fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-GORAZDE
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

gorazde- 18913 - 10.09.2008 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

Istina o Gorazdu: Majkl Rose


gorazde- 20878 - 02.03.2009 : Razvigor - best (0)

Ofanziva u oktobru 1995. godine


Zis,
Da li misliš na poslednju muslimansku ofanzivu na trnovsko - goražnadskom pravcu iz oktobra 1995? Tad je stvarno bilo najteže jedinicama Sarajevsko - romananiskog korpusa da zaustave višestruko mnogobrojnije neprijateljske snage predvodjene odlučnim Zaimom Imamovič, koji je u toj ofanzivi i poginuo, a oni krajnjim naporom zaustavljeni. Naši su tada imali na tom pravcu jako malo ljudi i malo municije. Na jednu našu doletalo je deset neprijateljskih granata.
Molim te, ako si ti ili bilo ko od ovde pristunih direktno učestvovao u tim borbama, piši o tome najdetaljnije, da se ti podvizi otrgnu od zaborava.
Pozdrav!
gorazde- 21081 - 17.03.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

Goražde - aprila 1994. godine (1)


Krajem marta 1994. godine je došlo je naređenje da je I. D. V. u stanju pripravnosti jer treba da se ide za Goražde. Pored toga, pridodate su nam i interventne jedinice iz svih bataljona, kao i vod dobrovoljaca.

Nakon popunjavanja sa opremom i ljudstvom, krenuli smo u pravcu Rogatice. Tridesetog marta smo smješteni u jednu školu na ulasku u grad. Spavali smo po učionicama i fiskulturnoj sali. I sledeći dan se ništa nije dešavalo, pa smo hodali po Rogatici gdje sam upoznao Radovana, jednog starijeg čovjeka koji je bio učesnik Drugog svjetskog rata. Pozvao nas je na kafu i pričali smo o ratu. Radovan je služio kod Pavla Ğurišića i učestvovao u borbama za Višegrad. Nakon rata je odležao višegodišnju kaznu zatvora.

Tu noć, prije nego što smo i krenuti u akciju, imali smo i prvi gubitak u ljudstvu. Jednom borcu, čini mi se iz Ilidžanske brigade, izvukao se osigurač iz bombe što je bilo kobno po njega.

Bio je 1. april kada smo krenuli dalje. Stigli smo u Mesiće i razmjestili se po nekim objektima. Vrbas je otišao na izviđanje terena, kao i da nas uveže sa ostalim jedinicama. Lijevo od nas su bili raspoređeni Višegrađani i demineri iz Rudog.

Neprijatelj je bio veoma dobro utvrđen, a rovovi povezani tranšeima. Pored toga, imali su i više linija odbrane. Naši prvi gubici su bili iz redova dobrovoljaca, mislim da su tada poginula četri borca. Toga dana je jednom od njih bio rođendan.

Nakon nekoliko žestokih napada, njihova linija je pukla i u njihovim redovima je nastala panika i rasulo. Tom prilikom su zarobljeni njihovi najboji borci, nekoliko prisilno mobilisanih Srba. Idući dalje, nailazili smo na sve slabiji otpor neprijatelja, ali i dosta mina ručne izrade od koje je poginulo nekoliko Ruđana, a i Mićo Vlahović je nagazio na paštetu punjenu ekserom koji mu se zabio u petu. Odbio je da ode do doktora, nego je samo malo zavio ranu i krenuo dalje.

Početak aprila 1994. godine je bio veoma hladan, pa su borci veoma često palili vatre. Ostao mi je u sjećanju porucnik Zoran D. , koji je koristio svaku pauzu da zapali vatru i ogrije se. Čuo sam da sada radi u kasarni na Topčideru.

Desno od nas, Ilidžanci su imali žestoke okršaje, ali su veoma dobro napredovali.

Izašli smo i na Jabučko Sedlo. Tu smo imali žestoke okršaje sa neprijateljem, i zauzeli smo čitav plato. Zarobili smo i rovokopač, kojim su muslimani kopali tranšeje i rovove.

Krenuo sam sa nekoliko boraca ( Šorak, Radovan N. , Mali Francuz i jedan borac iz grupe Plavi Golf ) prema repetitoru koji je bio sa naše lijeve strane. Kod repetitora smo zarobili dva neprijateljska vojnika. U svoj toj gužvi i pucnjavi, u susret nam je posao džip UNPROFOR-a. U tom opštem metežu, bilo je ili mi ili oni. Mi smo pretekli.

Na tom djelu terena smo nailiazili na ostatke padobrana, kojima je NATO dopremao svojim muslimanskim saveznicima oružje i municiju, a čitavoj svjetskoj javnosti plasirali imformacije kako im dopremaju hranu i ćebad.

Ispod Jabučkog Sedla se nalazio Sjenokos. Tamo smo naišli na česmu sa vodom i par vikendica. U jednoj od vikendica je bila priručna ambulanta. U gomili lijekova pronašli smo i kesice na kojima je pisalo "prah protiv straha"!

U jednoj jako smjeloj akciji, jedna izuzetno hrabra grupa, koju izuzetno poštujem i cijenim, je zarobila plavog golfa. Samo trojica boraca iz te grupe su preživjeli rat.

Puno sreće i zdravlja svim preživjelim borcima, a poginulim junacima neka je vječna slava i hvala. Bila mi je velika čast boriti se rame uz rame sa svima njima.
gorazde- 21093 - 18.03.2009 : Oko Bijeljina - best (0)

Goražde - aprila 1994. godine (2)


Svanuo sunčan dan, kada smo krenuli u izviđanje terena prema "Pobjedi". Bilo nas je dvadesetak u grupi, a dobili smo i nekog mještanina da nam bude vodič. Teren je bio strm i pun nekakvih vrtača i rupa. Da napomenem i to da smo do tada probili sve njihove linije odbrane, pa do fabrike više nije bilo klasičnih rovova. Ispred nas više nije bilo nikoga jer su nestali kao da su u zemlju propali. Mi smo nastavili sa izviđanjem, sve do fabrike a onda se vratili nazad.

U jednom trenutku smo sjeli da se odmorimo na jednoj zaravni koju su okruživale vrtače. Bilo je jako naporno kretati se po takvom terenu. Na začelju su bili Šorak, Moca, R. C. , Mićo koji je blago šepao od paštete na koju je stao, i ja. U jednom trenutku Mićo Vlahović je primjetio trojicu vojnika. On je sjedio na zemlji, gledajući u smjeru iz koga smo došli, pa nas zapita iz koje su jedinice oni vojnici. Bacili smo pogled u pravcu neprijatelja koji nam se primakao na svega tridesetak metara. Nakon toga je nastala borba. Zbog konfiguracije terena, njih trojica su nas neko vrijeme držali u unakrsnoj vatri, ali su se povukli nakon što je jedan od njih ostao da leži. Na našoj strani niko nije bio ni okrznut. I ovaj put smo bili zahvalni budnom Mići što smo ostali živi.

Nemojte mi zamjeriti ako sam nešto ili nekoga zaboravio da pomenem, i nadam se da će me učesnici ovih događaja dopuniti jer ja nisam mogao biti na svim mjestima i ne mogu sve opisati.

Dobro se sjećam i 11. 04. 1994. godine. Neprijatelj nas je zasipao artiljerijom, pa je naš tenk sa najboljom posadom u čitavoj vojsci Republike Srpske, na čelu sa Peđom S. morao da dejstvuje po njima na šta su muslimanski saveznici, NATO avionom pokušali da pogode Peđu koji je vješto uništavao njihovu artiljeriju. Na svu sreću imali smo momka spremnog za avione - K*. Prilikom pikiranja tenka K je iz drugog pokušaja pogodio avion. Pilot aviona se katapultirao, i na njegovu sreću a našu žalost, spustio se među svoje saveznike. Šteta što ne dođe kod nas.

Svanulo je maglovito jutro 17. aprila, dan koji mi je sve krenulo naopačke. Još dok sam sa svojim drugovima pio prvu jutarnju kafu, onu iz NATO kesica, imao sam neki loš predosjećaj koji se i obistinio. To jutro smo išli na "Pobjedu". Prije toga jedan dio jedinice se i slikao, a čuo sam da je ista ta slika kroz par dana objavljena i u nekim od sarajevskih novina.

