjesto njega, na leđima smo nosili ukus gorčine Dejtona i iščekivanja šta će se nakon toga desiti.

Probudilo me je Sunce koje se probijalo kroz prozor moje sobe, koga je mraz išarao poput nekog vrhunskog gravera. Svjetlost, koja je prolazila kroz tako zamrznuto staklo, bila je nekako nestvarna i čudnovata. Zapitah se da li je to neki znak? Da sam kojim slučajem američki Indijanac, pomislio bih: "Kakav dan za umiranje!". Međutim, jednostavno opsovah sudbinu zbog koje su svi ovi naši junaci ginuli, upravo u ono vrijeme dok su dani bili ovakvi.

Napolju se bjelio predivan, smrznuti snijeg, koji se zadovoljno kupao na Suncu. Kada izađoh vani, zastade mi dah od prizora koji ugledah odmah tu ispred sebe. Sve je izgledalo kao u nekom lošem filmu. Ispred mene je stajao BOV, upravo onaj koji smo koristili samo u važnim zadacima a najčešće kada je trebalo izvući nekog ranjenog ili poginulog borca a da za to drugog načina nije bilo.

Zadatak jeste bio važan, ali začudih se zašto na njega idemo baš u tom BOV-u? Ipak, smirih se malo kada od vozača saznadoh da sem tog BOV-a na raspolaganju nismo imali ni jedno drugo vozilo.

I tako, krenusmo na posljednje jahanje na ovoj čudnoj skalameriji, koja je naprosto plovila kroz prhki snijeg. Kada stigosmo do onog, meni dobro poznatog, prizora dan mi postade nekako svjetliji i ljepši.

Prođoh kroz vrata moga spasenja. Koliko puta me je iza njih čekala moja utjeha kada mi je u životu bilo najteže. Ovaj put je samo klimnula glavom, u znak da krenem za njom. Razmaknula je zavjese na prozoru. Sunce je obasjalo prizor za koji su me vezivala najljepša sjećanja iz mog djetinjstva. Ispred mene je stajao, prekriven zlatnim klasjem, okrugao brijeg pravilnog oblika. Potrčah da pogledam sve ono što se nalazilo na njemu. Prvo preskočih tri ograde koje su ga okruživale, koje bijehu pravljene rukom pravog znalca, onog koji ih je godinama uređivao kako bi ih na kraju doveo do savršenstva.

Počeh se penjati uz blagu padinu. Naiđoh na isprepletano klasje pšenice koja se, iz tri uska kraka poluokružnog oblika, sastajalo u jednu širu traku koja se penjala na sami vrh brijega, a zatim nastavljajući dalje niz padinu sa druge strane gdje se isto tako i završavala. Negdje na vrhu, presjecala se sa drugom, istom takvom trakom, sa kojom je na površini brijega formirala predivan oblik krsta.

Ispred mene je proletjelo jato malih ptica, a odmah za njima i jato golubova, koje se uzdizalo iz klasja koje je formiralo oblik cirilicnog slova S. Na brijegu ih bijaše četiri i svako je imalo svoje jato Blistavih golubova.

Malo dalje naiđoh na tor, u kojem su u gomili stajale kao snijeg bjele ovce rumenih obraza, zbijajući se jedna uz drugu, pokušavajući da upiju ono malo zlatne svjetlosti oko sebe.

Žurio sam ka drugoj strani, odmah ispod vrha. Tamo me je čekao moj omiljeni lik, moj stric, domaćin ovog prelijepog brežuljka. Nisam mogao da iščekam da vidim da li će biti onakav kavog sam ga obično zaticao na ovom brežuljku. Ovih nekoliko ratnih godina ga nisam posjećivao jer za to nisam imao prilike.

Domaćin je bio upravo onakav kakvog ga oduvjek pamtim. Sjedio je leđima naslonjen na bure rakije, lica uzdignutog prema Suncu, sa nakrivljenom kapom na glavi, uživjući pri tom u prizoru koji se prostirao ispred njega. Priđoh mu, naslonih ruku na njegovo rame, sjedoh pored njega da zatvorenih očiju zajedno sa njim uživam u ovom bogastvu.

U javu me vrati majčin blagi glas.

  • "Vrijeme je!"

    Majka uze krajeve bjelog prekrivača, ručno vezenog upravo za ovu namjenu, a zatim umota zlatni brijeg, podignu ga uvis, a zatim pruži prema meni i mojim saputnicim, pri tome govoreći:

  • "Srećna vam slava junaci!"

    U glas uzvratismo, baš kao da smo se dogovarali:

  • "Bog da im dušu prosti!"

    Možda to rekosmo zbog toga što smo stalno mislili na njih, a možda i zbog toga što se baš i nismo osjećali junacima. Istinski junaci su ležali prekriveni zemljom na bregovima sličnim ovom. Ovo je bila njihova slava, slava Nemanjića - sveti apostol Andrej.

    Majka klimnu gavom u znak pozdrava. Nažalost, bio je to poslednji put da je za Ilijašku brigadu pripremala ovaj zlatni brijeg, slavski kolač koji smo mi kasnije nosili sa sobom u Komandu.

    Kroz glavu mi prođe misao da možda neće biti još mnogo prilika da vidim ovaj moj dom i kuću svoga strica preko puta. Zabolje me ta pomisao, da ćemo uskoro možda zauvjek napustiti ovaj predivni kraj!

    Mog strica već odavno nije bilo. Poginuo je junački u vihoru ovoga rata, koji se upravo završavao. Svratih do njegove kuće da bar još jednom u u sjećanjima prošetam po tom, meni zauvjek svetom mjestu, po brijegu na kojem smo za našu krsnu slavu ili Božić uvijek zajedno pekli zaoblice. Stric je volio da ustane rano, još prije svitanja, da naloži veliku vatru u obliku plasta kako meni ne bi bilo hladno kada dođem do njega. Njegova kapa bi bila već nakrivo, što je ujedno značilo da je već stukao polovinu boce.

    Zastadoh iznad tog brežuljka, zatvorih oči i - ugledah strica. Ovaj put uopšte nije imao kape na glavi! Stajao je iznad ugašenog ognjšta, u jednoj ruci je držao kandilo a u drugoj slavsku ikonu. Gledao je u mene, po prvi put je on od mene tražio savjet. Činilo mi se kao da me pita:

  • "Šta da radimo sa ovim?"
  • "Ne znam amidža, ne znam da li je prekadnja ili panajija! Ali te molim šta god da je, može li još jednom!"

    Stric zaškripa zubima, a potom nakrivi kapu koju nije imao na glavi. Usne mi se razvukose u osmjeh, klimnu glavom i okrenu se od mene, a ja začuh:

  • "POVILA SE POVILAAAAAAAAAA, VITA GRANAAAAA..."

    Dođosmo do komande, a odatle krenusmo do prostorije u kojoj smo trebali da proslavim posljednju krsnu slavu naše jedinice. Ono što začuh iznutra natjera mi suze na oči, a u ustima mi se stvori još veća gorčina. Svi smo slutili da nas čeka selidba. Pitao sam se da li ću ikada više čuti ono je upravo dopriralo do mojih ušiju.

  • POVILA SE POVILAAAA, VITA GRANA, JELOVAAAAAA.
  • POVILA SE POVILA , CIJELA SUMA BOROVAAAAAAA.
  • POVILA SE POVILA , I GORA ROMANIJAAAAAAAAAA.
  • POVILA SE , POVILAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA.


    Srećna vam krsana slava moji Nemanjići, Bog da vam dušu prosti i neka vam je vječna slava!

    Boris
  • ilijas_sjecanja- 89313 - 18.03.2014 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Udruženje Prijatelji Ilijaša


    ilijas_sjecanja- 89038 - 28.02.2014 : Boris Sirob Srbija - best (12)

    Život na kraju ceste


    Ponekad Svevišnji, dozvoli Azraelu da se zajebava sa nama. Ili ako hoćete možda je to igra sudbine, blaže rečeno. Nekad ta igra bude gadna, smiješna a nekada tragi-komična!

    Kao i sva djeca iz mog vremena, nismo živjeli u nekom materijalnom izobilju, kao današnji klinci. Mislim na nas većinu. Sjećam se vremena kad smo pili koka-kolu iz flaše od litar, gasili žeđ vodom sa česme koju smo pili iz dlana... I sve ono ostalo šta smo radili, a što kruži kao, popularno na društvenim mrežama. Vezano za nas kad smo bili djeca.

    U to vrijeme pojedina mjesta još nisu imala ni ceste do kraja mjesta, tačnije sela, pa kada smo se vozili biciklom, koje je obično bilo od nekog drugog, obićno smo išli do kraja puta uz napomenu da može samo jedan krug do kraja...
    Naš drug Petar je živio malo dalje od kraja ceste. Ponekad bi, kad je htio da ode kući po krišku masti sa mljevenom paprikom ili da nešto na brzinu uradi, tražio jedan krug, a mi svi u glas:

  • "Može, ali do kraja ceste!"

    Azrael mu baš nešto nije bio naklonjen. Petar bi često, prilikom odlaska do kuće odnosno dalje od kraja ceste, tresnuo sa bicikla i usput iskrivio neki dio ili razlupao koljena, pa nam je to bi znak da je išao dalje...

    Kad biciklo bude od nekog starijeg, Petar bi obićno dobio još koju iza ušiju na što smo se mi kao djeca smijali jer su nas tako "vaspitavale" generacije koju godinu starije od nas.

    Godine su prolazile a Petar je i dalje živjeo nešto dalje od kraja ceste. Azrael ga je malo popustio, tj. nije ga više dirao. Njemu se nije žurilo, strpljivo je čekao da dođe vrijeme da se ponovo poigra sa njim.

    I tako, prođoše dani blagostanja, završiše se dani djetinjstva. Odrasli smo a da toga nismo ni bili svjesnini. Dođe neko zlo vrijeme, pa zajebancije Azraela bijahu sve zlobnije i gore, ne tako više dječije. Drugačije smo im se smijaji, ne više kao nekada. Izgubiše onu dječiju čar.

    Po ko zna koji put zaputih se u Bijeljinu da se vidim sa starim prijateljem "Micom" . Trebali smo tog dana ići za Banjaluku, da gledamo neku robu za posao koji mu radim.

    Vrijeme bješe ni nalik onom koje volim kad putujem kroz Republiku Srpsku. Slinila je kiša, iz magle, čitavim putem. Sa sobom povedosmo i jednog njegovog zaposlenog, mladog ambicoznog direktora. Mico je vozio lagano , a Saša njegov direktor, skonta da smo Mico i ja ratni drugovi, pa nas poče ispitivati o ratu, a nama je malo falilo da otpoćnemo. I tako, priče su krenule jedna za drugom.

  • "Nekako, sada kada razmišljam o nesretnom ratu, mislim da se desio sad u ovo vrijeme, čini mi se da bi se nekako više vrednovao nego što mi vrednujemo naš rat, ustvari šta smo uradili u njemu, odnosno proživjeli. Misliš li Saša da sam u pravu? Mislišli da kad čuješ ove priče, djeluje ti kao da prićamo o nekom filmu?"

  • "Kako si znao o čemu mislim?" - upita me Saša.

    U tom trenutku Mico povika kraj ceste, stigli smo! A ja se sjetih mog druga iz djetinjstva, Petra, saborca iz rata, i Azraela!

    Saša, kada se budemo vraćali ispričću ti jednu priću o Azraelu , još jedan film.

    Čim krenusmo nazad, dok je kiša i dalje slinila, Saša naćuli uši i ja počeh:

    Bilo je to marta '93. godine. Upravo smo u munjevitoj akciji pomjerili liniju u dubinu neprijateljske teritorije uz sadejstvo "Munja" iz Igmanske brigade. Balije su ostavile skoro sve za sobom, pa čak nisu uspjeli ni kafu da popiju, pa su neki od koji su to upražnjavali, uradiše to umjesto njih.

    Među oružjem koje smo pronašli, bila je i jedna ruska zolja. Neko je ustanovio da je neispravna, ali je niko nije sklonio na mjesto namjenjeno za takve stvari ili je uništio.

    Nažalost, sad znam zašto je ostala da visi na šljivi pored priručnog magacina našeg bataljona. Azrael je tako htio jer je imao namjeru da se poigra sa nekim.

    Magacin bješe na kraju ceste, a do njega je dolazio kamion koji je dovodio borce na položaj. Moga druga Petra sudbina opet dovede do kraja ceste, samo ovaj put u suprotnom smjeru.

    Smjenilo se nekoliko godišnji doba, a zolja je i dalje visila na šljivi. Azrael je strpljivo čekao da se kockice fino slože, da bude sve kako treba, ne trba... Zolja je i dalje visila na šljivi, i ko zna koliko sam je puta pokušao aktivirati ali uvijek bez uspjeha. I svaki put, kada bi neko od nas to bezuspješno pokušao, opet bi je vratio na onu istu šljivu.

    Petar je gunđao svaki put kad bi krenuo na položaj:

  • "Čitav život idem kući koja je najudaljenija od kraja ceste, a sad opet idem na najudaljeniji rov, opet od kraja ceste."

    Mi bi smo se tome nasmijali, ka kada smo bili djeca. Ipak, sada mu više niko nije lupao zauške, nego smo ga tješili da bar sada ide niz cestu jer nije makadam.

    Vrijeme je prolazilo, a kamion je i dalje dovozio smjene. I svaki put bi na tom kraju ceste čekali Petra da stigne iz najudaljenijeg rova.

    Ona šljiva mu i nije baš bila na pravcu iz kojeg je on obično dolazio, a vozač nikada nije palio kamion dok Petar ne bi stigao.

    Ovaj put Azrael je bio tu, pored šljive, čekao je u zasjedi. Vozač je već odavno upalio kamion, mnogo prije nego što je Petar stigao i nervozno ga je cimao napred - nazad. Borci su se smijali i dozivali Petra:

  • "Hajde požuri, odosmo mi, nećemo te čekati. Hajde požuri do kraja ceste!"

    Petar se u trenutku nađe pored šljive, zgrabi zolju uz povik:

  • "Sad ću ja vama dati!"

    Iz kamiona se začuo naivni dječiji smjeh odraslih ljudi.

    Petar nije ni slutio da ga Azrael čeka u zasjedi i da je već povukao konce. Nakon što nanišani sa zoljom, onako sa kuka, pritisnu okidač. Nakon detonacije koja je uslijedila nakon toga, nije se više čuo dječijeg smjeha već samo zapomaganje i jauci.

    Petar je pogodio zadnju stranicu kamiona, srečom iskosa, inaće se vjerovatno iz kamiona ne bi čuli ni jauci je ne bi imao ko da jauče.

    Petar baci u blato kontejner zolje, i u istom trenutku na njemu ugleda lik Azraela kako mu se smije. Kako mu se smije dal zbog toga što mu je mio da ga zajebava ili zbog one baliske kafe u rovovima.

    Čudesne su vaga i gospodnje i đavolove!

    Petar je osuđen za ubistvo i ranjavanje nekoliko boraca iz nehata. Kaznu je izdržavao u zatvoru na Kuli. A da ne bi džaba ležao išao je na položaj negdje na Dobrinji 4.

    Nakraju rata, kada smo se selili poslije Dejtona, po poslednji put sam vidio Petra, negdje u blizini aerodroma. Upitah ga:

  • "Gdje ćeš ti? Gdje ti je porodica?"

    Petar me samo pogleda i reče:

  • Ostaću ovdje na granici! Našao sam neki napušteni stan, odmah tu na kraju ceste!

    Posvećeno stradalim u ovom istinitom događaju, čiji su pojedini dijelovi izmjenjeni, ali je suština istinita!
  • ilijas_sjecanja- 87737 - 21.12.2013 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Pjesma


    Nema više pahulja, barušasto snijega!
    Ni zacakljenog pogleda, preko zaleđenog brijega!
    Zato ima nažalost , onog drugog svega!

    Boris
    ilijas_sjecanja- 86687 - 13.09.2013 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    120


    Ima riječi koje
    u knjigama
    nikada nisu
    bile.
    Stalno su su u nama
    i za sva blaga
    na svijetu
    ne bi nas
    napustile.

    Boris
    ilijas_sjecanja- 86685 - 13.09.2013 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    121


    Bojim se dana u kome
    ću prestati da
    pišem.

    Neću znati više iz te
    tišine da se
    vratim.

    Biće kao da ne dišem...
    ilijas_sjecanja- 86665 - 12.09.2013 : Boris Sirob Srbija - best (2)

    Vjetar


    Zemljo nesigurnih noći i kvavih plotuna
    u praskozorja, ej, zemljo Balkana,
    srušenih i ponovo građenih crkava, petokraka i kruna,
    puna buna, rakije i vrana.

    Ej, zemljo Balkana, carskim putevima išarana,
    iz tvojih rana, krv vruća
    potocima još teče između barutana, škola i kuća.

    Pa kad se sve umiri, čujem u tvoja svanuća
    pozna kako se kumovi dozivaju
    s jednog brda na drugo, preko bespuća,
    kroz koja poslije tumaraju.

    Zemljo, da li to vjetar duva ili
    je krenula bujica sa srušenih brana?
    Sumnjam da će te brat od brata da sačuva,
    al' uvijek ćeš postojati na tromeđi Kosmosa,
    Evrope i Balkana.
    ilijas_sjecanja- 78759 - 03.11.2012 : Boris Sirob Srbija - best (81)

    Ooojjjj kume!


