fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-HADZICI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

hadzici- 20770 - 24.02.2009 : Struja Rogatica - best (0)

Hadžićke munje


U jednoj od akcija sa mnom je u transporteru bilo i nekoliko momaka iz "Hadžićkih munja". Prilikom izlaska iz vozila jedan momak je ranjen u glavu. Kod mene je ostala njegova 84-ka koju sam koristio tokom čitave akcije.

Nakon završetka akcije pažljivo sam je očistio i ostavio je u magacin sa namjerom da mu je ja lično vratim. Ali nikada se ne desi onako kako čovjek planira. On se pojavio baš kada sam bio negdje na zadatku. Ako se slučajno nađe u ovoj mojoj priči, ili on ili neko od "Munja", volio bih da mi se javi.
hadzici- 68940 - 28.04.2012 : Gradelj Igmanović Hadžići - best (0)

Hadžićko ratiste


Pozdrav za sve koji posjećuju ovaj sajt. Javljam se iz Hadžića. Volio bih kada bi se javljalo više ljudi koji su bili na ovom ratištu, ukljucujuci Igman, Bjelašnicu, Treskavicu, Ilidžu itd. U ratu sam bio u Pazariću pa bih volio vidjeti i mišljenje "druge" strane vezano za ova ratište. Posjećujem ovaj sajt već duže vrijeme i mislim da ste manje-vise OK. Dosta pišete o događajima koji su se desili takoreći na desetak kilometara prve linije fronata i imam osjećaj da ste sve teme takoreći iscrpili. Shvatam da je većina posjetilaca na ovom sajtu sa tog kraja ali dajte malo proširite.

Pozdrav
hadzici- 69298 - 11.05.2012 : Zoka Hadžići - best (5)

Napad na Grnčar (1)


Jedan detalj sa hadžićkog ratišta

Bješe to 15. juna ljeta Gospodnjega 1992. godine. Ležim u zemunici ali san neće na oči. Izlazim i zapalim cigaru. Jezivu tišinu prekida povremeno šuštanje lišća, i sve češći i sve jači Lindin lavež. Neko je gađa kamenom jer mu prekida san. Odlazim na spavanje i napokon zaspim.

Budi me pucnjava i Gagin glas:

  • "Ustajte! Ovo je napad!"

    Čampa i ja grabimo puške i izlazimo napolje gdje se bitka već zametnula. Oko nas zvižde meci i rasprskavaju se na sve strane. Prvi put se susrećem sa rasprskavajućom municijom. Naš broving nemilosrdno tuče u pravcu napadača. Pucam u pravcu šume, iako nikoga ne vidim. Iz pravca Lokava prema nama lete užarene kugle. Vjerovatno tuče bofors. Crvene kugle prelijeću dobrih deset metara preko nas. Sigurno nas je nanišanio u toku dana. Srećom po nas dosta loše. Vjerovatno i ne vidi gdje mu zrna eksplodiraju pa se i ne popravlja.

    Očekujem svakog trenutka da se naša artiljerija uključi, ali od toga nema ništa. Ona je pod kontrolom UN, pa teba vremena da se stavi u funkciju. Upravo zbog toga se muslimanska artiljerija i okomila na nas svom žestinom.

    Napokon sa Ban Brda popčinje da tuče i naš bofors, ali samo za krtatko pa prestade.
  • "Koji im je vrag" - pomislih - "pa ima idealan pregled našeg lijevog boka!"

    Ispod mene, na našoj trojci, pucnjava se utišala. Pored mene pronesoše jednog ranjenika. Neko mi govori da je trojka pala, ali ja ne raspoznajem ko. Odmah bacih dvije bombe u pravcu trojke koja se nalazi desno ispod mene.

    "Perhane! Perhane! Prrrr!" - čuje se ispod mene.

  • "Perhane, jebali smo im majku!"

    Neki od balija se kofrči. Saspem par kratkih rafala prema njemu i bacim još jednu bombu. Odozdo mi psuju četničku majku i zasipaju me rafalima.

    Onaj glas ponovo viče:

  • "Perhane"!

  • "Ne zovi ga on ti je......" - neko mu odgovara ali ne završava rečenicu. Pretpostavljam da je nastavak glasio "pogino".

    Desno od mene, iz pravca Visa, počinje da tuče naš flak (20mm). Međutim, pogađa trešnju iznad položaja na Kosmaču. Opasno je ugrozio naše! Ipak neka zrna su preletjela i našla svoj cilj.

    Jedan muslimanski vojnik iskače iza tranšea na neka četiri metra od mene i pretrčava prema našem rovu. Pucam u njega ali nikako da ga pogodim. Skreće u stranu i skače nazad. Čujem ga kako mi psuje majku i porodicu.

    Svuda oko nas se čuju artiljerijske eksplozije napadnuti smo na čitavom frontu. Naš flak i dalje pogađa onu trešnju dok muslimanski bofors ponovo počinje da djeluje ali nas ponovo prebacuje.

    Muslimani su se pregrupisal, pa nas ponovo napadaju. Potisnuli su nas i sa keca ali se i dalje uporno branimo. Pored mene Čedo, nešto mi govori ali ga ništa ne čujem. Ustaje. Puca. Jasno vidim kako je pogodio nekog. Taj pada na leđa. Skoro istog momenta pade i Čedo. Jasno čujem kako krklja. Neko ga je uhvatio za noge i izvukao. Još uvijek čujem njegovo krkljanje. Među nama je nastalo neko komešanje. počela je da nas hvata panika. O Bože samo da svane, jer čim svane oni su gotovi. Čini mi se da su i oni toga svjesni pa kao da pojačavaju pritisak.

    Pomoć nam je stigla u pravo vrijeme!

  • "Dvica stavljaj maske" - čujem kako neko govori.

    To je Dejo, koji ispaljuje suzavac. Kakve maske i kurac, odakle nam. Bjeličasti dim se počeo polako širiti, sva sreća pa ga vjetar nosi ka Turcima. Nekako mi izgleda da više ugrozio nas nego njih, već osjetim kako me peče grlo.

    Neprijateljski vojnici, što natjerani suzavcem što našim pojačanjem i samim tim većim pritiskom počinju da se povlače.

    Iza Igmana se počela pomaljati zora. Odjednom svjetleća raketa iz pravca Kosmača. Koja te budala sad ispali?
  • hadzici- 69320 - 12.05.2012 : Zoka Hadžići - best (8)

    Napad na Grnčar (2)


    Raketa je zasvijetlila odmah iznad naših glava. Šumu je obojila svojom narandžastom svjetlošću. Bili smo osvijetljeni kao u sred dana.

    Onaj njihov bofors je izvršio korekciju. Njegove granate su počele da padaju odmah ispred nas zasipajući nas zemljom i kamenjem. UUUU, zuuum. Protutnja nešto iznad nas. To nas vjerovatno gađa i njihov tenk, vjerovatno i sam iznenađen šti mu je pomoć došla upravo sa srpske strane u vidu te proklete rakete.

    "Jebo mater i ti i tvoja raketa, sad si našao da je ispališ!" - začu se iz naših rovova - "Ako ikada saznam ko ju je ispalio ubiću ga!"

    Pretrčavam do "Keca" i provirujem kroz puškarnicu. Suzavac mi peče grlo i oči. Sa Visa ponovo počinje da puca naš flak. Ovaj put ne pogađa trešnju. Zrna mu padaju sedamdesetak metara ispred nas. Markoni nišandžija na flaku dobro poznaje teren i zna šta radi, a radi to odlično.

    Granatiranje prestaje i ponovo počinje pješadijska bitka. Muslimanski vojnici ponovo kreću u napad. Pucam kroz puškarnicu. Ispred sebe začuh:

  • "daj taj RB, ispred mene su na nekoliko metara!"

    Bacam se u tranše udarajući glavom u kamenje. Začu se "duuum!" Da sam se bacio samo sekund kasnije, ostao bih bez glave. Do mene dotrčava Slobo S. sa osamdeset četvorkom. Naslanja je na grudobran i počinje da ih zasipa rafalima. Prekida sa pucanjem samo kad namješta naočale koje mu padaju na vrh nosa. Ja dograbim papovku i počnem da ispaljujem tromblone. Kod četvrtog ispaljenja umalo da sebi otkinem prst. Kamo sreće i da jesam!

    Naš flak izgleda pravi dar-mar među napadačima. Počeo je da ih tuče u dubini. Povremeno čujemo i jauke...

    Tučemo ih svim raspoloživim sredstvima. Ja sam se dograbio šezdesetke (minobacač 60mm) i ispaljujem mine sa osnovnim punjenjem. One padaju pedesetak metara od nas, sasvim dovoljno. Jedna od mina mi ostaje u cijevi, ne ispaljuje se!

    Pucnjava polako jenjava. Slobo vadi cigare i kaže:

  • "E, jebasmo im mater!"

    Sjedimo, pušimo i ćutimo. Suzavac, barutni gasovi, dim, cigarete - baš super kombinacija! Ipak, čini mi se da u čitavom svom životu nisam ispušio slađu cigaretu!

    Poneka granata padne u blizinu. Većina ih prelijeće u grad. Muslimani će svoj poraz će sad iskaliti na civilima!

    Dumm, zzuiuum, fijuuu... Napokon poče da tuče i naša artiljerija.

  • "E, dobro jutro, pizda vam materina!" - čujemo Čampin komentar koji izaziva smijeh na čitavoj liniji.
  • hadzici- 69344 - 13.05.2012 : Zoka - best (5)

    Napad na Grnčar (3)


    Pješadijska pucnjava na našem dijelu fronta je skoro prestala. Ali iz pravca Ilidže, Vele i Ilijaša još uvijek se čuju artiljerijske salve. Sarajevski front je napadnut čitavom svojom dužinom. Za ove tri godine rata dobro smo se upoznali i potpuno smo ubjeđeni da ilijaški i ilidžanski junaci neće ustupiti ni milimetra naše teritorije.

    Ni na našem dijelu nije bilo pomjeranja iako smo imali žestoke napade od Igmana preko Košćana do Vele. Naša brigada brani front dužine dvadesetak kilometara, a na njega napadaju čak tri korpusa muslimanske vojske: prvi, četvrti i sedmi. Prve vijesti govore da ima poginuluh ali "ne tako puno" s obzirom na silinu udara koji smo trpjeli. Kod nas na koti dvojica poginulih: Čedo i Relja.

    Pušimo i ćutimo. Iza Igmana se pomalja Sunce. Nikad se nisam toliko obradovao svanuću i nikada mi Igman nije izgledao tako lijep. Ispod njega Hadžići. Da su neka ljepša vremena rekao bih da su usnuli. Međutim, čvrsto sumnjam da je ovu noć iko u gradu mogao da spava.

    Odnekud se stvori i flaša rakije. Po ukusu prepoznah onu Čampinu špiritušu od koje oči iskaču. I opet pade ono njegovo pravdanje:

  • "Jebaj ga, bio mrak pa sam opet nasuo više špirita od vode!"

    Preko nas i dalje prelijeću granate. Odlično vidimo kako padaju oko pošte i crkve. Inače, crkva im je bila glavna meta tokom čitavog rata. Mnogo je civila izginulo u okolnim zgradama dok su gađali crkvu među njima. Poginulo je i dvoje djece. Sjećam se neke bake koja nam je sa prozora Vampirice, zgrada koja je napravjena na pravoslavnom groblju odmah pored crkve, govorila:

  • "Uzmite djeco eksploziv pa je roknite da nas se dušmani više manu!"

    Oko nas svuda tragovi bitke. Razbacane čaure, pootkidane grane, rupe od granata. Ima i nekoliko krvavih prsluka koji srećom nisu naši. Sakupljamo sve! Ja pronalazim jednu pušku, odmah ispod rova. Malo dalje pronađohn i minobacač od 60 mm i dvije mine. Bilo je tu i dosta torbi sa hranom, a u svakoj po jedan limun, narandža, haše, kikiriki, pašteta, čokolada, jedan hljeb, šteka Drine... Izgleda da se neprijatelj spremao da ostane duže.

    Pronašli smo šest puški, devet krvavavih prsluka, nešto bombi i mina za minobacač. Ispod trojke smo pronašli i jednog poginulog muslimanskog vojnika. Neki ga poznaju, mada jedva, pogođen je iznad desnog oka i ima veliku ranu. Nekako mi ga je žao, ali šta se tu može, da mi nismo ubili njega on bi nas.

    Odvajam se sa Slobom, naslanjamo se na drvo i ćutimo. A šta i da kažemo jedan drugom? E, jebem ti raketu, umalo da izginemo zbog budale!

    U daljini se nazire moje rodno selo, pa me se počinju rojiti misli na one prošle, srećne dane. Generacije mojih predaka su oduvijek ginule u ratovima. Često su pominjali nekog Miću koji je umro u Beču, nakon bitke u Soči. U Drugom svjetskom ratu ustaše ubiše sedmoricu, onako ispred kuće. U ovom ratu već su mi poginula dva rođaka, Srele i Gaša...

    Preko nas i dalje prelijeću granate i padaju u grad. Iz pravca muslimanskih položaja ne dopire nikakav zvuk samo zvuk ispaljenja artiljerijskih oružja. Izgleda da su se dobro opekli.

    Na položaj nam dolazi pukovnik Savić, očigledno sretan što smo se odbranili. Na nekom referisanju kod Mladića on je reko da tamo gdje njegovi ljudi drže front "Turci" ne mogu proći. Sada se kočoperi i pravi važan. Stalno ponavlja jednu te istu rečenicu:

  • "To sokolovi, to junaci ne dajte se!"

    Pukovnik nam donosi i vijesti o stanju na frontu. Prvi utisci govore da je napadač potpuno razbijen i da je pretrpio velike gubitke. Naša artiljerija nije smjela odmah da dejstvuje jer je bila pod kontrolom snaga Ujedinjenih nacija. Očekuje se još jači napadi, mada nas više ne mogu iznenaditi. Nema opuštanja!
  • hadzici- 69370 - 14.05.2012 : Zoka Hadžići - best (4)

    Napad na Grnčar (4)


    Granate i dalje prelijeću preko nas iz pravca Ormanja. Iz dubine Igmana čujemo pucnje iz VBR-a. Kroz nakoliko sekundi se začuju eksplozije na Ilidži. To traje već satima. Naša artiljerija sporadično odgovara.

    Umorni smo, gladni i neispavani. Ne mogu nikako da zaspim. Većina mojih drugova kunja po zemunicama. Zuuum, fiiijuu, duuum, traaaas. A onda iz naše dubine artiljerijski plotuni. Duuuuum. Pa fijuci naših granata. Po kotama ispred nas i dubini neprijatelja počeše eksplozije. Bruuum ponovo iz naše pozadine, pa opet... Tenkovi sa Ban Brda, koji su ukopani i nemaju motore već samo osposobljene topove, počeše da tuku put preko Igmana.

    Mlađo, Neđo, Paja, Sale su odlične nišanđije i mogu da pogode svaki kamion koji prolazi putem. Međutim, tokom čitavog rata iz ko zna kojih razloga to im nije dozvoljavano da to čine, dok su tone ratnog materijala prevožene ka Hrasnici.

    Nakon žestokog odgovora, muslimanska artiljerija zaćuta.

    Dan protiče relativo mirno na našem dijelu fronta. Iza naših leđa iz Ilijaša i lijevo od nas preko Igmana čuju se artiljerijske eksplozije. Izgleda da su to glavni pravci udara muslimanske vojske. U toku dana smo saznali da je kota Vis lijevo od nas pala pred zoru, ali da su "Munje", naša elitna jedinica, u snažnom kontra-udaru povratila položaj za svega 10 minuta.

    Noć se polako primiče. Na stražu ću poslije ponoći. Jedem neku konzervu bez ikakvog ukusa. Glad i ne osjetim, iako još od juče nisam ništa jeo. Stalno zjevam ali nikako da zaspim. Mučim se u zemunici na tvrdom, neudobnom krevetu napravljenom od ukovanih bukovih grana. Izlazim napolje u hladnu, junsku noć. Svuda oko mene vlada nekakva čudna tišina, nekako teška, prosto pritišče i guši. Bilo mi je mnogo lakše dok je "grmilo".