Krenuli smo oprezno prema fabrici, koja se nalazila u kotlini. Kada smo prišli na vidokrug fabrike iz pravca "Azotare", počela je borba. Pored mene je bio Radovan N. , a desno od nas su bili Šorak, Mali Francuz, Petko T. i Moca. Pred nama se prostirao vijugavi makadamski put, koji je vodio prema kući koja se nalazila uz samu fabriku. Taj predio je golet, sa nekoliko većih panjeva. Odvojio sam se od Radovana i krenuo napred. Iza jednog panja sam zatekao Ćurku.

U jednom trenutku, dok smo pucali u pravcu neprijatelja, nešto je zapraštalo oko nas. Pomislio sam da me je promašilo. Mećutim, kada sam probao da se malo bolje sklonim iza panja, noge nisu htjele da me slušaju, pa shvatih da sam ranjen. Reko sam Ćurki da sam ranjen, na šta je on pobjegao ostavivši me ranjenog u obe noge. Pomislio sam u tom trenutku da bi bilo bolje da me je ubio nego što me je ostavio takvog. Nekako sam se dovuko iza tog panja, izvadio svu municiju i bombe i nastavio da pucam jer nisam bio daleko od neprijatelja.

Na moju srešu Radovan, Šorak, Moca i ostali su shvatili šta mi se desilo, pa su otvorili nemilosrdnu vatru po muslimanima a Francuz Mali i Petko T. su me izvukli do Cvrleta i Radeta koji su me u šatorskom krilu, pod vatrom brovinga sa druge strane fabrike, uz nadljudske napore iznjeli na brdo do auta.

Rogatička bolnicu je bila puna ranjenika. Najviše je bilo Ilidžanaca, a među njima i njihov komandir, koji je podlegao ranama na par metara od mjesta gdje sam ja ležao. Mene su operisali naživo, jer u bolnici nije bilo anestezije. Taj dan ću do kraja života pamtiti sa nekom gorčinom.

O daljem toku akcije, znam samo iz priče. Čuo sam da su se u "Pobjedi" naši borci pomješali sa mudžahedinima, tako da se nije znalo ko je ko.


(*) Inače, ovaj Vogošćanin je oborio avion F-18 koji se zove Hornet (u prevodu: stršljen). Avion je oboren ruskom raketom SAM-7, koja ima žiroskop za navođenje rakete. Interesantno je i to da su ovo automatski navođene rakete, tj. nije dovoljno pritisnuti obarač. Raketa se ispali tek kada žiroskop detektuje infracrvene zrake motora aviona. Cijena jedne rakete (u to vrijeme) je bila 7000 njemačkih maraka.
gorazde- 21098 - 18.03.2009 : Oko BIJELJINA - best (0)

Goražde - aprila 1994. godine (3)


Iste večeri, u bolnicu su mi došli Šorak, Moca i Francuz. Zamolio sam ih da me izvedu iz bolnice i prebace kući, jer su doktori htjeli da me zadrže tu bar desetak dana. Ne znam kako su uspjeli da ubjede doktora da potpiše otpusnu listu i našli auto da me voze kući. mi napise otpusnu listu i nasli su auto da me vozi kuci, ali sam im do neba zahvalan za sve što su učinili za mene.

Šurku ponekad sretnem, čak ga i pozdravim. Možda ćete se pitati zašto. Vjerovatno zbog toga što vjerujem da će Sveti Petar svima odrediti kaznu kakvu zaslužuju. Eh, što ti je sudbina: Šorka i Moce više nema, a on se šepuri, neće ni Bog svašta. Moca je poginuo ne dugo nakon moga ranjavanja, od rikošeta u okršaju za Moševačko brdo.

Ta 1994. godina je odnijela veliki broj mojih prijatelja i saboraca. Bilo bi tu jos da se pise ali ne mogu nek neko drugi nastavi.. neko ko je bio ratnik a ne setac.

Bogatstvo čojekovo nije novac mada je neophodan, nego prijatelji i drugovi. Kada to izgubi izgubio je sve u životu i živi samo zato što mora.

Neka im je vječna slava i hvala za sva ovozemaljska dobra.
gorazde- 21125 - 19.03.2009 : Somi Lutalica Hamilton, ON - best (0)

Mala ispravka


Želim samo da napomenem, da je ovaj momak što je oborio avion, iz Rajlovačkog bataljona R. K. I još da napomenem: Oko, eto ti Ćurke u Bijeljini, sad mu bar opali jednu šamarčinu, za onu kukavičku izdaju.
gorazde- 24935 - 05.09.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Na Drini grobnica












Ove video zapise možete snimiti i na vaš kompjuter, direktno sa ovog servera. Verzija koju ja imam je nešto kraća i sastoji se iz tri dijela:

  1. Da snimite prvi dio kliknite ovdje
  2. Da snimite drugi dio kliknite ovdje
  3. Da snimite treći dio kliknite ovdje
gorazde- 25722 - 07.12.2010 : Svrake Juisni NASA - best (0)

Gorazde


Pozdrav za "Oko". Vidim da smo bili skupa na Goraždu, ali ne mogu da se sjetim o kome se radi. Možda se ti sjećaš nas iz VP, ili iz Jurišnog ili iz prve postave prvog idv Jurišnog bataljona. Dobro se sjećam i Zlatne glave i Jabukovog sedla i "Pobjede", a ako neko u to ne vjeruje, izašli smo Francuz, ja i mnogi drugi u nekim našim "novinama".

Bio sam ja i na Žuči, od Vidovdana pa sve do kraja januara 1993. godine. Svašta sam tamo doživio! Nakon toga sam otišao u Vojnu policiju, ali bolje da nisam. Ima tu još momaka koji su bili uzdanice Miće Vlahovića, ali neka to za sada ostane tajna.

Jedan veliki pozdrav Gargamelu, za koga samo mogu reći da je bio jedini pravi komandant.
gorazde- 27153 - 06.03.2011 : Cenda Ceska - best (0)

Nevesinjska brigada na Gorazdu


Moja nevesinjska brigada kojoj sam ja pripadao, učestvovala je u napadu na Goražde tj. kako se pričalo o oslobađanju ovog grada. Nastupali smo i napredovali od pravca Čajniča i sve je išlo glatko dok se nismo približili na uzvišenja oko grada.. E, tu se stalo. Jedna naša grupa je prišla do prvih prigradskih kuća i tu ih je dočekala snažna mitraljeska vatra. Poginulo je nekoliko naših boraca sa jednim našim istaknutim komandantom. Neprijateljske snage su se zabarikadirale, od svake kuće su napravili bunkere koje je bilo nemoguće osvojiti bez ogromnih gubitaka na koje nismo bili spremni. Grad se mogao osvojiti samo dugotrajnom hermetičkom blokadom, ali to ne bi dozvolio NATO i Amerika.
gorazde- 69460 - 16.05.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (0)

Goraždanski zločinci


Hvala ti Tomo na onom snimku, ja sam pisao bratu Oku, kako me prodaše gore i kako to od Srba iz Bosne to nikada ne bih doživeo...

Imam opširne podatke o stradalim civilima u Goraždu na početku rata, o pljačkanjima imovine, klanjima, a zaključno sa maj-jun 1992 godine. Ovo su imena zločinaca i koljača:

  • Azem Obarćanin
  • Sejo Kanilić
  • Edin Pita
  • Čeljo zvani Kako
  • ŠehoviĆ islednik
  • borovac Čuvar apsane
  • ahmet Sejdic i zet Avdo - Višegrad
  • Beko Kustirica
  • BerimaĆ Anel - Višegrad
  • Fadil FakoviĆ
  • Efendić Hadžo glavni organizator pogroma
  • Rašid Rijad
  • Borovina Enver
  • Merkez Ibro
  • Hodžić Šefko
  • Dragaš Saša -naše djubre
  • JusiĆ Jaško
  • Koso Ramiz
  • Džebo Samir
  • Đakovic Mensur
  • Džambenović Dino
  • Subašić Osman
  • Peštek mujo
  • Koso Ramiz
  • Džebo Samir
  • Hasanagić Apko

    U selu Brda zaklani su civili:

  • Budo Ujara
  • Šero Pantović
  • Miloš Drekalo

    Počinioci zločina (ko klao ko držao):

    Rogo Muje Salko 1952 Bačići
    Rogo Muje Aljo 1956 Bačići
    Rogo Sulje Rasim Bačići
    Rogo Sulje Murat Bačići
    Rogo Murata Enes 1971 Bačići


    Ako je živ Enesa treba vatati!


