fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-ILIJAS
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

ilijas- 100641 - 27.05.2017 : Siki Breza - best (3)

Nastradali Srbi u Brezi


Naravno da ti ja neću odgovoriti direktno šta sam i gdje sam ja bio u tim vremenima, ali ti mogu reći bar što se početka rata tiče kao i vremenima koja su mu prethodila, da sam se nalazio blizu ljudi koji su kasnije obnašali ratne funkcije od predsjednika Opštine do tamo nekih komandanta.

Ja se ne bih volio ponavljati kada je u pitanju izbijanje rata na području opštine Breza i Ilijaš ali ću nastojati biti objektivan i nepristrasan jer taj oružani sukob mi je nanio nenadoknadive gubitke ali o tom potom.

Navodi se ovdje da je, na osnovu izjava gore dvojice pomenutih u Brezi, postojao ili postojali nekakvi logori za masovna zatočavanja tamošnjih Srba. Ja sam već jednom napisao da u Brezi nije postojao logor tipa Trnopolje, Keraterm, Dretelj i tome slično niti je bili masovnog zlostavljanja srpskog stanovništva.

Tog gore navedenog Jevrića nisam poznavao.

Moram da se vratim malo unazad i da napomenem da su se na području Opštine Breza još prije oružanog sukoba isticali pojedini Srbi kao nekakvi velikosrbi, vjerovatno su bili pod velikim uticajen SDS i pričaće se još '91. rat u Bosni voditi za teritorije i tome slično. Kod tih i takvih vršen je pretres kuća i stanova april- juni '92. jer je postojala osnovana sumnja da se kod tih lica nalazila SDS nasilnim vojnim putem kao u Ilijašu da se takva lica i likvidiraju. Na jednom takvom spisku pronađenom kod prof. Milorada Subotića bilo je i moje ime.

Takva lica su privođena u stanicu policije u Brezi a kasnije su prebačeni njih 10-tak u prostorije Male škole preko puta Gimnazije. Znam da su se tu nalazili još u augustu mjesecu, kasnije su razmijenjeni. Ni jedan nije strijeljan a da su popili batine to ne poričem. Kontaktirajte ga, ako je još živ M. Subotića, živi u Melburnu ili mu brata Špiru on će vam to potvrditi.

Brezanski Srbi su još u februaru i martu '92. masovno napuštali Brezi na poziv SDS Ilijaša tj. Ratka Adžića i Karadžića jer su se osjećali nesigurnim iako nije bilo pojma o ratu niti je ko prijetio srpskom stanovništvu.

Ako te interesuje, ja ti mogu imenom i prezimenom reći koji su Srbi u Brezi nastradali od fanatika i to je za svaku osudu. Ali su se slične stvari dešavale i u Ilijašu

Ja lično znam da je u Brezi nastradala ona žena sa dvoje djece, onda je jedan ne mogu ti reći njegovo ime jer se vodi istraga, ubio onaj bračni par Buzadžija pred Dabravinama i onaj drogeraš Šota Hrvat je ubio svog najboljeg do rata jarana Čabaka ali i taj Čabak je bio prijeratni pijanica i brezanski kabadahija i da ga je u Vrboviku bacio u Stavnju kao da je pokušao preći na srpsku stranu.

To su ti Srbi koji su ubijeni u Brezi tj. na području opštine Breza o kakvim vi logorima uopšte pričate to je priča za malu djecu.

Vidiš tog Lakića sa Soca mi kažemo soce iako je Seoce. Radio je godinama sa muslimanima i nije mu ništa falilo. Vidiš šta je falilo Gojku Lakiću, ostao je čitav rat u Brezi i danas je tu.

Neđu Runjevca kod one bezinske kod Rudnika znam lično. On je ostao a brat zvani Kina je otišo '93-'94 za ženom Nadom u Ilijaš, pa je kasnije pucao na brata a Kinina kuća je ostala netaknuta a Neđina 150 metara prije je sravnjena sa zemljom. Pitajte Kinu, eno ga u Bijeljini. Brat mu Neđo, prijeratni geometar je i danas-dan tu, inače je prvi komšija od onog Gane koji je prvi poginuo od Brezana.

To ti je onaj prvi čovjek što je poginuo od nas Brezana. Naravno na laznjaka se tamo uselio kao i mnogi drugi iz Breze onaj Vukan Gitarista, rođena setra tog Vukana Stanišića je bila udata za rođenog brata od tog Gane Jakuba Ganića zvanog Kobac ima njih iz Potkraja puno koji su otišli. Naročiti se isticao onja Dragisa Ostojić, a tu je i onaj nezaboravni pjevac Ljubisa Kalaš i tako dalje.

Vidiš i sam kako se je svo rukovodstvo kada je u pitanju SDS dobro uhljebilo i snašlo, svi su pokupovali stanove i kuće u Beogradu i svi bježe tamo u Srbiju. Opljačkali su svoj narod i pobjegli, naravno da je to slučaj i sa ostale dvije strane moj zemljače kakav otadžbinski rat i kakvi bakrači, o čemu vi uopšte pričate.

Siki Brezanin
ilijas- 100613 - 23.05.2017 : Siki Breza - best (0)

Breza


Evo još jedne potvrde mog skorašnjeg javljanja na ovaj pirtal. Kao što rekoh, mnogi brezanski prijeratni Srbi latiše se onomad '92. oružja i krenuše na svoje dojučerašnje komšije. Eto vam najnoviji primjer ovog.
Skica sa Seoca kod Breze.

Ima ih ja mislim još iz tog sela, što rodom što iz Breze. Živjeli su najmanje 150 godina u tom selu zajedno s muslimanima maltene kuća uz kuću. Mnoge poznajem lično, i to vrlo dobro. Nikada, pa čak ni u 2. svjetskom ratu nisu imali problema sa komšijama muslimanima. Radili su u Brezi, skupa sa muslimanima, mnogi su radili i u Opštini.
ilijas- 100599 - 21.05.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (1)

Zatvor za Srbe postojao je u Brezi


Pošto Siki Breza nije se udostojio da odgovori na moje pitanje, koji su mu argumenti da može tvrditi da Srbi u Brezi nisu bili maltretirani i zlostavljani. Siguran sam da on zna da je njegova tvrdnja lažna, zbog čega očito nije htjeo da mi da svoj odgovor.

U toku '93. godine, dok sam bio komandant Vogošćanskog bataljona, u to vrijeme u Vogošću su stizale izbjeglice iz svih krajeva u kojima su muslimanske snage imale kontrolu. U tom talasu izbjeglica našle su se i izbjegle porodica iz Breze. Tvrdili su da su Srbi, samo zato što su Srbi, pritvarani po brezanskim zatvorima.

Smatrao sam da su to njihove ratne propagandne priče, kako bi pridobili sažaljenje domaćeg stanovništva i priliku da im se što prije riješi stambeno pitanje. Moje sumnje demantovala je razmjenjena grupa zarobljenih Srba, koja je doša iz Breze.

Dvojica razmijenjenih iz Breze stigli su u Vogošću i bili raspoređeni kod mene u bataljon. Jedan je imao tek 21 godinu, bio je neoženjen, zvao se Boris, zaboravio sam mu prezime, ali sigurno se mnogi Vogošćani sječaju tog momka, jer je u ovom gradu u toku rata upravo on bio jedan od onih koji su formirali "Karate klub" za našu djecu i bio njihov trener. Drugi je Nenad Jevrić. Bili su u Brezi u zatvoru samo zato što su Srbi.

Zaboravio sam detalje i razlog Borisovog hapšenja, ali Jevrićev sam dobro zapamtio. Nenad Jevrić, inače rođen i odrastao u Brezi, nakon što se oženio djevojkom sa Hreše, preselio se u Sarajevo. Početak rata i maltretiranje Srba po Sarajevu stvorilo je u Jevriću nesigurnost i strah od komšija, koji ga vrlo malo ili skoro nikako ne poznaju, ali znaju da je Srbin, što je bilo dovoljno da bude stavljen na crnu listu. Da bi izbjegao tu opasnost, Jevrić se odlučio da se sa svojom suprugom vrati u kuću svojih roditelja, u svoje rodno mjesto, u svoju Brezu. Za Jevrića je povratak u Brezu bio koban, jer je po samom dolasku odmah bio osumnjičen da je došao dizati "srpski ustanak"! Bio je priveden i zatvoren u brezanski kazamat. Jevrić je samo zato što je Srbin proveo više od godinu dana u brezanskom zatvoru.

U toku ljeta '93 godine Jevrić je bio razmijenje. Ovu priču saznao sam lično od Jevrića, prilikom njegovog dolaska u jedinicu. Mnogi bi u tom momentu izmislili neku herojsku priču, da bi sebe i svoju hrabrost uveličali, ali Jevrić je tvrdio da je uhapšen samo zato što je Srbin, jer drugog razloga za njegovo pritvaranje nije bilo, zbog člega sam siguran u istinitost ove priče.

Nakon rata, Nenad Jevrić je kao ratni zarobljenik dobio stalnu boravišnu vizu u Americi, odselio se sa svojom suprugom i tamo dobio dva predivna sina.

Eto, tako je bilo Srbima u Brezi!
ilijas- 100567 - 20.05.2017 : Boris Sirob Srbija - best (5)

20.05. U Zvorniku obilježen dan Ilijaške i ostalih sarajevskih brigada ....


Pismo generala Dragana Josipovića, upučeno organizatorima obilježavanja osnivanja dana Ilijaške i ostalih Sarajevskih brigada VRS.

Pomoz Bog junaci! 


Poštovani moji saborci, braćo i sestre.

Sa setom i ponosom čestitam Vam 25. godišnjicu od osnivanja naše, Ilijaške brigade, brigade heroja. Seta i tuga je za svim našim poginulim i umrlim junacima i ljudima koji su stvarali brigadu.

Bog dušu da im prosti i večna im slava.

Seta i tuga za odbranjenim, a nepravedno oduzetim ognjištima. 
Ponos što sam bio komandant i deo jedne jedinice, koju su krasili ljudi čija je ljubav prema svom narodu, veri i otadžbini dostojna epova naših predaka. To je i bio razlog što je stasala u najelitniju jedinicu VRS, a zauzela je svoje mesto u istoriji srpskog naroda.

Sećanja na sve borbe, bitke i iskušenja nateraju čoveka da se sa ove vremenske distance zapita da li je to bilo moguće.
Da, mi smo uradili nemoguće, pomerili smo granice imaginarnih limita. 

Pričati o detaljima je besmisleno i nepravedno, jer je vrlo moguće, da bi se neko od junaka, jedinica ili
 događaja zapostavili ili još gore izostavili.

Napisano je mnogo priča, pesama, ispričano je mnogo bajki za kafanskim stolom. Mi koji smo prošli tu golgotu znamo da je istina mnogo bolnija, jednostavnija i surovija i ne ponovila se.
Uslovi i okruženje u kome smo opstali govori koliko je naša borba bila veličanstvena i koliko je vredan svaki naš čovek. 

Ponosni smo danas, što smo jedan deo temelja, koji je stvorio i očuvao Republiku Srpsku. 

Hvala Vam što nesebično brinete o našim poginulim junacima i tradiciji naše brigade. 


Svima Vama, Vašim porodicama puno zdravlja i veselja i da Vas dragi Bog čuva.

D. Josipović
ilijas- 100395 - 11.05.2017 : - best (2)

RE: Stradanje Srba u Brezi


Stvarno je genijalna ova ideja da ne treba dizati spomenike Srbima kad su to samo Srbi i to su im uradili neki fanatici. To nije ništa! Malo ih pobismo u Brezi, malo Grahovište, Sarajevo, Srebenica, Bratunac, dole Mostar, čitava Zapadna Krajina, sve čisti srpski gradovi, Sijakovci i čitava Posavina, Hrvatska...

Zbog muslimana koji razmišljaju ovako najbolje je da ostanemo samo komšije! A stvarno ne znam kako su muslimani prosli u Banja Luci? U onosu na Srbe u Sarajevu...
ilijas- 100391 - 10.05.2017 : Vogoscanin Pravi Vogosca - best (1)

RE: Stradanje Srba u Brezi


Siki Breza,

molim te da mi odgovoris na jedno pitanje, ali budi iskren. Koju si funkciju obavljao u ratu pa možeš da potvrdiš da nije bilo zločina ni maltretiranja Srba u Brezi?
ilijas- 100375 - 07.05.2017 : Siki Breza Breza - best (3)

RE: Stradanje Srba u Brezi


Prvo da odgovorim Veri iz Breze. Zašto bi se podizao spomenik za tu ženu i njenu djecu koju su ubili neki fanatici. Koliko ja znam, u Brezi nije bilo ratnih zločina niti progona srpskog stanovništva. Srbi, kojih je pred rat na teritoriji Opštine Breza bilo oko 2000, su živjeli kao bubreg u loju. Na svim, iole važnijim funkcijama su bili Srbi, iako je muslimanskog stanovništva procentualno bilo oko 75%. Ako treba navešću vam i imenom i prezimenom koje su sve funkcije obavljali. Vječiti načelnik stanice milicije komandir Đuro, krimi inspektori Simo i Vaso... Od ovog prvog sin Goran Lugonja je sa mnom završio osnovnu školu i gimnaziju.

Da nastavim, nije riječ o Vasiliju Bunjevcu čiji je brat Vojin Bunjevac. Išao je sa mnom u Osnovnu školu. Kasnije postaje drot i radio je van Breze.

Prije rata komandir je postao i ovaj Vaske, bio je jedne prilike '87. kod mene u kući na kafi, službeno.

Kada je riječ o Vojinu Bunjevac on nije na poziv Opštinskih vlasti htjeo predati naoružanje i prilikom akcije TO Breza pružao je oružani otpor iz duge cijevi, čak se bio po kazivanju očevidaca svezao za jedno drvo ispred kuće i tu je likvidiran.

Znam i ko ga je ucmekao, ali naravno da vam to neću reći jer je to bio oružni sukob.

Kada je riječ o direktorima škola, za mene najvažnijim funkcijama, Srbi su bili na tim funkcijama od pamtivjeka.

Kada sam ja, 1964. godište, pohađao OŠ u Brezi direktor je bio Čedo sve dok ja nisam završio. Jako važne nacionalne predmete kao što su istorija predavali su Srbi, nastavnik je prvo bio Milija pa onda Slobodan Stanišić. U Gimnaziji isti slučaj: direktor Dragan Pandža profesor istorije, Zoran Bogdanović kasnije zamijenio poziciju sa Pandžom.

Kada su brezanski Srbi listom krenuli da napuštaju Brezu na poziv SDS iz Ilijaša i njenog predsednika Ratka Adžića, gotovo kod svakog od njih pronađeno je vatreno oružje, duge cijevi da li je to kalašnjikov ili poluautomatska puška, ili bar papovka. Treba se reći ko je im dao tajno to oružje da bi se u povoljnom momentu obračunali sa muslimanima, svojim komšijama kada bude SDS odredio napad. Međutim, rukovodstvo Opštine Breza je preduhitrilo planove SDS-a i izvelo akciju pretresanja kuća i objekata od onih Srba za koje se sumnjalo da imaju spiskove za likvidacije uglednih građana i naoružanja.

Kada je sa Smrekovice kod Breze napustao Brezu, Vido Pavlović koji je sa mnom završio OS i gimnaziju, a kasnije i Rudarski fakultet u Tuzli, zaustavio ga je pored svoje kuće S. B., jedan naš školski drug, koji je po VESU i bio vojni policajac i pitao kuda ide. Vido je odgovorio da se ne osjeća sigurno i da je krenuo u Ilijaš, koga su bosanski Srbi, vrlo interesantno kao i mnoge druge Opštine u BiH već zauzeli i proglasili za srpsku opštinu. Sve nesrbe pičinju masovno otpuštati prvo sa posla a onda zaoštravati situaciju do te mjere da bi ih počeli maltretirati, zatim zatvarati, a na kraju i ubijati.

Preko 200 mještana su vlasti samoproklamovane srpske Opštine Ilijaš odveli i pobili da se ni do danas ne zna gdje su.

Srbi iz Breze nisu protjerani, bilo je Srba koji su ostali i koje niko nije ni mobilisao, Oni su čitav rat proveli u Brezi i žive tamo i dan-danas.

Svaki zločin je zločin i ne može ga niko opravdati i treba ga osuditi.

Ja tvrdim, evo ovdje odgovorno, da mogu imenom i prezimenom da navedem bar koga ja poznajem ko je dobrovoljno otišo iz Breze i ko je bio u VRS, a koji su počeli da vojno dejstvuju po teritoriji Opštine Breza.

Da se vratim na početak i da pitam tog ili tu što se predstavlja kao Vera iz Breze. Kada bi bosanski muslimani počeli dizati spomenike za pobijene civile od strane srpske ruke u ovom zadnjem ratu ne bi se moglo proći kroz BiH od spomenika.

Pozdrav Brezanin pravi.
ilijas- 100369 - 07.05.2017 : Vera Iz Breze - best (3)

Stradanje Srba u Brezi


Tamo gdje su muslimani bili većina Srbima nije bilo života... U maju 1992. je počeo progon Srba iz Breze, mnogi su odvedeni u logore gdje su mučeni i ubijani. U naselju Branjevac u maju 1992. muslimanski vojnici su masakrirali Slađanu Adžić i njeno dvoje djece - bebe od 18 mjeseci. Opljačkali kuću, njih mučili pa ubili i spalili kuću... a oca njihovog još prije odveli u logor gdje su ga mučili. Niko to i ne pominje, ne žele ni spomenik da podignu nevinim civilima koje su pobili a traže za svoje spomenike i slično.
ilijas- 98405 - 18.12.2016 : Damjanovic Vladan Zvornik - best (0)

Vojna policija Ilijaške brigade


Da li neko može napisati nešto o Vojnoj policiji Ilijaške brigade?
ilijas- 95639 - 01.04.2016 : Deki Beograd - best (3)

Hvala za ovaj sajt


Hvala za ovaj sajt, svi treba da pročitaju, da nikad ne zaborave strahote koje je naš narod prošao braneći svoj dom i grobove svojih predaka. Svi mi koji nismo imali hrabrosti da stanemo uz svoj narod, danas slobodno šetamo po krvavo odbranjenoj teritoriji.

Verujte, hrabrost se nikad ne zaboravlja pa makar to nikad ne priznali, ali tu negde u svima nama je veliko divljenje prema svim junacima koji su junački branili naše prostore. Saosjećam sa svim porodicama koje su izgubile svoje najdraže. Slava svim hrabrim borcima koji su dali svoj život braneći našu zemlju i veliko poštovanje prema svim živim junacima. Da se nikad ne zaboravi!
ilijas- 93627 - 12.09.2015 : Glavas Treci Istocno Sarajevo - best (1)

28.12.1992. godine: Zločin u Donjoj Bioči


28. 12. 1992 godine zločin u Donjoj Bioči, drugi bataljon 7. muslimanske brigade u napadu na srpsko selo Donja Bioča u opštini Ilijaš. Snimci napada, paljenja srpskih kuća, masakriranih srpskih boraca i pogibija muslimanskih boraca...

ilijas- 93625 - 12.09.2015 : Glavas Treci Istocno Sarajevo - best (1)

27.12.1992 Postrojavanje i putovanje 7. muslimanske brigade


27. 12. 1992. godine - Postrojavanje i putovanje 7. muslimanske brigade prije napada na srpsko selo Donja Bioča u opštini Ilijaš.

ilijas- 93013 - 11.05.2015 : - best (0)

Babić


Joja, Babić je bio moj drug. Išli smo zajedno u školu a potom radili u Montažnim kućama Ilijaš. Hodali smo po terenu, duž čitave bivše Jugoslavije. Bješe to mnogo dobar dečko, volio je VINO, muziku i diskoteke koje smo zajedno posjećivali.
ilijas- 92655 - 24.03.2015 : Miljan Macanovic Beograd - best (10)

Dolazak na smenu 28.12.1992. godine


Prvi put se javljam na ovom forumu, i prije svega veliki pozdrav za borce Ilijaške brigade.

Tog 28. decembra '92. godine sam imao tek 17 godina. Dobrovoljno sam se prijavio u vojsku i raspoređen sam u Malešićku četu 4PB. U 06:00 tog 28. decembra sam bio ispred komande bataljona i čekao kamion, koji treba da nas vozi na smenu u Bioču (drugi rov levo od kuće pokojnog deda Mikice.

U kamioni ja (dete) sa još 30 ljudi, prosečne starosti 55 do 60 godina. Kako ulazimo u kamion iznad Bioče počinje da se puca, a mi komentarišemo kako se naši vesele što im stiže smena. Kamion prolazi školu u Gornjoj Bioči i mi još ništa čudno ne primećujemo, osim što čujemo poneki rafal. Kamion (150tka) kreće uz brdo i ubrzo zbog blata na putu počinje da šlajfuje. Vozač izlazi iz kamiona i kaže nam da ne možemo dalje sa kamionom i da moramo nastaviti peške (oko 1 kilometar).

Mi krećemo prema liniji i ubrzo prema nama trči čovek iz Lučke čete bez puške i sa čarapama na nogama. Ništa ne govoreći on produži dalje. Svi se pogledasmo i dalje nam nije jasno šta se dešava. Nastavimo dalje. Nakon 100 pređenih metara, kada smo izašli iza jedne krivine, ugledasmo da gori štala deda Mikice a ispred vatre ljudi igraju kolo, njih otprilike 50-tak. U tom trenutku počeše pucati po nama iz pravca naše linije, ali sa mesta gde se spajaju Lučka i Malešićka četa. Ovi i dalje igraju kolo.

Ubrzo zatim je počeo da dejstvuje naš minobacač koji se nalazio kod škole, a granate su počele padati oko 100 metara od ovih što igraju kolo, međutim oni ne obraćaju pažnju i nastavljaju sa veseljem.

Nama tek tada ništa nije bilo jasno o čemu se ovde radi. Naša kolona skreće levo zaštićeni obalom počinjemo da se penjemo uz brdo prema 3. i 4. rovu Lučke čete. Tu počinju da nas gađaju granatama. Nedugo zatim na šatorskom krilu nose BORU (ranjen u nogu) a zatim i pokojnog BRACU koji nije davao nikakve znake života.

Ja preplašen, ruke mi se smrzle, što od zime što od straha, a u rukama imam PAPOVKU i razmišljam, ako ispucam ovih 10 metaka ja je više neću moši napuniti. Bilo je to moje vatreno krštenje, prvi meci i granate lete oko mene a ja se pitam da li je ovo stvarno, da li je ovo kraj je tek mi je 17 godina.

Ovaj doživljaj cu objaviti iz tri dela radi dužine teksta. Drugi dio sledi uskoro i još jednom VELIKI POZDRAV za moje ILIJAŠANE.
ilijas- 91963 - 28.12.2014 : Mali Sarajevo - best (0)

Bioča 28.12.1992. godine


Po spisku koji je objavljen, na Bioči je 28. 12. 1992. poginulo 11 boraca.

Tenk je pogođen maljutkom 28. 12. 1993. godine, tj. godinu dana kasnije. Obratite pažnju na datume.
ilijas- 91955 - 28.12.2014 : Boris Sirob Srbija - best (5)

Bioča 28.12.1992.


Podsjećanja radi, o ovom napadu ima više članaka od strane ljudi koji su sudjelovali u ovom događaju. Ja sam napisao neke za koje sam čuo:: "Hoćemo li uspjeti pobjećI?" I "Povila se povila..."

Napad na Bioču 28. 12. '92. godine počeo je u 6 časova i 20 minuta, samo 10 minuta prije nego je trebala da krene naša akcija na Žuči, kojom je bilo planirano vraćanje kote 850, a do koje nije došlo.

Naime, ovoga dana je poginulo ukupno 14. osoba, od toga i jedna djevojčica, o cemu na ovom portalu ima i video zapis. Nisam više siguran, ali mi se čini da su poginule još dvije žene, a sve ostalo su bili pripadnici VRS.

Jedan od razloga za ovoliki veliki broj poginulih jeste I to što su sve interventne jedinice iz Ilijaša bile na Žuči, kao i veći broj pripadnika jedinice koja je držala položaj na mjestu gdje je 7. muslimanska brigada sa još nekim manjim jedinicama izvršila proboj linije 4. pješadiskog bataljona.

Zbog jako loših vremenski uslova i povlačenja jedinica sa Žuči, kao i preusmjeravanja artiljerije i oklopni srestava, tog dana, nasa kontra-akcija je krenula tek oko 12 časova, i trajala je negdje do 16:30 kada je vraćen i posljednji rov na našem položaju.

Koliko znam 7. muslimanska brigada je pretrpjela stravične gubitke toga dana.

U ovoj akciji između ostalih je pored svoje kuće poginuo i Nikola Mičić, prvoborac u dva rata!

Neka im je vječna slava!

Boris
ilijas- 91947 - 28.12.2014 : Mali Sarajevo - best (0)

Napad na Bioču


Vidim da je prilikom napada na Bioču, 28. 12. 1992. godine, poginulo jedanaest boraca. Zna li se razlog ovolikog broja poginulih?

RE: Napad na Bioču



Mali,
kao prvo, nije tačno da je na Bioči 28. 12. 1992. godine poginulo jedanaest boraca VRS. Neki od njih su poginuli na Krivajevićima, nakon što je srpski tenk pogođen maljutkom.
ilijas- 91841 - 17.12.2014 : Miroslav Brcko - best (0)

Pitanje o Babićima iz Ilijaša


Zanima me da li je neko poznavao moje ujake iz djeda iz Ilijaša, Milenko i Slobodan (Joja) Babić. Otac im je bio Mile Babić, po zanimanju stolar.

Znam da je Slobodan ranjen na Aerodromu 1992. godine i da je dugo vremena bio na VMA u Beogradu, i da je nosio protezu u nozi.

Milenko je poginuo 1999. godine, padom u podrum nedovršene zgrade, a Slobodan 2001 u saobraćajnoj nesreći. Čitava porodica im se ugasila u samo 3 godine. Iza Slobodana je ostala kćerka iz razvedenog braka.

Volio bih nešto više saznati o njima, znam samo da su bili avanturisti prije rata, da su hodali svugdje, bili su veoma inteligentni...