    U zadnje vrijeme me često put nanese preko gore Romanije. Tako je bilo i prije par dana. Sunce već bješe pri zalasku, a zadnji dani Miholjskog ljeta su ulagali poslednje atome snage da naša voljena gora zablista u svom punom sjaju. Oko mene su se pružali predivni obrisi i koloriti boja ljepših i od onih na slikarskoj paleti.

    Odlučih da se zaustavim i na trenutak odmorim na livadi okupanoj sunčevim zracima. I tako, sjedeći i uživajući u predivnoj ljepoti koja me okružuje, misli mi odlutaše u dane moje mladosti, u vrijeme kada sam Miholjska ljeta doživljavao u prizorima rodnog kraja. Međutim, danas Sunce tamo nema više šta da kupa! Iz onih vremena ostala je samo daleka prošlost za koju me vežu samo sjećanja, koja su sve češće hladna i nekako zimska.

    I dok su mi Sunčevi zraci milovali lice obuze me neka blažena toplina, poput one koju u meni stvara vatra u zimskoj noći, kada se kraj nje skupim posle napornog dana. Tu moju blaženost prekinuo povik:

  • "Ooooooojjjjjjjjjjj kume!"

    Otvorih oči i pomislih kako se ponekad život poigrava sa našim osjećanjima. U obližnjem zaseoku neko je dozivao kuma. Ponovo se začu ono meni dobro poznato:

  • "Oooojjj kume!"

    Bože, da li se to stvarno kumovi dozivaju? Da li su pravi ili se samo šale?

    Ovo dozivanje me podsjeti na onu davnu blaženu noć u kojoj sam čuo jednu priču, koja je toliko savršena da je teško povjerovati da je i istinita. Ipak, ja već dvadeset godina vjerujem da jeste.

    ***


    Sjedili smo pored vatre koja nam je grijala tijela i obasjavala lica. Pri tome je pravila neku čudnu igru sjenki kao da smo glumci u nekom pozorišnom komadu. U jednom trenutku, negdje u daljini se začu:

  • "Ooooojjj kume!"

    Što li nas ovi Turci ovako dozivaju? A kako mi njih dozivamo? Isto kao i svugdje na položajima, čini mi se!

    Već desetak puta Turčin me doziva:

  • "Kume, oj kume!"

    Kako su nam rovovi bili udaljeni svega tridesetak metara, uzviknuh:

  • "Što se dereš konju jedan, čujem te i kada normalno pričaš!"
  • "Šta hoćeš?" - odmah potom dodah ja.
  • "Imate li hljeba, kume?" - odgovori on.
  • "Šta li mu je sada palo na pamet?" - pomislih - "šta li ovaj Turčin hoće?"
  • "Imam!" - odgovorih.
  • "Ajde, baci mi malo!"
  • "A ti ćeš meni nakon toga bombu, je li?"
  • "Neću, zdravlja mi!"

    Ni sam nisam znao šta mi bi, uzeh čitav hljeb i bacih ga prema njihovim rovovima. Hljeb pade na pola puta, na ničiju zemju.

  • "Evo dobacio sam čitav hljeb, pa ga ti uzmi!"
  • "Hoćete li pucati, kume?"
  • "Nećemo!" - odgovorih.

    Mislio sam da nije toliko lud da rizikuje život za jedan hljeb. Oko nas je vladala grobna tišina. Svi su slušali naš dijalog u iščekivanju da vide šta će se dalje desiti.

  • "Kume, evo me dolazim po hljeb. Nemojte pucati!"
  • "Nećemo!" - odgovorih u množini, misleći pri tome i na moje saborce, iako ih nisam upitao niti sam od njih zatražio da to ne rade.

    Noć bješe vedra pa se vidjelo prilično jasno. Iz protivničkog rova se najprije pojavi glava a zatim i čitava silueta. Lagano je krenuo do mjesta na kome je ležao bačen hljeb. Kada je došao do njega, polako se sageo da ga pokupi, za trenutak je zastao a onda se lagano vratio do mjesta sa kojeg je i pošao.

    Opet nastade mukla tišina. Niko i ne diše od čuda koje smo upravo vidjeli. Uh, jebem ti život, šta je sad ovo? Kakva li je njega nevolja natjerala da uradi ovako nešto? Možda se Turci samo poigravaju sa nama da vide kako ćemo reagovati? A da to nije bio neki Srbin primoran da to učini? Možda su ga sa nečim ucjenili? Ipak, nema sumnje da se radi o neprijateljskom vojniku jer je bio u uniformi!

  • "Kume, hvala ti kume!"

    Pa jebo te, on nije Srbin! Želudac mi se skupi u malu lopticu od muke. Sjetih se supruge i dvoje djece koji su ostali na drugoj strani, dolje u gradu. Šta li oni jedu i kakve njih nevolje proganjaju kad njihov vojnik stavlja glavu u torbu za kilu hljeba? Da li su uopšte živi? Da li ima smisla da i ja živim?

  • "Kume, mogu li ja šta za tebe učiniti?"

    Tek tada me obuze pravi strah i muka. Razmišljao sam grčevito. Možda zna ko sam? Možda me je prepoznao po glasu? Možda zna i za moju porodicu? U jebem ti život, jebem ti život, šta sad da radim? Prošla je već godina dana kako nisam ništa čuo za ženu i djecu. Nemam šta izgubiti, ako zna ko sam onda zna i za moju porodicu. Uradiće šta je naumio!

  • "Kume!" - povikah ja.
  • "Reci kume!"
  • "Imam ženu i djecu u gradu i za njih nisam ništa čuo već godinu dana. Možeš li doznati da li su živi?"
  • "Gdje žive kume, na kojoj adresi?"

    Zastadoh za trenutak, a onda mu rekoh ulicu i broj.

  • "Ako šta doznam kume, javiću ti!" - odgovori kum po nevolji!

    Dani su bili dugi kao godine. Pošla je jedna smjena, a zatim i druga. Kum se nije javljao. I taman kada sam pomislio da sam grdno pogriješio što mu dadoh adresu svoje porodice i kada sam izgubio svaku nadu da ću nešto čuti o njima, začuh onaj, sada već dobro pozati glas:

  • "Kumeee!"

    Drhtavim glasom odgovorih kratko:

  • "Reci..."
  • "Žena Mira i djeca Anđela i Stojan su ti živi i zdravi samo su dobro smršali. Puno su te pozdravili!"

    Jedva smogoh snage da mu odgovorim:

  • "Hvala ti kume!"

    Znači, bio je kod njih, jer mu ja nisam rekao kako se zovu. Bože, živi su! Bože pomozi im, treba da se desi čudo pa da prežive ovaj prokleti rat!

    Prošlo je još nekoliko smjena. Jednom prilikom, nakon što pade noć, opet začuh.

  • "Kumeee, jesi li tu?"
  • "Jesam kume!"
  • "Da li bi kume volio da vidiš ženu i djecu?"
  • "Kume, to mi je jedina želja u životu!"
  • "Onda nemojte pucati, evo dovodim ti ih!"

    Od straha sam izgubio glas, noge su mi se oduzele, a na oči gotovo ništa nisam vidio! Ona ista silueta se pojavi iz rova naspram nas, a odmah za njim ugledah i tri manje. Bože, pa to su stvarno oni! Doveo ih do mjesta gdje je pokupio hjeb, a onda se tu zaustavi. Žena i djeca nastaviše da koračaju prema nama. Stajao je tu sve dok oni ne nađoše u mom zagrljaju, a onda se lagano okrenu i polako vrati do svoga rova.

    Savladaše me emocije i osjećanja pa mu tu veče nisam ni zahvalio što je učinio za mene i moju porodicu a kamo li da mu bilo šta drugo kažem.

  • "Kume" - povikah ja - "kako mogu da ti se odužim!"
  • "Možeš li mi nabaviti deset kila brašna da ponesem ženi i djeci" - upita me kum sa druge strane.
  • "Mogu kume!"

    Kada sam sledeći put krenuo u smjenu, na ramenu sam nosio pedeset kilograma brašna. Sačekah da padne noć, a onda uzviknuh:

  • "Kume, jesi li tu?"
  • "Jesam!"
  • "Evo, donio sam ti brašno. Ajde, dođi po njega!"

    Sreli smo se upravo na onom mjestu na kome je pao hjleb. Spustio sam brašno na zemlju i samo smo se međusobno pogledali. Nismo izgovorili ni jedne jedine riječi jer nam je sve bilo jasno. Kum lagano pokupi vreću, a onda smo se okrenuli i lagano vratili u svoje rovove.

    Bože, kakva nas je ovo nevolja snašla? Zar ljudski život vrijedi samo kilogram hljeba? Zar se čitava porodica može otkupiti za deset kilograma brašna? U jebem ti život, jebem ti život!

    ***


    Rat se završio, vatra se ugasila. Miđutim, ništa se nije promjenilo! Čini mi se da nam je sada život još jeftiniji. Zbog toga mi se stalno plače, a od muke mi se sakupi želudac. Ponekad me u ona idilična vremena, koja danas istovremeno i preziremo i žalimo, vrate zvuci muzike iz nekog filma u kome glumci pjevaju:

  • "Uz Maršala Tita, junačkoga sina...."

    Boris.
  • ilijas_sjecanja- 77930 - 07.10.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    Kora hljeba


    Kora hljeba stoji na vjencu za izbjeglicu, koji je naslonjen na krajputašu nečijeg pradjede, rjaba Božijeg Alimpija.

    Praunuku pokojnog Joksima nije teško da izvadi koru hljeba iz kontejnera za smeće, nego ga samo sramota samog sebe, zbog djeda čije je ime urezano u krajputašu.

    Bilo bi mu lakše, da je imao sreću da na njegov krajputaš neko ostavi vjenac sa korom hljeba. Za nečiju nesreću, sreću...?

    Boris
    ilijas_sjecanja- 77580 - 28.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (13)

    Branko i Miloš Bunjevac


    Nekad se u životu poklope kockice i kad to čovjek ne želi, ili se tome najmanje nada.

    Put me prije neki dan nanese kroz Republiku Srpsku. Išao sam prema moru. Bješe kasno jutro, i pošto smo već duže vrijeme bili na točkovima ja sam pomalo dremao sam na jedno oko. Dejan, moj pobratim, je vozio sve vrijeme pa sam imao privilegiju da se mogu upustiti u neki polusan, a u tom stanju misli najčešće odlutaju u rat.

    Ovo bješe prva kockica, temelj za priču koja slijedi.

    Odavno namjeravam da napišem priču o dvojici Obilića među Nemanjičima, ali sve nekako čekam da se kockice slože, da pronađem način da je nekako upakujem.

    Na radiju poče balada o, Pišoji i Žugi, pa kad dođe do djela "... Pišonja i Žuga su imali krv sedamnaest godina vrelu..." otvorih oči i ugleda dobro poznati kraj na izlasku iz Trnova, put koji vodi ka hotelu "Rajski Do" a iza koga se prostire Treskavica.

    Stresoh se, kao da me udari struja!

  • "Šta ti je?" - upita me pobratim.
  • "Ništa!" - odgovorih, a u sebi pomislih da bi sada najradije zaplakao.

    Nekada davno, kada sam ja imao 17 godina, Zabranjeno Pušenje je snimilo baladu o Pišonji i Žugi, koji su takođe imali sedamnest godina. U to vrijeme, sve do početka rata, bio sam veoma čest gost ovoga hotela u kojem je u to vrijeme bilo jeftinije živjeti nego kod kuće. Nama srednjoškolcima, a kasnije studentima, je bilo jako bitno da nađemo jeftino mjesto za provod. Za nas koji smo voljeli prirodu ovo mjesto je doista bilo rajsko!

    I uvijek kada se sjetim tog dijela mog života obuzme me neka toplina. Odjednom, iznad nas se pojaviše crni oblaci, koji znaju da se stvore na Treskavici, niotkuda i u trenutku.

    Među one prijatne kockice iz života upade i jedna na kojoj piša RAT. Tjelo mi polako poče da obuzima jeza, dok mi je leđa rosio hladan znoj.

  • "Pa, jebo te, sad će uskoro sedamnest godina!" - promrmljah naglas.
  • "Kakvih sedamnest godina?" - upita me pobratim.
  • "Miloš i Branko!" - odgovorih ja.
  • "Ne kapiram" - reče on.!
  • "Ma, ovo je neka priča iz rata!"
  • "Pričaj, nigdje ne žurimo. Dug je put pred nama." - reče pobratim.

  • "Hoču, a ti pazi da ne naletimo na kakvu barikadu ko ova dvojica u Bradini!"

    Miloš Bunjevac, bijaše par godina stariji od mene. U školi smo bili u istoj smjeni, inače komšije iz dva susjedna mjesta. Bješe poznat među rajom u školi, ali nekako više po karakternim osobinama koje su priličile njegovom prezimenu, nego po onome što će nesretne ratne godine iz njega izvuči.

    Miloševog rođaka, Branka Bunjevca, sam znao samo iz viđenja jer je bio 5-6 godina stariji od mene. Bio je staložen i fin momak.

    Poučen iskustvom iz JNA, uspio sam da nagovorim načelnika štaba našeg bataljona da u sklopu jedinice formiramo Izviđačko-interventni vod, ili bolje rečeno odeljenje jer se u njemu nalazilo najčešće 12 ljudi. U prvoj postavi te jedinice bio sam i ja, ali sam još neko vrijeme morao da ostanem na prethodnom vojnom rasporedu, za dozvolom da kasnije pređem u tu jedinicu.

    Kad je jedinica formirana, otišao sam da ih obiđem. Njen prvi komandir je kasnije postao poznati komandant Trećeg bataljona, a u jedinici su bili i moj pokojni kum, pa "B" iz priće o Dok Holideju, koji je nekako odudarao iz klišea ove jedinice jer je bio golobradi mladića sa svojom bradom i đedovom šubarom. U jedinici bješe i Branko.


    Na moje veliko iznenađenje ugledah i Miloša, koji nije mogao da prikrije svoje oduševljenje što je i on ušao u satavu te jedinice, koja će kasnije ponijeti prvu ratnu zastavu u Sarajevsko-romanijskog korpusa.

    Kako je vrijeme prolazilo, iz bitke u bitku ova dva junaka, dva Bunjevca, su sve više i više ličili na prave Obiliće. Branko je pokazao neizmjernu hrabrost i smirenost u jednoj od prvi akcija, objavljenoj kao "Prića o Dok Holideju" ali je kasnije iz akcije u akciju sve čvršće stajao na zemlji i postajao vojnik koji se samo poželjeti može. U ovom vodu je ostao do kraja rata, a na kraju je bio i zamjenik komandira ove jedinice.


    Miloš je po formiranju Interventne čete a nivou Brigade prešao u njen sastav. Do oktobra 1995. godine je bio ranjen četri puta ali ni u jednom trenutku nije pomislio da ode na druge dužnosti. Jednom prilikom je na Nabožiću bio u takvoj situvaciji da mi ni dan-danas nije jasno kako je uspio izvući živu glavu od kiše metaka koji su ga okrznuli ili pogodili. Sada mi je jasno da mu je život slagao kockice kao u priči žabi i prnicu, o Bunjevcu i Obiliću.

    Nažalost, ni Miloš ni Branko ne završiše kao prinčevi, već kao Miloš Obilić.

  • "Znaš li Dejane, šta me je najviše prepalo u ratu?" - upitah pobratima.

    Kada je na nas u oktobru 1995. godine krenula poslednja neprijateljska ofanziva, ispred bataljona je bila postrojena jedinica koja je trebala da se sa ostalim jedinicama iz Ilijaša priključi Josipoviću i uputi na Treskavicu, i da po ko zna koji put u sadejstvu sa ostalim jedinicama SRK-a u SBP zaustave neprijateljsku ofanzivu.

    Za komandira ove novoformirane jedinice odabran je Branko. I dok sam pogledom prelazio preko boraca iz te jedinice zastadoh na Branku, ni sam ne znam zbog čega. Bio je neizmjerno smiren, upravo kao i pred svaku njegovu akciju.

    Nešto kasnije, moj pogled se ponovo zaustavio na njemu. U tom trenutku osjetih da me obuzima nekakav neprijatan osjećaj, shvatih da me je jako strah. Imao sam nekakav predosjećaj kao nikada do tada. Nešto mi je govorilo da će Branko da nastrada.

    Bio je ovo najveći strah koji sam doživio u ratu!!!

    Priđoh komadantu i rekoh mu šta mi se desilo i zamolih ga da ovaj put ne šalje Branka. Komadant me pogleda zagonetnim pogledom, a zatim pozva Branka da mu kaže da je ipak odlučio da on ostane u matićnoj jedinici, jer mu je po njegovom mišljenju ipak tu potrebniji.

    Branko je uzmakao jedan korak nazad, i glasno reče:

  • "Žao mi je, ali ovaj put ću ipak odbiti naredbu. Mogu samo da idem u zatvor ili sa ovom jedinicom!"

    Izgleda da se u tom trenutku u njegov život uklopila i poslednja kockica.

    I tako, Miloš i Branko su u toj poslednjoj akciji bili rame uz rame, upravo kao i prvog dana formiranja jedinice. Bili su u sadejstvu sa jedinicom Srđana Kneževića. Kretali su se putem ispod hotela "Rajski Do," jedan pored drugoga. Nedaleko od njih, odmah iznad puta, pala je minobacaćka mina od 82 milimetra od koje su obojica Bunjevaca, srpskih Obilića, smrtno stradali i to samo desetak minuta prije potpisivanja primirja. Bila je to poslednje bitka ovoga rata. Stradali su upravo kao što je stradao i sam Miloš Obilić.