  • MiŠu i Milenka Jevđevića u mahali Goražde streljali na pravdi boga sledeĆa lica:

  • SijerĆiĆ Sadika
  • Abdulselam Pelam
  • RaŠČiĆ Memsudin zvani mesko
  • TeroviĆ Samir
  • Klovo Admir "Tajson"
  • Imširović Ibrišim ovog biH ja robijao samo zbog generalija!
  • Zlatić Mustafa "autoprevoznik" je "junački" ubio i zaklao Vuković Koviljku staru 65 godina.
  • gorazde- 70861 - 22.06.2012 : Aleksa Gacko Gacko - best (1)

    Goražde, april 1994


    Operacija u aprilu 1994 godine iz pravca Čajniča je krenula ovako:

    Poslije pokušaja zauzimanja brda Gradina i da bi se u dalje prodiranje naprijed uključila Gatačka brigada nije tekla po planu. Jedanaest dana je jedna manja jedinica iz Trebinja uz jaku podršku pokušavala da zauzme Gradinu ali nikako nisu mogli da pomjere muslimane iz jako utvrđenih bunkera. U tim borbama gine N. Daković iz Trebinja i mijenja se pravac napada. U akciju se uvodi Gatačka brigada i već prvog dana silaze u Župčiće i na obalu Drine.

    Treba još spomenuti da je na lijevom boku prodirala specijalna policija Hercegovačkog korpusa a do njih su bili borci iz Fočanske brigade. Pošto se veš došlo do prvih kuća u gradu kao pojačanje za ulične borbe dolazi jedinica Crvene beretke sa Boraka. Međutim, dalje se nije moglo ni centa jer je NATO avijacija počela da tuče prvo uveče na položaje Fočanske brigade a sutradan po položajima Gatačke brigade.
    gorazde- 70865 - 22.06.2012 : Aleksa Gacko Gacko - best (2)

    Goražde, april 1994


    Ishod bombardovanja je pogibija 3 borca Gatacke brigade i ne znam tacno broj ranjenih. Od 30 dana provedenih na Gorazdu mislim da je vise od 20 dana padala kisa. Blato jadi, mokre noge, hladno, tuce sa svih strana i sa zemlje i sa neba. Vojne cizme se raspale od vode pa ih vezem nekakvom kanapom da nisam bos. Tenkovi jedva uspijevaju da se krecu koliko je blato. Al moral je veliki i nista nije tesko. Jak elan dobijamo kad je pogodjen NATO avion. I za 2 dana pao bi citav grad da se nije moralo zaustavit i naredjeno povlacenje.
    gorazde- 73570 - 04.09.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (1)

    Samoinicijativa


    Samoinicijativa u ratu uglavnom vodi u probleme. Međutim, mi Srbi smo jako podlegali "samoinicijativi". Evo i jedan primer:

    Goražde 1994. godine. Sumrak. Više ne mogu da dejstvujem a i glava me boli od durbina. Iznad grada smo. Tenkisti pustili "Marš na Drinu"... Pušimo cigarete i gledamo se, nas par drugara. Ćutimo. Krv kuva, "Marš na Drnu" je čudo! Ječe brda u taktu ove pesme...

    Ustajemo, i uz reči "AJMO", nas četvorica krećemo. Ja pozajmljujem automat i komplet. Neko nam dobaci:

  • "Ako zaserete, obesiće vas major Purke!"

    Idemo u Goražde. Javljamo se Anteljevima, da nas oni ne oderu. Nas četvorica silazimo niz veliku strminu. Odmah uz šumu neka kućica. Ničija teritorija! I dok smo se nalazili na petnaestak metara od te kuće, privukoše nam se trojica balija. Da smo kojim slučajem stigli dva minuta ranije, uhvatili bi ih žive. I dok dvojicu držimo na nišanu, treći nam zamače. Ne smemo ni korak da napravimo, da ne šušnemo. Ako mi pocepamo njih živi se uz brdo ne možemo popeti jer bi nas oderali paljbom i trocevcem. Sa druge strane, da se menjamo četiri za dva, ne ide! Jedan ih drži na nišanu a trojica se izvlače, pa obrnuto.

    Eto, za sve ovo je kriv "Marš na Drinu!" I ne samo da smo mogli mi nastradati, već ko zna koliko bi još naših poginulo da su krenuli da izvlače mrtve i ranjene?

    Samoinicijativa lako preraste u nesreću, ali ponekad i bitke dobije. Ipak, bez komande ništa ne valja.
  • gorazde- 73624 - 05.09.2012 : Oko - best (0)

    Goraždanske mine


    Novače,

    dobro se sjećam tih goraždanskih mina. Bio sam očevidac kad su dva minera iz Ruđanske brigade poginula demontirajući ručno pravljenu protivtenkovsku minu koja je bila ogromna. Ovo se desilo na onom djelu puta od Mesića prema repetitoru, na nekih 200 metara prije izlaska na zaravan. Tamo sam vidio i ručno pravljene paštete sa ekserom. Pokojni Mićo je stao na takvu jednu ekserušu.

    Ove improvizacije sa Mrudovima su rađene tj. stavljan je potezni upaljač i zbog toga što su jedne prilike neki Mrudovi bili ukradeni od strane neprijatelja.

    Željko, najvjerovatnije je da se stavljao upaljač od PROMA ali postoje mogućnost postavljanja drugih vrsta poteznih upaljača jer znaš da se kod nas u fabrici svašta proizvodilo i pravilo.
    gorazde- 73661 - 05.09.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (3)

    Nedostatak municije u 1994. godini


    Goraždanske improvizacije pokazuju, da su muslimani u toj enklavi početkom 1994. godine kuburili sa opremom i naoružanjem u to vreme.

    Upravo te godine Hrvati i muslimani troše 40 milijardi dolara za naoružanje! Muslimane finansira Saudijska Arabija i Iran, delimično i Emirati. Hrvati oružje dobijaju na poček, ostalo plaća Vatikanska banka, koja je najgusarskija banka na svijetu, najprljaviji perači para, banka koja daje pare reč, bez potpisa...

    Preko Austrije i Nemačkog BND, sa našom braćom Rusima i ekipom iz "Crnomorske flote", mafijom, naoružavaju naše neprijatelje ruskim naoružanjem iz bivšeg DDR-a. Naš neprijatelj dobija tenkove 55 i 72, kao i svu ostalu potrebnu opremu. Isporuka lagana i blizu...

    U isto vreme, Sloba udara granicu na Drini i zavrće slavinu. Republika Srpska sa istrošenim resursima, diže se planetarna hajka na sve što je srpsko, nameštaju se optužnice Karadžiću za genocid, da više ne bi išao na pregovore. Planira se "Oluja" do Drine, NATO bombardovanje Republike Srpske... Planiraju se i silne muslimansko-hrvatske ofanzive..

    Vašim sprečavanjem proboja opsade Sarajeva spašena je Republika Srpska, sami ko sirak pusti, bez iđe ikoga! Slava svima vama živima, a posebno poginulima i invalidima...
    gorazde- 79628 - 18.11.2012 : Dragan Stojanovic Crvenka - best (0)

    Diverzant


    Kada smo bili u Goraždu, tačnije ispred fabrike "Pobjeda", neposredno prije nego što je došao Rouz, srušili smo jedan avion pa me interesuje da li je taj momak bio iz Vogošće. Vogošćani bi trebalo da se sećaju te akcije.

    Puno pozdrava za sve borce.

    Dragane,

    taj momak je iz Srpskog Sarajeva, upravo iz tog dijela gdje je i Vogošća. Ja ga lično ne znam, ali su mi oni daljni rođaci po majci. U Sarajevsko polje su se doselili sa Durmitora, tačnije iz selo Nedajno u Crnoj Gori.
    gorazde- 79669 - 19.11.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Obaranje aviona kod Goražda


    Upoznao sam ga neposredno nakon obaranja tog aviona na Goraždu. Sjedili smo par dana nakon toga u jednoj vikendici u Dobroševićima. Pilo se i slavilo, a on je bio u centru pažnje. Zvao se R.K. Bilo je tu dosta boraca koji su svojim očima gledali obaranje tog aviona.

    Pozdrav svim forumašima!
    gorazde- 81876 - 24.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Zločin u Kukavicama


    Napadači ni do dan-danas nisu kažnjeni

    U Novom Pazaru je organizovana konferencija o zločinima nad Srbima u Goraždu i Gornjem Podrinju od 1992. do 1995. godine.