    Dolazi vrijeme za stražu. Bojan i ja smo zajedno između keca i trojke. Kec je na samom vrhu dok je trojka malo ukoso ispod. povezani su strmim tranšeom iskopanom u kamenju. Tiho razgovaramo. Stalno osluškujemo. Povremeno jedan od nas malo i prikunja. Kad sam bio slobodan nisam mogao, a sad spavam stojeći. Boki mi daje limun koji je našao u torbi nekog muslimana. Limun mi gasi žeđ i osvježava me. Silazimo prema trojki. Stavljam šljem na glavu. Težak mi je. Pretežak!

    Nikako ne mogu da se smirim. Gdje god stanem nije mi sigurno. Sve me podilazi neka jeza. Nije od hladnoće. Stalno mijenjam mjesto. U dubini Ormanja čuje se pomjeranje tenka. Ako nas je nanišanio u toku dana a sad se pomijera ne može nas pogoditi. Ako nas nišani sa IC uređajem opet nas ne može nanišaniti predaleko je. Znam to jer dobro poznajem tenkove.

    Dum! Začujem ispaljenje. Nekako mi laknu. Tiho šaputanje granate visoko iznad nas me malo smiruje. To se tenkista odlučio malo za grad. Trass začu se u dolini ispod nas. Granata je pala negdje oko crkve. Dobro je ne gađa nas!

    Dum! Drugo ispaljenje. Pa ovo nije tenk! Minobacač! Sinu mi kroz glavu.

  • "Bježmo eto je" - povika Bojan.

    Samo što sam napravio korak, začuh "s" neopisivo kratko . Vrućina mi zahvati desnu nogu. Pakleno je vrela, vrućina se širi uz tijelo. Leđima udaram u kamenje. Vrelina prelazi u bol. Osjećam kako mi nešto prži i lijevu natkoljenicu.

    "Odbi mi nogu!" - ne znam da li govorim ili mislim, da li ćutim ili vrištim. Pokušavam da ustanem. Rukama pipam neku tečnost. "Krv"!Iskrvariću! Čitav rat sam se toga plašio, da budem ranjen i da iskrvarim. Iznad glave vidim kanister za vodu, sav je izbušen. Nije krv, voda je! Kao da lebdim. Kao da se gledam iz visine. To sam ja ležim. Ustani, ustani! Gledam u visinu a u glavi mi zuji. Nikako ne mogu da se orijentišem. Šta bi?
  • hadzici- 69388 - 14.05.2012 : Zoka Hadžići 1 - best (74)

    Aleksandar Krajišnik - Aka


    Tinovo 6. jun 1992. godine

    Aleksandar ( Aćim ) Krajišnik 1938 - 1992Kišna junska noć. Stražarim sa Aleksom, koji me inače čitav dan zasmijava svojim dogodovšitnama. Priča mi o tome kako je jedva umolio komandira voda Miku da mu da automatsku pušku. Kaže samo što nanišanio sa papovkom ostane bez municije. Automatsku pušku hvali pa kaže da je nikada ne okreće na ono "trrrr" nego samo na pojedinačnu paljbu.

    Juče nam je na položaj doveo vučjaka koga je našao u gradu.

  • "Sada čitavu noć ne moramo stražariti" - kaže on - "evo nam čuvara!"

    Čuvar nam je trajao do prve granate koja je pala negdje u našoj blizini, a onda je pobjegao niz brdo. Aleksa je za njim bacio neku suvu granu psujući:

  • "A ja mislio da ću noćas da se naspavam, pas ti mater...".

    Pokazuje mi Kopišanj, brdo na kome je Gradsko groblje, i započinje mi priču o četniku Radetu Njegi.

  • "Dole Zoko, ispod brda, odmah iznad Šakotinih kuća su ga ubili partizani '46-te godine. Bio je veoma visok i spretan čovjek. Zakopali su ga tu gdje je i ubijen, a porodici zaprijetili da ne smiju ni pomisliti da ga prenosu..."

    Međutim, ni Aka nije znao da je Radetov sin jedne noći tajno iskopao svoga oca i donio njegove kosti u jednoj jutanoj vreći pred moju kuću. Razgovarao je sa mojim ocem, i on ga je odvukao u Osjek. Otac mi je po povratku ispričao koga je vozio.

    Kad je to čuo Aka, počeo je da se krsti govoreći: "Ruke mu se pozlatile!"

    U praskozorje je počela sporadična pucnjava, a onda i jak napad na Kasatiće i kasarnu Žunovnica, koja je bila krcata oružjem i municijom.

    Na početku bitke ratna sreća je bila naklonjena neprijatelju.

    A onda je krenuo i napad i na nas. Ispred smo imali jedan istureni rov i sa njega su pronijeli jednog ranjenika. Aka je uzeo svoj šešir, stavio ga na glavu i rekao nam:

  • "Idem ja naprijed, bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave. Vi ste svi k'o moja djeca!"

    Uzalud smo ga ubjeđivali da to ne čini. Prebacio je borbeni komplet preko ramena i nestao u gustišu. Dugo se ispred nas čula pucnjava a zatim se sve utišalo. Nastavili smo da pucamo u šumu. Oko nas su padale bombe i trombloni. A onda je pred nas banuo Rade vodeći nekog krvave glave i govoreći:

  • "Ja šta ih je, sve će nas pobiti!"

    Panično smo se povukli do pola Tinova.

    Bitka u Kasatićima je prevagnula u našu korist. Kako u to vrijeme nismo imali nikakvih rezervnih jedinica, ljudi su bukvalno napuštali jedan položaj da bi odbranili drugi. Čim je linija u Kasatićima stabilizovana, K.B. je sa svojom jedinicom došao kod nas i organizovao kontranapad.

    Nas 40-tak smo počeli da se penjemo uz brdo. Nakon stotinjak metara lijevo od mene se začuo kratak rafal i ispred nas pade jedan muslimanski vojnik. Imao je maskirnu uniformu, zelenu beretku na glavi i tri rupe na prsima. Pored njaga je ležala njegova automatska puška. Njegovi su počeli da nam bacaju bombe i zasipaju nas mecima, ali im ni mi nismo ostajali dužni. Sa nekog proplanka K.B. je počeo da ih gađa tromblonima, uprkos tome što su oko njega padali meci dižući zemlju. Psovali su mu srpsku majku a on njima džamiju. Mišo nas je požurivao, jer bližila se noć.

    Napokon smo izašli na vrh jer je otpor naglo prestao. Na samom vrhu je ležao jedan njihov borac, ranjen u vrat i stalno je ponavljao:

  • "Nemojte da me koljete! Nemojte da me koljete!"

    Pored njega je ležala vojnička torba, a u njoj dvije kutije prezervativa. Vjerovatno je mislio da će naići na neku Srpkinju! Pronađosmo i kutiju nekakvih ampula sa crvenom tečnošću. Počeli smo da ga psujemo, ali je Bato reagovao govoreći:

  • "Pustite ga, vidite da će brzo umrijeti!"

    I doista, dok mu je Bato davao vode on je i umro.

    Nešto dalje u šumi smo pronašli i Aleksu. Puška mu je bila prazna, a okviri svuda oko njega. Ubijen je iz neposredne blizine, metkom u glavu. To smo zaključili po spaljenoj kosi. Siguran sam da nije molio za milost jer junaci to ne čine!

    Aleksa je sahranjen na Gradskom groblju u Hadžićima a nakon završetka rata njegovi posmrtni ostaci su prenešeni na Vojničko groblje u Bratuncu.

    Često se sjetim njegovih riječi:

  • "Vi ste svi moja djeca. Bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave."

    Vječna ti slava, junače!
  • hadzici- 70134 - 06.06.2012 : Zoka Hadžići - best (28)

    Ranjavanje


    Momo, Momo! Ne znam da li ga dozivam ili samo pokušavam. Momo, odbilo mi nogu! Ne znam da li glas izlazi iz mene. Pokušavam da ustanem. Rukama se odupirem o kamenje. Napipao sam lopatu, pokušavam da se oslonim o nju ali desna noga mi je teška, ne mogu da je podignem. Nečije ruke me podižu.

  • "Brzo, daj ga meni, na leđa, brže!"

    Oko mene vidim Dragana, Momu, Boru... Na nečijim sam leđima. Nosi me uz tranše. Obuzima me neka toplota. Bol kao da umanjuje. Na trenutke gubim svijest ili zaspim.

  • "Jeste težak, pomozite mi!"

    Preuzima me neko drugi. To mi ponovo stvara bol. Ponovo osjećam neku toplotu uz tijelo, samo mi desna noga teška iz nje mi stalno dopiru pulsirajući bolovi. Sve su jači i duži. Tranše kao da je dug kilometrima.

    Na izlazu iz tranšea me spuštaju na ćebe. Dejo prilazi, izvlači mi kaiš i zateže oko noge. Ponovo me hvata panika iskrvariću, zato mi on steže nogu mora da punio krvarim. Čas sam svijestan čas u nesvijesti. Oko nas padaju granate.

  • "Nosite ga do puta, sad će sanitet!"

    Ponesu me na ćebetu. Neko me uhvatio za šljem. Kaiš od šljema poče da me davi. Pobunim se, skinem šljem i bacim ga u šumu. Iz doline dopire zvuk saniteta.

    Ležim na ćebetu. Toplota koja mi se razlijevala tijelom polako prelazi u ledenu jezu. Dolina ispod mene bolno ječi pod udarima granata koje i dalje prelijeću preko nas. Polako se podižem na laktove. Vidim iz ćebeta vire dvije čizme. O, kakva me radost obuzela tog momenta! Bože pa noga nije odbijena, obje su tu. Obje čizme! Vjerovatno sam samo teže ranjen. Sanitet staje pred nas. Izlaze Dobri i Dok. Ovaj drugi je student je stomatologije.

  • "Ko je ranjen"?
  • "Zoka" - odgovaraju mu.
  • "Dobro ste podvezali, nema jakog krvarenja. Dajte ga unutra".

    Meni je bilo najbitnije da nema krvarenja. Smještaju me u sanitet. Bolovi postaju sve jači. Vidim pored mene sjedi Boki, ima bolnu grimasu na licu.

  • "Boki, gdje si ti poš'o"? - pitam ga.
  • "Zakačilo i mene u leđa" - odgovara.

    Vidim da bulji u moje noge.
  • "Kako to izgleda?" - pitam ga.

    Klima glavom, nešto govori što bi moglo da liči na pa eto nako. Pitam ga hoće li mi ostat noga. On odhukujei kaže:

  • "Hoće!"

    Međutim, to je tako izgovorio da mi je bilo jasno da neće. I tog momenta sam se pomirio s tim da neću imati nogu.

    Do bolnice nemamo mnogo, možda nekih desetak kilometara. Svaka rupica na putu mi pravi nesnosne bolove. Samo da izađemo na asfalt biće lakše. Ali nikako da izađemo iz šume. Vozimo se niz brdo i moram da se držim rukama jer stalno klizim naprijed. Meni se čini da putujem satima. Nalijećemo na neku rupu i to mi stvara takav bol da samo što ne izgubim svijest. Truckanje se nastavlja i bol prelazi u konstantan.

  • "Hoćemo li brzo?" - pitam.
  • "Šta da mu kažem Dok?" - čujem Dobricu.
  • "Ćuti i vozi, nije mu lako" - odgovara Dok.

    Vrata od saniteta se otvaraju. Vidim Doka kako na nekog viče.

  • "Brzo, brzo, dajta ta nosila, brže" - čujem Doka.
  • "Šta ste ovo donijeli, samo mu treba još da ispadne!"

    Vidim nosila kako lete kroz vazduh i čujem tresak. Bol mi prolazi tijelom, gubim svijest. Budim se u operacionoj sali. Oko mene sestre. Ležim na stolu. Hladno mi je sav se tresem. Sto kao da je napravljen od samog leda. Ne osjetim nikakvu bol. Sestre mi kidaju dugmad i skidaju košulju. Rasjecaju pantalone.

  • "Budan je!" - kaže neka od njih.
  • "Samo radite!" - čuje se muški glas.

    Malo podižem glavu i vidim svoja stopala. Desno nekako čudno položeno po stolu. Svo je nekako tamno. Pokušavam da mrdam prstima. Ne uspijevam samo osjećam da mi to stvara bol. Pokušavam ponovo. Opet prsti ne slušaju. Sada sam sto posto siguran da ostajem bez noge. Ali neka kad može burazer sa protezom mogu i ja.

  • "Koja li je krvna grupa?" - čujem sestru.
  • "Nulta sam, nulta pozitivna." - odgovaram.
  • "Pazi da ti ne bi vjerovali". odgovaraju sestre u glas. Napokon se pojavljuje doktor Pejić. Meni prinose neku masku. Počinjem da pričam:

  • "Ja.. . tebe.. . do.. ktore.. znam, ti... ti... si rođak.. . moga kuma..."

    A onda osjetim kako se polako opuštam, nekako mi lijepo i toplo.
  • hadzici- 70218 - 10.06.2012 : Zoka Hadžići - best (41)

    Granatiranje bolnice


    Budim se. Imam osjećaj kao da sam posmatrao operaciju i da sam čuo sestre i doktora. Žedan sam. Svjestan sam svega, znam gdje se nalazim, samo oči ne mogu da otvorim. Oko sebe čujem glasove i eksplozije granata u daljini. Dozivam sestru da mi donese vode. Neko mi odgovara da budem strpljiv da ću dobiti, samo moram malo da pričekam. Počinjem da razmjšljam da li mi je noga amputirana iznad ili ispod koljena. Kada sam ranjen osjetio sam bol između koljena i stopala, pa mi to daje nadu da je koljeno čitavo i da ću mnogo lakše hodati sa protezom.

    Bože kakva sudbina! Brat mi je ranjen na početku rata i amputirana mu je desna noga ispod koljena. I moja je desna! Ponovo žeđ, imam osjećaj da mi grlo gori. Tražim vode ali dobijam i isti odgovor: "Strpi se".

    Zaspim. Ponovo žeđ, popio bi čitav okean. Odnekud dopiru zvuci pjesme od Bolera, ili mi se samo pričinjava...

    povedi me u zemlju galebova,
    povedi me u jedan novi dan...


  • "Ovaj nešto pjevuši" - govori neko pored mene.
  • "Možda je prolup'o" - odgovara mu drugi.

    Napokon dobih vode, ali jedva popih gutljaj. Čujem zvižduke granata i eksplozije u blizini. Jedna je eksplodirala opasno blizu, prozori se tresu...

  • "Sestro, sestro" - uzbuđeno dozivam - "nosi me u podrum".

    Uhvatila me panika. Nikad se nisam bojao granata, samo minskog polja i da ne iskrvarim kao moj drug Ranko...

  • "To su naši" - čujem sestru.
  • "Kakvi naši, pa granate padaju oko nas!"

    Toliko je granata preletjelo preko mene da dobro razlikujem ispaljenje od eksplozije. Pored toga, znam i da naše artiljerije nema ni na pet kilometara u blizini bolnice.

  • "Nosi me u podrum!"

    Sestra mi govori da se smirim zbog drugih, a da bolnica nema podruma. Zuuuum! Duuuuuuum! Opet jedna granata pade negdje blizu.

    Eksplozije postaju dalje i rjeđe. Opet zaspim. Čujem kako me neko doziva ali nikako da otvorim oči. Neko govori da me nose u sobu. Budim se tek kad su me počeli prebacivati na nosila. Dok me nose kroz hodnik vidim dosta ranjenika. Neki leže u nosilima na podu. Bože kakvo li je stanje na frontu? Zvuci bitke dopiru sa svih strana.

    Negdje oko sredine hodnika vidim Radu. Rada je djevojka sa kojom sam se nekada zabavljao. Šta li će ona ovdje? Možda joj je neko ranjen? Hoću da je pozovem ali mi usta suva i ne mogu da ih otvorim. Unose me u sobu sa dva kreveta. Čim su me spustili podižem se na laktove i primičem noge jednu drugoj, mjerim dužinu.

    "E jeb'ga" - progovaram.

    Vidim da je amputacija iznad koljena. Ali zavoji su bijeli ni kapi krvi na njima. Srećan sam zbog toga!

    Dragan, koji je sa mnom u sobi, gleda me začuđeno:

  • "Ja se bojim da će mi noga ostati kraća, a ti ništa!"

    Tek tad primjećujem fiksator na njegovoj nozi.

  • "E, Dragane budalo" - kaže on sam sebi.

