fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-HRESA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

hresa- 101827 - 29.01.2018 : Sadmir Muftic Olovo-Vogosca - best (0)

Meho Ibrišević


Poštovani Milane iz Podgorice,

s obzirom da sam iz Olova, poznajem osobu koju vi pominjete kao ubicu, Meho Ibrišimović. Jedna mala ispravka, nije IBRIŠIMOVIć već IBRIŠEVIĆ. Ako niste upoznati, isti je za pomenuti zločin odležao 15 godina u Zenici. Vidim da niste upućeni, a možda ste u međuvremenu ipak saznali za to. Toliko.
hresa- 95171 - 14.02.2016 : Pedja t-55 - best (6)

Zauzimanje rovova na Špicastoj stijeni


Ovaj događaj mi se nekako urezao u sjećanje, zbog niza čudnih stvari. Da bi bilo jasnije počeću ispočetka. Negdje u maju 1994. pozvan sam od pukovnika Josipovića u komandu Brigade. Pokušao mi je ukratko da objasni šta se desilo, i da mi izda naređenja. "Pala" su naša dva rova na Špicastoj stijeni (na spoju bataljona Koševo i bataljona Hreša). Sumnja je bila da se taj dio linije samovoljno napuštao i da je disciplina bila loša. Ali šta je-tu je. Rovovi se moraju vratiti, jer su udaljeni 100-200 metara od komunikacije Vogošća-Sumbulovac, žila kucavica za sve nas sa tog dijela Sarajeva, od Ilijaša do Ilidže.

Tek mnogo kasnije sam saznao da su napad izvršile muslimanske diverzantske jedinice u kojima su bile angažovane i "Laste", "Crni labudovi" i jedinica "Zulfikar".

Nakon upoznavanja sa situacijom dobio sam naređenje da se uputim sa tenkom pravcem Vogošća-Hotonj-Poljine-Radava, i izbijem na dio koji su zaposjeli muslimani, a gore će me čekati naša pješadija.

Veliki problem je bio što sam morao sa tenkom da uđem u "zonu isključenja 20 km" i da pri tome cijelim putem budem na direktnom udaru neprijateljske vatre. Trebalo je da pređem 10-tak kilometara. Na nekim dijelovima puta, kao što su Poljine i Orahov Brijeg, bio sam udaljen od muslimana ne više od 300-400 metara vazdušne linije.

Nakon odluke da se rovovi vrate rano ujutru, odlučio sam da marš izvršim po mraku. Krenuo sam negdje oko ponoći. Dolaskom na dio puta koji se nalazio iznad Grdonja, u jednoj kući pored puta u kojoj se nalazila naša veza nailazim na Profu sa Pragom koji je već stigao. Osim njega tu su bili borci iz naše Vojne policije, dio interventnog voda bataljona Osijek i meni još nepoznati borci. Bilo mi je drago što sam poznavao neke od njih, osjećao sam se sigurniji. Znao sam da me ne bi napustili i ostavili nezaštićenog, jer smo uvijek pazili jedni na druge.

Plan napada je bio sljedeći. Morali smo da izvršimo prisilno izviđanje zauzetih rovova, da se uvjerimo da li su muslimani u njima, i kojim snagama raspolažu. Uzeo sam svoju pušku, obukao pancir (to dvoje sam uvijek imao iako sam bio tenkista, upravo zbog ovakvih stvari). Krenuli smo Pravi, ja, Profa, Vlado Medić, i još par boraca meni nepoznatih. Prošli smo jednu manju vrtaču koja je bila na livadi, polako smo prišli kamenoj ogradi iza koje se nalazio put. Iza njega su se nazirali rovovi: jedan je izgledao prazan, a u drugom su se čuli glasovi i očito je bio zaposjednut. Ja sam odlučio da prvo gađam taj rov, dok će Profa gađati onaj drugi dok će u međuvremenu dejsvovati naši minobacači.

U onu vrtaču je došla naša pješadija, koja se već počela raspoređivati. Ja sam se vratio do tenka. Pomolismo se Bogu i krenuli smo. Prvo su počeli minobacači i naša artiljerija. Ja sam prišao putem i rovovi su bili udaljeni ne više od 150 metara. Imao sam osjećaj gledajući ih kroz optiku da ih "mogu kamenom gađati".