    Pišući ovu priću padoše mi nekakve kockice u krilo, a čitajući na ovom portalu priče o ulicama nazvanim po našim poginulim herojima, dođoh na ideju da gospodin Željko na ovom portalu napravi i virtualni grad sa ulicama nazvanim po našim herojima, poput virtualnog groblja. Sve mi se čini da se, sem neke priče, više ništa ne može učiniti za ove naše mučenike.

    Posvećeno Branku i Milošu Bunjevac, Ilijaškim Obolićima.

    Boris
  • ilijas_sjecanja- 73498 - 03.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (26)

    Plavi đugum


    Poslednja bitka Ilijaških Nemanjića je već počela. Nekako se zahuktala u ljeto , kao i ona u ljeto '95. godine. Tu bitku iz '95. dobismo, a ovu, čini mi se jedva dočekasmo da izgubimo.

  • "Kažeš 500 duluma zemlje od mog djeda sa majčine strane i njegove braće i komšija kupuje nekakav šeik, odnekud iz Kuvajta, Arabije ili već odakle?"

  • "Što?" - upitah rođaka?

  • "Sjećaš li se ratnih priča koje ste mi pričali ti i tvoj kum?" - pita me rođak?

  • "Koje? Pa bilo ih je puno?"

  • "Ma onu o ljetnjoj ofanzivi '95. godini i događaju sa Komina. Ispričaj mi je ponovo pa će ti se samo kasti zašto kupuju zemlju."

    Muslimanska ofanziva, jača od svih prethodnih, uključivala je sedam korpsa, čitavu takozvanu Armiju BiH, koji su udarili na sedam naših bataljona iz sastava Ilijaške i Igmanske brigade. Ulazila je već u mjesec juli i trajala je već skoro mjesec dana, pa se nekako pretvorila u rutinski posao, postala je čak pomalo i dosadna...

    Vraćajući se sa položaja Igmanske brigade odakle smo kao u velikoj bioskopskoj sali posmatali neprijatelja sa leđa kako napada na 3. i 4. bataljon Ilijaške brigade, i tako prikupljali vrlo bitne informacije jer smo imali direktan vizuelan kontakt upravko kao da se nalazimo na nekom njihovom komandnom mjestu brigade ili korpusa.

    Osmatranjem sa Igmana sam saznao ono što me je već duže vrijeme interesovalo, tj. kojim putem neprijatelj vrši logističku podršku svojih snaga kod Ubojišta, gdje naše jedinice od prvog dana ofanzive trpe neprestanu i žestoku vatru. Da napomenem i to da je napad na Ubojište i Stijenu, označio početak već pomenute ofanzive.

    Odlučih da svratim do Komina, sa kojeg bi se po mojoj procjeni morao vidjeti put kojim je neprijatelj vršio logistiku i ljudstva i MTS-a, a tamo smo imali B-1 top i PAT 20 mm trocjevac, koji su jako malo dejsvovali pa zbog toga i nisu bili izloženi neprijateljskoj artiljeriji, poput naših ostalih oruđa. Imao sam nekakav osjećaj da ih mogu uposliti.

    Nakon sat vremena, kum i ja dođosmo do vrha Komina.

  • "O đeste glumci!" - pozdraviše nas naši saborci.
  • "Zdravo junaci!" - odgovorismo.

  • "Vi opet iz bioskopa, šta ste danas gledali?" - upitaše nas borci.
  • "A šta vi gledate jebem vas u glavu!" - shvativši da uz malo truda može dobro vidjeti isti onaj put koji smo kum i ja posmatrali sa Igmana.

    Naravno, ova naša konverzacija je bila parodijska šala, jer većina tih boraca su bili naša braća, rođaci i komšije, a biti jedan od pretpostavljenih iz komande Bataljona tim istim ljudima je bio najteži posao na svijetu pogotovu zbog toga što sam u to vrijeme imao samo dvadeset i neku godinu. Kum me je veoma često pratio, i ponekad smo prelazili i više desetina kilometara dnevno. Sudbina nas poveza, tako da smo od prvog dana rata bili nerazdvojni.

  • "Dobro junaci, dajte mi to sokoćalo da bacim malo pogled, a potom da malo isprljamo te vaše cjevčuge, dok vi kumu napravite jednu kafu!"

    Posmatrao sam pomenuti teren već sat vremena, i upravo kada sam htio da odustnem pažnju mi privuče bljesak ogledala ili nekog stakla. Usmjerivši pogled ka tom mjestu, učini mi se da ugledah vozilo u trenutku kada vjetar pomjeri jednu granu. Vjetar ponovo zanjiha drveće, samo ovaj put malo jače, i ja opazih sanitet a potom i drugo maskirno vozilo. Pretpostavih da se radi o vezi ili automobilu nekog od komandanata...

    Uzeh kartu da provjerim koordinate. Kroz glavu mi prođe misao da bi to moglo biti istureno komadno mjesto sa kojeg neprijatelj rukovodi napadom na naše položaje.

    Kontaktirao sam komandu Brigade i prenesoh im podatke do kojih sam došao. Dežurni u Brigadi me upita da li je ta lokacija pored ovog izvora, što ja potvrdih jer sam dobro poznavao taj teren još iz vremena dok sam po obližnjim potocima pecao pastrmku.

    Više artiljeriski posada i raznih oruđa je čekalo naredbu za dejstvo po rejonu izvora. I baš u trenutku kada je trebala da se izda naredbe za otvaranje artiljeriske vatre, niz put koji sam opazio sa Igmana, pojavi se kolona neprijateljski vojnika koji su na konjima u zamotanim bjelim čaršafima nosili poginule borce. Odlučismo da sačekamo i njih da pristignu jer smo pretpostavili da idu upravo do komandnog mjesta koje je bilo meta našeg napada.

    Sve mi se više činilo da je i za njih ova ofanziva postala nekako rutinska stvar, a kada se nešto radi rutinski čovjek se često opusti pa počne da pravi greške koje mogu imati katastrofalne ishode. U jednom trenutku, zahvaljujući vjetru ili lošoj sudbini našeg neprijatelja, pored sanitetskog vozila ugledasmo ugledasmo bijele čaršafe prebačene preko konja.

    U toku pripreme za napad, zatražio sam od posade drugog B-1 topa i Boforsa da osmatraju put i da budu spremni da gađaju svako vozila ukoliko se neko od njih pojavi.

    Obavjestio sam i posadu jednog Zisa da pokrivaju širi rejon ovog puta koji je prolazio pored škole, a iza koje je povremeno dejstvovala neprijateljska praga po našem topu i Boforsu.

    Uslijedila je artiljeriska paljba po zadatom prostoru. Prašina se nije ni slegla a iza škole se pojavi Praga i poče dejstvovati po B-1 topu i Boforsu. Pretpostavio sam da će putem, koji su trebali da pokrivaju ova dva oruđa, proći vozilo koje nam je zamaklo iza škole. U tom trenutku je dejstvovao naš Zis i sa prvim hicem je iz točkova izuo neprijateljsku pragu, a drugim je samo ovjerio ono što je već bilo urađeno.

    Eh, dugo smo ganjali tu prokletu pragu koju je neprijatelju na početku rata prodao na Kobiljači neki naš nesretnik!

    Bješe mi krivo što ne pogodismo vozilo koje prozuja ispred našeg nišana, jer sam vjerovao da se u njemu nalazio neko veoma važan. Uostalom, bio je to prvi put od početka rata da u sred bijela dana neko prođu tim putem.

    Kad je sve utihnulo, kum i ja krenusmo ka komandnom mjestu Bataljona. Zastadosmo pored jedne spomen česme da se napijemo vode. Na njoj se nalazila ogromna ploča podignuta nekom nesretniku koji je nekada davno poginuo na tom mjestu.

    Taman kada smo se sageli da pijemo vodu, začusmo dobro nam poznati zvuk padajuće minobacačke granate od 82 milimetra. Međutim, zvuk je trajao jako kratko pa nismo uspjeli ni uvo da pomjerimo. Detonacija nas odbaci nazad, na put pored česme. Mina je eksplodirala tačno sa druge strane spomen ploče, koja nam spasi glave.

  • "Uh, jebem ti vodu!" - povika kum.
  • "Danas kume nama voda bješe brat, a našem neprijatelju, čini mi se rat!"

  • "Koliko li bi Turci, kume, podigli spomen česmi nakon rata da je ovo njihova zemlja, šta misliš?"

    Ućutjeh kad dođoh do ovog djela priče koju sam pričao rođaku.

  • "Pa, rode, sad će to i biti njihova zemlja!" - rekoh mu.

  • "Vjerovao ili ne, jedan od razloga zbog kojih taj šeik kupuje zemju, jeste da dobije posljednju bitku protiv nas, tj. želi da podigne na stotine česmi za razno-razne Abdule, Azize , Mehmede... I na izvoru našeg djeda, sa kojeg smo mu kao djeca donosili vodu u plavom đugumu, biče podignuta spomen česma neko Abdulu iz 7. muslimanske, koji dođe tamo negdje iz Arabije da ostavi kosti na Višegrad brdu, negdje iznad djedove kuče.

    Eto, tako je sa nama Srbima. U miru uvijek izgubimo sve ono što dobijemo u ratu. Ništa drugačije nije bilo ni u ovom zadnjem. Muslimani parama biju poslednju bitku i izgleda da je uspješno je dobijaju.

  • "Rode, ja za utjehu još imam onaj plavi đugum, našeg djeda!" - uzvrati moj rođak.

    Boris
  • ilijas_sjecanja- 72260 - 01.08.2012 : Boris Sirob Srbija - best (14)

    Majko!


    Živim u daljini iz koje su uvijek kasnila svanuća. U tami u kojima je godinama bila škrita. Javi mi se blijeda slika djetinjstva, jedna pa druga pa... Ne, ipak ružan san, jedan pa...

  • Pusta kuća oko koje se, kao nekad, ne talasaju žita, nego raste korov poganog lika!

  • Kolijevko moja, davno već u riječi istrulila, ko li te to vraća meni u snove i to po nekom crnom snijegu?

    Sjećam se, sanjam zimu kad me je majka u tebi ponijela ka nekom novom ratnom zbijegu!

  • Majko, zar je moguće da me te blijede slike bude u noći uoči prvih pjetlova? Zar ih ovolike ratne godine protutnjale preko mene još uvijek nisu izbrisale iz snova?

  • Gledam, majko ti jesi tu a opet nisi! Tvoja je sjena uvjek nad mnom u maglama bila. I dok se preko rijeke spušta ledena noć moja se kolijevka u vodi izgubila.

  • Javlja mi se slika, sanjam, u noći otvaram prozor i gledam stričevo dvorište. Sve je tu ostalo skromno, onako kako je i ranije bilo. Čak čujem kako onekud dugo pilići pište i, osim što dvorišta nema više, ništa se drugo nije promjenilo.

  • Javi mi se da u jednom novom ratnom zbijegu, po novom snijegu koji neprestano pada, kraj rijeke na brijegu vidim neku drugu ženu kako propada u dubokom snijegu sa drugim djetetom u kolijevci.

  • U ovim noćima, u kojim zaredom kasne svanuća, ćuti li to ili sanjam, majko, zemlja pred zagonetkom. Gdje stric je izašao i uz plot između naše dviju kuće i ponovo se ubija posljednjim metkom.

  • Majko što, odoše blijede slike moga djetinjstva u tamu iz koje kasne svanuća?

    Sjećam se samo onoga jutra kad su na Ilijaškom frontu dječaci pali!

    Posvećeno Ilijaškim majkama i njihovim palim dječacima. Boris.
  • ilijas_sjecanja- 70172 - 08.06.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Dok Holidej


    Bili smo Srbi, pa Jugosloveni, pa opet Jugosloveni, pa opet Srbi. Vjerovali smo u sveto trojstvo, pa opet sad vjerujemo. Vjerovali smo i u trojstvo Svetog Nikole, Bijelog Dugmeta i Zvezde Crvene. Slavili slave, slušali Bijelo Dugme, navijali za Zvezdu Crvenu, koju je većina nas je nosila na kapi pionirskoj. Vjerovali smo u bratstvo i jedinstvo, ali ne lezi vraže, braća po jedinstvu nas prevedoše žedne preko vode.


    Kako je koji dan rata prolazio sve više uviđasmo kako nas naša "braća" prevariše, i spremaše se za rat koji vodismo.

    Neprijatelj već danima koristi istu, u to vrijeme veoma hrabru taktiku. Prikradu se na stotijak metara od naših, tada još uvijek dobro neutvrđenih položaja, a zatim čekaju pogodnu priliku, otvore paljbu nekoliko minuta, pri čemu su veoma često uspjevali da rane nekog našeg vojnika, ponekad nažalost i smrtno.

    Iako smo u to vrijeme samo branili naše položaje, morali smo da uradimo nešto, jer ovako više nije išlo. Nije nam bilo jasno da i nakon dejstva naše artiljerije, neprijatelj uporno ponavlja istu vrstu napada. Pripucali bi do prvog artiljeriskog projektila, a nakon toga bi napad prestao. Radili su to sve učestalije, što je za nas bio znak da im je taktika prolazila.

    Donijeli smo odluku da izvidimo malo dublje zonu odgovornosti gdje su napadi bili učestali. Tako i uradismo.

    Krenuli smo da se lagano prebacujemo preko omanje livade u pravcu šume. Nakon što se svi sakupismo kod prvog drveća, krenusmo dalje. Odmah ispod prvih krošnji primjetismo mjesto odakle je neprijatelj dejstvovao - bilo je tu mnogo ostataka hrane i čaura. Nakon nekih dvjesto metara po dubini šume, primjetismo nešto što je ličilo na male zemunice.

    Zastali smo, osluškivali, osmatrali, nije bilo znakova prisustava neprijatelja u njima. Lagano dođošmo do njih, bile su prazne.. Tri male zemunice, za dva do tri vojnika svaka...

    Sinu mi kroz glavu da su ovo zemunice u kojima se neprijatelj krije za vrijeme dejstva naše artiljerije. Od njih jr vodila već utabana staza u pravcu jedne vododerine, kojom su dolazili na ovu poziciju. Koristili su je i kao zaklon u slučaju da dođe do dejstva naše artiljerije, dok su oni u pokretu.

    Nakon toga smo se vratili na naš položaj, a zatim i u komandu, da saberemo dva i dva. Bilo nam je jasno da je neprijatelj primjenjivao nešto što je već odavno uvježbao, možda čak dok smo još bili braća po Jedinstvu. Međutim, znali smo i mi matematiku, sabrali smo dva i dva, ali trebalo nam je mnogo više da riješimo čitav zadatak. Pitali smo se šta dalje da radimo?

    Nakon dužeg sabiranja i oduzimanja, konačno smo riješili da neprijatelju postavimo pismeni zadatak, pa da vidimo kako će ga on rješiti. Odlučili smo da se spustimo u rejon vododerine, pustimo neprijatelja da prođe do njihovih zemunica, i da im nakon njihovog dejstva u povratku postavimo zasjedu. Pretpostavljali smo da će u povratku biti mnogo manje obazrivi i da sigurno neće očekivati zasjedu.

    Nakon toga smo počeli da se svaki dan spustamo do vododerine. Nakon par dana, prvo smo ih čuli, a potom i vidjeli kako obazrivo, u koloni jedan po jedan, idu uz vododerinu u pravcu naših položaja.

    Došlo je vrijeme da se riješe pismeni zadaci!

    Došli smo do vododerine i rasporedismo se sa obje strane. Kum je bio preko puta mene, gledali smo jedan u drugoga i isčekivali šta če se desiti. Vrijeme je prolazilo sporo, ruke su mi bile sve znojavije bližio se kraj časa...

    Začula se pucnjava, zatim naša artiljerija, pa je onda sve utihnulo. Nakon dugotrajnog iščekivanja, iz pravca naših položaja se začuo lagani bat, koji je postojao sve jači i brži. Neprijateljski vojnici su trčali vododerinom. Sce je pumpalo krv u žile sve jače i jače, i svakog trenutka smo iščekivali da se pomoli onaj koji trči.

    Međutim, od prizora koji ugledasmo krv nam se naglo ohladi u žilama.

    Branko je sišao sa svoga mjesta i stao na sred vododerine, pušku je držao u desnoj ruci, onako opuštenu uz desnu nogu. Na glavi mu je bila šubara pokojnog đeda, na kojoj je ostala još poneka kovrdža runa.

    Bili smo nemoćni. Stajao je upravo na mjestu na koje smo trbali da dejstvujemo, pa nismo znali šta da radimo.

    U tom trenutku se pojavi i onaj što trči. Zastao je kao ukopan na samo par metara od Branka, čini mi se više iznenađen sa onim što vidi nego što se prepao situacije u kojoj se našao...

    Nakon nekoliko sekundi, Branko je stajao mrtav ladan kao ukopan, neprijateljski vojnik se sabrao, podigao papovku i opalio jedan metak. Zatim se začuo rafal, a potom i drugi. Oni što trče su padali kao snoplje, i samo su oni koji su bili dalje uspjeli da iz vododerine pobjegnu u šumu.

    Kad je sve utihnulo, dođosmo do Branka, koji bješe živ i neogreban.

  • "Jesi li normalan, šta si to radio?"

  • "Gdje ste vidjeli da Dok Holidej poteže prvi?" - odgovori ravnodušno.

    Doduše, ovi dolje su i ličili na Indijance, a Branko sa djedovom šubarom baš i nije ličio na Holideja. U svakom slučaju sve se dobro završilo. Što se mene tiče, dobio je prelaznu ocjenu na pismenom, a i mi sa njim.