    Prilikom izvlačenja iz Goražda, napadnuta iz zasede u mestu Kukavice kod Rogatice kolona Srba - dece, žena i nemoćnih staraca. Iako su im garantovali slobodan prolaz, nejač srpska je napadnuta i tom prilikom 25 ih je ubijeno, a više od 90 ranjeno. Napadači ni do dan-danas nisu kažnjeni.

    Na ovoj konferenciji je premijerno prikazan dokumentarni film "Na Drini grobnica", u kome se vidi napad na tu kolonu.

    To su potresni snimci i svedočenja učesnika konferencije.

    Tog dana u 10 časova na mestu zločina u selu Kukavice na spomen obeležje položeno je cveće i održan pomen ubijenim srpskim civilima iz Goražda, a u crkvi Svetog Đorđa u Novom Goraždu služen je parastos svim stradalim Srbima Gornjeg Podrinja, između 1992. i 1995. godine. A njih je, na osnovu "Knjige mrtvih Srba", stradalo u Višegradu, Goraždu, Rudom, Foči i Čajniču ukupno 1.544.

    Konferenciji je prisustvovao humanista iz Mrsaća kod Kraljeva Milić Rašović Miša, koji je za vreme i posle rata pomagao svima onima kojima je pomoć bila neophodna u više od 130 humanitarnih akcija.

    Konferenciju su organizovali Savez logoraša Republike Srpske, Regionalno udruženje logoraša Višegrad u saradnji sa opštinama Novo Goražde, Višegrad, Rudo i Čajniče.
    gorazde- 81881 - 24.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Snimak zločina nad Srbima kod sela Kukavice


    Zanimljivo da su ovaj kratki snimak napravili vojnici UNPROFOR-a koji su odmah posle masakra prošli tim putem za Goražde. On nikada nije objavljen u medijima, a njegov prvo prikazivanje se pojavilo u filmu "Ničija zemlja" režisera Danisa Tanovića, gdje se on prikazuje kao masakr Srba nad muslimanima!

    gorazde- 84143 - 05.04.2013 : Dragan Tanco Stojanovic Crvenka - best (1)

    Akcija na Goražde


    Na današnji dan, 05. 04. 1994. godine, srpski jurišnici su počeli akciju na Goražde. Naša grupa pod Ružinom komandom je dobila rejon sa rogatičke strane - Zlatnu Glavu.

    Taj dan smo počeli izviđati i opipavati teren, a dana 06. 04. 1994. godine smo udarili žestoko na rovove ali smo odustali od proboja. Sutradan smo ponovo strahovito udarili i tom prilikom, dok su naše granate tukle, mi smo prišli blizu rova. Kada je Ruža naredio da prestanu granatirati ukazala nam se prilika za upadanje. Oni su počeli da beže kao zečevi. Nakon toga je linija počela da puca. Prilikom sam na izlatsku pred rov lakše ranjen ali kratko sam bio u bolnici u Rogatici gde sam ležao samo par dana. Nakon toga sam nastavio sa njima. Krenuli smo prema repetitoru, gde sam po prvi put sreo našeg generala Ratka Mladića. Ovo še mi ostati u sećanju jer je on bio sa nekim novinarem i tom prilikom je snimljen onaj avion kada ga je srušio onaj momak iz Vogošće. Tada je general rekao:

  • "Braćo Srbi sada nam je prilika da uđemo u Goražde!"

    Ružina grupa je krenula da se spušta od repetitora prema fabrici "Pobeda" i tu smo se spojili sa ilijaškom grupom. Tu je bilo i nešto Rusa. Došli smo do fabrike, ali je tu nastao problem. Ni danas mi nije jasno zašto smo zastali kad smo mogli ući u grad. Sa Rusima smo ušli do pola fabrike i tu smo čekali dok nije došao onaj nacista general Rouz koji je naredio da se povučemo.

    Tu na Goraždu je bilo mnogo ranjenih i poginulih. Imali smo jaku volju, a naročito kada smo probili liniju i kada su počeli da beže. Mislim da će ta akcija ostati upamćena po tome što je za jako kratko vreme osvojeno dosta kilometara linije.

    Toliko za sada i veliki pozdrav svoj braći preko Drine!
  • gorazde- 86127 - 28.07.2013 : Vuk - best (0)

    Vukovi sa Drine


    Ma šta da kažem na ovaj komentar. Svi dobro znaju kakvi su bili Vukovi sa Drine!
    gorazde- 91747 - 08.12.2014 : Mladen Jovanovic Sokolac - best (0)

    Jabučko sedlo: Ilija Jovanović


    2o. 08 1992. na jabuckom sedlu nadomak Goražda nestao je moj otac, Jovanović Ilija. Interesuje me da li neko iz redova muslimanske armije zna šta se desilo tog dana.

    RE: Jabučko sedlo: Nestanak Ilije Jovanovića



    Jedna mala dopuna na Mladenov komentar: Koliko ja znam, posmrtni ostaci Ilije Jovanovića, kao i par drugih Sokočana, još uvijek nisu pronađeni.
    gorazde- 95233 - 21.02.2016 : Pedja t-55 - best (7)

    Goražde 1994. (1. dio)


    Ovo što ću sada ispričati desilo se prije 22 godine, pa ako nešto preskočim ili pogriješim neka mi se ne zamjeri od ljudi koji su sa mnom tada bili.

    Negdje krajem marta 1994. godine formiran je Jurišni bataljon 3. spbr. U njega su ušli najbolji pojedinci, hrabri, iskusni i odlučni za borbu. Među njima sam bio i ja sa svojom jedinicom OMJ.

    Naš prvi veći zajednički zadatak je bio pomoć Rogatičkoj brigadi da povrati dio izgubljene teritorije.

    Postrojili smo se u Svrakam ispred Komande i dobili naređenje za odlazak u Rogaticu. Meni su oklopi bili u Srednjem, pa sam tako ja krenuo sa svojim vozilom i posadom (golf 1), a tenk će biti dopremljen vučnim vozom, ako bude potrebe za mojom upotrebom. Inače ja sam krenuo tada dobrovoljno kao pješadinac jer mi je majka rodom sa tih prostora i poznavao sam dobro taj teren koji sam posjećivao kao klinac na ljetnim raspustima.

    Stigli smo u Rogaticu oko 30. marta. Par dana smo čekali da dođu i ostale jedinice pošto je operacija bila širih razmjera. Krenuli smo putem prema Kukavicama, došli u Mesiće i krenuli makadamskim putem prema Jabuci.

    Nešto niže od Gornjih Mesića postavljen je šator u kome je boravio jedan dio naše jedinice, a ja sam sa svojim momcima otišao malo visočije i bio u jednoj maloj kućici ispod puta. Tih prvih dana išlo se u prisilno izviđanje da se otkrije neprijatelj. Bilo je tvrdo. Oni su nas gađali sa svojom artiljerijom koju su dobro navodili njihovi izvidžači.

    Morali smo da odgovorimo adekvatno. U rejon Lađevina došao je Zvjerka sa haubicom 122 mm, došao je Savo sa Pragom, i meni je dopremljen tenk.

    Prvi dan akcije gađao sam rovove na Zlatnoj Glavi, a mene je gađala maljutka sa Dolovskog groblja. Pošto sam bio zaklonjen u nekom rastinju maljutka se aktivirala ranije i nije bilo neke štete.

    Na dio sa koga sam gađan ispalio sam par granata i više nije dejstvovano na mene sa tog dijela. Do mene je došao Vrbas i rekao da ću morati pogoditi rovove na Zlatnoj glavi jer je to jedini put kojim moramo proći. Jurišnici će se privlačiti pod mojom paljbom i prići što je bliže moguće i tako pokušati probiti muslimansku liniju a nakon toga sam i ja trebao da krenem za njima. Dan ranije je najvjerojatnije podbacila jedna naša minobacačka granata i imali smo žrtve.

    Izašao sam na put za Jabuku, prišao mi je kamion u kome su bile tenkovske granate. Punili smo top iz kamiona jer je borbeni komlet iz tenka morao biti nedirnut, pošto kada pogodim rovove moram odmah krenuti za mojim borcima i pružim im podršku. Ipalio sam preko 40 granata. Rovovi su bili "razbijeni". Preko veze sam čuo da su naši "ušli"!

