fix
Logo
fix
Nalazite se na Istorija-HISTORY_R
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

history_r- 1257 - 18.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Rogatica pod turskom vašću


Mnogobrojna su Ilirska, Rimska, Keltska i Staro-slovenska naselja na podrucju danasnje opštine Rogatice. Medjutim, prvi pisani izvori o naselju na mjestu današnjeg grada potiču iz sredine 15. vijeka. Krajem 15. vijeka, za Rogaticu se vezuje i ime Celebi Pazar.

Rogatica je nikla uz konačišta, koje su Turci podigli na putu Sarajevo - Istambul.

Početkom 16. vijeka, Rogatica dobija i Tursko kupatilo, sa toplom i hladnom vodom. U tu svrhu, izgrađen je i vodovod sa javnim česmama, kako za stanovništvo, tako i za putnike prolaznike.

Do 1528. godine Rogatica izrasta u malu varošicu sa zanatskim radnjama, dućanima i prenoćištem.

Kao i danas, rogatička varoš je bila koncentrisana u jednoj ulici sa nekoliko dućana pod jednim krovom. Varoš na desnoj i selo na lijevoj obali Rakitnice još u tom vijeku su spajale dvije kamene ćuprije - Kanarska i Donja cuprija. Dok se u varoši obavljao poslovni i administrativni život, seoski dio Rogatice (mahala) služio je za stanovanje. U tom periodu u varoši rade zanatlije kao što su sabljari, kožari, krojači, kovači, ašcije, pekari, berberi, abadžije i dr.

Prema popisu od 1879. godine Rogatica ima 1831 stanovnika, 444 kuće i 471 stan. Srpskog življa je u toku turske vladavine bilo jako malo po gradovima. U samom centru Rogatice živjelo je svega 7, 16 % Srba. Međutim, okolna sela su bila uglavnom srpska.
history_r- 1258 - 18.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Rogatica pod Austro-Ugarskom upravom


U toku austrougarske vladavine mjenja se struktura stanovništva u Rogatici. Prvo se doseljava nekoliko jevreskih porodica, kao i trgovaca drugih nacionalnosti, pa austrougarskih oficira i činovnika. Posebno je značajno da se iz okolnih sela u grad počinju doseljavati i Srbi.

Kao urbano naselje, Rogatica se u tom vremenu nalazila na 28. mjestu u BiH.

Sa austrougarskom upravom u ovaj kraj kao i u cijelu BiH prodire i evropska kultura. Ona se najprije ocitije u uvodenju latincnog pisma u javnom saobracaju u odlasku sve veceg broja mladih ljudi na školovanje u razne evropske centre. Od 1883 godine u Rogatici radi prvi civilni doktor.

U doba Austro'Ugarske Rogatica doživljava pravi procvat. Sagradeni su mnogi objekti. Tako su vojne jedinice 1879 god. izvršile potpunu rekonstrukciju puta Sarajevo-Rogatica-Višegrad u dužini 148 km. Odmah iza toga izgraden je put Rogatica-Goražde 26 km. Na Borikama je 1903 god. osnovana ergela za uzgoj konja. U toku 1905. i 1906. godine izgraden je moderni vodovod u dužini od 4 km. Iz strateških razloga izgradena je i istočno-bosanska pruga koja je dobrim djelom prolazila kroz područje tadašnjeg rogatičkog sreza. U 1906. godini izgraden je i put do Mesića u dužini od 9 km. Nakon 1908 godine izgradena je i gradska kanalizacija. U krugu vojnih baraka na ulazu u grad izgradena je dvospratna zgrada vojne kasarne.

U toku 1900. godine u Rogatici je izgrađena prva pilana za preradu drveta. U Kovanju počinje sa radom ciglana.

Početkom 20. vijeka jedan dio muslimanskog stanovništva se iseljava u pravcu Turske, Sarajeva i centralne Bosne. Ova migracija je naročito bila izražena u toku prvog svjetskog rata.
history_r- 1259 - 18.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Rogatica između dva svjetska rata


RogaticaAgrarnom reformom iz 1920. godine kraljevina SHS srpskim dobrovoljcima i bezzemljašima dodjeljuje posjede oduzete od veleposjednika - begova.