Prvi rov sam pogodio sa tri granate, posle toga i drugi. Između mene i rovova su bili naši borci koji su se privlačili pod našom paljbom. Odjednom prema nama je potrčao jedan muslimanski vojnik, koji je utrčao bukvalno u ruke načim borcima. Mislim da je izgubio orjentaciju od detonacija. Preko motorole sam dobio naređenje da prekinem paljbu jer su naši krenuli, pa je bilo previše opasno nastaviti dalje gađanje.

Sve je bilo gotovo za nekih petnaestak minuta. Rovovi su ponovo bili naši i trebalo ih je sačuvati do dolaska "linijaša".
hresa- 88975 - 26.02.2014 : Milan Podgorica - best (0)


Nađoh tekst gdje su objavljena imema paščadi koja okrvaviše ruke dječijom krvlju. Ubijeni su u naselju Velešići, opština Novo Sarajevo, 8. jula 1992. godine, dok su ručali.

Jedan od Ristovića, Obren, ranjen je i prebačen u bolnicu "Koševo" oko 14 časova. Ali, upravnik mrtvačnice je bio Alija, otac ubice Mirsada i rođeni brat drugog ubice - Osmana Hodžića. Zvaničan izveštaj bolnice je bio da je Obren umro od posledica ranjavanja vatrenim oružjem, iskrvario... Telo je preuzeo Obrenov brat Todor Ristović, koji nije bio u kući, u vreme ručka.

Todor je zapazio modrice, podlive i otekline po telu. U policijskom izveštaju je napisano da je Obren dotučen i umoren od "neidentifikovanih počinilaca". Upravnik mrtvačnice Alija, komentariše kako se velika prašine digla zbog "ćetnika".

Policajci stanice na Marindvoru, pripadnici Centra Službe bezbednosti Sarajeva - Admir Adilović, Ismet Ćutuk, Osman Hodžić, Mirsad Hodžić i Meho Ibišević - kreću oko 11 časova 8. jula jednim kolima u pravcu Velešića. Čekaju.

  • Čekali su da se okupi što veći broj članova porodice - svedoči Todor Ristović. - Moja braća su znala da su na meti.

    RISTIĆEVI su se bojali da izlaze, od kada je zapaljena kuća porodice Buha, u kojoj je izgoreo nepokretni starac Krsto Buha (92). Hleb im je stalno donosio Danilo Ristović, dečak od 12 godina, Todorov sin. Tog dana su ga, nažalost, stričevi zadržali na ručku. Došla je i jedna komšinica.

    Komšinica Stojanka Mastilo je preživela, jer izgleda da i nije bila meta. Svedoči:

  • Bili smo za trpezom, iza podneva, kada su policajci provalili u stan i odmah počeli da pucaju iz automatskih pušaka. U šoku, gledala sam kako se krv širi stolnjakom, kako je hleb crven.. . Onesvestila sam se.

    Ubijeni su Petar Ristović, bivši rukovodilac u "Bosnalijeku" i narodni poslanik u Skupštini BiH, njegova sestra Bosiljka, njihova bolesna i paralizovana majka Radosava i rođaka Mila Ristović. Obren Ristović, ranjen i dokrajčen u bolnici "Koševo" ili mrtvačnici, bio je vodeći poljoprivrednik u Sarajevskom okrugu. Svih šest žrtava sahranjeno je u tri zasebne grobnice na sarajevskom groblju "Lav".

  • Na mesto tragedije došao sam samo nekoliko minuta kasnije - govori Todor Ristović. Moj sin, Danilo, mrtav. Ubijen. Pa, bio je dete, majku im balijsku!

    Todora, kao mogućeg svedoka, hapse 25. novembra pod optužbom da je izazivao "oružanu pobunu" (koje nije bilo), što je kasnije preinačeno u krivično delo posedovanja oružja (koje nisu našli). Osuđen je na četiri godine zatvora, razmenjen je tek 1. aprila 1995. godine.