    Krenuo sam prema Dolovskom groblju sa par pješadinaca iz Rogatičke brigade koji su mi bili zaštita, uz pratnju BVP-a iz Ilidžanske brigade. Za mnom je krenuo i sanitet. Dolaskom na Dolovsko groblje izašao sam iz tenka jer sam put morao da nastavim kroz šumu i da vozaču pokazujem kuda da se kreće. Desno od nas su bile Vražalice i sa toga dijela su nas mogli vidjeti muslimanski vojnici. Počelo je žestoko granatiranje. Kada su pale prve granate gine vozač BVP-a, koji je bio van oklopa. Granata mu je pala bukvalno pod noge.

    Naš sanitet je bio blizu, ali pomoći nije bilo. Morali smo se pod hitno pokrenuti sa tog dijela. Krenuli smo preko Zlatne glave i Sitnog kamenja prema Jabuci. Izlaskom na Sitno kamenje preko veze čujem da su naši već na Jabučkom sedlu i da gađam muslimanske borce na Mišu koji je desno od naših. Gađao sam sa par granata i krenuo dalje. Izbio sam na put za Jabuku. Put je bio zaminiran. Prilikom deminiranja ginu dvojica boraca iz Rogatičke brigade. Mine su bile improvizovane. Muslimani bi ukopali u put veću količinu eksploziva i na njega postavili upaljač od pješadijske mine, pa se tako ta mina vrlo lako aktivirala. Slično tome su bile i "paštete". Malo eksploziva i ekser koji se zabijao u nogu.

    ...nastaviće se...
    gorazde- 95303 - 27.02.2016 : Pedja t-55 - best (8)

    Goražde 1994 (drugi dio)


    ...nastavak...

    Kada sam izašao na Jabučko sedlo, lijevo pored puta vidio sam tenk i Pragu koji su izgorili ranije. Ispred mene je bio muslimanski rov i u njemu BST (bestrzajni top) koji je bio napušten. Da je posluga na topu bila malo hrabrija i da su nas sačekali najvjerovatnije da bi nas uništio. (ovaj rov i grudobran i dan-danas postoje pored puta nakon 22 god).

    Iznenada nas je počeo gađati top 37mm, ispalio je desetak granata na nas, ali srećom nije bilo žrtava na našoj strani. Dobio sam naređenje od Vrbasa da uništim taj top da bi mogli nastaviti sa daljim napredovanjem. Smislio sam jedan plan koji je trebao da bude efikasan. Na položaj je stigao i Nešo sa svojim tenkom. Ja ću izaći sa svojim oklopom i zauzeti zaklon, a Nešo da osmotri odakle ću biti gađan, pa da pokuša uništiti top. Izašao sam sa tenkom i zauzeo zaklon. Top je pokušao da me pogodi pri čemu me je promašio, ali je odao svoj položaj jer smo uočili blijesak. Nakon toga je Nešo ispalio par granata i pogodio ga.

    Krenuli smo dalje. Nakon našeg pokreta na Jabučko sedlo dolaze borci Rogatičke brigade i snimaju se sa gen. Mladićem, dok smo mi bili daleko naprijed. U Jabuci iza prodavnice nalazila se muslimanska baterija minobacača 82 mm koja je bila napuštena. To su oni isti minobacači koji su mene gađali na Dolovskom groblju. Nakon 200 metara nailazim na onaj top što nas je gađao, Nešo je dobro odradio posao. Pogodak je bio direktan. Imali smo još jedan trofej.

    Dobijam naređenje da krenem prema Sjenokosu. Puta nije bilo, morao sam ga sam sebi prokrčiti put kroz šumu. Okrenuo sam top nazad i počeli smo se probijati kroz mladu borovu šumu. Nakon nekih pola kilometra izlazimo na Sjenokos, i zaustavljamo se kod jedne repetitorske table koja je bila ukopana u zemlju.

    Od Vrbasa preko motorole dobijam obavještenje da ću sigurno biti gađan od NATO aviona, i da pokušam da maskiram tenk kako ne bi bio uništen.

    Pored one repetitorske table bio je jedan malo veći zaklon u koji je mogao stati tenk, naredio sam da se tenk uveze u taj zaklon, imao sam veliku maskirnu mrežu, nasjekli smo borovih grana i dobro sve maskirali. Tenk se nije mogao vidjeti sa 50 metara, a ne iz vazduha. Ni dan danas ne znam da li mi je pomogla ona repetitorska tabla da ne budem uočen, jer je bila metalna i masivna 10x5 metara. Dva aviona su me nadletjeli, ali su samo preletjeli ispuštajući IC mamce. Napravili su zaokret i opet krenuli prema meni.

    U tom trenutku avion koji je letio prvi primio je pogodak u zadnji dio. Vidio sam da ga je pogodila naša raketa. Pilot se katapultirao i počeo da pada na muslimansku teritoriju. Drugi NATO avion je u punom "forsažu" napuštao naš vazdušni prostor. Znao sam ja da neću biti ostavljen na cjedilu. Ipak smo mi Jurišnici 3. spbr. Imali smo hrabre i obučene borce za sve vidove borbe sa neprijateljem, pa bio on i NATO.

    Oduševljenje kod mojih boraca. Nakon pada aviona, muslimani nas počinju žestoko granatirati minobacačima. Granate su padale blizu, trebali smo promijeniti položaj. Ispod mene je bio jedan uski put koji je silazio prema fabrici "Pobjeda". Morao sam polako sići sa tenkom jer je bilo baš usko. Pri tome sam mogao biti gađan vrlo lako. U moju pratnju i zaštitu krenuli su momci iz Interventnog voda Ilijaške brigade koji su nam bili pridodati. Sa njima je bilo i par ruskih dobrovoljaca sa Grbavice. Zadatak nam je bio da siđemo na put koji je išao iz Goražda prema Podranjenu i spriječimo dotur svježih snaga neprijatelju. Kada smo sišli na put gađani smo iz topa 76 mm, blizu nas nalazile su se srpske kuće koje su popaljene 1992. od strane muslimanske vojske, i te iste kuće su nam pružile dobar zaklon.

    ...nastaviće se...
    gorazde- 98173 - 16.11.2016 : Karabaja Gorazde - best (0)

    Jabučko sedlo


    Niko od srpskih vojnika nije ranjen ostao na Jabučkom sedlu '92. godine.
    gorazde- 99575 - 19.02.2017 : Bojan Bijeljina - best (0)

    Borbe u Goraždu, na lijevoj obali Drine


    Može li neko da ispriča nešto o borbama u Goraždu na lijevoj obali Drine od maja do avgusta '92. godine i operaciji muslimanske vojske Krug '92. kao i o povlačenju srpskih boraca i civila prema Rogatici?
    gorazde- 99857 - 14.03.2017 : Bojan Bijeljina - best (0)

    Događaji u Goraždu, lijeva obala Drine


    Možz li iko da nam ispriča nešto interesantno vezano za rat u Goraždu na lijevoj obali Drine, do povlacenja 28. 8. 1992. godine? Hvala.
    gorazde- 100209 - 12.04.2017 : Milan Marković Goražde - best (5)

    Leva i desna obala Drine od 04. maja do septembra 1992. godine


    Mislim da je najbolje da ovom momku iz Bjeljine ništa ne pišem jer se nema šta ni napisati.

    Ni levu, a ni desnu stranu, koju su Srbi kontrolisali nisu imali pravog komandanta koji bi od samog početka uzeo stvar u svoje ruke i ne bi dozvolio da se desi ono šta se desilo. Brno Petković, koji je pobegao u Srbiju, ne zaslužuje ni da mu se ime spomene, na desnoj su se menjali u rukovođenju i sve je nekako išlo dok dok im Simić nisu poginuli kod Fakovića pod nerazjašnjenim okolnostima, lično znam istinu ali ne bih javno!!!

    Momci koji su bili u fabrici "Viogor" poslati su u čistu smrt i samo njihova hrabrost ih je sačuvala. Ko je bio svedok zna o čemu pričam, jer sve pogibije su se dešavale uglavnom u viogoru. Imena tih momaka neću da spominjem ako ovo budu čitali znaće na koga mislim, ali napominjem da sam i ja bio jedan od njih.

    Umesto da se ukopamo, jer smo držali sve ključne kote i na levoj i na desnoj strani, naši su mislili da će doći neko sa strane da to sve oslobodi. Naravno, kada su muslimani shvatili da mi nemamo snage ni ljudi, krenuli su u ofanzivu, prvo na levoj strani a onda i na desnoj.