Od 1919. pa do 1949. godine Rogatički srez se prostirao na 1465, 25 km2 i obuhvatao je podrucja sadašnjih opština Rogatica i Sokolac te djelove opštine Han-Pjesak (Podžeplje), Višegradske opštine (Međeđa), Goraždanske opštine (Ustiprača) i Paljanske opštine (Renovica i Prača).

1919. godine u Kukavicama kod Rogatice otpočela je eksploatacija ugljenokopa, a ta djelatnost kulminira 1923 god. U 1928 godini je napravljena i žičara koja je ugalj direktno transportovala na željeznicku stanicu u Mesićima.

U Rogatici je gradska škola otvorena 1926. godine a mreža osnovnih škola se proširuje.

U to doba u Rogatici je bilo 186 zanatskih radnji, 79 trgovinskih radnji, te 68 ugostiteljskih objekata. 1936 godine se u Rogatici otvara i prva prodavnica obuce "Bata".
history_r- 8240 - 14.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Spomenik kralju Petru I kod Rogatice


Nevjerovatni svjedok istorije naroda rogatičkog kraja, koju je dijelio s njim: podizan, rušen, potkopavan, skrnavljen, skrivan, potiskivan u zaborav, ponovo podizan. Šta li će mu istorija još prirediti? Trenutno je tu: uspravan kameni stub sa krunom na vrhu.


piše: Zoran Janković, moj prijatelj, i moj student sa FPN-a

Iako mnogi kažu da je istorija ljudskog roda u stvari istorija ratova, malo je prostora u svijetu preko kojih ta učiteljica života tutnji poput razornih vjetrova kao što su ove naše vrleti. Ponekad protutnji tako brzo da sve ono što se odigralo ne bude ni zabilježeno. Ili neko ne želi da bude zabilježeno. Čak ni istorijski spomenici, čija je namjena da svjedoče o prošlim vremenima, nisu pošteđeni onog što čine ljudi i ljudske ćudi. Priča o spomeniku na Sjeversku kod Rogatice priča je o jednim te istim ljudima koji su ga gradili pa rušili; pravili se da ne postoji; pokušali da unište njegove ostatke; potrudili se da priča o njemu ne bude nigdje zabilježena. Kao da nije ni postojao. Ovo je pokušaj da se to ispravi.

Izgradnja spomenika

Spomenik na Sjeversku kralju Petru Prvom, velikom oslobodiocu i ujedinitelju, završen je i otkriven 9. 7. 1925. godine, na Pantelijevdan. Inicijativu za izgradnju spomenika, na zahtjev stanovništva, pokrenuo je tadašnji načelnik Rogatičkog sreza M. K. Nikolić. Iako ni sve kuće u ovom kraju još nisu bile popravljene, a narod je još uvijek bio strašno osiromašen posljedicama "Austrijskog" rata, inicijativa je naišla na odobravanje i Srba i muslimana, tadašnjih mještana Sjeverska, Godimilja, Živaljevića, Žepe i Podžeplja. Uvažavajući materijalne mogućnosti stanovništva, odlučeno je da se prilozi traže od imućnijih domaćina, a od ostalog naroda ko da " da. Podataka o tome koliko je prikupljeno sredstava, koliko vremena je trajala izgradnja i ko je bio glavni neimar danas nema. Jedino se pouzdano zna da je napravljen od ovdašnjeg, boričkog kamena, koji nije odgovarajućeg kvaliteta za ove namjene.

Na postamentu spomenika uklesan je kratak tekst:
"Ovu vječitu zadužbinu svome ljubljenom oslobodiocu mile nam otadžbine, njegovom veličanstvu kralju Petru Prvom podigoše njegovi vjerni građani opštine Godimilja, Živaljevića, Žepe i Podžeplja u Sjeversku 9. avgusta 1925. godine".