    Boris

    Posvećeno Branku Bunjevcu koji je kasnije postao komandur čete. Potezao je još mnogo puta na neprijatelja i preživjeo sve dvoboje, a kasnije se junački borio i na Kosovu.
  • ilijas_sjecanja- 69871 - 28.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (8)

    Znate li sanjati?


    Da li vjeruješ da u radio aparatu imaju mali ljudi koji govore ? NE !
    Da li vjeruješ da postoji zemlja gdje stalno ljeto ? NE !
    Da li vjeruješ da če skoro kraj rata ? NE !
    Ma, marš iz naše jedinice kad ne znaš da sanjaš!


    Da bi čovjek nekad prevazišao, prebrodio ili pobjedio neke svari mora da zna sanjati.
    Da bi živjeli i sebi postavili neki cilj u životu, morate sanjati.


    Sa zagonetnim osmjehom me je gledao moj kum, često ujutru kada se probudimo, pa kad ja kažem da sam nešto sanjao.

  • "Sanjaš li ti kume?" - upitah ga ja?
  • "Ne!" - odgovori.
  • "Blago tebi, otkako sam došao iz vojske ja sanjam non-stop. U vojsci sam naučio da sanjam i spavam budan!"

    Kum se ponovo nasmija!

    Nalazimo se na nekih 1800 metara nadmorske visine. Ispred nas livada, duga 300 metara i ravna k'o tepsija. Pokrivena je snijegom, a na kraju livade omorike se pod teretom bijelog prekrivača sjedinile sa zemljom.

    Ovaj zimski pejzaž mi je ličio je na nekakvu ledenu tvrđavu iz Srednjeg vjeka, koju mi već nekoliko dana pokušavamo da osvojimo ali nam to nikako ne ide. Nemamo konjicu, a ni oklopljene vitezove, samo mi, gola i promrzla pješadija...

    Nije bilo ni ljeto pa da krenemo grlom u jagode, a sada smo i mnogo oprezniji jer je prošla već i poneka godina rata.

    Konačno dođoše oklopni vitezovi sa konjicom. Za par sati razbiše ledene zidine, ovog bijelog neprijateljskog uporišta, pa nam to dade motiva da i mi krenemo. Kako se dan bližio kraju, paljba je jenjavala a zatim i potpuno utihnula.

    Nakon što ovladasmo neprijateljskim položajem, noć poče da pada na ovu ledenu tvrđavu. Bilo je tek četiri sata popodne, a već je bilo mračno i nije se moglo ništa vidjeti jer su guste grane omorika, prekrvene snijegom, gušile svjetlost.

    Mraz je počeo da steže pa nam se i kosa počela lediti na glavama. Bilo je prilično ironično da smo se nalazili u šumi i da smo se smrzavali jer nismo imali od čega da zapalimo vatru.

    Pipajuči u mraku dođošmo do neprijateljske zemunice, skinusmo vrata i razvalismo krevete pa naložismo vatru. Malo nam je laknulo, a na licima nam se pojavi onaj karakteristični izraz koji se javlja samo kada jedeš Ikar i Vegetu. Nakon jela, zapalismo i po jednu cigaretu.

  • "Hoće li već jednom svanuti!" - uzviknu neko.

    Činilo nam se da je prošla čitava vječnost. Zima je bila nepodnošljiva a bilo je tek devet sati!

  • "Pobogu, da li će ikada svanuti?" - zapitah se i ja.

    Ustadoh da malo trčim oko vatre.

  • "Nemoj da bi neko pokušao da se udalji od vatre i da tamo zaspi!" - upozorih ostale.

  • "Može mo li pored vatre?" - upita Jovica.
  • "Probaj!" - rekoh.

    Ležao je nekih pola sata, a zatim je skočio kao opuren, opkoračio plamen koji mu je lizao između nogu. Tresao se kao jasikov list a vjetru, i neprestrano ponavljao:

  • "Jebem ti, šta je ovo?"

    Nakon izvjesnog vremena, kum me pogleda pa reče:

  • "Kume, odoh malo da otkunjam, ne mogu više!"

  • "Pazi, po ovakvoj zimi kada spavaš moraš znati šta sanjaš, a ti reče da ne sanjaš ništa!"

    Legao je pored same vatre, skoro da ga je plamen dohvaćao. Nakon izvjesnog vremena, na licu mu se pojavi onaj njegov zagonetni osmjeh, meni dobro poznat.

  • "Šta li sanja?" - pomislih - "Mora da i on sanja kao i svi drugi ljudi, samo što se toga ne sjeća kada se probudi!"

    Iz trenutka u trenutak, osmjeh mu je bivao sve širi i širi, da bi se u jednom trenutku pretvorio u bolnu grimasu. Iznenada je skočio i povikao:

  • "Gdje je!?"

  • "Ko?" - upitah ga ja.

  • "Ma onaj što me oprži sa peglom!"

    Mi smo se slatko nasmijali! Tek tada primjetismo da mu je desna čizma do pola izgorjela u vatri, u koju je bila upala i tako ga spasla od smrzavanja.

  • "Šta bi kume, šta si sanjao? Da to nije bila toplu kuća, hrana ili tako nešto?"

  • "Ma jok! Sanjao sam da sam u nekoj zemlji gdje je stalno ljeto, da se nalazim na nekoj plaži okružen djevojkama i hranom, na nekom pustom ostrvu. Ma šta da ti kažem, pravi ovozemaljski raj! I baš kada mi je bilo najljepše, pojavi se neki tip koji je trčao plažom sa usijanom peglom u ruci. Odjednom priđe meni i peglom mi sprži taban!"

  • "E, jebi ga Kume, ne dade ti da uživaš! Ipak, bar bar ti je spasao život. Rekao sam ti da moraš znati šta sanjaš !"

    Da li bi sada neko posumnjao da postoji zemlja u kojoj je stalno ljeto? Hajde da sanjamo jutro i Sunce koje će nam kroz ove zaleđene grane od ove ledene tvrđave šapnuti na uho:
  • "Skoro će kraj rata!"

    Posvećeno onima koji ovo ne dosanjaše, kao i onima koji u kasne sate ne mogu da spavaju, a samim time ni sanaju, o zemlji u kojoj je stalno ljeto!

    Boris.
  • ilijas_sjecanja- 69760 - 24.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (2)


    75.

    Pred srušenom kućom
    u Bradini
    Dovijanin kostur
    Svjetluca na mjesečini
    i pjevuši o tom
    kako niko ne može
    da ti ukrade zavičaj.


    76.

    Nema te viš, Marija,
    ni onih zvjezdanih noći
    na Majevici više nema.
    Zgarišta i nekoliko
    tuđih krstova, nađoh
    srećom među njima
    ne bješe tvoj.


    Boris
    ilijas_sjecanja- 69730 - 23.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (2)


    ***

    Čuje se bat. Ko li to opet
    ide ? Zar je moguće da ga moje
    oči ne vide.
    U ovaj pozni sat, dok je napolju rat,
    praznim sokakom dugo.. .. . dugo.. ..
    odzvanja nečiji bat, ja idem u rat.


    Ako se iz rata, vratim
    mnogi će me pitati za ovog
    ili onog, a ja im neću moći
    da kažem da li su mrtvi
    ili ne, i biće me stid,
    ogroman stid, što se živ
    vraćam među ljude.

    Boris
    ilijas_sjecanja- 69693 - 22.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (41)

    Povila se povila...


    O velikim herojima pišu veliki pisci. Mi obični ljudi pišemo o malim, istinskim herojima.

    Bližio se Sveti Jovan, i baš kao i u prethodnim godinama iščekivao sam tetka sa kim sam i ove godine trebao da odem da on svom ocu kupi rakiju za slavu.

    Nakon ručka sam stalno gledao sam kroz prozor, posmatrajući predivan pejzaž prekriven svježim snijegom, pod kojim su se povijale otežale grane.

    Prisjećajući se naših dječački ludorija, iz maštanja sam lagano tonuo u sanjarenje, i polako me je obuzimala neka blažena toplina. I baš kada sam pomislio da ću da zaspim, u javu me povrati zvuk motora Fiće. Bješe to znak da je tetak stigao!

    Ušao je na vrata, sa dva poprilično velika kanistera.

  • "Hoćemo li?" - upita me.
  • "Da nije malo kasno?" - odgovori moj otac - "Skoro će mrak!"
  • "Brzo ćemo mi, a ako zakasnimo ti nas potraži."

    I tako, krenusmo polako! Mraz je već počeo da steže, pa je škripa snijega pod našim nogama postajala sve jača i jača. Put se postepeno sužavao, a kitine snijega su bivale sve bliže zemlji, dok se na kraju nisu potpuno sastavile sa putem.

    Probismo se nekako kroz puteljak okovan snijegom do poznate nam livade. Tamo na drugoj strani, kroz pejzaž poput onog na razglednici, stidljiva svjetlost jedne sijalice je obasijavala dio zida jedne kuće obojene u bijelo.

    Začusmo lavež psa, a nedugo potom i zabrinuti glas:

  • "Ma, gdje ste vi, očekivao sam vas ranije!?"

    Pozdravismo se sa domaćinom, a tetak se baci na posao probanja rakije iz buradi. On je pio rakiju, a ja sam jeo jabuke, iako smo obojica odlično zanali kakva je i rakija i jabuke. Iz godine u godinu, dolazili bi u taj prijatni ambijent podruma, obasjanog svjetlošću gasnog fenjera i preplavljenog čarobnim mirisima, da degustiramo proizvode tog našeg komšije.

    Kada bi tetak natočio pune kanistere rakije, a ja bih u džepove nagurao dovoljno jabuka, pozdravili bismo se sa domaćinom i krenuli nazad.

    U povratku smo se kretali brže, uprkos teretu koji smo nosili sa sobom. Možda zbog toga što smo išli nizbrdo, ili što je tetak probajući rakiju iz onoliko buradi već bio podobro popio.

    Tišinu šume je remetila samo škripa snijega pod našim nogama. U jednom trenutku začu se tiho pjevanje:

  • "...povila se povila..."

  • "Jesi li čuo?" - upita me tetak.

    Iako sam čuo, zastadoh za trenutak da razmislim kakav odgovor da mu dam, jer sam bio svjestan šta će se desiti nakon toga.

  • "Jesam!" - odgovorih tetku.

    Iz daljine ponovo dopire:

  • "...povila se, povila, vita..."

    Sa obližnjeg proplanka, odakle je dopirala škiljava svjetlost, čula se pjesma meni dobro poznatog glasa.

    Nastavismo dalje. U jednom trenutku tetak skrenu sa puta.

  • "Gdje ćeš" - povikah ja.
  • "Idemo kod čiče Miće, da zapjevamo koju!"

    Dođosmo pred kuću mog daljnjeg strica, koji mi bješe jako drag jer je bio u godinama mog, već odavno preminulog, djeda. Njih dvojica su zajedno ratovali u 2. svjetskom ratu. Čiča Mića bješe partizan, prvoborac, svima poznat...

    Volio sam te stare čiče, poput Miće i mog djeda, jer bili su jako intelignentni i umni, uprkos tome što nisu imali gotovo nikakvog obrazovanja. Volio sam da ih slušam, pogotovo u noćima koje su bile poput ove, u kojoj se nešto desi spontano i usput, i kada može da se čuje i poneka interesantna priča.

    U kućicu iz koje je dopirala pjesma uđosmo gotovo bez kucanja. Prazne stolice kao da su čekale upravo na nas! Pozdravismo se sa Mićom i Ristom. Ja sjedoh kao zapeta puška sa namjerom da slušam, ili bolje rečeno gutam pjesme i priče, koje su se nizale jedna za drugom.

    Nakon što popiše poprilično rakije, podigoh glavu i pogleda u njih jer su nešto bili zastali. Mića me pogleda u oči, zadrža pogled kao da će mi nešto reći, a potom poče:

  • "Povila, se povila, vita grana jelovaaaa..."

    Suze mi orosiše oči! Bila je to pjesma koju je moj pokojni stric najviše volio da pjeva. Mića nakrivi šubaru, a onda je odmah ponovo vrati na mjesto. Riječi nisu bile potrebne da mi kaže ono što je naumio, po suzama u mojim očima je vidio da sam ga shvatio.

    Naslonih se na stolicu, pa me ponovo obuze ono blaženo stanje, ovaj put sa malo više emocija. I po drugi put u tom danu utonuh u sanjarenje.

    Kroz san mi se učini da čujem pucanj iz puške. Progledah na jedno oko, a ono opet pucanj. Otac nas je tražio, pa kad je začuo pjesmu pocnjem je najavio svoj dolazak.

    Godine su prolazile, a ja i tetak smo u kupovinu rakije uvijek išli zajedno. Sve zime su nekako bile slične jedna drugoj, pune blagostanja i lijepih osjećanja....

    Ipak, svemu dođe kraj!

    Zima 1992. godine bješe ružna i nakako škrta sa snijegom. Činilo mi se da nam je u ovom nesretnom ratu i Gospod okrenuo leđa. Ona sretna vremena blagostanja zamjeniše stradanje i jad. Doduše, sanjarenja je još uvijek bilo, ali više nisam mogao da razlučim šta je san a šta java.

    Iz takvog jednog sanjarenja probudi me pucanj. U prostoriju uđe kurir. Bio je to onaj nesretni 28. decembar '92. godine. Izađoh vani da se malo umijem i udahnem svježeg vazduha. Zima suva, hladan vazduh ledi dah...

    Podigoh glavu! Pogled mi se zaustavi na proplanku na kome se naziralo imanje moga strica. I sama pomisao na Mićinu kuću u meni je budila radost, samo što je ona sada služila kao parametar za određivane artiljeriskih elemenata.

    Iz Mićinog dvorišta, umjesto meni dobro poznate pjesme, začu se glas "Alahu egber", a onda se stotinu glasova stopi u jedan divljački uzvik "Alahu egber!".

    Meni se diže kosa na glavi! Umjesto škiljave sjelice, Mićinu kuću su obasjavali svjetleći meci i eksplozije. Potom uslijedi silovita pucnjava, koja je trajala oko pola sata a zatim lagano poče da jenjava.

    Sa proplanka bi se, između dvije rafalne paljbe, ponekad začulo i podmuklo dozivanje:

  • " Čelar, Čelar...."

    Ponovo bi odjeknuli rafali, i tako u nedogled!

    Konačno naši krenuše u protivnapad i mi povratismo liniju. Naše snage su se spojile kod Mićine kuće.

    Među zgrčenim i beživotnim tijelima neprijateljskih vojnika nađosmo i čiču Miću. Branio se dok je imao municije, a kada ga mudžahedini nadvladaše, onako mrtvom mu odsjekoše dva prsta. Vita jela se nije povila čak ni kada se naši borci povukoše sa linije.

    Okrenusmo ga na leđa, a on gleda u mene kao da je živ! Šubara mu se malo nakrivila, te mu ja priđoh da je vratim na mjesto...

    Oči mi se ponovo orosiše suzama, a u glavi ponovo začuh:

  • "Povila se povila, vita grana jelovaaa....."

    Nakon završetka rata muslimani su popalili Mićino selo, samo je njegova kuća ostala da, poput vite jele, stoji uspravno. U tom kraju niko više ne pjeva Mićinu pjesmu, a nema ni ko da je sluša. Samo se meni ponekad učini čujem njegov glas u svojoj glavi!

    Boris

    Posvećeno Nikici Mičiću, prvoborcu u dva rata.
  • ilijas_sjecanja- 69494 - 17.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (46)

    Hoćemo li uspjeti pobjeći?


    Pisati ili ne? Čitati ili ne ? Da li pišući i čitajući razne priče liječimo sebe ili tješimo jedni druge čak i kada se međusobno prepucavamo. Da li bježimo od nečega i hoćemo li uspjeti pobjeći? Da li nam je preteško breme koje nosimo i da li ćemo pokleknuti pod njim?

    Ovo je priča o čovjeku koji je na leđima nosio teško breme i koje ga na kraju satra na đavolji način.


    Zaustavili smo se na potezu između Ježeva i Kote 830 očekujuči kontra-napad. Čuli smo preko radio stanice da se Juka približava banderi. Kasnije smo saznali da je Juka ustvari bio pokojni Luka, koji je koristio internu vezu, i tako nam pokvario planove za čitavu akciju tog dana.

    I tako, čekajući Jukin tj. Lukin kontra-napad, iskoristismo priliku da sa sebe skinemo rančeve i ostalu opremu, da nešto prezalogajimo, a oni što puše zapališe po jednu "Sarajevsku Drinu" koju nađosmo upakovanu u svjedočanstvo srednje škole nekakvog Predraga.

    Svi smo se raskomotili, pa čak i Zvizgonja, samo je Čelar na sebi nosio pretežak teret ne dozvoljavajući sebi da se bar za trenutak odvoji od njega. On je u svom prtljagu imao sedamnest okvira za svoju automatsku pušku, desetak bombi, nekoliko kutija municije, veliku kutiju za osamdeset četvorku. Pored toga nosio je hranu za par dana, rezervnu odjeću, pa čak i Vegetu za odvratni Ikar. Oni koji ga nisu poznavali, gledali bi ga sa čuđenjem jer nisu znali da je sve to premalo u odnosu na teret koji Čelar nosio na duši.

    Bilo je to onog kobnog i mnogo pominjanog, 28. 12. 1992. godine. Čelar je u to vrijeme bio pripadnik 1. čete 4. pješadijskog bataljona Ilijaške brigade. To jutro je dočekao u rovu sa drugom, koga su zvali Čića. Od početka neprijateljskog napada prošlo je svega dvadesetak minuta, a 7. muslimanska je uspjela da ovladala našim položajem u dužini od oko dva kilometra. Zauzimali su rov za rovom i tako su došli i do Čelarovog, a onda su za njih nastali problemi. Čelar i Čića nisu odstupili čak ni kada su se naši borci povukli iz dva rova koji su se nalazili iza Čelarevog.