    Sve dalje što bih napisao bilo bi ukratko rečeno jedna tragedija u koju su narod uvukli oni koji sad po Beogradu ili belom svetu igraju uz GOCI BEND i pevaju o tome kako su ratovali i izgubili GORAŽDE.

    Naravno da su svi zločini koje su muslimani učinili su za osudu i žalosno je da nikada niko iz Goražda nije osuđen za to. Primjera radi da spomenem kako su masakrirali Bojana Radovića, jako dobro se zna i ko je to uradio ali ništa!!

    Ono što je osvetlalo obraz na Goraždu jeste 1994. godina i ofanziva koje je bila perfektno isplanirana. Tada je Svet spasio muslimane od poraza i oni su svesni toga, ja sam bio u jednoj brigadi koja je krenula iz Rogatice preko Bule pa onda smo se spustili iznad Kopača i došli do Crkve Svtog Đorđa. Tu smo stali jer je stiglo naređenje da se srpska vojska povuče tri kilometra od centra grada.

    Ako ja mogu da priznam da su muslimani te '92. godine uspeli uz naše greške da oslobode Goražde, red bi bio da i oni priznaju da ih je svet spasio '94. u aprilu, baš u ovo doba pre tačno 23 godine. Danas bi "grad-heroj" trebao da kaže kako su pakovali stvari da pobegnu iz "grada-heroja" te '94. godine, ali ih je UNPROFOR spasio.

    Puno toga bi se moglo pisati, čak bi se i jedna cela velika knjiga mogla o tome napisati, ali mislim da je to sada davno iza nas i mlade generacije treba da gledaju napred u bolju budućnost jer rat nikom ništa lepo nije doneo, možda samo onima koji su otišli u Kanadu, Ameriku i danas uz Goci Bend slave pobede.
    gorazde- 100231 - 16.04.2017 : Dexon Max Banja Luka - best (0)

    RE: Leva i desna obala drine od 4. maja do septembra 1992. godine


    Pozdrav za Milana Markovića iz Goražda. Interesuje me da li je poznavao Drocu Taneta, inače mog dobrog drugara. Zajedno smo služili JNA 1990/91. Pronašao sam u Virtuelnom groblju da je poginuo 1992. godine, ali nisam siguran da je to moj Tane Droca. On je negdje 1972. godište.
    gorazde- 100315 - 27.04.2017 : Milan Marković Gorazde - best (0)

    RE: Leva i desna obala Drine od 04. maja do septembra


    Nisam ga poznavao mislim da je on bio na levoj strani i bio je mlađi od mene. Kod nas na desnoj strani je bio Tane ali iz Bara, našeg naselja na desnoj obali Drine. Kuća mu je bila iznad Pejkine kuće u Barama, ko je iz tog kraja zna o čemu pišem!

    Eto što ti je život! Sledeće nedelje je 04. maj 2017. godine, godišnjica početka nesretnog rata za Srbe iz Goražda.

    Pozdrav!
    gorazde- 100354 - 04.05.2017 : Bojan Bijeljina - best (0)

    RE: Tane Droca


    Odgovor za ovog gospodina. Tane Droca je kao vojnik poginuo prvih mjeseci rata u Goraždu. Sigurno ima ljudi koji znaju i detalje. Pozdrav.

    RE: Tane Droca



    Iz baze podataka ovog portala: Droca (Milosav) Tane je rođen 12.03.1972. godine u Goraždu, a poginuo je 23.07.1992. godine u Mesićima kod Rogatice.
    gorazde- 101067 - 15.08.2017 : Sasa 073 NovoGorazde - best (1)

    RE: Tane Droca


    Tane Droca poginuo na putu Jabučko sedlo, repetitor Trovrh. Vozilo u kojem su bili Droca, Berenc, Jeremić, Đoković naišlo je na postavljenu minu i zasjedu. Niko nije preživio.
    gorazde- 101071 - 16.08.2017 : Dexon Max Banja Luka - best (0)

    Droca Tane


    Hvala Saši na odgovor za pokojnog Taneta Drocu. Bili smo baš dobri drugari u JNA i jako mi je žao sto je nastradao. Ima je samo 20 god. Neka mu je laka zemlja.

    Da li Saša znaš koje je godine poginuo Droca Tane i gdje je sahranjen? Pozdrav za tebe

    Pozdrav.
    gorazde- 101079 - 18.08.2017 : Sasa 073 NovoGorazde - best (0)

    RE: Tane Droca


    U tekstu iznad neko je prenio iz baze podataka ovog portala datum i mjesto pogibije, mada kolko se ja sjećam, on je poginuo na putu Jabučko sedlo - repetitor Trovrh.



    Sahranjen na Vojničkom groblju opštine Novo Goražde koje se nalazi pored crkve Sveti Đorđe u naselju Sopotnica.
    gorazde- 101265 - 30.09.2017 : Nedo ¿evo Banjaluka - best (0)

    Kako je spašena djevojčica Minka Živojević iz Goražda


    ČEDO U RUKSAKU

    autora Edine Kamenice, objavljen u sarajevskom dnevnom listu "Oslobođenje", 20. maja 1993. godine.

    Poštovana Vildana Selimbegović, urednice lista "Oslobođenje",

    Na više mjesta, po elektronskim portalima, u štampanim medijima i u nekim od televizijskih emisija, objavljena je priča o Minki Živojević iz Goražda.

    Nakon četvrt vijeka od tog ratnog, humanog događaja, kao direktni učesnik te akcije, tadašnji operativni radnik Resora nacionalne bezbjednosti MUP-a RS, odlučio sam da i ja zavirim u svoje sjećanje i da prokomentarišem tekst novinarke Edine Kamenice, objavljen u listu "Oslobođenje", 20. maja 1993. godine.


    Djevojčicu Minku Živojević, od oca Mehe i majke Sabre, koja je tada imala nešto više od pet godina, teško bolesnu, životno ugroženu, u jeku borbi proteklog građanskog rata, uz dogovor zaraćenih strana, tačnije na molbu lokalnog muslimanskog komandanta Goražda, pripadnici vojske Republike Srpske, zbog hitnosti slučaja, uz pomoć helikoptera, krajem juna 1992. godine, prebacili su iz Goražda u Glavnu bolnicu Vrhovnog štaba Vojske RS u Sokocu.

    ...nastaviće se...
    gorazde- 101301 - 08.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (3)

    Kako je spašena djevojčica Minka Živojević


    ...nastavak

    Siguran sam da je trebala spretnost i hrabrost ekipama zaraćenih strana, naročito pilotu helikoptera u zoni dejstava, koji je obavio toliko opasan zadatak.

    Trijažom povrijeđenih dr Boriša Stojanović, hirurg, odlučio je da Minku hitno uvedu u operacionu salu, prije pristiglih, brojnih, ranjenih srpskih boraca koji su, kao i ona, čekali svoj spas. Djevojčica je operisana i zbrinuta.

    Nakon njenog oporavka, general Ratko Mladić, komandant Vojske RS, radi njene sigurnosti, predložio je da je zadrže u bolnici, dok se ne ostvare uslovi da je vrate njenim roditeljima. Tako je i bilo. Minka je postala miljenica osoblja bolnice.

    Školska (Edina Kamenica)

    Edina, poznato mi je da si odmah, početkom rata, ušla u ratnu propagandnu mašineriju jedne od zaraćenih strana, što mi uopšte ne smeta. Ipak, ne mogu, a da ne reagujem na ovaj tvoj tekst, u kojem si iznijela niz neistina. Napisala si da je djevojčica Minka Živojević postala "ratni zarobljenik", a u podnaslovu priče, napisala si: "Četvoromjesečno zarobljenišvo djevojčice Minke Živojević".

    Edina, to je veoma licemjerno od tebe, kao novinara, i kao žene. Bez obzira na rat, trebala si raditi profesionalno. Sporni članak napisala si pet mjeseci nakon tog događaja. Dakle, imala si sasvim dovoljno vremena da, kao novinar, kvalitetno pripremiš tekst. Tvoj i moj profesor, ugledni dr Emil Vlajki, učio nas je da moramo sagledati događaj sa više strana. U suprotnom, vijest je neprovjerena, neobjektivna, nema suštinsko značenje. Tekst postaje jednostran i bezvrijedan. Ali, ti ovaj članak nisi slučajno ovako napisala. Napisala si na takav način da bi mu dala neki drugačiji smisao.