    Ja se malo osmijehnem. San me ponovo obara.

    Neko me doziva, ali ne mogu da se probudim. Osjećam nečije tople ruke na licu. Prepoznajem Cecin glas. Sav sam srećan, ali ne mogu da otvorim oči. Došla je pod kišom granata da me posjeti. Miluje me po licu i nešto mi priča, ali ja je ništa ne razumijem. Ruka joj prelazi preko mojih usana i ja je ujedoh za nju. Nikako da otvorim oči da je vidim. San me ponovo obara. Budim se i ne znam da li sam sanjao ili mi je neko dolazio u posjete. Pitam Dragana da li mi je neko dolazio. On poče da nabraja:

  • "Ceca, mora da ti je cura, njoj si se najviše obradovo, Čedo, Milade... Bilo je još al' nisam zapamtio".

    Ne sjećam se nikog sem Cece i drago mi što nisam sanjao!

  • "Kakvo je stanje vani?" - upitah Dragana.
  • "Kažu da napadaju u talasima, danas opet probali na Velu. Ne mogu nam oni ništa!" - odgovara Dragan.

    U sobu ulazi doktor Lazić, nešto petlja oko moje infuzije i govori sestri:
  • "Ovog spremite za transport na Pale!"

    Ja se bunim jer neću nigdje da idem!

  • "Slušaj sine bar deset ljudi je molilo mene i doktora Pejića da te prebacimo, znači ideš! Pored toga, svi teži ranjenici se transportuju".

    Meni nije pravo jer znam šta me čeka po onim rupetinama od puta, ali ćutim.
  • hadzici- 70414 - 16.06.2012 : Gradelj Igmanovic Hadzici - best (0)

    Kamenolom u Dupovcima kod Hadžića


    Pozdrav svim posjetiocima sajta,

    zamolio bih Zoku ili nekoga drugog sa područja Hadžića da napiše (naravno ako išta zna o tome) koju rečenicu vezano za događaj koji se desio 23. 05. 1992. iznad kamenoloma u Dupovcima kod Hadžića. Jedna jedinica veličine voda je krenula ko zna kuda i sa kojim ciljem i naletila na srpsku zasjedu. Mislim da su dvojica vojnika stradala a jedan od njih je ležao ispred vikendice jedine na tom terenu 5. ili 6. dana, nakon čega je izvučen. Pokosio ga je rafal a za drugog nisam siguran da li je ikada pronađen. Mislim da tada na brdu Grnčar, koji je odmah iznad tog mjesta, još uvijek nije bio niko.
    hadzici- 70420 - 16.06.2012 : Zoka - best (6)

    Put za Pale


    Ležim na nosilima spuštenim na zemlju. Sa okolnih brda još se čuju eksplozije. Čekamo sanitet koji će nas prebaciti na Pale. Pokušavam da saznam kakvo je stanje na frontu. Pitam nekog đeda koji je vjerovatno čuvar bolnice.

  • "Tučemo ih sine ko volove! Ništa se ti ne brini samo se odmaraj, nigdje nam nisu probili linije!"

    Kaže mi da ima sina na frontu i ne zna ništa o njemu. Nudi me cigarom.

  • "A ta Armija BIH" - nastavlja priču - "će da se raspadne kad ih mi poduhvatimo!"

    Sanitet stiže. U njemu je četiri ležaja, dva gore dva dole. Mene unose poslednjeg. Srećom smješten sam na donji ležaj. Neko me doziva. To je Dragan, nekad smo radili zajedno. Glava mu je zamotana i jedno oko. I on ide za Pale, ali pošto može da sjedi on će sa vozačem u kabini.

    Preko nas prelijeće granata i padaju negdje iza bolnice. Mene već počinje da hvata nervoza. Nakon nekoliko minuta ulazi sestra i krećemo. Sestra me pita kako sam i treba li mi nešto. Na licu joj se vidi umor. Ostala trojica spavaju samo ovaj iznad mene ponekad zakrklja.

    Ponovo sam zaspao. Budi me otvaranje vrata. Pomislio sam da smo već na Palama. Na vratima se pojavljuje vozač i grubo sestri kaže da spusti roletne na prozorima. Sestra me obavještava da smo u Butilima. Pa mi smo tek krenuli a ja mislio da smo stigli, tek smo desetak kilometara od bolnice. Zabrinut sam jer znam da put dobrim dijelom prolazi uz same linije razdvajanja. Do Pala ima sigurno 50 kolometara, moramo obići čitavo Sarajevo. Počinjem da trpim velike bolove. Ovaj iznad mene počinje da krklja i mlatara rukama. Osjetim da sam se nageo naprijed, znači počeli smo da se penjemo. Prošli smo Vogošću.

    Ponovo krkljanje, šištanje i mlataranje rukama. Sestra pokušava da mu pomogne ali je on udara rukama i ona ne može da mu priđe. Guši se! Mašući rukama podiže roletnu. Osvjetlio nas je i sada smo idealna meta. Oko nas već fijuču meci. Čujem dobro poznati zvuk granate koja nas prelijeće i eksplodira iznad nas. Vozač ubrzava i mi odskačemo po ležajevima. Ranjenik desno iznad mene samo što ne padne ali ga sestra zadržava uporedo se boreći sa rukama ovog iznad mene. Još samo da nas pogode ovako izmrcvarene i umorne.

    Odskačem po ležaju i trpim užasne bolove. Stalno pokušavam da uhvatim ruku koja udara sestru i napokon uspijevam. Sestra brzo spušta roletnu.

    Zviždanje metaka prestaje, vozač usporava ali zato bolovi ostaju i sve su jači. Sestra uzima neki aparat i pomaže onom pri disanju. Čvrsto mu držim ruku i mislim da će ga rame boliti čitav život. Sanitet nalijeće na rupu. Popuštam stisak. Sestra je odletjela u drugi kraj saniteta. Ponovo počinjemo bitku sa rukama koje udaraju sestru. U toj borbi sestri se raskopčava bluza i potpuno otkriva grudi. Moj pogled je prikovan na te velike, oble, čvrste grudi. Hvatam mu ruku i ja joj kažem da ga veže, što ona i čini.

  • "Uh, kako su krupne!" - prolazi mi kroz glavu.

    Sestra namješta bluzu nesvjesna mojih pogleda. Primjećujem da mi je zavoj prokrvario. Rekoh to sestri, a ona mi objašnjava da je to normalno poslije takve oparacije, a i da nije moralo je poslije ovakvog lomatanja.

  • "Pomoći ću ti koliko mogu!" - kaže.

    Nije ni bila svjesna koliko mi je već pomogla. Otkako sam joj ugledao grudi više me ništa ne boli, a mogao sam da vrištim od bolova.

    Sestra vadi cigarete, ali ih odmah vraća u džep.

  • "Zapali" - kažem ja - "nećemo pocrkati".

    Ona to i učini uz osmjeh.

  • "Odavno mi nije bila teža noć" - kaže.

    Po brzini kojom se kreće vozilo zakjučujem da smo na asfaltu, znači blizu bolnice. Pred bolnicu nas istovaraju kao kakvu robu. Neko me pita u šta sam sve ranjen, kao da se ne vidi. Grubo me podiže u sjedeći položaj zagledajući mi leđa.

  • "Samo noge" - čujem.

    Oh kakav kreten! Zamalo se ne onesvjestih od naglog pomjeranja.

  • "Nosite ih unutra"!

    Sestra im predaje dokumentaciju a potom prilazi mojim nosilima.

  • "Hvala ti, ne znam kako bih bez tebe izdržala ove noći, puno si mi pomogao".
  • "I ti meni" - kažem ja njoj.

    Njenim licem prođe smiješak.
  • hadzici- 70482 - 19.06.2012 : Sasa Hadjici - best (0)

    Napad na Stupnik


    Ima li neko ko je bio na Supniku kod Hadžića kada je poginulo 11 ili 13 Srba koji su ostali na liniji AR BIH, i zanima me koliko ih je poginulo a da su izvučeni ili preminuli u bolnicama. Hvala.
    hadzici- 70726 - 21.06.2012 : Zoka Hadžići - best (0)

    Odgovor Gradelju Igmanoviću


    Žao mi je ali ti ne mogu detljnije objasniti događaj na Šigalu (mislim da se tako zove ta zaravan) nisam učestvovao. Tačno je da je došlo do sukoba naše izvidnice i kako ti kažeš vašeg voda. Kod nas nije bilo gubitaka a sad od tebe čujem da je kod vas bilo.

    Kažeš da je to 23. 05. 1992, pošto ste vi 25. 05 izveli jak napad taj događaj je pao u sjenku pa tako stvarno ništa ne znam.

    Tačno je da tad niko nije bio na koti Grnčar (Gunčar). Vjerovatno se izviđanje vršilo u tom pravcu.

    Za tebe predpostavljam da si iz Lokava po "Gradelj" to je kota iznad Crepljana.
    hadzici- 70970 - 23.06.2012 : Gradelj Igmanović Hadžići - best (0)

    Odgovor Zoki


    Pozdrav za Zoku.

    Što se tiče Stupnika, znam neke informacije al nisam bio na licu mjesta. Koliko sam čuo da ste vi taj dan uletili u naše rovove kada je bila naša smjena. Nesmotrenost i traljavost naših boraca koji su napustili liniju prije nego je smjena došla. To ste iskoristili i u tom trenutku ste ubili jednog našeg borca. Odmah se digla čitava frka oko toga i digla se jedna naša jaka ekipa koja je inače sve prave akcije i odrađivala. U odlučnom kontranapadu su položaji povraćeni isti dan a vaši borci su nagrabusili e sad ne znam koliko ih je bilo. Znam samo da su pričali da su vojnici koji su izginuli skoro svi bili obučeni u neke plave uniforme. Prenosim samo šta sam čuo tako da možda i nisam u pravu.
    Zamolio bih te ako išta znaš o događaju za koji sam te pitao u prethodnom tekstu.
    Pozdrav.
    hadzici- 71042 - 25.06.2012 : Zoka Hadžići - best (3)

    Bolnica Koran


    Bolnica Koran smještena je na Palama u motelu Koran, napravljenom za potrebe olimpijskih igara. Kreveti su poređani u dvije sale. U prvoj većoj je četiri reda kreveta, a u manjoj dva. Smješten sam u prvu salu ukojoj je odprilike četrdesetak kreveta. Civili, vojnici, djeca, žene svi smo zajedno. Smjestili su me na drugi krevet odmah do vrata. Napokon sam u udobnom ležaju nakon onog drndanja u sanitetu. Preko puta mene djevojčica od jedno dvanaest godina, kažu mi pogodio je snajper na Grbavici.

    Nemam pojma koliko je sati. Umor me savladava i počinje da me hvata san. Negdje iz četvrtog reda se čuje muzika. Polagano se opuštam i razmišljam kako ću spavati do sutra u podne. Pored mene se začuje hrkanje. Tonem u san. Povremeno me budi hrkanje. Odjednom blijesak i eksplozija. Budim se u strahu. Majku im i ovde me nađoše. Ubjeđen sam da nas je pogodila granata. Sav sam u strahu. Na brzinu razgledam po sobi. Sve je na svom mjestu samo par ranjenika me čudno gleda.

  • "Šta ti je?" - pita me jedan.

    Vidim da sam sanjao. Ćutim jer ne znam šta bih im rekao. Ponovo se umirim i pokušavam da zaspim. Ponovo blijesak, i opet se budim, ponovo sam u velikom strahu. Uopšte ne razlikujem da li je stvarno ili sanjam. Osjećam velike bolove, vjerovatno zbog naglih pokreta. Sav sam mokar, znoj mi curi niz lice. Napokon svaćam da sam sanjao. Oko mene većina ranjenika spava. Ležanje na leđima mi je već dodijalo rado bi se okrenuo ali svaki pokret mi stvara bol. Da mi se samo malo pomjeriti. Nešto me žulja oko lijevog bubrega.

    Ležim i buljim u plafon. Nerovoza mi se sa svakom sekundom sve više povećava. Više ne mogu da držim oči otvorene, a ne mogu ni da zaspim ako i zaspim ponovo eksplozija , blijesak, dim. Ne znam šta mi je teže biti budan ili zaspati. Preko puta mene neka baba jednolično hrče kr-kr.. . kr-kr.. . uvijek istom jačinom. Čini mi se da to traje satima. Kad god pogledam kroz prozor vidim samo tamu nikako da svane a čini mi se da i neće nikad.

    Sve sam nerovozniji. Nešto je počelo da me davi u grlu. Ponovo se znojim. "Nema ti dijete gore bolesti od ne spavanja" sjetim se riječi moje babe Anđe. E da znaš baba da i nema. Izgovaram naglas: "Ranjenici koji su budni me čudno gledaju!"

    Pa ja sam gladan i to je razlog moje nerovoze. Ko zna kad sam zadnji put jeo. Mislim da je treći dan kako nisam pošteno jeo. Na stočiću preko puta mene kutija od keksa, voda mi krenu na usta. Vidim da je onaj što je njegov keks budan. Dozivam ga:

  • "Jaro, baci jedan keks. "
  • "I ja sam gladan" - kaže - "nećeš crknut ako meni daš jedan" - prigovaram.
  • "Rado bi ti dao al ne mogu" -odgovara.

    Tek tad primjetim da mu je desna ruka u gipsu a na lijevoj mu fiksator. E jebem te srećo! Ja ne mogu da hodam a njemu izranjavane ruke. Eh da mi je sad onih makarona što su se prosuli našem konjovodcu Mirku a on ih pokupio sa puta zajedno sa zemljom i kamenjem i donio da jedemo i koje vadi kutlačom kojom udara konja kad mu stane u brdu.

    "Ojjjjjjjjjjjjjj majko moja!" - začu se iz ugla. sobe. "OoooooooooooooooJ"! Nikada nisam čuo tako težak uzdah.

    Potpuno sam se umirio, nerovoza me popustila , glad ne osjećam. Vruće mi je i nekako uspijevam da pomjerim ćebe kojim sam pokriven. Kako sam se otkrio vidim zavoj na lijevoj nozi. Nikako ne mogu da se sjetim da li sam renjen i u nju. Ali zavoj je tu što dokazuje da jesam. U njoj ne osjetim nikakav bol. Gledam u desnu visoka amputacija odmah iznad koljena. A malo mi je trebalo da mi ostane koljeno. E jebga, Zorane Živ si to je sad najvažnije. O bože nikad više neću igrati fudbal! Doduše, nikada i nisam bio neki fudbaler. Nikad se više neću potrkati sa bratom, kad malo cugnemo, od kafane "Velež" do kuće nekih sto pedeset metara. Samo me tri puta pobjedio, al' sam ga jednom pustio. Moraćemo nešto drugo smisliti od sad ćemo obojica hodati na protezama. Pa naravno izvodićemo slobodna bacanja.

    Al' tu sam slab uvijek je bio bolji košarkaš. Nikad više pješice do Velikog polja. Nikad više! Hiljadu nikad al' samo je jedan život a ja sam živ, Bogu hvala. U svim tim svojim razmišljanjima tugujem nad svojom sudbinom ali se u isto vrijeme i hrabrim. Kako li je mojim roditeljima? Iz četvrtog reda sa radija se čuje pjesma Tome Zdravkovića:

    Dotako sam dno života
    i pakao i ponore
    ali ti mi dušu uze
    ej prokleta ženo mlada.. .


    Njega muče ljubavne brige a mene sasvim nešto drugo. Napokon prelomim negdje duboko u sebi nema tugovanja ni razočarenja život se nastavlja...

    Iz daljine se začuje pijetao. Pogledam kroz prozor počelo je da sviće. Baba preko puta i dalje hrče. Sestre oborene umorom spavaju u stolici i trzaju se na svaki malo jači šum ili poziv kog ranjenika.
  • hadzici- 71634 - 14.07.2012 : Zoka Hadžići - best (11)

    Suza


    Zora nikako da svane, a čini mi se da nikad i neće. Ipak, postaje malo svjetlije. Sestre počinju da pripremaju zavoje i šprice. Uporno pokušavam da zaspim ali što više na to mislim sve mi je teže. Svakog časa postajem sve nerovozniji. Znojim se, bolovi mi prolaze čitavim tjelom pa više i ne znam šta me boli. Sve više umišljam da sam sav u ranama iako sam siguran da nije tako.