Unaprijed zahvalan,
Miroslav
ilijas- 91703 - 01.12.2014 : Vukovarac Vukovar - best (1)

Pitanje za Ilijašanine


Poštovanje. Imam jedno pitanje za Ilijašanine. Da li se još sjećate Vukovarca? Sa vama sam vio do zadnjeg dana i pješke sam napustio Ilijaš, u zadnjoj borbenoj grupi koja je išla iza poslednjeg civilnog autobusa koji je te večeri krenio iz Ilijaša. Imao sam M84 na ramenu i pun BK na leđima...
ilijas- 91035 - 05.08.2014 : Nedeljko Zugic Pale - best (1)

Ilijaš: Ilindan 2014. godina



ilijas- 89079 - 02.03.2014 : Boris Sirob - best (3)

Milenko Zupur - Cico



ilijas- 85501 - 17.06.2013 : Ze - - best (0)

Ilijaš, 17. jun 1995. godine


Može li neko da opiše događaj koji se desio u mjestu Banjer-Ilijaš? Primjetio dam da je tada u tom mjestu poginulo dosta boraca.
ilijas- 85339 - 04.06.2013 : Burke Podgorica - best (5)

Iza srpskih linija


Iz mog skromnog ratnog iskustva, primjetio sam u ovom tekstu dosta nelogičnosti. Mišljenja sam da je autor ove priče inspiraciju dobio gledajući neki holivudski niskobudžetni akcioni film. A za sve one koji su imali tu sreću da nikad ne saznaju kako to u stvarnosti izgleda, a pročitali su odlomak iz teksta "Iza srpskih linija", napisaću šta to po meni ne štima u cijeloj ovoj priči.

Hekler sa prigušivačem pucnja - MP5SD2

Da se ne bi čuo pucanj, "hekler" treba da koristi podzvučnu municiju koja, u kalibru 9 mm para, ima početnu brzni 285 m/s i energiju zrna ispod 400 J, i ima efekta na daljinama do 50 metara, naspram automatske puške M 70 kojoj je početna bzina zrna 720 m/s i enrgija oko 2100 J i efektivna je i do 400 metara.

Kao osnovno oružje za ovakvu akciju "hekler" je dobar izbor. Ubaciti se u neprijateljsku pozadinu, izvršiti zadatak, ostatine primjećen i vratiti se na svoju teritoriju.

U slučaju da bude primjećen i da mora prihvatiti borbu, automatska puška je mnogo ubojitija, a i njegovi neprijatelji su naoružani takvim oružjem.

Imalo bi smisla da je ovaj diverzant koristio "hekler" i ostao neprimjećen. Ali on upravo radi suprotno. Kad je došao do mete koristi automatsku pušku i tako odmah uzbunjuje i ostale vojnike, a potpuno sam se nalazi desetak kilometara duboko u neprijateljskoj teritoriji.

Napad

Scena kada ispred same barake, u kojoj se nalaze vojnici koje je i sam čuo kako se smiju, vadi iz prsluka (pretpostavljam da je riječ o borbenom prsluku) tri bombe i stavlja ih u džep od pantalona. Zašto raditi ovako nešto? Namjena borbenog prsluka i jeste da vojniku budu bombe i municija pri ruci i da može u najkraćem vremenu da ih upotrijebi.

Kada je ispucao okvir iz automatske puške, istu odlaže i koristi "hekler", a samim tim ostaje i bez baterijske lampe, i onda u mraku pogađa vojnika koji se pridigao iz kreveta. Isto vremena bi mu trebalo da je promjenio okvir a i dalje bi imao svijetlo.

Težina naoružanja i opreme

  • Automatska puška M70 4200 g
  • Hekler MP5SD2 približno 3000 g
  • Municija za M70 (150 kom. sa okvirima) 1800 g
  • Municija za MP5SD2 (150 kom. sa okvirima) približno 1500 g
  • Ručna bomba M52 (8 kom. x 550 g) 4400 g
  • Dvogled za noćno osmatranje prosječno 500 g
    Ukupno 15400 g


    Ako pretpostavimo da je ponio manje municije i da je umjesto ručnih bombi M52 ponio M75 koje su lakše (teška je 365 g), možemo od ove težine odbiti oko 3000 g. Ostaje 12400 g, što je po meni mnogo težine za sat vremena trčanja. Inače, trčati uopšte nije pametno kada trebaš biti neprimjećen. A samo trčanje u sportskoj opremi, na atletskoj stazi, u trajanju od sat vremena nije baš jednostavno, osim, ako se aktivno ne baviš trčanjem, a ne vjerujem da je tih godina bilo vremena za bavljenje sportom.

    Vrijeme trajanja

    Vrijeme kada ovaj diverzant može prijeći neprijateljsku liniju je između 10:30 i 11:30. Pretpostavimo da je to bilo u 11:00. Nakon sat vremena trčanja trebalo bi da je 00:00, ponoć. Neka je, dok se malo odmorio i pronašao metu i izvršio zadatak, prošlo još trideset minuta, to je onda 00:30. U povratku opet trči. Znači, još sat vremena do mjesta prelaska linije, to bi bilo 01:30. I, kako on kaže, stigao je četrdesetpet minuta prije dogoverenog vremena. Dogovoreno vrijeme prelaska u povratku je 04:30. Kada oduzmemo četrdesetpet minuta, trebalo bi da je 03:45. Imamo sada dva vremena dolaska do mjesta prelaska. Jedno je 01:30 a drugo 03:45, razlika je punih 2 sata i 15 minuta. Gdje je nestalo to vrijeme?

    Ako je izvršio napad u 00:30, a liniju u povratku može da prijeđe tek u 04:30, onda njegovom neprijatelju ostaju puna četri sata da obavijesti i uzbuni kompletnu liniju o diverzantskom upadu u njihovu pozadinu. Što znači da se borbena gotovost podiže na najveći nivo, prestaje redovno davanje straže na prvoj liniji i da svi koji se tu i nalaze izlaze na položaj, i osmatraju ko im može doći i iz pravca njihovog zaleđa.

    Naravno, vojnik koji ga je propustio je sam. Ležerno ga pozdravlja sa "dobro jutro", ljetno je doba jer se čuju zrikavci, a ljeti je u 04:30 već dobro svanulo. Previše jednostavno za '95. godinu.

    Motiv za osvetu

    Njegov drug, koji je bio na osmatračnici, gine od neprijateljske granate. Za očekivati je da se gine u ratu, još ako si vojnik na prvoj borbrnoj liniji. E sada, kakvo je to "drugarstvo" bilo kad je ovog junaka uspjelo natjerati na ovakvu rizičnu akciju, ne znam.

    Da ne kažem da nema motiva za ovako nešto. Ima, ali je dosta slab.

    Ostali detalji

    Diverzant je višak neke opreme ostavio u ruksaku na svojoj teritoriji. Zašto ponijeti nešto što će ti biti višak i što ćeš ostaviti tamo gdje ti ne može biti od pomoći? Zašto se presvlačio i u šta se presvukao?

    Zašto svoju liniju prelaziti iliegalno i rizikovati da te neko primjeti i zapuca?

    Diverzant je prilikom prvog susreta sa sa vojnikom koji će ga propustiti da prođe, primjetio da on ima novu maskirnu uniformu. Napominjem da je noć, mada je mjesečina, veoma je teško tako nešto primjetiti. Trebao je gledati gdje se njegovom neprijatelju nalazi oružje i da li ima još nekog u blizini, a ne šta je obukao.

    I zašto u povratku nije ubio još jednog neprijateljskog vojnika, kad je vidio da je sam a ima nečujno oružje? Time bi isključio rizik da mu ovaj puca u leđa kad krene od njega.

    Opuštenost vojnika, koji za novac propušta dobro naoružanog neprijateljskog vojnika da ubija njegove saborce, je najnevjerovatnija u cijeloj ovoj priči. Da li je taj vojnik ikad i pomislio da će ovaj diverzant možda biti zarobljen i da će priznati ko ga je i gdje pustio da prođe i da se ovakva izdaja plaća životom.
  • ilijas- 85313 - 03.06.2013 : Braco Banja Luka - best (0)

    Izmišljena priča o diverzantu u Ilijašu


    Zanimljivo je tumaranje tog "Diverzanta noću, po nepoznatom terenu". Kao da je bio u svojoj kuci pa zna raspored?
    ilijas- 85311 - 03.06.2013 : Feniks R - best (0)

    Mašta (ne)može svašta


    Jedino šta je tačno u članku koji si napisao je mjesto sa kojeg su povremeno dejstvovali naši tenkovi, ali ne T-34 već T-55 i T-72. Sva ostala priča iz dnevnika o upadu na položaje artiljeraca je zaista smješna i nabulozna, čovjek koji je to napisao vjerovatno je opisao svoj san.

    Ne vjerujem da bi u ove gluposti iko povjerovao, i ne mogu da povjerujem da je autor pomislio da će ovakve laži prerasti u "istinu" za buduče generacije što je izgleda i cilj ove i slične propagande.
    ilijas- 85310 - 03.06.2013 : Miro Germany - best (0)

    Priča o diverzantu


    Ne znam ko bi mogao povjerovati u ovu priču o diverzantu. Izgleda da je njen autor malo više čitao romane o Komandantu Marku i Bleku.
    ilijas- 85251 - 30.05.2013 : Ze - - best (1)

    Iza srpskih linija


    Napominjem da nigdje nije preciziran datum upada, zadnji datum koji se spominje je 22. 6. 1995. a ovaj događaj je bio znatno kasnije. Autor je bio na položaju Crveno Brdo kod sela Podgora i u Misoči. Prijatelj koji je poginuo se nalazio na osmatračnici na Crvneom Brdu a stradao je od ispaljene tenkovske granate.

    "Nakon granatiranja stali smo na ivicu tranšeje i gledali prema Kostreči iznad Ilijaša, gdje su se pojavila dva tenka. Tenk T-55 je ispalio dvije granate, a T-34 je stajao na livadi, i ubrzo pobjegao. T-55 je isto pobjegao za njim. Gledao sam prvu granatu koja je pogodila u borove kod naše osmatračnice. Uzeo sam telefon i okrenuo osmatračnicu ali se niko nije javio..."

    Ovdje ću kopirati dio u kojem je opisan upad diverzanta.

    Konačno, jučer sam uganjao švercera; ovaj put mi je rekao da će mi organizovati prolaz, s tim da to košta tri hiljade maraka. Pokušao sam se dogovoriti sa njim, te sam mu rekao:

  • Imam dvije i po hiljade, nemam više.
  • Slušaj, meni ne treba ništa, ali četnik mi traži tri hiljade da te pusti da prođeš dok je on na straži.
  • Šta nudi za tri hiljade?
  • Nudi ti prolaz na 6 sati. Moraš proći liniju između 10:30 i 11:30h, on je na straži ponovo od 4h, tako da se možeš vratiti od 4:30 do 5:30 h. Ako zakasniš sa povratkom, više nemoj ni pokušavati da se vratiš na taj dio linije.
    -Kako mi možeš garantovati da me neće izdati ili da me neće ubiti.
    -Poznajem ga cijeli rat, pouzdan je, za pare će i rođenu majku prodati.
    Druga stvar koju moraš ispoštovati jeste da ne smiješ ništa napraviti u zoni njegove odgovornosti. Civile ne smiješ ni pogledati. Znači moraš malo dalje otići, inaće nema ništa od posla, a ni od povratka.

    Jutros sam se našao sa švercerom i predao mu novac. Nevjerovatno, danas sam izvršio uplatu, da bih dobio dozvolu za ubijanje. Čudan je ovaj život, za nekoliko maraka možeš kupiti sve, pa tako i dozvolu za ubijanje neprijatelja, koju izdaje taj isti neprijatelj.

    Isplanirao sam akciju, sve sam razradio u detalje, napast ću artiljerce, koji su najneoprezniji. Sigurno su opušteni kao i ovi naši, možeš i popiti kafu sa njima, a da ne skontaju ko si i šta si. Spakovao sam dvogled za noćno osmatranje, hekler sa prigušivačem, na cijev automatske puške nalijepio sam bateriju, u prsluk sam ubacio i osam bombi kašikara.

    Sa švercerom sam se našao na dogovorenom mjestu odakle smo posmatrali kotlinu kroz koju je vijugala rijeka Bosna. Presvukao sam se i u ruksak stavio višak stvari te ga ostavio u grm. Šverceru sam rekao da je u ruksaku pismo, ako se ne vratim da ga preda... Lagano smo prošli kroz našu liniju koja je na tom dijelu bila slabo pokrivena rovovima, tako da je komotno mogao bilo ko u sred dana proći tim putem.

    Švercer me dovao ispred neprijateljske linije; tiho je zviznuo, nakon čega se ćuo povratni zvižduk. Prišli smo rovu, otkuda je izašao vojnik u novoj maskirnoj uniformi. Nismo gubili vrijeme sa njim, samo mi je rekao kada moram biti tu, i da mu zviznem kada mu se približim rovu isto kao što je švercer uradio. Pokazao mi je rukom niz dolinu i rekao da idem ravno tristo metara, nakon toga mogu skrenuti kuda hoću.

    Rukovao sam se sa četnikom i švercerom te krenuo. Nebo je bilo prekriveno zvijezdama a mjesec obasjavao put. Automatsku pušku sam nosio na leđima, a hekler sa prigu¿ivačem u rukama. Lagano sam se znojio ali umor nisam osjećao. Nakon sat vremena trčanja, ugledao sam cilj ipred sebe. Topovi su bili načičkani jedan do drugog po livadi. Zaustavio sam se, te počeo prisluškivati; jedino što se u tom momentu čulo je lupanje mog srca i pjesma zrikavaca. Nakon nekoliko trenutaka odlučio sam leći na zemlju da bih se odmorio. Nakon što se srce utihnulo sa glasnim lupanjem, ustao sam i krenuo lagano dalje, prema baraci koja se nalazila nedaleko od topova, skrivena iza zemljanog nasipa.

    Došunjao sam se do brvnare, prislonio sam uho na zid, da bih čuo bilo kakav šum; umjesto šuma iznutra je do mene dopirala tišina. Lagano sam došao do vrata, pregledao sam ih i vidio da su zatvorena svana. Skontao sam u tom momentu da sam umjesto spavaonice našao skladište. Tu me uhvatila panika, vrijeme je curilo, a ja sam još uvijek bio u potrazi za četnicima.

    Krenuo sam pored topova u nadi da ću naići na neki znak koji bi mi pomogao da otkrijem spavaonicu. Nakon pedeset metara čuo sam glasan smijeh. Zaustavio sam se na trenutak, nakon toga sam krenuo prema baraci koja se nazirala dvadesetak metara ispred mene. Prišao sam i izvršio detaljan pregled, da bih se uvjerio da vrata nisu blokirana. Izvadio sam tri bombe iz prsluka i stavio ih u džep pantola. Hekler, okačen o rame, stavio sam u borbeni položaj, tako da ne moram skidati remen da bih ga upotrijebio. Uzeo sam automatsku pušku i otkočio je, udahnuo sam duboko zrak, zadržao ga nekoliko sekundi i potom izdahnuo lagano i posljednji atom zraka iz sebe. Nakon toga sam upalio bateriju na pušci, gurnuo vrata na baraci i ukoračio u spavaonicu; jedan od vojnika kojeg sam obasjao baterijom rekao je:

  • De, ugasi to sranje!

    Prešao sam puškom po prostoriji, da bih je osvijetlio i isplanirao sljedeći korak. Nakon toga sam viknuo oštrim glasom:

  • Provjera gotove borbenosti, kakvo je ovo ponašanje, nikoga nema na straži!?

    Vojnici su i dalje ležali poredani po palačama na sprat. Standardni ratni krevet, na koji se vojnici natrpaju ko sardine u konzervi. Na zidu, pored moje glave, stajale su okačene puške. Uperio sam pušku prema vojnicima na palačama i stisnuo obarač; sajekao sam rafal poprečno, nakon toga sam istresao ostatak municije šarajući po prostoriji. Kada sam ispraznio okvir, uzeo sam hekler u ruku i stisnuo obarač; jedan vojnik se podigao iz palače i rekao:

  • Kapetane, naši smo!

    Tada sam pritisnuo ponovo obarač, istresao sam kratki rafal u vojnika koji se pridigao i nazvao me kapetanom. Odjednomje sve utihnulo, okvir je bio prazan. Povukao sam se nekoliko koraka nazad i izašao iz prostorije. Izvukao sam dvije bombe iz džepa, izvukao osigurače i bacio ih unutra. Okrenuo sam se i pretrčao preko nasipa. Kada su bombe eksplodirale, izvukao sam osigurač i bacio i treću bombu prema baraci. Stavio sam puni okvir u automatsku pušku, ugasio bateriju i nakon toga pružio korak i potrčao u noć, bez okretanja nazad. Trčao sam kao progonjen zvijer, koja daje posljednje atome snage da se spasi. Sat je pokazivao da imam dovoljno vremena da dođem na odredište. Ne obazirući se na preostalo vijeme, na svakoj uzbrdici sam ubrzavao tempo, tako da sam stigao na odredište četrdeset i pet minuta prije zakazanog vremena. Zavukao sam se u šiblje pored puta i legao.

    Detonacije su odjekivale u rejonu iz kojeg sam se upravo vratio. Pucnjava je bila žestoka, kao da je vrijeme ofanzive. Ispred mene na liniji tek nekoliko sporadičnih pucnjeva. Iznenada sam počeo drhtati, osjetio sam strah, pokušaj da se smirim nije mi polazio za rukom. Kroz glavu su mi prolazili scenariji šta se može desiti prilikom prolaska pored četničkog rova. Otkočio sam pušku i krenuo prema rovu. Došao sam do mjesta gdje se trebam zviždukom javiti. Čučnuo sam na stazu i tiho zviznuo. Nekoliko trenutaka poslije, četnik je odgovorio. Krenuo sam prema rovu, prst je bio na obaraču. Glava mi je pucala od bolova, pričinjavalo mi se da čujem glasove, pucnjavu... išao sam sve dok me nije zaustavio poznati glas:

  • Dobro jutro!
  • Kao što sam mogao čuti, obavio si, izgleda, zadatak.
  • Nadam se da jesam.
  • Ako treba ponovo usluga, za tebe, brate, sve može-samo da se držimo dogovora, da nema u mojoj zoni belaja.
  • Ne vjerujem da ću bilo šta više trebati, ovo je moj oproštaj sa ratom.
  • Ako bude trebalo, samo se javi, ja sam uvijek spreman za saradnju.

    Pozdravio sam se i krenuo. Noge su mi klecale od straha, od momenta kad sam izašao ispred linije. Bio sam uvjeren da će mi sasuti rafal u leđa... "

    RE: Iza srpskih linija



    Po meni, ova priča je - izmišljena. Kao prvo, ne vjerujem da bi ni jedan borac Ilijaške brigade učinio tako nešto. Kao drugo, za mene su sve priče u kojima se ne navodi datum i mjesto dešavanja - bajke za malu djecu. Samo ukoliko postoje svi ovi podaci i ukoliko može sa sigurnošću ustanovi da se na tom području desila neka diverzantska akcija, ja ću povjerovati da je ova "legenda" moguća.
  • ilijas- 85219 - 27.05.2013 : Feniks Republika Srpska - best (2)

    Poginuli borci na dan 7.12.1992. godine


    Povodom članka o upadu muslimanskog diverzanta na naše prve linije pogledao sam stranicu groblje VRS i našao sam na toj stranici samo jednog od tri stradala borca.

    Prilikom upada pomenutog na položaju Kostraća ubijen je Vuković (Veljko) Dragiša, na položaju Kapica (Šljivik) ubijeni su Nenad Radić i Radić Milo (moguče da je pravo ime Milorad).

    Oba napada je izveo u kasne noćne sate i po veoma gustoj magli. Dragiša je nažalost stradao radi kukavičluka osobe koja je tu noć dežurala sa njim, kada je nepretelj uskočio u tranšeu zapucao je i bježeći pored rova u kojem je Dragiša spavao povikao:

  • "Dragiša bježi, Turci". Dragiša je oprezno krenuo iz rova spreman da se suprostavi neprijatelju, neprijetelj svjestan da nema puno vremena zapucao je preko grudobrana u pravcu neprijateljske linije i iskoristio je saznanje njegovog imena i povikao:

  • "Dragiša, izlazi šta čekaš, izginučemo".

    Dragiša je u nažalost zbog nejasne vidljivosti povjerovao da je da je to borac sa susjednog rova prišao i izgubio život. Iza Dragiše je ostalo dvoje djece a ima i brata blizanca Ljubišu.

    Na Kapici (Šljiviku) stradale borce je najvjerovatnije iznenadio na spavanju. Nenad nije bio oženjen a Milo ima sina Vojka.

    Interesentna je priča kako je diverzant ubijen. Kako se očekivao napad na linije su angažovali i starije ljude iz radne obaveze pa su tako mobilisali i jednog dedu koji je izbjegao u Lješevo na liniju koja se nalazila u blizini kuće u kojoj je sranovao. Kada su mu davali AP čiča je to odbio i rekao da će biti na liniji samo ako dobije pušku sa kojom je vojskovao i sa kojom jedino zna da sigurno barata a to je M48 tj. tandžara. Čiči su ispunili želju i poslali ga na liniju. Noć je bila tamna i sa sumaglicom, u rane jutarnje sate čiča je čuo neke čudne zvukove isred tranša, opalio je metak i zavukao u usječak u tranšeji za zaštitu od bombi. U trenutku kada se povukao u tranšeu je uletjela bomba a nakon njenog aktiviranja uskočio je i diverzant vjerujući da je vojnik već mrtav, a od svih ubijenih je odnosio lično naoružanje kao dokaz. Umijesto mrtvog vojnika dočekao ga je čičin metak iz zaklona a čičina tandžara je opravdala pouzdanost probivši neprijateljov zaštitni pancir kao papir. Za ubijenog diverzanta dobili smo tri živa, zarobljena vojnika.

    Željko interesuje me podatak zašto Dragiše i Mile nema na pomenutoj stranici groblje VRS.

    Poginuli na dan 7.12.1992. godine

    Feniks,

    kao prvo hvala za izuzetno interesantnu i poučnu priču. Što se tiče tvoga pitanja postavljenog meni, kao što i ti sam reče, u Virtualnom groblju nalazi Radić (Sekula) Nenad. Na njegovu stranicu možeš otići ako klikneš ovdje.

    Međutim, Radić (Grujo) Milan, rođen 25.10.1940. godine u mjestu Vlahinje kod Breze još uvijek nije u Virtalnom groblju jer nemam sliku njegovog groba, što je u osnovi i uslov za to.

    Iz istog razloga se u Virtualnom groblju ne nalazi ni Vuković (Veljko) Dragiša, rođen 07.06.1960. godine a poginuo pomenutog dana na Visu.

    Možda je potrebno napomenuti da se sva tri borca nalaze u evidenciji poginulih za opštinu Ilijaš i ja o njima imam sve podatke.
  • ilijas- 85185 - 23.05.2013 : Feniks Republika Srpska - best (1)

    Lažni dnevnik


    Događaj koji navodiš trebao bi biti preciznije opisan. Ono što ti pominješ tvrdim da je čista izmišljotina jer takvo nešto se nije dogodilo '95-te, a ni predhodnih godina rata ni na jednom artiljerijskom položaju u okolini Ilijaša.

    Tačno je da je bio jedan upad na prvoj borbenoj liniji na Kostraći i na Kapici. Prilikom trečeg upada isti je likvidiran na Plani. Svi upadi su izvršeni u par mjeseci i u ranijem periodu prije '95-te, a smatra se da je sva tri upada izvršio isti čovjek, pa nakon njegove likvidacije nije više bilo takvih slučajeva.
    ilijas- 85143 - 21.05.2013 : Ze - - best (0)

    Za par hiljada maraka


    Čitao sam u knjizi, tačnije dnevniku, jednog vojnika ABiH kako je platio švercera koji ga je povezao sa vojnikom VRS da ga ovaj pusti kroz liniju uz određenu novčanu nadoknadu.

    Cilj vojnika ABiH je bio da osveti ubijenog druga tako što će u noći neoprezne uhvatiti artiljerce i likvividirati ih. To je i uradio. U knjizi je detaljno opisano ali to neću ovdje navoditi osim ako nekoga baš interesuje.

    To se desilo u drugoj polovini '95. godine i po pisanju mislim da je rejon oko Sovrškog brda i Kostrače, iznad Podlugova.

    Da li je neko upoznat sa ovim događajem i da li se ikada saznalo ko je ta osoba što je prodala tolike živote za par hiljada maraka?
    ilijas- 84950 - 11.05.2013 : Semso Refic Maribor - best (0)

    Borci iz Slavina kod Vareša


    Da li neko može napisati nešto o borcima iz Slavina kod Vareša?
    ilijas- 84445 - 18.04.2013 : Zeničanin Zenica - best (1)

    Usjela


    Delija, mislim ipak da nisi u pravu, što se tiće 16. 6. 1992. godine. Vjerujem da je Boris tačno napisao naš pravac našeg napada, Dragača-Višegrad, ali i dalje tvrdim da smo tog dana vidjeli Bosnu i dio Ilijaša. Međutim, stvarno ne znam da li smo bili na Zagajnici, sa koje se po njemu takođe vidi Bosna.

    Tog dana nismo ni znali da je rahmetli Tufo poginuo, jer su oni napadali na Usijelu. Tačno je da je taj dan napadnuta kompletna vaša linija, i tvrdim da je na našem dijelu bila čak i pukla. Ne slažem se sa Borisom da niste imali rovove, mi smo naišli samo na jedan, koji je bio natkriven šatorskim krilom, ali to vam je bilo od BOS-a jer su se odmah povukli poslije prvog metka koji smo mi ispalili prema njima.

    Da smo imali više iskustva sa minama sigurno bi i prošli jer smo bili toliko blizu da smo vidjeli da su vam rovovi i tranšei prazni. Međutim, vi ste dobro minirali nekih 30-50 metara ispred, tako da je to za nas bila velika prepreka pa smo se i mi povukli.

    Poslao sam slike Usijele ali ih moderator ove stranice još uvijek nije objavio. Vjerovatno bi se i vi rado podsjetili, naročito oni koji su tačno bili u toj tvrđavi od zemunice.

    Pozdrav od Zeničanina
    ilijas- 84427 - 17.04.2013 : Delija Zvornik - best (0)

    Napad na Komin


    Izgleda da je onaj čiča koji ti je rekao da ste napadali Komin, a ne Bioču, bio u pravu. S obzirom da je tog dana napadnuta kompletna linija Ilijaške brigade i da se ginulo na svakom koraku, imena poginulih koja se ovdje navode vjerovatno nemaju dodirnih tačaka sa tvojom jedinicom.