    Kada se uđe u bolnicu iz nje se, kao po nekom pravilu, obično, i iziđe. Međutim, rat stvara konfuziju, stvara vanredne poteškoće, za koje je potrebno uložiti određeni napor da bi se one uspješno riješile.

    Iz Sokolačke bolnice, ili bolje reći ekspresne ratne hirurgije, zahvaljujući stručnosti i nadčovječanskim naporima njenih hirurga, kao i drugih ljekara, većina pridošlih ranjenika ponovo je uspijevala vidjeti svjetlost sunca. Nažalost, neke su iznosili kroz podrumska vrata do mrtvačkih kola. Jedan prizor, koji sam lično vidio u toj bolnici, ostao mi je trajno u sjećanju. Zvuči strašno, ali, moglo bi se reći da to nije bilo iznošenje, nego brzi "istovar" pridošlih ranjenika. A, oni su stalno pristizali... Prijemni prostor bio je prepun tih nesrećnih ljudi, koji su ležali na, prljavim, krvavim i blatnjavim, nasumice poređanim, vojničkim ili improvizovanim nosilima. Gužva, jauk i miris joda.

    Naročito mi se urezala u sjećanje trijaža dežurnog hirurga. Nakon što bi ekipa tehničara, prilikom ukazivanja prve pomoći, isjekla, razmotala, ili odvojila od tijela, razne, krvlju natopljene "zavoje", napravljene od krpa, košulja, stoljnjaka ili onog što je bilo prvo, pri ruci, na licu mjesta, što se moglo dohvatiti. Hirurg bi donosio, naizgled, hladnu odluku, da li će pristiglog ranjenika "krpiti" ili će mu odstraniti dio tijela. Počeo sam posmatrati prema kojim vratima nekog od ranjenika nose. Za svakog od njih, pitao sam se hoće li ga sreća pratiti. Bespomoćno su čekali da im neko pomogne. Gledajući tu golgotu shvatio sam da je najbolje onom koji je bez svjesti. Bar preskoči prvi čin. U tom trenutku, palo mi je na pamet šta li rade sa tim odstranjenim cijelim nogama, šakama, dijelovima vilice...

    U "Sokolačkoj" bolnici, skoro da nikad nije bilo mjesta. To je bila "Fordova" pokretna traka.

    nastaviće se

    Ratna situacija oko Goražda, drastično se pogoršala. Minka se oporavila, i neočekivano dobila novi dom, stacionar Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS. Mjeseci su prolazili, a neki siguran način za njen povratak roditeljima, nije se mogao pronaći.

    Tačno je da su se pojavljivali i "mešetari", oni koji su pokušavali da, pomoću priče o djevojčici Minki, izvuku neku korist. Takvi se uvjek pojavljuju u ratovima, poplavama, kao i drugim ljudskim nesrećama. Nude se da budu posrednici. To je njihov način življenja. Takvi tipovi su raznih zvanja i zanimanja, medicinske sestre, vozači, šibicari, načelnici opština, rukovodioci u ministarstvima unutrašnjih poslova... Školska, u ratnom periodu, poznavala si takve i usvojoj cijenjenoj firmi, kao i ulici.

    Sredinom novembra, od neposrednog rukovodioca, ponuđen mi je zadatak da Minku Živojević vratim njenim roditeljima.

    Nakon nekoliko dana prikupljanja podataka, analize, pristao sam da obavim zadatak, da djevojčicu Minku vratim njenim roditeljima. Uslijedio je radio kontakt sa Goraždom. Precizan dogovor. Imam i pratioca. Goran, iskusni radnik službe. Jedinstven. Pratio me i obezbjeđivao u svim akcijama, "gostovanjima" kodtadašnjeg neprijatelja.

    U jutarnjim satima, 25. novebra, pored Sokoca, u kabinetu načelnika Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS, pukovnika Taušana, preuzeli smo djevojčicu Minku Živojević. Bolnicom je, brzinom munje, prošla vijest da Minka ide kući, da je bolnički otpuštena. Da bismo je što više upoznali, kao i ona nas, proveli smo s njom izvjesno vrijeme, u obilasku bolnice. Minka nam je bila kao bolnički vodič. Držala me za ruku. Imenom je pozdravljala ranjene borce, koji su ležali na krevetima, kao teži, ili po hodnicima na nosilima, kao lakši bolesnici. Pokazala nam je svoju sobu, krevet, ormarić, igračke... Prvi utisak, pametnica, umiljata i zaista simpatična djevojčica.

    Centralni ispraćaj bio je ispred bolnice. Zaključili smo da je sve bilo u organizaciji načelnika pukovnika Taušana. Nasumice poređani ljekari, medicinske sestre, pomoćni radnici. Grljenje, poljupci, suze... Slika za pamćenje. Bili smo iznenađeni, jer nismo očekivali tako veliki broj, bijelih i zelenih, bolničkih mantila na jednom mjestu, takav ispraćaj. A, Minka, shvatila da ide svojoj kući, da će moći da zagrli majku i oca, možda sestru ili brata, drugarice, pa postala važna.

    Kroz nekih dva sata, stigli smo u kompleks Glavnog štaba Vojske RS, u blizini Han Pijeska. Na kontrolnom ulazu, u prolazu, iz terenskog vozila, mahao nam je komandant Vojske RS, general Ratko Mladić. U ratnoj sobi Glavnog štaba, primio nas je general Manojlo Milovanović. Čim smo sjeli, saopštio nam je da imamo pozdrav od komandanta Mladića, uz obrazloženje da je on hitno morao da ode. Minku su poslužili koka-kolom. Obradovala se. Dobila je notes i pakovanje flomastera, a general joj je rekao: "Minkice, žajde čika Manojlu, flomasterom, nacrtaj kućicu. " Minka, nakon razgledanja boja, izvuče zeleni flomaster i poče da crta. "Krv nije voda", kroz smjeh, reče general. S paketićima za Minku, pristiglim od generala Mladića, generala Milovanovića i od ženskog osoblja Glavnog štaba Vojske RS, nastade još veće raspoloženje. Milovanović je na svom paketiću napisao: "Ako se nekada setiš i ako ti to ne bude pravilo neprilike, reci svojima da te je spasila srpska vojska. Ako ne, ti oćuti."

    Po dogovoru, tačno u 12. 00 sati, iz Centra veze, Glavnog štaba Vojske RS, uz asistenciju pukovnika Prole, načelnika veze Vojske RS, na kratkim talasima, javljam se Goraždu i definišemo polazak iz Rogatice, u 17. 00 časova.

    ...nastavak slijedi...
    gorazde- 101313 - 09.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (0)

    Kako je spašena djevojčica Minka Živojević iz Goražda (3)


    U povratku, ponovo Sokolac. Za mene posebna poruka iz Bijeljine, od glavnog rukovodioca Resora nacionalne bezbjednosti MUP-a RS, koji predlaže da odustanemo, ako želimo, to je opasno.

    Odlazimo za Rogaticu. Lokalni komandant Rajko Kušić predočava nam posljednje bezbjednosne informacije kojima raspolaže. Prati nas do izlaska iz Rogatice. Zabrinut.

  • "Vi ste ludi, pa vi nemate pojma ko su danas oni", rekao nam je na rastanku.

    Uveliko je pao mrak, sablasno, naročito mnogo kamenja na putu. Krajnje otežana vožnja. Prolazimo prvi, drugi, treći tunel i vozimo se još od 150 do 200 metara. Zaustavili smo se. Ispred nas je, neočekivano, barikada od kamenja i pjeska. Razgledamo. Nazire se omanji objekat, sa desne strane. "Deveta stražara" ili nekadašnja kućica čuvara uskotračne pruge. Dogovoreno mjesto. Odjednom nastaje pravi pakao. Rafalna paljba prema nama, uvećana odjecima u kanjonu. Varnice po željeznoj bezbjednosnoj ogradi puta. Asfalt, kao rikošet, zasipa automobil. Mrak je naš zaštinik. Uspijevamo okrenuti automobil i skloniti se u tunel. Tišina. Ugašenih svjetala, krećemo nazad. Prilazimo kraju tunela da bismo pokušali da, putem ultra kratih talasa, dobijemo "Goražde". Muk. Odjednom, u eteru glas posebno jakog signala: "Idite odmah nazad i čuvajte se. Čuvajte Minku, sa ovim mojima nešto nije u redu". Odbio je bilo kakvu dalju komunikaciju. Tako jak signal, mogao je stići samo sa vrha Trovrh. Hvala muslimanskom operateru, koji je presreo moje pozive prema "Goraždu"! Pri povratku, nakratko koristim farove. Nakon izlaska iz tih tunela, odjednom nas je uhvatio strah od moguće sljedeće zasjede. Na retrovizoru sam pogledao ka zadnjem sjedištu. Minka je bila, vidno, uplašena. Shvatila je da smo u, nekoj, gadnoj situaciji. Približila se naslonima naših sjedišta.