    U desnom uglu sobe se pomijera jedan ranjenik. Bože! Pa na onom krevetu je prije tri godine ležao i moj brat! I sam je bio teško ranjen. Amputacija potkoljenice. Ranjen je u julu 92. godine, negdje na padinama Igmana...

    U to vrijeme sam bio u blažujskoj kasarni. Ogi mi je rekao da su neki vojnici naletili na minsko polje, niko nije pogino ali je bilo teško ranjenih. I dan-danas sam čvrsto ubijeđen da je on tada znao da je među ranjenima i moj brat ali je vješto izbjegao da mi to kaže. Ja sam se unerovozio jer sam znao da su Goran i Sretan postavjali neke mine i stalno razmišljam o tome da su i oni nastradali. Odlazim do Mačka na vezu i pitam njega da li zna nešto o tome. I on mi odgovara nešto nepovezano. Kaže da zna da su teško ranjeni, ali ne zna ko su...

    A onda težak šok! Dragan mi kaže:

  • "Tvoj brat je ranjen! Nemoj da brineš nije u životnoj opasnosti. Tu je u bolnici "Žica".

    Trčim pred komandu da molim za auto. Ni sam ne znam kako sam došao do bolnice. Vozač je već angažovao sestru da nađe doktora Pejića, tada jedinog doktora u bolnici. On nam prilazi sa osmjehom na licu:

  • "Nemoj da se brineš!" - kaže mi - "Nema nikakvih problema. Brat ti nije u životnoj opasnosti. Izgubio je dosta krvi, ali sam ga ja operisao i sada je dobro".

  • "Hoću da ga vidim" - jedva progovorih - "U šta je ranjen?"

  • "Nažalost, povreda je teška i trajna. Morao sam da mu amputiram nogu" - odgovori doktor - "prebacio sam ga za Pale jer gore ima mnogo bolje uslove. Mi ovdje gotovo da nemamo ništa!"

    I dok smo razgovarali stigoše nekakva kola sa ranjenom djevojčicom pa me doktor užurbano napusti. Ja počeh da razmišljam kako da se prebacim do Pala. Danas je već kasno za tako dalek put!

    U kasarni naletjeh na Kecu i on mi reče da ujutro ide na Pale po nekakvu municiju, tako da i ja mogu sa njim. Prilazi mi Zlaja i kaže da će i on ići sa mnom jer je skupa sa mojim bratom ranjen i njegov rođak Ranko.

    Noć provedoh razmišljajući o tome kako će izgledati moj susret sa bratom.

    Put do Pala, zbog predaje aerodroma snagama UN-a, sada umjesto pola sata traje satima. Sada moramo da zaobilazimo čitavo Sarajevo u širokom luku preko planina i šumskim putevima. Zlaja i ja sjedimo na karoseriji kamiona i stalno odskakujemo. Idemo preko Visojevice. Stalno prelazimo preko nekih potoka. Oko nas gusta šuma, idealno mjesto za zasjedu . Kada smo izašli na asfalt kao da smo se ponovo rodili.

    Na prijavnici Bolnice se raspitujemo gdje da ga pronađemo. Sestra reče zlaji da sačeka, a mene odvede do brata. Prepoznah ga čim sam ušao u salu. I dok sam polako prilazio, vidim da žmiri. Pomislih da spava! Tiho privukoh neku stolicu i sjedoh, neću da ga budim jer imam dosta vremena...

  • "Pusti ga da spava, noćas nije nikako mogao da zaspi! " - kaže mi ranjenik na krevetu do njega.

    Klimnuh glavom u znak zahvalnosti. Sjedim pored njega i čeka da se probudi a imao bih mu sada reći milion stvari! Posmatram ga. Gusta brada od nekoliko dana, blijedo izmršavjelo lice, lijeva ruka mu visi pored kreveta i prsti mu se stalno pomjeraju. Rado bih je zgrabio i prinio svome licu ali se bojim da ga ne probudim. Skupilo se nešto u meni pa samo što se ne rasplačem, više od sreće što vidim da je dobro a mislio sam da izgleda mnogo gore i da je sav izrešetan...

    Odjednom, počne da se pomijera! Glava mu sa nagela preko ivice kreveta. Naglo otvara oči. Smješak mu pređe preko lica. U grudima mi se nešto stislo, pokušavam da nešto kažem ali mi to ne polazim zaa rukom. O, koliko toga imam da mu kažem! Htio bih da ga ohrabrim da se ne sekira i da će sve biti dobro. Za Boga miloga, ima milioni ljudi bez noge. Međutim, usne nikako da pomjerim... On se smiješka i pita me kako sam došo. Ja ništa ne govorim, samo ga gledam...

    U jednom trenutku u njegovom oku primjetih suzu. Skuplja se u uglu i polagano raste, gotovo da počinje da klizi ka obrazu, postaje sve veća i veća ali kao da namjerno neće da sklizne niz lice. Obrisao bih je ja svojim dlanom ali se bojim da ga ne povrijedim. U grudima osjećam nešto poput erupcije vulkana, u ušima mi zuji toliko strašno da osjećam bol. A ona suza, prokleta da je, nikako da sklizne sa obraza! Na njegovom licu i dalje blagi smiješak. Odjednom se suza spusti niz lice i krenu ka podu. Refleksno pogledam za njom. Čini mi se da je padala čitavu vječnost! U momentu zablista poput kapi jutarnje rose na suncu. Kada je pala na pod osjetih jak udar u ušima, poput onog kad opali top. Kroz glavu mi se raširi bol.

  • "Nemoj da plačeš, šta bi sada rekao đed!" - izgovorih onako bez veze jer ni jedan od nas nije zapantio našeg djeda.

  • "Ne plačem ja što mi je teško, kaže , već od sreće što si mi došao."

    Tijelom mi prođoše trnci! Najradije bih vrisnuo od sreće. Poljubio bi ga sto puta ali ipak to ne činim. Započinjemo razgovor:

  • "Znaš li kako sam ranjen?" - upita me.
  • "Sve znam!" - odgovaram.

    Žali mi se na bolove u prstima i trnjenje kao da je noga još uvijek tu. Na trenutak pomislih da je skrenuo sa pameti, ali se sjetih da sam prije rata čitao nešto o tim "fantomskim" bolovima koji se osjeća u dijelu tijela koji je odstranjen...

    Eto, sudbina je htjela da sada i ja ležim u istoj bolesničkoj sobi, takođe bez noge. Ne osjećam bol u amputiranoj nozi već po čitavom tijelu, kao da nije ni bilo amputacije. Ponovo osjetih glad a počeh i da se znojim. Prilazi mi sestra. Briše mi znoj sa čela i daje mi malo vode da pijem.

  • "Ti si još budan?" - kaže mi ona - "opusti se i ne misli na san. Misli na nešto drugo. Sve je ovo normalno nakon ovakvih događaja."

  • "Najbolje mu je sestro da misli na tebe!" - uzvrati ranjenik iz kreveta pored moga.

    Pola sale sa nasmijalo na opasku tog borca, iako nisam bio jedini koji se u toj prostranoj bolničkoj sobi borio sa nesanicom.
  • hadzici- 72432 - 07.08.2012 : Sasa Hadžići - best (0)

    Stupnik


    Čuo sam da su muslimani imali jednu jaku diverzantsku jedinicu koji su poslije izginuli na Blinjama prema Kreševu. Mislim da je samo jedan preživio od okosnice te jedinice. Oni su vratili Supnik, koji je bio i najteži poraz VRS na području opštine.

    Napomena: Da li je nekome poznato šta je bilo sa ljudima koji su ranjeni, koliko ih je poginulo, a čuo sam da se neki nisu ni vratili u jedinice, a nisu ni ostali na linijama Ar BiH.
    hadzici- 72605 - 11.08.2012 : Gradelj Igmanović Hadžići - best (0)

    Stupnik


    Odgovor na Sašino pitanje

    Tačno je da je ta diverzantska grupa odradila najveći dio posla u vezi kontranapada na Stupnik. Isto je tako tačno da su četvorica iz te grupe poginuli u napadu na Kreševo u rejonu Blinja a ostatak njihove grupe je oslobodio kotu iznad Kreševa (Ćiburov brijeg) na samom ulazu u Kreševo. Jedan od te četvorice poginulih pazarićkih boraca bio i jedan Srbin koji se zvao Sreten i odlikovan je zlatnim ljiljanom.

    Ta ista grupa je krajem 1992. godine u kasarni Žunovnica, koju ste vi držali, digla u zrak jedan vojni magacin pun mina i eksploziva. Ista ta grupa je ispraznila dva magacina puna tenkovskih granata. Mislim da je u tom poduhvatu izvučeno preko hiljadu granata za tenk T-34.

    Kada govoriš o vašim gubicima na Stupniku, koja je zvanična cifra poginulih i jesu li to bili borci iz Hadžića ili sa strane.

    Pozdrav.
    hadzici- 72812 - 16.08.2012 : Sasa Hadžići - best (0)

    Stupnik


    Znam da ih je na položajima Armije BiH ostalo oko 13, ali ne znam koliko ih je poginilo u povlačenju. To me interesuje.
    hadzici- 78504 - 27.10.2012 : Zoka Hadžići - best (7)

    Prva ratna noć


    Sarajevom već nekoliko dana odjekuju eksplozije granata. Svake noći stražarim u krugu svoje fabrike. Otkako mi je jedan bivši drug, musliman, okrenuo leđa na ulici izbjegavajući da se pozdravimo više ne idem kući. Prije nekoliko dana nam je na put izvučen kamion sa balvanima da bi nam blokirao prolaz. Naši su izvukli tenk pred kapiju i zaprijetili da će ga gađati pa je kamionu uklonjen.

    Dok stražarimo, ponekad iz auta pljuju na nas i psuju nam četničku majku, iako ničim ne izazivamo takve reakcije. U obližnjoj šumi muslimani se ukopavaju, doduše samo noću. Napetost se osjeća u vasduhu.

    Danas su se neke muslimanske porodice iselile iz svojih kuća koje se nalaze odmah uz našu žicu. Hadžići su napola prazni. Za svoju porodicu ne znam ništa, ali se ipak nadam da su otišli u selo.

    08. 05. 1992

    Sprema se oluja, još samo da zagrmi. A zagrmilo je već u toku noći. Ko je prvi počeo teško je reći. Ali mislim da su taj početak svi nestrpljivo priželjkivali, bez obzira na zaraćenu stranu jer napetost je već počela da utiče na živce. Bio sam pokraj jednog topa kada su se začuli prvi pucnji. Najprije odjeknu jedan rafal a odmah za njim i drugi. Nakon toga započe pravi rat, "za koji nije niko bio ali su se izgleda za njega svi dobro spremili".

    Svjetleći meci su letjeli kroz noć tražeći svoje žrtve. Počeli su da padaju i oko nas. Iz našeg kruga niko nije pucao. Pored mene protrča desetak vojnika, zalegoše pored fabričke pruge. Neko od njih ispali rafal, a mi svi za njim. Čujem udaranje metaka oko mene. Desno od mene iz šume vidim bljeskanje. Ispalim nekoliko kratkih rafala. Bljeskanje se nastavlja. Tek kad Moca pripuca bjeskanje prestade. Naši ispališe nekoliko svjetlećih raketa. Pucanje na tren prestade, a zatim se ponovo nastavi još većom silinom. I dalje pucam u pravcu šume. Šta se to dešava i u samim Hadžićima ne znam, ali se i iz tog pravca čuje pucnjava.

    Dum, dum... Začu se iza naših leđa. Dvije užarene kugle preletješe preko nas, za njima čitav niz. To je naša praga, tuče po stanici policije u kojoj su se utvrdili muslimani. Iz kuće lijevo od mene poče ta nas tuče mitraljez. Meci udariše u štit topa ispred mene. Počeh da im psujem mater a Moca se smije. I dalje pucamo u pravcu kuće. Boki ispaljuje nekoliko tromblona, ali im ne možemo ništa jer su jako dobro utvrđeni. Preko nas prelijeću meci i padaju po krovovima fabričkih hala.

    Nedaleko od fabričke kapije padoše dvije njihove granate. Odmah je uslijedio odgovor naših minobacača. Onaj sa mitraljezom nas je dobro pritiskao i nikako se ne da pomaći. Iza naših leđa se začu zvuk tenka. Izvuko se iz svog zaklona. Jasno vidimo kako pomjera cijev u pravcu kuće. Duuum! Na trenutak ogluvih. Duuum! Drugi put. Sva stakla u našoj blizini su se polomila. Gledamo u pravcu one kuće. Mitraljez se ne čuje. Odjeknu ono "duuuum" i po treći put. Na kući se ne vidi ni jedna eksploziju. Pomislili smo da je promašio a da je mitraljezac pobjegao od straha. Razočarani smo u našeg nišandžiju. Tenk je ipak donio nešto dobro. Njegovo dejstvo je prekinulo bitku za tu noć. U brdu iznad nas neko doziva nekoga:

  • "Javi se bolan!".

    Izgleda da je taj jadničak platio glavom već u prvim satima rata.

    Kada je svanulo, na onoj kući ugledasmo tri rupe. Ništa nam nije jasno. Nišandžija nam kaže da su mu granate bile školske. Duboko je razočaran sa čime su ga poslali u rat. Ali, sada je ubacio prave!

    Te noći nismo imali ni ranjenih ni poginulih. Umor i san su nas savladali. Svi izbjegavamo stražu, ali ipak neko mora i to da odradi.

    Uključim radio. Svuda se priča samo o ratu i pucnjavi, ali mene to baš i ne zanima. Tražim muziku. Na jednoj radio-stanici se upravo emituje "'Cause You are Young", dobro nam poznata pjesma koja je osamdesetih godina harala sarajevskim diskotekama. Jedan od mojih kolega sa posla, Cober, inače okorjeli roker, kaže:

  • "Pusti malo metala!"

    Dida mu odgovara:

  • "Malo ti ga bilo noćas, a međede?".

    Njegov komentar izaziva smijeh i samim tim opuštanje.

  • hadzici- 80655 - 17.12.2012 : Ali Sadikovic Hadzici - best (1)

    Hadžićko ratište


    Pozdrav veteranima!

    Čitao sam neke komentare vezane za Hadžićko ratište: Gunčar, Stupnik... Zanima me Žunovnica i 25. maj 1992. godine, zatim Stupnik u 1992. godini, Košćan u 1992. godini. Volio bih da neko nesto napise o ovim akcijama.
    hadzici- 81745 - 19.01.2013 : Zoka - best (3)

    Srpski vojnik


    Preživio je on hercegovačke vrućine, ledene kupreške vjetrove, duboke planinske snijegove, neprijateljske logore... Preživio je on smrt svojih drugova koji su mu umirali na rukama, skupljao im djelove tijela i nosio uplakanim majkama. Vidio je on i odsječene glave i povađene oči. I NATO bombe od 500 kila bačene pored njegove kuće, nošene na krilima "milosrdnog anđela" i to je preživio. I ratne profitere je on preživio, a to mu je nekako najteže palo...

    Preživio je i laži o njemu kao okrutnom, zlom, mrskom...

    Sve je preživio! Za četiri godine ostario je deset, ali u inat preživio i sačuvao svoj obraz.

    A da li će da preživi nebrigu o njemu? Da li će da preživi da mu ratni kriminalci i poslijeratni dupelisci kroje kapu?

    I to će da preživi u inat. I opet će ako se ne daj Bože zarati da se lati puške i da brani i odbrani svoju kuću, njivu i svoju čast!
    hadzici- 83091 - 26.02.2013 : Malislatki - best (7)

    Deda Ostoja


    Nakon dolaska iz bolnice u proljeće 1994. godine, stalno sam razmišljao kako da posjetim porodice poginulih: rođaka, prijatelja, najboljih drugova... Težak je to bio zadatak, jer nisam znao šta da im kažem i kako će oni to podnjeti.

    Kroz misli mi prolaze slike djetinjstva, odrastanja, momkovanja, kafanskih dana, povremenih pijanstava, i fudbalskih utakmica koje smo obavezno igrali u turu pića - igrao je brat protiv brata, zet protiv šure, kum protiv kuma. Više se nikada nećemo svi okupiti, ponovo zaigrati i zapjevati zajedno!

