fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-IGMAN
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

igman- 95189 - 17.02.2016 : Veteran Sarajevo - best (1)

Gluposti onih koji pišu o ratu


Mama mu donijela dum-dum metak koji je umalo pogodio. Kako?

Dum-dum metak je rasprskavajući metak koji ima rasječenu i olakšanu košuljicu, u dodiru sa bilo čim, zrno se razbija na djeliće. Namjena tog metka je da se razdjeli pri sudaru sa ljudskom kosti koja je daleko mekša od bilo kakvog zida i slično što je u ovom slučaju taj metak pogodio - pa ga ona kao donijela.

Brojao do 25 prije nego baci bombu. Kako?

Ručne bombe eksplodiraju prosječno za 7 sekundi i inače se brojalo do 3 pa se baci, mada je bilo slučajeva da se realizuju već na trećoj sekundi - vjerovatno usljed loše izrade ili ubačene u redove kontra strane namjerno i slično, što je znalo ubiti neke borce koji su ih koristili.

Našao sam još mnogo gluposti u jednom postu, a takve stvari može izvaliti samo neko ko nije bio vojnik u ratu pa mašta i piše nelogične stvari.
igman- 93545 - 27.08.2015 : Glavas Treci Istocno Sarajevo - best (0)

Bilo jednom na Igmanu - dokumentarni film Semira Halilovića


igman- 92579 - 12.03.2015 : Dejvi Prvi Istočno Sarajevo - best (0)

Dragan Savić


Koliko sam ja razumio iz rodbinske priče, Dragan Savić RVI je stao na minu dok je išao u neku muslimansku vikendicu na Crkvinama.
igman- 85585 - 23.06.2013 : Sablja - best (1)

Golo brdo


Dragane,

malo si pretjerao. Mnogo puta sam u 1992. godini bio na Golom brdu, naravno s druge strane, one koju si ti napado ili od koje si se branio.

Na Golom brdu nikada nije bilo više od 50 ljudi, kakvih 1000? Tamo ne možeš rasporediti 1000 vojnika ni kada bi jedni drugima sjedili na glavi.

Da te obradujem, onaj što je pitao: "Ko je gore" je živ. Nije mu ni dlaka sa glave falila cijeli rat.
igman- 77522 - 25.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (9)

Dragan Savić, Igmanska brigada


U boj, u boj: Te 1992. godine napustio sam Sarajevo zahvaljujući mojim komšijama koji su mi spremali ubistvo... U gradu je tih godina djelovala Patriotska liga, u džamijama su se fabrikovali takvi ljudi, i moje ubistvo, između ostalih, opredijelilo bi i one kolebljive muslimane za fundamentalističku struju, fundamentalizam bi ojačao i na kraju bi se desilo ono što je Alija Izetbegović napisao u Islamskoj deklaraciji o povezivanju islama od Turske do Makedonije i koji bi preko Sarajeva jednostavno ušao na velika vrata u srce Evrope. U februaru '92. je moj stan obijen (traženo je oružje, ali nije nađeno pošto ga nije bilo), a krajem marta sam odlučio otići iz grada u vikendicu na Crkvinama kod Blažuja. Moja majka je krajem aprila sa vikendice sišla u Sarajevo da ponese odjeće i umalo poginula od snajperskog metka koji je došao sa plavog nebodera u Hrasnom. Komšija, musliman, spasio je majku: dok je ona zalijevala u prozoru, povikao je:

"Mileva, bježi odatle!"

Ona se sagnula. Kada se vratila, donijela je odjeću i dum-dum metak zamotan u maramicu.

Na Crkvinama je u jednoj muslimanskoj vikendici pronađena kompletna poljska bolnica, u drugoj kuhinja. Mobilisan sam prvog juna: gledao sam u pušku i shvatio da može nekog i ubiti, nekog ko mi je drag, pogrešnog. Međutim, kada sam je uzeo u ruku, uzeo sam je muški. Bilo je vrijeme da srpski narod nakon svih ovih vjekova dođe u situaciju da se više ne plaši komšija, i to je jedan od razloga što sam ovdje; nismo došli do pozicije koju bi trebali da imamo.