    Napad na njihov rov je bivao sve žešći i sve je vše pripadnika 7. muslimanske nasrtalo na njih. Neprijatelj je jurišao i padao, pa ponovo kretao. Na kraju su potpuno okružili rov. Čelar je pucao a Čića punio okvire sa municijom.

    Borba je trajala satima. Jedan za drugim, muslimanski LP je pogađao grudobran oko puškarnice, ali bi projektili samo skliznuli u stranu. Čelarev najbolji saveznik je bio upravo taj, strašno hladan dan. Zemlja je bila smrznuta, tvrda kao čelik, kliska kao led...

    Muslimani su pokušali da uđu i na vrata rova, koja se nalazila sa zadnje strane, ali im ni to nije uspjelo. Čića je bio tu, da brani i tu stranu.

    Neprijatelj je napadao i padao! Čak su pokušali da ubace bombu kroz dimnjak na rovu. Međutim, nju je zaustavila mreža koja je tu i postavljena da zaštiti borce od diverzije. Eksplodirala je u dimnjaku i ubila dva neprijateljska vojnika.

    Sve vrijeme, dok je Čelar pucao, neko ga je konstantno i uporno dozivao:

  • "Čelar, Čelar, Čelar..."

  • "Koliko još imamo municije?" - upitao je Čelar Čiću.
  • "Još par okvira!"
  • "Nemoguće!" - uzviknu Čelar.
  • "Ispucao si skoro dva sanduka!" - odgovori Čića.

    Ponovo se začulo:
  • "Čelar, Čelar, Čelar!"

    Međutim, ovaj put to nije bio onaj isti glas! U njemu Čelar, sa ogromnom radošću, prepozna jednog od njegovih saboraca.

    Naši borci su krenuli u kontranapad i uspjeli su da povrate izgubljene rovove! Jedan od njih je dohvatio Čiću za ruku, koju je prekrivalo čohano platno stare uniforme JNA. Rukav je bio mokar kao čep!

  • "Od čega si tako mokar Čićo, nisi se valjda prepao?" - upita ga jedan borac.
  • "Ma ne, ovo je od punjenja okvirova sa municijom!" - reće Čića i nasmija se - "Znaš, najteže je puniti okvirove."

  • "A šta je tebi, Čelaru, bilo najteže?" - upita ga drugi borac.
  • "Ma ono dozivanje, Čelar, Čelar, Čelar. Neki Šiptar me je stalno dozivao, jeb'o mu pas mater!"

    Bio je to zadnji dan koji je Čelar proveo u rovu. Nakon toga je prešao u Juršni vod, noseći na duši jedno veliko breme. Nosio ga je čitav rat, išao je sa njim u iz juriša u juriš, stalno se nadajući da će ga negdje usput i izgubiti.

    Rat je prošao, i taj njegov teret je na neko vrijeme nestao, ili bolje reći da se prikrio čekajući pogodnu priliku da našeg Čelara ponovo zaskoči.

    A onda, ne tako davno i nekako iznenada, taj isti teret mu se sručio na leđa! Naš junak je u svojoj glavi ponovo začuo one iste riječi:

  • "Čelar, Čelar, Čelar...."

    Čelar je doživio trenutni nervni slom!

    Izgleda da svi mi u sebi nosimo nekakav teret! Ponekad pogledamo u nebo, ili se okrenemo iza sebe da vidimo da li nas on vreba u namjeri da nam zaskoči na leđa. Zapitamo se da li ćemo uspjeti pobjeći i ako pobjegnemo hoćemo li pomoći onima koji nisu!

    Posvećeno Čelaru i Čiću,
    Boris
  • ilijas_sjecanja- 69467 - 16.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (8)

    Druga meta, isto odstojanje


    I tako, proljećna bitka ostade iza nas. Za leđima nam ostade i Ravni Nabožić, ali kada god idem preko njega, nekako se najčešće sjetim onog muslimanskog borca. Ne znam da li je to zbog toga što nas put često nanosio kroz kamp u kome su boravile porodice neprijateljskih boraca, ili zbog toga što se ovaj heroj žrtvovao za njihove živote.

    A mi opet krenusmo "grlom u jagode!" Put nas je ovaj put vodio u sela na potezu Semizovac - Srednje, pa sve do Motke.


    Zaustavi se stodesetka, a njen vozač Tonka uzviknu:

  • Skinite ceradu!"

    Skinušmo ceradu, a krilo nam doslovno umjesto jagoda upadoše trešnje. Bile su tako lijepe i zrele, kakve nikada u životu nisam jeo. Vjerovatno ih je vozač nabrao u nekom napuštenom selu. Tužno je to kad nema djece da ih kradu, kao što smo to mi činili kad smo bili djeca. Jeli smo ih još zelene, onako sa lišćem.

    Krenusmo dalje! Sa vrha Motke smo osmatrali teren desno od Nabožića , da bismo formirali sliku preglednosti terena...

    Ova izviđanja su bila priprema za akciju široki razmjera, čiji je glavni cilj bio odsjecanje Tuzlanske regije od Zeničke.
    Nakon nekoliko dana izviđanja. razno-raznih terena u području Srednjeg i Nišića, dobismo naredbu da krenemo na izviđanje nama dobro poznatog terena, Žuči.

    Poslije kraćeg referisanja, doznadosmo da se sprema akcija pod nazivom "Operacija Prsten" i da je njen glavni pravac napada kota Ježevi i kota 850.

    Prolazio je dan za danom, izviđanja i priprema za akciju su se odvijali po planu, ali, kako se primicao dan napada, muka u stomaku je bivala sve veća.

    Druga meta, isto odstojanje! Ponovo smo bili u neposrednoj blizini neprijateljskih linija i ponovo smo spremali istu taktiku kao i onu proljetos na Nabožiću. Opet ćemo puziti dok artiljerija bude gađala!

    Trebalo je da zauzmemo jedan istureni neprijateljski položaj koji je, ako se dobro sjećam, bio svega pedesetak metara od naše linije. Ovaj rov se nalazio na putu koji je od Ježeva vodio do bandere, pa ka koti 830, a pored naših starih položaja prema Ugarskom.

    Iz rejona Blagovca tenk je direktno gađao istureni neprijateljski položaj.

    Nakon višesatne artilerijske pripreme Zvizgonja donese odluku da krenemo. Krenuo je lagano, a za njim i ostali. Iako sam bio zadužen za artiljeriju, ovaj put sam išao i sa jurišnicima. Bio sam dvadeseti: ispred mene su išli Vlado, pa kum.

    I tako, dok smo iz šumarka prelazili putić ka livadi koja nas je djelila od onog isturenog položaja, zpazih perajca od nagazne mine koje je neko otkinu nogom. Bila je to naša mina!

    Uzeh nož da je napipam, ali umjesto paštetice napipah protivtenkovsku minu, a zatim i drugu. Na desetak centimetara od ove druge nađoh i pašteticu. Zaledih se! Izgleda da smo ovaj put baš imali sreće. Bar do sada!

    Zvizgonja poče da puzi, a za njim i mi ostali. Kada je bio na nekih desetak metara do prvog rova, dade mi zak da javim da tenk stane sa paljbom. Nakon što odjeknu i poslednja eksplozije, Zvizgonja i par naših boraca su za svega nekoliko sekundi bili u tanšeji koja je povezivala nekoliko rovova na ovom položaju. Odjeknu kratka rafalna paljba, nekoliko eksplozija bombi...

    U tom trenutku se desi nešto što nikada neću zaboraviti! Na nekoliko metara od mene i moga kuma se nalazio onaj moj rođak. Odjednom mu u krilo pade bomba! Mi se bacismo na stranu i zabismo glavu u zemlju. Prođe jedna, dvije... pet sekundi, a eksplozije nema. Okrenusmo se i pogledasmo: moj rođak čuči a krilu mu bomba. On rukama pokrio lice, valjda da se zaštiti od eksplozije. Ja ni danas ne znam da li je tako stvarno reagovao ili se zezao, ali se i dan-danas slatko nasmijem kad se sjetim toga.

    Bila je to zadnja bomba koju su muslimani bacili na nas! Sve je već bilo gotovo. Ovdje nisu imali heroja, poput onog sa Nabožića.

  • "Idemo dalje ka banderi! Jeste li čitavi?" - upita Zvizgonja.
  • "Jesmo, ali ti nisi u glavi!" - povika neko.

    Nasmijasmo se, valjda da nam bude malo lakše od muke i gorčine koja nas je čekala kod bandere.

    Krenusmo dalje, kad začusmo nekoga kako viče:

  • "Pala je Glavica, naši je uzeli!"

    Posvećeno Ljubiši P. koji je taj dan poginuo kod bandere!
  • ilijas_sjecanja- 69288 - 10.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (4)

    Heroji jedne proljećne bitke


    Neko me je probudio. Stresoh se od neudobno prospavane noći, dok sam udisao svjež jutarnji vazduh, prepun proljećnih mirisa.

    Izađoh iz šatora. Zastadoh u izmaglici preplavljenoj svježim mirisima trava i cvijeća u trenutku kad me sunčev zrak obasja kroz krošnje drveća.

    Prepustih se za trenutak da me obuzmu osjećanja vezana za ona vremena koja sam proživio u prošlosti. Pomislih kako bi mi godio ovaj jutarnji vazduh za mamurluk nakon pijančenja u nekoj prvomajskoj noći. Iz ove perspektive sve mi je to ličilo na predivan san, jer na ovoj mojoj sadašnica niko mi ne može pozavidjeti...

    U stvarnost me vrati zvono induktorskog telefona. Glas sa druge strane žice mi reče da budem spreman.

    Pomislih u sebi: "Kakav li će ovo dan da bude?!"

    Grga mi još reče da su naši na polaznim položajima i da priprema može da počne.

    Mislio je na artilerisku pripremu. I danas, kada se sjetim svega toga, sve mi se čini da je to više ličilo na kocku u kojoj se ponekad dobija a ponekad i gubi...

    Cilj naše akcije je bio da se zauzme kota 988, koja se nalazila na našoj strani, gledajući u pravcu Ravnog Nabožića.

    Bješe to jako nepovoljan položaj za bilo kakvo izvođenje borbenih dejstava, i sa jedne i sa druge strane. Nakon jako strmog uspona pružala se prostrana ravan. I upravo na granici ova dva terena, na udaljenosti od svega pedesetak metara, nalazili su se i naši i njihovi položaji.

    Mladen Savić je sa svojim Jurišnim vodom i ostalim borcima bio na polaznom položaju. Čekali su na nekih desetak metara ispred njihovih rovova.

    Već ranije smo u nekoliko navrata bezuspješno pokušavali da zausmemo te neprijateljske rovove. Na kraju smo došli do zaključka da se oni ne mogu osvojiti bez artiljerijske pripreme. Naš plan je bio da ispalimo nekoliko plotuna, a da potom brzo upadnemo u njihove rovove. Sve je trebalo da bude završeno za svega nekoliko sekundi!

    Da bi sve išlo po planu, Jurišni vod je na završetak artiljerijske pripreme morao čeka na otvorenom prostoru, na svega desetak metara ispred muslimanskih položaja.

    Karte su bile bačene, pala je odluka a dobili smo i odobrenje za ovu vrstu akcije!

    Samo onaj koji je bio u ovakvim prilikama, ili bolje reći neprilikama, iz ove priče može da shvati kakvi su borci bili Mladen Savić i njegovi jurišnici! Jer, kakav heroj mora biti pa da mu na um padne ovakva suluda ideja? Bili smo svjesni katastrofalni posljedica po naše borce koje mogu da se dese i kod najmanje greške.

    Zbog nepovoljnog terena nije se mogla odraditi direktna artiljeriska priprema, a pošto su naši položaji bili jako blizu neprijateljskim nisu se mogle koristiti ni haubice jer one jedino mogu da gađaju posredno. Izbor je na kraju pao na bateriju minobacača od 82 milimetra.

    Dan uoči akcije upucana su tri cilja, koja bi trebalo da se gađaju sa tri plotuna, nakon čega bi naši jurišnici uskočili u muslimanske rovove.

    Nakon izvjesnog vremena, prolomio se zvuk osam istovremeno ispaljenih granata. Prije nego što su one i pale, ponovo se začula komanda za paljbu, a zatim i naredba da se poprave elementi.

    Začulo se zvono na induktorskog telefona i oštar Grgin glas nam je naredio da prekinemo paljbu!

    Peraja mina već su bila na putu ka ulazu u cijevi minobacača. Upitah Grgu šta se desilo, a on mi odgovori da nije ništa i da za sada obustavimo minobacačka dejstva.

    Hladan znoj poče da mi rosi leđa. Već tada sam znao kakav će da da bude. Sve ovo je bilo previše nerealno da bi ličilo na nekakav san.

    Ponovo nazvah Grgu, a on mi reče da je polovina mina pala na naš polazni položaj a druga polovina na njihov. Zamoli me da minobacačlijama ništa ne govorim.

    Spustio sam slušalicu! Kada podigoh glavu, ugledah minobacačlije koji su izgledali kao da su već na optuženičkoj klupi. Kao da sanjaju neki ružan san iz koga ne mogu da se probude! Branili su se ćutnjom i sleganjem ramena. Bilo im je savršeno jasno da nešto nije uredu.

    Pored nas je prošlo jedno sanitetko vozilo, a potom i drugo.

    Smogoh snage pa im ipak rekoh:

  • "Hajde momci, niste vi ništa krivi! Neko je morao i ovo da uradi. I sami znate koliko je vaših kolega odbilo da prihvati ovaj zadatak. Ejj, vi ste heroji!"

    Većina njih zaplaka! Na licima im se stvoriše grimase, poput one kod djeteta koje nije svjesno šta je uradilo pa mu je zbog toga krivo, a majka ga tješi...

    Zapitah se koliko sam i ja kriv za sve ovo i zažalih što baš mene odabraše za ovaj posao. Što ne ostadoh sa svojim jurišnicima?

    Vrijeme je prolazilo sporo! Prošao je sat, dva, tri... Mi smo imali jednog poginulog, dva ranjena, tri ranjena, četri ranjena... Pitao sam se da li će već jednom prestati da stižu informacije o novim ranjenicima!

    Poljski telefon ponovo zazvoni. Upitah Grgu da li ima još ranjenih, ali me on presječe sa sledećim riječima:

  • "Idemo ponovo, Mladen je naredio!"

    Bože pa taj Mladen je lud! Pravi je Zvizgonja. Inače, bio je to nadimak kojim smo ga mi jurišnici zvali od milja.

    Eto, sad možete da shvatite kakav je Zvizgonja bio heroj, i koliko su mu vjerovali njegovi saborci iz jedinice!

    Pali! Pali! Paliii... - odjekivale su komande, a potom bi u daljini mine padale jedna za drugom.

    Gledao sam u telefon. Ovaj put je ćutao. Molio sam Boga da ponovo ne zazvoni.

    Počeo je i pješadiski napad. Nakon desetak minuta, pucnjava je počela da jenjava, da bi se na kraju pretvorila u sporadičnu paljbu.

    Nazvah Grgu i on mi reče da su naši zauzeli neprijateljske položaje. Borbe su se još uvijek vode oko jednog rova u kome se najvjerovatnije nalazi samo jedan muslimanski borac.

    Nije mi bilo jasno zašto sve ovo tako dugo traje, čini mi se već satima.

  • "Izgleda da u ovom danu i muslimani imaju svog heroja vrijednog svakog poštovanja" - prokomentarisa Grga.

    Konačno, pucnava potpuno prestade!

    Opet zazvoni telefon! Grga mi reče da jurišnici kreću naprijed i da i minobacači treba da se spreme za pokret. On ide za Mladenom, a ja da što prije pronađem novi vatreni položaj kako bismo bili spremni za eventualna dejstva.

    Upitah ga i za onog muslimanskog heroja. On mi odgovori da je i on poginuo i da je po svoj prilici imao jako dobar razlog da se bori do kraja.

    Okrenuh se minobacačlijama i uzviknuh:

  • "Idemo momci, glave gore! Idemo heroji ove proljećne bitke!"

    Pozdrav,
    Boris

    P.S. Posvećeno, poginulim i ranjenim junacima ove bitke.
  • ilijas_sjecanja- 68913 - 26.04.2012 : Boris Sirob - best (2)

    Muslimanski borac sa Nabožića


    Svi znamo, i mi i muslimani, šta se sve dešavalu u ulici Vase Miskina u redu za hljeb, pa zatim na pijaci Markale! Pitam te samo jedno: da li je ikada neko od muslimana pisao o tome?

    Ne pišemo ni o malim, sasvim običnim ljudima, koji su mnog izgugili u onom poslednjem ratu. Evo i jedne priče o jednom junaku iz prošlog rata.

    Jedan od heroja te bitke je bio i jedan mislimanski vojnik. Riječ je o bici koja se vodila za Ravni Nabožić. Satima je držao jedan rov, dok su se njegovi saborci već odavno povukli. To mu je polazilo za rukom jer je konfiguracija terena bila jako nepovoljna za nas. Čini mi se da se radilo o koti 988.

    Iako je ostao sam, trpio je konstantan artiljerisko-pješadiski napad i bilo je prosto za ne povjerovati. Za takav podvig je potrebna hrabrost vrijedna svakog divljenja i poštovanja.

