fix
Logo
fix
Nalazite se na Istorija-GLASINAC
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

glasinac- 85113 - 19.05.2013 : Zeljko Tomić Sokolac - best (3)

Iskrivljena istorija bosanskih kvazi-istoričara


O tome kako se falsifikuje istorija i iskrivljuju istorijske činjenice, najbolje govori knjiga bosanskog kvazi-istoričara, izvjesnog doktora nauka Envera Imamovića, koji u svojoj knjizi "Porijeklo i pripadnost stanvništva Bosne i Hercegovine" piše:

Više crnogorskih rodova s nekoliko hiljada čeljadi doselilo je 1714. godinena Glasinac kod Sarajeva. Bila su to bratstva Cuca, Bjelica, Ćeklića, Pješivaca, Bjelopavlića, Banjana, Nikšićana, Pivljana, Drobnjaka i dr. Turske vlasti su ih, ustvari, ovdje prisilno naselile za kaznu zbog odmetništava i stalnih pljački po drumovima Crne Gore. bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić dobio je naredbu da uspostavi red što je ovaj i učinio vojnim pohodom. Tom prilikom je pohvatao odgovorne i kaznio ih, a ostale sa ženama i djecom dotjerao u Bosnu i odredio im Glasinac sa širom okolicom kao novo stanište. Crnogorski brđani su doseljavali u ovaj dio Bosne u još dva navrata: 1866. 1878. godine. Od tih doseljenika potječe skoro sve današnje pravoslavno stanovništvo naseljeno po Romaniji i njenoj široj okolici (Pale, Sokolac, Prača, Trnovo).


Od svega što ovaj kvazi-doktor navodi, tačno je jedino da se ovaj događaj doista desio 1714. godine. Klako Vladimir Ćorović u svojoj "Istoriji Srba" navodi, bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić je te godine sakupljao vojsku da uguši bunu crnogorskih plemena koja su se digla na ustanak zbog velikog "zuluma" kojim su bili izloženi od strane turskih okupatora. Prema istom izvoru, ovaj paša je još od ranog proljeća 1714. godine logorovao na Glasincu, gdje je sakupljao i obučavao vojsku. Nakon toga su krenuli na Crnu Goru, koju su zbog nejedinstva crnogorskih plemena (neka su se bez borbe pokorila Turcima) relativno lako osvojio. Sa svojom vojskom je stigao do Cetinja, odakle su crnogorske vojvode pobjegle u Albaniju.

Da bi trajno riješili problem čestih pobuna na području Crne Gore, Turci su i ovaj put koristili njihovu standardnu metodu: jednu trećinu stanovništva pobiti, drugu trećinu raseliti, a one najpokornije ostaviti na tom području. Iz ovoga se može zaključiti i to da su Turci na Glasinac prisilno doveli one bolje, ratobornije Srbe.

Nije poznato koliko je stanovnika tom prilikom raseljeno, ali se pretpostavlja da se radi o 3 do 5 hiljada osoba. Na turskoj carini, koja je u to vrijeme bila kod Trebinja, registrovano je negdje oko 1300 osoba. Ipak, ovim knjigama se ne može vjerovati jer se dobro zna da Turci nisu bili ažurni u ovoj evidenciji.

Ono što je takođe potrebno naglasiti jeste i činjenica da je prisilno naseljavanje na Glasinac izvršeno zbog toga što je prethodno stanovništvo, takođe srpsko, desetkovano kugom koja se desila nekoliko godina ranije. To se posebno odrazilo na prihode begova na tom području, kao i u danku koji su oni slali u Carigrad. Pored toga, nije bilo ni dovoljno radnika za održavanje značajne komunikacije koja je prolazila preko Glasinca, tkz. Carigradskog druma.

Nije tačno ni to da većina stanovništva na Glasincu potiče od doseljenika iz 1866. i 1878. godine! Doseljavanje na Glasinac je bio stalan proces, a naročito je bio intezivan u toku sušnih godina u Crnoj Gori, što u principu znači svakih desetak godina. Tačno je samo jedno: najveći broj današnjeg stanovništva Glasinca se doselio 1832. godine. Prethodno stanovništvo je uništeno kugama, ali i stravičnim zločinima Turaka koji su doveli do toga da je na ovom prostoru cvjetala hajdučija.

Potenciranje ovog kvazi-istoričara da se stanovništvo Glasinca uglavnom doselilo 1866. i 1878. godine je smišljeno sa namjerom da bi se izbrisao kontinuitet srpskog stanovništva na našem području i zamaskirala činjenica da je Glasinac od vajkada bio srpski.

Pomalo je sramotno da "doktori nauka" pišu istoriju na ovakav način!
glasinac- 24684 - 21.07.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Spomenici kojih više nema


Austrougarska monarhija je spremno dočekala raspad turskog carstva, sa namjerom da svoje interese proširi na Balkan, pa je tako i Glasinac pao pod njenu vlast.

Međutim, okupacija Glasinca je bio gorak zalogaj, čak i za tako moćnu imperiju. U bici kod Šenkovića, septembra 1878. godine, ustanici su spremno dočekali hazburšku vojsku. Detalji bitke mi nisu poznati, ali se zna da je Austougarska pokorila čitavu Bosnu.

U znak sjećanja na ovu bitku, okupator je na Crkvinama kod Bjelosavljevića podigao spomenik, čiji se temelji nedavno iskopani, i mogu se vidjeti na slici koju objavljujem uz ovaj tekst. Pouzdano se zna da su bečki građevinari za podizanje ovog spomenika iskoristili i kamenje iskopano iz ostatka temelja nekadašnje pravoslavne crkve koja se nalazila na Crkvinama.

Sokolac, arheolosko nalaziste Crkvine vandali kopali bagerom

Nije mi poznato kako je ovaj austrougarski spomenik izgledao, ali sam ovoga ljeta saznao da je isti srušen 1945. godine i da je njegovo kamenje uzidano u temelje Zadružnog doma u Bjelosavljevićima.

Moja lična pretpostavka je da su za rušenje ovoga spomenika najzaslužniji komunisti iz muslimanske populacije jer su njihovi djedovi činili glavninu pobunjeničkih snaga protiv austrougarske monarhije. Mada su bili komunisti u spomeniku su vidjeli nešto provokativno.

Ne gajim nikakva osjećanja nježnosti prema austrougarskom okupatoru, ali dižem svoj glas protiv rušenja spomenika bilo koje vrste i vjerujem da je socijalizam propao zbog toga što nije imao dovoljno tolerancije i sluha za pravdu...

Da podsjetim i na to da su pravoslavnu crkvu na Crkvinama porušili Turci prilikom svoga dolaska na Glasinac. Kamene blokovi i sav materijal sa ove lokacije je iskorišten za gradnju džamije u Podromaniji koja više ne postoji jer je ista prenešena u Nevoseoce. Kao što je već poznato, ta ista džamija je 1992. godine porušena a sav materijal je završio na smetljištu. Nije mi poznato da li je i nova džamija u Nevoseocima, podignuta nakon 2000. godine, izgrađena od istog (očigledno ukletog) materijala.

Napominjem i to da je u Podromaniji postojala i crkva, koja je takođe srušena, iz istog razloga kao i džamija - Podromanija je izgubila svoj geografski značaj.

Sokolački park su nekada krasile biste narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata: Pero Kosorić, Milan Šarac, Milanko Vitomir, Danilo Ðokić, Slaviša Vajner i još nekoliko njih...

Nisam protiv toda da se ove biste premjeste u neki manji park, a na njihovo mjesto bih postavio srpske junake iz poslednjeg rata. Međutim, neka bude na sramotu svima onima iz epohe SDS-a koji su dozvolili da ove biste budu pokradene i prodate u Kiseljak, na otpad starog gvožđa.

U temelje crkve u Sokocu, kao i one u Rogatici, ugrađeno je nekoliko stećaka iz Srednjeg vijeka. Nemojte da mi zamjerite što kritikujem naše pretke koji su zbog nedostatka obrazovanje i razumjevanje istorije u crkve 19. vijeka ugrađivali nadgrobne spomenike naroda koji su na ovim prostorima živjeli prije njih. Međutim, iskreno se nadam da istu grešku neće počiniti i naši savremenici, oni isti koji danas grade crkvu na Crkvinama kod Bjelosavljevića.

Svaki spomenik, makar podignut i od strane okupatora, predstavlja simbol jednog vremena i podjednako govori i o pobjednicima kao i o poraženima. A civilizacija koja ruši simbole prošlosti i ne poštuje grobove mrtvih iz prethodnih epoha ne može se nadati svjetloj budućnosti...
glasinac- 23878 - 27.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Opis polja Glasinca (iz 1891. god)


Zahvaljujem se jednom prijatelju sa Sokoca što mi je poslao ovaj prvoklasni tekst, napisan o Glasincu u 1891. godini


Autor: Đorđe Stratimirović
Publikacija: Glasnik Zemaljskog muzeja
Datum izdavanja: 01/10/1891
Tip sadržaja: medijski sadržaj
Broj stranice: 323
INFOBIRO arhivski materijal broj: 404556

I



Istorija srednjega vijeka često spominje župu Borac, koja obuhvataše jugoistočni dio Bosne. Ova oblast svoje ime dobi po gradu Borcu kod Vlasenica, a bijaše baštinom vlasteoške porodice, što se kasnije prozvala Pavlovićima. Među ove župe bijahu: na sjeveru vodopada rijeke Drinjače, na jugu vodopada rijeke Prače, na istoku Drina, a na zapadu vododjelnice rijeka Bosne i Drine. Od Drine više Zvornika, pa na Drinu niže Goražda, opasale su ovaj kraj visoke planine: Konjuh, Smolin, Vratilo, Javor, Bijela Stijena, Mednik, Romanija, Jahorina i Gnjila.

Za srednjega vijeka bijahu tu glavna mjesta: najprije "slavni grad" Borac s podgradem (Podborac), i Prača (do nje grad Pavlovac), a poslije rudarska varoš Srebrnica. Na putu između Vlasenica i Prače (odnosno Rogatice), a ispod Romanije planine, prostire se pak zelena visoravanj: polje Glasinac. Povijest nam iznosi, da je za vrijeme kralja Stefana Dabiše, saveznika ugarskoga kralja Sigismunda, godine 1394. sultan Bajazit provalio u Bosnu i na Glasincu se ustavio: "u bitci, ovdje zametnutoj, da se osobito ponio knez Gojko Mrnjavik, koji je svoj mač bio posvetio bosanskom i ugarskom vladaocu".