Jak sam, rode: Moj prvi žestoki okršaj bio je na Golom brdu, kada je nas tridesetak napalo 1. 000 muslimanskih vojnika; to je bio baš jedan sinhronizovan i dobro organizovan napad. muslimani su već bili krenuli uzbrdo prema nama, pet naših vojnika, u jednom rovu, između deset tankih omorika, galame:

  • "Ajde neka neko priđe, izginusmo ovdje!"

    A muslimani prilaze. Vidim da su se ljudi prepali i skontam po očima da sam ja tu najjači i, želeći da ih spasim, silazim do jedne bukve, a dan prije sam zadužio puškomitraljez, i odbijam taj napad. Međutim, jebavo me neki tip među njima, pametan, sabran, osjetiš mu u glasu, pita:

  • "Ko je gore?", miran, a to pozitivno djeluje na vojnike.

    Kontam: "Jebaću ti mater!", i uzimam bombu, brojim do 25, bacam je među njih i nema više komandovanja, ne čuje se glas. Bilo je oko šest, ali se mrak počeo rano hvatati, kada su mi javili da je nestalo municije. Moramo se povući, a ne mogu proći kraj mene, rode, nema šanse! Žao mi, u pizdu materinu, žao mi, jer, vidim, ne mogu nam ništa, a moramo se povući.

    Kad sam uzeo pušku, uzeo sam je muški, nisam se žalio, ni štedio, jer sam mislio da što se bolje tučem, prije će se rat završiti. Izuzetno poštujem dobre borce sa druge strane: jedan me gađao sa 15 metara na Kralupima kod Visokog, nije me pogodio; poslije sam ja njega gađao bombama, ali nije ni njega htjelo.

    Od novembra 1992. bio sam u interventnom vodu, u Igmanskoj brigadi, ratovao sam čestito, nikad nisam u civila okrenuo pušku, mada sam imao priliku. U Vidovićima sam im pucao iznad glava, da bježe, činio sam koliko sam mogao da tom civilnom stanovništvu pomognem, da odu prema Kiseljaku.

    Nastradao sam 28. aprila 1993. na Ormanju: to je bila zona široka dva do tri kilometra, ničija zemlja, i interventni vod je obezbjeđivao kopanje. Tu sam naletio na minu i, kad sam vidio šta se desilo, bukvalno sam poželio da me nema, da se ubijem, pokušao sam da dođem do puškomitraljeza, ali tada me je nešto sprijećilo i nisam se ubio. I to kad hoće čovjeka: balkon muslimanskog stana u koji sam ušao na Dobrinji okrenut je prema Golom brdu, i kad god izađem na terasu i podignem glavu, vidim ga.

    Ja sam Krajišnik porijeklom, i to je vjerovatno ta mahnita kozaraćka... Moj pokojni djed je ubijen u Jasenovcu, a priča glasi, ne znam je li istina, vjerovatno jeste, jer se ne bi pričalo, da je jednom rukom sebi raku kopao, pošto je u drugu bio ranjen, i da je prije same egzekucije uspio ustaši grkljan iščupati zubima, i da su i on i ustaša zajedno otišli u raku. Eto, tu su mi priču pričali od djetinjstva.

    Ooo, Turci

    Srpski vojnici su se osjećali uvrijeđenim, vrijeđala nas je propaganda da smo agresori; osjećali smo se ugroženim, kao da nas napadaju Turci 1389. godine, i tu je došao do izražaja ogroman prkos i inat. Mi smo se tada borili da preživimo, a ne za RS, jer je situacija oko Sarajeva bila takva: nas je bilo mnogo manje nego muslimanske vojske u Sarajevu, bili smo u jednom crijevu i ne znam da li smo imali više od 20. 000 vojnika. Jeste da je Sarajevo bilo okruženo; ako uzmeš kartu, vidjet ćeš da smo i mi bili u jednom procjepu i interesantno je da smo se odbranili.