    SUĐENJE ubicama početkom 1993. godine. Tužilac ih nije ni okrivio za zločin, već samo za ubistvo. Zaseda Sudsko veće Višeg suda u Sarajevu, predsednik Daut Bibić. Jedna od sudija je Vasvija Vidović, koja je kasnije postala oficir za vezu Vlade BiH sa Haškim tribunalom. Privedeni Mirsad Hodžić, Admir Adilović i Ismet Ćutuk oslobođeni su krivice kao neuračunljivi i upućeni na lečenje. Zaključeno je da su Osman Hodžić i Meho Ibrašinović "nedostupni" Sudu, mada su sve vreme bili u Sarajevu.

    Ceo slučaj su zataškali Fikret Muslimović, šef bezbednosti Armije BiH i Bakir Alispahić, načelnik Centra Službe bezbednosti BiH. I, svakako, niko ni u ovom slučaju nije optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Nije se saznalo ko su bili nalogodavci zločina.
  • hresa- 87981 - 04.01.2014 : Mladen Vlasenica - best (0)

    Ašpiljske stijene i Ašpiljski krš


    Pozdrav svim borcima SRK, a posebno sa Ašpiljske stijene i Žeravica. Interesuje me da li ovdje ima neko od boraca koji su bili na Ašpiljskom kršu?
    hresa- 73734 - 08.09.2012 : Jovan - best (2)

    Špicasta stijena


    Mislim da je muslimanima prisjelo postavljanje klipa na Youtube. U želji da prikažu "nova herojstva" Zlatnih ljiljana izabrali su pogrešnu bitku. Sada imaju problem da saopšte da su narednog dana bili natjerani na bježaniju.

    Opet ću ponoviti podatak koji sam našao da su u muslimanskom napadu učestvovali pripadnici jedinice Lasta (komandant im je bio izvjesni Jozo Anđić, za kojeg sam negdje pročitao da je umiješan u slučaj strijeljanja zarobljenih srpskih vojnika iz transportera na Dobrinji s početka rata) i nekolicina pripadnika jedinice "Crni labudovi", koja je kao i odred "Zulfikar" sa Igmana bila direktno na platnom spisku muslimanskih gospodara rata oca i sina Izetbegovića, a u praksi je to odrađivao prvi operativac oca i sina prijeratni piljar iz Ustikoline Senad Šahinpašić Šaja.

    Preporučujem da se obavezno na Youtube pogleda i drugi dio snimka sa Špicaste stijene. Kao što reče Željko, snimanje je izvršeno sa nekoliko kilometara udaljenosti i za to je korištena neka opasna kamaera.

    U drugoj polovini klipa akcije na Špicastoj stijeni lijepo se vidi i druga strana medalje: dosta ranjenih muslimanskih vojnika, strah... Pri kraju snimka se može vidjeti glavom i bradom Senad Šahinpašić Šaja, kako obilazi ranjenike. Mislim da je oficir u njegovoj pratnji komandant "Labudova" i vjerovatno im je šaputao da žali što ovoga puta nema povoda da dijeli skupocjena auta.

    Po mojim saznanjima zauzeti rov su tokom večeri preuzeli pripadnici 9. motorizovane brigade Rasima Ćele. Po ispovijesti pripadnika "Lasta" u akciji na Špicastu stijenu su trebali ići i Ćelini jurišnici koji su inače držali taj rejon, ali su zbog straha odbili da učestvuju u njoj.

    Da biste pogledali drugi dio snimka sa Špicaste stijene morate da kliknete ovdje a zatim da se prijavite. Snimak je namjenjen samo za registrovane posjetioce.
    hresa- 73666 - 05.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

    Borbe na Špicastoj stijeni


    Prvo da pozdravim Razvigora i zahvalim mu se za komentar u vezi mog teksta, a onda da vas ispravim u vezi datuma o borbama na Špicastoj stijeni.

    Po mome sjećanju to bi trebala da bude ljetni period '94. Evo nekih informacija koje bi Željka mogle asocirati na vrijeme tog dešavanja. Ja sam jedne prilike pisao o majoru koji je bio komandan na Hreši, a koji je bio upozoren za muslimanski napad na "Kulu 2" ali je on ipak otputovao na odmor bez pojačanih mjera na odbrani linija. Mislim da se to dešavalo u proljeće '94. Ti Željko, poznaješ tog majora!