Uklesana su imena pokretača i utemeljivača akcije izgradnje spomenika: Anka Nebesni, Sofren Jovanović, Manojlo Kojić, Marko i Radovan Radović, Jovan Cvijetić", kao i imena pojedinih dobrotvora: Anton Nebesni " žandarmerijski narednik, Aćim Veljović, Hans Kavak, Novica Veljović, Marko Stanar, Milan Radojičić, Mile Planojević, Milovan Rajak, Muhamed-beg Sutjeska, Edhem Šehović"

Iako nisu bila vremena izobilja, život sa spomenikom u sredini sela odvijao se skoro idilično. Mnogi su, u prolazu, zastajali na koji tren kraj spomenika da pozdrave svoga vladara, kome su bili lojalni. Živjelo se onim skromnim, ali sporim tempom života, koji je današnjem čovjeku teško zamisliv. Ljeti se radilo na poljima i njivama, u jesen pekla rakija i družilo uz pjesmu i veselje. Nije se gledalo ko je koje vjere i nacije. Tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata.

Rušenje

Odmah nakon njemačke okupacije Jugoslavije i u Sjeversku je postavljena ustaška vlast NDH. Muslimani su je oduševljeno dočekali. Spomenik je, ubrzo, mnogima zasmetao. Nova vlast nije mogla gledati srpsku krunu nasred sela. Mještanima muslimanima je smetao jer ih je podsjećao na donedavnu ljubav i privrženost prema srpskom monarhu i zajedničkoj državi Jugoslaviji. Po naređenju ustaške vlasti od 11. 7. 1941. godine sakupljeni su mještani (nastojalo se da to budu upravo oni koji su učestvovali u izgradnji spomenika) dovedeni sa okolnih livada na kojima su kupili sijeno i naređeno im je da ruše spomenik.

Dok su Srbi zabušavali i fingirali da tobože svojski ruše, muslimani su navalili čekićima i krampama na kameni masiv. U međuvremenu stigla je sugestija, najvjerovatnije od ustaškog oficira (bivšeg žandarskog narednika), koji je još uvijek osjećao strahopoštovanje prema doskorašnjem vladaru, da se spomenik ne oštećuje, nego da se samo rasklopi na dijelove i ostavi pored mjesta na kome je bio podignut. Predstavnici vlasti odnijeli su flašu sa imenima učesnika u izgradnji, koja je bila položena u temelju, pod izgovorom da sadrži važne podatke, a u stvari da bi uništili dokument na kome su se nalazila imena većine njih kao darodavaca za izgradnju. Danima nakon vandalskog čina u vazduhu boričkog kraja osjećala se napetost, a među stanovništvom strah zbog počinjenog bezumlja. Nije šala oboriti spomenik jednog kralja.

Posebno izražen strah uvukao se među muslimansko stanovništvo, iako ih je ustaška vlast sokolila. Obarali su pogled pri susretu sa Srbima i neupitani pravdali se riječima: "Sila boga ne moli. Moralo se tako, bilo je naređeno. Vakat gradi " vakat razgrađuje. Šta ćeš. " Po kazivanju (sad već pokojne) starice Jelke Planojević izvjesni Mujo Dumanović, koji je tih dana u nadnici kosio livade njenog muža Vase Planojevića, banskog vijećnika i uglednog dobrostojećeg domaćina, danima se raspitivao šta Vaso misli o rušenju spomenika. Namjera mu je bila da po svaku cijenu umiri nečistu savjest, a istovremeno je znao da mu Vaso, zbog straha od ustaške represije, mora odgovoriti na način koji će Muji biti ugodan.

Izloženo čestom stradanju, stanovništvo ovoga kraja bilo je prinuđeno da krene u izbjeglištvo u Srbiju i sela bliže Drini i Srbiji. Događaji oko spomenika bili su potisnuti dolazećim, tragičnim i krvavim vremenom. Često je stići na vrijeme do Drine bilo pitanje života i smrti. Kad se rat završio, preživjele su čekali jad, bijeda, sirotinja i obnova.

Devastiranje

Dijelovi rastavljenog spomenika prepušteni su zubu vremena, a u neposrednoj blizini otvoren je kop za pijesak, koji je korišten za popravljanje pogorjelih kuća i oštećenih puteva. Ali čak i takav kakav je bio spomenik je smetao i novim vlastima. Pošto je bilo procijenjeno da nije u redu otvoreno uništiti spomenik koji se nisu usudile da potpuno unište čak ni ustaške vlasti, tražen je način da se bezbolno ukloni. Iz Opštinskog komiteta Saveza komunista Rogatica izvjesni Hurem je "dao mig" da se prilikom kopanja pijeska potkopa tlo ispod spomenika, i kameni blokovi obruše u iskop i zatrpaju pijeskom.