Nadalje se spominje, da je godine 1429-30. tamo bila carina.

Trista godina poslije, nahodimo tamo zborište turske vojske, koja se tu koncentrovala u vrijeme austroturskoga rata god. 1737-39.

Napokon bijaše na Glasincu i sukoba između austrougarske vojske i turskih ustanika za vrijeme okupacije, prilikom boja kod Šenkovića (sept. 1878. ).

Kod Podromanije na Glasincu sastaju se putevi sa donje Drine i iz Hercegovine, iz prave Bosne i Polimlja. Sad ide novi drum od Sarajeva preko Glasinca u Rogaticu i Višegrad, a kod Podromanije odvaja se opet nova cesta za Vlasenice. Od Sarajeva do Podromanije ima 44 km, a odande do Rogatice 30. 5 km. Sarajevo i Rogaticu, koji jednaku apsolutnu visinu imaju (530 m), razdvajaju: Romanija (na prijelazu 1376 m visoka), Glasinac, koji prosječnu visinu od 850 m ima, i Ivanpolje, koje se kod hana Stjenice do na 1010 m diže.

Glasinac ima više dijelova. Uz Glasinac hvataju se s juga dva krila, mala ravan ispred pećine Megare i Kovačević ispod brda Pliješa; a na sjeveru prijanja Mali Glasinac ili Poljak. U širem smislu pak podrazumijeva se pod Glasincem još i cijela visija na istočnom rubu, i Ivanjpolje a općina Glasinac ima još veći obim.

Glasinac u prvom i pravom smislu jeste polje, niz koje teče potok Rešetnica, i prostire se u pravcu sjeverojužno od kršne Ljute Stijene, vrh sela Odžaka, do brda Vitnja više sela Kule, i od istočne visije do zapadnih brda, koja ga dijele od dola imenom Tonice. Sve polje zauzima površinu od jedne četvorne milje.

Mali i veliki Glasinac (tj. Poljak i Glasinac) razdvaja sadašnje selo Sokolac i brdeljak na kome je nova crkva Sv. Ilije. Veliki Glasinac okružuje niz omanjih brda, s jedno 1000 m apsolutne visine, i to: Puhovac, Pliješ, brda više sela Bjelosalica, Vitanj i drugi Pliješ. Dužina je ravni od sela Valtica (ispod Puhovca) do sela Kule (ispod Vitnja) jedno je 10 km, a širina između sela, Bandin Odžak i Bjelosalići 4,5 km.

Od Sokoca pruža se na jug, u polje, poduži onizak hrbat, koji zatim u donji kraj polja prelazi i s njim se izravnjuje. Hrbat je obrastao šikarom, i zove se po njoj Brezjak. Kroz nizu na istočnoj strani Brezjaka teče Rešetnica. Nizu na zapadnoj strani pak dijeli od druma i opet vis, a na njemu stoji vojnička štacija Podromanija. Rešetnica, dotječući sa Poljaka, izrila si duboko korito, i odvojila crkveni brdeljak (Gradac) od Talina. Tu prima u se potočić Kazani ili Mnoga Vrela, pak onda ide na okuke kroz nizu između Brezjaka i Radave (pristranak visije, do Talina), zatim krene na jug, i, presijecajući drum kod Hana Šarenca, uvire u pećinu Megaru. Ova je pećina ljeti suha, i da se pohoditi. Kroz poširi otvor (ulaz) dospijeva se u prostran trijem, iz koga se kroz tijesno ždrijelo valja provući u hodnik. Po hodniku se opet uspravno ići može; ovdje već sige i stupova ima, a prolazi se pored sklopa na lik pridikaonice. Za tim krene hodnik na desno, te se dospije u veliku i visoku prostoriju hram. Na ovome mjestu ima lijepih stalaktita. Iz hrama odvaja se grlac, koji se sve više i više stješnjava; krozanj voda otiče u niže ležeće šupljine u stijeni.

U Poljaku i ispod Brezjaka močarno je zemljište što je kraj Rešetnice. Osim ovoga lapa, ima po Glasincu još i dosta lokava i omanjih ponora. Lokve se nahode ponajviše u zapadnom dijelu polja, uz testu, a bara što je kod hana "Jezera" (blizu Primcika) i ljeti ne presahne. Crvena Lokva pak, što je ispod sela Čitluka (u južnom kraju), u ljeto se posve isuši.

Glasinačko je polje većinom ledina, ali u kraju između Sokoca i Bandina Odžaka, ima nešto oranice i dosta sjenokosa. Ako dovoljno kiše ima, onda je paša dobra, te čak iz poudaljenijih krajeva dogone se onamo ovce, goveda i konji. Stoka je lijepa; osobito se hvale duračni glasinački konji.

Narod po Glasincu u velikoj je većini pravoslavne vjere, ostatak su Muhamedovci. "Iskonskih" Glasinčana malo ima, gotovo svi su doseljenici iz Hercegovine. Današnji je naraštaj vas ovdje već rođen, no svak pamti okle je došao i s ponosom spominju se Trebinje, Nikšić itd.

Jezik je vrlo čist i osobito bogat; govor je južni. Još primjetismo konsekventnu upotrebu od "minje" i "dilje", umjesto manje i dalje. Narod je lijepa stasa i obraza, ponosan i otvoren; kao radnik poslušan i vješt. Stanje je u seljaka, usljed arnautske ogromne pljačke za vrijeme okupacijonih bojeva, sada slabo - ali će ih vrijeme i vrednoća opet podići.

II

Na ivicama ovoga glasinačkoga jezerišta (kao možda nekad u prastaro vrijeme na obalama jezera) leže desetak sela. Kuće su im u ekupu, većinom brvnare, s krovovima na četiri strehe, prekrivenim daskama. U zaselaka stoje kuće posred njiva, koje se vrljikama ograđuju. Plastovi sijena stoje u ogradi (kotaru) da ih stoka ne razdjene. Torovi se brane 2 m visokim pleterom od pruća, čuvajući tako ovce od vukova, kojih u veliko po glasinačkome kraju ima. Za vukove priča narod, da zimi, čim omrkne, sa Romanije u ruljama na Glasinac dolaze, i to preko previje kod sela Primčića, gdje je "prijemet kurjakova". U zoru pak istim se putem u goru vraćaju.

Vukovi su u ovome kraju velika napast, a uz njih ljutice guje, što ih po kamenitim visovima posvud ima. Guja ima dvije vrste: paftalija. Od divljaci ima lisica i zecova. Visovi, što zaokviruju "ravni Glasinac" - kako ga narodna pjesma zove - obrasli su (osim Pliješova, i kod Čitluka) gotovo posve mladom šumom. Drveće je: bjelobor, crnobor, hrast, lijeska, bukva, grab i glog. Uz visove prijanjaju sela: Sokolac, Baltići, Bjedosalići, Kula, Čitluci, Bandin Odžak i Gazivode. Nakraj Poljaka pak su Odžaci. Osim ovih sela ima još skupina od nekoliko kuća, koje posebna imena nose, kao: Podromanija, do Baltića; Rešetnica, ispod Gazivoda; kod Kule, kojoj i pripada.

Glavno mjesto vascijeloga kraja je Sokolac, selo sasvim skorašnjega postanja. Tamo je nova srpsko-pravoslavna crkva, i tu su vrela. Najveći je izvor u samome selu, ispod nove vlaseničke teste; drugi je sa strane Rešetnice, ispod "Graca". Treće je pak vrelo u Poljaku i zove se Kamenik. Zgodni položaj i dobra voda uslovi su, koji napredak Sokoca osiguravaju. Za tim i crkva jedina nadaleko priteže svijet.

Ljepo je vidjeti o većim praznicima kićene momke, gdje se ispred crkve igraju "kamena s ramena"; ali i "kuglanje" već se u Sokocu odomaćilo. Djevojke se hvataju u kolo, gizdave su i stidljive. Nošnja je ženska vrlo zgodna: bijela košulja (ujedno i suknja) i bijele turske šalvare, šarena preždina, pas s velikim paftama, crven zubun (sprijeda otvorena dolama). Vidjesmo pak jednu djevojku u doista gospodskoj odjeći: nosila je od meka, bijela platna anteriju, koja od vrata do članaka dopiraše i koja je posve zatvorena sprijeda a ima široke rukave; povrh anterije jelek (prsluk) i oko struka pas. Bogatije "cure" imaju kožne, kljunate papuče, uvrh cela nokovicu tj. dijadem od žutog tenećeta; preko glave pak još bijelu mahramu, koja se ozad nekako svezuje; na objema rukama nose poširoke, duple, srebrne grivne, a oko vrata derdane od crvenih gmiza i sitnih srebrnih novaca.

Tri kilometra od Sokoca stoji defensivna kasarna Podromanija, gdje su telegraf i pošta smješteni. Ispod kasarne, kod hana Podromanije kao što već nagovijestismo raskrsnica te testama za Sarajevo, Vlasenice i Rogaticu. Od Podromanije put Rogatice, stoje niz testu ona već pomenuta dva hana: Han Glasinac ili Jezero (kako narod kaže) i Han Sarenac.

... ima nastavak...
glasinac- 23877 - 27.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Opis polja Glasinca (iz 1891.god)


III


Glasinac ima ostataka iz raznih epoha. Od osobite su mu cijene predistorijski spomenici. Osim paletnologije pak nahodi u njega materijala i domaća arheologija; a i tursko doba ostavilo je traga.

Iz predistorijskoga su vremena gradine i gomile. Gotovo na svakome brdu imaju suhozidine, kojima stari Iliri gradove ogradiše. Na brdeljku, na kome sada crkva sokolačka stoji, bio je do nazad malo godina Gradac. Još i dandanas ima tamo komad bedema od 60 m dužine. Za tim ima gradina na Puhovcu, na Pliješu (kod Podromanije), na brdima više Bjelosalića, onda na brijegu poviše sela Kule (kod Vitnja), na ćotu iza brda Pliješa (kod kuća Podpliješ), napokon na brdu Mlađu vrh Čitluka.