    Kažeš da ste dovedeni po mraku i da niste imao pojma gdje se nalazite, kao i da je u blizini bila rijeka Bosna a nizvodno Visoko! E, moj prijatelju, to nije bila rijeka Bosna nego rijeka Fojnica a iznad nje se nalazi Ogljeno i Krševito brdo koje takođe spominješ i sa kojeg ste vi atakovali na nas.

    Inače, idući iz Visokog prelazi se most na Fojnici a zatim se dolazi u selo Prijeko iz kojeg se penje na Usijelu a odatle put vodi u Krčevine gdje ste vi tada i zaglavili, a gdje je tog dana poginuo Tufo Buza.

    Inače taj Rajko koga ti spominješ bi mogao biti i moj saborac, s obirom da smo se i mi prilikom napada dozivali kao ludi i da su i oko nas padale neke čudne naprave.

    Treba da napomenem da je taj dan bio jedan od najtežih u mom ratovanju. Navaljivali ste kao ludi i bukvalno je važilo pravilo "pucaj iz čega stigneš i bacaj sve što ti se nađe pri ruci". Naša komanda je razmatrala i opciju da se povučemo, ali su na naše protivljenje odustali od toga. Borbe koje su se tom prilikom vodile su stvarno bile neviđene, napadali ste u talasima a ono "alahu ekber" još i danas mi odzvanja u uPima. Vaši napadi su popustili tek kada se saznalo da je stradao Tufo Buza, istinski vođa vaših napada.

    Meni se sve čini da postoji velika vjerovatnoća da smo se mi gledali preko "mušice". Jedino stvar koja se u ovo ne uklapa je priča o doktoru i snajperu jer mi snajperiste tu nismo imali ali smo 60-ke koje pominješ držali odmah iza linije i iz njih se neprekidno pucalo, tako da se i taj detalj uklapa.
    ilijas- 83825 - 21.03.2013 : Delija Zvornik - best (0)

    Usijelo


    Iskreno se nadam da će Željko dozvoliti objavljivanje slika i da si ti fotografisao ne samo Usijelu koju su vaše snage držale nego i predjele nasuprot njih na kojima smo se nalazili mi. A taj članak sam napisao ja i mene je majka jedva prepoznala i to za vrijeme vaše zadnje ofanzive jer kada sam došao kući više sam ličio na one vaše mudžahedine nego na naše "čeljade".
    ilijas- 82179 - 02.02.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Lobanja u cilju antisrpske propaganda


    Htjeo bi da dopunim Željkov tekst o lobanji. Ljudska lobanja se ne može zadržati u jednom komadu i koristiti u takvom obliku jer spoj donje i gornje vilice se prirodno razdvoji ka istrune tkivo. To su znali oni koji su širili laži o toj lobanjia, ali mnogi obični ljudi su nasjeli na tu glupost. Zbog toga se ova lažna informacija i proširila na svijet i na srpski narod bacila sjenku još jednog gnusnog zločina koji nikada nije ni počinjen.
    ilijas- 82169 - 02.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Raskrinkana još jedna gnusna laž


    Ova slika je u toku rata obišla čitav svijet! Sarajevski mediji su je prikazali kao lobanju "ubijenog Bošnjaka" koju je Vojvoda Vaske držao na svome autu.

    Istina vezana za ovu lobanju je sledeća: moj zet, koji je u ratu bio vezista u Srednjem - izgubio oko na Nišićima, je bio prisutan kada je Vaske sa kostura u Osnovnoj školi u Srednjem skinuo lobanju i stavio je na svoje vozilo. Drugim riječima, lobanja nije ljudska, a pogotovu ne muslimanska. Ona je napravljena od plastike, što se veoma lako može vidjeti i na ovoj fotografiji.



    P.S. Nakon ovog članka, javiše mi se i neki koji su ovu lobanju u toku rata čak i opipali, uvjerivši se tako da je plastična.
    ilijas- 81866 - 24.01.2013 : Adem Zenica - best (0)

    Piskavac 1992. godine


    Da li je neko sa vaše strane bio na Piskavcu 16. 6. 1992. godine. Mi smo napadali od Ratkovaca (Ginje) i tom prilikom nam je od snajpera poginuo doktor Enes Isaković. Da li neko može da mi kaže šta se stvarno desilo pošto ga nismo uspjeli izvući pa je razmjenjen tek nakon 2 do 2,5 godine. Takođe bih se zahvalio na ljudskosti jer su tom prilikom vraćene sve njegove stvari, a između ostalog ručni Seiko sat.

    Hvala
    ilijas- 81642 - 15.01.2013 : Dragan Suvira Bijeljina - best (0)

    Ratni drugovi 1992. godine, Čekrčići


    Dragi moji ratni drugovi,

    zovem se Luka Suvira i bio sam na ratištu u Čekrčićima 1992. godine. U knjižicu mi nije uveden ratni staž. Ranjen sam na istom ratištu i nemam uvjerenje o ranjavanju. Ako postoji neko ko može da mi pomogne kako da dođem do uvjerenja o ranjavanju i učešća u ratu bio bih mu jako zahvalan.

    Luka.
    ilijas- 73102 - 25.08.2012 : Bata Vasović Beograd - best (0)

    Veliko hvala!


    Nemam reči zahvalnosti Velimiru Adžiću na angažovanju. Pronašao mi je druga Manju, zapravo pravo ime i prezime mu je Vreta Manojlo (sad kad sam pročitao setio sam se). Javio mi se telefonom. Maločas. Živ je i zdrav i živi u Milićima. Uskoro ćemo se verovatno i sresti, nažalost bez Radeta Čelika. Hvala još jednom, i nek je večna slava svim izginulim junacima. Pozdrav Bata.
    ilijas- 73100 - 25.08.2012 : Bata Vasović Beograd - best (0)

    Neverovatno!


    Dragi moj druže, dragi Manja!

    Prosto ne mogu da verujem da si mi se maločas javio, i još sam pod tim utiskom. Iskreno, bojao sam se da i u vezi tebe ne dobijem neku lošu vijest, ali sad mi je puno srce da si živ i zdrav da eto praviš veselje, udaju. Ćerke. Lično tebi, i tvojoj familiji želi puno sreće i veselja, ali hvalati svakako na pozivu za venčanje, jer si me prosto zatekao, ali nadam se da ćemo svakako naći vremena da se sretnemo i obnovimo sećanja na divne trenutke druženja i svakako sećanja na Radeta. Uh, još jednom moram da ti se zahvalim na ovom neverovatnom kontaktu(pozivu), sa željom da se što pre vidimo. Puno sreće tebi i tvojima. Bata.
    ilijas- 72424 - 07.08.2012 : Manojlo - Manja Vreta Milići - best (0)

    Predrag Bata-Vasović


    Dragi Bato, ja se nalazim u Milićima i volio bi da se čujemo, a i da se vidimo ako je to moguće.
    ilijas- 72350 - 05.08.2012 : Istroseni - best (1)

    Borbe na Ilijaškom ratištu


    Naime sticajem okolnosti bio sam na "drugoj" strani i 5. 3. 1993 godine, napadao sam na Čekrčiće i kotu 715.

    Na suprotnoj strani bili su doista dobri momci i mi smo im u prvi mah razgulili liniju i otišli dobrano iza leđa. Onda je usljediula kontra ali mislim da su A BiH tom prilikom prešli pripadnici HVO-o koji su se povukli čini mi se sa Kokoške pa nam se činilo da kontranapad dolazi sa svih strana.

    U to vrijeme sam imao jedva 19 godina i to mi je bilo ono istinsko ratno krštenje. Na pomenutoj liniji tj. akciji smo izgubili 19 momaka i imali smo mnogo ranjenih. Lično sam na sebi izvukao mnogo naoružanja i stekao dobru pouku za ubuduće.

    Drugo vatreno krštenje na Ilijaškom ratištu sama imao negdje na koti 760. Na nas su mislim tada udarili Ukrajinci.

    Iz pomenute akcije ostao sam u tzv. borbenom osiguranju prilikom povlačenja i izašao sam ranjen.

    Sve ovo što pišem je istinito. Nisam bio ratni šminker i samo želim da bez ikakave cenzure, pozdravim ljude koji su bili na drugoj strani.

    Pozdrav od Istrošeni.


    Poštovani,

    zamolio bih tebe, a i sve ostale da obavezno upišete ime ili nadimak. Prezime nije obavezno, ali grad i email adresa jesu.
    ilijas- 72310 - 03.08.2012 : Zenga Virginia beach - best (0)

    Mane


    Manjo Manojlović se nalazi u Brčkom.
    ilijas- 72297 - 02.08.2012 : Velimir Adžić Ilijać - best (0)

    RE: Tražim drugare


    Zaboravih napisati da je Vreta Manojlo, ako se radi o njemu, živ. Pokušaću saznati gdje se nalazi.
    ilijas- 72264 - 01.08.2012 : Bata Beograd - best (0)

    Mane


    Zapravo uopšte ne znam da li pričamo o istom čoveku, jer ovaj ne liči ni približno, iako smo mi bili zajedno daleke 1976 godine. Pokušaću da pronađem neke podatke o njima, a svakako ću postaviti sliku ili više njih. Pozdrav Bata!
    ilijas- 72050 - 28.07.2012 : Bata Vasović Beograd - best (0)

    RE: Rade Čelik


    Neka mu je laka zemlja i neka počiva u miru. Slava mu! Potajno sam sumnjao da je poginuo, jer sam znao da je hrabar i odvažan mlad čovek. Čim budem u mogućnosti postaviću naše fotke sa akcije. Manja, mislim da se preziva Manojlović, je iz Podlugova i došli su zajedno. Bili su odlični drugari. Hvala još jednom na ovoj, za mene jako tužnoj, informaciji. Pozdrav, Bata.

    Bato,

    Možda griješim, ali Manja bi mogao biti Manojlović (Ranko) Borko, koji je rođen u Visokom, pa otuda pomislih da bi ga ti mogao prepoznati na slici koju ovom prilikom objavljujem. Za njega sam napravio i posebnu stranicu, pa na nju možeš otići ako klikneš OVDJE. Tamo imaš sve podatke o njegovoj pogibiji, naravno ukoliko je on taj čovjek kojeg si poznavao!

    Držim te za riječ u vezi slika! Njih možeš poslati na slavicnetŽhotmail.com. Naravno, umjesto onoga "Ž" stavi ono "ludo A".

    Borko ( Ranko ) Manojlović 1954 - 1995
    ilijas- 72046 - 28.07.2012 : Predrag-Bata Vasović Beograd - best (0)

    Tražim drugare


    Kao radnik na železnici bivše nam države Jugoslavije, vodio sam brigadu železničara Jugoslavije na radnu akciju Beograd-Bar 1976. godine. Brigada je bila odlična i udarnička. Druženje je bilo za pamćenje!

    Dva drugara koja su mi ostala u najlepšem sećanju, i sa kojima sam se najviše družio, su bili Rade Čelik iz Ilijaša (mislim da je bio manevrista tamo, ali nisam siguran) i Manja iz Podlugova (mislim da je on radio na železničkoj stanici u Podlugovima).

    I Rade i Manja su dolazili kod mene kući na Novi Beograd. U nekom periodu smo se kontaktirali telefonima, ali se taj kontakt proredio a kasnije i potpuno izgubio.

    Nakon toga se desilo to što nas je razdvojilo od mnogo čega lepog i dragog. Voleo bi da znam šta se desilo a nijma, i kakva ih je sudbina zadesila. Ako iko može da mi da neki kontakt, ili bilo kakvu priču, bio bih mu veoma zahvalan a naročito ako bih sa njima stupio u kontakt. Hvala svima i puno pozdrava. Bata!

    Bato,

    za početak jedna tužna vijest! Tvoj drugar Rade Čelik, od oca Luke, rođen 21.09.1953. godine u mjestu Luka kod Ilijaša, poginuo je 25.09.1992. godine u mjestu Vina, Vlaškovo. U ovom trenutku nemam njegovu sliku pa ti je ne mogu poslati.

    Za Manju iz Podlugova ne znam ništa dok mi neko ne napiše njegovo puno ime i prezime.
    ilijas- 70872 - 22.06.2012 : Aleksa Gacko - best (0)

    Gačani na Ilijaškom ratistu


    Na Ilijaškom ratištu sam bio 3 puta. U decembru 1993, u januaru 1994. godine i u ljeto 1994. godine sa svojom Gatačkom brigadom.

    U januaru je bila i jedinica Radovi dobrovoljci iz Bileće i jedinica iz Fočanske brigade. U napadu na Nišićkoj visoravni oko 20. decembra biva maljutkom pogođen tenk Ilijaške brigade i lično sam iz njega izvlačio dva mrtva borca. Taj osjećaj umiranja na rukama teško ranjenog druga iz posade tenka nikada neću zaboraviti. Vozač tenka ostaje živ i uspijeva da vozi tenk nekih 50 do 100 metara a potom iskače iz tenka i trči do obližnje jelove šume.

    U ljeto 1994 u napadu na Vrhove gine 5 ljudi iz moje brigade a ranjenih ni sam ne znam koliko je bilo. Ravni Nabožić nikada neću zaboraviti jer tu je bilo baš strašno. Tu su moji Gačani totalno razvalili muslimanske jedinice. Bofors koji sam punio u momentima bi se užario i počinjao bi sam da ispaljuje granate...

    U to vrijeme sam imao samo 19 godina.
    ilijas- 69932 - 30.05.2012 : Oko - best (5)

    Re: Crna Rijeka


    Kažeš da vi u Crnoj Rijeci niste imali oružja i da je ona pala bez ispaljenog metka, pa te zbog toga pitam od čega poginuše naši momci kod džamije, u centru sela, na gredi, kod stolareve kuce, a da ne spominjem da je na svakom koraku bila poneka protivtenkovska mina i paštete od kojih mnogi poginuše i par njih odstade i bez noge.

    Livade iznad Crne Rijeke prema Gredi su bile sve minirane, što nam uopšte nije bilo jasno jer ste njima sebi presjekli odstupnicu. Veoma malo je falilo da i mi upadnemo u to minsko polje, da ta livada nije Mići Vlahoviću bila sumljiva pa je bacio crnu bombu i umjesto jedne odjeknulo je više eksplozija.

    U ratu ljudi ginu i to je normalno, ali je smješno da tvrdiš da ste bili nenaoružani a znas dobro i na koji način ste to oružje dobili. Sada mi je žao što sam Korpusnoj policiji predao svesku u kojoj je pisalo koliko ste čega i od koga nabavili.

    Lično mislim da ti nisi bio djete u to vrijeme jer pitas za nešto što djete nije moglo da vidi, osim ako se i ti nisi nalazio u onoj uvali ispred sela.
    ilijas- 69432 - 15.05.2012 : Nenad NS - best (0)

    Knjiga Profesora Macanović Gruje


    Želim da nabavim knjigu Profesora Macanović Gruje iz koje su objavljeni delovi na ovoj stranici a tiču se odbrane linije na Ilijaškom frontu za vreme muslimanske agresije u ofanzivi za debokladu Sarajeva. Tražio sam je po internetu ali ima samo njegova knjiga o fudbalu. Molim vas ako neko ima informaciju kako knjiga može nabaviti da napiše. Hvala u napred!
    ilijas- 68966 - 29.04.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Buča Rašid


    "Vjerujem u jednoga Boga, oca, svedržitelja, tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog."

    Takva jedna rečenica postoji u molitvi "Vjerovanje". Dakle, sve ono što ni nauka nije otkrila i utvrdila, pa ljudi to ne znaju objasniti, kaže se: "To je Bog stvorio!"

    Na primjer, nemoguće je objasniti šta je to vasiona, kolika je ona i imali njen kraj. Smiješno je postaviti pitanje ako ima kraj, šta je onda tamo dalje. Ali se ljudima vjernicima preporučuje da vjeruju da je to tako Bog stvorio.

    Moj, Željko, nisi ni svjestan koliko si dobrog učinio ovim svojim sajtom. Pa, Ti si Bog u njemu. Otvorio si toliku širinu i visinu pogleda da se svako može u njemu iskazati i za svakoga ima mjesta i prostora. I u tvom sajtu nema kraja.

    Ja sam jednom pokušao o Tebi napisati moja viđenja i osjećanja pa sam rekao: "Blago majci koja te rodila". E, ja znam koja te majka rodila, ali ne znam ko te takvog stvorio. Opet moramo reći da je to Božiji dar.

    Ovaj Tvoj sajt je pružio neviđene i neprocjenjive mogućnosti, koje niko ne bi mogao pobrojati i zato ih i ne treba označavati i brojati. E, malo je reći "Ti si to stvorio" jer odmah postoji pitanje a ko je Tebe takvog stvorio, i opet dolazimo na ono što sam na početku rekao.

    U tvom sajtu se može o svemu pisati pa i pitati. Ništa nije nevažno. I najmanja sitnica je za nekoga vrlo važna. Sajt je primio i otkrio toliko priloga i do sada, da ih je teško pronaći na tvojim brojnim stranicama i pročitati. Vidim, svaki dan se javljaju i otkrivaju novi učesnici i neće im sigurno biti kraja. Taman, kao što astronomi posmatraju vasionu i otkrivaju nova tijela i tome sigurno nema krja.

    Eto, ja sam danas pročitao prilog Borisa Sirob: pod brojem 68924 od 27. 04. 2012. godine u kome piše o svom pisanju, pa u jednom dijelu kaže ovako:

    "Evo ti i ukratko šta ja znam o vašoj jedinici. Prije rata u sastavu specijalne jedinice MUP-a BiH iz Ilijaša je bilo 4 Srbina i 2 muslimana, odnosno Albanca. Jedan je poginuo na početku rata, Rašid Buča. On je bio dobar momak, pokoj mu dušu."


    Znao sam tog momka i želim da nešto napišem, što će vjerovatno za nekoga biti važno.

    Naime, Rašid je blizanac sa bratom Raifom. Oba su bili dobri sportisti, karatisti i članovi državne karate reprezentacije sa mojim sinom Nevenom. Dolazili su oni i u moj stan u Ilijašu jer su bili veliki prijatelji sa Nevenom. Rat je napravio to da su se razišli na različite strane, ali prijateljstvo nije nestalo. Oba su mobilisani u specijalnu jedinicu vjherovatno zbog njihovih fizičkih sposobnosti. I dalje su imali povjerenja jedni u druge.

    Rašid je bio oženjen iz Breze i imao je sina. Toga dana, kada je Rašid poginuo, telefonom je tražio Nevena da mu nekako do barikade u Vogošći prema Sarajevu prebaci ženu i sina, a tamo će je neko dočekati, možda i on sam, nisam siguran. Na telefon se javila moja žena i rekla mu da Neven nije u Ilijašu, nego da je u Beogradu na karate turniru u sastavu reprezentacije Republike Srpske, a povodom oslobođenja Beograda 20. oktobra. On je odgovorio:

  • "Pa dobro, onda ću zamoliti Kamu!"

    Kama je Slobodan Bojat njihov trener. Mi ne znamo da li je on dobio Kamu. Međutim, istoga dana, nakon vrlo kratkog vremena Kama dolazi pod prozor našeg stana i kaže: "Znate šta se dogodilo, poginuo je Rašid Buča!"

    Žena mu je sa sinom prebačena do barikade, ali se nisu sastali ni vidjeli. Kasnije smo doznali da je Rašid poginuo u Sarajevu od snajpera. Da je Rašid imao zaštitni pancir, ali samo sa prednje strane, a da ga je metak pogodio u leđa. Da je sa njim bio i brat mu Raif, da ga je on izvlačio i da mu je na rukama umro.

    Neka mu je laka zemlja!
  • ilijas- 68812 - 23.04.2012 : Boris Sirob Srbija - best (1)

    Za Vogošćanina Pravog


    Malo me iznervira ovaj dobrovoljac iz Smedereva u vezi njegovog teksta vezanog za šverc granata na Saobraćajnom fakultetu. Potpuno se slažem sa onim što je napisao Vogošćanin Pravi u vezi toga da nije bilo šverca na saobraćajnom fakultetu. Određene vrste šverca su se dešavale na liniji ka Kiseljaku, više kao kompromis sa Hrvatima za dobijanje određeni informacija, koje su nam ponekad puno pomogle.

    Pustimo švercere , dezertere, profitere, politićare. Njima će suditi več ko treba. Pišimo o malim običnim ljudima, iskrenim borcima, herojima ovoga rata...
    Maja, bezbjednjak kojeg spominješ, on je došao iz Ilijaša zajedno sa Josipovićem, u TG Vogošća, ako se ne varam. Ako se radi o njemu, hoću da kažem da je poslije duže bolesi preminuo, negdje u SAD-u. On je inače bio komadant bataljona na čije je mjesto je došao Mladen Savić.

    Za Vogošćanina Pravog: ako ti mogu šta pomoči oko pisanja knjige, samo mi reci. I ja bi pisao samo mi pravopis baš i nije jača strana, srečom za ovo pisanje imam Željka koji koriguje moje tekstove.

    Uzgred u Ilijaškoj brigadi, si na prste jedne ruke na kraju rata mogao izbrojati školovane oficire, a i oni su uglavnom bili u pozadini. A opet smo postali Nemanjiči. Tako je i sa specijacima, ne čini ih ime takvim, kao i na tarabi nacrtana ona stvar.

    Puno pozdrava za Vogošćanina Pravog i ostale obične heroje iz Vogošće.

    Boris
    ilijas- 67942 - 23.03.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Mirjana


    Ovo je potresna priča Rade Dragičević, Srpkinje iz okoline Ilijaša u Bosni, čiju su devetogodišnju kćerku Mirjanu, na njene oči silovali i ubili mudžahedini 1992. godine.

    U jednom od svojih tekstova Velimir Adžić je objavio priču o ovom događaju.

    This is a horrible story of Rada Dragicevic, a Serbian woman from Bosnia. She was an eye withness when her nine years old daughter Mirjana was raped and killed by moujahedins in 1992.




    ilijas- 47405 - 26.10.2011 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Linija odbrane Mrakovo(2)


    I naravno, kada je toga dana negdje oko 16 časova prestalo granatiranje, uslijedio je, bar što se našeg položaja tiče, najjači napad do tada na našu liniju. Pošto je to bio 22. juni, a to je najduži dan u godini, a to znači punih 5 sati do mraka i ako izdržimo napad do mraka, znali smo da ćemo se odbraniti, jer do tada muslimani nikada nisu napadali noću. Kada je počeo napad mi smo već bili zauzeli svoja mjesta u tranšeji. Ali sada nas je bilo petorica umjesto šestorica. Ovaj put, kao i ranije, moj bivši učenik uzeo je PM-53 za kojeg je bio doktor i pošto smo pripremili dovoljno municije i za PM-53 i za naše automatske puške, spremno smo dočekali napad.

    Već sam rekao ranije da je polovina terena sa lijeve strane našeg rova bila čista i gola tako da sa te strane nije bilo napada. Pošto je napad bio usmjeren na naše desno krilo, a teren na toj strani je bio prekriven niskim, više žbunjem nego visokim drvećem, što je neprijatelj koristio pa nam je mogao neopaženo prići na 15-20 metara.

    Kada su nam kroz tu šikaru prišli na bliže odstojanje, u kraćem predahu su nam dovikivali:

  • "Srbi, što se borite kad znate da je Ilijaš prodat i izdat? Zašto badava ginete? Bacite puške i bjež"te dok još imate vremena! Opkoljeni ste sa svih strana, itd. "

    Međutim to nas nije pokolebalo niti obeshrabrilo i mi smo nastavili i dalje da se branimo.

    Pošto zbog nepreglednosti terena nismo mogli vidjeti neprijatelja, preostalo nam je samo da gađamo tamo gdje vidimo da se pomiče grmlje i da u tom pravcu dejstvujemo. Po tome smo zaključili da nam je neprijatelj prišao na tridesetak metara od naše linije. Nije nas hvatala panika zato što smo znali da smo teren od 10-20 metara ispred rovova minirali, što znači da neprijatelj još nije prišao do minskih polja.

    U toku jednog manjeg predaha tj. zatišja obiđem tranšeju sa desnog do lijevog krila i na lijevom krilu, u čijem pravcu nije bilo napada, zateknem jednog našeg borca iz druge smjene, pedesetogodišnjaka, kako je čučnuo u tranšeju, stavio pušku među noge i trese se kao Banjaluka i samo kuka i spominje djecu. Vidim da se od straha potpuno izgubio i da uopšte nije svsjestan situacije u kojoj se našao, a kamo li da vlada situacijom. Ja ga nekako podignem i odvučem do zemunice. Uzmem mu pušku, malo ga smirim, i pošto vidim da od njega može biti samo štete a ne koristi, ja mu kažem " odmori se malo pa otiđi kući, vidi kako su ti djeca. "

    Kad se malo smirio, nije otišao kući, ali ja sam ga otpisao i sada mi nismo desetkovani, jer kada se neka jedinica u borbi desetkuje, onda to znači da je u toj jedinici izbačen iz borbe svaki deseti borac, a sada kod nas su od šest boraca u borbi ostalo samo četiri što matematički znači da je iz borbe izbačen svaki treći borac a ne svaki deseti.

    Tada sam se sjetio komandira Radničkog bataljona sa Kadinjače kada su branili prodor Nijemaca u Užice u Prvoj neprijateljskoj ofanzivi koji je poslao kurira Titu u Užice i koji je rekao:

    "Druže Tito, mi smo prepolovljeni, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu!"

    Ali nisam zaboravio ni majora Gavrilovića koji je 1914. godine branio Beograd od Austrijanaca. Dok se narod i vlada izvlače prema jugu, taj major je održao čuveni govor jedinici pred odlučnu bitku sa Austrijancima, a taj govor je završio rečenicom:

    "Braćo Srbi, junaci moji! Mi više ne treba da se brinemo za naše živote, nas je vrhovna komanda izbrisala iz spiska živih i sada treba da samo što skuplje prodamo svoje živote i da što više pobijemo Austijanaca prije nego što poginemo!"


    Još je zatišje pa razmišljam. Radnički bataljon je izginuo braneći Užice od agresora Nijemaca. Četa majora Gavrilovića je branila Beograd od agresora Austrijanaca. Ali ovdje nema ni Nijemaca ni Austrijanaca i od koga to ja branim Ilijaš gdje sam rođen, išao u školu, igrao fudbal, napravio vikendicu, kafić, i ko je sad ovdje agresor?