    E sada, vrlo brzo nakon toga taj je major smijenjen a na njegovo mjesto doveden M. Plakoalović. To se dešavalo iste godine, pošto je tada Plakalović bio svjež na toj funkciji. To sigurno nije bio maj mjesec, u to sam siguran, jer bilo je ljeto, juni ili juli, jer mi je Plakalović rekao da su borci samovoljno otišli sa linije da pokose svoje livade.

    Te dvije činjenice koje sam naveo bi mogle da navedu Željka da se sjeti kada je major došao kod njega u Sokolac da radi i pokuša kroz papire da pronađe dva boraca koji su poginuli na Hreši, isti dan u ljeto '94. Na Hreši tada nije bilo puno borbi pa bi se to lako moglo utvrditi. U to vrijeme su se vodile borbe na "Vanjskom prstenu" i Mauzer je došao u pomoć za te borbe, pa je Josipović iskoristio priliku da ga pošalje i pomogne nam u vraćanju Špicaste stijene.

    Nakon ovih dešavanja morao sam da pošaljem jedno odjeljenje VP koje je 7 dana nekprekidno boravilo u komandi Hrešanskog bataljona i po naredbama M. Plakalovića privodili borce koji se ne odazivaju u smjenu. Jednom prilikom je vojnički pritvor bio prepun boraca sa Hreše, upravo zbog gubitka linije na Špicastoj stijeni. Kada smo ih priveli oni su bili su veoma drski i tada smo zbog toga, nažalost, po prvi puta prema borcima koristili silu.

    Željko nadam se da ćeš pomoću ovih detalja lako pronaći vrijeme ovih dešavanja.



    Pravi,

    moram da ti priznam da si ti doista pravi, a i ideje su ti prave.

    Kao prvo, prije godinu dana mi neko reče da je taj major umro, tako da smo u tom pogledu udarili na ćorsokak...

    Mada sam jako dobar poznavalac Vasinog Hana i Faletića, nekako mi promače da se taj dio oko Špicaste stijene zove Zečija glava, i da ono i danas pripada Republici Srpskoj, upravo zbog tog puta za Vučiju Luku. Pogledah još jednom u spisak i ovo je što sam pronašao:

    Jedini datum na koji je na opštini Stari Grad poginulo više od jednog vojnika jeste 25. maj 1994. godine. Naime, toga dana su na Zečijoj glavi (kako piše u knjizi BORS-a) poginula tri vojnika:

    1. Jovičić (Ostoja) Mihajlo rođen 14.08.1940. godine
    2. Maletić (Milovan) Radomir rođen 1963. godine
    3. Kosmajac (Radovan) Nedeljko rođen 01.04.1951. godine

    Igrom slučaja, mada Nedeljka Kosmajca nisam poznavao, znam dosta stvari o njemu. Naime, on je bio stric braći R. i N. Kosmajac, sa kojima često idem na pecanje. Jedan od njih mi je ispričao da je Nedeljko poginuo pod "sumnjivim okolnostima" tj. da su ga ubili Srbi. Inače, Nedeljko je rodom sa Buloga, a prije rata je imao stan u Sarajevu, mislim na Koševu. Jednom prilikom ću se raspitati kod ovih mojih drugara, pa ću naknadno dopisati detalje, ali sam siguran da je Nedeljko jedan od dvojice srpskih boraca koji su greškom ubijeni na Špicastoj stijeni.

    Dva dana kasnije na opštini Stari Grad gine Marjanović (Mirko) Svetko, a onda se ništa ne dešava sve do 18. jula kada gine Radonja (Cvijan) Mlađen u Donjem Biosko, opština Stari Grad. On je inače sahranjen na Sokocu, pa ga imam i u Virtualnom groblju. Nakon toga, 29. jula gine Ćodo (Anđelko) Radomir na Kavici, opština Stari Grad.

    Na spisku BORS-a, opštine Stari Gradi se nalazi 91 poginuli borac, što je relativno malo pa ne vjerujem da su nekoga izostavili. Prava istina je da ova opština ima samo 55 poginulih boraca, ali su oni dogurali do broja 91 tako što su dodali borce koji su poginuli u Vogošći i Ilijašu. Tvoji saborci su se vjerovatno našli na ovom spisku zbog toga što su se njihove porodice nakon završetka rata zadržale na opštini Stari Grad.