    Imam osjećaj da su loši ljudi upravljali svime time i držali su stanje na vagi, da se lupamo dotle dok ne postanemo nemoćni da se sutra ne možemo oduprijeti strancima. S druge strane su bili ljudi koji su željeli da nas potisnu sa našeg ognjišta, da šire islam, a mi to nismo dali jer smo tu rođeni. Rat je igra u kojoj se gube životi, ali nikad nisam vjerovao da se neki narod može istrijebiti. Jedan borac, inače odavde, iz Banje Luke, a ljudi stalno dolaze da me obiđu, rekao mi je juče:

  • "Ma, tu Ferhadiju nije trebalo ni rušiti!"

    Izdaja

    To je bio još jedan strašan udarac: nismo izgubili vojnički, nego se potpisalo. To je bio takav šok i dodatna frustracija, i ja vjerujem da ljudi koji su to prošli nikad to neće moći neutralisati. Na sarajevskom bojištu je stradalo 4. 000 vojnika i to je neko tek tako dao. Svi smo krivili Miloševića i Karadžića; ja sam na mitingu poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pjevao "Tamo daleko" u smislu čežnje za maticom koja nas je izdala. I pored svih ratnih nedaća, sve te godine vjerovali smo da će nam biti bolje, ta kohezija stanovništva je bila čudo, život je pulsirao bez obzira na sve. Stotine i hiljade glava boraca i sa jedne i sa druge strane platilo je kao zalog švercerima koji su bili i u uniformama i bez uniformi, i mislim da je tu počela tragedija.

    Vjerujem da je i u Sarajevu bilo jako teško i nikad nisam bio za neselektivno bombardovanje, nisam nikad prisustvovao neselektivnom bombardiranju, to su radili bolesni ljudi. Ali, isto tako sam ubijeđen da su oni veliki masakri u Sarajevu konstruirani. Mislim da je srpska vojska jedna čestita vojska.

    Srpsko Sarajevo

    Napravio sam stambenu zadrugu, napravio koncepciju gradnje koja bi omogućila ljudima da kupe stanove za vrlo skromna sredstva i odjednom su mafijaši to počeli otimati, osjetivši pare. Međutim, ja još uvijek vjerujem u izgradnju Srpskog Sarajeva i mislim da imamo pravo na to.

    Sloboda kretanja

    Prvi put sam prešao liniju u martu 1996, idući u Kiseljak da kupim lamelu za auto. Tablice na autu bile su prijeratne, latinične, saobraćajne i vozačke nisam imao, ustvari, imao sam neke papire, blatobrani vezani žicom i takvog me u Rakovici zaustavi policija. Kaže mi policajac:

    Ja mu dam dokumente i tek tad skontam da mi na vjetrobranu piše četnik. Prijatelj iz Novog Sada, taksista, ostavio mi vizitkartu, na kojoj velikim plavim slovima piše "četnik", to mu nadimak, jebi ga. Valjda je policajac to pročitao, pipa pištolj za pojasom i kaže mi:

  • "Morat ćete do petog aprila promijeniti tablice!"

    Ja kažem da neću, a čovjek se opet izmakne, pa opet provjeri gdje mu je pištolj. Pita me gdje živim. Rekoh:

  • "Trg Kralja Aleksandra broj 10!"

    Čovjek se ohladio, umro, nema ga. Udara onim papirima po ruci, gleda me i kaže:

  • "Što je onaj Radovan Karadžić gospodin!", i vrati mi dokumente.

    Radovan pjesnik

    Radovan se i u toku rata držao pogrešnih ljudi ili su ti pogrešni ljudi držali njega. Pazite, on je ipak pjesnik, a da bi jednu pjesmu napisao, moraš biti potpuno čistog srca, i upravo stoga mislim da nije nikad naredio masakr, u to sam ubijeđen. Njega su potrošili ljudi oko njega, jer nije uspostavio red '92. godine. Ljudi koji su bili oko njega, bili su usmjereni na pljačku i otimačinu, i to je teret koji on sigurno nosi kao prvi čovjek u RS-u.