Od ovih predistorijskih gradina cigla ona kod Podpliješa dobi od naroda ime Hreljin grad. Zanj se priča:

"U gradu življaše čuveni junak Hrelja, koji svako jutro skakaše s konjem sa visoka bedema na veliki mramor, što stoji kod hana Jezera na Glasincu. Jednom Hrelja ne skoči, već ode po nevjestu. Došavši s djevojkom natrag u svoj grad, obnaži joj se noga pri sjašenju s konja, što Hrelja opazi. Drugoga jutra Hrelja opet htjede da s konjem skoči, ali već ispod grada zemlji dopade. Junak se vrlo ražali: odluči da se prije ljubavi odreče, no junaštva - umah se odvrati od grada i pobježe u Pazar. "


Predistorijske nekropole glasinačke već su svijetu dobro znane. Ovdje ćemo navesti samo ona mjesta, koja su na samome Glasincu - ne osvrćući se na mnoge i mnoge gomile u neposrednoj okolini, kao n. pr. na Talinama, Smrekama i u Tonicama. Počinjući sa sjevera i prateći tijek Rešetnice, nahodimo hrpe od gomila na pristranku istočne visije, i to: 1. kod Borića, ispod sela Laza; 2. poviše vrela Kamenika; 3. na Gracu, u Sokocu (potonje je s desne strane potoka); 4. na Radavi, gdje i jedno vrelo ima; 5. ispod "sela" Rešetnice, na Misi, gdje je vrelo imenom Jasikovac; 6. kod sela Bandina Odžaka, više Bandina Groblja; 7. na Crvenoj Lokvi; 8. kod hana Šarenca.

Osim ovih gomila, koje su kraj Rešetnice, ima ih još: 9. kod Podromanije; 10. ispod sela Čitluka; 11. u Kovačevom dolu, i na tamošnjoj Previji; 12. na obrešku 1 između "Grada kod Vitnja" i rogatičkoga druma.

Oblik ovih predistorijskih grobova trojak je: a) Humke nasute od zemlje - ovih po Glasinačkome kraju malo ima; b) gomile od kamenja ovo je najčešći oblik; v) poravnjenice, t. j. ravne gomile poput gumna ili trapa, na lik kruga ili elipse. Ovaka se poravnjenica obično sastoji iz periferijske ograde od povećega kamenja, a nutarnji je prostor zasut žalom tucanikom. Ovo je ređa forma, ali najodličnija.

Već godine 1879. napisao je dr. Mavro Hernes, prilikom svog arheološkoga putovanja po zaposjednutim zemljama, o Glasincu ove riječi: "Predistorijska starina, srednji vijek i rano novo doba sudjelovaše, da od puste visije glasinačke naprave činovsko grobište i prostran muzej najraznoličnijih grobnih spomenika".

Već godinu dana zatim (god. 1880. ), učinjeni su, prilikom gradnje nove teste od Podromanije u Rogaticu, prvi nahodi. I C. i k. ženijski oficir Jovan Lekša našao je kod hana Šarenca, gdje se iz gomila vadaše kamenje za testu, nekoliko bronzanih račevina od velike znamenitosti. Ove prve nahodevine sada su u č. k. prirodoslovnome muzeju u Beču. Među njima su najvažnija malena kola-kadionica i jedan ibrik. Kola-kadionica, koja u davnoj davnini služaše za prekadu groba, sastoji se iz poveće tice, smještene na četiri točka. Tica je iznutra šuplja, prostor pak bijaše kao sud za žeravicu, na kojoj se mirisave tvari sagorijevahu. Kao zaklopac toga suda, sjedi na velikoj tici malena istog oblika. Osim ovih dviju tica ima na svakoj osovini još po jedna tičica, kao ukras. Omjere ove čudnovate sprave jesu: ukupna dužina 19 sm, širina 10 sm, a visina 15 sm. Težina, svega 1055 grama. Kola su livena rađevina, a bronza je sva obložena zagasitozelenom patinom.

Publikacija ovih nahoda, potstakla je zatim dva c. i kr. oficira, J. Glosauera i F. Brudla, na otkopavanja u godini 1886. Tada nađeni predmeti dospješe takoder u bečki muzej.

Poslije ovih prvih ogleda, uzela je zemaljska vlada eksploraciju u svoje ruke. Pošljednjih godina, svakoga ljeta, otkopavao je kustod sarajevskoga muzeja, dr. Ćiro Truhelka, gomile na Glasincu i u okolini. Među njegovim nahođevinama na prvom je mestu bronzan šljem, starogrčkoga tipa. Ovu dragocjenu starinu i obilate druge predmete hrani zemaljski muzej.

Prošloga ljeta pak (god. 1891. ) rukovodio je pisac ovoga sastavka predistorijska otkopavanja na Glasincu, i bio je sretan da nađe između ostalog i dva gvozdena rukača od mača, i dvije čitave srebrne ragjevine.

Starinski predmeti sa Glasinca pripadaju takozvanom Halštatskom periodu. Uzima se da potječu iz pet pošljednjih stoleća pred našom erom. U Halštatu ali samome nema nahodevina od srebra građenih. Dosad je svega tek četiri predmeta, rađenih od dragih metala, na Glasincu zatečeno.

Otkopavanja, izvršena 1886. god. , dadoše spiralnu cjevčicu od zlata. Ova je cijevka 21 mm duga, mm široka, a ima 16 zavojaka. Zatim je i dr. Truhelka našao opet malenu cijevku (u dva komada), i to od srebra ili platine. One dvije rađevine, koje mi prošloga ljeta iskopasmo, jesu: srebrna grivna poput gujavice, presučena i s kruglicama na oba kraja, 26 sm duga, a s priječnikom od 2'/, ll; teži 72 grama; onda srebrna fibula, duga 45 mm, visoka 25 mm, teška 4*94 grama. Ova sapinjača ima "Glasinački oblik" t. j. četverokutu nožicu, polukružni oblučac, koji posredovanjem zamke u iglu prelazi.

Tip glasinački pokazuje pak i drugi oblik, koji od prethodnoga tim se razlikuje, da i uvrh nožice (između tro ili četverokute pločice i oblučca) još druga zamka ima. Nahođevine iz naših krajeva imaju značaja za sveopću nauku, jer tu nahodimo vezu i posredninu između istoka i zapada. Objekti što se u sarajevskom muzeju nalaze, i dotični komadi u Beču, imaju svojstven karakter, i prikazuju halštatsku kulturu, kod koje je lokadno nastavljan razvitak njezin, i koja je djelimice modifikovana grčkim uticajem.

Teritorija ove civilizacije prostire se od sjeverne međe; Jelade do Dunava, i od Adina u Italiji do sjevernih predalpa; svuda se tu nalaze pouzdani tragovi staroilirskoga naroda. Ovu civilizaciju halštatske epohe, valjalo bi s toga i nazvati Ilirskom epohom.
glasinac- 23876 - 27.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Opis polja Glasinca ( iz 1891. god. )


IV


Srednjevjekovni ostaci zaostaju daleko za predistorijskim spomenicima. Glasinac plodnije je polje za paletnologiju, nego za arheologiju. Ipak ima zaostataka, koji, ako ništa drugo, bar cijene imaju za lokalnu povijest i za istorijsku topografiju. U slijedećem iznijećemo što nam je znano.

1. Jerinina testa. Uporedo s novom testom od Podromanije u Vlasenice, i često sastajući i podudarajući se s njome, teče star kaldrmisan put, koji vodi od Mokroga na Romaniji do sela Kraljeva Polja u vlaseničkome kraju, a dužina mu je jedno 40 kilometara. Kod velikoga hana u Sokocu n. pr. odvaja se taj stari put od nove ceste, prelazi preko Poljaka i Rešetnice, penje se uza stranu na polje Smreke, između vrela Kamenika i novoga druma; prolazi ispod sela Laza i Nadića, i spušta se preko previje između brda Rasovače i Vidrića u Luburića ili Hreljinopolje, te se sastaje kod kuća imenom Turbe u istome polju opet s novom testom. Stari ovaj put narod zove "Jerinina testa", i priča, da ju je "kraljica" Jerina gradila. Spomen despotice Jerine (Irine Kantakuzin), supruge despota Ðurđa I. Brankovica, vrlo je rasprostranjen po tamošnjem predjelu. Za nju narod veli, da je i grad Kušlat podigla. Glas ove odvažne, ponosite i znamenite gospode i ovdje, kano u narodnim pjesmama, nije povoljan. Ime "proklete" Jerine izgovara narod s nekom zebnjom. "Jerinina testa" služila je saobraćaju do posljednjih godina, za sve tursko vrijeme. Bez sumnje je ovaj put već u srednjem vijeku, a možda još i prije, spajao Glasinac s Drinom.

2. Stari jaz na Glasincu. Ispod Sokoca, u pravcu na selo Bandin Odžak, ima niz Rešetnicu stara poširoka rovina, za koju narod priča da je jaz nekoga mlina, koji je u staro vrijeme tu bio. Na donjem kraju jaza može se razabrati mjesto, gdje je bio slap i gdje se opet sastavljao s potokom. Oblik potoka i korito njegovo, što je više od potoka, mogu da narodno kazivanje potvrde.

3. Misa. Na lijevu ruku od Rešetnice, ispod istoimenih kuća, a blizu vrela Jasikovca, ima mjesnost, koju narod zove "Misa". Tu se vide temelji dviju starinskih građevina i nekoliko nadgrobnih biljega. Glavna je gradevina stajala na oniskom humku. Figura temelja je pravokutnik. Izmedu četiri vanjska zida, ima unutra poprečni zid, koji prostoriju u dvije nejednake česti (pripratu i dvoranu) dijeli; veći prostor pak i opet je podijeljen uzdužnim zidom, koji sa sjevernim glavnim platnom neki hodnik tvori. Na zapadnoj strani, napokon, prianja od izvana uz "pripratu" neka ruševina, koja je možda toranj ili hor bila. Nekoliko koraka ispod ove ruševine, na jug, vide se četverokute substrukcije one druge građevine. Narod veli, da je tu crkva bila, a riječju "misa" razumije katoličku bogomolju. V. Klajic u "Povijesti Bosne" spominje neki pravoslavan manastir Lomnicu ili Lovnicu na glasinačkome polju. Ako je pod istinu na Glasincu manastira bilo, onda bi morala počem nigdje drugo tome prilične razvaline nema ova "misa" taj samostan da bude. Ali sadašnje ime i nedostatak apside na istok upravljene, u opreci bi bili s prihvatanjem da ovdje pravoslavnoga manastira bijaše. Osim toga pak i Vuk Karadžić iznosi na jednome mjestu, da je na vodi Lovnici, koja utice u Drinjaču, manastira istoga imena bilo. S toga držimo, da je podatak V. Klajića pogrješan.