    Sretan mi je rođak, mislim sa njima lako će biti, svoji smo, ispade najteže, usta se skupila, grlo suvo, suze ne teku, grdi hoće da puknu ali ne mogu, neoženjen. Strina mi kaže:

  • "Da je bar prošao kao ti pa samo ostao bez noge!"

    Ćutim i ne znam šta da kažem jer volio bih i ja da je on tu. Međutim, njega nema!

    Odlazim i kod Rankovih roditelja. Pred rat mi reče da hoće da se ženi, ali eto nije stigao. Djevojka mu ostala na muslimanskoj strani, uporno je tražio razmjenu ali ga je smrt prestigla. Ona je godinu dana nakon toga uspjela da pređe na našu stranu i tek onda je zasnala za njegovu smrt. Kasnije se udala, ja sam joj čak i djete krstio, ali danas ni ona više nije živa, jer joj je kućni pritvor upropastio zdravlje.

    Dolazim pred Rankovu kuću. Svi čutimo i samo se povreme začuje poneki uzdah. Popili smo kafu i rakiju za pokoj duše, upravo onako kako to kod nas Srba ide. Oni mi nešto pričaju, a ja ih pola ne čujem. Razgledam po kući i prisjećam se onih srećnih dana prije rata. Tamo na onom krevetu sam spavao, a za ovim istim stolom smo sjedili za Svetog Jovana! Kućom je odzvanjala pjesma, a sada sjedim na istoj stolici i razmišljam da li će ikada više?

    Rankov otac, Ostoja, iako čovjek u penziji on je sve do '93. godine bio konjovodac u vojsci. Nakon što mu poginu sin i zdravlje ga napusti, a sve do tada se poput mladića penjao po Igmanu. U ratu je svaki dan sa svojim konjem prolazio kraj mjesta sinove pogibije. Reče mi da više ne ide na Igman, a zatim poče da priča:

  • "Napravio sam jednu grešku!"

    Potom napravi kraću pauzu, a ja ćutim i čekam da nastavi sa pričom. Ne želim da ga ispitujem jer vidim da je naumio da mi nešto kaže.

  • "Dok sam prilikom oslobađanja Igmana na konju iznosio municiju, dođem na Golo brdo. Vidim da zarobljeni vojnici gledaju uz jedno drvo. Meni pade mrak na oči. Priđem jednom, udarim ga kundakom i kažem: "A gdje je moj sin?". U istom času puče nešto u meni pa udarih tog čovjeka! Šta je on kriv, neće moj Ranko ustati zbog ovoga. Nakon toga bacih pušku niz stranu, uzeh malo vode i pružih je tom vojniku, a onda im dadoh i da jedu pa sjednem i počnem plakati. Tog dana sam na Igmanu ostavio i konja i pješke sam se vratio kući. Na Igman više nikada nisam otišao, a u komandu sam poručio da nađu nekog drugog za taj posao jer sam ja previše star za to. Niko me nije ništa pitao, a svi su znali razlog zbog čega više neću da idem gore!"

    Šutimo, dok nas ne pozvaše u kuću, za stolom ne spominjemo priču od ranije. Uglavnom, dobro se razumijemo.

    Kada me je ispraćao, na vratima mi dobaci:

  • "Svrati kad možeš, da progovorimo koju!"

    Ostoja i njegova žena nisu više živi. Umrli su prije par godina u Bratuncu, gde su i sahranjeni.

    A ja, svake godine u maju, julu, avgustu i decembru ako nisam u mogučnosti da obiđem grobove poginulih saboraca, telefonom pozovem preostale žive roditelje, braću, sestre, supruge... Oni se zahvaljuju što njihove najmilije nisam zaboravio. Valjda i zbog toga što znaju da se naša vlast više nikoga ne sjeća.
  • hadzici- 84704 - 30.04.2013 : Malislatki - best (2)

    Švedska


    Čitajući tekst "Razmjena preko Iliđe" sjetio sam se kako sam ja mogao da odem u Švedsku.

    Krajem marta '92 sam se zatekao u posjeti ženinoj rodbini u Nišu. Sestra je u decembru stigla iz Sovenije, našla neki smještaj za svoju porodicu, a ja sam kao najmlađi zet u porodici došao da ih posjetim. Supruga i ja kod sebe imamo pasoše, nešto para, gledamo događanja pred skupštinom u Sarajevu. Ja razmišljam kako da se vratim nazad u Sarajevo, tamo su svi moji, kako da ih ostavim na cjedilu. Njihov komšija me ubjeđuje da se ne vraćam za Sarajevo i govori mi:

  • "Ideš za Švedsku, dvije grupe Srba iz Hrvatske su autobusom otišle za Skandinaviju kod nas su bili u izbjeglištvu, svi su nam se javili u prihvatnim centrima su, dobro im je".

    Ja ga i ne slušam pa čovjek posle par dana odustade od priče. Moj badžo (pašenog po srbijanski), inače kapetan po činu, osjetio šta je metak i ne mogavši me nagovoriti da idem u Švedsku ostanem reče mi:

  • "Ne idi kući, tamo će te prvo tražiti".

    Čovjek završio akademiju u Sarajevu, pa grad poznaje u dušu. Znamo se već četiri godine, dosta smo noći proveli uz makedonsko vino, pričali o dešavanjima od višestranačkih izbora u Jugoslaviji, stanju u Bosni odnosu njegovih kolega koji su se poćeli izvlačiti iz JNA.

    Ipak, ja vratih kući.

    Kada smo se sledeći put vidjeli ja sam već bio ranjen. Rekao mi je:

  • "Vidio sam ja da te ni Bog ne može zaustaviti da se ne vratiš!"

  • "Da si me svezao za radijator ja bih i njega odnio sa sobom!" - odgovorih ja.

    Ovom čovjeku dugujem najveću zahvalnost kod njega mi se rodio prvi sin, nosio me je na rukama sa petog sprata na previjanje.

    Danas mi ni malo nije žao što nisam otišao tad u Švedsku jer niko ne može da pobjegne od svoje sudbine. Upoznao sam Gojka iz Podravske Slatine, čovjek pobjegao iz Hrvatske u Doboj, a kada se zapucalo u Doboju on zbrisao za Beograd. U Beogradu '93 ispao iz gradskog autobusa i ostao bez noge.

    Kaže mu General (tako je imao nadimak):

  • "Mogao si bježati do Afrike i tamo bi te stigao Lav i gotovo!".

    Najlakše je bilo pobjeći, vratiš se sa ili bez amnestije, prosipaš pamet kako je treblo da se radi, šepuriš se novim autom, stanom na Zapadu, naručuješ kako ja kažem borbeno-jurišne pjesme, za nekoliko dana na avion za Kanadu, SAD, Australiju, Holandiju, Švedsku, Njemačku... Tamo se odriču svoje istorije da dobiju državljanstvo a svoju ne znaju. Ovo se ne odnosi samo na Srbe, već na sve tri zaraćene strane!

    Ponekad sam sebe uhvatim u razmišljanju šta bi bilo da sam otišao vani. Onda se vratim u realnost i kažem sebi da mi ni ovde nije tako loše. Često se sjetim priče iz knjige "Golgota i Vaskrs Srbije" u kojoj se govori o Prvom svjetskom ratu, kada vojnik priča kako je dobio Karađorđevu zvijezdu. Kada je polazio na Cer sin mu reće:

  • "Nemoj da mi dođeš deblji nego što odeš kao u prethodna dva rata, pa da ne smijem izaći pred djecu, da nemam mira od njih!"

    Nakon toga se čovjek vratio kući sa Karađorđevom zvijezdom.

    Šta bi bilo da smo svi uhvatili maglu? Danas bi ovi što nam pričaju razne priče iz daleka ne bi imali gde da dođu, da pričaju kako je njima teško u tuđini. Bilo bi mi nekako neobično bez njih.
  • hadzici- 85207 - 25.05.2013 : Novica Bogdan Futog - best (1)

    Braća Tomaš


    Molim te Željko, čitajući danas spisak poginulih nisam mogao a da ne primetim da su među njima tri brata Tomaš: Nenad, Veljka i Zorana. Ne piše gde su poginuli i kako, p ako znaš da mi odgovoriš.

    Novice,

    Ukoliko klikneš na fotografiju nekog poginulog borca ona će te odvesti na njegovu stranicu u Virtualnom groblju.

    Inače, sva tri borca su žrtva muslimanskog napada na kasarnu Žunovnica u Hadžićima.
    hadzici- 86857 - 02.10.2013 : Dragana Krstic - best (5)

    Slavenko Delfogo


    Poštovani Gospodine Tomić

    Prvo da vam se zahvalim na radu oko ovog sajta, kao naravno i mnogim drugima koji su dali svoj doprinos pričama i sjećanjima na neke ljude i događaje. Pratim ovaj sajt dugo godina i ranije sam vam pisala zbog nekih informacija.

    Razlog za moje javljanje danas je virtualno vojničko groblje. Vjerujem da je teško sakupiti sve te podatke, ali sam primjetila da nedostaje ime jednog vojnika Igmanske brigade. Zvao se Slavenko Delfogo (1974-1992) i po ocu je bio Hrvat, ali se borio u našim redovima zbog majke Sprkinje, inače dalje rodice moje mame. Slavenko je prije rata živio u naselju Otes ali je na početku rata došao u Hadžiće odakle mu je bila majka. Iako derište od 17 godina priključio se posadi jedne prage Igmanske brigade koja je provodila dosta vremena na selu Ušivak (iz kojeg je moja i njegova majka) kod Hadžica. Slavenko je pobjegao iz Otesa na početku rata, ali je nažalost tu i završio. Poginuo je te iste 92-ge godine kada je oslobođen Otes. Pragu na kojoj je bio pogodila je zolja. Oprostite ali ne mogu da se sjetim tačnog datuma kako je tih dana bilo dosta pogibija i haosa. Vjerujem da se datum može naći u nekim od spiskova Boračke organizacije. Sahranjen je u Hadžićima na Gradskom groblju Kopišanj. Nije prenesen u Bratunac sa ostalima. Pa kad bi mogli da unesete i njegovo ime tamo? Takvi momci ne smiju da se zaborave.

    Toliko od mene i nastavite sa odličnim radom kao i dosad.

    Dragana,

    borce VRS koje sam unio u Virtualno groblje, a koji su iz Hadžića, unio sam na osnovu slika sa Vojničkog groblja u Bratuncu. Ja, nažaost, za sada nemam spisak poginulih boraca opštine Hadžići, a rekli su mi da takvog spiska nema u knjizi BORS-a, što opet moram i lično da provjerim. Jedno sam siguran - većina poginulih boraca Igmanske brigade se ne nalazi na spisku BORS Srpska Ilidža, pa je vrlo moguće da je ova opština ispštena prilikom štampanja knjige, što svakako zabrinjava ali ne umanjuje njenu vrijednost jer je najavljeno njeno ponovno štampanje.
    hadzici- 86867 - 04.10.2013 : Zoka Hadžići - best (0)

    Slavenko Delfogo


    Želio bih da kao borac Igmanske brigade potvrdim istinitost teksta o Slavenku i mislim da bi bila velika šteta ispustiti njega sa spiska poginulih boraca u našoj jedinici.

    Slavenko nije bio jedini Hrvat koji se borio u našoj brigadi. Bilo ih je više i moram da priznam da su bili veoma hrabri borci.

    hadzici- 88483 - 03.02.2014 : Neba Bak Srbija - best (5)

    Igman: pomoć Hrvatima protiv muslimana


    Novembar 1992. godine. Vogošća, hladno maglovito jutro. Na kafi smo u kafedžinici kod baba Vuke u zanatskom centru ispod SUP-a. Ja i ekipa pričamo ko ima kakve rasporede, ko gde ide na stražu, ko ide pešice ko grabi prevoz.

    U toku razgovora stiže kurir i obaveštava nas da hitno idemo u komandu, tj. da se vratimo u hotel "Park" jer je naša komanda bila tamo. Šta ćemo, ko je popio kafu, popio, ko nije drugi će put. Trčim do hotela. Ekipa je uvek bila spremna, pa tako i taj dan. Ulazimo u hotel, komandir Buca gromovitim glasom uzvikuje:

  • "Pa gde ste, jeb'o vas patak!"

    Bila je to njegova uzrečica. Pola ozbiljno, pola u šali nekako uhvatismo red za sastanak. Stiglo obaveštenje, da se okupi 80 četnika i da se krene u što bržem roku na Igman "u ispomoć ustašama protiv muslimana". Mi se gledamo, ja tražim objašnjenje, ništa mi nije jasno. Kaže komandir Buca:

  • "Hitno je, jebo sliku, moramo da idemo da ih tamanimo!"

    "Ma koga bre, ko koga, šta kako, ništa s ničim ne priča, meni sve nejasno. I posle dužeg raspucavanja, napokon objasni Buca. Počela je nekakva ofanziva, iz komande stiglo naređenje da se skupi 80 četnika da se ide na ispomoć. Ustaše od nas "zadužile" na "revers" dve prage, čuj na revers, hahahaha, mi u smeh, ne može nam čovek objasniti da je to zaista istina i da upravo prenosi priču Komandanta TO Vogošća. Opet nekako u neverici smirujemo strasti i počinjemo ozbiljno pristupati razgovoru. Ustaše nama dali ne znam koliko cisterni goriva, nafte i benzina, a oni zauzvrat na revers zadužili dve prage, po završenom poslu da nam vrate, i još u ljudstvu da im pomognemo, a zauzvrat ćemo biti i novčano nagrađeni. Naravno ko iz topa, ja prvi reagujem, ja sa mojim ljudima ne idem, druga ekipa od dvanaest ljudi od celokupnog interventnog se polovina nećkala, a druga polovina bi išla.

    Komandir Buca se preko motorole čuo sa nekim, i ubrzo iz glavne komande dođoše iz glavne komande dvoje ili troje. Počeše da viču na nas kakva smo mi vojska kada odbijamo zadatak. Odma sam uskočio u razgovor i prekinuo jednog rmpaliju. Po naravi sam takav, ne dozvoljavam da iko galami na mene, pogotovo ako taj neko nije u pravu. Nije se ni predstavio, opomenuo sam ga na to, komandir Buca me gleda šta pričam, kako možete Vi da odlučujete o nečijim sudbinama. Raspalio ja po njemu, ajde sada odmah idemo u akciju na Saobraćajni fakultet, idemo na Žuč, na Kobilju glavu, ali tamo ne, još pogotovu da mi podršku daju Zenge sa kojima sam do juče ratovao u Hrvatskoj nepunih sedam meseci. Tako se umešase i ostali iz druge ekipe mog interventnog i oni raspališe po njima i otkazaše odlazak. Čovek video koliko je sati, izvinuo se i naredio Buci da budemo u pripravnosti za Ježeve jer su imali dojavu da će tamo biti nešto.

    Taj dan niko od nas nije otišao na svoje stražarske dužnosti, ja sam bio na Hotonju sa još pet čoveka raspoređen. Kako mi se čini da su se sutradan u kasno popodne naši vratili sa Igmana, i hvala Bogu nikom nije dlaka falila, još su došli pijani, puni utisaka, tako da je sve prošlo kako treba, ali sam se uvek vodio time da sve ima svoje i da sam retko kad grešio u svojim odlukama.

    Ovu priliku koristim da priupitam nekoga sa foruma da li je upoznat sa ovom situacijom, možda Vogošćanin Pravi nešto zna, možda je u to vreme bio komandir, a možda ima i nekog od boraca koji su učestvovali u ovoj akciji. Bio je to veliki napad armije BiH koji je odbijen uz dosta napora jer su po priči naših krenuli svom silinom, i da su brojčano bili veoma nadmoćniji, ali su se vratili pognute glave. Veliki pozdrav staroj gardi!
  • hadzici- 88507 - 04.02.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Igman: pomoć Hrvatima protiv muslimana


    U jednom od mojih tekstova sam spominjao ovo o čemu Neba Bak piše.