    Konačno, kada je iz njegovog rova utihnula paljba, i kad smo došli do njega, svatili smo da je morao da ima neki veliki razlog zbog kojeg se nije htio povuć nakon što su ga saborci napustili.

    Otprilike na pola platoa, nakon našeg daljnjeg napredovanja, naišli smo na napušten muslimanski kamp, ili bolje rečeno jedno malo naselje napravljeno od daski, poput onog na Divljem Zapadu.

    Nakon detaljnog pregleda tog naselja, shavatili smo da su u tom kampu živjele porodice tih vojnika, tj. njihove žene i djeca. Oni su ih tu smjestili ne iz razloga da bi ih mogli viđati, nego jer su muslimanski vojnici bili ucjenjeni životima njihovih porodica da brane taj plato.

    Na osnovu svega onoga što sam vidio, sa velikom sigurnošću mogu zaključiti da se onaj muslimanski heroj svjesno žrtvovao kako bi oni nesretnici iz kampa imali dovoljno vremena za povlačenje sa Nabožića.


    Pitam se da li je ikada neko od muslimana pisao o ovome?

    Sličan slučaj je bio i sa onim muslimanskim nesretnikom u Grabovoj šumi, desno od Ježeva, koji je bio vezan za nogu da ne bi mogao pobjeći za vrijeme Operacije "Prsten".
    ilijas_sjecanja- 68394 - 08.04.2012 : Boris Sirob - best (1)

    Dvadeset godina Ilijaških Nemanjića


    Dvadeset godina od kada su naši borci ušli u legendu zvanu Ilijaški Nemanjići.

    Kako koja godina prolazi. Nekako s proljeća, mi nostalgija sve teže pada, sve je teže podnosim.

    Posljednjih petnestak dana nisam dopro do sjećanja, moga kuma , mojih rođaka, komšija. Mojih Nemanjića.

    Sjetih se jednog događaja, za koji mi je jednom kum, za života pričao.
    A opet vezano za nešto o čemu razmišljam zadnjih nekoliko mjeseci. Nećemu što mi teže pada od ove prolječne nostalgije.

    Grupa građana iz Ilijaša u Bijeljini, već duži period pokušava da izgradi spomen obilježje za Ilijaške Nemanjiće. Čini mi se kako vrijeme prolazi da im je sve teže, iz kojekakvi razloga.

    Problem mjesta, lokacije u BN, nedostatak para, podjeljena mišljenja i mnogo još toga.

    E, sad pitam one koji budu ovo čitali a ujedno i molim. Da podjele mišljenje sa mnom dali su Ilijaški Nemanjići zaslužili jedno spomen obilježje. Da li zaslužuju da im država pomogne, da pomognu svi građani jedine nam države, čije temelje su podizali Ilijaški Nemanjići.

    Da li će politika i lokalni interesi da zatru ono što je ratom stvoreno?

    Da li će lični interesi da upropaste ovu ideju grupe građana?

    Da li ljubomora neće dozvoliti da se to uradi?

    Čuo sam od jednog druga da je neko iz Ilijaša sa svojim prijateljom akademskim vajarom ponudio da če izgraditi spomen obilježje za džaba. Samo da im se obezbjedi valjano mjesto za to i da se to mjesto uredi.

    Međutim do dan danas nisu dobili odgovor.

    Oprostite našim dušama grešnim, jer ne znamo šta radimo ili ne radimo.

    Kad sam ovo saznao, obuze me tuga. Kao so na ranu mi pade na nostalgiju koja me ubija.

    Oblije me ledeni znoj kad sam se sjetio, kako gore već rekoh jedne priče.

  • "Kume, znaš li šta je bilo sa Grgom?" - tako smo ga ponekad zvali kaže kum.
  • "Ko je Grga?" - upitah ja.
  • "On je bio jedan od najboljih komandanata Bataljona."
  • "Pa šta bi sa njim ?"
  • "Poslije dejtona se iselio u Zvornik, sa ženom i djetetom. Kao pravi komadant i poslije rata je nastavio borbu za svoj narod. Bio je presjednik Boraćke organizacije u Zvorniku, borio se za svoje saborce. Boreći se izgubi o je svoju prvu bitku, u ratu nije ni jednu.

    Jedan dan u kancelariju boračke organizacije mu je došao rođak.
  • "Šta radiš ovdje?" - upita ga rođak?
  • "Pa ti se ovde boriš, a ženu i dijete ti izbacili na ulicu iz potkrovlja gdje si živio."

    I ovoga puta Grga je donio odluku na brzinu, kao i mnogo puta u ratu. Međutim, ova odluka mu je bila najteža. Izgubio je bitku, morao je da se povuće sa položaja. Pokupio je ženu i djete i vratio se u roditeljsku kuću u okolini Ilijaša. Kaznio je sam sebe. Nedugo potom se razbolio, kažu da se bio prepolovio.
    Koliko znam i dan danas kažnjava sebe i svoju porodicu!

    Hoče li grupa građana izgubiti bitku, koju vode, pitam se? Kao i Grga i povući se na kraju. Da li i mi treba da se kaznimo zato što za ovi dvadeset godina nigdje ne stoji, bar mala ploča, mali krajputaš na kojem bar piše "Ilijaški Nemanjići"

    Bojim se da nekada negdje ne bude pisalo: "Oprostite našim dušama grešnim što ne uradismo ništa."

    Posvečeno Grgi, i svim komandantima Bataljona i ostali jedinica. Njih rijetko spomene neko, a radili su najteži posao. Bili su komadanti svojim očevima, braći, drugovima svojim selima.

    Boris.
  • ilijas_sjecanja- 67736 - 13.03.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Grlom u jagode


    Posvećeno mom kumu, koji je idući grlom u jagode preživio velike bitke. Međutim, jednu običnu nakon rata nije. Vječna mu slava i radost.


    Bilo je to na Trešnjici, samo par dana nakon što je ranjen mali, a opet veliki, Vukan. Nismo znali ni koji je dan, datum, pa čak ni da li je noć ili dan. Nismo bili sigurni da li sanjamo ili halicuniramo. Maštali sigurno nismo jer bješe suviše loša situacija za maštanje. Šta se dešavalo u to vrijeme, stvarno ne znam, vjerovatno čudo.

    Elem, zauezeli smo položaj na Trešnjici, na istom mjestu koje su držali muslimani. Po onome što smo tamo vidjeli mogli smo zaključiti da su oni tu boravili već duži vremenski period. Oni naši "nepuzdani izvori" su, izgleda, ipak bili tačni.

    Kiša je ponovo počela da pljušti. Izgledalo je kao da je oktobar, a ne početak juna. Već umorni od boravka na prethodnom položaju koji smo držali 48 sati, rasporedismo se po rovovima, koje su iskopali muslimani. Većina nas je odmah zaspala, kao da smo bili na nekoj tropskoj plaži a ne u rovu.

    Naša zona odbrane je bila 360 stepeni a naša najbliža jedinica dva kilometra udaljena od nas. Idući od rova do rova, obilazeći saborce, primjetih da je kiša je pljuštala sve jače i jače, a nebo se spuštalo sve niže i niže. Osjećao sam se kao da nas pritišće nekakva vanzemaljska sila. U vazduhu se osjećala neka negativna energija, kao da se približava sudnji dan.

    Sjedoh ispred jednog rova i pogledah u pravcu grudobrana na kome je ležao i čvrsto spavao Debeli. Na njega je bio naslonjen moj rođak, kao na pravi grudobran. Njegove oči su gledale kroz mene, u daljinu, kroz šumu iza mojih leđa, kao da u njoj vidi nešto. Pogledah do drugog rova, pa do trećeg, četvrtog... Shvatih da niko od nas nema više od dvadest i pet godina. Nisam ni bio svjestan da tu moju misao glasno izgovorih.

  • "Ima!" - odgovori moj rođak.
  • "Ko?" - zapitah ja.
  • "Anđelko" - odgovori on.
  • "U kojem je rovu?" - upitah ja.
  • "U onom tamo na kraju" - kaže moj rođak.

    Pogledah na drugi kraj položaja. Iz jednog rova je virila šubara, na kojoj se nešto presijavalo na suncu koje se upravo u tom trenutku počelo da se probija kroz oblake. Prizor bješe kao scena iz nekog dobro izrežiranog filma.

  • "A šta mu je ono na šubari?" - upitah ja.

  • "Kokarda" - dobaci neko iz drugog rova.

    Kroz glavu mi prođe misao da je kokarda u ovoj situaciji dobra samo za snajpera. Anđelko bješe istih godina kao i naši roditelji, pa zbog toga pomislih:

  • "Eh, star čovjek a ne zna ništa!"

    Kako je kiša prestala da pada, krenuh ka Anđelkovom rovu sa namjerom da mu kažem da spusti malo onu njegovu šubaru, jer je kokarda poput svjetionika blistala na njoj. Međutim, kao po nekom nepisanom pravilu, kada to najmanje očekuješ iz daljine začusmo komandu "Desnim krilom" a zatim po nama osu kiša metaka, koji su zujali oko naših glava kao komarci uoči kiše.

    Neprijatelj je napao pložaj koji smo prethodno držali. Na nas su pucali iz daljine, iz snajpera i mitraljeza, sa namjerom da nas drže prikovane za zemlju.

    Zazvonio je induktorski telefon, i ja se javih.

  • "Napali su.." - začuh uzrujan glas sa druge strane žice.

    Bilo je to sve što sam čuo jer je nakon toga je pukla veza. Okrenuh točkić na poljskom telefonu, ali nije bilo indukcije. Neprijatelj nam je presjekao žicu. Uzeh drugi telefon, vezu sa našim drugim položajem, ali je i na njemu veza bila u prekidu.

    Uštinuh se da provjerim da ne sanjam. Nažalost, izgleda da je sve ovo bila stvarnost.

    Ovo napeto stanje je, čini mi se, trajalo je čitavu vječnost. Pogledom sam tražio saborce oko mene. Očekivali su da nešto kažem.

  • "Opkoljeni smo!" - rekoh im - "spremite se za direktni napad."

    Nastao je tajac. Otišao sam do onog rova u kome je bio moj rođak, da ih obavjestim. Vratio sam se nazad. Na kumovom licu zatekoh zagonetni osmjeh. Anđelko je skinuo "svjetionik", tj. kokardu sa šubare, a zatim je uredno zamotao u novinski papir i sakrio u šuplju bukvu pokraj rova. Kaže, nije htio da mu nađu kokardu ukoliko nas žive uhvate. Nastalo je zatišje pred oluju.

    U jednom trenutku, kum je ustao, i izašao iz rova.

  • "Gdje ćeš kume?" - ljutito uzviknuh ja.
  • "Vidi kume kako su dobre jagode ispred rova! Idem da ih jedem."
  • "Pusti jagode, kume, pada mrak! Sutra ćemo da ih jedemo, kada svane!"
  • "A možda nam i ne svane, moj kume. Niko nas nije na ovo tjerao, sami smo krenuli grlom u jagode. Pa, ako je tako, hajde onda i da ih beremo."

    Ustao sam i krenu o za kumom. Možda je to bilo izazivanje sudbine, ili puka sreća, ali je u tom trenutku, kao po nekom nepisanom pravilu, ispred rova u kome je bio moj rođak eksplodirala potezna protiv-pješadiska mina. I tako, olujaje je prestala prije nego što je i počela. Naravno, ovo smo saznali tek idućeg jutra, koje smo svi dočekali živi i zdravi.

    Tog jutra je na "svetioniku" ponovo zasijala kokarda.
  • ilijas_sjecanja- 65923 - 28.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    Najmanji a najviši


    Moj kum je govorio da su mu u sječanjima najsnažnije urezani događaji sa početka i kraja rata. Izgleda da je ovo vrijeme bilo najstrašniji dio iz tog nesretnog perioda, zlog doba.


    Vukana su mnogi znali kao čovjeka malog rastom i sa čudnim piskavim glasom. Bio je on opšta suprotnost svome bratu, gromadi od čovjeka sa tako isto gromoglasnim glasom.

    Naš narod kaže da se otrov pakuje u malu bocu. E, Vukan bješe upravo takav čovjek, samo što je u njemu umjesto otrova bila neizmjerna hrabrost i dobrota.

    Početak rata je bio opšta konfuzija. Sa muslimanima nismo imali liniju razgraničenja, pa su nam prilazili sa svih strana. Iz neba je neprestano lila kiša, a kada je stala na nas su počele da padaju granate, sa svih strana i svih kalibara. Bila su to strašna vremena! Po selima se čak pričalo da su krave od straha prestale da daju mlijeko.

    Kada pljusak prestade, dobili smo naređenje, ni sam ne znam od koga, da zauzmemo Trešnjicu, strateški važnu kotu na četveromeđi opština: Ilijaš, Iliđa, Novo Sarajevo i Visoko. U akciju je sa nama krenula i novoformirana jedinica u čijem sastavu je bio i Vukan.

    Iz nepouzdani izvora smo saznali da se gore, već više od pola godine, nalazi nekakva muslimanska paravojna formacija. Poslao sam dvojicu momaka, koji su odlično poznavali područje, da izvide teren jer nas je do destinacije dijelio brisan prostor od nekih stotinjak metara. Ispostavilo se da sam uradio pravu stvar što sam poslao samo izviđače jer se kasnije pokazalo da su muslimani iskopali nekoliko rovova na tom položaju.

    Sa ivice šume sam posmatrao sa ovu dvojicu kako prelaze brisani prostor. I taman kada su oni ušli u šumu sa druge strane, na sred čistine, kao da je iz zemlje nikao, pojavio se Vukan. Ja sam, kao da sam znao šta če se desiti, požurio do njega što sam brže mogao. I baš kad sam došao do njega, čuo sam jednog od one dvojice naših boraca kako viče: "Stoj!" Na to mu Vukan odgovori: "Ne boj se dečko!" i poče da skida pušku sa leđa. Osjetio sam kako mi krv krenu u lice, a zatim sam čuo i pucanj. Bacio sam se na zemlju kraj Vukana, koji je već pao. Povikao sam onoj dvojici da ne pucaju, i oni su poznavali moj glas.

    Sve ovo je čuo i neprijatelj na svom položaju, pa je usledilo nekoliko rafala i "Garonje", tako da mi je lišće sa žbunića iza koga sam se zaklanjao, padalo po tijelu.

    Kad je sve utihnulo, pogledao sam u pravcu Vukana, koji je ležao nepomično. Ostatak grupe je već bio došao do nas. Zatražih od nekoga iskusnijeg da nam kaže šta je sa Vukanom. Sa nama je bio i čovjek koji je dosta puta visio kako ljudi umiru. Meni je ovo bilo prvi put! Pogledao me je i reče: "Mrtav je!".

    Obuzela me blaga jeza. Nakon par trenutaka još veča. Vukan je otvorio jedno oko, i zatim mi namignuo. Nisam znao šta se događa.

    Povikao sam: "Živ je, živ je, stvarno. Prišli smo mu skinuli odjeću na prsima nije bilo rana, a svojim očima sam vidio kako mu se uniforma na prsima naduvala u trenutku kada je bio pogođen.

    Prevrnuli smo ga na prsa. Na leđima je imao dvije rane. U trenutku dok je skidao pušku metak ga je pogodio u blizini desne plećke a zatim izašao na lijevoj.

    Bilo je to pravo čudo!

    Nakon dva dana, začuo sam Vukanov piskavi glas među borcima:

  • "Pizda vam materina, muslimani mi ne mogu ništa, ali zato vi hočete da me ubijete!"

    Nešto kasnije, Vukan je postao komandir čete. Međutim, kad je ga je ponovo ranio njegov vojnik dok je čistio pušku, on je napustio mjesto komandira i došao kod nas u izviđačko odjeljenje uz komentar da je mu je potrebno više akcije.

    Ono što je tražio, Vukan je i dobio. I to mnogo njih! Iz svake od njih je izlazio kao još veći junak, a bješe najmanji rastom u našoj jedinici.

    A onda je došla na red jedan od mnogobrojnih akcija u reonu Ravnog Nabožića. Akciju je vodio Mladen. Tom prilikom smo ušli duboko u muslimansku teritoriju, dok su nam bokovi bili jako loše obezbeđeni. Ovo nas je dovelo u šah poziciju u korist neprijelja. U vazduhu se osječalo neka čudna strepnja. I baš kao u šahu, morali smo žrtvovati jednu figuru da bi se izvukli iz te, po nas jako teške, situacije.

    U jednom trenutku, dok smo ležali na zemlji, prikovani neprijateljskom vatrom, čuli smo kad je neko rekao:

  • "Vidi ga, najmanji a najviši!"

    Pogledao sam naviše. Svi smo ležali, samo je "mali" Vukan stajao. Povikasmo, svi u jedan glas:

  • "Lezi Vukane!"

  • "Neka djeco, ja sam najstariji!" - uzvrati Vukan.

    U slijedečem trenutku, kroz drvo iza kojeg je stajao Vukan, prođe metak i pogodi ga direktno u čelo.

    A onda je, kao po nekom nepisanom pravilu, sve utihnulo. Mali pijun se sam žrtvovao da nas izvuče iz šah pozicije.

    Krenuli smo nazad pogurenih glava. Na šatorskom krilu smo nosili malog čovjeka, a veliko junaka, koji se tom prilikom žrtvovao za nas.
  • ilijas_sjecanja- 65342 - 24.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    O mom pisanju


    Poštovani Željko, Nekokom čudnom energijom, ja sam skupio bezbrij sjećanja, mojih kumova, mojih drugova, ujaka , strićeva, rođaka.. .. .. I sve što znaju oni, sada znam i ja.