    Ratkov narezak

    Za mene je Ratko pravi, čestiti predstavnik VRS. U bolnicama u kojima sam bio, dolazio je dva-tri puta. Kad me je vidio na Koranu, nije me znao, ali uhvatio se za glavu i prošao pokraj kreveta. To je čovjek koji ima dušu, koji je ratnik u suštini, čovjek koji zna svoj posao, i siguran sam da mu nije mjesto na ovoj potjernici i boli me njegova potjernica, zaista me boli. Nije sebe žalio, nije kod njega bilo komande "Naprijed!", nego "Za mnom!", to je čovjek koji je sebe žrtvovao želeći da se uspostavi RS i da Vojska RS postoji kao takva sa svim atributima koje je naslijedila u balkanskom, prvom i drugom svjetskom ratu. On je stalno bio u sukobu sa politićkim rukovodstvom tokom rata, znam da nikad nije htio ni jesti ništa osim hrane koju je jela vojska. Sleti negdje helikopterom u toku rata, oni ispeku janjca, da se dodvoravaju, a on kaže:

  • "Daj mi narezak!"

    Kada sam krenuo iz bolnice Koran u Miliće, potpuno razvaljen, fiksator bio na ovom butu, ova noga odvaljena, iz auta hitne pomoći, gladan, vidim nekog u bijelom mantilu. Zavićem:

  • "Daj mi ponesi taj Ratkov odrezak, gladan sam, crkoh od gladi!"

    Ide žena, nosi u pola hljeba izrezan narezak i kaže:

  • "Junače, ovo je Ratkov narezak!"

    Jebi ga, političari su kurve, on nije bio kurva, on je bio ljudina. U njemu nije bilo ništa genocidno, ne bih volio ogriješiti dušu, u njemu je bio samo ogroman vojnik, čestit vojnik, i da je kojim slučajem ovdje među nama, drukčija bi se pjesma pjevala.
  • igman- 72484 - 09.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (5)

    Naređenje je glasilo (2)


    Moj (tj. Velimirov) komentar u vezi članka u "Avazu":

    Na ovako neozbiljan članak teško je dati ozbiljan komentar. Da "avaz" nije što i "glas" i da "laž" nije što i "istina", to je najbolje pokazao autor prednjeg članka.

    Zamislite ovu rečenicu u prvom pasusu: "Izgleda da su brigade s prefiksom "muslimanske" sudbinski ugravirane u biografiju Sarajeva." Bez imalo stida ističe da su oslobodile Sarajevo 06. aprila 1945. godine pripadnici 16-te muslimanske partizanske i 17-te krajiške muslimanske brigade. Možda su to bile brigade u kojima je bilo po 16 i 17 muslimana pa prozvane muslimanskim brigadama. Ali to je bio kraj rata, ranije ih je bilo još manje.

    Dalje, kaže da su 48 godina kasnije, pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH, zajedno s jednom četom 17. krajiške, 312. brigade i združenim jedinicama Prvog korpusa Armije RBiH, zaustavili jake Mladićeve snage koje su u strahovitom pohodu došle do olimpijskih skakaonica na igmanskom Malom polju te da su u noći na Igman, 2. avgusta 1993. , prema naredbi rahmetli Izetbegovića, dovedene 7. muslimanska, dio 17. krajiške i dio 312. travničke brigade Armije RBiH koje su munjevitim kontranapadom slomile četničku ofanzivu.

    Ma kakav kontranapad, radi se o prevari srpskih snaga od strane UMPROFOR-a! Pošto je Karadžić želio da na mirovnoj konferenciji u Ženevi startuje sa što bolje pozicije i da ima najveći rejting od sve tri nacionalne pregovaračke strane iz BiH, on želi da prikaže faktičko stanje na ratnim bojištima u BiH i da u Ženevi prezentira teritorije i borbene linije koje drži VRS u BiH. U tu svrhu on organizuje jednu helikoptersku misiju u kojoj će učestvovati, osim srpskih vojnih i političkih predstavnika i strani članovi misije i UMPROFOR-a na čelu sa stranim političkim predstavnikom Jakušijem.

    Predstavnik srpske misije je bio Ratko Mladić. Bilo je planirano da se obiđu ratna bojišta Igman, Bjelašnica, Srebrenica, Bihać, Zenica itd. I prva stanica je bila Igman i Bjelašnica.

    Karadžić i Mladić odlaze u Ženevu na mirovnu konferenciju a generala Manojla Milovanovića ovlašćuju da zamjenjuje njih obojicu i da vodi pregovore sa UNPROF-om oko Igmana, Bjelašnice, odnosno oko Sarajeva.