    Tada sam bio u Vojnoj policiji u fabrici "Pretis". Nisam bio komandir pa tako nemam ni pouzdane informacije o tome. Međutim to je nažalost istina koja se ne može pobiti! Koliko je naših učestvovalo u tome ne znam tačno ali se pričalo da su nam tada Hrvati tu uslugu debelo platili. Bilo je određen rok do kada moraju vratiti naša oruđa. Po dogovoru koji je bio određen Hrvati su kasnili sa povratom oklopnih vozila, zbog čega je bilo bojazan da ih neće ni vratiti nazad. Čak je u to vrijeme artiljerija sa Iliđe i Hađića dejstvovala po muslimanskim snagama, po naređenjima Hrvatske vojske iz Kiseljaka. Pričalo se, kada su oklopna vozila stigla, bila su tako čista, kao da su tek iz fabrike stigla. Sumnjalo se, osim te usluge, da su neki Srbi u to vrijeme prodali nekoliko oklopnih vozila Hrvatskoj vojsci!

    To nije bio jedini slučaj da se pomagalo Hrvatskoj vojsci u toku rata na prostoru centralne Bosne.

    Specifičan slučaj je učešće naše vojske prilikom pada Vareša!
    hadzici- 88535 - 06.02.2014 : Specijalac Momčilo RS - best (1)

    Igman i Hrvati


    Pročitao sam ovaj post od N. Baka i malo sam iznenađen nekim kontradiktornostima u njegovom pisanju.

    Prvo piše da su odbili da tamo idu, te da niko nije otišao a onda na kraju da su se vratili i još pijani.

    Kako sam se nalazio na tim prostorima mogu reči da nikada Hrvati nisu došli u sukob sa muslimanima na Igmanu jer jednostavno nisu ni bili na Igmanu.

    Ta priča oko "prage" ima neku drugu istinu, kao i dio aritiljerije i jedan tenk. Saradnja VRS iz Blažuja i HVO u Kiseljaku bia je na nivou tako da su i Srbi koji su kotirali na prostoru blizu Kiseljaka zajedno sa pripadnicima HVO-a držali liniju prema muslimanima.

    Kada su muslimani iz Visoog, krenuli u napad na Kiseljak tada je srpska strana pružla pomoć HVO-u, kako u materijalnim sredstvima tako i u ljudstvu. Pošto je odbijen napad muslimana judi su počašćeni, a materijalna sredstva tenk, praga i haubice vračeni su srpskoj strani u bezprekornom stanju.

    To se moglo vidjeti i u reportaži TV "Srna" koja je tu večer emitovana kao i izjava Ivice Rajića da ako padne još jedna granata na Kiseljak da će sve sravniti do Baščaršije.

    Što se tiče prodaje prage to odlično znaju oni koji su bili u kasarni u Blažuju i koji su vidjeli kada je "Niva" sa pripadnicima HVO-a došla u kasarnu i donijela pare u vreći jer je bilo i papirni i metalni novčanica. Nisam siguran da li su pare date za pragu ili za ispaljene granate. O tome ne mogu da pišem jer nisam bio sudionik tih dogadaja u kasarni.

    Možda bi mogao dati odgovor tadašnji komandant čija je kčerka studirala u Americi a švalerka bila negdje kod Užica pa joj je "jadnik" žalio kako svaki mjesec mora da joj šalje 700 dolara ne znajuć da centrala ima preslušavanje i da se to moglo čuti i na jednom induktorskom telefonu postavjenom također u jednom centru veze.

    Isti taj komandant je rastjerao Brneta i njegove iz Vočnjaka i sredio objekat da on i pojedinci mogu da tamo šenluče a drugim pripadnicima je bio zabranjen ulaz.

    Ovde ima članova koji tačno znaju koji centar veze i tačno mjesto gdje se nalazio.
    hadzici- 88569 - 07.02.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoć Hrvatima


    Momčilo,

    nemoj mu zamjeriti, ali Neba Bak nije sa tih prostora. Za mene, koji sam odrastao u Vogošći, to je i za mene sve bilo područje oko Igmana, a možeš onda zamisliti kako to vide borci koji su došli iz nekih drugih krajeva.

    Jako mi se svidi tvoj komentar oko tih dešavanja sa Hrvatima, jer ja to ne mogu ni približno da opišem kao ti, a još si me podsjetio svojim komentarom nekih detalja iz tog vremena koje sam zaboravio.

    Nekoliko puta sam bio prisutan u komandi u Blažuju kada je komandant telefonom pozivao oficire iz Kiseljaka. Najviše me je iznenadilo da oni imaju vezu sa induktorskim telefonom, što znači da se tim putem mmogla spojiti veza po svim vojnim komandama sa obje strane, srpskom do Beograda, Hrvatskom do Zagreba!

    Njihov razgovor je počinjao šaljivim tonom! Srpski komandant čeka da mu se javi hrvatski komandant sa druge strane žice. Ovaj se javlja i odma bez čekanja govori, šta ti treba "četo"?

    Komandant sa srpske strane pita, "ujo", možeš li mi učiniti jednu uslugu?

    Ma kako ne mogu "četo", daj da čujem šta ti treba?

    Tom prilikom smo tražili da sa kamiona skinu Maunaginog sestrića koji je trebao da prođe kroz Kiseljak kao muslimanski vojnik na vanjski prsten Srpskog Sarajeva. Svi kamioni sa muslimanske strane koji su prevozili vojsku iz Sarajeva na vanjski prsten su prolazili kroz Kiseljak, bili su pregledani dok nije naišao vojnik kojeg smo tada tražili. Oni su ga skinuli sa kamiona i navodno, radi provjere ga zadržali. Kada su ga izdvojili iz njegove jedinice pozvali nas i mi smo ga preuzeli živog i zdravog. To su za mene tada bile velike uslugo koje su oni činili skidajući sa kamiona srpsku djecu i spašavaajući ih od muslimanske vojske. Muslimani su to morali da znaju šta ovi rade ali vjerovatno nisu imali izbora jer drugačije nisu mogli proći kroz Kiseljak sa vojskom iz Sarajeva.

    Ivica Rajić je bio hrvatski komandant koji je održavao dobar kontak sa srpskom stranon tokom cijelog rata. Zanimljivo je bilo kada je bio planiran muslimanski napad na Vareš. Znajući da će mu se muslimani osvetiti zbog Stupskog dola i da nema dovoljno snage da im se odupre, odlučio je da povuče svo stanovništvo iz Vareša prije nego krene muslimanski napad. Tako je sve stanovnike zaštitio od pokolja koji im je tada prijeti. Muslimani su bili iznenađeni kada su izveli napad da su Vareš uzeli bez otpora, zbog čega su javno pozivali stanovništvo da se vrati na svoja ognjišta.

    Kako je ta linija odbrane između hrvatske i srpske strani bila praktično nepokrivena, nakon povlačenja stanovništava ostavio je kompletnu hrvatsku vojsku da pognu u čuvanju srpske liniji odbrane, sve dok se naše snage nisu ukople na toj liniji.

    Tada su hrvatski civili, znajući za dobar odnos sa Srbima, dobro plačali našoj vojsci koja se tu zadesila da ih bezbjedno prevezu u Kiseljak. Neki su davali svoje automobile i kamione da ih prevuku a zauzvrat su im prepisivali u vlasništo ta vozila pa čak ih uz sve to i novčano nagrađivali.

    Zapravo to je bio i jedan od razloga zašto nisam kao komandir VP dobio naredbu da povedem svoju jedinicu iz Vogošće da pomogne Ilijašanima oko regulisanja saobračaja i pokrivanja nove linije. Bio je veliki kapital u pitanju koji se nerado davao na podjelu sa drugim jedinicama.

    Zbog tog plijena jedan od Vaskvih četnika je ubio vogošćanskog milicionera koji je obavlja dužnost u tom haosu, čini mi se da se milicioner zvao Đurđića.

    Kada je Brane Vlačo, tadšnji komandir civilne milicije, čuo da mu je ubijem njegov pripadnik milicije, prišao je Vasketovom četniku i bez ikakvog pitanja, povukao oroz i ubio tog pijanog idiota! Svaka mu čast za to jer bih i ja tako postupio!
    hadzici- 88576 - 08.02.2014 : Neba Bak Srbija - best (2)

    Ko je otišao da pomogne Hrvatima?


    Momčilo,

    prvo da ti kažem da si verovatno užurbano pročitao moj tekst. Nas iz Srbije iz jednog grada je bilo 21 čovek, podeljeno u dve ekipe. Ja sam bio na čelu manje grupe interventnog voda od 9 ljudi. Objasnio sam da ja sa svojih 8 ljudi nisam hteo da idem, a da su se ostalih 12 nećkali i na kraju odustali. Naređenje komande je bilo da se skupi 80 ljudi, nas je 21, a Vogošća je velika i normalno da je bilo boraca koji bi išli po naređenju.

    Kao što reče Pravi, nama su rekli da idemo na Igman, a pošto ja nisam iz Bosne pa tako gde god sam išao zalutao bi da sam ostao sam, jer ne poznajem teritoriju.

    Pogrešno si protumačio moje pisanje, ja na ovom forumu nisam nikad izneo nešto za šta nemam dokaza tako da i iza ovoga stojim sa činjenicom da su ljudi otišli u pomenutu akciju, ne moji.

    Ti "drugi" borci koji su otišli vratili su se pripiti, i kako kažu "lepo" su prošli. Svi znamo sta u Kiseljaku ima, jednom sam prilikom pisao kako smo otišli tamo i svi znamo sta je u vreme rata bio Kiseljak u odnosu na Vogošću. Mesec dana sam pušio Laru, ako pamtite te cigare, i kad sam u Kiseljaku nabavio Partner i Bond onda možete zamisliti šta je to za pušača. Kiseljak je bio bogat robom kao Kuvajt naftom. Mi smo ziveli bedno u odnosu na njih, iako su nam obećavali sve i svašta ja ipak nisam hteo da idem jer su Hrvati nas dobrovoljce tretirali drugačije od Vas, nadam se da razumeš i bez uvrede rat je bio i prošao, učestvovali smo na istoj strani, pa da sam i pogrešio nešto ne bi bilo namerno sa moje strane u odnosu na neke koji ovaj forum koriste da iznose budalaštine i neistine.

    Toliko u ovom javljanju i pozdrav za sve forumaše!
    hadzici- 88579 - 08.02.2014 : Specijalac Momčilo RS - best (1)

    Saradnja VRS sa Hrvatima


    Pozdravljam i ja tebe Pravi i da iskreno kažem ne zamjeram nikome na pisanju jer svako je stvari vidio iz svog ugla. Možda je čak i admin pogrešno napisao, ali mjesto se zove Stupni do i upoznat sam na događajima u i oko njega.

    Tačno je da su odnosi između naših snaga i HVO-a bili fer i korektni, pišem "snaga" jer u tom izrazu su snage VRS i policije.

    Nisam upoznat sa tim tzv. poklonima hrvatskog življa, a vezano za prelazak preko naše teritorije u Kiseljak.

    Imao sam izuzetno korektne odnose sa Ivicom i HVO, tako da sam upoznao i još neke starješine i pred Novu godinu sam se slučajno našao u Kiseljau i pozvao jednog od njih. Za nevjerovati je da smo sjeli u jedan kafić i da je taj čovijek pozvao ostale koje poznajem i da su došli da se vidimo i bilo je fino družiti se sa njima.

    Ta induktorska veza je išla iz kasarne u Blažuju do TO centra veze, a bilo je u planu da se pruži linija automatske centrale u Kiseljaku sa tim centrom i od centra do kasarne ali to nije odrađeno.

    Kretanje je bilo slobodno u oba pravca tj. Ilidža - Kiseljak pa i gorivo se moglo kupiti na ulazu u Kiseljak ali samo sipanje u rezervoar vozila jer je tu bila cijena 1 dm a na Ilidži 5 do 7 dm, kako je ko formirao cijenu. Kanisteri nisu dolazili u obzir ali neki su i to radili i bilo je slučajeva da su upali u minska polja i nastradali.

    Ta saradnja se ogledala u više pravaca i kao prvo njihovi radio uređaji su programirani u tom centru veze što je značilo da imamo njihove radne fekvencije.

    Neke neophodne uređaje centar je dobio od njih bez naknade, vjerovato zbog prijateljskih predratnih odnosa, a što je bilo najvažnije dobijali smo informacije o kretanju neprijateljskih snaga sa druge strane Igmana i Bijelašnice.

    Tako mogu reći da smo dobili informaciju o kretanju helikoptera na južnoj strani Bjelašnice, o kretanju orkana na Igmanu i o akciji koja je imala kodni naziv "Vjenčanica" ali se nije odradila pošto je bilo potpisano neko primirje.

    U toku pokušaja deblokade Sarajeva od strane armije BiH dobili smo informaciju ustvari prijatejski savijet da ne dozvolimo probijanje linija od strane te armije jer će HVO morati krenuti na nas.

    Razlog kretanja je ovako glasio "nemojte dozvoliti probijanje linije nigdje jer u tom slučaju HVO mora krenuti na vas a prvi idu neke žestoke ustaše iz Splita i nekih mjesta u Dalmaciji".

    To je meni direktno rečeno i ja sam proslijedio na određena mjesta gdje je to i trebalo da se proslijedi.
    hadzici- 88587 - 08.02.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Saradnja VRS sa Hrvatima


    Iskreno da kažem da sam ja napisao Stupski dol i da je vjerovatno administratoru promakla ta greška.

    Poznato je bilo u toku rata da su odnosi između nas i Hrvata u centralnom dijelu Bosne bili veoma korektni. Imao sam osjećaj da je Hrvatima bilo važno da pokažu želju za saradnju, jer na taj način su imali više šansi za opstanak na tim prostorima. Ivica Rajić je u nekoliko navrata dolazio u Vogošću radi zbližavanja naših jedinica sa hrvatskim.

    Poznato mi je bilo, šta mnogi tada nisu znali, a vjerujem ni danas to ne zanaju, da je u vrijeme dok je Ivica Rajić komandovao u Varešu, kao obavještajce u komandi uzimao i neke oficire koji su bili iz VRS. Jedan od njih je po zadatku od komande VRS bio Majo. Obavljajući tu dužnost redovno je izvještavao komandu iz Ilijaša o stanju na teritoriji u i oko Vareša. To je puno značilo našoj komandi jer se tako dolazilo do pouzdanih informacija o stanju na terenu i sa muslimanske strane.

    Što se tiče pada Vareša, dok sam bio u pripravnosti nisam znao šta se dešava na toj teritoriji. Vijest koju sam imao je bila da je Vareš pao u ruke muslimana i da se zbog povlačenja hrvatske vojske mora formirati nova linija prema Varešu jer do tada zbog dobrih odnosa sa Hrvatima ona nije ni postojala. Kada sam dobi vijesta da neću morati povesti ljudstvo na Vareš, to sam dočeka sa olakšanjem jer ljudstvo koje sam tada trebao povesti na taj zadatak nisu bili u dobrim odnosima, što me je pravilo posebno nervoznim za taj zadatak.

    Kada sam dobio obavještenje kako je Brane Vlačo ubio Vasketovog četnika, pomislio sam da je zbog mogućih eskalacija sukoba između Vogošćana i Ilijašana došla naredba da ne trebaju pojačanje boraca iz Vogošće. Nakon što su se vratile neke vogošćanske jedinice koje su bile na ispomoći oko Vareša, saznao sam da su Hrvati svoj prelazak preko teritorije dobro plaćali. Hrvati iz Vareša su tokom rata kupavali robu od Srba, koju su petostruko skuplje prodavali muslimanima koji nisu htjeli da trguju sa Srbima. Tako su Varešani stvorili veliki kapital zbog tog šverca, zbog čega su imali mogućnost da dobro plate Srbima za bezbijedan pralazak preko naše teritorije.

    U jednom od mojih tekstova sam spominjao Vuka Leku koji je na vogošćanskoj pijaci pripaljivao cigaretu sa novčanicom od 1000 DM. Njegova poznata rečenica u to vrijeme je bila:

  • "Uh majku mu, taman da zaokružim na milion DM a ono pade Vareš!"

    Ako su Srbi mogli zaraditi milion prodajući robu Hrvatima, onda su Hrvati mogli zaraditi pet puta više prodajući tu robu muslimanima.

    Prevoz Hrvata preko naše teritorije je odradila Ilijaška brigada, uglavnom civilna i vojna policija i Vasketovi ljudi. Cifre za pomoć koju su davali Hrvati za prebacivanje, a koje su se spominjale su to vrijeme su bile nevjerovatne, uz poklone vozila sa kojima su prebacivani.