    Ovo pisanje sam poćeo sa namjerom da se spomenu i mali, sasvim obični ljudi. O velikim ratnicima, vođama, velikim herojima, pisače istorija, nadam se. Ja ću da spomenem neke druge, dok za to ne dođe vrijeme. Za sada samo želim da spomenem ljude poput čiče heroja, Vladimira i njima slićnim...

    Zašto sada ovo pišem? Vidim da je moje pisanje privuklo pažnju nekih ljudi, ali i njihove komentare. Neću u buduče da ulazim u polemike ni o kome ni oko čega. Več sam to jednom na pisao. Svaki je nesretnik koji je dao život u ratu za svoju porodicu najmiliji. Svaka je jedinica, svojima najbolja. Svi su bila ista vojska. Kako Srbi, tako i nesretni muslimani.

    Ni u jednom trenutku nisam podcjenio ni Vogoščansku ni Ilidžansku brigadu, odnosno njihove borce. Niti ću to ikada učiniti. Ja čak cijenim i časne muslimanske vojnike, a pogotovu vojnike VRS.

    E, sad o Mladenu Saviću, ima mnogo da se piše, kad dođe vrijeme. Gospodin Zoran Anđić je pisao nešto o Mladenu, nisam siguran da je to sve tako. Blagoja je ubio nesretnim slučajem Srbina, a ne muslimana u Srebrenici. Mladenu nisu namjestili ubistvo, nego je to bio vrlo prost nesrećan slučaj.

    Ka što rekoh sad ulazim u polemiku i nikada više. Iz sječanja moga kuma Mladena znam kao i samog sebe.

    Samo oni koji su zabijali Mladenu glavu u krilo i on njima prilikom razni akcija. Znaju kako je ga prozvala njegova udarna jedinica. Inače Mladen je bio komadant prve jedinice u SRK kKoja je dobila ratnu zastavu.

    Evo i jednog nagradnog pitanje: kako su ga, zvali njegovi izviđaći. Uzgred to je jedinica koju je Dragan Josipović najviše volio i cjenio. Toliko o ovome. Slijede priće o ljudima poput čiče. Pozdrav Boris.
    ilijas_sjecanja- 64183 - 20.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    Vladimir


    Bilo je ljeto 1981. godine kada smo nas tri druga, kasnije i kuma, krenu u još jednu novu avanturu. Naime, čuli smo da u Kralupima, tačnije potoku koji teče kroz njih, ima velikih komada potočne pastrmke, strugaća, sapače. Takođe smo čuli da je najlakše je da se riba ulovi oprobanom metodom, pomoću ljeskovog sepeta. Što bi prestavljalo u kombinaciji sa zelenim garnjem, neku modifikovanu vršku u koju riba, kad je pojuriš uđe, a kasnije ne zna da izađe.

    Sepet smo nabavili tako što smo mog strica podmitili sa litrom rakije, naravno uz obećanje da se sepetu ništa neće desiti. Obećanje se moralo ispoštovati, jer je strica bio opasan glas.

    Dođosmo u Kralupe, negdje iznad škole. Odabrasmo jednu livadu, na kojoj je bilo posijano žito, tačnije više kukolja nego žita. Odlučismo da preko nje, dužinom od nekih desetak metara, priđemo do potoka. Tako i uradismo.

    Mjesto je bilo savršeno za pecanje, vir od neka 3 do 4 metra širine, metar i nešto dubine. Nagurasmo nešto granja u sepet, a zatim ga postavismo na mjesto gdje je voda isticala iz vira. Ja ostadoh kod sepeta, a moja dva drugara krenuše uzvodno, da potjeraju ribu niz potok. Nakon kraćeg vremena primjetih da par dobrih komada ribe uđe u sepet. Od ushićenja nisam ni primjetio da su se moja dva druga odjednom nestala iz potoka. Kad podigoh pogled, ugledah ih kako trče preko livade na drugoj strani rijeke.

    U istom trenutku opazih i veliku sjenku čovjeka kako se nadvija iznad mene. Nisam ni uspio da se okrenem a njegova ogromna šaka me je već udarila preko leđa. Skočio sam u vodu a zatim počeo da bježim ka drugoj obali. Međutim, sjetih se sepeta koji je bio od lijeske, od čega bješe i štap u ruci onog grmalja koji je stajao u potoku. U isto vrijeme, kroz glavu mi prođe i pomisao na stričevu kamžiju, koja mi nije ginula ako se kući vratim bez sepeta. Zastadoh dvoumeći se šta da izaberem: štap ili kamdžiju? Okrenuh se. Onaj grmalj je stajao raskoračeno i gledao u mene. Odlučih da kamdžija boli više od štapa, pa se vratih po sepet. Ovo jako razbjesnilo onog čovjeka, pa me nastavi mlatiti, uz bogat asortiman psovki.

    Na kraju sam, ipak, uspio da zgrabim sepet i pobjegnem. Kada pronađoh drugove, oni su se, kao i sva ostala djeca, smijala nevolji u koju smo upali. Umjesto pastrmke i strugaća dobismo batine i sramotu koju je nekako trebalo uobličiti i ispričati kod kuće.

    Dok nas je tukao, onaj baksuz od čiče je vikao na nas da nas tuče zbog onih desetak metara pregaženog kukolja. Ma šta da vam kažem, kakva njiva takav i vlasnik - pravi kukolj među ljudima!

    ***

    Desetak godina kasnije, životna sudbina je nas trojicu "ribara" ponovo dovela u Kralupe. Opet smo se našli kod onog istog potoka i njive obrasle u kukolj.

    Međutim, ova priča ne bi bila kompletna a da ne pomenem Vladimira. E, taj momak je bio pravi vojnik, možda i zbog toga što porjeklom bješe Rus. Vladimira smo doveli iz Subotice, u proljeće 1993. godine. Naime, nas nekolicina je u akciji zauzimanja Ravnog Nabožića bila ranjena. Nakon što su nas zakrpili u "Žici" dođe do nas vijest da smo od komadanta Josipovića dobili po pet dana nagradnog odsustva pa smo, zahvaljujući nekakvoj humanitarnoj organizaciji, otišli do Subotice - tek toliko da nam noge vide puta.

    Bješe to prvi put da smo, nakon godinu rata, napustili Ilijaš.

    U tog mog boravka u Subotici, imao sam osjećaj da sam pao u raj. Sva zadovoljstva ovoga svijeta, koja bi mogao poželi vojnik koji je upravo izašao iz rova, stala su u to kratko vojničko odsustvo: iće, piće, žene...

    Međutim, ništa ne traje vječno, pa čak ni boravak u raju. Kada smo krenuli nazad, povedosmo sa sobom i jednog, na prvi pogled kušljavog, Rusa koji nije imao gdje da ode. U putu saznadosmo da je on iz Taškenta u Uzbekistanu.

    Prvih desetak dana boravka u Ilijašu, Vladimir je sakupljao prvoklasne dijelove za za pušku. Kada je konačno nabavio sve što mu je trebalo, pušku je nazvao "Prva". Pričao nam je da u Avganistanu nije imao "Prvu" pa je zbog toga morao da nosi dvije obične.

    Kako su dani prolazili, Vladimir nam se sve manje činio kušljavim. Nakon svake akcije, ili odbijene neprijateljske ofanzive, Vladimir nas je sve više oduševljavao. Ponekad bih pomislio da ga je kod nas poslala neka obavještajna služba, jer mi se činio previše dobar za običnog vojnika.

    Vladimir bješe pravi ruski soldat. On je bio ono što mnogi od nas nikada nisu mogli da budu. Kada bismo mi jeli čitav IKAR, on je i njega polovio, a kad bismo mi pili on bi čitao. A taj Rus je mogao da čitao sve što mu padne u ruke. Jednom prilikom sam ga čak vidio da čita Fiziku za sedmi razred osnovne škole.

    Noću, dok je Vladimir bio na straži, nikada nije spavao. Osim svog ličnog naoružanja, za Čarlija je nosio i tridesetak granata od 60 mm. Vladimir bješe i racionalan vojnik. Dok su pojedinci na položaju ostavljali čitave sanduke municije, on bi sakupljao svaki metak koji bi našao u blatu.

    Kad je sastavio "Prvu", zamoli me je da ga odvedem negdje na položaj, pa da je tamo isproba. I tako, zaputismo se ka Kralupima. Nakon što smo prepješačili osam kilometara, dođosmo do meni dobro poznatog mjesta. Na brdašcetu je stajala zapaljena kuća, a na livadici ispod nje, odmah uz potok, u dužini od nekih desetak metara pružila se njiva obrasla kukoljem. Prisjetih se onog nemilog događaja od prije desetak godina, pa se slatko nasmijah.

    I tako, pređesmo preko kukolja, a zatim pregazismo potok. Ovog puta ne dobismo batine! Dođosmo do kuće. Na zidu, ispod jednog prozora, Vladimir nacrta metu, koja se sastojala od koncentričnih krugova, a zatim u svakom od njih napisa po jedan broj od jedan do deset. Nakon toga se odmakosmo od kuće za nekih stotinak metara. U baš u trenutku kada je Vladimir zauzeo stav da isproba pušku, iza leđa nam priđe moj kum, inače jedan od ona tri "ribara" od prije desetak godina, i onako u hodu opali iz neke stare, vidi slučajnosti, ruske puške. Začu se gromoglasan pucanj, a zatim se sruši polovina zida od one stare, već oronule, kuće. Sa zidom nestade i Vladimirova meta sa svim krugovima i brojevima od 1 do 10.

    Vladimir nabaci izbezumljenu facu i reče:

  • "To jes puška. To jes zgaubica!"

    Potom mu "Prva" ispade iz ruke a da je nije ni isprobao. Nakon toga, Vladimir se poče gromoglasno smijati, mnogo glasnije nego što je to bio pucanj Zgaubice. Pored svih njegovi vojničkih vrlina, njegova vedra priroda nam je bila najdraža. Ovaj zagonetni Rus je i u najtežim trenucima uspjevao da nas nasmije.

  • "Nego kume, znaš li čija ovo bješe kuća?" - upita me kum.

  • "Ne" - odgovorih ja.

  • "Pa od onog čiče Kukolja što nas premlati prije desetak godina dok smo ribarili u ovom potoku."

  • "Znači, uspjeli smo da mu se osvetimo, i to baš ZGAUBICOM" - uzvratih ja, a zatim svi prasnusmo u smjeh.

  • "A šta bi sa njim kume?" - upitah ga.

  • "Poginuo je uoči rata dok je plastio sjeno. Pao je i polomio vrat!" - odgovori moj kumašin.
  • "A ko mu zapali kuću?" - upitah ponovo.

  • "Muslimani - odgovori kum.

  • "Pa što mu, kume, muslimani zapališe kuću?"

  • "E, moj kume, pa i Turci znaju šta je žito a šta kukolj" - odgovori moj kum.



    P.S. Ova priča je posvećeno Vladimiru, i svim časnim ruskim dobrovoljcima koji su se u bosanskom ratu borili rame uz rame sa braćom Srbima. Vladimir je pred kraj rata napustio Bosnu i otišao u Legiju stranaca.
  • ilijas_sjecanja- 64023 - 19.02.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Podrška Borisu


    Borise,

    oduševljen sam tvojim pisanjem, i naravno željom da napišeš nešto o "Ilijaškim Nemanjićima"!

    Ilijaški borci nisu bili zečevi tada, pa sam siguran da to nisu ni dan-danasa. Mi smo vodili pravedan rat za spas i očuvanje srpskog naroda kojem je prijetilo istrebljenje na prostorima BiH. Zbog toga treba da pišemo svoju istini i svoju istoriju, a koju nam svjetski moćnici pokušavaju zabraniti da bi bi njihove ideje mogle biti lakše sprovedene. Ja sam se protiv tih ideja borio onda, a borim se i danas, samo sada umjesto puške koristim olovku.

    Lično mislim da šta god napišeš o "Ilijaškim Nemanjićima", to neće biti hvalisanje nego objektivan prikaz stvari kroz koju su ti istinski heroji prošli! Siguran sam da nema onoga ko bi mogao pisanom riječi dočarati situaciju kroz koju su ti borci prošli u tim ratnim godinama.

    Kada si već spomeuo Žuč, moram da ti kažem da je tada potpukovnik Josipović bio komadant TG Vogošća, a njegova glavna snaga su bili upravo heroji iz Ilijaša, sa kojima je on već pokazao i dokazao da su oni doista bili pravi Nemanjići.

    Sa ponosom mogu da kažem i to da sam sa Mladenom Savićem, udarnom iglom Ilijaških jurišnika, bio u veoma dobrim odnosima, kako prije tako i u toku rata. Osim vještine u vođenju ratnih operacija, Mladen je imao i dosta ljudske kvalitete, vrijednih poštovanja. Bio je omiljen u društvu!

    Sa Mladenom sam imao priliku da učestvujem u ratnim operacijama i to upravo na Žuči, u ljeta 1993. godine, u operaciji "Prsten". Tada sam bio komandant Vogošćanskog bataljona, a Mladen je iz moje zone odgovornosti trebao da izvede napad na glavni prava cijele te akcije, na kotu 850. Ja sam bio na njegovo lijevom krilu, i moj zadatak je bio da krenem u napad paralelno sa Mladenovim jurišnicima, ispod kote 850 u pravcu Šabanove kuće.

    Mladen je bio veoma iskren borac, pa ako bi ocjenio da iz nekog razloga nije pravi trenutak da se krene u napad, uvjek me je o tome na vrijeme obavještavao. Tom kriliko mi je rekao:

  • "K.. . , hoću da znaš da ja danas neću kretati sa svojim borcima, šta god se bude dešavalo na terenu".

    Tako nešto je bilo veoma važno za uspjeh u zajedničkoj akciji, jer je ulijevalo veliko povjerenje među mojim saborcima.

    Za izvršrenje tog zadatka pod mojom komandom je tada bio Jurišni vod Vogošćanskog bataljona, pojačan sa Izviđačkim vodom Miće Vlahovića i VVP pokojnog Miroslava Todorovića - Toše.

    Na našu veliku žalost, tog dana je u akciji poginuo Tošo i još jedan dobrovoljac iz Srbije, čini mi se da je bio iz Leskovca, zaboravio sam njegovo ime (o tome sam ranije pisao na ovom sajtu).

    Taj dan se nije kretalo u napad zbog velike magle, ali narednog dana mi smo izveli napad ispod kote 850 i ovladali jednim velikim dijelom teritorije iznad Šabanove kuće. Tom prilikom je bio ranjen Koprivica iz Mićinog voda. Pošto druge jedinice nisu uspjele da osvoje važne dijelove teritorije za nastavak akcije, nakon dva dana držanja osvojene teritorije, mi smo se po naredbi više komande morali povući, jer je postojala mogućnost da ostanemo u okruženju.

    Nakon tog događaja, na Žuči se više nije kretalo u napad, a ubrzo nakon toga prekinuta je i cijela operacija "Prsten".

    Svjetski moćnici su zaustavili operaciju "Prsten" jer je muslimanska vojska bila slomljena na mnogim mjestima oko Sarjeva, pa su muslimanski političari postali svjesni da je na pomolu kapitulaciju njihove vojske.

    Bilo, neponovilo se!
  • ilijas_sjecanja- 63842 - 18.02.2012 : Nlo - best (0)

    Čiča i dobrovoljci


    Kad Boris spomenu čiču, setih se jednog događaja iz 1992. godine.

    Beše jun mesec, upeklo sunce, zemlja gori, a mi stojimo u hladovini ispod neke trešnje i pijuckamo neku brlju, koju su nam izneli meštani. Tu sa nama su bili i "dobrovoljci". Neću spominjat odakle su, da se neko ne bi prepozno.

    U jednom trenutku naiđe neki starac, verovatno iz tog mesta. Ispred njega izleće jedan od tih "dobrovoljaca" i uzviknu:

  • "Bog čuva Srbiju"!

    A čiča se trgnu pa reče:

  • "Ma, jeb'o ti Bog mater, prepade me!"

    Reče to onako sa smeškom, što bi naš narod rekao, više u šali. Međutim, ovaj dobrovoljac navali na njega:

  • "Jel' ti to meni mater?"

    U početku sam mislio da se "dobrovoljac" šali. Međutim, reč po reč i on udari starca šakom u stomak. Jadni čiča se savi i pade na kolena.

    Sve ovo se dešavalo na samo na metar od mene. Kako čiča pade, meni noga sama od sebe poleće i pogodi tog "dobrovoljca" tačno u glavu. Pade i on na zemlju. Njegovi drugari se uskomešaše, uhvatiše za oružje, ali je moj buraz već repetirao "kragujevku".

    Na svu sreću, neko je dojavio u obližnju komandi šta se dešava, tako da je na kraju ipag izbegnuta veća tragedija.
  • ilijas_sjecanja- 63822 - 17.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (5)

    Čiča iz radnog voda


    Jednom prilikom reče mi kum:

    "Imali smo iskopane tranšee duž čitave zone odgovornosti bataljona. Pored toga, imali smo i dobre zemunice na svakih pedesetak metara, zatim prilazne tranšee ka položajima, te ukopanu telefonsku liniju, te borbena osguranja i solidne puteve za vojna vozila sve do samog položaja..."