Još istorija pamti "Crkvu na Glasincu", koja je bila cilj za trgovačke karvane. Ali i ta crkva "Misa" ne može da bude jer je preveć udaljena i zaklonjena od oba glavna puta, što se kod Podromanije razdvajaju.

4. Crkvina. Ukraj nove teste za Rogaticu, čiji je glasinački komad identičan sa starim drumom, između oba glasinačka hana, a kod sela Bjelosalića, ima uvrh zapadnoga ruba teste strmenit obrežak (jedno 25 m visok), koji se Crkvinom naziva, i gdje je podignut obelisk za uspomenu na boj kod Šenkovića god. 1878. Vis je ovaj ozgo ravan, a na njemu stoje jedno sto srednjevjekovnih nadgrobnika (ponajviše stećaka), gotovo svi u pravac zapad istok namješteni. Na kraju toga zaravanka, baš uvrh teste, priča narod, da je bila "crkvina" t. j. razvaljena crkva; a od njena kamena da je građen "Spomenik" (obelisk), a mjesto oko njega zatim poravnjeno. Danas nema crkvini traga. Ako je crkva, što narod tvrdi, tamo stajala gdje je sad obelisk t. j. uvrh ostrmice, onda je pristup morao biti sa strane gdje su grupisani nadgrobnici, a to je zapad. Vrata na zapad uslovljavaju oltar na istok, sljeduje da ovdje bijaše pravoslavna crkvica. Položaj "Crkvine", nasred onoga komada teste što preko Glasinca teče, i dominirajuća pozicija mjesta, sa koga se otvara pogled po svemu polju: dovode do uvjerenja, da je "Crkva na Glasincu" tek ovde mogla da bude.

5. Srednjevjekovni nadgrobnici. Nadgrobnih biljega iz srednjega vijeka ima na Glasincu i po svoj okolini njegovoj u velikome broju. Nadgrobnici većinom imaju oblik "stećka na šljeme", zatim su zastupani ponajviše oblici "kamen" i "široka ploča"

1). Na Glasincu ima nadgrobnika na slijedecim mjestima:

a) Na jednome visu u Poljaku, na putu što vodi u selo Bukovik, jedno dva kilometra na sjever od Sokoca. Tu ima dva velika stećka na šljeme (tip u). Na jednome ima nekoliko ćirilovskih slova ali ne mogosmo smisao sročiti.

b) Na ravanci pred sadašnjom crkvom u Sokocu stojao je prike nadgrobnik, koji bi uzidan u platno crkve.

v) U Radavi ima nekoliko nadgrobnih biljega; a isto tako kao što već napomenusmo i na Misi. Ispod Mise ima prijelaz preko Rešetnice, gdje je preko mocar, za put, nekoliko kamenica upotrijebljeno, koje na svu priliku od Mise biše uzete.

g) Iza vojničke štacije Podromanije, naprema tamošnjoj džamiji, a na protivnoj strani vele ima jedan stećak.

d) Na Crkvini, gdje je spomenik, ima (kao što već iznijesmo) jedno sto nadgrobnika. Rekoše nam, da jedan kamen ima natpis, ali ne mogosmo ga pronaci.

d) Na Previji, kod Hreljina-grada, a nakraj Kovačeva-dola, gdje ima novo pravoslavno groblje, nalaze se jedno pedeset nadgrobnika, koji su tamo položeni na predistorijske gomile, od kojih nekoliko raskopasmo. U jednoj gomili zatekosmo, osim kosturskih ostataka, koji od srednjevjekovnoga papogreba potiču, i jednu gvozdenu ostrugu (mamuzu) vitezovsku, i to u dubini od tek 35 sm; dočim ostaci predistorijskog sahranjivanja na živcu se nađoše, a među njima jedan od već spomenutih rukača od mača. (predistorijska forma, bez branika, isti tip kano bronzani mačevi, ali ovdje od gvožda).

Medu stećcima ima jedan "na šljeme" od osobito lijepih razmjera. Ni pisma ni šara ne vidjesmo nigdje, razma na jednome stećku urezan krst, optočen kolutom. Nadgrobnici položeni su u pravac zapadnoistočni.

e) Na Bandinom brdu, između Čitluka i Bandina Odžaka, ima srednjevjekovno groblje. Odande biše nekoliko kamenova odneseni u Sokolac za gradnju crkve.

6. Bandino Groblje U vali izmeku Bandina Odžaka i Bandina brda, a na pogledu Glasinca, ima nekoliko turskih grobova. Mjesto se zove "Bandino Groblje". Za nj se priča, da je ovdje ukopan buljugbaša Bando, koji je gospodar nad Glasinačkim krajem bio. Buljugbašu Bandu dovodi narodna predaja u svezu s begovskom porodicom Šahinpašića, čiji je i danas Poljak, i koji u Odžacima živu. Narod priča, da je Bando kupio po Glasincu vojsku za sultana. Uzimao je sve mlade momke, a među njima Srpče, jedinca u majke. Kukavna se mati Bandi molila da joj ostavi uzdanicu, no bijesni Bando je posječe. Poslije došla nova vojska u Carigrad, gdje sultan htjede da kuša Bošnjake. Iznesoše kazane s jelom, ali dadoše mladim vojnicima velike i duge kašike, s kojima ne mogahu dospjeti do usta. Tu se onaj junak dosjeti, te reče drugu: deder, pitaj ti mene, a ja ću tebe! Tako svi učiniše i nahraniše se. Za tim bitne novaci odvedeni u carske riznice, a bude im rečeno da svak smije uzeti što ponijeti može. Bilo je tu mnogo srebra i zlata, puni sanduci dukata i blaga. Svak poče grabiti, samo mladani domišljan ne htje, već reče: da svak uzima a niko ne daje, to bi se riznice časom ispraznile, te izvadi britvu i ostavi je na jednome kovčegu. Doznavši sultan za sve ovo, pozove djetića k sebi i pitaše ga: hoćeli se poturčiti, pa da ga napravi pašom? Momče reče da neće, razma ako ga napravi pašom nad Bosnom. Sultan pristane. Mladi se paša za tim vrati s vojskom na Glasinac. Tu bijaše buljubaša Bando spremio veliko slavlje, konak iskićen, a jela na izobilje. Sve lijepo i gospodski bijaše, te Bando pitaše pašu: jeli sve dobro, čestiti gospodaru? "Sve je dobro, ali kamo moje majke, kamo majke? " To rekavši migne paša na celate, te osjekoše Bandu glavu. Od ovoga paše, veli narod, postadoše bezi Šahinpašici. I narodna pjesma zna Šahinpašiće, a Glasinčani ih hvale, da su vavijek pravedni s narodom bili.

7. Sokolica grob. Po srijedi Sokoca, više ulice, sprodu glavnoga vrela seoskoga, ima vis, a na njemu turski grob s dva nišana. Narod priča, da je grob Sokolica ili Sokolovića, koji je tamo s Banović Sekulom megdan dijelio i poginuo. Po imenu "Sokolić" prozvalo se vrelo "Sokolac", a poslije i selo tako. Banović Sekula bio je, narod veli, sinovac Sibinjanin Janka, pa je deliji Sokolicu na megdan izašao umjesto ostarjela strica. Banovic-Sekulu zna narodna poezija i inače, ima pjesma gdje se on apostrofuje "Ej Sekule, siv zelen sokole! "...

U dno Glasinca, između sela Kule i Hana Šarenca, kraj zapadne ivice teste, ima razvaljena građevina i turskih grobova. Od građevine tek se vidi temelj, koji je na svod. Biće da je razvalina negdašnja kakva turbeta.

U selu Kuli pak imaju ostaci kule begova Tankovića. Kula bi oborena za vrijeme okupacionih bojeva, a bezi Tankovići odbjegoše. U jednoj narodnoj pjesmi nađosmo ime Omera Tankovića, koji je zacijelo od kuljanskih begova bio.

Sve prošle epohe ostaviše traga na Glasincu. Davna starina gradine i gomile, srednji vijek crkvine i nadgrobnike, a tursko doba kuline i nišane. Čak i naše vrijeme već se bilježi spomenikom i novom crkvom, a vjekovječna vila tamošnjih nesustalih izvora, koja sve prati i pamti, veseli se slušajući opet mili glas zvona, što Glasincu nov život navješćuje!
glasinac- 23195 - 03.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Istorija Glasinca: Dolazak Kelta


Nakon misterioznog odlaska Ilira sa Glasinca, na ovoj visoravni nisu pronađeni nikakvi značajniji materijalni dokazi koji bi svjedočili o nastanjenosti ovog područja u periodu od 3. vijeka prije naše ere pa sve do ranog 1. vijeka naše ere, kada su u ovo područje došli Rimljani.

Pored toga, stanovništvo Glasinca je u više navrata skoro potpuno uništeno zaraznim bolestima (kuga) i elementarnim nepogodama tako da na ovom području nije sačuvano nikakvo usmeno predanje iz tog perioda.

Kada su Kelti došli na Romaniju, oni su potisnuli Ilire u pravcu Srbije i Makedonije. Pošto nisu vjerovali u zagrobni život svoje mrtve nisu sahranjivali zajedno sa predmetima za svakodnevnu upotrebu pa su materijalni tragovi sačuvani o njima minimalni, ili bolje rečeno još uvijek neotkriveni na Glasincu.

Međutim, zahvaljuju pionirskim istraživanjima* simbola i ornamenata na nadgrobnim spomenicima u istočnom dijelu rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadao i Glasinac) kao i ispitivanju prezimena u području Skelana, preciznije selo Musići kod Srebrenice, rekonstruisana je kultura i etnički afiniteti domorodačke populacije sjeveroistočne provincije Dalmacije (a samim time i romanijskog područja) u vrijeme dolaska Rimljana u ranom 1. vijeku naše ere.

Kao prvo, zbog značajnog prisustva ličnih imena keltskog porijekla u području srednjeg toka rijeke Drine (Skelani) i zapadnog moravskog bazena, utvrđeno je da je ovo područje (kao i područje Romanije) bilo naseljeno Skordišcima.

Skordišci su pleme iz grupe Kelta, koji su naseljavali južni dio panonskog bazena, između Save, Drave i Dunava. Njihov sukob sa Rimljanima dominirao je srednjim Balkanom od sredine drugog vijeka prije nase ere pa sve do ranog prvog vijeka nase ere. Rimski istoričar Pliny, pominje njihovo naselje Dindari, koje su oni formirali na ovom području. Pored toga, djelimični zapisi pominju ovu grupu u predjelu Skelana.