    General Milovanović priča:

  • Ja sam vodio pregovore sa strancima; Karl Biltom, generalom Hejtom i Nambijarom. Za status Sarajeva smo se dogovorili da se srpska artiljerija povuče na 20 km od grada Sarajeva, a da muslimanska vojska napusti položaje oko Sarajeva i da se povuče u kasarne. Dogovor oko Igtmana i Bjelašnice smo vodili na licu mjesta na Bjelašnici. Kada je general Hejt uvidio kojim smo kotama ovladali na Igmanu i Bjelašnici, rekao mi je:

  • "Gospodidne generale, ovo ste odlično uradili i ja vam kao vojnik čestitam, ali napravili ste jednu veliku grešku zbog koje ćete se morati povući sa ovih kota."

    Na moje pitanje "mogu li znati koju grešku?" on je odgovorio: "Vaša greška je što ste malo zakasnili sa akcijom i vi ste ovladali Igmanom i Bjelašnicom i zauzeli najznačajnijih dvanaest kota 02. avgusta, a međunarodna zajednica je nametnula mir 31. jula, što znači da ste vi puna dva dana zakasnili i zato vam to međunartodna zajednica neće priznati.

    Ja genertalu Hejtu kažem:

  • "Gospodine generale, vi ste vojnik i znate šta znači kada ja vojnicima sada kažem da se moraju povući sa ovih prostora koje smo krvavo i uz velike gubitke zauzeli. To će veoma poražavajuće djelovati na njihov moral i možda me neće ni poslušati. Ali ako me i poslušaju, kako da ih motivišem za neku za neku buduću akciju?"

    General Hejt je odgovorio:

  • "Ja to dobro znam i zato ti predlažem kako smo se lijepo dogovorili oko Sarajeva, tako ćemo se dogovoriti i oko Igmana i Bjelašnice i zato predlažem da se vi povučete sa tih 12 kota, odnosno sa Igmana i Bjelašnice, a mi UMPROFOR ćemo zauzeti te kote i muslimani se neće vratiti na iste jer se mi nećemo povući s njih sve do kraja rata. Ja vam to kao general garantujem.

    General Manojlović nastavlja i kaže:

  • "Ja znam da se mi ne možemo nositi i ratovati sa NATO i zato od dva zla izaberem ovo bolje zlo i potpišem taj dogovor 12. avgusta 1993. godine."

    Hejt mi poslije potpisa kaže:

  • "Ja sada idem u Sarajevo da obavijestim generala Rasima Delića o našem dogovoru, a mi ćemo se sutra ponovo naći na pola puta Trnovo - Bjelašnica i o svemu konačno dogovoriti.

    Ja sam ipak predložio da Ja, general Delić i on general Hejt obiđemo tačku po tačku i da zapisnički konstatujemo tačke koje drže Srbi da ne bi poslije bilo zabune.

    Na kraju, Srbi su povukli svoju artiljeriju na 20 km od Sarajeva, muslimani se nisu povukli u kasarne, nego su još žešče napadali Srbe u Sarajevu i oko Sarajeva.

    Igman i Bjelašnica su poslije par mjeseci od strane UMPROFOR-a predati muslimanima.

    Eto to je bio taj kontranapad.

    Ja vjerujem u muslimansku zakletvu "Sarajevo ili smrt". Istina je i to da su 28. decembra probili srpsku liniju odbrane i izašli na kotu Višegrad, ali nisu oslobodili selo Gornja Bioča. Lažne su i brojke o muslimanskim gubicima.

    Kao i mnogo puta do tada, hrabri borci 4. pb Ilijaške brigade beskompromisno su dočekali muslimane i u reonu Dragača - Ljubaja - Višegrad (G. Bioča) razbili njegove snage nanijevši mu pri tome velike gubitke. U početnom naletu u ranim jutarnjim satima, muslimani su uspjeli probiti srpsku liniju odbrane i izbivši na objekat Višegrad počeli se veseliti, jer su odatle ugledali grad Ilijaš i širu okolinu. Zapalili su jednu kuću i štalu, počeli kolo igrati i pjevati kao da su cijeli posao završili. Međutim vrlo brzo su razbijeni i vraćeni nazad.