    Eto, mislim da je sa ovim riješena i misterija oko datuma tvoje akcije na Špicastoj stijeni. Bilo je to 25. maja 1994. godine!
    hresa- 73660 - 05.09.2012 : Razvigor Srbija - best (0)

    Špicasta stijena


    Da se nadovežem na odličan tekst Vogošćanina Pravog i na ove nedoumice oko vremena ove akcije. Video sam u komentarima na Jutjubu da je jedan naš lik, koji je učestvovao u toj akciji, kaže da je to bilo u maju 1995. godine i da je u toku vraćanja položaja izbrojao šest mtvih muslimanskih vojnika.

    Razvigore,

    to bi moglo da bude 21. maj 1995. godine, kada je poginuo Aleksandrov (Igor) Aleksandar. Za mjesto pogibije navode se Borije, a ne Hreša. On je ujedno i jedini borac SRK koji je poginuo na tom dijelu ratišta u maju 1995. godine.

    Ono što je posebno interesantno jeste da ja u svojoj evidenciji nemam i tog drugog borca, kojeg Vogošćanin Pravi navodi da je poginuo taj dan.

    Evo i prvog dijela, tog "čuvenog" snimka sa Špicaste stijene. Mada to tako ne izgleda, sniman je sa udaljenosti od preko dva kilometra, što se može vidjeti u prvih nekoliko minuta filma. Inače, akcija muslimana na naš bunker počinje nakon 22 minuta.


    hresa- 73477 - 03.09.2012 : Jovan - best (0)

    Špicasta stijena


    Prije svega moj naklon i veliko poštovanje. Dao si neprocjenjiv doprinos na portalu opisujući ratne događaje iz prve ruke. Nadam se da si pratio moje komentare jer sam se, primjera radi, u njima izvinuo vama autentičnim borcima, što pokušavam da komentarišem situaciju na Sarajevskom ratištu. Ja ne mogu dati opise bitaka sa tog ratišta, ali mislim da imam pravo dati neko svoje mišljenje i na tu temu!

    Dobro si primjetio da je moje spominjanje špicaste stijene nastalo na tragu tvog teksta.

    Nećeš vjerovati, ali na cijelom internetu ni dan-danas nema pisanog traga o ovim dešavanjima u ljeto 1994. godine (ovu informaciju od Tebe crpim) na špicastoj stijeni.

    Evo, snimak na youtube je postavljen već nekoliko mjeseci i još nisu otkrili ni datum, a ni godinu ne mogu da usklade, a kamo li mjesec.

    Autor postavljenog klipa kaže da nije bio sudionik već je dobio snimak i postavio ga, a da ne zna vrijeme nastanka snimka.

    Po mojim saznanjima muslimanske položaje prema Špicastoj stijeni je držala 9. motorizovana brigada 1. korpusa Armije BiH. Na čelu te brigade je bio Ramiz Delalić Ćelo, ubica srpskog svata. Akciju osvajanja tog rova je izvršila jedna četa iz odreda laste i šest crnih labudova. Ovaj podatak sam slučajno pronašao čitajući svjedočanstvo pripadnika lasti.

    Ono pominjanje Vukova da su bili linijaši negdje na Sarajevskom ratištu sam površno isčitao u nekom davnašnjem članku, tako da se ne mogu sjetiti godine i lokacije, ali to nije bitno jer nisam imao namjeru nekoga hvaliti a da pri tome kudim druge.
    hresa- 73422 - 02.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Borbe na Špicastoj stijeni


    Kao prvo, da se zahvalim Jovi što je spomenu video zapis o Špicastoj stijeni koji postavljen na Youtube. Snimak sam pogledao, i mada sam to i onda znao, sada sam potpuno siguran da su muslimani izvršili napad iz najglupljeg mogućeg pravca. Čitava njihova akcija na Špicastu stijenu je bila suluda i onaj ko je istu planirao i nije bio baš neki vojni strateg. Sem početnih uspjeha, akcija nije imala nikakvu perspektivu. Iako ni sam nisam vojni strateg, potpuno mi je jasno da je taj pravac napada nemoguć za neke veće uspjehe a nakon osvjanja te linije, nju nije bilo moguće odbraniti.

    Zašto tako mislim?