Što se materijalnih dokaza tiče, nalazi na podrucju bivše glasinačke kulture potvrdjuju prisustvo Kelta, koji su pripadali takozvanoj "La Tene" kultury (La Tene je selo u Švajcarskoj) koja datira iz Kasnog željeznog doba.

Na osnovu činjenice da su Skordisci živjeli na dosta širokom prostoru (sjeverna Srbija, Bosna i Hercegovina), te da je njihovo prisustvo iz više izvora potvrđeno na području Skelana (svega 40 kilometara vazdušne linije od Glasinca), možemo sa velikom sigurnošću tvrditi da je ovo pleme živjelo i na Glasincu.

Izgleda da su Glasinčani ovoga vremena zadavali dosta muka Rimljanima koji su preko Glasinca izgradili put koji će u srednjem vijeku biti poznat kao "Dubrovački drum". Ovo izvodim iz činjenice da su Rimljani bili primorani da izgrade vojno utvrdjenje na južnim obroncima Glasinca, čija svrha je bila obezbjeđenje puta koji je vodio preko tog područja. Lokacija tog rimskog utvrđenja mi je dobro poznata, i vjerujem da do sada niko nije istraživao prisustvo Rimljana na Glasincu.

* Za reference kontaktirajte Željka Tomića
glasinac- 23169 - 31.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Glasinac - Otkrivanje praistorije


© Copyright slavicnet.com - Piše: Željko Tomić - zabranjeno kopiranje

Evo kako je Glasinac otkrio svoju praistoriju!

Kada je 1880. godine austrougarska počela izgradnju ceste na dionici puta Podromanija - Rogatica niko nije mogao slutiti da će jedan od Glasinčana u gromili iz koje su vadili kamen za buduću cestu pronaći davno zatrpane relikvije, predmete od umjetničke vrijednosti koji će promjeniti istoriju čitave Evrope.

Naime, nedaleko od nekadašnjeg hana Šarenac, na padinama Vitnja - brda na južnim obroncima Glasinca, iskopano je iz jedne gromile (zaobljene kamene kupe) nekoliko predmeta od bronze. Među njima su najznačajnija su bila jedna "kolica" - kadionica u vidu dvije ptice na četiri točka.

Ova kolica su odmah prenešena u Arheološki muzej u Beču, gdje se i danas čuvaju kao jedan od najvrijednijih eksponata njihove praistorijske zbirke.

Ovo slučajno arheološko otkriće na Glasinacu skrenulo je pažnju čitavog naučnog svijeta.

Ubrzo nakon toga je utvrđeno da se na čitavom području, od Romanije do Drine, nalazi bezbroj ovakvih gromila kao i gradskih naselja. Sistematska arheološka istraživanja su obavljena od 1888. do 1897. godine. U tom periodu je iskopano oko 1250 kamenih gromila i otkriveno nekoliko hiljada grobova. U njima je nađeno mnoštvo ukrasnih predmeta, nakita, oružja, oruđa i keramičkih posuda. Nalazi se danas čuvaju u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Da napomenem i to da su uporedo sa početkom iskopavanja na Glasincu, 1888. godine zakopani i temelji Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji je ujedno i najstariji javni muzej u Bosni i Hercegovini.

Čuvena glasinačka "kolica" Bronzane
minđuse
Vrh strijele


Zahvaljujući predmetima iz Ilirskod doba Glasinac je postao jedan od najznačajnijih arheoloskih nalazišta u Evropi. Godine 1894. je u Sarajevu održan Međunarodni kongres arheologa ("Veliki kongres arheologa") posvećen dobrim djelom prezentiranju arheoloskih podataka i nalaza sa Glasinca.

Arheoloska istraživanja je predvodio Frane Fijala, iza koga su ostali i mnogi zapisi o životu Glasinčana. Ovaj poznati arheolog je zapisao i neke legende koje su ostale sačuvane do tog vremena.

Zbog promjenjenih političkih uslova u Bosni i Hercegovini, stvaranja Republike Srpske, iseljavanja Srba iz Sarajeva, ali i planiranja strategijskog razvoja Sokoca, u našem gradu bi trebalo izgraditi i muzej u kome bi se zadržale sve buduće iskopane vrijednosti na ovom području.

Iz pouzdanih izvora znam da će se neka arheološka iskopavanja na područu Glasinca desiti u bliskoj budućnosti.
glasinac- 23156 - 28.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Markov kamen u Luburić polju


Jedna od desetak, još uvijek neobjavljenih legendi o Glasincu, govori o Markovom kamenu sa Luburić polja. Ove legende sam lično sakupio i zapisao, ali mi trebaju još neke informacije da ih kompletiram.

Pišući svoj prethodni tekst malo me je zabrinuo da je već prošlo dvadeset pet godina a da na tom planu ništa nisam uradio. Moje strepnje su utoliko veće što sam siguran da neke od njih još jedino ja pamtim. Zbog toga bih zamolio moje Sokočane da mi pomognu u vezi par njih.

Kao prvo, želio bih da lociram jedan kamen u Luburić polju, koji je u narodu poznat pod imenom Markov kamen. Kamen je dosta veliki, možda čak i nekoliko tona težak, nisam baš siguran ali u legendi se tako prikazuje. Vrlo je vjerovatno da na toj lokaciji nema više takvog kamenja, tj. da izgleda kao da taj kamen izniče iz plodne ravnice.

Ako neko pouzdano zna gdje je lokacija tog Markovog kamena, bio bih mu jako zahvalan na instrukcijama kako da ga pronađem. Fotografija tog legendarnog kamena bi bila više nego poželjna, ali bih se za to pobrinuo ja, nekom drugom prilikom kada na Romaniji okopni snijeg i grane proljeće.
glasinac- 23155 - 28.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

RE: O iskrivljenoj istini


Poštovani,

od srca si me nasmijao kada sam pročitao da si ti shvatio da sam ja u svome članku o Crkvinama napisao da crkva na Megari "nije pravoslavna". Ja sam u svome članku napisao da je "očigledno crkva bila grčka, pa tako i pravoslavna", što znači da jeste bila pravoslavna.

Ne znam da li ti je poznato da je Konstantin ( Caesar Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus rođen 27. februara 272 a umro 22. maja 337. godine ) bio prvi vladar koji je primio hrišćanstvo, i da se upravo zahvaljujući pravoslavlju (tj. Istočnom rimskom carstvu) hrišćanstvo pustilo svoje korjene u Evropi. Da napomenem i to da je u to vrijeme Zapadno rimsko carstvo bilo u ozbiljnoj krizi, kako moralnoj tako i ekonomskoj.

O širenju hrišćanstva na srpske zemlje (negdje u 10. vijeku) pisaću u odvojenom članku, ali treba da znaš da su upravo Grci zaslužni za to. Prvi pravoslavci u srpskim zemljama su bili naši vladari, pa onda naše plemstvo tj. knezovi i pa tek onda i široke narodne mase.

Absolutno nije tačna tvoja teorija o nastanku imena "Sloveni". U ratu sa plemenima iz "Istočne Evrope", germanski narodi primjetiše da se sva imena njihovih neprijatelja završavaju na "slav", kao npr. Miroslav, Vladislav, Branislav itd, pa ih prozvaše "Slavs" što na srpski jezik prevedeno kao "Sloveni". Prije jedanaest godina ja ovu stranicu nazvah "Slavic net", što na srpskom jeziku znači "slovenska mreža".

Nakon primanja hrišćanstva, mi Srbi smo počeli da dajemo i grčka imena, kao npr. Stefan, Aleksandar, Dimitrije... O ovome neću više da pišem na ovom mjestu jer sam već odavno napisao jedan članak koji ću posebno da objavim.

A što se Aleksandra Makedonskog tiče, tu se mogu sa tobom složiti samo da je on bio srpskog porijekla. Međutim, u ono vrijeme kada je njegov otac Filip II uspio da iz planinskih tj. stočarskih dijelova sjeverne Makedonije ovlada čitavom Grčkom, a nešto kasnije i njegov sin Aleksandar Makedonski ( 356 p. n. e - 323. p. n. e ) gotovo čitavim svijetom, oni su bili svjesni svoga srpskog porijekla samo onoliko koliko su toga danas svjesni Makedonci.

Što se porijekla riječi "megara" tiče, objašnjenje koje mi ti nudiš nije baš mnogo logično. Za razliku od tebe, ja se bavim istraživanje porijekla riječi, pa kada god me nešto zanima ja odem na riječnik najstarijeg jezika na svijetu - sanskrita - i provjerim da li ta riječ tamo postoji, a i ja i ti znamo da srpski jezik ima direktne korjene u ovom jeziku. Riječ "međa" se na sanskritu kaže "siimaa" ili "praanta". Na češkom jeziku riječ međa se kaže "hranice" tj. granica ili "okaj" tj. ivica. Isti slučaj i sa jezikom Lužičkih Srba, po meni nama najsrodnijem jeziku, a takođe i sa poljskim jezikom. Nisam imao sreće ni sa latinskim jezikom, jer slična riječ za "među" ne postoji ni tamo! Sve ovo zbog toga što je riječ "međa" novijeg porijekla u srpskom jeziku i nastala je od skraćivanja riječi "između", i danas označava "prostor između dva imanja", "pogranični pojas" i isto je što i "border land" u engleskom jeziku.

Riječ "međa" je vjerovatno nastala u skorijoj istoriji ( manje od 200 godina) tako što su seljaci puštali stoku "na između" imanja, zatim "na među". Na kraju je nastala i imenica - "međa".

Sa druge strane, modifikacija riječi "međa" u "megara" je za mene jako nelogična, i tako kompleksni prelazi u srpskom jeziku su jako rijetko dešavaju, pa ću ovo veoma teško da progutam.

I još nešto! Kažeš riječ "megara" je rasuta širom slovenskih zemalja! Možeš li da mi navedeš bar jedno mjesto ili pojam u bilo kojem slovenskom jeziku, sem one grčke riječi koju sam naveo u mome prethodnom članku. E, baš bih to volio da naučim!