    I tada sam kao i sada razmišljao koji je to razlog, faktor, zakon, mjera po kojoj su muslimani nas proglasili agresorom?

    Ali izgleda da u svakom ratu, ko nezna istoriju, neko mora biti agresor. Pošto su Srbi dežurni krivci, njih ćemo proglasiti agresorom. A kada se jedna laž tri puta ponovi, onda je ljudi lako prihvate kao istinu.

    A i ranije sam čuo ako ti trojica ljudi kažu da si pijan, onda ti ništa drugo ne preostaje nego da legneš i da se valjaš.

    Pošto još uvijek traje zatišje, bolje reći predah, ja i dalje razmišljam o sličnim glupostima ili činjenicama i na jednom čujemo neku galamu, bolje reći svađu, na muslimanskom polaznom položaju koji je od nas udaljen samo 100 metara zračne linije. Neko je od hrabrijih muslimanskih vojnika na sav glas koji smo i mi na našem položaju dobro čuli. Galamio je, pretpostavljamo na svoga komandira govoreći:

    "Ovdje nema prolaza, samo badava ginemo i ja više neću gore, neću da napadam jer nemamo nikakvih šansi. Bolje je da me ti ubiješ nego četnici i ti izvjesni idi naprijed, ali ja više neću!"

    Sve smo to čuli od riječi do riječi i to nas je toliko ohrabrilo da smo skoro i zaboravili na strah. Tada smo nas četvorica zaključili da preko naše linije nema prolaza.

    Samo onaj ko je bio u rovu dobro zna kad ase, kako se javlja strah i kada taj strah prestaje manje ili više ili nikad.

    Znam iz iskustva da ima ljudi koji se sstvarno nikada nisu plašili.

    Njegoš, najveći pjesnik Balakana u "Gorskom vijencu" kaže:

    "Boj se onog ko je viko bez golema mrijet jada!"
    Mislim da svako zna šta je Njegoš ovim stihom htjeo da kaže.

    Možda je o tom strahu u rovu najbilje rekao moj nećak " bratov sin koji je odrastao i završio fakultet u Sarajevu. Mi smo ga kao na filmu uspjeli preko silnih veza izvući iz Sarajeva. I, naravno, pošto je imao 30 godina, odmah je poslat u rov u Bioču. Poslije par mjeseci ja ga pitam:

    "Mali, kako je u rovu, je li te strah?"

    A on mi odgovara:

    "Mogu ti reći, striko, da me je u početku ne malo nego puno bilo strah i svaki čas sam gledao na sat kada će proći moja smjena prije nego što muslimani napadnu na liniju, a poslije neka napadnu kad ja završim svoju smjenu. Ali, striko, poslije nekoliko napada koje smo uspješno odbili, kod mene, ne samo da je nestao straha, nego sam se toliko okuražio da sam Boga molio da napadnu da mi razbiju monotoniju i da mi vrijeme što prije prođe."


    Mislim da je ovo prisutno kod 90% ljudi iz rova.

    I tako, pošto smo mi više nego uspješno odbili prvi pravi neprijateljski napad na našu liniju, naravno u sadejstvu sa ostalim susjednim rovovima i pošto smo čuli svađu neprijatelja na polaznom položaju, poslije odbijanja napada mi smo znali da je najteže prošlo. Ja neću da se hvalim da li smo i koliko pobili neprijateljskih vojnika, ali znam i to da je moj učenik sa puškomitraljezom M-53 ili kako se popilarno naziva "šarac" odigrao glavnu ulogu jer je onaj šiprag ispred nas na 20-50 metara potpuno ogolio od tog šarca i tri automatske puške i sada nam više neprijatelj, bar po danu, nije mogao tako blizu prići rovovima. Niko od nas nije imao muda da ode u šumu ispred naših rovova i da obiđe bojno polje.

    Sutradan, kada je nastao novi dan, naš komandir čete je sa još jednim drugom imao hrabrosti, i pošto je znao raspored mina ispred našeg rova, provukao se na to poprište i vratio se sa nekim dijelovima vojne opreme, među kojima je bio jedan krvavi vojnički prsluk u kojem je nesretnik bio ranjen ili je poginuo.

    Poslije toga 22. juna 1995. godine, neprijatelj je valjda, vjerovatno zbog velikih gubitaka i čvrste linije i otpora procijenio da tu nema prolaza i mi smo do kraja ofanzive tj. 15. jula 1995. godine trpili samo sporadične napade i oid tada su nas provocirali i držali na opreznosti, ali više nije bilo pravih napada.
  • ilijas- 47402 - 26.10.2011 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Linija odbrane Mrakovo(1)


    Profesor Macanović Grujo " Kifla, pripremajući svoju knjigu za štampu, kojoj će najvjerovatnije dati naslov NIŠTA NE BOLI KAO ISTINA, a koju ja kompjuterski obrađujem, u jednom dijelu opisuje svoje doživljaje sa prve linije odbrane na Ilijaškom ratištu, boraveći u rovu kao rezervni oficir u činu kapetana I klase. Priču počinje sa dolaskom u rov na liniji odbrane u Mrakovu, a to je linija oidbrane prema Brezi. Događaji se odnose na vrijeme kada je muslimanima dozvoljeno da još jednom pokušaju deblokadu Sarajeva uoči Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sa ovog dijela ratišta do sada nisam pisao ništa.


    I tako ja u proljeće 1993. godine odlazim u rov, ovoga puta u Mrakovo koje mi je bilo mnogo bliže nego Paljevo gdje sam ranije bio.

    Prvu informaciju koju sam dobio od drugova u rovu je ta da se dobro pazim kada se po danu krećem oko rova, jer su tu ranije dvojica drugova poginula od snajpera, ali da do tada nije bilo nekih ozbiljnijih napada na tome dijelu linije.

    U tome rovu sa jednim zatečenim drugom, mojim bivšim učenikom, ostao sam do zadnjeg dana. Treći član naše posade u rovu stalno se mijenjao. Komandir čete mi je bio jedan ekonomista, izbjeglica iz Vareša. Kada je on pošao na novu dužnost, pitao me je da li bi ja htjeo da preuzmem njegovu dužnost tj. dužnost komandira čete. Rekao mi je da je on o toj kombinaciji već obavio razgovor u štabu bataljona. Ja sam mu rekao da to ni u kom slučaju ne dolazi u obzir.

    Rov nam se nalazio skoro na samoj ivici šume prema neprijatelju, a jedan lijevi dio terena ispred rova je bio potpuno pregledan. Drugi dio, desni, bio je pod gustom šumom što je za nas bilo vrlo opasno jer je neprijatelj, pogotovo noću, mogao da nam se neprimjetno privuče skoro do samog rova. Pošto je rov ipak bio u šumi, izgledalo je prilično sablasno.

    Prilikom posjete jednog mog druga iz Beograda i kad je vidio položaj našeg rova i kada sam mu pokazao liniju i rovove neprijatelja, rekao mi je:

    "Kifla, ti znaš koliko ja volim novac, ali kada bi mi neko dao 10.000 DM da provedem samo jednu noć u ovom rovu, ne bi ni pogledao u te pare."

    Ali, moj jarane, da ti sada kažem da sam ja znao ponekad potpuno sam provesti noć u rovu. Kao na pr. Jedne noći, ali srećom bilo je ljeto pa mi nije bilo hladno, proveo sam cijelu noć u rovu jer je jedan od drugova igrao utakmicu u Višegradu i znao sam da on neće doći, a ovaj drugi dječko od 20 godina kaže:

    "Bio sam u svatovima u Svrakama i bilo je svega piti i jesti i nisam budala da dolazim u rov."

    A analogno tome ja sam bio tolika budala, kad mi se ženio bratov sin i svadba je bila u našem kafiću, ja sam umjesto na nećakovu svadbu, otišao u rov.

    Za to čitavo vrijeme, sve do 15. juna 1995. godine nije bilo ozbiljnijeg napada na našu liniju. Ali te noći 14/15 juni 1995. godine, ujutro rano počela je najveća ofanziva na Ilijaš. Pošto te noći moja smjena nije bila u rovu, mene su telefonom ujutro oko 4 sata pozvali da odmah idem na liniju. Odmah sam se na brzake spremio i preko Alića Gaja pošao u Mrakovo na liniju.

    Dok sam živ to jutro i taj dan neću zaboraviti.

    Ja znam kada su Rusi osvajali Berlin u Drugom svjetskom ratu, da su na Berlin okrenuli 50.000 artiljerijskih cijevi, ali ja mislim da je toga dana veći pakao bio u Ilijašu nego u maju 1945. godine u Berlinu.

    Meni kao nekakvom školovanom oficiru nikad nije bilo jasno zašto su muslimani do tada uvijek napadali samo na jednom dijelu fronta, kao na pr. Na Nabožić, drugi put na Kralupe, treći put na Čekrčiće itd. a nikada na više mjesta u isto vrijeme. I ti njihovi napadi na pojedina mjesta za nas nisu bili velika opasnost.

    A nisu zato što, ako muslimani negdje i probiju liniju i zauzmu neki naš rov, kao što se dešavalo na pr. U Bioči, Kralupima ili toga dana, 15. juna 1995. godine na Nabožiću. Tada ode naš interventni vod, vrati muslimane nazad i ponovo zakrpi liniju, istina uvijek uz neke naše žrtve i zato priznajem da su najbolji borci Republike Srpske bili u interventnom vodu i njima skidam kapu.

    Ali toga dana tj. 15. juna 1995. godine, muslimani su napali Ilijaš sa svih strana i toga jutra, čini mi se da se zemlja tresla od granata ispod mojih nogu u Alića Gaju.

    Pošto još nije dobro svanulo, svjetlosni i vatreni bljesci se stalno smjenjuju na Nabožiću, Čekrčićima, Bioči, Kralupima.

    Ja na putu do rova stignem do Alića Gaja i stanem pa razmišljam šta da radim. Tada sam kao nekakav oficir zaključio da ne 90% nego 100% Ilijaš mora pasti i znao sam da će Ilijaš u tom slučaju zadesiti ista sudbina kao one Srbe u Kravicama ili Čemernu i tako mislim da bi najbolje bilo da se vratim kući, strpam dijete od 7 godina u auto i još ko stigne i bježi, ako se još može pobjeći.

    A onda opet pomislim, šta ako Ilijaš ne padne pa poslije kažu, vidi ti Kifle, ovamo glumi rodoljuba, a on svoju guzicu od 65 godina izvukao a pustio da djeca ginu. Tako ja dva koraka naprijed, jedan nazad ili jedan naprijed a dva nazad. Moj pesimizam se zasnivao na tom primjeru što sam znao da je opština Ilijaš prije rata brojala nepunih 25. 000 stanovnika, a da li sada ima manje ili više, to nije važno kada sam znao, jer to više nije tajna, da je naša Brigada brojala oko 3. 000 boraca i to je trebalo razvući na liniju od oko 100 km. Sada su tu liniju po prvi put napali sa svih strana, jer je sa istoka polumilionsko Sarajevo, sa zapada preko 300. 000 Travničana, Zeničana, Visočana, Kakanjaca, Brezana i Varešaka.

    Naum pade mi kada su Toplica Milan i Kosančić Ivan uhodili tursku vojsku i kada su vidjeli koliko je Turaka, rekli su: "Svi mi u so da se pretvorimo, ne bi Turcima ručak osolili" a tamo je bilo oko 25. 000 Srba i 2-3 puta više Turaka.

    Dakle, to je odnos 3:1 pa su opet Srbi izgubili bitku, a ovdje je odnos skoro 30:1 i zato sam mislio da nam je došao crni petak i da mi Srbi više nemamo ama baš nikakvih šansi.

    I tako dok sam ja razmišljao u Alića Gaju šta da radim, najednom odlučim šta bude sa tolikom ilijaškom djecom neka bude i sa mojim djetetom i odlučno krenem u rov.

    Kada sam stigao u rov, već je bilo svanulo i pošto su svih petorica ostalih iz sastava mog rova bili iz Mrakova, svi su bili već na licu mjesta i ja kao poslednji sam stigao. Tako su obje smjene bile na okupu tj. svih šest boraca.

    Mi smo još ranije iskopali tranšeju-saobraćajnicu od zemunice do rova, a zatim lijevo i desno od rova oko 50 m tranšeje i tako se na tom prostoru rasporedili, od prilike 10 m udaljeni jedan od drugog. Pošto sam ja bio najstariji i po činu i po godinama, meni je nekako dodijeljena uloga komandira rova, iako je moj prijatelj iz moje smjene i moj učenik bio vičan tome poslu ako ne više od mene, onda je taj posao znao u najmanju ruku koliko i ja. Što se tiče naoružanja, bio je jedan od najboljih u Brigadi i što je najvažnije bio je hrabar momak pa sam se ja najviše s njim dogovarao i savjetovao.

    I dalje je sa svih strana grmilo iz svih oružja, ali na našu sreću na našoj liniji je još uvijek bilo samo provokacija, ali nije bilo pravog napada.

    Negdje oko 10 sati stiže vijest do nas da je probijena linija na Nabožiću i da ima mnogo mrtvih i ranjenih. To nas je jako zabrinulo ali nas ni za dlaku nije pokolebalo i riješili smo da, bez obzira na sve, sa naše linije nema odstupanja jer samo par stotina metara od našeg rova nalaze se kuće mojih saboraca, a znamo šta bi se desilo ako muslimani stignu do tih kuća.

    Ali, oko podne stiže vijest da su rovovi na Nabožiću uz pomoć interventnog voda vraćeni i da je linija zatvorena te da su samo petorica boraca poginula. To nam je povratilo samopouzdanje i hrabrost da još čvršće istrajemo u našoj odlučnosti da odbranimo položaj.

    Tada sam pomislio i zaključio šta bi se desilo da je linija probijena na dva ili više mjesta jer smo mi imali samo jedan interventni vod a taj vod ne bi mogli razvući na dva ili više položaja.

    Naša sreća to se nije desilo, inače bi nas zadesila katastrofa i ono najgore.

    Za taj mjesec dana tj. tačno od 15. juna do 15. jula 1995. godine, koliko je trajala ta muslimanska ofanziva, ja sam samo slovom i brojem tri puta po danu za vrijeme kraćeg zatišja, otišao kući da se okupam i presvučem. Svih 30 noći, kao i ostali, proveli smo u rovu. Ja mislim da sam 30 noći proveo u Budvi u hotelu sa pet zvjezdica, da bi mi dosadilo, a ne u rovu.

    I tako je dan za danom prolazio samo uz neke manje ili veće provokacije, a onda je došao sedmi dan ofanzive.

    22. juni 1995. godine, kojeg ću pamtiti isto onako kao onaj novembarski dan iz 1941. godine kad mi je kuća zapaljena i kada sam tri puta pukim slučajem sačuvao živu glavu.

    Toga dana muslimani su napali sa svih strana pa po prvi put svim snagama i na naš položaj tj. našu liniju. Akciju su tako planirali što su od 8 sati prije podne počeli artiljerijsku kanonadu po svim našim položajima i to je trajalo do 16 časova poslije podne, što znači da su punih 8 časova dejstvovali artiljerijom po našim položajima. Za to cijelo vrijeme niko od nas nije smio ni da pomoli glavu iz rova nego smo se prizemljili u tranšejama i zaklonu, a znali smo da tada ne mogu izvoditi pješadijski napad na naše rovove jer bi stradali od svoje vlastite artiljerije. Znali smo i to da smo u tranšejama zaštićeni od artiljerijske topovske vatre jer te granate imaju takvu putanju da je vrlo mala mogućnost da neko strada u rovu i jedina opasnost je bila od minobacačkih granata, pošto putanja tih granata ima uzlaznu i silaznu liniju i samo ako potrefi tih 80 cm širine tranšeje, onda bi mogli izginuti, ali to je vrlo mala mogućnost.

    Toga dana smo ipak imali jednog ranjenika. Od nas šestorice, petorica smo bili Srbi a šesti je bio Hrvat.

    Pošto je naš rov bio u šumi, jedna od nekoliko hiljada granata koje su toga dana ispaljene na naše položaje, udarila je u jedan veliki debeli hrast iznad naših glava i presjekla jednu debelu bočnu granu koja je pala sa visine od desetak metara na toga Hrvata, našeg druga iz rova i izbacila ga iz borbenog stroja i hitno je prebačen u ambulantu.

    Pošto sam znao iz iskustva da će odmah po prestanku granatiranja uslijediti najžešći i najjači pješadijski udar, tada sam pomislio: "Blago tebi Jozo, ti se spasi a sa nama šta bude. Ali ako muslimani prodru i probiju liniju, neće ni tebi biti ništa bolje nego nama.

    Ali ja sam naučio još u fudbalu, koga nema bez njega se može ili mora, a mi smo ovaj put morali, a da li ćemo moći, to će vrijeme pokazati.
    ilijas- 45122 - 03.10.2011 : Ak47 Nišići - best (1)

    Tako blizu, a tako daleko


    Izuzetno cijenim rad gospodina Velimira Adžića i njegov doprinos borbi protiv zaborava koji guta velika djela i imena velikih ljudi iz odbrambeno-otadžbinskog rata. Naravno da znam i za njegove podatke o poginulim borcima Ilijaške brigade, koje je prikupljao i ažurirao tokom rata, kao i za njegovu knjigu "Ilijaški Nemanjići".

    U prethodnom postu namjera mi nije bila da prikazujem neku paralelnu evidenciju nego da ukažem na činjenicu da je veliki broj posmrtnih ostataka boraca sa Nišićke visoravni ostao na teritoriji Federacije BiH, tako reći zaboravljen "od Boga i ljudi".

    Mi sa Visoravni u toku rata bili smo u evidenciji četiri različite vojne pošte VRS, plus MUP RS. Neprestano su nas dodavali i oduzimali, prema potrebama i zamislima "onih gore". Borci su ginuli u vrijeme pripadnosti različitim brigadama ili MUP-u, tako da ne postoji objedinjena evidencija poginulih. Pogotovu ne postoji tačna evidencija o grobovima boraca koji su ostali u Federaciji.

    Naime, na samom kraju rata mi smo bili pripadnici Prve romanijske brigade. Komanda ove brigade organizovala je prenos svih ostataka boraca koji su poginuli kao njeni pripadnici i sahranu na tada novoformiranom Vojničkom groblju u Sokocu ili Kopljevićima (za borce sa olovskog područja). Groblja na području opštine Vareš, kao i groblja u Hadžićima, Buljetovini i neka manja, u koja su sahranjivani borci poginuli od početka rata do avgusta 1994. i gubljenja tih teritorija, bili su na kraju rata pod kontrolom muslimanske vojske i svi u njima sahranjeni nisu mogli biti prenešeni u to vrijeme. Neki od grobova nisu dirani po zahtjevu porodica poginulih a neki iz meni nepoznatih razloga.

    Takođe, u periodu nakon rata do danas, neke od porodica organizovale su prenos ostataka svojih poginulih na groblja u Republici Srpskoj.

    Iz navedenih razloga ne postoji tačna i potpuna evidencija sa podacima o srpskim borcima čiji su grobovi nakon rata i do danas ostali na teritoriji Federacije BiH. Stoga sam napravio prethodni spisak, prema sopstvenim podacima i sjećanju.

    Ne postoji ni organizovana aktivnost institucija vlasti u RS ili nevladinih organizacija u smislu omogućavanja porodicama da prenesu ostatke svojih poginulih ili da bar grobovi svih boraca poginulih na srpskoj strani budu dostojno obilježeni i uređeni, ma gdje se oni nalazili.

    Na kraju, jedan ilustrativan primjer koji se odnosi na prethodni paragraf. Jovan Šepur, od oca Jovice i majke Jelke, rođ. Ćetković, iz Buljetovine, 1946. godište, bio je od početka rata pripadnik VRS kao dobrovoljac u Nišićkom bataljonu, angažovan na cijepanju drva za komandu, dostavljanju hrane za borce na liniji i drugim fizičkim poslovima. Dakle, u zoni neposrednih borbenih dejstava proveo je 44 mjeseca. Nakon rata kao izbjeglica smješten je u objekat na Ravnoj Romaniji, "đe je Pajo zatvar'o ovce", kako je sam govorio. Umro je 1998. godine i sahranjen na Novom groblju u Sokocu, "civilni" dio.

    U međuvremenu je drveni krst na njegovom grobu istrunuo a grob zarastao u korov i gotovo ga je nemoguće pronaći, iako se nalazi na gradskom groblju. Jovan nije imao potomaka, a drugi nisu stigli, mogli ili se nisu sjetili da je on zaslužio nadgrobno obilježje.
    ilijas- 44762 - 02.10.2011 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    RE: Zaboravljeni


    Poštovani AK47, neobično mi je drago da nas još ima koji ne zaboravljaju naše junake, da nisam usamljen.

    Međutim, sigurno sam jedini koji ima preciznu evidenciju o poginulim borcima Ilijaške brigade, a svi ovi borci sa vašeg spiska su pripadnici te brigade.

    Ja sam ranije pisao o tome gdje su sahranjeni poginuli i umrli borci. To možete vidjeti na stranici "Istorija-Ilijaška groblja" pod brojevima 23959 od 5. 3. 2010 i 3962, 3965 i 3968 od 6. 3. 2010. godine.

    Pored toga za sve poginule-umrle borce imam pojedinačno podatke kao na primjer za ovoga:

    Antić (Ostoje) Mirko, komandir 2. pč. 3. pb. Rođen 1958. godine u selu Čekrčići, opština Visoko. Poginuo 6. 3. 1993. godine u mjestu Krčevine-Čekrčići. Prilikom napada neprijatelja pogođen puščanim metkom. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a poslije rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu. Posmrtno odlikovan 1994. godine Medaljom zasluga za narod. Od uže porodice su ostali:
  • supruga Biljana
  • sinovi Srđan (1982)i Vladimir (1984).

    Ako ste prijavljeni na Fejzbuk, pošaljite mi zahtjev za prijateljstvo na ime Velimir Adžić pa ćete moći vidjeti da ja svaki dan objavljujem slike poginulih boraca sa napred navedenim podacima na dane godišnjice njihove smrti.

    Isto tako ćete vidjeti albume poginulih boraca po bataljonima.

    Dakle, postoji evidencija i to vrlo uredna i precizna, ali samo za borce Ilijaške brigade.

    Na kraju da kažem i ovo. Nemam u svojoj evidenciji Lazendić Danila, Mitrović Milutina i Stojanović Slavišu. Ispada da u vrijeme pogibije nisu bili pripadnici Ilijaške brigade.

    Ja sam snimao grobove poginulih boraca u groblju u Ilijašu i tamo nisam našao grobnicu Perišić Borislava-Bore, a nema ga ni u Vojničkom groblju u Sokocu. Naknadno sam saznao da je prenesen u groblje u Karakaju.
  • ilijas- 44302 - 30.09.2011 : Look Ilijaš - best (2)


    Ilijaš 3. maj 92, nakon dvadesetak godina

    Sjećanje na početak rata je sa ove prostor-vremenske distance pomućeno televizijsko-istorijskim viđenjem stvari koja je, prirodno, u centar pažnje stavila veće gradove i još veće budale. Moj gradić Ilijaš pominju sada samo kao dio nekakvog 'vanjskog prstena' (zakleo bih se da sam ovaj izraz prvi put čuo poslije rata) oko Sarajeva. A eto, mi smo sebi tih godina bili centar svijeta.

    Ali onaj osjećaj sa početka rata uvijek mi se vrati iznova svjež, svakog maja-aprila, kad šuma olista. Nešto mi se tada prevrće, više po stomaku nego u glavi, neka mješavina nostalgije za mladošću i mučnog sjećanja na prizore mrtvih ljudi.

    Rođeni ratnik svakako nisam, ali postoje neki biohemijski procesi u mozgu kojima su, po svoj prilici obdarena bića koja žive u čoporima, kada osjete da im se sprema kolektivno pregnuće, a okida ih stanje 'mi protiv njih', pa je tako valjda i moj mozak podlegao moćnim silama prirode ubacivši me u stanje, moderno nazvano 'nacionalizam' ili 'patriotizam'. Pridružen sam dakle i ja onim generacijama muškog roda kojoj je suđeno da se, tokom ove naše civilizacije, tuče protiv onih mrskih 'njih'.

    April mjesec te ´92 u mom sjećanju ostaje više kao neko među-vrijeme, bez obaveza, bez učenja, bez rada, rat - a bez poginulih. Kao igra Nijemaca i partizana (kauboja i indijanaca, hajduka i Turaka, kako hoćete). Šetali semo se katkad u smiješnim maskirnim uniformama od šatorskog krila, do besvjesti igrali karti, kockica, i ponekad išli na liniju. Eh, ko je tada imao djevojku bio je kralj. Mi glumili junake, a one Kosovke djevojke.

    Iskušavali smo, dotad nepoznat, osjećaj kolektivnog pregnuća, okupljanja oko zajedničke stvari i manje-više iluzije da radimo nešto veoma važno (vidim da mnogima i danas nedostaje taj osjećaj). Ipak nismo bili toliko kurčeviti da se nazivamo specijalcima. Nikad nismo imali neko posebno ime kao jedinica. Jedne prilike, mnogo kasnije, kad smo se na obližnjem ratištu, uoči akcije, sreli sa nekakvom vojskom, oni se predstaviše: "mi smo Vukovi sa Drine", poslije kraćeg ćutanja neko odgovori: "mi smo Međedi iz Ilijaša". Mi, proleterska djeca Ilijaša, od kojih barem polovina nije još imala niti jednog porodičnog groba u okolini, zdušno stadosmo da branimo Srpstvo, za koje do prije par godina nismo ni znali da postoji.

    Naš gradić je u međuvremenu postepeno postajao pun Visočana, Brezana, Zeničana (Srba), a prazan muslimana i Hrvata. Po obrascu homogenizacije. Naravno ovi prvi su nama pričali strašne priče o bjekstvu ispod noža i slično. Ovi drugi su opet te iste priče pričali tamo gdje su stigli. Sve ovo, uz svakodnevno lajanje novinara-poltrona koji su u novim nacionalnim očevima vidjeli prilike za uspon u karijeri, dovelo je do situaciju do nepovrata. Da ne pominjem djelatnost onih budala sa početka teksta.