    Prije svega, iza svojih leđe nisu imali siguran, brz i lak put za uvođenje svježih snaga za odbranu i donošenje MTS-a na osvojene položaje. U toj, za njih iscrpljujućoj borbi za Špicastu stijenu, uspjeli su da osvoje samo jedan rov, koji smo mi u kontra napadu vratili u svoje ruke za samo desetak minuta. U slučaju da su pokušali da se održe na toj liniji, u borbama sa nama bi imali velike gubitke i vrlo teško bi mogli da izvuku njihove mrtve i ranjene, kao i da uvedu nove snage.

    Pored toga, taj dio terena smo jako dobro pokrivali sa artiljerijom koja je mogla da ih tuče i iza njihovih, leđa i tako im nanese velike gubitke još dok prilaze tim rovovima.

    Bili smo svjesni od kakvog je strateškog značaja za nas bila Špicasta stijena, jer je Josipović, nakon što je saznao za njen pad pozvao mene kod sebe u komandu, izdao mi naredbu da hitno sa svojom jedinicom izađem na Hrešu i sa komandantom M. Plakalovićem obiđem teren napravimo vatreni džep i ako je moguće da pokušamo ponovo da je vratimo u naše ruke.

    Josipović mi je usput i objasnio od kakvog je za nas značaja Špicasta stijena. Rekao mije da se taj rov nalazi uz samu dionicu puta koju smo mi koristili kao izlaz iz Srpskog Sarajeva. Ako muslimani uspiju da zadrže taj rov oni mogu sa 150 metara daleko od puta pucati sa pješadijskim naoružanjem i na taj način blokirati našu vitalnu putnu komunikaciju.

    Da su tada muslimani uspjeli da prošire svoju liniju i dalje počnu da napreduju na tim prostorima, vrlo brzo bi opkolili Srpsko Sarajevo i spriječili bilo kakvu pomoć za stanovništvo i vojsku, što bi ujedno dovelo u pitanje opstanak Srpskog Sarajeva a možda i pokolj srpskog stanovništva na tom prostoru.

    Podigao sam na uzbunu Galijev borbeni vod i krenuli smo u izvršenje tog zadatka.

    Kada sam stigao na Hrešu, našao sam se sa komandantom Hrešanskog bataljona, M. Plakalovićem i on me ja odveo do mjesta na kojem je izvršen proboj linije. Plakalović je bio sav u šoku od novonastale situacije, bio je izgubljen i nije bio u situaciji da vodi operaciju vraćanja tih rovova. Zbog toga me Plakalović zamolio da ja umjesto njega preuzmem komandovanje tom akcijom. Potpuno sam ga razumio i ja sam prihvatio tu odgovornost.

    Špicasta stijena je bila sami spoj Hrešanskog i Koševskog bataljona, pa sam tamo zatekao i komandanta Koševskog bataljona V. Medića sa svojim bezbjednjakom Vladom i jurišnim vodom Koševskog bataljona. Tu sam u razgovoru sa njima iznio svoj plan na koji način ću pokušati da vratim Špicastu stijenu. Rekao sam da komandaniti svaki u svom bataljonu obezbjedi bokove a moja jedinica će napraviti vatreni džep i tako spriječiti dalje napradovanje nepriijatelja dok ja izvidim na koji naćin ću izvesti kontranapad. Tražio sam da me upute gje su naša nabliža artiljerijska oruđa koja mogu da gađaju taj dio linije. Nakon toga sam otišao do artiljerije lično se uvjeriti šta oni mogu da vide i gađaju u toku akcije. Na to se Medić usprotivio govoreći, "dok ti to izvidiš sve će okolo pasti u ruke neprijatelju". Insistiriao je da odmah krenem u napad a on će mi sa svojim ljudima u tome pomoći.

    Pošto nisam dobro poznavao taj dio terena odbio sam Medićev prijedlog i krenuo u izviđanje terena sa naših oruđa. Iako se Medić žestoko usprotivio mom načinu vođenja ove operacije, nisam se puno obazirao na to. Plakaloviću sam rekao da ćemo pokušati da vratimo dva rova koji su njegovi borci napustili a da on za to vrijeme prpremi i obzbjedi vojnike da budu spremni ponovo da popune te rovove. Jedan od ta dva rova se nalazio u zaravni u šumuci i u njemu su tom trenutku bili muslimanski vojnici, spremni da ga brane. Drugi rov je bio potpuno prazan, nalazio se malo iznad te šumice na čistini prema jednom uzvišenju u pravcu jednog objekta koji smo zvali "Kula". Rov je bio prazan jer je u tom trenutku bio rizičan i nepovoljan za popunjavanje sa ljudstvom za obadvije strane.