Nalogodavac je bio musliman, a izvršilac Srbin. Međutim, u Opštinskom komitetu Saveza komunista pojedini Srbi su se s vremenom pobunili protiv tog vandalizma, navodeći da je u pitanju istorijski spomenik, i uspjeli obustaviti dalje uništavanje. Ali neprocjenjiva šteta već je bila nanesena. Dijelovi spomenika razbacani su po majdanu, livadi i okolnim plotovima, a dio postolja nepopravljivo oštećen. Uprkos svemu, kamena kruna ostala je dobrim dijelom sačuvana u dvorištu Mila Mitrovića. Dosjetljivi domaćin, koji se nikad nije isticao pretjeranim srbovanjem, pa nije bio interesantan vlastima, iskoristio je priliku. Praveći se nevješt, na odbačenu krunu strpao je sijeno. Kad se uvjerio da nije uslijedila reakcija vlasti, nastavio je da to čini godinama i zaštitio kameni simbol monarhije od sigurnog propadanja.

Obnavljanje

Godine 1991, kad su stege komunizma oslabile a Jugoslavija počela da puca po republičkim šavovima, u narodu ovog kraja probudio se godinama zatirani nacionalni ponos. Na inicijativu Srpske demokratske stranke prikupljeni su sačuvani dijelovi i spomenik rekonstruisan. Prije nego što je posao završen došlo je proljeće 1992. godine i istorija je na Boričkom platou ponovo zaigrala svoje krvavo kolo. Završetak radova prolongiran je za bolja vremena. Po završetku otadžbinskog rata, ponovo na inicijativu SDS-a, pristupilo se obnovi spomenka: rekonstruisan je lik kralja Petra, postavljena kamena kruna i spomenik je ponovo otkriven 9. avgusta 1998. godine, na dan održavanja Ujediniteljske skupštine Četničkog ravnogorskog pokreta Republike Srpske. Spomenik je nešto kraći od prvobitnog, za dio postolja koji je trajno uništen. Svi ostali dijelovi autentični su i svojim ožiljcima svjedoče o burnim, minulim vremenima.

Osim u sjećanjima ljudi boričkog kraja, o spomeniku kralju Petru Prvom na Sjeversku nismo uspjeli naći pisanog traga. U Republici Srpskoj postoje još samo dva stara spomenika ovom vladaru.

U udžbenicima istorije spomenik se ne pominje. U prijeratnoj Monografiji o Rogatici, autora Rasima Hurema, o rimskim lapidarijumima ovog kraja, na primjer, mogli ste naći dosta toga, ali o spomeniku kralju Petru " ni riječi. Kao da nikad nije ni postojao. A on je neobičan, čak po svojoj sudbini možda i pomalo čudnovat spomenik. Nevjerovatni svjedok istorije naroda ovog kraja, koju je dijelio s njim: podizan, rušen, potkopavan, skrnavljen, skrivan, potiskivan u zaborav, ponovo podizan. Šta li će mu istorija još prirediti? Trenutno je tu: uspravan kameni stub sa krunom na vrhu.
history_r- 80653 - 17.12.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

Stećak uzidan u zid crkve u Rogatici


Nadgrobni kamen je dug 2 m i 15 cm, 90 cm širok i na njemu je ispisano pročelje i jedna bočna strana. Istraživanja su datirala natpis na ovom stećku u 1486. godinu, dvadeset i tri godine nakon pada Bosne pod tursku vlast.

Još 1884. godine Ćiro Truhelka je pokušao pročitati natpis i u tome je poprilično uspio. Jedan mali dio na početku i dnu nije mogao odgonetnuti zbog oštećenja stećka. Na kamenu je napisan sledeći tekst:

+ Va ime oca i sina i svetoga duha. Se leži dobri Bogdan dobroga Domše Ozrjenovića sin. U toj doba umrjeh ni se bjeh omrazil zlu ni dobru i kto me znaše bsak me žalaše. Dobr' hotjeh junak biti ali mu smr(je)t prjekrati i odoh ot oca veomi pečaona. i p(o)klonio vsoj mojoj dr(u)ž(i)ni ...(nejasno)... k moem' vs(i)m poći.

Stećak uzidan u crkvu u Rogatici

Idi na stranu - |1|2|