    Tako dođe i dan za vatreno krštenje. Tog nedeljnog jutra, 3. maja 1992. g. probudio me je brat. Drmao me nekontrolisano i ponavljao je: "počelo je, počelo je... padaju granate na Ilijaš, padaju granate na Ilijaš! ". Zbunjen sam, bio sam u vojsci ne baš davno, znam šta je granata,..... kakve su to granate koje me ne mogu ni probuditi. Pogotovo kad se sjetim kako je odjeknula kašikara koju je stari Jovo onako 'ladno zavaljutao u kafiću koji dan prije. Svejedno, pakujem se i ne vjerujući odlazim u, ajmo reći štab. Tamo nam rekoše da je linija iznad Ljubnića probijena, ima poginulih i da idemo gore da vraćamo položaje (a granate stvarno padaju). Uh, znam dobro gdje su Ljubnići, ako su došli do tamo " nije dobro. Svejedno, potrpasmo se u neki kamion, nas tridesetak, zapravo teško mi je da sada ocijenim koliko nas je bilo. Bilo je tu i tipova pokupljenih sa jutarnje partije šaha u Piceriji, onako u bijelim farmericama sa usput pridodatpm PAP-ovkom i fišekom metaka. Strah me je naravno, očekujem pucanje već na Ljubnićkom mostu ali vozimo se još ohoho uzbrdo. Sredstva veze, tzv. motorole tada još nismo imali, tako da niko pojma nije imao šta se dešava. Napokon kamion stade, poiskakasmo u neredu. Dočekaše nas lokalni momci, izdeklamovaše nekoliko rečenica iz kojih zaključismo kako su oni uspostavili neku rezervnu liniju a da naprijed ima poginulih.

    Ukratko nam pokazaše pravac i krenusmo. Bilo je neke pucnjave naprijed, ali kako smo prilazili mjestu gdje je bila linija (rovova, a kamoli tranšeja tada još nije bilo) sve se utišalo. Nastupali smo u strijelce kroz rijetku šumu. Nakon, recimo par stotina metara, komandir (da ga tako nazovem) nam je signalizirao (i pokazao vlastitim primjerom) da zalegnemo. U trenutku sam se začudio, pa se onda raščudih ugledavši na proplanku, malo ispod nas nekoliko mrtvih. Naši. Leže na čistini između vododijelnice koja je predstavljala liniju i neke zapuštene šupe. Vjerovatno su poubijani iz zasjede. Mi smo 50-tak metara od njih, u šumi malo iznad. Komandir je uporan u namjeri da čekamo, i da niko ništa ne preduzima prije njega. Ispostaviće se da je to bila ispravna odluka.

    Nije strah niti bijes ono što mi je tada prolazilo kroz glavu: bez predumišljaja me obuze samo osjećaj zadovoljstva životom, ja živ " oni nisu. Bože me oprosti! Poslije malo dužeg čekanja neko sa lijevog krila dade znak da je vidio dvojicu njihovih u pravcu naše stare linije. Dok se mislimo da li da mu vjerujemo ili ne, neka vojska poče da se spušta baš odatle. Zaustaviše se na obodu šume, prema onim našima. Nama kao na dlanu " sad su oni u zasjedi. Gledam i ne mogu da vjerujem da nas ne vide. Komandir je već naredio da niko ne puca prije njega pa kroz onaj uski prostor između oboda šljema i nekog panjića koji izabrah kao zaklon, posmatram. Ima i njih svakakvih: sa šljemom i bez njega, u JNA uniformama, ima i plavih od civilne zaštite, naoružani AP-ovima, špaginima,.... , ljiljanima. Djeluju mi nekako jadno, je li moguće da su ovakvi, ili baš ovi pobili one naše? Udaljenost između nas je manja od 100 metara, mogu i lica da razaznajem. Čekanje traje možda minut. Dok jedan od njih sprema RB da gađa prema onoj šupi (veoma glupa odluka), počinje pucnjava. Nije komandir prvi zapucao. Svejedno, zabijam nos duboko u zemlju i povlačim obarač nekoliko puta. Očekujem da i oni pucaju prema nama. Sve pršti. Krajičkom oka gledam saborce desno od mene. I njima je nos u zemlji. Pošto pucnjava već jenjava usuđujem se da pogledam u pravcu pucanja: Još četvorica-petorica zamiču iza kose, jedan vuče nogu, jedan pridržava ruku. Svo oružje su pobacali. Neko od naših se dere: "drž´'te gaće Turci! " ili tako neku glupost. Samo jedan leži mrtav. Od čijeg li metka?

    Brzo smo zaposjeli staru liniju, još malo pucali, onako bezveze. Prišli smo onim našim jadnicima, zatekli jednog živog. Nisam se trudio da saznam kako su ih pobili. Ostali smo tu još par sati, dok nisu došli ljudi da popune liniju. Vratismo se u Ilijaš, ispadosmo junaci. Već je priča dobila guslarsku dimenziju. A mi nismo ni gledali gdje pucamo. Slabo osvetismo one naše. Nije mi žao, nije lako pucati u ljude, ali da nam se ovakva prilika pružila godinu dana poslije, slabo bi koji od njih ostao živ.

    Slatko sam se nasmijao kada sam na internetu pročitao da junački Visočani ovu avanturu nazivaju "prvi pokušaj deblokade Sarajeva". Bojim se da ovi ne bi znali naći Sarajevo, sve i da smo ih pustili da ušetaju.
    ilijas- 40042 - 10.09.2011 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Misoča i Plana


    Poštovana Jura Muratović,

    u svom prilogu objavljenom pod brojem 39942 od 9. 9. 2011. godine pita zašto je VRS izvršila napad 5. maja 1992. godine na Planu. VRS nije mogla toga dana izvršiti napad na Planu zbog toga što je Ilijaška brigada formirana tek 20. maja 1992, godine, a prvi napad su izvršili muslimani iz pravca Visokog i Breze 3. maja 1992. godine. Poštovana, probajte se popraviti u datumu, a onda ću odgovoriti i za Planu i za Misoču.
    ilijas- 34962 - 11.07.2011 : Drlaz Svedska - best (0)

    Slavo Kojić


    Priča prva

    Sjećam se dobro Slavinog prvog dolaska na Okruglicu. Bilo je to u proljeće 1992. Mi smo imali komandu u školi, na Okruglici i njegova prva posjeta je bila pravo remek djelo u režiji domaćina. Sastanak u fiskulturnoj sali je bio u toku kad je izdata naredba "Mirno"!

    Mi smo ustali i kad su se vrata otvorila u salu je ušao čovjek u novoj maskirnoj uniformi i sa sunčanim naočarima na očima. Na glavi crvena kapa a na ramenima oznake Pukovnika.

    Mislim da nije govorio mnogo, više je zagonetno sjedio i posmatrao okolinu. Nije mi se svidjelo to što sam vidio i utisak posle svega je bio krajnje negativan. Razne priče su već bile u opticaju i ja se nisam obradovao što baš ovaj čovjek treba da odlučuje o bezbjednosti tolike teritorije i naroda na istoj. Činjenica je da su naši ljudi ranjavani is "Tompsona", automatska puška koju je imala samo JNA u svojim magacinima a činjenica je isto tako i da je Slavo švercovao sa muslimanima.

    Priča druga

    U moju sobu, u jednoj beogradskoj bolnici, jednoga dana u jesen 1992, dolazi i jedan stariji borac iz Olova. Pre rata je bio komandir milicije, ja mu se imena sad više ne sjećam. Bio je ranjen u stopalo. Ako se ne varam radilo se o samoranjavanju neposredno pred jednu našu akciju na području Olova. Tom gospodinu u posjetu je, jedan dan, banula cela porodica Slave Kojića, supruga, sestra i zet. Kasnije je i on dolazio, razmetao se raznim pričama pa i o tome kako će on da se vrati na Nišiće, osnuje nekakvu svoju jedinicu itd.

    Meni je jedan dan u posjetu došla rođaka, djevojka od oko 19 godina i mi smo sjedili u holu bolnice kada smo ugledali Slavu, koji je bio na putu do gore navedenog ranjenika. Čim nas je ugledao svratio je da pozdravi mene, dok su drugi produžili dalje. Međutim ubrzo sam shvatio stvarni cilj njegovog interesovanja a to je bila moja posjeta. Čak je tražio i da ga preporučim što meni nije bilo ni na kraj pameti. Posle toga sam počeo da ga izbjegavam.
    ilijas- 25401 - 02.11.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    RE: Deponija iz Podlugova


    Dopao mi se članak Vukovarca "Deponija iz Podlugova" koji se sad nalazi na stranici "Najnoviji" pod brojem 25343 od 29. 10. 2010. godine.

    Samo jedna mala dobronamjerna ispravka koja ne mijenja suštinu članka. Naime, Deponija se ne nalazi u Podlugovima. Ona se nalazi na liniji odbrane u Čekrčićima i sa nje se vidi dio puta Visoko-Buci-Kiseljak. Vukovarac to nije mogao vidjeti jer je došao u noći i to prvi put u taj kraj. Čekrčići su poznati kao najteži dio ratišta u zoni odbrane Ilijaške brigade.

    Veelimire,

    jedna mala korekcija. Članak "Deponija iz Podlugova" se nalazi na stranici "Istorija-Ilijaš". Samo 30 najnovijih članaka se prikazuju na stranici "Najnoviji", i tu ostaju u prosjeku desetak dana. Nakon toga nestaju sa te stranice.

    Stranicu "Najnoviji" sam napravio sa namjerom da redovnim posjetiocima ovog foruma pojednostavim čitanje najnovijih članaka.

    Ovo ponavljam ne zbog tebe, nego zbog toga što sam uočio da mnogo posjetioca ovoga foruma ne shvata nekoliko ključnih stvari za navigaciju na ovom portalu.
    ilijas- 25343 - 29.10.2010 : Vukovarac - best (0)

    Deponija iz Podlugova


    Bilo je jutro, vjerovatno oko jedan sat ujutro. Biješe hladno. Jako hladno. Stojim u stroju ispred prostorija jedinice, pa onako bunovan slušam gdje idemo.

    Ilijaš još uvijek ne poznajem. Došao sam prije dan-dva a već negdje idemo.

    Do nas stiže neki kamiončić, crvena zastava sa sivom ceradom. Skorila se od leda, prekrivena snijegom. Pomislih: "Bože, gdje sam to došao? Pa nemaju ni vojni kamion nego ću morati ovom skalamerijom da negdje idem.

    Priča u stroju se mijenja. Diskutuju o tome da li da i ja idem sa njima. Pošto sam tek došao, kažu da treba prvo da se malo priviknem. Ipak, Damir odluči da ipak idem, pa šta Bog da.

    Čujem da se radi o nekoj noćnoj akciji. Ne pitam ništa previše, pomalo iz straha a pomalo da ne ispadnem idiot, a ponajviše i zbog toga da ako mi to i kažu ništa mi neće značiti jer su mi sva mjesta oko Ilijaša nepoznata. Ipak, zapamtih da Damir pomenu nekakvo mjesto koje se zove "Deponija".

    Potom se vozimo, ili bolje reći truckamo se bez svjetala. Zima prodire do kostiju. U jednom trenutku kamion stade. Izlazim u mrak. Da me je u tom trenutku neko pitao u kom je pravcu Ilijaš, ne bi znao. Osjećao sam se kao guska u magli.

    Kažu mi da idemo preko nekog klanca. Ide se pješke. Ide se kroz mrak... Nas dvanaest ili trinaest... Damir ide prvi. Veoma često priča sa nekim na motoroli... Idemo u koloni jedan po jedan, hodamo dobrih pola sata, a meni duša u nosu. Tempo je skoro polutrčeći, a ja totalno van kondicije. Bože gde sam to došao? Što ne ostadoh negdje gdje je fino, ravno?

    Dolazimo pred neku zemunicu. Vidim da ima ljudi oko nje. Ono malo svjetla što izlazi kroz vrata kad neko uđe ili izađe iz nje omogućuje mi da shvatim gdje se nalazimo. Oko nas je šuma, zemunica locirana ispod nekog puta. U neposrednoj blizini, oko 250 do 300 metara zračne linije od nas, žestoko se puca. Udaraju mitraljezi.. kalaši.. čuju se i detonacije bombi. Izgleda da sam došao u pakao... Došao sam na Deponiju. Kako ćemo da pucamo u nekoga kada se ništa ne vidi?

    Ušli smo u zemunicu.. U njoj ljudi.. Vidim da je tu i veza.. Shvatih da se nalazim u komandi čete... Druge podlugovačke čete!

    Damir uzima još dvojicu u izviđanje. Ostatak grupe čeka u toploj zemunici. Priča se o tome da je Deponija pala. Jedni kažu da imamo i mrtvih. Drugi opet tvrde da nema šanse da to ostane naše. Treći su optimisti, tvrde da ćemo mi to povratiti i još im sve to višestruko naplatiti.

    Čekamo. A čekanje se odužilo, pa i danas kada se sjetim svega toga dobijem nervozu u trbuhu.

    Damir se napokon vratio. Kaže da je komadant naredio da ne idemo na Deponiju jer nema smisla ginuti kad će oni opet da udare kao mutavi.

    Izlazimo van i idemo nazad do onog crvenog zastavinog kamiona, skroz dolje u tri materine. Ipak, nije tako strašno jer se ide nizbrdo. Kako ono kod nas kažu, "I govno se kotrlja nizbrdo pa može i Slavonac! " :-)

    Nakon izvjesnog vremena, otišao sam da vidim tu famoznu deponiju. Izgledalo je strašno... Razmak imeđu naših i njihovih rovova je bio jedan dobar dobar muški piš. Kada pljuneš, nekoga ćeš sigurno pogoditi u neprijateljskom rovu.

    P. S. Ovu priču posvećujem borcima iz Podlugova koji su ratovali na Deponiji. Koji su živjeli u tom rovovima. Drugari svaka vam čast!
    ilijas- 25310 - 24.10.2010 : El gazi BIH - best (0)

    Ilijaško ratište


    Pročitao sam na ovom sajtu dosta priča o ilijaškom ratištu. Kako vidim, svi imaju svoju priču, ali vam mogu reći samo jedno - svi smo mi gubitnici! Hajde neka mi neko sada rekne šta ima i jedan pošteni borac od toga što je bio u ratu? Ništa! Nama je Alija obećavao da ćemo zlatnim kaškama jesti..

    Kao što sam u svome predhodnom tekstu napisao, na ilijaško ratište smo dolazili kad bi bilo najpotrebnije. Tako je bilo i 1995. godine.
    ilijas- 24983 - 12.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Ilijaška crkva i groblje


    Ovo je slika obnovljenog hrama Svetog Ilije proroka u Ilijašu. Unutrašnjost ovoga hrama, građenog krajem 19. vijeka, uništili su Bošnjaci uoči Vidovdana 1996. godine, osam mjeseci nakon što je Dejtonskim sporazumom Ilijaš pripao Federaciji BiH a srpsko se stanovništvo raselilo na sve strane svijeta.

    Slike su napravljene danas, po dosta oblačnom i hladnom vremenu.

    Hram Svetog Ilije proroka izgrađen u 19. vijeku


    Pogled iz daljine na ilijaško groblje


    Uskoro ću u projekat "Virtuelnog groblja", koji već skoro godinu dana postoji na ovoj stranici, dodati i slike grobova boraca Ilijaške brigade koji se još uvijek nalaze na ovom groblju.
    ilijas- 24839 - 25.08.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - best (0)

    RE: Iza srpskih linija


    Znam ovu priču! Ima ona i nastavak, a nastavak ide ovako:

    "Kad dođoh na Olovo, ja kažem da mi nazovu Ratka Mladića. Prođe petnaestak minuta a niko se ne javlja. A onda mi kažu da je Karadžić na liniji i ja mu kažem: "Predsjedniče, ja došao sa svojih 80 gazija iz Banjaluke, a tvoji mi ne daju da prođem. "
    ilijas- 24838 - 25.08.2010 : El gazi Bih - best (0)

    Iza srpskih linija


    Ja sam slučajno zalutao na iljaško ratište u onome periodu kad je trebala da bude deblokada Sarajeva i imao sam zadatak da sa svojih 80 gazija krenem od Popovića ka Misoči i dalje.

    Te noći sam ušao oko dva sata po ponoći sa svojih dvadesetak momaka vama za leđa, u takozvane Prapotne njive. Rekli su mi da se to mjesto drugačije ne može zauzeti. Ležali smo tako do pola pet ujutro u vašim uniformama u nekom potoku. Međutim, onda nam javiše da je Rasim Delić naredio da se mi povučemo jer nemamo odobrenje za napad. U bijesu govorim ljudima da se ne možemo vratiti na ono mjesto gdje smo ušli. Već je svitalo kada smo krenuli prema rijeci, gdje nailazimo na vašeg vojnika, pozdravljamo se sa njim a on nas upita:

  • "Zašto ste vi toliko naoružani, zar ovdje treba da bude neka akcija? "
  • "Da", odgovorih mu ja i dosjetih se da je u opštini Ilijaš predsjednik bio Ratko Adžić pa mu rekoh "Poslao nas Ratko da zauzmemo Popoviće! "
  • "Koliko će on naših sinova poslati u laku smrt! " - odgovori taj srpski vojnik, koji je očigledno bio iz tog kraja.

    Nakon toga, taj isti vojnik nas uputi na brdo iznad Popratne njive gdje je po njemu linija bila najtanja. Međutim, mi izbasasmo kontra u potok Hajdukovac, i tu naiđosmo na neki rov u potoku spremni da ga zauzmemo, kad izlazi naš vojnik koji je skontao da smo to mi i uputi nas preko Crvenoga brda za Popoviće.

    Bjesan do bola, odmah sam zatražio da se uspostavi veza sa Delićem i našom komandom ali niko ne odgovara. Nakon petnestak minuta kažu mi da je na vezi Alija. Govorim mu ja:

  • "Predsjedniče, zar ja treba da dođem iz Krajne i izgubim dvadeset najboljih ljudi? "

    On na to odgovori da mu je elgazi Rasim rekao da je ta akcija bila izdata i upućuje nas u Olovo, tj. Kruševo.
  • ilijas- 24227 - 31.03.2010 : Jovo Pejić NišIćI - best (0)

    Miloš Delić, komandant


    Komandant Ilijaške brigade bio je od 25. 2. 1994. g. do 15. 8. 1994. g. (prepisano od Velimira, op. a. ). U cijelom periodu njegovog komandovanja i mi smo bili u sastavu te brigade.

    Na početku svog mandata izvršio je korjenite promjene u VII p. b. (Nišići), smijenio je kompletnu komandu i na čelo bataljona doveo mlade ljude koji su bili do tada u Interventnom vodu ili u rovovima. Ovo je bilo od odlučujućeg značaja kod događaja koji su uslijedili.

    Većinu vremena proveo je na IKM brigade u Nišićima, baš u vrijeme kada su većina naših linija "visile" zbog intenzivnih napada neprijatelja i velike nepokrivene teritorije, tokom aprila i maja. Donio je veliki broj veoma bitnih odluka za naš opstanak ali nije ih mogao "podebljati" ličnim prisustvom među vojskom.

    Svi koji su ga poznavali znaju da on nije bio kadar "stići i uteći", bio je izrazito debeo i imao bolesne zglobove. Jednom prilikom, da bi obišao kritične položaje u Lađevićima, koje su tada pokrivali Prijedorčani, mi i Šešeljevi dobrovoljci i gdje je neprijatelj intenzivno napadao, posjeli smo ga na konja i proveli linijom.

    Nije bio kukavica ali fizički hendikep bio je limitirajući faktor. Stariji ljubitelji fudbala sjećaju se onog debelog sudije iz Ljubljane koji se zvao Lado Jakše i utakmice sudio iz kruga na centru igrališta. Slično kao Miloš u bitkama.

    Kraj njegovog perioda komandovanja brigadom poklapa se sa neprijateljskom ofanzivom u avgustu 1994. godine kada je izgubljena značajna teritorija, srpski krajevi Brgule i Okruglica. Pri tome treba imati u vidu da je osnovni razlog pada teritorije bio što je do tada HVO držao 14 km linije na vanjskom prstenu, da su se uklonili i kroz taj prostor propustili muslimansku vojsku.

    Svi u vrhu naše vojske znali su mjesecima unazad za ovaj "vruć krompir" koji je uvaljen Milošu u ruke. Naše jedinice, hendikepirane malom brojnošću, nisu mogle održati teritoriju bez povlačenja u dubinu.
    ilijas- 24215 - 29.03.2010 : Luna - best (0)

    Boro Perišić


    Boro Perišić je radio u Specijalnoj jedinici MUP-a BiH, možda sedam-osam mjeseci prije no što je počeo rat. Bio je u odeljenu vatrene podrške. Kada se podijelila jedinica, izasao je sa Srbima iz jedinice i učestvovao u borbama na Vracama.

    Koliko se sjećam, nakon petnaestak dana je napustio jedinicu i otišao u Ilijaš. Posle toga smo čuli da je tamo bio u bataljonu VRS na Okruglici, po našim saznanjima bio je komandant ili zamjenik komandanta bataljona. Ubijen je od strane Vojske negdje na putu Srednje - Semizovac. Znam ga kao otresitog i hrabrog momka. Eto, to je sve što ja znam i mogu napisati o Borislavu Perišiću. Ukoliko ga neko bolje poznaje neka dopuni ovo moje pisanje.
    ilijas- 23808 - 22.02.2010 : Feniks Republika Srpska - best (0)

    Borci iz Semizovca


    Želim da potvrdim da su momci iz Semizovca bili dobri i pouzdani borci, sigurno je tačno da smo u vašu interventnu grupu imali veliko pouzdanje, u šta sam se i lično u više navrata uvjerio. Bilo je tu zaista dobrih boraca i kvalitetnih ljudi, a posebno mi je ostao drag i u sjećanju pokojni Cave Đukanović.

    Nažalost zbog vašeg komandanta bataljona koji je bio dosta kvarna osoba (koja ni do danas nije izmjenila svoj specifičan karakter ponašanja) i koji je bio zaista slabo omiljen u Ilijašu, ta neka averzija koju je on zaslužio prenesena je i na vas, što smatram pogrešnim i ne djelim mišljenje sa osobama koje vas smatraju lošim borcima.

    Međutim ovaj sajt nam upravo služi da iznesemo svoja pamćenja iz rata i iznesemo istinu o onome što se zaista dešavalo, što će nam omogićiti da vidimo koliki je doprinos svako od nas dao u otadžinskom ratu.
    ilijas- 23773 - 18.02.2010 : Luna Bijeljina - best (1)

    Odgovor za Vogošćanina pravog


    Pozdrav za tebe Vogošćanine pravi, skontao sam ko si. Zelim ti sve najbolje, i od Manekena i Mlađe P. sam doznao i gdje si i šta radis. Pozdrav i za tvoju suprugu, koliko se sjecam, moju komšinicu.

    Razlog što sam se uključio na ovaj forum je što sam u jednom tvom komentaru pročitao da je Sara nagradio svoje momke sa po 50 DM, a u nekoj drugoj akciji sa 100 DM za neke zasluge, recimo na vraćanje Jasena. Nadam se da ćeš mi vjerovati, ja sam 1995. godine vraćao Lipu sa Šorkom, Ačkerov grob i Nabožić i imali smo niz uspješnih akcija, ali nikada u toku cijelog rata ni za jedan borbenu zadatak ili policijsku akciju nisam dobio ni dinara.

    Od svih ljudi iz specijalne, znam samo da je Boneli sa nekih svojih 30-tak ljudi petnaest dana za pare čuvao branu u Višegradu. Ja i moji drugovi to nismo radili, niti nam je to ikada iko ponudio.
    ilijas- 23740 - 17.02.2010 : Kiki aco Lazo Brcko - best (0)

    Ravni Nabožić 1995. godine


    Hoću da kažem nešto o zadnjoj ofanzivi na području Ravnog Nabožića 1995. godine. Nakon što je pao jedan dio naše linije, nas osmorica smo ostali u poluokruženju, pa smo se izvlačili polako do noći. muslimanska ofanziva nije jenjavala već je postajala sve jača i jača.

    Sutradan su krenuli još snažnije, pa su nas potisnuli ispod Ravnog Nabožića i Kameničkih Stijena, a na jednom mjestu su sišli do magistralnog puta i presjekli komunikaciju za Srednje.

    Tek pred mrak su stigli specijalci, te smo započeli uspostavljanje linije odbrane i organizovanja kontra-ofanzive. Na našoj strani je bilo dosta ljudi izbačenih iz stroja, ali je nakon završetka kontra-udara na protivničkoj strani bilo vojnika i po granama drveća. Na tom djelu ratišta nisam vidio "Pantere".
    ilijas- 23629 - 07.02.2010 : Sijedi Republika Srpska - best (0)

    RE: Saša


    Devetnaestogodišnjak iz Podlugova bi mogao biti Saša Srete Zekića.
    ilijas- 23618 - 05.02.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (2)

    Na bošnjački jezik


    Muslimani su cijelo vrijeme rata smišljali kako da stvore svoju državu koja će imati svoju naciju i svoj jezik. U tome su lutali, jer i nije bilo lako stvoriti ono što nikada nisu imali. Prvo su razmišljali o bosanskoj državi i bosanskoj naciji, a bošnjačkom jeziku. Opet su od toga odlutali pa im je danas nacija bošnjak, a jezik bosanski.

    Meni je to sve bilo smiješno. Jednog dana, u ratu, kod mene dođje jedan prijatelj i u razgovoru, izmeđju ostalog, povedemo priču i o tome. U šali kažemo, da nije njihov jezik, možda, onaj što je pun turcizama. Počnemo nabrajati turcizme i pisati na papir. Nabrojasmo mi cijelu stranicu tih riječi. Naum padne mi da bi dobro bilo sad sastaviti neku priču u koju bi ubacio ove riječi. Tako ja sastavim priču u koju sam ubacio oko 90% tih riječi.

    Evo te priče:

    "Odrasla čeljad uzela avdest i završila sa klanjanjem, a i hodža se čuo da okuiše. Nana se spustila na šilte, opružila noge do bošće, krajevi joj bućme vire oko pasa i na nogavicama. Na njoj je kunta i jačerma, za pas ćusnula rubac. Iz špaiza i dolafa izvadila džezvu i fildžane i sve turila na tepsiju zajedno sa šerbetom. Tu je brdak i ibrik. Ruke joj mokre od otarka. I dedo se spustio na ponjavu u fesu, okezaloj poši, čaksirama i đubreli obojcima. Na nosu mu neka bajat, a na obrazu jakija, ko da je negdje ograjiso pa sav helač otišo. Izgleda kao da je hasta. Penđjere otvorili pa počeše eglenisati i čeifati. Veli nana da nejma ljeba, a naumila je svariti graoricu pa je morala uzdurisat tirit za pitu. Kaže dedo da nejma čumura za zimu, ali niko ni mukajet. Ova mladež zna samo harlaisat i žderat, a težak je vakat. Nakašlja se i hraknu u pljucu. Trebalo bi potražit čuvalduz, valjda će se na njega nabasat, pa bisage zakrpit.