    Dok sam izviđao teren, dao sam upustva artiljercima na koji način će gađati taj teren. Kada sam se vratio do mojih boraca, tamo sam zatekao majora Radića, načelnika OC Vogošćanske brigade, Mauzera sa svojim "Panterima" i Penu sa IDV. Sva trojica su mi rekli da ih je poslao komandant Josipović da se meni jave da ih rasporedim za borbu u vrćanju Špicaste stijene. Peni i Mauzeru sam rekao da oni postave svoje ljudsto na moju lijevu stranu i u toku borbe otvaraju neprekidnu bočnu vatru, V. Medić je dobio zadatak da bude moja desna strana i takođe neprekidno drži bočnu vatru dok se ja sa jedinicom buda kretao direktno prema rovu u kojem se nalaze muslimani. Majoru Radiću sam dao zadatak da ode na artiljeriju i u neposrednom kontaktu sa mnom izdaje naredbe artiljeriji po mojim uputama.

    Izdao sam naredbu da artiljerija krene sa neposrednim dejstvom na izgubljeni rov i akcija je počela. Sve je odjekivalo od detonacija a zemlja je podrhtavala ispod nas zbog velike blizine tih dejstava. Poučen iskustvima koje je na nas prenio komandant Josipović, Gali i ja i borci iz borbenog voda VP krenuli smo prema rovu još pod artiljerijskom pripremom. Kada sam priša toliko blizu da su projektili postali veoma opasni po naše živote, naredio sam da artiljerija prestane sa dejstvovanjem a Mauzeru, Peni i Mediću rekao da počnu sa bočnom paljbom. Mi smo se i dalje približavali rovu, neprekidno ga držeći pod vatrom iz svih pravac. Muslimanski borci zbunjeni žestokom vatrom, nisu izdržali psihološki pritisak i počeli su da bježe iz tog rova. Zbog teškog terena koji se nalazio iza njihovih leđa i vatre pod kojom smo ih držali, muslimani su se zbunili i počeli da bjež prema Medićevim borcima. Ovi su ih dočekali sa žestokom vatrom i veoma brzo smo ponovo ovladali Špicastom stijenom.

    Javio sam komandantu Hrešanskog bataljona Plakaloviću da smo osvojili izgubljeni rov i da krene sa popunom rovova. Plakalović je po mom mišljnju napravio veliku grešku, umjesto da krene sa svojim borcima do tog rova on je vojnike poslao same na taj rov. Kada su Medićevi borci vidjeli da se dva nepoznata borca približavaju rovu, povikali su na njih i rekli im da stanu, misleći da se radi o izgubljenim muslimasnkim borcima. Hrešanski borci nisu stali jer su u tom trenutku pomislili da su uletjeli u muslimansku zasjedu, počeli su da bježe i vrlo brzo su ih sajekli naši rafali.

    Tako smo nakon dobro izvedene akcije u vraćanju rovova, napravili neoprostivu grešku zbog koje smo izgubili dva borca a njihove porodice zavili u bol u tugu. I danas dan imam mučninu u stomaku kada se sjetim te tragedije koju smo tako glupo napravili.

    Na kraju da kažem da je Hrešanski bataljon u to vrijeme veoma neozbiljno držao liniju, računajući da se na tom dijelu linije ne može desiti napad zbog nepovoljne konfiguracije terena za neprijatelja. Mnogi borci koji su taj dan trebali da budu na liniji, još prije početka napada, samoinicijativno su napustili liniju odbrane i otišli da pokose svoje livade. Muslimani su iskoristili polupraznu liniju i pravo je čudo da u tom njihovom napadu nisu uspjeli da naprave veće uspjehe. Naša sreća je što su njihove "Labudove", nakon osvojenog terena, zamjenili borci koji nisu poznavali taj dio terena a na liniju su dovedeni u toku noći pa se iz tog razloga i desilo da su prilikom našeg kontranapada umjesto prema svojim jedinicama počeli da bježe prema našim borcima.