    Rogatica. Večera kod lokalnog komandanta Kušića. Drago mu je što smo se izvukli nepovrijeđeni. Stigao je i pukovnik Taušan, načelnik Glavne bolnice štaba Vojske RS. Minka je, od kuvarice, dobila i palačinke. Spavamo u prostorijama komandantove prateće jedinice. Prisutno je tridesetak boraca. Nekolicini, Minka zna imena. Pozdravlja ih. To su bivši ranjenici, koje je upoznala u bolnici. Ipak, prestrašena, nije htjela da se odvoji od mene.

    Jutrom krećemo za Sarajevo. Grbavica. srpski bedem u ratu. Mjesto mog rođenja, školovanja, zaposlenja.. . Tu položaje drže agresori ili četnici, kako ti Edina, Školska, voliš da pišeš u svojim člancima, o onima koji imaju naciju kojoj pripadam.

    Čim smo stigli, podijelili smo zadatke. Goran je otišao svojoj kući s Minkom, gdje ju je njegova supruga Kata nahranila, okupala i obukla joj garderobu svojih kćerkica, sličnog uzrasta. Ja, sam, odlazim do svog kratko-talasnog radio-uređaja i brzo stupam u kontakt sa radio-amaterom iz Goražda. Uspijevam da dobijem adresu tetke Minkine majke Sabre, koja je u sarajevskom naselju Pofalići. Nakon što sam ga, radio vezom, obavijestio o trenutnim problemima, Jusuf Juka Prazina, koji je tada već bio na području planine Igman, zadužuje pripadnike svoje jedinice u Sarajevu da "tetku" dovedu u hotel "Bristol", jedno od sarajevskih lokalnih komandnih mjesta. Dogovorili smo vrijeme prelaska i precizirali da to bude kod obližnjeg drvenog mosta. Podignuta je bezbjednost prilazu mostu sa obe strane.

    Prohladno veče, 26. novembra. Napola izgorjeli neboder, pored drvenog mosta sarajevskog naselja Grbavica II, mjesto je gdje čekamo. Bezbjednosno nesigurno i opasno. U sendviču smo zaraćenih strana. Minki je od kupanja bila mokra kosa. Stavili smo joj kapu na glavu i čvrsto svezali kapuljaču. Kao iskusna majka, Goranova supruga Kata spremila ju je kao svoje dijete.

    Javili su nam vezom, iz pravca hotela Bristol, da nema ništa od realizacije, jer "tetka" neće da pređe preko mosta po Minku. Razumljiv strah. Slušajući radio komunikaciju između Prazine i "Bristola", saznali smo da "tetku" tuku, vjerovatno isprovocirani što ona neće da krene po "svoje" dijete. Goran je, u trenutku, bez objašnjenja šta namjerava da učini, uzeo Minku u naručje i krenuo da pretrčava most.

    Kada su ga ugledali sa djevojčicom u naručju, borci Juke Prazine počeli su, histerično, i nogama da udaraju "tetku", koja je već bila oborena na pod. Prilikom povratka, na sredini mosta, Goranu je iz futrole ispao pištolj. Hoće nazad po njega. Ne dozvoljavam, opasno je. Pretrčavamo do naših rovovova.

    Školska, u priči si iskonstruisala i "da se neki Jukin borac dobrovoljno javio, po zapovjedi skinuo dio svoje odjeće i, tako ostavši samo u majici i pantalonama, razgolićen i nenaoružan, krenuo po Minku. " A, posebno detalj: "Kažu i to, da su, u povratku, meci fijukali oko njih. Mladić je čvrsto stegao djevojčicu u svome naručju i još brže potrčao. "

    Edina, to je bio izuzetno hrabar potez jednog srpskog policajca! Nenajavljen je prešao liniju razdvajanja, istrasiranu rovovima, na kojoj su, do tada, ostale desetine ljudskih života. Nisi se mogla pomiriti s činjenicom da je taj herojski podvig učinio jedan Srbin, pa to nisi mogla ni napisati. Moram naglasiti i da je sve proteklo mirno i bez ijednog ispaljenog metka. Uostalom, prema dogovoru, u rovove kod hotela "Bristol", za vrijeme obavljanja akcije, ušli su borci Jusufa Juke Prazine, koji su sav taj rejon držali pod kontrolom.

    Edina, u ovoj priči nije postojao Luka Marković, niti bilježnica koju je "on" vodio. I to je samo tvoja konstrukcija. Tačno je da je bilježnica postojala, ali ju je Minka, sa flomasterima, dobila od generala Manojla Milovanovića, načelnika Glavnog štaba Vojske RS. Nosila ju je sa sobom, kao i tri pomenuta paketića. Naime, tokom povratka i boravka u Goranovoj kući, na Grbavici, Minka i Goranove dvije kćerkice, sličnog uzrasta, igrajući se, crtale su po toj bilježnici. Pomenuti tekst, napisan na bilježnici, a potpisan "s ljubavlju" je Goranov.

    Edina fantaziraš, toliko da si prevazišla i Žila Verna. Napisala si "Između ostalog, za ratnog zarobljenika Minku Živojević tražena su i 42 četnika".

    Školska, među Srbima sam rat proveo, a četnika nisam vidio, osim, izuzetnog Slavka Aleksića, deklarisanog četnika, sa ratnih položaja sarajevskog Jevrejskog groblja.

    U sarajevskim elektronskim medijima, Minka Živojević danima je još bila u "četničkom" zarobljeništvu!

    General Ratko Mladić, istog dana, putem depeše u 23. 00 časa iz komande Sarajevskog korpusa, obaviješten je o uspješno izvršenom zadatku da se, po njegovoj izričitoj želji, djevojčica Minka Živojević vrati porodici, i to bez "pomoći" raznih mešetara. Depeša je, istovremeno, otišla i rukovodiocu Nacionalne bezbjednosti MUP-a RS.

    Edina, moram da ti se pohvalim da sam 1993. godine, za Dan bezbjednosti MUP-a RS, dobio priznanje od dr Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, između ostalih zasluga, i za akciju vraćanja porodici petogodišnje muslimanke Minke Živojević.

    Događaj kod Devete stražare ostao je nerazjašnjen s pitanjem: Da li je to bila zasjeda ili je pucao, neobaviješteni, iznenađeni borac usamljenog rova oko Devete stražare? Planirana zasjeda, u ovom slučaju, bila bi naročito podmukao čin. "Goražde" me moglo pronaći na tada uobičajen način, radio vezom, i pružiti mi valjanu, dodatnu informaciju. Napravili su tišinu, veoma nekorektno i podmuklo.

    Poslije četvrt vijeka od tog događaja i dodatnih informacija koje su izišle na vidjelo nakon ovog prljavog, građanskog rata, kao i raskrinkavanja raznih događaja, smatram da propagandnoj sarajevskoj mašineriji, nije bilo u interesu da se, u tom vremenu, "slučaj Minka Živojević", javnosti prikaže kao lijepa i humana srpska priča.

    Na kraju, sve ukazuje da je to, ipak, bila zasjeda!

    Edina, Školska, pozivam te javno da se, nakon četvrt vijeka, najaviš i posjetiš porodicu Sabre i Mehe Živojević u Goraždu i da se toj porodici izviniš za nevolje koje si im svojim tekstom napravila, jer ta porodica sigurno ima najljepše riječi o osobama koje su im pomogle da njihovo mezimče ozdravi, kao i o onima koji su im omogućili da ponovo svi budu zajedno.

    Tvoj propagandni članak obmanjuje javnost, falsifikuje istinu, umanjuje značaj ovog humanog i hrabrog gesta pripadnika Vojske i MUP-a RS, a stvara i strah porodici Živojević koji ih, siguran sam, sprečava da, na bilo koji način, kontaktiraju nekog od učesnika ovog humanog djela i da se ljudski zahvale...

    I poslije dvadeset pet godina, te posljedice su vidljive!

    Nedo Ševo, Sarajevo-Banjaluka, 28. 09. 2017.
  • Idi na stranu - |1|2|