    U službenoj zabilješci Službe bezbjednosti Brigade piše:

    "Neprijatelj je jačine jednog bataljon iz Sedme travničke brigade. Jedinica je brojala 480 muslimana. U svom sastavu je imala veliki broj mudžahedina iz islamskih zemalja i izvjestan broj plaćenika sa Zapada."

    Nakon završetka borbe 72 muslimana su nađena mrtva sa srpske strane odbrane. Kasnije su dopirale informacije da se od ukupno 480 muslimana koji su krenuli u napad vratilo živo sam oko 70. Muslimanska komanda je bila veoma ljuta na pripadnike ove jedinice koja je skoro potpuno uništena.

    Lično sam se uvjerio da je u tom sastavu muslimana bilo i mudžahedina jer sam jednog zatekao na objektu Višegrad, sav ukočen sa dugom bradom i prekriven prhkim snijegom. Da budem još uvjerljiviji, neko ga je položio na leđa, otkopčao pantole, izvadio penis i on mu stoji uspravno ukočen kao bandera.

    A kako su pomagali civile, najbolje govori slučaj male Mirjane Dragičević, koji se desio upravo tog dana.

    Kuća mještanke Bioče, samohrane majke Rade Dragičević, bila je blizu vatrene linije. Kada je u ranim jutarnjim satima tog 28. decembra 1992. godine čula pucnjavu u blizini kuće, znala je da je linija probijena. Te noći u kući su bili majka Rada, njen sin Janko od 11 i kćerka od Mirjana od 9 godina, te Radina majka i tetka.

    Dok je Rada obukla sina Janka i počela oblačiti kćerku Mirjanu, u kuću su uletjela dva crnca sa bradama i jedan lokalni pripadnik Armije BiH. Pošto im dvije žene - babe nisu bile pogodne za silovanje, njih su odmah sa vrata pokosili rafalima. Na nesreću, pucali su i u ll-to godišnjeg sina Janka, koji je samo ranjen i zahvaljujući brzoj intervenciji saniteta i danas je živ. Dakle, za trenutak su poštedili život samo majci Radi i kćerki Mirjani koja je tek navršila 9 godina. Toga momenta nastaje najstravičnija scena za majku i kćerku u njihovom životu.

    Dva mudžahedina i jedan musliman Armije BiH su riješili da prvo siluju kćerku Mirjanu od 9 godina, sa bi monstrumi, sadisti, ubice što više uživali. Dvojica drže majku Radu na sobnom pragu a treći skida dijete Mirjanu do gole kože i počinje vandalsko silovanje. Kada je prvi završio posao onda su se na isti način izredala i druga dvojica. Majka Rada je sve to gledala.

    O ovom događaju je već pisano i na ovom sajtu, a objavljen je i video zapis o Mirjaninom svjedočenju na ovaj događaj.





  • igman- 72483 - 09.08.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)

    Naređenje je glasilo (1)


    Jedan moj prijatelj na Fejsbooku mi je poslao ovaj članak i zamolio da ga objavim, ali uz svoj komentar i evo ja to činim.

    DNEVNI AVAZ

    DOSJE: Naređenje je glasilo: "Ako zapalite crkvu, odmah palite i džamiju"!

    O slavnom ratnom putu 7. muslimanske brigade, počelo se bezrazložno s rezervom i predrasudama govoriti.

    Autor: Avdo Huseinović: Objavljeno 04. 08. 2012. godine

    Borci 7. muslimanske: Teško je pobrojati sve veličanstvene bosanske bitke u kojima su nosili bajrak pobjede.

    Izgleda da su brigade s prefiksom "muslimanske" sudbinski ugravirane u biografiju Sarajeva. Oslobodioci Sarajeva 6. aprila 1945. godine, mada se to rijetko spominje, bili su pripadnici 16. muslimanske partizanske i 17. krajiške muslimanske brigade, a 48 godina kasnije, pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH, zajedno s jednom četom 17. krajiške, 312. brigade i združenim jedinicama Prvog korpusa Armije RBiH, zaustavili su jake Mladićeve snage koje su u strahovitom pohodu došle do olimpijskih skakaonica na igmanskom Malom polju.