    Dok ko đuturumi eglenišu, stiže haber da je Muju njegov ahbab, idući sokakom, odalamio tojagom po prknu, nabio ga u plot i sva mu prnjoka otišla helač.

    Pridiže se dedo, huri nanu i pohita u avliju, ali ko da ga je nešto uščaklo pa se sav naherio i jedva dohita do merdevina ispred hajata. Naslonio se na njih, jednu nogu odervečio i hoće da se bailiše. Spopala ga zaduva, a mogla ga je i damla pogoditi, jer je već skoro pao u bandak. Zabrinuo se za Muju pa je skoro i avaz izgubio. Svi se zabelesali, a mali Aljo se ubarabatio i butum avliju zakandiso ko da je hala prevrnuta.

    Nasta halakanje pa dohitaše i komšije do plota i vire kroz njega. I hajvan se usplahirio paĞ potrgo privuze, ali mandal je čušnut kroz halku na vratima pa ne mogu izaći. Ah, ah, alahu dragi, ko će ovo izdurati, veli nana. Ko da su svi mahniti i iskolni pa dohitali da ovdje jabanišu. Počeše zjati ko da je prava krhana. Ko ga je kuriso, haknem mu nani, ćuje se jedan. Huri ga u hendek, veli drugi. Opaući ga vagirom, šta se tu otalećio, krkan jedan, ćuje se još neko.

    Vlasi, vlasi, zahalakaše slinava dječurlija i nana se objene bailisa. U tom stiže haber da se komšija preselio na ahiret i da se već nalazi u gasuhani, dženaza sutra. "


    Ovaj članak sam dao u Radio Ilijaš. U to vrijeme je na Radio Ilijaš bila jedna omladinska emisija koja je počinjala dosta kasno u noći. Omladinac koji je vodio tu emisiju pročitao je ovaj članak.
    Članak je bio toliko interesantan da je omladina do ujutro pozivala na telefon Radio Ilijaš i dodavala još riječi, govoreći: Ima još i ova", ima još i ova". Emisiju nisu mogli zatvoriti do jutra.
    ilijas- 23522 - 30.01.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    RE: Da se ne zaboravi


    Poštovani Feniks. Vjerovatno će biti još prilika da se pozoveš na moje ime, pa bi dobro bilo da se ne pozivaš na ime Veljo nego Velimir. Ovo ne zbog mene, nego zbog pisaca i čitalaca ovog foruma. Meni čak prija ime Veljo jer me svi Ilijašani tako znaju i tako zovu. Međutim, ja sam na ovom forumu evidentiran sa pravim imenom Velimir, pa kad ti nešto pišeš u vezi mog teksta i pozoveš se na ime Veljo, čitaoci neće znati povezati tvoj tekst sa mojim, jer me nema pod imenom Veljo.

    Ti si nešto nabacio u vezi pogibija Bore Radić i Radenka Marković. O tome je neko već ranije pisao u ovom forumu i mislim da je ta priča tačna. Nema potrebe o tome nagađati.

    Kad je u pitanju Branko Janković, nelogično mi je da je napravljena tolika greška u datumu. Ja imam podatak da je poginuo 13. 7. 1995. godine, a ti tvrdiš da je poginuo poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum je parafiran u Dejtonu 21. novembra 1995. godine, a potpisan u Parizu 14. decembra iste godine. Ja ne negiram tvoju tvrdnju. Ja sam podatak uzeo iz uvjerenja o pogibiji koje izdaje komanda Brigade na osnovu izvještaja jedinice kojoj je borac pripadao i to uvjerenje se uručuje i porodici poginulog borca.

    Da li se radi o razilaženju nas dvojice u identifikaciji poginulog borca, ne mogu da tvrdim.

    Još jednom napominjem da ja pišem samo o onim borcima koji su bili pripadnici Ilijaške brigade. O civilnim žrtvama rata ja ne pišem i nemam te podatke.

    Feniks, budi pozdravljen.
    ilijas- 23506 - 29.01.2010 : Feniks Republika Srpska - best (1)

    Da se ne zaboravi


    Poštovani Veljo, vezano za podatke o prvim žrtvama u mjestima u okolini Ilijaša vidim da jedino djelomično raspolažeš sa podatcima o poginulim na teritoriji naše opštine (tačan datum o pogibji Rade Rosuljaša) međutim podatak o pogibji Branka Jankovića nije tačan i odgovorno tvrdim da je poginuo nakon Dejtona što možeš provjeriti od suboraca koji su sa njim bili do poslednjeg dana kada su napuštene linije a jedan od njih je Milenko Rašević koga sigurno poznaješ. Što se tiče Neđe Leke radi se o starijem licu iz mjesta Žišci kod Vareša a ne o licu na koje si ti mislio. Cilj mog članka je bio da se zna da je prije izbijanja ratnih sukoba prvo pala nedužna srpska krv i da jedino od svih navedenih pokojni Rade Rosuljaš nije poginuo kao civil.

    Što se tiče Misoče na kojoj sam učestvovao u sve tri akcije ( mada su ovdje sve spojene kao jedna kontinuirana akcija koja je trajala više mjeseci) želim da pomenem dvije pogibje koje su pored ostalih ostavile na mene poseban utisak. Prva je pogibja malog Koje koji je kao najmlađi pripadnik naše jedinice bio naše mezimče (snajper ga je pogodio u glavu i uprkos tome što je nosio šljem metak je zbog direktnog udara prošao kroz kompletan šljem), i druga pogibja Nove Panića kojeg je prilikom izvlačenja ranjenog Bore M. pogodio malokalibarski metak ( muslimani su imali dosta ZAGI-ja) u butnu kost a zrno se zbog slabe zaustavne moći odbilo prema trbušnoj duplji i zakačilo bubreg. Novo je imao samo jedan bubreg jer drugi bubreg je poklonio drugu u Njemačkoj, pa je zbog tog humanog gesta ostao bez života.

    Takođe bih želio da pomenem i pogibja pokojnog Mladena Đenadije. To je bila velika tragedija jer njegov mali Elvis, koji je tada možda imao tri godine ostao sam.

    Što se tiče pogibje dvojice ključnih koji su učestvovali u organizaciji naše brigade koje nikada ne smijemo zaboraviti a to su sigurno bili pravi Nemanjići, a to su:
  • Marko Koponja prvi komandant naše brigade i
  • Radenko Marković (od čijeg su imena drhtali i Juka i Puška i svi sarajevski kriminalci pa i sam njegov radni kolega Vikić) takođe navodiš da su poginuli u ovim akcijama, oni su bili dovoljno sposobni da ih nije mogao sustići muslimanski metak a iz tvojih tumečenja događaja stiče se takav utisak da su upravo poginuli na takav način, mislim da vrlo dobro znaš kako su izgubili živote a bilo bi nam možda obojici lakše da se to tako i dogodilo. Mislim da o tome za sada ne trebamo polemisati mada smo ja i Ratko prilikom jednog razgovora posle rata pokušali rješiti taj mozaik.

    Ne želim da me pogrešno shvatiš ali istinu ne smijemo mjenjati jer znaš vrlo dobro da se mnoge negativne stvari ne bi desile i da bi sve bilo puno bolje za sve nas da su njih dvojica i pokojni Boro Radić ostali živi.

    Nažalost i sam Boro je morao poginuti tog dana, nakon što je namjerno tog dana bio uvučen sa svojim ljudima u klin i uspio da se izvuče(krivica je svaljena na vezistu Čedu I. ) istog dana smišljena mu je druga klopka u koju sigurno ne bi upao da nije bio psihički rastrešen zbog pogibje svojih ljudi (što su sigurno spletkaroši imali na umu) i iz koje se nažalost nije izvukao, neka im je laka zemlja i neka Bog kazni one rđe koji su to organizovali.

    Na nama je da te tajkune javno razotkrijemo i stavimo na stub srama jer tek tada će moći da počivaju u miru.
  • ilijas- 23260 - 10.01.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Granatiranje Srpskog Sarajeva


    Velimir u svom članku opisuje liniju oko Ilijaša i vanjski prsten oko Srpskog Sarajeva koji je bio pod kontrolom muslimanske armije. Sa tih pozicija muslimani su su gađali civilne objekte. Svjetski moćnici ovo nisu nikada objavili, pa su žrtve u srpskom civilnom stanovništvu ostale tajna za svjetsku javnost. Sa druge strane, Srbi su za njih i nakon toliko godina od završetka rata i dalje monstrumi bez srca i duše.

    Za bjesomučno granatiranje Srpskog Sarajeva niko nije okrivljen niti se vodila bilo kakva istraga protiv odgovornih muslimanskih oficira.
    ilijas- 23250 - 09.01.2010 : Jovo Pejić - best (0)

    Vrata zaboravljenih asova


    Visoko cijenim i duboko poštujem pisanje na ovom sajtu gospodina Velimira koji je najinformisaniji i najkompetentniji za iznošenje činjenica o ilijaškom ratištu, njegovim herojima i "nemanjićima".

    Mislim da ne postoji borac ili ratni stanovnik prostora između dva prstena kojeg ne boli nepravda učinjena od strane Republike Srpske prema legendarnom komandantu Draganu Josipoviću. Najzaslužniji čovjek za očuvanje naše okolosarajevske i sarajevske teritorije (koju je kasnije pijani Slobo proćerdao) i same Republike Srpske od te iste republike je precrtan ili, što bi rekao pokojni Jovan Šepur, "dobio i s' jedne i s' druge strane".

    Sramota za sve one koji se upravo danas (dan Republike) busaju da su upravo oni stvorili, spasili, sačuvali Republiku Srpsku kao i za sve one koji su se svih ovih godina zbog toga busali.
    ilijas- 22752 - 19.10.2009 : Ćurćija Srbija - best (0)

    Re: Najteži ratni dan


    Ne mogoh a da ne napišem još koju riječ pomenutu u ranijim napisima na ovu temu. Poginuli mladi momak Popić je ubijen od strane diverzantske mudžahedinske ruke. Poginuli Petrović, koga vi pominjete u vašem napisu je poginuo na neprijateljskoj teritoriji, tj. teritoriji VRS. Niko ga nije tjerao, kad je već napustio ovu teritoriju, da se u ratnom vihoru vrati i da očekuje dobrodošlicu.

    Nakon nekoliko mjeseci od njegove pogibije sam saznao da je ubijen negdje na tom području. Ponavljam da ja lično ne znam detalje svega toga. Starosjedioci Srbi iz tih krajeva inače tvrde da se radilo o poštenom momku, možda malo čudnom što i opravdava njegov ponovni dolazak na ovaj prostor. Inače, mislim da bi daleko više od mene o ovom slučaju mogli znati pripadnici Semizovačkog bataljona VRS, koji su inače Hrvati po nacionalnosti a cijelo vrijeme rata su se nalazili u toj jedinici i moram priznati da su se više isticali junaštvom u borbi protiv mudžahedina i od pojedinih Srba.

    Vjerovatno znate o kojim borcima mislim i još jednom im odajem svoje lično priznanje za njihovo iskreno učešće u VRS. Kamo sreće da su svi Hrvati iz tih krajeva bili zajedno sa braćom Srbima protiv mudžahedina.
    ilijas- 22538 - 14.09.2009 : Ćurćija Srbija - best (0)

    Re: Najteži ratni dan


    Kao prvo ne želim da se pravdam ili da prihvatim bilo kakvu individualnu odgovornost za ono šta navodite u napisu. Znam o kojoj ličnosti se radi ali, Hvala Bogu, niti sam učestvovao u tome niti znam ko je učestvovao. Što se stvari i zvona sa Taračin Dola tiče, takođe nije mi poznata njihova sudbina. Naime u vrijeme borbi za Taračin Do ja sam bio na oporavku nakon teškog ranjavanja koje sam opisao u jenom od prethodnih članaka.

    I ja smatram da bi bilo dobro da se zvona pronađu i vrate u svoju namjenu. Napominjem i to da sam i ja prije rata u više navrata slušao zvonjavu tih zvona prisustvujući sa svojim drugovima Hrvatima njihovim svečanostima na Taračin Dolu.
    ilijas- 22527 - 12.09.2009 : Solakovici - best (0)

    RE: Moj najtezi dan


    Gospodine Ćurčija!

    Razumijem Vas kako ste se osjećali nakon pogibije tog mladog momka, time više što sam poznavao njegove roditelje. Stotinjak metara od položaja na kojima ste se nalazili, ubijen je i jedan mladi momak po prezimenu Petrović. Njegovi roditelji nisu bili u prilici da prisustvuju sahrani svoga sina, niti mu je mogao biti prisutan svećenik, niti bilo ko od rodbine i poznanika. Ne znam da li ste vi bili tu, ali neki izvori pominju jednog vašeg prijatelja.

    Ne optužujem, samo me interesuje znate li šta o ovom događaju i o zvonima i svetim slikama, te ostalim stvarima iz crkve na Taračin Dolu. Bivši žitelji Taračin Dola namjeravaju obnavljati crkvu, pa bi im dobro došla svaka informacija o njihovim zvonima; gdje su i kome sada zvone...
    ilijas- 22123 - 10.07.2009 : Slavko Ćurćija Srbija - best (0)

    Najteži ratni dan


    26. 06. 1995. god.

    Nalazimo se na liniji naspram Solakovića ( 1. četa Semizovačkog bataljona). Muslimani neprekidno napadaju na Lipu koju drže borci 3. čete uz pomoć pripadnoka specijalne policije. Naš dio linije je relativno miran samo nam pošalju po neku 82 ku da bi nas vezali za položaj.

    Negdje oko podne zazvoni mi telefon u rovu, javim se, a na drugoj strani dežurni u komandi bataljona. Traži upravo mene. Vezu prepušta mom srednjem sinu koji je u to vrijeme bio osnovac. Saopštava mi kroz plač da je poginuo Ognjen Popić sin moje svastike iz Kadarića. Momak 19 godina služio redovni rok u gl. štabu VRS u Han Pijesku. Šok i pitanje kako je poginuo. Sin ne zna pojedinosti. Tražim od dežurnog da mi da saglasnost da idem u Kadariće. On se nećka jer napadi na liniju ne prestaju i na moje obećanje da ću se vratiti na liniju odmah po obavljenoj sahrani daje mi saglasnost da idem. Silazim na cestu Srednje - Semizovac na mjesu gdje je nekad bila kafana Ranč, 9 km od Semizovca. Idem pješke prema Semizovcu. Ništa ne saobraća cestom jer je saobraćaj bio zaustavljen zbog stalnih napada. Tek nakon nekih dva kilometra hoda iz pravca Srednjg nailazi Tamić. Vozać sam staje i prima me. Usput mu saopštavam situaciju. Kod kuće se na brzinu presvlačim i sa svojim Stojadinom pravac Kadarići. Stižem pred kuću. Rodbima i komšije se već okupili. Roditelji u šoku. Poginuli još nije dovezen. Javljeno je da je saobraćaj prema Srednjem u prekidu i ćeka se da napadi utihnu ili padne mrak pa da prođu. Prisutan predsjednik opštine Ilijaš Ratko Adžić. Dogovaramo organizaciju sahrane. Mene su zadužili da kad bude vrijeme dovezem sveštenika Jeremiju Starovlaha za opijelo. Kamion sa poginulim siže tek pred mrak. Pratilac nam saopštava da je Ognjen poginuo sa još nekolicinom saboraca upavši u zasjedu koju im je napravila muslimanska diverzantska grupa iz Žepe koja je stigla skoro do komande glavng štaba. Tek tada počinju emotivne reakcije roditelja i ostalih prisutnih. Haos. Vršimo posljednje pripreme za ukop, opremanje i sprovod do porodičnog groblja u Kadarićima. Svjetla se ne pale ni na vozilima ni u kući zbog opasnosti minobacaćkog udara iz Podgore. Sahranu vršimo po mraku. Vraćamo se pokojnikovoj kući, pokušavamo utješiti roditelje. Ja se vraćam prvo svojoj kući u Semizovac, uzimam vojnu opremu i pravac štab bataljona.

    Odatle me sa još jednim saborcem prebacuju na liniju. Napadi su utihnuli. Poneki rafal i poneka 82 ka. Nakon izvjesnog vremena saznao sam iz veoma pouzdanih izvora bliskih gen. Mladiću da je jedna od kapi koja je prevršila čašu bezobrazluka oko nazovi zaštićenih muslimanskih enklava bila i ova oružana diverzantska akcija od strane muslimanske diverzantske grupe.
    ilijas- 22011 - 22.06.2009 : Slavko Jovanović - Ćurćija Srbija - best (1)

    Oslobađanje puta Semizovac-Srednje


    25. januar 1993. godina: Semizovački bataljon u punom sastavu ( 3 čete i interventni vod ) nalaze se na privremenom položaju između naselja Gora i Ljetovik. Prije tri dana bataljon je osvojio veliki prostor sa lijeve strane komunikacije Semizovac - Srednje gledano iz pravca Semizovca. Sa druge strane ceste prema Dubovom polozaje su držali borci iz Grabljeve Njive i Dubovog. Znali smo da će se uskoro ići dalje ali na kada.

    Oko 10 časova stiže obavijest da se akcija oslobađanja putne komunikacije nastavlja. Svi se stavljamo u stanje pune spremnosti za pomjeranje linije. Uskoro su se zaćuli rafali iz automatskog naoruđanja ispred nas na oko pola kilometra u pravcu Srednjeg.

    Javljaju nam da je naš interventni vod zašao neprijatelju iza leđa tako da su se muslimani u panici povukli prema Gorskom Brdu gdje su imali jako utvrđenu zadnju liniju odbrane.

    Nakon što je obostrana pucnjava utihnula komanda bataljona odlučuje da se hitno izvrši pomjeranje linije naprijed i zaposjedne zauzeta teritorija. Uzimamo svu ratnu opremu i polako u razmaknutoj koloni nastupamo prema Ljetoviku. Kad smo stigli do Ljetovika, na putnom prevoju gdje je odlučeno da se uspostavi privremena linija zatičemo komandira 1. čete Milana Đurđića sa nekoliko pripadnika interventnog voda koji su vršili osmatranja u cilju određivanja novih polođaja. Mi prilazimo jedan po jedan i počinjemo odlagati opremu.

    U tom trenutku ispred nas na oko 500 m su se začuli rafali iz kalašnjikova po čemu smo zaključili da su to muslimani. Pohitali smo u zaklone, međutim instiktivno sam se sageo da pokupim opremu u kom trenutku sam osjetio udarac u desnu stranu donje vilice, a krv mi je linula iz usta. Neko me je gurnuo u zaklon. Odmah sam postao svjestan da sam pogođen ali nisam znao ozbiljnost povrede. Prilikom otvaranja usta krv je liptala i stvarala paniku i kod mene i kod ostalih oko mene. Nakon nekoliko minuta kad je prošao šok, sam sam odredio saborca Stanka Trifkovića jer je bio najkorpulentniji da me evakuiše do kamiona koji je ostao na polaznom polođaju nekih 1000 m odavde. Stanko me je malo nosio malo vukao i stigli smo do kamiona gdje su me ubacili u kabinu i pravac dom zdravlja Vogošća.

    Nakon ukazane prve pomoći prebačen sam u ratnu bolnicu Žica u Blažuju. Iako sam mnogo krvario nisam gubio svijest. U bolnici u Blažuju odmah me je pregledao načelnik bolnice dr. Milan Pejić i nakon pregleda mi, šaleći se, saopštio da sam imao ogromnu sreću da je zrno prošlo pored nosa, kroz nepce, kroz jezik i niz unutrašnju stranu vrata i zadržalo se iza desne plećke. Usput mi je polomilo desnu stranu donje vilice. Još je dodao i to da mi je on kao specijalista za otorinolaringologiju tom putanjom provlačio najmanju iglu više bi mi povreda napravio.

    Nakon četiri dana saniranja rana u boolnici vraćen sam na kućni oporavak do operacije vilice. Odmah su mi došli saborci koji su bili kod kuća na odmoru i saopštili da su uspjeli uspostaviti liniju na mjestu mog ranjavanja, s tim što su uspjeli uz pomoć i drugih jedinica prvi put komplet osloboditi putnu komunikaciju Semizovac - Srednje. Osim mene u ovoj akciji nije više bilo ranjenih a ni poginulih. Hvala Bogu!

    Dok sam ja bio na operaciji vilice, naše jedinice su izvršile akciju zauzimanja Gorskog Brda kojom prilikom je poginuo jedan od naših najvećih junaka Nebojša Špirić. Tada su muslimani u rasulu bježali sve do Breze ostavljajući iz sebe mnogo opreme, oružja i municije.
    ilijas- 21999 - 21.06.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Komunikacija Semizovac-Srednje


    Drago mi je da su se monogi uključili na forum, da bi se prikazala što bolja i opširnija slika tih događaja. Kako sam već ranije rekao, svako je vidio bitku svojim očima.

    Ovom prilikom bi čestitao Specijalnoj policiji na velikom zalaganju i podršci u borbama koje su nam pomogle u odbrani Srpskog Sarajeva.

    Moja zamjerka je što su za oslobađenje putne komunikacije dobili nagradu od 150 DM po vojniku, a tom prilikom nisu obavještavali višu komandu, da je glavni posao odradila Vojna policija Treće sarajevske brigade.

    Zbog toga sam se žestoko sukobio sa Sarom kada smo se sreli u hodniku ispred Vrbasove kancelarije!
    ilijas- 21996 - 20.06.2009 : Kremeš Vogošća - best (0)

    Re: Vraćanje putne komunikacije


    Kremeška četa je bila u sastavu Semizovačkog bataljona i u to vrijeme smo držali rovove od puta za Korita do repetitora. Muslimani su prošli na položajima 2. čete, tačno naspram nas na lijevoj strani puta za Korita. Napominjem da su rovovi bili prilično udaljeni. Prošli su uvalom kraj kuće sa bazenom i izašli na put. Da nam ne bi zašli iza leđa, povukli smo se iz naša dva rova sa lijeve strane do koritskog puta. Vratili smo se do puta za Srednje i spojili sa repetitorom.

    Ubrzo su nam iz pravca Srednjeg došli u pomoć momci iz Specijalne jedinice MUP-a. Sa uzvišenja ispod repetitora smo sa komandirom te jedinice ( mislim da su ga zvali Učo ) gledali kako muslimani prelaze put i kreću niz cestu prema Semizovcu. Izvanrednim navođenjem minobacača koji su muslimane razbili na cesti, omogućili su našim snagama iz pravca Semizovca da dobiju na vremenu.

    Zatim krećemo da vratimo ta dva rova u koja su ušli muslimani. U žestokom okršaju pred samim rovovima gine nam komandir čete Todorović i B. Manojlović a uslijed stalnog granatiranja imali smo i dva teža ranjenika. Ubrzo pada noć, a počinje i jaka kiša.

    Cjelu noć smo na motoroli slušali kako se svađaju "Mambe" i "Labudovi". U toku noći muslimani su se povukli.

    Morao sam da ovo napišem, jer samo je jedna istina. Hoću još jednom da se zahvalim na pomoći ovim momcima, koje nismo čestito ni upoznali...
    ilijas- 21992 - 19.06.2009 : Slavko Jovanović - Ćurćija Pančevo - best (0)

    RE: Semizovački bataljon


    Ranije nisam pisao o ratnim zbivanjima na ovim područjima ali su me napisi drugih ponukali da pišem ponajviše zbog istine. Ono što sam napisao u prvom napisu je stvarna istina. Samo se izvinjavam što nisam pomenuo pogibije i ranjavanja propadnika Specijalne jedinice policije bez kojih bi teško povratili ranije položaje. Hvala im, a poginulim vječna slava! I narednih mjesec dana pripadnici Specijalne jedinice policije su nam pomagali da održimo liniju, naročito na Gorskom Brdu gdje su udari bili najžešći. Moram dodati i činjenicu da su položaj na Lipi odbranili borci 3. čete semizovačkog bataljona čiji komandir je bio hrabri srpski junak Aleksandar Veljić. Lipu su odbranili borbama prsa u prsa, bombama.
    ilijas- 21981 - 18.06.2009 : Razvigor - best (0)

    RE: Semizovacki bataljon


    Pitanje o Semizovačkom bataljonu, za Slavka Jovanovića.

    Pošto si rekao da si čitao ranije tekstove, interesuje me da li si ti opisao napad o kome smo pre toga pisali Vogošćanin Pravi i ja? I on i ja samo pisali o tome kako su muslimani u tom napadu prešli putnu komunikaciju Semizovac-Srednje i nastavili dalje, ali su vraćeni nazad. Ja sam postavio i priču jednog muslimanskog vojnika koji je učestvovao u tom napadu. Ako si ti učestvovao u tom našem kontranapadu, molim te opiši to malo detaljnije.

    Da li siguran da su u tom kontranapadu bili Panteri iz Bjeljine? Koliko ja znam, oni su tada bili zajedno sa 65. pukom na Treskavici, mada ne isključujem da su bili i na ovoj strani. Znam da je cela Specijalna brigada MUP-a RS bila duž puta Semizovac-Srednje.

    Pozdrav!
    ilijas- 21979 - 18.06.2009 : Slavko Jovanović - Ćurćija PančEvo - best (0)

    Gorsko Brdo


    Nakon što sam vam napisao nešto o Semizovačkom bataljonu evo da dodam još nešto vezano za tu jedinicu.

    Poslije ponovnog uspostavljanja linije naročito je bila utvđena linija u rejonu Gorskog Brda. Komanda Semizovačkog bataljona je formirala posebnu četu za odsudnu odbranu koja je bila raspoređena na Gorsko Brdo. Četu su sačinjavali najbolji i najhrabriji pripadnici bataljona. Sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, muslimani su svakodnevno pokušavali da probiju liniju odbrane na tom mjestu jer je Gorsko Brodo imalo važan strateški položaj. Da je palo Gorsko Brdo, pala bi i linija od Lipe do Misoče. U tome nisu uspjeli.
    ilijas- 21966 - 14.06.2009 : Ćurćija Jovanović Srbija - best (1)

    Semizovački bataljon


    Pročitah mnoge natpise raznih autora o ratnim dejstvima VRS na području Vogošće i Ilijaša. Većina se opredjelila da piše o ličnostima i njihovim djelima, pozitivnim i negativnim.