Nisam želio da ulazim u polemiku ko je izgradio crkvu na Glasincu, ali sam si to tražio, pa evo kako bi to moglo biti:

Vjerovatno bi neki od srpskih vladara toga vremena mogao da bude zaslužan za to. Glavnog "krivca" vjerovatno treba tražiti u vremenu Đurađa Brankovića, srpskog despota (vladao 1427-1456) čija je žena bila Jerina Branković, u narodu mnogo poznatija kao Prokleta Jerina. Za nju se pouzdano zna da je izgradila kulu u Zvorniku, kao i put Vlasanica - Sokolac, koji je u narodu sve do Drugog svjetskog rata bio poznat pod nazivom "Jerinina 'testa" tj. "Jerinina cesta". Jerina je i na Puhovcu, brdu iznad Sokoca, izgradila i jedno vojno utvrđenje u cilju obezbjeđivanja putne komunikacije preko Glasinca. Zbog toga je vrlo moguće da je ona upetljana i u izgradnju crkva na Crkvinama, jer je crkva izgrađena baš u to vrijeme.

Još jedan važan detalj! Jerina je bila sa grčkog dvora tj. Grkinja, pa je možda upravo ona kumovala imenu te crkve na Megari.

Napominjem, ovo je isključivo moja pretpostavka i izvedena je iz činjenica da je nakon Stefana Prvovjenčanog (1217"1228) srpska država oslabila i Glasinac definitivno nije bio pod njenim uticajem.

Drugi, "saučesnik" u ovom djelu bi mogao biti Relja Bošnjanin, srednjovjekovni vlastelin. On je narodu poznat i kao Relja Krilatica ili Relja od Pazara. Na "lulu duvana" od Crkvina nalaze se ostaci srednjovjekovne tvrđave koju arheolozi nazivaju Hreljin grad. Sve do dolaska Turaka u njemu je živio Relja Bošnjanin koji je, izgleda, nakon dolaska Turaka primio islam pa je postao Hrelja, a ruševine njegovog grada su i danas poznate pod imenom "Hreljin grad". Međutim, narod mu "ne dozvoli" Relji da primi islam pa ga u epskoj pjesmi opjeva kao "Relju Krilaticu" koji bješe bliski prijatelj Marka Kraljevića. U epskoj pjesmi Relja je napustio Glasinac i otišao da se bori protiv turaka u Staru Rašku, tj. Pazar - tada čisto srpski kraj, pa ga prozvaše i Relja od Pazara. Sem epske pjesme, narod Glasinca u svome slikovitom predanju ima i nekoliko veoma lijepih legendi, neke još uvijek ne objavljene ni u jednom književnom dijelu. Zbog toga kažem da je vrlo je moguće da je baš taj Relja Bošnjanin podigao crkvu na Crkvinama.

Na Glasincu postoji nekoliko legendi o Relji Krilatici, koje sam zapisao ali ih još uvijek nigdje nisam objavio. Nemam namjeru da ih objavim na internetu, i to zbog autorskih prava, ali imam namjeru da ih jednog dana štampam u nekoj knjizi. I ovo što sam ti ovdje rekao - mislim da je previše.

Moju konstataciju da je crkva bila "grčka" izvodim iz sasvim logičke analize, koju i ti možeš da shvatiš samo ako pokušaš da se vratiš u kraj 14. vijeka ili početak petnaestog vijeka kada je (vjerovatno) crkva na Megari izgrađena. U to vrijeme Srpska pravoslavna crkva je bila dosta mlada, da ne kažem još uvijek u povoju. Čak ni Sveti Sava nije imao ovako veliki ugled kao što ga ima danas. U to vrijeme njegove presvjetle mošti su, još od 1236. godine počivale u manastiru Mileševu, i tek će 1594. godine, kada će ga Turci spaliti kod bazena Tašmajdan ( a ne na Vračaru ) postati svetac današnjih razmjera i značaja za našu crkvu. Zbog nedostatka dovoljne mjere autohtonosti, mislim da hramovi 15. vijeka građeni po ugledu na grčka sveta mjesta i grčka božanstva. Ovo potkrepljujem i činjenicom da je u to vrijeme veliki broj naših sveštenika sticalo svoje obrazovanje u Grčkoj tj. u Hilandaru.

Istoričari različitih naroda ( grčki, njemački, vizantijski ) nazivaju Ilire različitim imenima. Pa zar nije tako i danas? Mi Arijevce nazivamo Nijemci dok ih Englezi zovu Germani. Pored toga, i ilirski narod je bio podijeljen u mnogo plemena koja su takođe imala svoja imena. Danas je poznato mnogo naziva plemena, koje mi danas nazivamo jednim imenom - Iliri. Isto kao i u tvom primjeru za Srbe: Šumadinci, Hercegovci, Krajišnici, Piroćanci...

Podatak da su na Glasincu živjeli Autarijati, jedno od najačih ilirskih plemena, je podatak koji nisam izmislio, nego sam ga pročitao u nekoliko arheoloških radova objavljenih o Glasincu. Uostalom, otiđi u Zemaljski muzej pa se raspitaj, a na stranici o Glasincu, koja se nalazi pod "Istorija-Glasinac" imaš i bibliografiju sa pedesetak naučnih radova o Glasincu. Pokušaj da pronađeš neko od njih i pročitaj. Ja sam znao osobu koja je imala kopiju nekoliko takvih radova, ali na žalost više nije živa. Moj savjet ti je da pokušaš kod Pere Ćivše, moga strica - brata Buda Ćivše.

Da još jednom ponovim:
  1. Nikada nisam ni rekao da su Grci podigli crkvu na Megari, molim te da pažljivije čitaš moje tekstove
  2. Nikada nisam rekao da crkva nije bila pravoslavna. Ako ti do sada nije bilo jasno, pravoslavlje je ista religija kojoj pripadaju i grčka, ruska, bugarska, srpska i neke druge crkve. Mi našu crkvu nazivamo "pravoslavnom" ili "svetosavskom", a svi pripadamo jednom te istom crkvenom tijelu koje Englezi nazivaju "Greek Orthodox Church". Ova crkva je zajednica više pravoslavnih tj. "Orthodox" crkvi.
  3. Ova diskusija ne vodi nigdje ako argumenti koje ti navodiš ne pobijaju ono što sam ja napisao, nego samo razvodnjavaš diskusiju. Kao što bi moja profesorica srpskog jezika, Dara Vitomir, kazala - ograniči svoje pisanje na jednu temu!
  4. Podaci koje ovdje navodiš uglavnom nisu protivni mojim shvatanjima istorije. Na primjer, i ja vjerujem da su Iliri slovenskog porijekla ( sloveni = većina imena se završava na "slav" ) i to možeš da pročitaš u navodima čiju sam ti adresu već ranije poslao.
  5. Ja takođe vjerujem da su slovenski narodi naselili Panonsku niziju, a sa Avarima prodrli sve do Konstantinopolja mnogo ranije nego što je to u istoriji zapisano.
  6. Čini mi se da na ovom mjestu navodiš citate iz istorije sa namjerom da zamaskiraš ono u čemu se ne slažemo, kao na primjer porijeklo riječi "megara". Molim te da mi argumentima dokažeš i pokažeš u kom si to istorijskom izvoru našao da je neko tu riječ interpretira onako kako to ti radiš. Ja sam bar napomenuo da je to moja interpretacija. E, tek ako mi to dokažeš ustanovićemo ko to iskrivljuje istoriju!
  7. I nemoj da budeš siguran da Grci u svojoj današnjoj religiji nemaju nikakvih referenci na stare helenske bogove. Pa zar i kod nas neki običaji, npr. unošenje i spaljivanje badnjaka, nije jedan od paganskih običaja koje su naši preci upražnjivali hiljadu godina prije nego što smo primili hrišćanstvo? Zar naše krsne slave nisu preuzete od drevnih porodičnih svetkovina iz vremena dok smo bili mnogobošci: samo su naši "porodični bogovi" ( Perun, Vesna, Jarilo, Morana, Svarog, Svarožić, Dašbog, Svantevit i Triglav ) zamjenjeni svecima? Pored toga, danas je opšte poznato da su mnoge religije, od hrišćanstva do islama, pravile kompromise sa starim paganskim običajima - samo da bi te nove religije ojačale!
  8. Molim te da se prilikom diskusija fokusiraš na glasinački region.
  9. Još jednom molim da mi pošalješ referencu na izvore na osnovu kojih to tvrdiš.
glasinac- 23127 - 25.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Glasinac u doba Ilira - Autarijata


© Copyright Željko Tomić - autor teksta Željko Tomić
 
Ovaj tekst je prvi put objavljen u avgustu 2004. godine, a 4. oktobra iste godine je prebačen na ovaj server. Nešto kasnije sam linkove originalnih stranica "zakopao" u članku broj 9280, na koji možete otići ako kliknete ovdje. Tekst je zaštićen od kopiranja i umnožavanja, mada su mi već odavno poznati slučajevi da su ga neki koristili za razno-razne svrhe, npr. diplomske radove.


Najstarija prošlost Glasinca seže u mračna i nama slabo poznata vremena u kojima pismo nije bilo poznato, pa se jedino saznanje o tom vremenu može steći arheološkim istraživanjima ostataka njihove materijalne kulture.

Upravo su takva arheološka istraživanja dovela do rasvjetljavanja činjenice da je na ovom tlu živjela jedna drevna civilizacija, koja počinje oko 1800. godina prije naše ere i traje sve do 310. godine prije naše ere. Grčki i rimski istoričari iz nešto kasnijeg vremena su zabilježili da je to bilo jedno veliko ilirsko pleme, koje se zvalo Autarijati.

U tako velikom vremenskom rasponu od 1500 godina, koliko je trajao njihov život na Glasincu, Autarijati su postigli visoki stepen kulturnog razvitka. U zadnjih nekoliko vijekova svoje egzistencije, Autarijati su postali jedno od najjačih i najvažnijih ilirskih plemena pa su zavladali velikom teritorijom od Romanije do Morave. Pretpostavlja se da su po njima nazvane planina i rijeka Tara u Srbiji.

Autarijati nisu imali državu, već su živjeli u plemenskim savezima u kojima je način života bio regulisan običajnim i vjerskim normama. Na čelu saveza se nalazio plemenski prvak ( poznat i kao "princep" ili "knez" ).

U zadnjoj fazi razvoja Autarijata, koja je trajala od 650. do 310. godine prije naše ere, društvo se već bilo raslojilo, pa je postojala i plemenska aristokratija. Glasinački Iliri su bili dobro naoružani i veoma hrabri ratnici, a žene su nosile mnogo nakita što je govorilo o njihovom bogatstvu i društvenom blagostanju. Što se duhovnog života tiče, bili su mnogobošci, a bogove su identifikovali sa prirodnim pojavama. Najvažnije božanstvo je bilo Sunce, koje su smatrali izvorom života, ali su imali i jedno božanstvo u obliku zmije, koje je predstavljalo podzemne sile.