    Kakanj 1995. godine: Šerif Patković, Sakib Mahmuljin i Halil Brzina

    Akcija na Igmanu

    Sedma se borila u sastavu Trećeg korpusa Armije RBiH, ali je dobivala i direktne naredbe od predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, kao što se desilo u vrijeme sarajevske krize u ljeto 1993., kada je zločinac Ratko Mladić sa svojim jedinicama, lično komandujući tokom operacije "Lukavac 93", zauzeo cijeli prostor od Goražda do Igmana (Grebak, Rogoj, Trnovo, Treskavica, Bjelašnica).

    Tada je u općoj pometnji u redovima bosanske vojske postojala velika opasnost da zauzimanjem Igmana vojska Republike Srpske stvori dupli obruč opsade Sarajeva. Od potpunog ovladavanja Igmanom i presijecanja puta spasa prema Sarajevu, preko Tarčina, Pazarića i Hrasnice, Mladića je dijelilo nekoliko kilometara. Tada je rahmetli Izetbegović na pregovorima u Ženevi uvjetovao nastavak pregovora obustavom Mladićeve ofanzive.

    Karadžić je iz Ženeve naredio Mladiću preko generala Milana Gvere da nakratko predahne i tada su u noći na Igman, 2. avgusta 1993. , prema naredbi rahmetli Izetbegovića, dovedene 7. muslimanska, dio 17. krajiške i dio 312. travničke brigade Armije RBiH. Munjevitim kontranapadom ovih jedinica četnička ofanziva je definitivno slomljena.

    Bio je to jedan od prelomnih ratnih događaja u periodu 1992-1995. O slavnom ratnom putu 7. muslimanske brigade u godinama nakon agresije počelo se bezrazložno s rezervom i predrasudama govoriti, a nerijetko je bila i predmet manipulacija.

    Sedma muslimanska brigada Armije RBiH nastala je iz jedanaest manjih jedinica iz Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa 17. novembra 1992. u Zenici. Od 1992. do 1995. , Sedmom su komandovali Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković i Halil Brzina.

    Sarajevo ili smrt

    Počasni komandanti bili su predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović i osnivač brigade emir Mahmut ef. Karalić. Prva velika akcija bila je 28. decembra 1992. u sklopu operacije "Koverat", čiji je cilj bio deblokada Sarajeva preko Kralupa, Ahatovića i Sarajevskog polja.

    Brigada je tada bila pod rukovodstvom Operativne grupe Visoko. Uvečer 27. decembra 1992. borci Sedme su nadomak neprijateljskih linija klanjali jaciju i učili dovu za Sarajevo. Jedna grupa zaklela se da će osloboditi kotu Višegrad ili poginuti, a drugoj je zakletva glasila: "Sarajevo ili smrt!"

    Borci Sedme nezaustavljivo su oslobodili selo Gornja Bioča i objekt "Višegrad", čime je bila probijena srpska linija odbrane i faktički došli su na ulaz u srpsko zločinačko leglo Ilijaš.

    Kako niko od ostalih jedinica Armije RBiH nije pratio ili nije htio da prati prodor 7. muslimanske, ona je ubrzo ostala u srpskom poluokruženju i uz velike se gubitke povukla na polazne položaje prema Visokom.

    U proboju je poginuo jedan čovjek, a u izvlačenju iz srpskog poluokruženja 36 boraca, dok je ranjeno oko 100 ljudi. Oni koji su se zakleli "Sarajevo ili smrt" ostali su na koti Višegrad. Nisu htjeli da se povuku. O njima se više ništa ne zna osim da su ujutro na oslobođenoj koti Višegrad klanjali rani sabah i da se odatle čuo njihov ezan. Svi su ispoštovali zakletvu, nastavili su borbe prema Sarajevu i svi izginuli.

    Teško je pobrojati sve one veličanstvene bosanske bitke u kojima su bajrak pobjede nosili heroji 7. muslimanske brigade. Od velikih borbi u Ilijašu, onih oko Maglaja, Vareša, Teslića, Viteza, Igmana, Žepča, Vozuće do historijskog oslobođanja Vlašića 23. marta 1995.