    Kao pripadnik Prve čete Semizovačkog bataljona učestvovao sam u stvaranju i odbrani RS od početka rata pa sve do 05. 01. 1996. U nekim natpisima vezanim za učešće moje jedinice u ratu ima i raznih neistina i nagađanja, pa bih htjeo da neke pojasnim. Semizovački bataljon je sedam puta pomjerao liniju naprijed i oslobodio putnu komunikaciju Semizovac - Srednje i stigao do pod Čemerno. Sve do sredine 1995. godine, kad su počele muslimanske ofanzive za deblokadu Sarajeva, linije odbrane su manje-više bile nepromijenjene, iako su muslimani stalno vršili napade i pokušaje proboja linija.

    Međutim, 15. juna 1995. rano ujutro je počela jaka i sinhronizovana muslimanska ofanziva na području Ravnih Nabožića i Taračin dola. Poslije cjelodnevnih muslimanskih napada popustila je linija u rejonu odbrane 2. čete i izvršeno je taktičko pomjeranje linije odbrane. Time je ofanziva zaustavljena i izvršeno je utvrđivanje novih položaja. Pomjeranje linija je inače bilo neznatno.

    Nakon nekoliko dana, jednog jutra oko 9 časova počeo je koncentrisani napad na našu liniju, opet u rejonu 2. čete. Linija popušta, ginu dva borca VRS, Cvijan Gorančić i Dragan Nikolić i muslimani uspijevaju da siđu na putnu komunikaciju Semizovac - Srednje. Prelaze komunikaciju i vrše utvrđivanja.

    Borci sa bočnih strana proboja muslimana (1. četa) se izvlače iz polu-okruženja preko Dubovig i Kremeša odakle ih kamionom prebacuju u komandu Semizovačkog bataljona. U isto vrijeme pristiže pomoć. Sa strane Semizovca jedinica Specijalne policije, a iz pravca Srednjeg jedinica "Panteri". Žestokom vatrom muslimani su vraćeni na polazni položaj ostavljajući poginule i mnogo razne opreme i sredstava. Tokom noći, borci koji su se izvukli iz okruženja su izašli na položaj i drugog dana uz pomoć pripadnika specijalne policije uspostavili liniju odbrane koja je ostala do kraja rata. Tokom uspostavljanja linije muslimani su žestoko napadali naše položaje minobacačima i tom prilikom je ranjeno nekoliko boraca. U toku naredna dva mjeseca, muslimani su neprekidno pokušavali da probiju naše linije, ali im to više nije pošlo za rukom. Linija je bila tako utvrđena ( naročito na Gorskom Brdu ) da ju je bilo nemoguće probiti.
    ilijas- 21744 - 22.05.2009 : Vucko istocno sarajevo - best (0)

    Za Minera


    Hvala brate što si se sjetio pokojnog Vučka tj. Vucković Radovan, Sahranjen je u rodnom selu Malešići, opština Ilijaš i dole je ostao upravo na moju inicijativu jer se za tu zemlju i borio. Neka mu je laka ta naša ilijaška i vogošćanska zemlja. Hvala još jednom i pozdrav za sve Ilijašane i Vogošćane iz perioda o kojem govorimo.
    ilijas- 21582 - 03.05.2009 : Struja - best (0)

    Hrvati kiseljak


    U vezi naše saradnje sa Hrvatima, imam bih da dodam da smo im, osim artiljerije slali i tenkove i prage. Ponekad se nešto od toga nije ni vratilo. Pouzdano znam za jedan tenk i jednu pragu. Međutim, ne treba griješiti dušu, jer su nam u zadnjoj ofanzivi naše "komšije" ustupile par rovova iz kojih su Balije imale i najviše žrtava.

    Moj prvi komšija je bio glavni operativac u kiseljačkom HVO-u i pouzdano znam da nam je slao vrlo bitne informacije. Neposredno posle Dejtona moj brat je otišao u Kiseljak i sreo se sa komšijom, koji je posle par pića počeo je da plače, rekao mu je doslovice:

  • "Jebeš sve pare, džip i kuću, fali mi moja stara raja".

    Meni i mojoj porodici je poslao paket o kome smo mogli samo da sanjamo u ono vrijeme. Ako ovo čita i neko ko poznaje malo više krugove HVO-a navešću inicijale B. P. i oni će znati o kome se radi.

    Imali smo mi saradnju i na Zvijezdi, gdje su neki naši borci ubili pare na Hrvatima prodavajući im piće i cigarete, ali o tome drugom prilikom.
  • ilijas- 21535 - 29.04.2009 : Struja - best (0)

    Godišnjica tragičnog događaja


    Trećeg maja 2009. godine puni se 17 godina od tragične pogibije deset srpskih junaka na Banjeru, tačnije kod Todorovića kuća. Od njih dvanaest brace, rođaka i komšija preživjese samo Tihomir i Momir Bukarac. Tihomir je bio pogođen sa par metaka, a Momir je imao čak sedamnaest metaka u tijelu. Tihomiru je još teže pala ova tragedija jer je bio u bolnici dok su mu sahranjivali brata, koji je poginuo na samo par korak od njega.

    Sredinom aprila 1992. godine je bilo nekih provokacija od strane muslimana ali je to bilo daleko od rata. Pošto su i jedna i druga strana imale svoje nevidljive granice toga tragičnoga jutra grupa srpskih momaka je krenula u uobičajnu patrolu. U to vrijeme nije bilo iskopanih rovova. U međuvrenu, grupa džihadlija se dobro utvrdila u kuću, jer su bili sigurni da će ta grupa srpskih momaka da prođe baš tim putem. Vođeni neiskustvom, kretali su se u grupi i ne sumnjajući da ih tamo čekaju komšije Visočani. Kada su prišli dovoljno blizu, džihadlije su otvorile vatru. Sve je izgledalo kao na strelištu na kome se gađaju glineni golubovi. Za par sekundi polovina je vec bila izbačena iz stroja.

    U međuvremenu, grupa pokojnog Marka Koponje je čula pucnjavu i nevjerovatnom brzinom došla na lice mjesta. Međjutim već je bilo kasno za naše borce ali ne i za džihadlije. Pošto naši borci sa Banjere nisu imali uniforme u prvom trenutku je bilo vrlo teško znati ko su naši, a ko su njihovi. Vidjevsi izmasakrirana tijela naših boraca svima je pao mrak na oči. U jednom trenutku iza grupe leševa pojavi se neka glava, jedan od momaka iz interventne okrenu pušku da ga potvrdi na nesreću to je bio ranjeni Momir. U poslednjem trenutku Tihomir, koji je takođe bio ranjen prodera se: "Ne, to je naš! " i tako mu je spasio život.

    O strahovitom kontranapadu mislim da je suvišno i da pišem. Kod par Cigana u džepovima su nađeni pozivi na vojnu vježbu od strane visočkog VO.

    Treba pomenuti i to da su muslimani na svim dijelovima Ilijaškog ratišta prvi počeli sa napadima, ali im se svaki put to odbilo o glavu. Muslimani Zenice, Kaknja, Visokog, Breze... bili su ubjeđeni da će Ilijaš da pregaze za par sati, ali se to nikada nije dogodilo. O njihovim strahovitim gubicima neka oni sami pišu.

    Zahvaljujem svim srpskim vitezovima koji su u bezbroj ofanziva uspjeli da sačuvaju Ilijaš, a onima koji svoje živote položiše neka je vječna slava. Amin!
    ilijas- 21510 - 27.04.2009 : Oko bijeljina - best (1)

    Iza neprijateljskih linija


    Neko je nedavno pomenuo naše borce iz Ilijaša koji su zalutali u neprijateljsku teritoriju i tamo proveli sedam dana. Jedan od njih je bio i moj rođak. Njihova priča je opisana i u knjizi "Zašto ne reći istinu o ratu u Sarajevu". Ja ću ovdje da prepišem neke dijelove iz te priče. Moj rođak, jedan od junaka ove priče, danas živi veoma loše, prežiljava cijepajući drugima drva. A nekada je to bio veliki domaćin.

    Prvog avgusta 1994. godine, prilikom povlačenja sa Kunusića u okruženju su ostali Duško R. , Srđan M. , Zoran Ž. , Anto G. , i Brano M. Dusko je pogođen metkom u glavu i ostao je u rovu. Ostali su se sklonili u šumu i tu prenoćili. Zbili su se jedan uz drugoga jer je noć na planini bila veoma hladna. Čekali su jutro, a muslimanska vojska je prolazila dalje. Odmah u svitanje su ušli u selo i vidjeli da Duškovog tijela više nema. Začuli su se neki glasovi i sklonili su se u šumu. Čuli su priču: "Nađe li ti šta, nešto cigareta, konzerve? "

    Tu noć se naša grupa vratila u rov da prenoći. Primjetili su da je sve ispremještano i odnešeno, čak su i kafu pili, ostao je samo tvrdi keks. Toliko je bio tvrd da se bez vode nije mogao jesti. Te noći su riješili da krenu dalje. Nisu poznavali područje, a i da su znali kako je moguće da se orjentišeš u dubini neprijateljske teritorije? Ponijeli su sa sobom taj tvrdi keks i kanister vode. Imali su i lično nauružanje. Glad nisu osjećali, a žeđ su gasili na potoku.

    Treći dan su ugledali vrh Čemerna. On im je postao orijentir. Tek kasnije će u Ilijašu, od onih koji poznaju teren, saznati da su se u tom trenutku nalazili na Zelenim potocima. Držali su se šume. U sumrak su ocijenili gdje bi mogla biti Karaula. Sa uzvišice su osmotrili teren koji je trebali preći tokom noći kako bi po danu mogli da se sklone u šumi. Bili su premoreni, a nekima su i živci počeli popuštati. Te noći su se dogovorili ako nekoga od njih rane, i da ne može hodati da sam odluči hoće li se ubiti ili predati.

    Peti dan su se penjali pored Derneka. Orijentir im je bio velika stijena pa su zaključili da se kreću prema Nabožiću. Konačno je jedan od njih prepozna punčevinu. Sve je bilo zaraslo i porušeno, ali mu je teren bio poznat.

    Šesti dan su bili iznad Našica i Misoče. Kod Trifkovića kuća su neki muslimani, muž i žena, kupili sijeno. Vode nisu imali, pa su brali maline, jagode i divlje jabuke. Nisu smjeli puno da jedu. Već su prepoznali sela Orahovo i Slivno i imali su pravi orijentir. Muslimani su prolazili na liniju pored Jošanice, prema Taračin dolu. Odatle su krenuli prema Čemernici i Našićima na vrijeme su čulu zvik auta i sklonili se u stranu. Bila je to lada niva sa nekim oficirima. Izbili su na rub šume tu su primjetili muslimanske vojnike kako se sunčaju. Živci su im sve više popuštali. Po prvi put se usuđuju da idu po danu, izlažući se opasnosti. Prilaze jednoj kući i vide česmu. Prišli bi da se napiju vode, ali iz kuće se čuje krupan glas kako pita zašto kasni ručak. Produžavaju dalje. Nedaleko od kuće primjećuje ih neki čovjek i viče:

  • "Ej-ej momci, ma čujete li vi mene? "

    Odgovorili su mu:

  • "Ma, pusti nas, nije nam ni do čega, imamo neki zadatak pa žurimo. "

    Najglasniji je bio Brano. Zatim nailaze na dvojicu vojnika sa manjerkama, pozdraviše ih sa "merhaba" na šta i oni isto odgovoriše. Odatle više nisu mogli da nastave, pa su se sklonili u neko šipražje. Tu im je teren bio poznat, pa dolaze do potoka koji se ulijeva u Misoču. Brano je nogama zapeo za silk. Sreća njegova pa je bio u patikama i nije aktivirao minu koja je stajala pored vode.

    Prvi put su ih i naši primjetili i zapucali iz PAM-a. Sakrili su se iza balvana i udubine od potoka. Ponekad bi rukom provjeravali da li ih naši posmatraju i odmah bi za odgovor dobijali rafal. Čekali su noć. Došli su do kamenoloma. Živci su im bili na izmaku, dogovaraju se da se popnu na kamenolom ali posle par pokušaja odustaju. U samo svitanje uspeli su se i ušli u šumu.

    To je već bila međuzona. Iza njih je ostao grad Marije Terezije a pred njima se pružao Nabožic. Do naših položaja je ostalo još oko 100 metara. Znali su ko bi mogao biti na tim položajima pa su zvali po imanima, nisu smjeli suviše glasno govoriti, tako da ih niko nije čuo. Kada su se malo primakli zvali su glasnije. Naši su pitali ko je. Srđan se predstavio, a naši sa linije opališe rafal.

    Dan je već uveliko svanuo. Bilo je oko šest sati. Konačno naši uvjereni da je to grupa koja se smatrala nastalom pustiše ih da dođu a onda, nakon prepoznavanja nastadoše suze i zagrljaji.

    Prepisano iz knjige: "Zašto ne reći istinu o ratu u Sarajevu".
  • ilijas- 21475 - 23.04.2009 : Struja - best (0)

    Šišarike su mi došle glave


    Sa pokojnim Savom Šikuljakom sam se upoznao i družio u prva tri mjeseca vojnog roka u Zalužanima. Nakon prekomande, svaki od nas je otišao na svoju stranu.

    Nekoliko godina kasnije, dolazi mi jedan prijatelj i kaže da sam pozvan na svadbu jer se ženi moj ratni drug Sava. Naravno, na svadbu sam otišao ne znajući šta mi "šišarike" spremaju. Naime, desilo se da baš na na toj svadbi upoznah moju suprugu, koju sam oženio otprilike godinu dana poslije te svadbe.

    Eto Jovo, sada znaš odakle moja netrepeljivost prema šišarikama. Ha, ha, ha. Mislim da si sada shvatio i izvini na šali.

    Nakon toga, Savu sam viđao nekoliko puta i u visočkoj kasarni, gdje je bio na obezbjeđenju. Poslednji put smo se sreli prilikom neke akcije na Nišićima. Mislim da je to isti Savo o kome Jovo piše.
    ilijas- 21451 - 21.04.2009 : Struja - best (0)

    Žišci


    Ta kućica se nalazila ispod kuće domaćina Branka L. , i u njoj sam upoznao Gorana, Zorana, Vasu L. i još mnoge kojima sam imena zaboravio. Ja sam bio samo jedan mali borac koji je ostvario svoj cilj, koji sa ponosom može reći da sam od prvog do poslednjeg dana ratovao.

    Ta malena kuća nije bila jedino mjesto gdje sam bio sa tim velikim čovjekom. To što tebi ne štima meni nije uopšte važno. Meni je važno mišljenje ljudi s kojima se družim i sa kojima se borim sa ovim surovim vremenima. Ne znam zašto te vrijeđa ono što sam napisao, jer to priča polovina Republike Srpske.

    Ja sam iz Ilijaša, a proveo sam najmanje godinu dana na Nišićkoj visoravni. Dok su neki odozgo trošili pare od prošvercovanih cigareta po Vogošći i Bijeljini. Ma, ko je to od boraca mogao da odvede kravu, konja, kokoš... Daleko su Ilijaš i Vogošća od Nišića.
    ilijas- 21052 - 15.03.2009 : Struja struja - best (0)

    Cico iz Ilijaša


    Samo bih želio da osvježim pamćenje ovima kojima je Bog dao dar da ovako lijepo pišu, kao i onima koji su bili pametni da zapisuju u svoje ratne dnevnike.

    Bilo bi lijepo da neko napiše nešto o Cicinoj interventnoj grupi iz Ilijaša. Čovijek iz dobrostojeće domaćinske kuće, sa njim sam išao zajedno u razred, je osnovao odmah na početku rata osnovao grupu dobrih boraca i sa njima je obišao mnoga ratišta. Ovo pouzdano znam jer sam ih viđao u skoro svakoj akciji Ilijaške brigade.

    Grijeh bi bio da se o njemu ne napiše ništa, i mislim da je zaslužio u najmanju ruku da se nađe rame uz rame sa našim Nemanjićima.
    ilijas- 20989 - 10.03.2009 : Struja - best (1)

    Ilijaški tenkisti


    Neko mora prvi, a znam da neću biti poslednji koji će odati priznanje hrabrim ilijaškim tenkistima na čelu sa komandantom "Macom", koji su mimo svih ratnih pravila "ispucaj i bježi", ( što su balije striktno poštovali) išli direktno na rovove.

    1. U poslednjoj neprijateljskoj ofanzivi su vratili naše rovove na Banjeru, bukvalno izduvavši džihadlije iz tih rovova.
    2. Drina osta da izvrši zadatak do kraja (klanac) iako pogođen,
    3. Na Nabožiću su pucajući puškama u gustoj šumi izvukli tenk iz okruženja
    4. Hrabri vozač na Olovskim Lukama izvuče pogođeni tenk sa mrtvom posadom u kupoli tenka, da ne bi ostao neprijatelju.

    Zna dobro Vrbas kada je mogao da bude ispod neprijateljskog rova, a tenk ga iznad njega gađa. Bili su uzdanica hrabrim jurišnicima koji su trebali njihovu podršku. Pored velike teritorije opštine Ilijaš, koju su pokrivali išli su oni da pomognu svojim saborcima od Hadžića, Vogošće, Olova, Nišićke visoravni, pa sve do Goražda i Rogatice.
    ilijas- 20982 - 10.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ratko Adžić


    U toku rata svaka opština je morala da izdržava samu sebe. Pošto je opština Ilijaš bila u finansijskoj krizi morala je da iznađe mogućnost kako bi se finansirala. Opština je bila ugrožena sa okolnih brda pa joj je prijetila stalna opasnost i od upada neprijatelja. Njen predsjednik je našao u to vrijeme za njegovu opštinu jedini izlaz - šverc sa Hrvatima.

    Došao je do prijeko potrebnog novca sa kojim je uspješno odbranio svoju opštinu. Neke ratne protuve su to saznale i ušli u taj posao za svoj lični interes. Takve poslove bi trebalo nekim drugim putem rješavati kako bi se zadovoljila pravda. Ovde bi trebalo istaći svakog pojedinca koji je doprineo opstanku srpskog naroda na tim prostorima.

    Lično poznavajući Ratka Adžića, iskreno se slažem sa komentarom "Pravog". Takođe vjerujem da Ratko bio jedan od rijetkih političara koji je iz rata izašao siromašniji nego što je bio. Ipak, pouzdano znam da se Opština Ilijaš bavila švercom cigareta.

    Pozdrav,
    Željko
    ilijas- 20866 - 28.02.2009 : Struja struja - best (0)

    Košpicaru


    Zašto ne pišeš o Raletu kada je provlačeći se kroz šume i vrleti dovlačio u Ilijaš oruđa i oružja dok su mnogi ispijali kafice i čitali kako se muslimani naoružavaju, i pričali hoće li biti rata.

    Ovo je priča iz "prve ruke". Ja sam tamo bio lično u više navrata. Zašto ne pišeš kada je skupa sa nama dobrovoljno krenuo da izvlačimo vozila iz Tuzle. Mladić ne posla helikopter pa ne odosmo.

    Zašto ne pišeš kada se hvatao za vrat sa nekim oficirima JNA da bi dovukao (oteo, ukrao) dva VBR-a.

    Zašto ne pišeš kada je pala Bioča iz kancelarija istjerao sve "junake" na prvu liniju.

    Niko od nas nije bezgrešan, a grešni smo i samim time što u svakom čovjeku gledamo ono loše, a ono što je dobro sakrivamo.

    Ja sa Raletom nisam nikada bio nešto posebno dobar da bih imao razloga da ga branim, ali jednostavno ne volim tvoj način pisanja, naročito ako tu nema puno istine. Pozdrav svim borcima.
    ilijas- 20843 - 27.02.2009 : Razvigor - best (0)


    Zamolio bih Mlađu iz Ilijaša da detaljnije opiše neku od borbi u kojima je učestvovao na Ravnom Nabožiću tokom te letnje muslimanske ofanzive 1995. Do samog kraja ofanzive, taj pravac je držala 7. muslimanska brigada.

    Veliki pozdrav!
    ilijas- 20819 - 26.02.2009 : Mladjo - best (3)

    Ravni Nabozic


    Ponovo moram da intervenišem u namjeri da pojasnim jedan događaj o kome piše "Vogošćanin Pravi", te da vam pojasnim šta je Nabožić značio u toku rata.

    Nabožić je bio poprište teških i krvavih borbi tokom cijelog rata, a na dijelu fronta na kome je dejstvovala 1. Il. pbr. Kako bih vam ukratko dočarao kakve su se borbe na tom pravcu vodile navešću vam samo nekoliko najbitnijih podataka:

  • To je pravac na kome je Il. br. sedam puta pomjerala liniju odbrane s ciljem odbacivanja neprijatelja što dalje od komunikacije Ilijaš-Srednje. U svakom našem napadu neprijatelj je trpio teške gubitke, a radi se o 126. brdskoj brigadi kojom je komandovao Enes Durak.

  • Kote 996, 1021, 1007 su samo od nekih bitnijih objekata na Nabožiću kojima su naše jedinice bez ičije pomoći uspjele da ovladaju.
  • U junu 95, kako pomenu "Vogošćanin Pravi", neprijatelj je uspio da ovlada samo objektom 1007 u zoru prvog dana ofanzive neprijateljskih snaga na naše položaje na tom dijelu fronta. Taj dio naše linije je branila združena četa 1. Ilijaške pbr, koja je u principu bila i najslabija jedinica na čitavom frontu, a sve zbog svog starosnog i mješovitog sastava. Naša jedinica nije uspjela da pruži neprijatelju ozbiljniji otpor, tako da neprijatelj, nakon što je ovladao trig. 1007, prelazu u gonjenje naših snaga u pravcu 1021 i "okrugle njive", kao pomoćnog pravca napada, a sa ciljem obezbjedjenja uslova za izbijanje u mjesto Semizovac u sledećem zadatku.

    Jedinice koje su prve krenule da pomognu našim jedinicama na ugroženom pravcu upadaju u neku vrstu neprijateljske zasjede, jer se ne uvode u borbu na propisan način (idu kamionom na prvu liniju), tako da grupa od 15 naših vojnika, mahom pripadnika radnog vod, izlazi na trig. 1021 samo 5 min. prije neprijateljskih snaga, ovladava njime i u klasičnoj zasjedi, bez podrške bilo koga, osuđeni na sigurnu smrt, uspijevaju da zaustave dalji prodor neprijatelja i nanose mu teške gubitke. Samo da pojasnim zašto rekoh na sigurnu smrt: Lijevo 2km i desno isto toliko nije bilo niti jednog našeg vojnika, a ispred sebe imaju oko 200 dobro obučenih i sposobnih vojnika. Takođe, u trenutku kada oni izlaze na 1021, manja nepr. jedinica jačine voda je bila iza leđa našim snagama nekih 500m, u rejonu Okrugla Njiva.

    Nakon 15-ak min. vječnosti dolazi im PJP CSB Sarajevo i zajedničkim snagama odbijaju još jedan napad, te potiskuju neprijatelja sa Ravnog Nabožića i spašavaju 4 naša borca koji su bili ostali u potpunom okruženju.

    U toku te veličanstvene borbe ni jedan borac 1. il. pbr nije pretrpio niti lakše ranjavane, što posebno ističem, jer je vojnički bilo perfektno odradjeno.

    Pravac Čemerska planina - Nabožić - Semizovac je glavni pravac napada neprijatelja na tom dijelu fronta. Par dana nakon toga neprijatelj pregrupiše snage, te mijenja težište napada i pokušava pravcem sela Korita-Lipa-Motka da postigne željeni cilj.

    Od svega što si naveo, istina je samo jedno: Na tom pravcu je zaista napadala 7. muslimanska, s kojom sam se i lično tukao 2 puta u toku rata, i mogu ti reći da je bila izuzetno kvalitetna jedinica koju sam posebno respektovao, a i bilo mi je zadovoljstvo da se s njima pobijem, ma koliko to sada izgledalo nekome čudno.

    Dogadjaj o kome ti pišeš, a vezano za "Koverat 2", je vjerovatno "Lipa" ili "Kameničke stijene", jer Nabožić, na svu sreću, bio u sigurnim rukama slavne 1. ilijaške.
  • ilijas- 20813 - 26.02.2009 : Razvigor - best (1)

    Muslimanski izvori o deblokadi


    Odlična ti je ova priča Vogošćanine, pogotovo sa ovim dopunama. Čuo sam za tog bageristu. Mislim da je taj bagerista trebao da "zaore" sam put Semizovac - Srednje, kako bi sprečio dotur i manevar našim snagama, dok oni ne uvedu veće snage. U svakom slučaju, pao vam je u ruke, a da nije obavio posao. Postaviću danas jednu priču koja će se nadopuniti na tvoju, istog sudbonsonog dana su se odigrale.

    A evo šta sami neprijatelji pišu o toj ofanizivi, ovo je citat iz njihovih novina.

    "Kada je pakao počeo, znao sam samo da nam se zadatak zove - Lukavica. Ne znam sta smo trebali, ali znam da ništa nismo uradili... U prvom napadu imali smo jednog poginulog i četiri ranjena", kaže jedan hercegovački borac, i danas nesigurno objašnjavajući gdje je, zapravo, ta Lukavica.

    "Treći put smo presjekli trebevićku cestu. I treći put se sve završilo na isti način: mi krenemo, sve uradimo, zadatak obavimo, i onda, kada treba stići pojačanje, kada trebamo ostati, počinje serija granata, počinje smrt i problemi", priča je sarajevskog borca. Oni koji su u akciji deblokade učestvovali na Nišićkoj visoravni, još su ogorčeniji: "Artiljerija HVO-a iz Dastanskog trebala je pokrivati našu liniju. Njihov komandir je napravio raspored, ali se onda naš komandant pravca "dosjetio" da su oni ipak HVO i tražio od momaka da ih on razbaca. Naravno, ne bismo ni mi kod njih pristali da nas raspoređuje tamo neki njihov i oni su onda rekli: "lli kako je dogovoreno, ili nikako".