    Ovu akciju su muslimani izveli u zoni zabranjenoj za borbena dejstva! Da smo kojim slučajem mi Srbi krenuli u takve akcije, može se naslutiti kakav bi epilog bio nakon tih dejstava! Za ovu i neke od muslimanskih akcija iz zabranjenih zona za borbena dejstva, poručnik Morion, sin frabcuskog generala Moriona, nam je balgovremeno dojavljivao kako bi se pripremili za odbranu. U razgovoru sa njima otvoreno su nam govorili da su svjesni da se vodi pogrešna politika protiv srpskog naroda i da se u svijetu lažno izvještava o stanju na terenu ali da oni ništa ne mogu promjeniti jer su oni samo vojnici i moraju izvršavati naređenja koja dobijaju iz svoje države. Nakon odlaska porućnika Moriona sa tih prostora, njagov naslednik poručnik, kome sam zaboravio ime je dobio upute na koji način da nastavi dobru saradnju sa Srbima u Vogošćanskoj brigadi, koja je počela isključivo zaslugama poručnika Moriona i trajala je do završetka rata.
    hresa- 21198 - 25.03.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Hapšenja predsjednika opštine Centar


    Na prostoru Koševskog bataljona, tačnije opštine Centar, presednik Luka Petrović imao je svoju grupu ljudi sa kojim je radio neka sumnjive poslove oko dobrotovornih organizacija.

    Kada je nastala vanredna situacija zbog koje se morala podići opšta mobilizacija, presdenik je pokušao zaštititi svoje ljubimce. Komandant ljut zbog nedostatka ljdustva, pravi naredbu u kojoj treba uhapsiti presednika i njegovu ekipu. Vijna policija odlazi na teren Koševskog bateljona i hapsi po naredbi koja je dobijena. Kada je zadatak bio skoro završen dolazi civilna policija i oružjem oslobađa presjednika.

    Moji policajci po dolasku izvještavaju me šta se desilo na terenu. Ja dižem uzbunu policiji i sa njima odlazim na tren. Došli smo u zgradu opštine. Tamo smo zatekli portira koji nam je rekao da je presednik otišao kući! Odlazimo do komande bataljona, gdje smo dobili njegovu adresu boravka. Otišli smo na kućnu adresu. Pozvonio sam na vrata. Ubrzo su se vrata otvorila i na njima se pojavila njegova žena. Rekli smo zašto smo došli. Ona je zatvorila vrata i zaključala za sobom. Ponovo sam pozvonio ali niko nije otvarao. Naredio sam policajcima da se rasporede po brdu oko kuće i zauzmu borbeni položaj. Nogom sam razvalio vrata na kući i uhapsio presednika opštine. Priveli smo ga u vojnički pritvor.

    Luka Petrović je po naredbi komande u pritvoru trebao ostati sedam dana, ali je tamo proveo samo jednu noć. U jutro dolazim u kancelariju na dužnost. Po dolasku je zazvinio telefon. Dignem slušalicu, a sa druge strane žice čujem Momčila Krajišnika. Od mene zahtjeva da hitno pustim presednika opštine njegovj kući. Njegov zahtjev sam odbio rekavši mu da ja samo vršim svoju dužnost po naređenju komandanta.

    Razgovor se završio i presednik je ostao u pritvoru. Nakon nekoliko sati dolazi pisani dokument o povlačenju naredbe za zatvaranje presednika opštine. Luka Petrović je pušten u popodnevnim časovima poslije provedenih dvadeset i četri sata u pritvoru.

    Petrović je ubrzo nakon toga povučen sa funkcije koju je obavljao. Dobio je novi raspored. Njegov novi posao je bio pomoćnik ministra vlade Republike Srpske. Tako je presednk dobio nagradu za svoja djela.

    Nakon rata 1997. godine, kada sam radio u V. P. na Palama išao sam autobusom za Novi Sad. Sjedio sam na sjedištu pored bivšeg presednika, koji se pravio da me ne poznaje. Do Novog Sada nije sa mnom nije progovorio ni jednu jedinu riječ!


    Luka Petrović je nakon rata bio je šef kabineta Mirka Šarovića i Dragana Čavića, dok su bili predsjednici Republike Srpske.

    Idi na stranu - |1|2|