Autarijati su stanovali u malim kućama od pruća i blata. Njihova naselja bila su okružena bedemima od kamena i zemlje. Ostaci tih naselja su i danas brojni na brdima oko Glasinačkog polja, a narod ih zove gradinama. Najpoznatije gradine na Glasincu su Gradac u Sokocu (na mjestu današnje crkve), Puhovac, gradac u Prisoju, Margetićima, Košutici, Hreljin grad i drugi. Ove lokacije su veoma važne arheoloske iskopine, i u njima su nađeni raznovrsni predmeti iz svakodnevnog života, koji pružaju obilje informacija o kulturi Autarijata.

Na glasinačkim brdima i proplancima nalaze se i brojne humke u obliku niskih kupa ( u narodu poznate kao "gromile" ). U te humke Iliri su sahranjivali svoje mrtve. Kako su vjerovali u zagrobni život, svoje pokojnike su sahranjivali sa svojom ličnom imovinom. Zahvaljujuci tome, naučnici su uspjeli da rasvjetle mnoge tajne prošlosti, pa danas znamo jako puno o njihovom načinu života. U tumulima (humkama, gromilama), od kojih neke imaju i 15-20 metara u prečniku, nalaze se pojedinačni i grupni grobovi, od kojih su neki sahranjivani, a drugi spaljivani. Samo bogatiji pokojnici su sahranjivani sa oružjem i ličnim predmetima. Od oružja, najčešće su gromile sa kopljima, a nije rijetka ni čuvena ilirska sigina. Mnogo su rjeđi mačevi i noževi, a ima i nešto sjekira od kojih više primjeraka sa dvije oštrice. Glasinački nalazi su najbogatiji krajem bronzanog i u prvoj polovini mlađeg željeznog doba, poznatog kao Halštatski period.
Bronzana kapa, 500. p. n. e. Ilirske teritorije Grčko-Ilirski šljem iz 6. vijeka p. n. e. nađen na Glasincu
Osnovna karakteristika glasinačke kulture je nagli prelaz iz bronzanog u željezno doba, koje je ovdje nastalo ranije nego u Halštatu. Pored toga, većina bronzanih nakita predstavlja niz oblika, potpuno lokalnog, autohtonog karaktera, koji su nađeni samo u glasinačkim gromilama, što dokazuje da su to proizvodi jedne domaće, samonikle, tehnički i umjetnički napredne kulture.

Kako je glasinački period trajao od 8. do 3. vijeka prije Hrista, u tako dugom vremenskom periodu Iliri sa Glasinca su uspostavili mnogobrojne veze sa spoljašnjim svijetom. Pored jantara, stakla i emalja, ovdje je nađeno više fibula italijanskog porjekla, koje su dolazile u srednju Bosnu ili kopnom od Istre, ili možda sa juga i zapada, preko mora. Od grčkih stvari, pažnju privlače kacige korintskog tipa, posude u obliku skifosa, bronzane dokolenice, poznate grčke knemide i drugi predmeti.

Zbog postojanja velikog broja gradina i gromila na Glasincu, danas se zna da je u doba Ilira Glasinac bio jako gusto naseljen, što nije bio slučaj sa kasnijim periodima, sve do druge polovine 19. vijeka. Broj stanovnika na Glasincu prije 2300 godina je bio približno jednak broju stanovnika is 70-tih godina dvadesetog vijeka. O bogatstvu Autarijata dovoljno govori činjenica da su oni, po vrstama i količini, imali mnogo više metalnog uružja, oruđa i nakita nego glasinački seljak 19. vijeka. Jedina razlika je u tome da su stanovnici 19. vijeka je posjedovali i vatreno oružje, koje u vrijeme Autarijata nije postojalo.

Po predanju naših predaka, prije austro-ugarske okupacije u 19. vijeku, seljaci na Glasincu su posjedovali samo sjekire i svrdla, dok su Autarijati imali gvozdene mačeve, koplja, šljemove, oklope, sjekire i raznovrsni nakit od bronze, srebra i zlata. Većinu tih predmeta Autarijati su sami izrađivali livenjem i kovanjem metala, a dobar dio su prodavali drugim ilirskim plemenima. Pored toga, bila je razvijena i trgovina, pa su najluksuzniji nakit uvozili iz Grčke i Italije.

Stočarstvo je i za vrijeme Autarijata bila najvažnija privredna grana, kao što je i danas slučaj na Glasincu.

Procvat autarijatske civilizacije iznenada je prekinut jednom velikom i neobičnom prirodnom katastrofom koja je zaprepastila čitav tadašnji svijet. Autarijati su protjerani sa svojih ognjišta, a o toj nesreći svjedoče i antički grčki istoričari. To takođe potvrđuju i činjenice da arheolozi nisu uspjeli da pronađu nikakve predmete iz perioda od trećeg vijeka prije naće ere, pa sve do dolaska Rimljana u naće krajeve.

Autarijati su u jednom kratkom vremenskom periodu napustili ovo područje i naselili se u Pomoravlju, sve do granice sa Makedonijom. Razlog njihovog napuštanja Glasinca, na kome su imali ognjišta punih 1500 godina, vjerovatno nikada neće biti sa sigurnošću utvrđen. Možda je zaista bila u pitanju neka velika prirodna katastrofa. Ili su to bili Kelti, ratoborni narodi iz zapadne Evrope, koji su baš u to vrijeme preplavili Balkan, idući prema Grčkoj, sa ciljem da opljačkaju bogate helenske gradove i svetilišta.

Keltski tragovi na Glasincu su malobrojni, što znači da je ovaj narod bio jako rijetko naseljen, pa je Glasinac izgubio kulturni i politički značaj koji je imao za vrijeme Autarijata.

Od svih ilirskih teritorija, ilirska nalazišta na Glasincu su podarila najviše originalnih umjetničkih predmeta pa se i čitava ova kultura u istoriji zove - Glasinačka kultura.

Prva arheološka iskopavanja na Glasincu su započeta od strane Austro-ugarske još krajem 19. vijeka, tako da su sve u to vrijeme pronađene umjetničke vrijednosti završile u bečkim muzejima. Pored toga, veliki broj eksponata sa Glasinca nalazi se i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Zadnje veće arheološko istraživanje desilo se šezdesetih godina 20. vijeka, kada je prekopan Hreljin grad, ali bez ikakvih značajnijih rezultata.

Glasinačka kultura se nekada pominjala u istorijskim udžbenicima za srednje škole, sa naznakom da je ona obilježila početak "Mlađeg halštatskog perioda". Drugim riječima, Glasinčani su bili prvi narod koji je počeo da obrađuje teške metale, tj. da kuje željezo.

P. S. Svi ovi podaci, zasnovani na arheološkim iskopavanjima, navode na činjenicu da teorija nastanka bosanskih muslimana od Ilira nema nikakve naučne osnove.
glasinac- 23116 - 24.12.2009 : Lambros Sokolac, Zapadna Srbija - best (0)

Vezano za knjige istorije


Изиритиран лупетањем о историји које сте се дотакли око преораних 'Црквина' на Гласинцу, а понајвише постављеним текстовима на овој страници које у рубрици 'Српски симболи' придику вам држаше 'рођак' Мујо Хрњица из Сарајева одлучих да вам јавим (Подигманцу и г. Модератору-вјероватно Жељку) да имам одличне четири књиге из старе српске историје у PDF формату, које су писали др Деретић и др Пјановић-Луковић.

Neznam kako da vam ih pošaljem, dali će moći proći, pošto im je 'zapremina' 122, 30, 10, i 0. 7 MB, ova zadnja i pomozi Bože, ali ostale???

Isto tako imamo i oko 40-ak predavanja iz Novog Sada od 5-6 srpskih profesora sa raznih svjetskih katedri koji govore o istim stvarima, ali su u video formatu (AVI) i kapaciteta su od 100-tinjak do 300 i nešto više MB.

P. S. Ali ako Željko omogući da se upisuje 3900 slova i 'srbicom' možda mu kažem gdje može da ih 'skine' pa da ih prikači na ovu stanicu!

A 'rođačini' Muju Hrnjici bih rad na adresu poslao sva tri DVD-a, pa da ponovo pređe u našu 'Ekipu'.

Poštovani gospodine,
Hvala Vam na ponuđenoj pomoći i ja bih Vam bio jako zahvalan ako biste bili dovoljno dobri da mi otkrijete Vaš izvor informacija, ili ustupite ono što imate, sve u cilju moga prosvećenja.

Međutim, što se moga članka o Crkvinama tiče, ne mogu da prihvatim Vašu negativnu kritiku bez konkretnih navoda šta u njemu nije tačno. Jer, uprkos Vašoj velikodušnoj ponudi da mi ustupite sve te megabajte informacija, mislim da bi bilo mnogo efikasnije da prodiskutujemo moj članak o Crkvinama i da mi ukažete na moje eventualne greške. Kao što rekoh, članak je zasnovan na istorijskim činjenicama, i jedina činjenica koja nema istorijsku potporu je moja konstatacija da je crkva bila posvećena "Megari" i da je to grčka riječ.

Što se "Muje Hrnjice" tiče, za njegov članak samo mogu reći da je bio dovoljno dobar da prođe cenzuru. Ako o srpskim simoblima neće niko drugi da piše, onda neka to radi Mujo.

Što se Olga Luković - Pjanović tiče, svjestan sam da je ona jedna od ikona srpske istorije, isto kao i Vladimir Ćorović. Prešao sam Beograd i uzduž i poprijeko pokušavajući da nađem neku njenu knjigu. Od Vladimira Ćorovića imam kompletnu istoriju Srba. Sve što je od njega objavljeno i sačuvano.

Radove Olge Luković - Pjanović je koristio i moj poznanik, Dr. Simo Jelača, koji živi u Kanadi. Sa njim sam u kontaktu, i uz njegovu dozvolu sam objavio neke od njegovih radova, koje možeš pročitati ako odeš na "Istorija - Osam milenijuma Srba".

Što se pisma tiče, na ovoj stranici se (htjeli vi to ili ne) koristi isključivo srpski književni jezik. Sva ostala "sektaška" pisma i gramatike ću prihvatiti samo kada ih prihvati i SANU.