    Zbog takvog jednog poklona Varešana i rasprave kome će to pripasti desilo se ubistvo milicionera Đurđića i Vasketovog četnika, a Brane Vlačo je nakon toga prebačen sa mjesta komandira milicije na pograničnu policiju u Zvornik, kako ne bi došlo do osvete.

    Kada je '95. krenula ofanziva na Srpsko Sarajevo, sve pravce muslimanske vojske iz pravca Kiseljaka prema Ilidži, hrvatski oficiri su dojavljivali sa koliko snaga i na koji pravac će uslijediti njihov napad, tako da je ta teritorija branjena sa artiljerijom a da borci u rovovima nisu bili ni svjesni kojom snagom je izveden napad na njih.
  • hadzici- 88905 - 23.02.2014 : Zoka Bijeljina - best (3)

    Hadžići u ratu


    Ovo je priča Marinka Đukanovića, borca Igmanske brigade.


    hadzici- 91235 - 26.09.2014 : Arjana Oković Sarajevo - best (0)

    Slavenko Delfogo


    Ja sam Arjana Oković koja je pohađala Željeznički školski centar IV-E-1 sa Slavenkom Delfogom. Bio mi je najbolji prijatelj. Iako vi mislite da je on mrtav, ja mislim i osjećam da je on živ i da je trenutno u svom rodnom gradu Sarajevu.

    Da li sam ja u pravu ili se stvarno desilo što se desilo, da mi po mogućnosti jave na moj email. Još bih samo molila, ako iko ima njegovu fotografiju, da mi je pošalju.

    Hvala vam puno!

    arka. okovicŽhotmail. com
    hadzici- 91507 - 29.10.2014 : Almir Jahić Lokve - best (0)

    Lokve, Hadžići - 01.11.1992


    Da li neko zna nešto o srpskom napadu na na Lokve u rejonu Kasatska brda? Sve što znam jeste da je bilo poginulih na obje strane.
    hadzici- 91607 - 14.11.2014 : Almir Jahić Lokve - best (0)

    Kasatići, Lokve, Crepljani


    Kada čitam o dešavanjima iz 25. 05. 1995. godine, vidim da nije bilo dobro ni za jedne ni za druge. Toga dana sam i ja izgubio dvojicu komšija, jednog na strani Srba, pokojni Milenko Jovović, koji je bio otac mog školskog druga Bojana Jovovića. Tada je ranjen u Kasatićima ostao takođe moj komšija Ramiz Šehić. Sjecam se da je cijeli rat za svaku razmjenu koja se odvijala legalno i ilegalno tražen u razmjenu ali bezuspješno. Tek poslije rata je pronađen negdje u Kasatićima i sahranjen u Pazariću. Vjerujem da niko nije ni znao za njegov privemeni grob, jer bi ga vjerovatno razmijenili.

    U Kasatićima je takođe poginuo moj komšija Zijo, 18. 12. 1992. godine. Njega su razmjenili nešto kasnije, čini mi se u januaru 1993. godine. Ta razmjena je snimljena kamerom i sjećam se da smo se kao djeca divili Elviru Ejuboviću koji je dogovarao razmjene sa nekim od Srba na položaju u Kasaticima. Elvir je poginuo u povratku iz Kasatica sa jedne od razmjena.
    hadzici- 91765 - 09.12.2014 : Adannan Mare Tarčin - best (2)

    Gunčar


    Savnici vršimo pripreme za jutarnju akciju. Nas petorica sjedimo skupa. Svi smo iz istog sela tj. okolinaa Tarčina. Znamo da će ujutru biti gadno i muntamo nas četvorica borca Faneta da u ovoj akciji pređe kod nas, ali on se nećka i odbija jer kaže da je bio čitavo vrijeme kod Grobara i tako će biti i dalje!

    Nikako ne spavamo. Dobili smo suvu hranu i popunili municiju i samo čekamo da nam narede pokret. Ona najzad stiže, u četiri sata u zoru. Ukrcavamo se na kamion i krećemo put Gunčara. Mrak je. Mi se iskrcavamo i podvlačimo pod Gunčar 1. Udarni vod u kome sam ja ima zadatak da napadne sa čela, a 2. vod treba da obiđe Gunčar iza kamenoloma i u slučaju pojačanja da pokrije put iz Hadžića za Gunčar.

    Idemo u koloni i lagano prelazimo rupe ispod Gunčara i uvlačimo u njegovo podnožje. Tamo se nalazi gusta šuma i lagano se razvlačimo u liniju, ima i malo treme ali, šta se tu može!

    Noć je tamna i kontamo da ćemo ih uhvatiti na spavanju. Prišli smo blizu prvog tranšeja, ali nam se tu dešava problem. Četnici su na liniji imali psa koji je počeo da laje jer nas je osjetio.

    Bio sam u sredini voda. Komandir je prvi razvukao rafal, a onda je krenuo plotun. Udarili smo žestoko. Nosio sam rumunku pušku koja je pucala kao broving. Prvi trnše i prva zemunica su pale. Idemo dalje. Stalno sam uzvikivao: "Kreni, jeb'o te krst!" saborcu koji je bio sa moje desne strane jer je malo kasnio.

    Na lijevoj strani pogibe Nera, ali mora se naprijed, raniše Avdu kod Nere na desnom boku. I Surda je ranjen kroz vrat, a Elham staje na paštetu.

    Mi idemo naprijed. Jedan iz naše grupe zoljom pogađa zemunicu. Ostala nam je još jedna zolja.
    hadzici- 92773 - 13.04.2015 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Žunovnica, 25.05.1992. godine


    Ovoj je prepis jednog originalnog dokumenta Komande TO Srpske opštine Hadžići, kojeg sam lično napravio, a poslao mi ga je jedan od direktnih učesnika ovih borbi

    Komanda Ratnog štaba TO
    srpske opštine Hadžići
    dana 29. 05. 1992. godine
    s. Žunovnica

    Vojna Tajna, strogo povjerljivo

    Izvještaj o borbenoj gotovosti srpske opštine Hadžići, dostavlja. -

    Komandi operativnog Sarajevsko-romanijskog korpusa

    1. - Neprijatelj se nikako ne može pomiriti da je ostao bez strateški važnih i za vojsku potrebnih privrednih objekata, kao što je TRZ Hadžići, koji je u svom sastavu imao 650 muslimana kojima je potpuno poznato da ovaj zavod može vršiti generalni remont svih TSr koja se trenutno nalaze na bojištima. Zahvaljujući potpuno automatizovanoj i računarskoj obradi podataka kojom raspolaže TRZ Hadžići vrlo jednostavno je moguće uspostaviti proizvodnju i to kako sreljačkog tako i ratnog naoružanja, borbenih vozila, specijalnih vozila i dr. kao i gubljenjem postojećih maganina u skladištu Žunovnica u MES potrebnih za ratište. Kompleks Žunovnica sačinjava 68 objekata namenske izrade čija građevinska vrednost dostiže enormne cifre. Upravo zbog toga podružje Hadžići je u neprestanom interesovanju ustaških komandi koje upravo atakuju ubacujući razne diverzanske grupe uz obilato korišćenje komandno-starešinskog kadra koji je rukovodio obezbeđenjem navedenih objekata, gdje je došlo do opšteg javašluka.

    Prateći stanje neprijatelj ej procenio, da može (uz dobro pripremljen teren) izvršiti oružani napad na skladište Žunovnica, snagom pešadijskog bataljona. Napad je realizovao dana 25. 05. 1992. godine u ranim jutarnjim satima i to iz dva pravca:

  • jednom četom pravcem: Brezovača- Crvena Stijena - Skladište Žunovnica
  • drugom četom pravcem: Lokve - Kasati - Skladište Žunovnica sa ciljem da u potpunosti zauzme prostor skladišta

    Borbena dejstva su se obavljala po nas nepovoljno, pa je Krizni štap Srpske opštine Hadžići zatražio pomoš od branilaca TRZ Hadžići. Zavod je odmah uputio raspoloživih 12 boraca, što nije ni iz daleka moglo obustaviti daljnje napredovanje ustaša. Zatražili smo pomoš lično od komadanta Glavnog štaba Srpske republike Bosne i Hercegovine, koji je odmah poslao borbenu grupu pod komandom potpukovnika Petrović Milisava, koji je po stizanju na lokalitet gde se vodila borba, organizovao raspoloživo ljudstvo, obustavio napad ustaša gde su zadržani na liniji koja odvaja 2/3 skladišta Žunovnica.

    Nakon sagledavanja celokupne situacije Komandant Glavnog štaba Srpske republike Bosne i Hercegovine odlučuje da pošalje pojačanu BG pod komandom načelnika artiljerije srpske vojske pukovnika Živanović Milinka koji sa Petrović Milisavom uspostavlja borbenu ravnotežu, te uz detaljno isplaniranu akciju koju smo realizovali do 19:00 časova 26. 05. 1992. godine čime smo ostvarili ponovno zauzmanje svih magacina, kao i dominantnih tačaka u zahvatu lokacije Žunovnica.

    U prvoj fazi borbe, tj. do dolaska borbene grupe imali smo sledeće gubitke:

  • Poginulih - 15 boraca
  • ranjenih - 25 boraca
  • nestalih - 9 boraca
  • poginulih branilaca sela Kasetići - 1 borac i
  • zaklanih pripadnika srpskog stanovništva Kasetići - 6.

    U drugoj fazi borbe, tj. od 19:00 časova 25. 05. 1992. godine nismo imali poginulih, niti ranjenih boraca.

    Provaljeni i opljačkani su sledeći magacini: 32, 33, 378, U-7, 38, 40, 42, U-11, 48, 47, 46, U-4, 77, 76, U-3, 65, 64, 56, 59, 62 i 63, što iznosi ukupno 21 magacin.

    Uvidom u sadržaj provaljenih i opljačkanih magacina zaključuje se, da su pljačku vršili dobri poznavaoci stanja u magacinima, čime se upućuje na zaključak, da je pljačka počela davno pre borbenih dejstava. Sada očevici izjavljuju, da su starešine na čelu sa majorom Škipinom Sretkom odlazeći sa dužnosti iz ovog skladišta odneli pune kamione najskupocenijeg oružja i opreme.

    Cenimo, da smo nerpijatelju naneli vrlo velike gubitke u ljudstvu, a po do sada prikupljenim podacima gubici neprijatelja kreću se oko 130 ljudi. Nakon stabilizacije sopstvenih redova pristupili smo realizaciji dva težišna zadatka i to:

    -prvi: Mobilizaciji ljudstva i oformljenju jedinice pešadijskog bataljona Hadžići. Na ovom zadatku imamo poteškoća, zbog toga što je ljudstvo pod oružjem samo-organizovano i neorganizovano sa vrlo devijantnim ubeđenjima o odbrani svoga i samo svoga praga. Planiramo da ćemo ovaj problem postepeno rešavati, tako što ćemo već postojeće grupe koje su u razno-raznim borbenim i neborbenim sastavima prevoditi u organski sastav Bataljona. Ovaj preces da se lako rešiti administrativno, ali praktično zahteva mnogo truda na informisanju i organizovanju ljudstva. Vrlo je hitno, da pretpostavljene komande pomognu sankcionisanju svih onih koji izbegavaju odziv po bilo kojem osnovu.

  • drugi: Sa postojećim ljudstvom neprestanim izviđanjem kao i borbom zauzimati što povoljnije položaje kako bi mogli sa raspoloživim snagama uspešno odbraniti narod kao i privredne potencijale od strategijskog značaja za vojnu industriju Srpske republike Bosne i Hercegovine.

    Do sada smo zauzeli vrlo bitne položaje kao što su: Tinovo brdo (tt 828) i selo Kasetići, sa planom onesposobljavanja komunikacije Hadžići-Brezovača-Igman.

    Zahtevi:

    1.Ceneći da smo praktično u potkovici, u potencijal u ljudstvu je oko 600 ljudi, molimo Vas, izvršite procenu uz naš predlog, da je neophodno, da se što pre dokomanduje artiljerijski divizion (imamo oružje) čijim bi se borbenim rasporedom obezbedila dugoročna zaštita naših odbrambenih položaja.

    2.Što je moguće pre komandu našeg bataljona obezbediti uređajima koji mogu obezbediti slanje - prijem šifrovanih poruka na relaciji Komanda bataljona Srpske opštine Hadžići sa Komandom Sarajevsko-romanijskog korpusa.

    3.Molim vas, da se u smislo PoOb, ovaj bataljon što pre osloni na Vaš korpus.

    4.Predlažemo, da se svo radno osoblje u TRZ Hadžići po osnovu mobilizacije prestane poslovati po dohodovnom principu.

    PRILOZI:

  • Spisak poginulih pripadnika srpske TO,
  • Spisak ubijenih pripadnika srpskog stanovništva,
  • Spisak ranjenih pripadnika srpske TO i
  • Spisak zarobljenih pripadnika srpske TO

    SR/AŽ

    Komanda ratnog štaba TO Srpske opštine Hadžići
  • hadzici- 92795 - 16.04.2015 : Glavas Treci Istocno Sa - best (0)

    Hadžići 25. maja u sarajevskom Oslobođenju


    Sarajevsko Oslobodjenje od 27. maja 1992 (neki od naslova)

  • Granatama po porodilištu - sinoć u Sarajevu
  • Maksimalna kazna Beogradu - zalaganje njemačkog šefa diplomatije
  • Slobo, Sadame - u žiži
  • Ljiljani neizbrisive boje - prvi put zastava BiH podignuta je pred palatom OUN u Njujorku, a da nije zvanično promovisana u Sarajevu
  • Američki avioni će bombardovati Beograd - iz intervjua Ivana Zvonimira Čička
  • Čengić službeno u Turskoj - predsjedništvo BiH
  • Četništvo neće proći! - poslije atentata na Šešelja
  • Pažnja!!! Upozoravaju se građani na agresorsko-fašistički opanak - plakat
  • Protjerano 40000 muslimana
  • Stvaranje mobilnih jedinica - nova strategija Nato-a
  • Ubijte me, ja neću vaše oružje! - priča o mobilizaciji na Ilidži
  • Granata i sarajevska raja - zapis
  • Arkan sahranjen u Igalu - iz MUP-a BiH


    Na dnu pete strane (digitalno izdanje) nalazi se kratka i skoro neprimjetna informacija preuzeta od Srne i Tanjuga o 25 maju u Hadžićima.

    Hadžići
    Žestoke borbe
    Beograd 26. maja (Tanjug)

    U dvodnevnim sukobima u Hadžićima kod Sarajeva, muslimanske oružane snage "Zelene beretke" imale su 27 mrtvih i desetine ranjenih, javlja srpska novinska agencija (Srna).

    U redovima srpske vojske, prema Srni, bilo je 15 poginulih i 31 ranjen borac.

    Sukobi u Hadžićima počeli su juče kada je 400 "Zelenih beretki" napalo veliko vojno skladište u naselju Žunovnica.

    Srna navodi da su "Zelene beretke" inscenirale sukob u Hadžićima kada je iz zasjede otvorena žestoka vatra na stražare koji su čuvali skladišta municije u Žunovnici.

    Telefonske veze sa Hadžićima su u potpunom prekidu pa se do informacija o događajima u ovom naselju veoma teško dolazi.
    Ovaj članak sam prepisao samo da bi mogao biti uporedjen sa tačnim podacima Ratnog štaba TO Hadžići a i da se može vidjeti način izvještavanja, (ne)pouzdanost medija, propaganda itd.

    Izvor - na stranici Slobodana Praljka u digitalnoj verziji objavljena su izdanja sarajevskog Oslobodjenja od 27 februara do 27 maja 1992.
  • hadzici- 92807 - 18.04.2015 : Glavas Treci IstocnoSa - best (2)

    Hadžićki heroj Radmilo Samardžić


    Zapis sa hadžićkog bojišta
    Ispod topovskih cijevi

    Piše Aleksandar Petranović, list Srpska Vojska 15. 07. 1993 str. 29

    Hadžićka opština zbog izuzetno značajnih privrednih potencijala koji se nalaze na njenoj teritoriji uvijek je bila i ostaće od izuzetnog značaja za Republiku Srpsku, tako i za muslimanski dio BiH, čija je vojska već na samom početku rata nastojala ovladati ovim dijelom sarajevskog ratišta. Opšte je poznato i da je Remontni zavod u Hadžićima jedina ustanova tog tipa u Jugoslaviji, i da se na teritoriji ove opštine nalazi i veliko skladište bivše JNA.