    Dok su se oni tako raspravljali, počeli su nas nadlijetati cetnički helikopteri, počela je pucnjava... Naš diverzantski vod je prebačen na liniju na kojoj su momci već dva puta vraćeni. Prva, udarna ekipa je krenula a za njom druga postava sa vrećalaa za spavanje - ubjedena da će tamo i ostati. Negdje 800 metara duboko u četničkim položajima dočekala ih je zasjeda: trojica mrtvih i osam ranjenih. Pet sati kasnije izvukli smo svoje mrtve i vratili se na našu liniju. Kasnije smo čuli da je tu poginulo ukupno 17 momaka, a oko 80 je ranjenih. Ništa se nije uradilo! "

    Generalska prevara

    Radovan Karadžić je tih dana izjavio na Srni: "Svjesno smo ih čekali. Nismo htjeli izlagati naše vojnike - jednostavno smo njih pustali u džepove i zatvarali ih. " Početna medijska euforija koja je pratila akciju deblokade jenjavala je sa sve česćim zatvaranjem tunela za prenošenje šehida: tek nedavno je prvi put javno rečeno da je akcija deblokade odnijela 404 života vojnika Armije BiH, a da je broj ranjenih dostigao cifru od 1. 360. Ni tada ni poslije niti jedan oficir Armije BiH nije prozvan niti pozvan na odgovornost. U vrijeme same akcije, ekipi koja je kao komišija boravila na terenu podnesen je i ovakav izvještaj: "Pokazali smo vareškim vlastima kako se treba ponašati. Što se tiče fronta - imamo malih problema, ali bit će bolje! " U te male probleme uvazeni starješina je smjestio sve one brojke mrtvih i ranjenih i niti jedan milimetar oslobođene zemlje. Ono što je počelo 15. juna i što je za četiri dana trebalo deblokirati Sarajevo, pretvorilo se u iscrpljujuće granatiranje i frontalno nadmudrivanje u kome je Armija Bosne i Hercegovine jako loše prošla. Jedan od bližih suradnika predsjednika Izetbegovića tvrdi da je bio svjedokom pripremanja Predsjednika da javnost obavijesti kako "treba izdržati još samo koji dan - Sarajevo je skoro slobodno" U tom času, tvrdi ovaj izvor, deblokada je već propala, a Ganić je u telefonskom razgovoru pokušao to Predsjedniku obzirno saopćiti. Nije uspio jer su iz armijskog vrha Izetbegoviću podastirane netačne informacije, u kojima se sve odvijalo po planu.

    "Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je rečenica koju je Predsjednik uskoro izgovorio na Proskoku.
    ilijas- 20776 - 24.02.2009 : Srdjan Vukovic Pale - best (0)

    Srednje


    Želim da pozdravim sve srpske borce širom svijeta... Ovako kažem jer naših boraca, zahvaljujući svom iskustvu i hrabrosti ima danas i u Iraku, gdje zarađuju hljeb jer nisu došli do solidnog posla u našoj Republici.

    Tek sam nedavno saznao za ovaj sajt i riješio sam da se javim. Borbe oko Srednjeg su mi veoma dobro poznate, i sam kao učesnik znam vrlo dobro šta se dešavalo. U Srednjem od strane srednjaka, niko nije bio ubijen i masakriran, muslimani su bezbjedno napustili svoje domove, što mi je u neku ruku i žao jer nam se od nekih i o glavu obilo. U selu Boksići ubiše na kućnom pragu sina i majku, danas isti šetaju po Srednjem. Na selo Medojeviće su napadali ukupno 11 puta, samo je poslednji napad bio ozbiljan, i čcestvovao je samo 1 tenk i omogućilo im se da se izvuku prema Stomorinama. Često su išli na Medojeviće i po trojica momaka, prepada radi.

    Ipak, 1995. godina je bila najteža za taj dio ratišta, ali zahvaljujuci Draganu Josipoviću koji je svo vrijeme muslimanske ofanzive bio u Srednjem i rukovodio operacijama i odbranom, nisu uspijeli da nanesu veće gubitke. Oni koji su tu i bili znaju da je tako. Naravno, želim i da zahvalim iskrenim srpskim braniocima tog dijela Srpske, da ih ne imenujem, pokojnima neka je vječna slava i hvala! A za lopove, koje ovdje neko pominje i kao vojvode i junake.... napraviti zaseban sajt, čisto da ih ne mješamo sa pravim imenima koja izgradiše ovu republiku u kojoj živimo.
    ilijas- 20751 - 23.02.2009 : Razvigor - best (1)

    Pocetak ofanzive


    Uvereni da im je plan o 'deblokadi' Sarajeva doveden do perfekcije i da znaju sve 'slabe tačke četnika', generali 'Armije BiH' su dali znak za početak ofanzive.

    Ofanziva na Srpsko Sarajevo je počela 15. juna u ranim jutarnjim časovima. Oko 60 hiljada najboljih muslimanskih vojnika je sa svih strana napalo na srpske linije odbrane. Početni uspeh postigla je 7. muslimanska brigada koja je posle svega nekoliko minuta borbe uspela da probije srpske linije odbrane na Ravnom Nabožiću kod Ilijaša. Nakon pogibije nekoliko vojika, a među njima i najboljeg borca ove brigade Rifeta Koprdže, 7. muslimanska brigada je zastala. Srpska odbrana je munjevito reagovala na ovu opasnost.

    Snage Specijalne policiske brigade brzo su posele stare rovove koje je VRS imala na ovom području još 1992. godine i spremno u tim rovovima dočekale borce 7. muslimanske brigade u nastupanju. Posle kratke i žestoke borbe, pripadnici 7. muslimanske brigade su zaustavljeni, a kada ih je počela da tuče i srpska artiljerija krenuli su u povlačenje.

    Ako je neko od učestvovao u pomenutom događaju, bilo jako lepo da nam ih detaljno opiše.

    Brojčani odnos između VRS i 'Armije BiH' na sarajevskom ratištu tokom te najveće muslimanske ofanzive tokom leta 1995. godine je bio skoro neverovatan. 'Armija muslimanske BiH' je tada imala oko 120. 000 svojih najboljih vojnika, dakle više od polovine svog brojnog stanja u to vreme. Samo njihov 1. korpus imao je tada 87 hiljada boraca, po njihovim podacima. I još oko 35 hiljada najboljih boraca iz ostalih korupsa bilo je dovedeno na spoljni front Sarajevskog ratišta. VRS je tada na spoljnom i unutrašnjem frontu imala samo 21. 000 vojnika. Bilo je dakle šest poturica na jednog srpskog vojnika. I pored toga, vitezovi Srpskog Sarajeva su odbranili grad i ponovo okitili srpske ratne zastave besmrtnom slavom.
    ilijas- 20732 - 21.02.2009 : Radikal - best (2)

    Vasketu Vidovic


    Zašto niko ne pise ništa o vojvodi Vasiliju Vasketu Vidoviću. Ja mislim da je taj čovek itekako zaslužio. Ovde se spominje Brne i neki koji nemaju ni jednu pravu akciju. Vaske je oslobodio skoro celu opštinu Ilijaš, ratovao na Žuči, išao na Žepu, Goražde, Vozuću...

    Vjerovatno si u pravu. Međutim, mislim da o Vasketu ne treba pisati na ovom mjestu. Kako se on dovodi u direktnu vezu sa Vojom, kome se sada sudi, bilo bi dobro to poglavlje naše istorije odložiti za bolja vremena.
    ilijas- 20708 - 19.02.2009 : Struja Rogatica - best (1)

    Pozdrav Ilijašu


    Za početak bih želio izraziti veliku zahvalnost svim posjetiocima ovog sajta. Bio sam jako iznenađen kada sam naišao na veliki broj poznatih imena, koje sam pomalo počeo da zaboravljam. Iskreno, nema šta. Potrudiću se da što više svojih prijatelja upoznam sa ovim forumom, pa da i mi ispričamo neku zanimljivu priču.

    Pozdrav svim borcima Republike Srpske a posebno ilijaškim borcima.

    P. S. Zamolio bih jednog posjetioca (nadam se da će se prepoznati)čije su price veoma zanimljive da svoje "ja" stavlja malo više u drugi plan, jer je čitaocu jasno da je valjda bio tu čim može o tome da piše. Veliki pozdrav.
    ilijas- 19081 - 24.09.2008 : Miroslav Spiric Novi Banovci - best (1)

    Rekoh li ja tebi...


    Maločas pročitah u Glasu Srpske članak "Voz za jednog putnika", pa se podsjetih nečega sličnog iz ratnih dana. Za godišnji pomen mome pokojnom sinu trebali smo postaviti spomenik, a majstor Jevto mi reče da mu trebaju dva irgeta za mješanje betona.

    Obratim se zamjeniku komandanta bataljona sa molbom da mi da dvojicu ljudi iz radnog voda da mi pomognu oko uređenja spomenika, međutim naš novi komandant, Rajkov zamjenik neće ni da čuje, trebaju mu valjda za cijepanje drva kod kuće i košenje trave. Bi mi strašno krivo, pa oko jedanaest sati uveče upalim auto i pravac u Vogošću kod komandanta brigade pukovnika Miloševića. Ispričah mu zbog čega sam došao, a on odmah zatraži vezu sa našim "velikim" komandantom i naredi mu da mi stavi na raspolaganje čitav radni vod.

    Vratim se u Semizovac, a naš komandant me dočeka, kaže da nisa morao da se žalim, on se samo šalio. Rekoh mu tada: "Slušaj komandante, prije rata si bio konobar i kad bih došao u hotel Park sa tvojim šefovima i direktorima skakutao si oko mene i govorio "Izvoli Špiro, šta želiš? ". A doći će vrijeme pa ćeš me to opet pitati.

    Kada sam 1999. godine, po prvi put došao iz Amerike u Bosnu, vraćajući se iz Zvornika u Sarajevo autobusom "Kondor", zaustavismo se u Konjević Polju. Sjedoh sa svojim starim prijateljom, vozačem autobusa, kad nas bivši komandant, konobar u restoranu na pumpi u Konjević Polju, priđe stolu, pa onako profesinalno kao da se ne poznajemo reče: "Izvolite, šta želite".
    ilijas- 18244 - 10.07.2008 : Janko Lukic rotterdam - best (2)

    Rajko i Spiro


    Špiro je bio što bi se u nas reklo "raja", svi su ga voleli, a Rajko je bio i ostao papak.

    Danas dok bivši borci nemaju šta da jedu, Rajko živi u vili ( napravljenu od kojih para? ) i ima dva telohranitelja koje plaća iz vlastitog džepa i ne usuđuje se da sam izađe bilo gde, e to ima da zahvali samom sebi i svom ponašanju za vreme rata. Pitajte izbeglice iz Visokog i okoline koje su bile smeštene na području Semizovca šta misle o njemu, ništa bolje mišljenje nemaju ni njegove komšije saborci, pa ni rodbina.

    Pod odkriljem komandanta interventne čete pokrao je sve što mu je došlo pod ruku, trgovao svim mogućim ( nisi za raspoložen za stražu nema frke-plati, hoćeš da obiđeš familiju opet plati), prekukao je izbeglicu iz Visokog - razlog čoveku se pokvarila puška te je još i tužbu napravio i obrazložio - zbog nestručnog rukovanja puškom pa je čovek morao da plati pušku, kome drugom da plati sem Rajku i još je teško ranio jednog srpskog mladića iz Nebočaja koji je morao da se leči na VMA u Beogradu. Vrhovnom sudu je predata tužzba zbog ovog slučaja

    Optužen je i od strane muslimana za ubistva nekih civila sa Vranjka i to radi materialne koristi kako kažu njenove nekadašnje komšije

    Na Špiru je bio ljubomoran jer je Špiro bio omiljen kod svih, svi su ga poštovali i cenili a Rajku to nikad nije uspelo...
    Čujem nedavno da se predstavlja kao vojvoda Rajko Janković, ko li ga samo proglasi vojvodom sem možda Tintora sa kojim je pokrao pola Vogošće...
    ilijas- 17638 - 18.04.2008 : Dunja Adzic Beograd - best (0)

    Pogibija Bojana Govedarice


    Posle proboja linije od strane muslimana u reonu Nišićke visoravni, Bojan Govedarica i jedna nekolicina boraca ostali su u okruženju ne znajući da su im muslimanski vojnici iza leđa. Bojan i još trojica su ubijeni verovatno pošto su zarobljeni, jer su njihovi leševi kad su vraćeni bili su izmasakrirani. A druga grupa se spasila, krijući se u sumi i 7 dana su se kretali ka liniji ilijaške brigade i u reonu Nabožića. Ujutro 7. dana su dozivali borce i onda su prešli liniju i tako se spasili.

    Pozdrav Dunja Adžić.
    ilijas- 17207 - 05.02.2008 : Miro - best (0)

    Bojan (Bogdana) Govedarica


    Pošto vidim da ima dosta ljudi iz Ilijaša i okoline, da li može neko nešto da napiše više o pogibiji Bojana (Bogdana) Govedarice. Unaprijed hvala!
    ilijas- 16797 - 23.12.2007 : Semy - best (0)

    Za Dunju


    Za one koji poznaju tvoga oca, Ratka Adžića, a ja ga poznajem još iz vremena kada se počeo zabavljati sa tvojom mamom, nije teško povjerovati u sve ono što si napisala.

    Pozdravi tatu i mamu, a ujedno koristim priliku da vam svima zaželim sretnu Novu 2008. godinu.

    PS: Također, mnogo pozdrava tvojoj tetki, inače mojoj razrednoj kolegici, za koju samo znam da živi i radi u Beogradu, a koju nisam vidio 36 godina.
    Pozdrav,
    Semy
    ilijas- 16775 - 21.12.2007 : Dunja Adzic Beograd - best (1)

    Ilijaški Nemanjići-Ratko Adžić


    Neki komentari su postavljeni odavno, ali eto ja sam sada naletela na njih. Prvo gospodine vi koji ste rekli da je knjigu " Ilijaški Nemanjići" napisao moj otac Ratko Adžic je totalna dezinformacija jer je tu knjigu napisao moj rodjak Velimir Adžić. Ne bih želela da ulazim u dublju raspravu jer iako su prosle tolike godine, sva se stresam na neke laži.

    Da Ilijaški junaci nisu baš junaci i ne samo Ilijski već svi srpski u toku rata ne bi većinska teritorija BiH bila naša, što se posle Dejtona prebacilo u vašu korist. Da je bilo kriminalaca i lopova bilo je i to na sve tri strane, tako da tome ne vredi ni raspravljati. Baš sam malo pre naletela na neki ultra-nacistički muslimanski sajt gde se moj otac spominje u nekoj krađi nekih golfova, nekih para, pa ne znam da li da se smejem ili plačem... Pošto se smrzavam u dvosobnom stanu jer grejanje ne postoji, a taj Ratko Adžic sa tom "gomilom" para eno ga spava u dnevnom boravku na trosedu, jer nemaju svoju sobu (sa milionima ispod jastuka, haha.. ). Živimo, eto, bogato od njegove profesorske plate. Pa eto pijem kafu i zamišljam šta bih sve mogla da radim sa tim parama što se moj otac nakrao. Bagatela rasprodajemo zemlje što imamo tamo da se skrpimo ovde kao i većina.

    A sto se knjiga tiče pre par godina moja mama je napisala stvarno divnu knjigu zove se "Pisma iz Ilijaša" sastoji se od pisama koje je slala mojoj tetki u Beograd i u njoj se spominje dosta ljudi iz Ilijaća i okoline. Videću u nekih sledećih par meseci da napravim sajt i "online" verziju knjige pa da svima bude dostupna.

    Pozdrav svim Ilijašanima i Brezanima!

    Dunja,
    pozdravi tatu i reci mu da ga pozdravlja Željko sa Sokoca, onaj što je dolazio u Ilijaš sa Nikolom Poplašen.

    Taj komentar o kojem govoris napisao je jedan musliman, ali se potpisao kao "Ilijas". U odgovoru na njega, jedan Srbin ga je ispravio.

    Ako mogu išta da pomognem u vezi objavljivanja knjige tvoje majke na internet, stojim ti na praspolaganju. Ovaj server je jako posjećen, nema reklama i za tebe je besplatan. Imaš i punu slobodu kako da dizajniraš HTML stranice, a mogu ti i ja pomoći. Hvala ti što si ostavila svoj email, ja ću ti se javiti, a moj email je slavicnetŽhotmail.com.
    ilijas- 12035 - 24.03.2007 : Ex-vrs NišIćI - best (0)

    Ilijaško ratište


    Svako ima svoju istinu, pa je deplasirano raspravljati o nekim događanjima iz perioda 91-95. Ipak radi se o dagađajima kojim smo u neku ruku zajedno prisustvovali.

    Postoji i gledište koje su izgradile žene i dokoni, koji nikad nisu ni bili na licu mjesta ali su sve "dobro čuli".

    Znam, naravno za sve događaje koje opisuješ, čak mislim da znam i tvoje ime jer si i ranije pisao na ovom forumu. Znam i da se kod vas učešće u ratu broji od 18. septembra 1991. godine a kod nas od 4. aprila 1992. godine. Sa kim ste u međuvremenu ratovali na istom području, ili za šta ste se pripremali...

    Da je Slavo ostao još neko vrijeme mi bi doživjeli u najmanju ruku ono što ste vi, jer nije sve u trgovini brašnom (i oružjem), protivnik je imao veliku brojčanu prednost a akcije učestale (ginulo se na putevima, mine, sačekuše, došla "stručna" pomoć iz Kaknja i slicno. I sam tvrdiš da su linije odbrane bile jako porozne (od Budraža do Lađevića bilo je četiri čovjeka na Curku). Dalji slijed događanja bio je u cilju opstanka, a ne znam da je vas nešto izginulo u tim spaljenim selima. I nisu spaljena iz nečijeg ćeifa nego da se očiste od naoružanih seljaka koji su pripadali Armiji BiH, a ista je ubijala Srbe. Pa bio je rat, zaboga!

    Na kraju, sem Poloma ili Moševićkog brda koje ste uzeli kao nebranjeno u aprilu 1993. sa Karaulom, Čemernom, Kunosićima, a isto je palo nakon godinu dana, samo se Srbima nije dalje išlo jer pukovnik je položio za generala; Hadžića od 7. 11. 1994. i ona dva sela koje ste od početka držali u "donjem dijelu" (zavičaj Hašimov), sve ostalo u opštini Ilijaš dao vam je Slobo Milošević u Dejtonu kad je malo više potegao iz flaše viskija.

    Knjigu " Ilijaški Nemanjići" nije napisao Ratko, nego jedan drugi Adžić, a to je najmanje što su ti junaci zaslužili. Efektivno vrijeme ratovanja, od srpskih mjesta, najduže je u Ilijašu. A to nisu izdržali roboti nego ljudi. I to kakvi!
    Ma koliko to vama muslimanima smetalo, to su bili veliki junaci.
    ilijas- 12031 - 22.03.2007 : - best (1)

    Ilijašani - pravi junaci


    Ilijaško junaštvo se se nije isticalo u vukojebinama Srednjeg, Gore, Solakovića, Našica, vec u donjem dijelu te opštine prema Visokom, Brezi itd...

    Do pada sela Gora na tom područiju nije ni bilo rata, dok se uveliko rokalo na Čekrčićima, Vlajčićima, Bioči ili na Žuči. Ni vi u tkz. Armiji BiH a ni ti sa Nišića, Brgula, Krivajevića, Srednjeg nisu osjetili šta je rat kao što je narod po Čekrčićima, kao sto ni oni iz Semizovca zadugo nisu osjetili šta je rat do bitke za Nabožić, jer ono što je bilo u vezi Švraka je živa sprdačina. A tako su i Bošnjaci bili "junaci" pa Srbe napadali i srpska sela po Zenici ili po Brezi isto onako kako su Srbi bili "žestoki momci" pa da avijonom idu na Svrake itd.

    I ne sviraj više... Kakvi vi i rat, možzda pred kraj rata ste malo osjetili ono sto je narod oko Sarajeva, Ilijaša, Visokog, Vozuće, Doboja, Bihaća čitav rat trpio.
    ilijas- 12029 - 22.03.2007 : Ilijas - best (0)

    Ilijaško ratiste


    Ovom prilikom želim da se obratim svima onima koji su ratovali na ilijaskom ratištu. Samo da napomenem da sam i sam bio sudionik svih tih događanja i proveo cijelo vrijeme na Moševićkom brdu iznad Srednjeg pa vam je lako pretpostaviti na kojoj sam strani bio.

    Puno toga sam pročitao o junaštvu srpskih, odnosno ilijaških boraca pa sam se zato i odlučio da kažem par riječi o tom njihovom junaštvu.

    Najviše su mi nekako ostali u sjećanju prvi dani početka rata u tom dijelu ilijaske opštine kad su Srbi zauzeli policijske stanice i i bukvalno izbacili muslimane i Hrvate iz istih.

    Pa reklo bi se veoma hrabro, a poslije postavljanje punktova po saobraćajnicama naravno blizu kafana. Navešću samo par njih: jedan u Čevljanovićima pored Žugine kafane, a bilo ih je i u Nišićima i Krivajevićima.

    Naravno, taj period ne može biti pomenut a da se ne pomene ime Slave Kojica, mesara koji je imao dosta prijatelja među muslimanima. Čak sam ga lično poznavao i sretao ga par puta dok je dolazio u mjesto Gajevi, kad je dovezao kamion brašna da se podijeli muslimanskom stanovništvu iz okolnih sela. Napominjem da tada jos nije počeo rat na tom dijelu ali situacija je bila veoma napeta. Išlo se na straže pa sam jedne večeri dok sam bio na strazi vidio kako su komšije iz sela Krčevine zapalili vatre a helikopter se te večeri spustio u tom području. Pretpostavili smo da su dobili naoruzanje.

    Da ne duljim o tome, nego da kazem o "junacima" koji su se isticali u tom periodu. Znaci u tom samom početku prvi koji su se počeli šepuriti i pokazivati kako su superiorni su bili braca Makitan i Lađevića jer su bili u rezervnom sastavu milicije "SAO Romanija". Naravno, lako im je bilo izigravati silu nad onima koji nisu bili naoružani. Da napomenem samo da je taj isti Rajko Makitan prije rata bio kriminalac i da je otimao pare od nedužnih ljudi po Sarajevu i bavio se pljačkom. Bio je čak i u zatvoru. Znači njemu rat dobro dolazi da nastavi da radi ono za šta je bio nadaren tj. da otima tuđe.

    To je jedan od tih junaka koji je poginuo u prvoj bitci. Bio sam tu i lično sam držao njegovu policijsku bluzu u ruci na kojoj je bio amblem "Šesto godina Kosovske bitke".

    Nakon izvjesnog vremena stvorile su se nekakve linije odbrane ali je izmedju bio prazan prostor koji niko nije kontrolisao. Ja sam skoro svaki dan išao u selo koje je bilo prazno. A to što neki Ğura pominje neke granate je istina. Jedne prilike neko je iz Visokog donio nekakav minobacac 80mm, sa kojim niko nije znao rukovati. Znam da su bile u sanduku tri granate a proizvodjač je mogao biti neko iz arapskih zemalja, toga se ne sjećam. Znam da su ispaljene te granate i da bogdom nisu jer su nas poslije toga toliko granatirali sa Nišića.

    Naravno, kako je rat odmicao mi smo postajali sve jači tako da smo sve više i kontrolisali situacijom. Ako želite znati pravu istinu najbolje da pročitate knjigu "Ilijaški Nemanjići" koju je napisao Velemir Adzic u kojoj je hronoloski poredao kako su ginuli srpski junaci. Čini mi se da ih je nabrojao 400.

    Eto, toliko od borca sa druge strane.
    ilijas- 11962 - 17.03.2007 : - best (1)


    Nista nisi rekao "jarane" da bilo je Srba koji su glasali za suverenu BIH... ali bilo je i Bosnjaka u VRS i to u tom tvome Ilijašu, pa znas i sam :)

    Da ti nije bilo Milosevica ne bi nikada se vratio u Ilijaš jel tako?? Zašto ga niste zauzeli sa svojom "slavnom" Armijom BiH?
    ilijas- 8861 - 22.04.2006 : Tanja nekad Mrakovo - best (1)

    Najveci junaci su iz Ilijaša


    Ovi Vogošćani su preokupirali ovaj sajt, pa bi se umjesto Sokolac mogao komotno nazvati Vogošća. Hoću da kažem mnogo se Vogošćani hvale uspijesima, a znaju odlično da su ilijaški borci bili neprikosnoveni na sarajevskom ratištu i da su ih mnogo puta spasavali, meni je poginuo brat baš u bici za Golo brdo 26. jula 1993. i zna se da su to brdo od Balija zauzeli ilijaški borci sa jedinicom Vasilija Vidovića.

    Naši borci su podnijeli mnoge teške bitke, oslobodili Misoču, očistili skoro cijelu ilijašku opštinu, zadali Balijama mnogo nevolja na Olovu, Žuci, Vozući itd.

    Bilo bi lijepo spomenuti i Ilijašane. Ja trenutno radim u federalnom dijelu Sarajeva kao prevodilac u jednoj stranoj organizaciji i znam po njihovim pričama koliko su se bojali Ilijašana. Mora se znati da su Vogošćani mnogo bili opterećeni i pljačakama i međusobnim obračunima, to se kod nas nije dešavalo.

    Marinko i Vasilije Vidović su najveći srpski rodoljubi, koji su cijeli rat podnijeli na plećima.

    Tanja,
    znam da cu se zamjeriti mnogim posjetiocima ovog foruma, ali se moram složiti sa sobom. Vogošća je imala hrabrih momaka ali u Ilijašu su svi bili heroji. Čak i stanovnici koji se nisu borili, jer su granatiranja bila svakodnevna. U mojim rijetkim posjatama Ilijašu, dešavalo mi se i da čekam na ulazu u grad da granatiranje prestane, jer se jednostavno nije moglo dalje. To nije bio slučaj sa Vogošćom.

    Ja sam oduvijek bio zadivljen otporom koji je Ilijaš pružio u zadnjem ratu, nemam dovoljno znanja da o tome diskutujem, pa bih tebe zamolio da počnes da pišeš, a onda će se i drugi oglasiti. Rado ću otvoriti istorijsku rubriku "Ilijaš", kao što planiram da pišem i o Nedžarićima, Nišićima, Slavu Kojiću, Grbavici, Draganu Bulajiću i ostaloj bagri koja se bavila trgovinom ljudi za velike pare.

    Idi na stranu - |1|2|