    "Pitaš se kume, kako smo već stizali da sve to uradimo kada znaš da mi iz interventnog voda gotovo nikada nismo išli kući. Borci su na položaju bili dvije trećine vremena, a kod kuće odmarali samo jednu. Naravno, ovako je bilo samo u vrijeme dok nije bilo borbenih dejstava. A kada se zapuca, na položaju smo bili stalno. U najteža vremena, za vrijeme velikih neprijateljskih ofanziva, kućama smo išli samo noću da se okupamo!"


    Sjetih se kako ni ja nisam vjerovao svom ocu koji mi je pričao da je za vrijeme ofanzive u junu 1995. godine kući išao svaku sedmu noć. A i tada je išao samo zbog toga što je bio stariji čovjek! Mlađi kući nisu išli nikako, gotovo mjesec dana koliko je trajala ofanziva.

    "Kako smo stizali da iskopamo sve ove tranšee? E, to su uglavnom radili sami vojnici. Pored toga, imali smo i specijani vod za to. Njega su uglavnom sačinjavali nesposobni za borbu i stariji ljudi. Prosjek godina tog voda je bio sedamdeset."


    Dok je ovo pričao, kum se sjetno osmjehnu. Potom mi reče, sa tugom u glasu, da o ljudima iz radnog voda više niko ne priča, ništa se ne piše, čak ih više niko i ne spominje!

    "Ma znaš šta, ove starkelje su ustvari bile pravi heroji! Ono što su radili, nisu morali. A radili su i više nego što su i mogli i trebali. Sjećam se tako 1993. godine. Bili smo na Žuči, gdje smo na Ježevima pripremali akciju vraćanja kote 850. Tog, jako toplog dana, umalo nisam ubio jednog nesretnika na položaju.


    "Stani kume, završi mi priču za radni vod" - prekinuh ga ja!

    "Pa, upravo ti o tome i pričam. Jedan čiča iz radnog voda je iza mene nosio nekakav sanduk sa municijom ili bure sa eksplozivom. U jednom trenutku čujem ga kako jauče. Okrenem se, i vidim onog nesretnika sa položaja kako tuče tog čiču. Ja repetiram pušku sa namjerom da upucam tog mog saborca. U zadnjem trenutku čiča stade između nas pa mi reče:

  • "Pusti ga sine, ne zna on šta radi!"

    Taj moj saborac mi otresito odbrusi:

  • "Jebo te on, što braniš Turčina?"

    Čiča ga pogleda tužnim pogledom, a onda ponovo podiže svoj teret. Upitah ga da mu pomognem, ali on mi odgovori:

  • "Neka sine, lakši je meni ovaj vojnički sanduk od tereta koji nosim na svojoj duši!"

    Udari me nekakva čudna nemoć, pa sjedoh na travu. Zapalih cigaretu i pogledah onog nesrećnika. Gleda i on u mene, ali mu ništa nije jasno.

  • "Budalo jedna, znaš li ti da je ovom čiči nedavno poginuo sin, a drugi mu se još uvijek bori upravo na ovoj liniji. Kako ti nije jasno da si upravo tukao Srbina?"

  • "Ma kakav Srbin, on je vanzemaljac, pizda ti materina" - uzvrati moj sagovornik.

    "Polako krenuh za čičom, starcem od nekih 70-tak godina. Zapitah se tada, a i dan-danas me progoni to isto pitanje, da li bih i ja bio takav junak kao što to bješe čiča? Da li bih i ja postupio upravo onako kao što je to uradio on, a da mi je samo par dana prije toga na Golom brdu poginuo stariji sin? Da li bih i ja u ruci koja me tuče prepoznao svog vlastitog sina?"

    Eto, takav je bio taj čiča, ali i mnogi njegovi drugovi, istinski specijalci iz radnog voda, koji su do kraja rata bili njihove vlastite bitke sa rovovima i ašovima, neprijateljskim snajperima i nervoznim srpskim borcima.

  • "Nikad neću zaboraviti čiču" - reče mi kum, a potom mu pogled pade na zemlju.

    Poslije dužeg vremena, kad ih ponovo podiže, upitah ga:

  • "Čega se još sjećaš iz rata?"

  • "Kojeg rata, bolan kume, jeb'o mu pas mater?"
  • ilijas_sjecanja- 63642 - 16.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Mislimo isto


    Poštovani Željko,

    Žao mi je, ako si i u judnom trenutku, iz predhodnog teksta pomislio da sam nešto zamjerio tebi. Čak šta više, sve pohvale za ovo što radiš. Mogu samo da zamislim, koliko imaš problema, razni dilema, kritika i čega sve već. Kako se sa tim boriš?

    Iz prethodnog teksta vidim da vrlo slično razmišljamo. U pravu si da Ilijašani pišu jako malo. Koji su razlozi za to, ni sam ne znam. Da se neki bune ili boje da se njihova imena objavljuju na portalu, i to razumjem. Znaš li onaj vic o zecu kada su ga sreli kako bježi, pa ga pitali zbog čega bježiš a on im odgovori da je počeo lov na slonove...

    Mnogi su nedužni maltretirani, zatvarani, suđeni. Shodno tome se većina, da kažem poistovjetila sa zecom. Bolje se skloniti, pobjeći nego ostati bez jaja...

    Naravno nisam proćitao sve tekstovem, a nisam znao ni za Marka Koponju...

    Da li se Vogošćani previše hvale, ja to neću reći. Mi sigurno malo pišemo. I još jednom ponavljam da nam je livada bila mnogo velika. Znam da ti imaš iste kriterije, da ne favorizuješ nekog. To je ljudski i normalno. Svi oni koji su poginuli, pali su za isto. Njihovim najmilijim je podjednako teško, ista im je bol, ista im je tuga. Proganjaju ih iste nepravde, iste muke, iste dileme.

    Ne zamjerimo im i ako ponekad reaguju na neki tekst, onako kako možda ne bi trebalo. Dosta njih i ne zna šta ustvari da urade, pa bježe poput zeca u onom vicu.

    Vezano za otvaranje stranica i pisanje na njima: Da li ću i ja dobiti jenu, to mi baš i nije bitno. Bitno mi je da ovo neko čita, pa će mi zbog toga bar za zeru biti lakše.

    Interesuje me, da li bi ti volio da konkretno pišem o nekom ili nečemu.

    Ja ću shodno vremenu i raspoloženju nastaviti da pišem. Ako u međuvremenu u meni, zec ne pobjedi Nemanjića.

    Hvala ti još jednom za sve ovo što radiš.

    Pozdrav Boris

    Borise,

    ni "zeru" nisam bio ljut na tebe. Možda sam se malo pravdao, objašnjavao moje stavove, dileme, ali nisam bio ljut.

    Interesantno je da mnogi u mojim odgovorima, blagonaklonim ili neprijateljskim, primjete izvjesnu dozu "ljutnje". Međutim, vjeruj mi da nije tako, ja samo imam svoje mišljene i energično ga zastupam.

    Što se pisanja tiče, počni od onoga što misliš da je najinteresantnije. Druga varijanta je da počneš iz početka i ispričaš, u hronološkom redosledu, sve čega se sjećaš.
    ilijas_sjecanja- 63582 - 15.02.2012 : Boris - best (0)

    O Ilijaškim Nemanjićima


    Poštovani Željko,

    Hvala na pozitivnom komentaru. Posebno hvala za Josipovića i Adžića.

    Na raznim podstranicama ovog sajta sam pročitao sam različite besjede, sjećanja, opise razni bitaka, i mnogo još toga. O onome gdje sam ja bio i šta sam radio, neću da pišem, međutim radiću to za druge, za moje Ilijašane.

    Kako reče Vogošćanin Pravi, čini mi se, a ako griješim molim te da me ispraviš, da Iljašani treba da pišu o svojim junacima, bitkama i podvizima. A kada malo bolje razmislim, Ilijašani su, kako to reče Velimir, bili pravi Nemanjiću. Nije što sam ja iz Ilijaša, već što je doista tako bilo!

    U ratu je, isto kao u životu, upravo kao u onoj narodnoj poslovici koja kaže da: Nije njiva onoga čija je nego čije su ovce.

    Šta sam ovdje htio reći? Ilijašani veoma malo pišu o svojim junacima, ili bolje reći paćenicim. Uzalud nam je i to što naša livada bješe najveća. U isto vrijeme mi se čini da smo upravo zbog te livade i bili Nemanjići.

    Kad čitam o bitkama na Žuči, Jasenu , Polomu, čini mi se da smo mi iz Ilijaša imali neko drugo Golo Brdo, Ježeve, kotu 850, Orlić... Kao da mi tamo nikada nismo bili!

    Sad mi opet prođe kroz glavu da ovo, možda i ne treba da pišem , ali nisam mogao da odolim.

    Poštovani Željko,

    Misli da bi se mnoga imena ljudi iz Ilijaša trebala naći na nekoj od podstranica. Ne znam koji kriterijum imate da bi nekog stavili, na neku pod stranicu. Bilo bi lijepo da se na nekoj od njih nađe i ime Marka Koponje, Mladena Savića i mnogih drugih.

    A evo joś jednog velikog razloga!!!

    Sudbina mu je dala živo i ime
    Sa one strane reke Drine,
    Kad mu neko od mojih spomene ime
    U očima im suza sine
    I kažu: " Naš veliki, srpski sine"

    Ratko Mladić
    Ime junaka
    Velikog ratnika
    Pobjednjaka.

    Branio je srpski narod
    Živeo za njega
    A pravda mu je bila važnija od svega.

    General najbolji je bio
    I svoje snove je snio:
    kad bi bar jedan srpski život
    bez rata bio!


    Ipak nepravda je presudila
    Ni kriv ni dužan u zatvoru je završio
    i svoje snove nije dovršio.

    U ime mojih sa one strane reke Drine.
    Devojčica iz Beograda.


    Ne tako davno je general Mladić pročitao ovu pesmu, i tom prilikom je rekao svome sinu: "Ovo može napisati dijete čiji korijeni vuku odakle su i moji!".

    Nakon toga je ustao i rekao: "Kad pričaš sa nekim borcem iz Ilijaša, treba da ustaneš! To što su oni preživjeli u ratu niko nije!"

    Poštovani Željko,

    Kad sam čuo da je ovo rekao general Mladić, odlučio sam da pišem na ovom forumu. Da pišem o živim i neživim Ilijaškim Nemanjićima, zaboravljenim junacima...

    Oprostite našim dušama grešnim što nemamo dovoljno ovaca za sve naše velike livade!

    S poštovanjem Boris!

    Borise,

    još jednom hvala na nadahnutom pisanju, koje će se (siguran sam u to) svidjeti velikom broju posjetilaca ovoga portala, ne samo meni.

    Kao prvo, kriterijumi za "otvaranje novih stranica" su veoma jednostavni: Ukoliko pokreneš neku temu a drugi te slijede, ili izraziš volju da pišeš o nečemu a zatim održiš to svoje obećanje i nastaviš sa objavljivanjem svojih tekstova - ja odmah otvorim novu stranicu.

    Stranice ponekad organizujem "po autoru", pa mu to ispadne kao da čitaš nečiju ratnu biografiju tj. "ratna sjećanja". Primjera radi, navešću ti Velimira ili "Vogošćanina Pravog" koji imaju svoje stranice u istorijskom odeljku, ili Zorana Jankovića koji ima svoju kutak u zoni političkih komentara.

    Sa druge strane, neke tekstove sam organizovao po bitkama ili lokacijama, pa tako imaš stranicu "Polom i Jasen", "Mačak", "Žuč", "Grahovište", "Pofalići", "Bihać", "Goražde", "Žepa" i tako dalje...

    Što se tebe tiče, dovoljna su još samo dva komentara pa da i ti dobiješ svoju stranicu! Naravno, uz obećanje da ćeš nastaviti da pišeš. Poruka za sve ostale: broj stranica je neograničen i svaki plodni "pisac" može dobiti svoju stranicu.

    Kao moderator ovog portala pokušavam da budem neutralan, pa sam do sada prikrivao moje iskreno divljenje prema Ilijaškim Nemanjićima. Jako bi se iznenadio kada bih ti rekao sa kim sam iz Ilijaša u prijateljskim odnosima i ko je sve, izuzev Josipovića, bio u Aleksandrovu na parastosu Miće Vlahovića.

    Mnogi od nas ne pišu o divovskoj borbi velikih srpskih junaka koji su još živi, jer im (nepravedno) visi haška sjekira nad glavom. Sa druge strane, Naser Orić i stotine srpskih dželata šeta Federacijom i otvoreno piše o zvjerstvima koja su počinili nad srpskim narodom.

    U isto vrijeme, dobijao sam i zahtjeve porodica poginulih srpskih heroja, u kojima insistiraju da se njihovi sinovi, muževi, očevi, braća ne pominju na ovoj stranici, a da se njihova imena uklone!

    Ne zamjeram ti što to ne znaš, ali mnogi od gore pomenutih junaka već odavno imaju stranicu na ovom sajtu. Primjera radi, na stranicu Marka Kopanje možeš otići ako klikneš ovdje. Moj projekat "Virtuelnog groblja" obuhvata oko 1100 poginulih srpskih boraca, od čega je veliki broj njih poginulo u sastavu Ilijaške brigade. U narednih par mjeseci imam u planu da dodam još nekoliko stotina palih boraca, ali i da omogućim unos biografija i komentara (naravno pozitivnih) za svakoga od njih. Radim na tome koliko mogu i koliko mi život dozvoljava!

    I na kraju da kažem još i to da nije moja krivica što se na ovom mjestu mnogo manje pisalo o Ilijašu i Ilidži, nego o Vogošći. Mnogi to tumače time da "Vogošćani veličaju svoje". Međutim, mišlljenja sam da je problem u Ilijašanima, a ne u onima što pišu. Vogošćani su svoj dio posla dobro odradili, dok su Ilijašani jako mnogo podbacili u pogledu broja posjetilaca na ovoj stranici koji su voljni da pišu.



    Da dokažem svoju "neutralnost", navešću ti i jedan podatak: ja sam rođeni Sokočanin, i u Vogošćći i Ilijašu sam do početka rata bio samo par puta. Sokolac zvanično bio mjesto moga stalnog prebivališta, mada sam na Dobrinji imao stan u vlasništvu, pa me to na neki način svrstava u Ilidžance.

    Navešću ti i jedan primjer, iz koga ćeš shvatiti zbog čega se na ovom mjestu mnogo manje piše o Ilijašu: Prije par godina sam od jednog prijatelja sa Okruglice dobio njegov ratni dnevnik. Nakon što sam objavio svega polovinu materijala, čovjek me je panično zamolio da skinem sve tekstove jer mu njegovi saborci iz Okrugličkog bataljona prijete. Da napomenem i to da sam se i tom prilikom iskreno trudio da ne objavljujem imena, čak sam i sve ostale "kompromitirajuće" podatke uklonio.

    Izgleda da je "velika livada" i ovaj put bila vaš problem!

    Eto, ovo su neka moja razmišljanja, pogled na ovu stranicu iz moje perspektive. Nadam se da si, bar djelimično, shvatio suštinu moga problema. Ja vam se mogu samo diviti, ali o vama ne mogu pisati. A ako to i vi ne budete radili, od vas će ostati samo knjiiga Velimira Adžića i sjećanje da ste nekada bili "Ilijaški Nemanjići". Žalosno je samo jedno: upravo vi iz Ilijaša biste imali najveće pravo da opišete kako su, i po koju su cijenu, Srbi iz Republike Srpske postali (i ostali) bastion Srpstva.

    Bratski pozdrav uz poruku: "Piši, samo piši!"

    Željko Tomić
    ilijas_sjecanja- 63522 - 14.02.2012 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Oni su bili junaci!


    Ja sam se krstio u 23 godini. U prvu akciju sam išao sa pozjmljenom puškom. Ka i oni prvi pet sa mnom. Mislim da je to bila prva akcija, koju je spontano i neplanirano izvela neka jedinica iz Ilijaša.

    Vaskrs 1992. godine, poslije pokušaja proboja 300 muslimana iz reona Vidovića. Proboj su pokušali izvesti preko Vele, Zenika, Bioče, a sve to u cilju povezivanja sa Ahatovićima. Tom prilikom je stradao izvjesni Miletić, na Pjesku.

    E, što sam ovo gore pisao? Nisam bio član ni jedne političke partije, pa nisam imao oružje kada je počeo rat. Nisam ni sanjao samo godinu, prije šta ću sve preživjeti i vidjeti...

    Naime, mnogi su preživjeli svašta, imali najuže dane, neprespavane noći... Mnogo je boraca poginulo, a drugi su izgubili rodbinu, drugove, kumove...

    Prije svega svi su imali čvrstu vjeru.

    Neko je u predhodnom pisanju spomenuo Dragana Josipovića. Hvala mu da se sjetio! Moja vjera u Boga, a vjerujem i većine vas koji posjećujete ovaj sajt, zasniva se u ophođenju prema ljudima.

    Nekada smo bili najbolji vojnici. Nemanjići! Sad smo veliki grešnici jer smo zaboravili Dragana Josipovića, Ratka Adžića, Crnog, Mladena... Zaboravili smo kakva je maćeha prema njima ispala naša država, kako neko napisa tamo dolje.
    Koliko nas zna gdje su i sta rade, kako žive? Srpsko Sarajevo je bilo ključ rata u BiH. Da nije bilo gore pomenutih ne bi bilo ni Srpskog Sarajeva, a samim time ni Republike Srpske.

    Ja sada živim u Srbiji, koja je pogubljena u svim sferama. Sve je više onih koji kažu da je Republika Srpska sada duhovna matica Srpskog naroda... A, mi smo zaboravili sve one koji su je stvorili. Neka zbog toga oproste našim grešnim dusama.

    Boris

    Idi na stranu - |1|2|