    Sam položaj hadžićke opštine je vrlo specifičan i težak. Borci Igmanske brigade drže veoma osjetljiv dio fronta prema Visokom, Kiseljaku, Tarčinu, Pazariću i Igmanu. Prisustvo muslimanske artiljerije na ovoj planini omogućava muslimanskim snagama apsolutan pregled ovog dijela ratišta, i dalje prema Sarajevskom polju. Ovako ukliješten, pod stalnim pritiskom muslimanskih snaga iz pravca Pazarića i Tarčina i pod gotovo neprekidnim dejstvom muslimanske artiljerije sa Ormanja i Igmana, narod sa ovog područja i borci Igmanske brigade, u čiji sastav su ušle i mnoge izbjeglice protjerane iz Zenice, Kaknja i drugih mjesta centralne Bosne, ušli su u dugotrajnu borbu za odbranu svojih ognjišta.

    Prvi napad, 10. maja, muslimanske snage su izvele na brdo Tinovo, kotu koja dominira nad čitavim gradom. Od tada, gotovo svaki drugi dan u toku maja mjeseca smjenjivali su se napadi iz sela Grivići na Remontni zavod i Žunovnicu. 16. juna izveden je najmasovniji napad na Hadžiće u kome je učestvovalo preko 5000 neprijateljskih vojnika od Košćana preko Ormanja, Tinova, Kasetića do Ušivaka. Napada podržan jakim artiljerijskim djelovanjem trajao je od 4h ujutro do 17h. Nakon žestoke borbe muslimani su vraćeni na početne položaje.

    Radmila Samardžića, vozača tenka čiji ratni put vodi od Vukovara, Borova sela preko Pakraca i Lipika, ovdje poznaju svi. Ovaj vrsni tenkista oformio je prvu tenkovsku posadu u Hadžićima sa Nastasom Pušarom 62 godine, i nišandžijom Milisavom Gutićem, poslužiocem. U dosadašnjim borbama Radmilov tenk je sedam puta pogadjan zoljom i četiri puta direktno pogodjen granatom od 120mm. Od jednog takvog pogotka ispalo mu je 5 zuba. Učestvovao je u svim borbama oko Sarajeva, od Otesa preko Sokolja do Ilijaša.

  • "Kao čovjeku, borcu najteže mi je bilo kada mi je izgorjela posada na Otesu", kaže Radmilo. "Na Sokolju mi je tenk tri puta pogadjala zolja. U jednoj akciji, na Sokolju sam propao u rov. Municije na mitraljezu i topu nije bilo. Kroz periskop sam vidio da se muslimani već približavaju tenku. Mislio sam da je sve gotovo. Dohvatio sam bombu u namjeri da sam sebi oduzmem život. U tom kritičnom trenutku pred očima mi se pojavila slika mojih kćeri. Iz tog čudnog transa prenuo me nišandžija Kurteš koji mi je doviknuo da mu dobacujem bombe koje je on kroz luk izbacivao vani. Na taj način smo uspjeli odbiti napad. Uskoro je pristigla druga posada u kojoj je bio i Dragan Kešelj. Oni su nas uspjeli izvući."

    Tako priča Radmilo Samardžić, čovjek sa sedam života, još uvijek nasmijan i vedar i spreman za nove akcije. S obzirom na specifičnost sarajevskog ratišta i neprekidnog nastojanja muslimana da obezbijede koridor prema Sarajevu, žestokih borbi će još biti. Radmilo to zna.
  • hadzici- 92821 - 20.04.2015 : Ratko Obrenović Detroit, USA - best (0)

    Azemin Sadaković: Još jedan nekažnjen zločin


    Kantonalni sud u Sarajevu oslobodio je Azemina Sadikovića optuženog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u selu Kasatići, opština Hadžići. Razlog njegovog oslobađanja je - nedostatak dokaza.

    Sudsko vijeće nije moglo van razumne sumnje da proglasi krivim Azemina Sadikovića za ubistvo četiri civila srpske nacionalnosti počinjeno u maju 1992. godine u selu Kasatići.

    "Nismo mogli pokloniti vjeru samo jednom svjedoku koji je kazao da je Azemin Sadiković ubio ove civile, kako stoji u optužnici", kazao je Jasenko Ružić, predsjedavajući Sudskog vijeća.

    Ruždić je naveo da je svjedok A jedini dokaz Optužbe, a da se presuda ne može zasnivati na iskazu jednog zaštićenog svjedoka.

    "Ovaj iskaz sadrži dosta nedorečenosti i nismo mu mogli pokloniti vjeru", naveo je Ruždić i dodao da je cijenjen i iskaz preminulog svjedoka Brane Miloševića zvanog "Braco", kojem Sud također nije mogao pokloniti vjeru, sumnjajući da je svjedok u zabludi.

    Vijeće je obrazlažući presudu navelo da je Odbrana u predmet uvela i novog osumnjičenog, izvjesnog Hujića zvanog "Maca".

    "Napad na selo Kasatiće počinila je Teritorijalna odbrana, a Vijeće je utvrdilo da je Sadiković bio pripadnik Oružanih snaga Republike BiH", kazao je Ružić.

    Optužnicu protiv Sadikovića podiglo je Tužilaštvo BiH u januaru 2013. godine, a predmet je mjesec dana kasnije prebačen Kantonalnom sudu u Sarajevu na daljnje procesuiranje. Sadiković se branio sa slobode.

    Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe Vrhovnom sudu Federacije BiH.
    hadzici- 92822 - 20.04.2015 : Ratko Obrenović Detroit, USA - best (2)

    Kasatići, Hadžići 24. maj 1992. godine


    Kasatići, naselje u opštini Hadžići (Sarajevo), Srba 129, Hrvata 1, muslimana 185.

    Napad na srpski deo sela, ustvari na zaselak Miloševići, izvršen iznenada 24. maja 1992. od strane neprimerno velikog broja pripadnika Armije BiH regrutovanih pretežno iz ovog, a izvesni broj njih i iz okolnih muslimanskih mesta. Njihov jedini zadatak je bio istrebljenje i proterivanje srpskog stanovništva iz ovog sela, iz opštine i sa područja Sarajeva. Po upadu i zaposedanju naselja u vlastitoj kući masakrirana jedna od brojnijih srpskih porodica po kojoj ovaj zaselak i nosi ime. Njihova imovina opljačkana i preneta u muslimanski deo sela, a ostatak spaljen i razoren.

    ŽRTVE ZLOČINA:

    1. Jovanka (Simo) Milošević, 1929
    2. Ilija (Ilija) Milošević, 1941
    3. Dejan (Nikola) Milošević, 1924
    4. Aco (Dejan) Milošević, 1952
    5. Srđan (Gavro) Milošević, 1968
    6. Goran (Radenko) Todorović, 1968.

    IZVRŠIOCI ZLOČINA:

    Muslimanske oružane formacije.

    IZVOR PODATAKA:

    Milivoje Ivanišević.
    hadzici- 93149 - 07.06.2015 : Neba Bak Srbija - best (2)

    Predlog


    Gos-Zeljko, imam jedan predlog vezan za stranicu, o kome razmišljam vec duže vreme. Da li Vi imate u planu, ako nemate mogli bi da prepravite malo forum tako sto bi mogli ubaciti stavku sa komentarima kao na FACEBOOK-u, tako bi svaki nas učesnik foruma imao uvid u komentare sa ocenjivanjem članaka. Hvala i veliki pozdrav...

    RE: Predlog



    Neba, imam to u vidu I uradiću čim budem imao vremena za to. Razlika je što će samo autori postova moćI da vide komentare na svoje postove.
    hadzici- 93351 - 21.07.2015 : Zoka Hadzici - best (2)

    Spisak oružja koje je VRS poslala HVO Kiseljak


    Dokumenat od 02. 11. 1992. godine, poslan MINISTARSTVU ODBRANE HZ Herceg Bosne

    Dana 31 10 1993 godine od XY strane primili smo sljedeci MTS

    A) SREDSTVA

    1. praga 30/2 2 kom
    2. tenk T55 2 kom (jedan poslije učestvovao u napadu na Nišićku Visoravan)
    3. haubica 122 mm 1 kom (sa njom su gađali Sarajevo a optužena je VRS)
    4. haubica 105 mm 2 kom
    5. minobacač 120 mm 2 kom
    6. minibacač 82 mm 3 kom


    B)Municija i MES

    1. metak 100 mm TFG 100 KOM
    2. metak 105 mm TFG 250 kom
    3. mina 120 LTP 400 kom
    4. metak 122 mm TFG 100 kom
    5. metak 122 mm TFG SBP 100 kom
    6. MINA 82mm TF 250 kom
    7. mina kumulativna M57 200kom
    8. metak 30mm (praga) 1000 kom
    9. metak 20 mm 1000 kom
    10. metak 12, 7 mm 1000 kom
    11. metak 7, 62 M84 60.000 kom
    12. metak 7, 62 M67 60.480 kom
    13. metak 7, 62 mm M67 539.280 kom
    14. metak 7, 9 mm M67 250.200 kom
    15. mina tromblonska kumulativna 192 kom
    16. bomba ručna M75 600 kom


    Pored gore navedenih sredstava dogovoreno je da se top 130 mm dislocira da bi mogao djelovati po našim zahtjevima sa 100 kom. metaka, a po potrebi i više.

    Od dva tenka T55 jedan je neispravan pa je potrebno da se remontuje u TRZ Hadžići.

    Zapovjednik
    Ivica Rajić
    prepisano sa kopije dokumenta

    Mozete misliti koliko je toga otislo bez ovakvih dokumenata
    hadzici- 93689 - 24.09.2015 : Zoka Hadzici - best (9)

    Glad - 2.dio


    Zašto sam protiv davanja mjesečnih primanja poslanicima prvog saziva Republike Srpske?

    Negdje krajem jula u posjetu svojim ranjenicima dolazi Beli Vuk, jedan o rijetkih komandanata koji je u bolnici obilazio svoje vojnike. Donio je poklone i nekih krušaka, pozdravio se sa skoro svim ranjenicima u sobi. Primjetivši kako mi buljimo pozvao je nekog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Poslije desetak minuta taj je stigao sa gajbom kruški i podjelio svima u sobi. Bile su tvrde i ne baš slatke ali nam je zato srce bilo veselo.

    Evo, dvadeset godina poslije mi još uvijek nije jasno kako se ni jedan poslanik ne sjeti da makar dođe da vidi ima li ko poznat iz njihovog kraja? Valjda nisu mogli jer su donosili važne zakone, poput onog o kozama za koji kažu da su ga prkosno donosili dok je NATO spremo bombardovanje.

    Sa vremenom su posjete postajale sve rijeđe. Naravno da sam se najviše obradovao bratu još kada sam vidio da je sa sobom poveo i moju djevojku, sreći nije bilo kraja.

    A onda je jednog dana, bez ikakve najave, u bolnicu ušao general Mladić. Došao je bez kamera, bez nepotrebnih poklona, vedar i nasmijan. Sa vrata je rekao "momci" ili "ratnici", nisam baš siguran. Već je obišao sve druge prostorije sa ranjenicima i na kraju je dosao kod nas. Nije prošao ni jednog ranjenika a da sa njim nije popričao. Najviše se zadržao kod jedne djevojčice koja je bila ranjena snajperskim metkom, zbog koje su pojedini ranjenici noću izlazili iz sobe da se u hodniku nakašlju kako je nebi probudili. Kada je obisao sve ranjene vojnike i civile stao je na sredinu sobe i rekao: "Upravnik bolnice mi je iznio probleme, već sam naredio da vam se popravi hrana i dostave kašike."

    Goran, koji je bio glavni šaljivdžija, upitao je da li će biti jagnjetine na šta se general slatko nasmijao. Zdravko ga je upitao kakvo je stanje na frontu. Naravno da nas je najviše zanimalo Sarajevsko ratiste. General nam je rekao da možemo biti mirni da su muslimani polomili zube potpuno u toj ofanzivi i dasad izvode jalove napade, ističući da smo i mi tome doprinjeli. Naravno da je to na nas djelovalo smirujuće. Pozdravio se, poželio nam brz oporavak i otišao brzo kako je i došao.

    Sljedećeg jutra za doručak smo dobili jaja i slaninu, ručak pasulj sa mesom. Dobili smo i kašike. Hrana je bila odlična do mog napuštanja bolnice.

    Nakon nekoliko dana, sestra Milica nam je pričala kako je neki od poslanika pokušavao da po Palama proturi priču da je on zaslužan za ove promjene u bolnici.

    Svi poslanici Ratnog saziva su odlikovani medaljama za koje na godišnjem nivou dobijaju novčanu nadoknadu. Mnogi vojnici, veliki junaci, nikada nisu dobili medalje, mada vjerujem da u rat i nisu ni išli zbog njih. Borački dodatak dobijaju po kategorijama jednom godišnje i to je manje nego nadoknada za medalje poslanicima.

    Ne želim da umanjim rad poslanika, ali isto tako mislim da su odlikovani kao poslusnici režima.
    hadzici- 95133 - 10.02.2016 : Vuk Srpski Hadzici - best (1)

    Film Odlazak nebeskog naroda


    Pozdrav! Ima li ko film "Odlazak Nebeskog naroda" iz Hadžica ?
    hadzici- 101517 - 14.11.2017 : Mira / - best (0)

    Hadžići- djeca civilne žrtve rata


    Na području Hadžića je od desjtva muslimanskih granata i snajpera, poginulo oko 200 civila među kojima oko 15 djece. Vojska tkz. Armije BiH je neselektivno svakodnevno granatirala civilne ciljeve na području Hadžica od čega su stradali brojni civili i srpske i muslimanske nacionalnosti. Hadžici su za vrijeme rata bili pod kontrolom VRS, što je bio glavni razlog da muslimanska vojska granatira i ubija sarajevsku mladost. Gdje su nase organizacije i udruženja da zatreže podizanje spomenika ubijenoj djeci Sarajeva srpske nacionalnosti kojih je oko 180 poginulo. Molim da bar neko pokrene ovakvu inicijativu. Ako može Čurkin da dobije spomenik u Sarajevu mogu i naša djeca koja su pobijena od Hadžića, Trnova, preko Ilijaša, Ilidže, Grbavice, Rogatice! Zašto da federacijsko Sarajevo ima spomenik djeci a istočno Sarajevo da nema?

    Ovo je spisak djece koja su poginula od granata i snajperskog dijelovanja kojem su bili izloženi Hadžici od 1992. do 1995. godine.

    1) Gordana Krunić (1979) - poginula 23. 11. 1992 od muslimanske granate

    2) Siniša Gligorević (1980) - poginuo u avgustu 1993. od muslimanske granate, oca su mu ubili muslimani u Konjicu a on je izbjegao sa ostatkom porodicom u Hadžiće, nažalost opet je stradao

    3) Srđan Žuža (1981) - izbjeglica iz Konjica poginuo od muslimanske granate 13. aprila 1993. dok se igrao sa drugom koji je isto ubijen

    4) Staša Samardžić (1980) - poginuo od muslimanske granate 13. aprila 1993. dok se igrao

    5) Aladina Drina (1978) - ubijena od tkz. Armije BIH snajperista 5. septembra 1993

    6) Mirnela Mutačić (1979) - ubijena od muslimanske granate 30. 11. 1992

    7) Igor Mičić (1975) - ranjen od muslimanske granate u julu 1993. preminuo kroz mjesec dana

    8) Mirza Šehić (1983) - ubijen od ABIH snajperista

    9) Bojana Hrvac (1983) - poginula od muslimanske granate

    10) Senad Suić (1979) - ubijen tokom granatiranja ABIH u novembru 1992. nešto prije Gordane Krunić

    11) Elvedin Vegara (1975) - poginuo od muslimanske granate 1993.

    12) Slađana Milanović (1977) - ubijena od muslimanske granate u januaru 1993.

    13) Naida Tabak (1985) - poginula od zločinačke granate 1992.

    14) Alen Murić (1975) - ubijen od snajperista

    15) Dijana Ninić (1975) - ubijena od ABIH snajperista 1992.

    17) Budžo Amel (1975) nestao u julu 1993.


    Ako znate jos neku djecu ili civile stavite, ispravite ako fale podaci.

    Idi na stranu - |1|2|