    Asim Koričić, prvi komandant 7. muslimanske viteške brigade Armije RBiH, kaže da je brigada formirana jer je postojala želja da se organizira jedna jedinica po vjerskim i moralnim principima, te odbacuje svaku povezanost 7. muslimanske s mudžahedinima.

  • Mi zaista s ponosom možemo gledati na svoju borbu, na svoje pobjede, jer iza nas nisu ostali ucvijeljeni ljudi, iza nas nisu ostali spaljeni objekti niti oskrnavljene vjerske svetinje, niti pak ono što nije humano i što nije dostojno časnih i čestitih ljudi. Moj borac nije smio biti pijan i takav ići na zadatak, nije smio ustuknuti u borbi, nije smio ubiti dijete neprijatelja, jer bi bio odmah strijeljan, a to mu ni vjera ne dozvoljava - dodaje Koričić.

    Pomagali civilima

    I general Halil Brzina, ratni komandant Sedme muslimanske brigade, kategoričan je u stajalištu da Sedma nije ratovala ni protiv Srba, ni protiv Hrvata, nego protiv onih koji su ubijali i pljačkali naš narod.

  • Uvijek sam govorio svojim borcima da, ako zapale crkvu, ništa ne čekaju, nego da odmah pale i džamiju. Znali su šta im govorim. Naša brigada prva je ušla u naseljeni dio Vareša, bilo je mnogo civila, nekoliko dana prije toga desio se veliki zločin HVO-a nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, a imali smo i mnogo poginulih boraca. Međutim, dok su komšije bježale i ostavljale nejač, naši borci su im prilazili i pomagali. Sjećam se starice koja se spoticala, jer sama nije bila u stanju hodati, kako je zaplakala i zahvaljivala našem borcu koji joj je prišao i kao rođenu majku unio je u kuću - priča Brzina.

    Kroz 7. muslimansku vitešku brigadu prošlo je više od 6. 000 bosanskih ratnika. Zona odgovornosti Sedme bila je cijela Bosna i Hercegovina. Osim Zeničana, kojih je bilo najviše, u Sedmoj su ratovali borci s područja više od polovine bh. općina.

    Iza pripadnika Sedme muslimanske je 1. 100 kvadratnih kilometara slobodne Bosne, ova elitna brigada dala je 236 šehida, a u njenim redovima ranjeno je više od 1. 800 boraca. Odlukom Predsjedništva RBiH od 14. maja 1994. brigada dobiva naziv slavna, a 11. maja 1995. Sedmoj muslimanskoj dodjeljuje se naziv viteška brigada.

    Nezaboravni heroji

    Ne znam kad ću ako neću sad iznijeti i jedno svoje lično sjećanje na rahmetli Rifeta Koprdžu i Mensura Bliznovića Ramosa, nezaboravne heroje 7. muslimanske, koje sam upoznao u maju 1995. u Kaknju i zbližio se s njima kao s najrođenijima. Ljudi su se već tada divili i prepričavali njihov gaziluk. Bili su čudnom vezom povezani, jednostavno nisu mogli jedan bez drugog. Ramos je bio iz sela Tršće kod Kaknja, a Koprdža iz okoline Vareša. Nisu se baš po svom načinu života uklapali u stroga pravila boraca Sedme, ali su po svom herojstvu bili skoro nedostižni.

    Rahmetli Mensur Bliznović Ramos i Rifer Koprdža: Poginuli na zlokobnoj koti Ravni Nabožić

    Rastali smo se i nikad više nismo sreli. U junu 1995. , kad je Glavni štab Armije RBiH započeo operaciju T, posljednji neuspjeli pokušaj deblokade Sarajeva, očekivalo se da se najznačajniji rezultati naprave sa vanjskog prstena s područja Ilijaša, tako što se trebala presjeći putna komunikacija Sarajevo - Olovo, nedaleko od Semizovca, i faktički četnicima u Vogošći doći s leđa. I onda, 14. jula 1995. , s vanjskog prstena opsade Sarajeva stiže tužna vijest - na zlokobnoj koti Ravni Nabožić poginuli su Ramos i Koprdža.

  • Idi na stranu - |1|2|