Što se dužine teksta tiče, ja mogu objaviti i tekstove preko 3900 karaktera, čak i do 12. 000 slova što mi je trenutno ograničenje. Ovo ograničenje je tehničke prirode, ali ima smisla da se piše sažeto jer niko nema vremena da na internetu čita romane. Svako želi da dobije veoma kratak i jasan članak koji sažeto govori o stvari o kojoj pišeš. Zbog autorskih prava, a i malog interesovanja za duge postove, nemam želju da napravim malo bolji program koji bi riješio ovaj problem.

Srdačno, Željko Tomić
glasinac- 21222 - 29.03.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Bibliografija radova o Glasincu


sa užim usmjerenjem po sadržaju materije

  • Milenko Filipović: Glasinac, srpski etnografski zbornik, knj. LV (Beograd 1951) zatim Beleške o narodnom životu i običajima na Glasincu, GZM BiH 1955, sveska " x - tom
  • Dr. Konstatin Jireček: Glasinac u srednjem vijeku, II knjiga, str. 99, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH (GZM BiH)
  • Zilka Kujundžić: Gravure na stijeni i gravirani ukrasi na upotrebnim predmetima " Badanj i Pećina pod lipom, Poseban otisak iz GZM BiH, Arheologija, Nova serija sv. 44/l989, Sarajevo l989
  • Crtice sa Glasinca, GZM BiH, l892. godine, knj. IV, str. 336
  • Franjo Fiala: Rezultati prahistorijskog ispitivanja na Glasincu u ljeto l892. godine, GZM BiH, knj. IV, str. 389
  • Dr. Ć. Truhelka: Oblik i zidine Bulukovine (Buljkovina), GZM BiH l891
  • Dr. Ć. Truhelka: Kopanje starina na Glasincu 1889. , sl. 3. GZM BiH, 1890
  • Dr M. Hoernes: Gdabhügelfunde von Glasinac, ( Predmeti nadjeni u gomilama glasinačkim), sl. 197, 2o2. i 2o3, Beč 189l. i GMZ BiH 1891, knj. IV str. 13, zatim Separat abdruck aus den Mittheilungen der Antropologisch Gesell schaft in Wien, str. 2
  • Dj. Stratimirović: Opis polja Glasinac, GZM BiH, 1891, knj. IV, str. 327
  • Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 4, Zagreb, 1896, str. 402 " 404 (tekst o Glasincu)
  • Vladimir Ćorović: Bosna i Hercegovina (tekst o Glasincu na str. 17. i l8), izdanje 1925, Beograd
  • A. Benac i B. Čović: Glasinac I i II, Sarajevo, 1956 i 1957
  • B. Čović: Glasinac GZM BiH, 1957, zatim Pogrebni običaji prahistorijskih stanovnika glasinačkog područja, GMZ BiH, 1963
  • B. Govedarica: Novi arheoloski prilozi istraživanju tumula na galasinačkom području, GZM BiH, knj. XVII i l5, 1978
  • Dr. A. Benac i B. Čović: Katalog prahistorijske zbirke GZM BiH, Glasinac I dio, sv. 1 (zbirke) Isto str. 25 (62)
  • Dr. Borivoj Čović: Neka pitanja hronologije bronzanog doba glasinačkog područja, GZM BiH (A) NS 35/36, 1980/8, str. 99 " 140
  • Dr. Ćiro Truhelka: Prehistorijske gradine na Glasincu, GZM BiH, 3/l891, 306
  • Dr Borivoj Čović i Živko Mikić: Praistorijske lubanje iz grobova glasinačkog područja, Godišnjak ANU BiH, knjiga XI, Centar za balkanološka ispitivanja knjiga 9
  • A. Weisbach: Prahistorijske lobanje sa Glasinca, GZM BiH, 1895, str. 105 (Prähistorische Sehädel von Glasinac, WMBiH V, 1897, s. 562 f)

  • F. Fiala: Rezultati pretraživanja prahistorijskih gromila na Glasincu l893, GZM BiH V, Sarajevo, 1893, zatim isto 1895, GZM BiH VII, Sarajevo, 1895, kao i l896, GZM VIII, Sarajevo 1896
  • Dr. Moriz Hoernes: Grabhügelfunde von Glasinac in Bosnia, MAG 1889, s. 135
  • Dr. Ferdinand v. Hochstetter: Über einen Kerselvagen aus Bronze aus einen von Glasinac in Bosnia, MAG X 1881, Nr. 10 " 12, s. 289 " 298
  • Dr. Ć. Truhelka: Die Nekropolen von Glasinac in Bosnien, MAG XIX, 1889, s. 24 " 45, zatim Gromile na Glasincu, GZM BiH I, 1889, str. 23 " 41
  • Dr. Ć. Truhelka: Iskopine na prehistorijskomgrobistu na Glasincu u godini l889, GMZ BiH 1890, str. 386-401
  • Dj. Stratimirović: Sa Glasinca, GZM BiH 1891, str. 338 " 349
  • F. Fiala: Uspjesi prekopavanja prehistorijskih grobova na Glasincu godine 1894, GZM BiH 1894, str. 721 " 760, zatim Rezultati pretraživanja prahistorijskih gromila na Glasincu godine 1896, str. 429 " 461,
  • Ć. Truhelka: Hügelgräber und Ringwälle auf der Hochebene Glasinac, WMBiH 1893, Bd. I, s. 6l " 112
  • Dj. Strtatimirović von Kulpin, George, Ausgrabungen af der Hochebene Glasinac in Jahre 1891, WMBH 1893, Bd. I, s. 113 " 126
  • F. Fiala: Die Ergenbnisse der Untersuchung prähistorischer Grabhügel auf dem Glasinac in Jahre 1892, WMBH 1893, Bd. S. 126 " 169
  • F. Fiala: Skizzen von Glasinac, WMBH 1894, Bd. II, s. 317 " 320, i WMBH 1896 Bd. IV, s. 3-33
  • F. Fiala: Die Ergebnisse, der Untersuchung prahistorisher Grabhügel auf dem Glasinac in Jahre 1893, WMBH 1895, Bd. III, s. 3-39 isto: in Jahre 1895, WMBH, Bd. V, s. 3-29 isto in Jahre 1895, WMBH, Bd. VI, s. 8-33
  • F. Fiala: Uspjesi prekopavanja prehistorijskih grobova na Glasincu, GZM BiH l894, str. 759, WMBH 1896, Bd. IV s. 31
  • Dr. Ć. Truhelka: Die Nekropolen von Glasinac in Bosnien, Wien 1898, GZM BiH
  • Risto J. Čajkanović: Glasinac, «Bosanska vila» I (Sarajevo 1886)
  • Vukićević Mil. M. : Starina Novak, «Bosanska vila», Sarajevo 1898 XIII, 1o6 " 1o7, 12o " 123
  • Borivoj Čović: Novi nalazi na nekropoli «Gradac» u Sokocu, Članci i gradja za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tuzla 1965, str. 72
  • Govedarica B. i Mikić Ž. : Neki rezultati revizionih istraživanja glasinačkih tumula koji su izneseni na na simpoziumu «Način sahranjivanja kod Ilira» " Zlatibor 1976
  • Mikić Živko: Novi antropološki prilozi istraživanja tumula na glasinačkom području, Godišnjak ANU BiH, knjiga XVII
  • J. V. Želziko: O fibulama halštatske periode sa Glasnica, GMZ BiH VIII (1896), str. 411-414.
  • glasinac- 15688 - 29.10.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


    Glasinac uoči i nakon dolaska Turaka

    Sve do pada Bosne i Hercegovine pod Turke (1461-1463), istočna granica srpske države se nalazila na Glasincu. Početkom 15. vijeka u Baltićima (brdo iznad Sokoca) je postojala je tvrđava, u kojoj su se nalazili srpski graničari. Tvrđavu je izgradila Jerina (Irina) Branković, koja je bila srpska despotica, poreklom Grkinja iz porodice Kantakuzina, žena despota Ðurada Brankovića (vladao 1427-1456), za koga se udala 26. decembra 1414. U narodu je bila poznata i kao "Prokleta Jerina", a svoj nadimak je dobila prilikom zidanja Smedereva, tadašnje srpske prestonice.

    Inače, ona je vladala istočnim dijelom Ðurađove države, i njeni dvori su se nalazili u Srebrenici. Ona je napravila i zvorničku tvrđavu, a gradila je i put na relaciji Vlasenica-Sokolac. Pri tome je svo muško sanovništvo romanijskog regiona kulučilo (radilo besplatno) i po nekoliko mjeseci u toku godine na izgradnji ovoga puta. Sve do Drugog svjetskog rata, u narodu sa Romanije put za Vlasenicu je bio poznat pod imenom "Jerina testa", što je u stvari značilo "Jerinina cesta".

    Na Crkvinama, u Bjelosavljevićima, je do dolaska Turaka postojala crkva. Sazidana je od sedre, kao i dosta kosovskih manastira iz 14. vijeka. Njeni temelji se i danas lako mogu uočiti. Dosta pouzdano se zna da je to bila pravoslavna crkva, jer je stanovništvo ovog regiona bilo pod jakim uticajem srpske države. Ova crkva se pominje i u dubrovačkim spisima, tj. jedan od trgovaca je zapisao da neki karavan treba da preveze robu do "crkve na glasu", pa se smatra da je po toj crkvi i Glasinac dobio svoje ime.

    Na južnim obroncima Glasinca, odmah ispod Vitnja, nalazi se čuveni Hreljin grad, koji je detaljno istražen nakon Drugog svjetskog rata. Podigao ga je Relja Bošnjanin, srednjovjekovni vlastelin. Porodica Relja (kasnije Hrelja) je bila velika porodica na području sadašnje Bosne. Postoje zapisi sa stećaka(1) kod Trnova koji svjedoče o tome.

    Prilikom dolaska Turaka, jedan dio ove porodice se iselio na Istru, gdje su primili katoličanstvo, a drugi je prešao u islam, i dobili su titulu begova. Oni se pominje i u zapisima popa Dukljanina. Relja (Hrelja) Krilatica, je srpski junak, koji se u epskim pjesmama često pominje i kao saborac Marka Kraljevića protiv Turaka.

    Glasinački toponimi Hreljin grad i Hreljino polje promijenjeni su svoj naziv nakon Drugog svjetskog rata.

    Početkom 1714. godine za novog pašu u Bosni postavljen Numan-paša Ćuprilić, koji je krajem iste godine napao i opljačkao Crnu Goru, a na Glasinac prisilno doveo oko 3000 zarobljenih Srba, jer je stanovništvo tog regiona bilo prepolovljeno kugom koja je u to vrijeme harala Evropom.

    Glasinac je za vrijeme Turaka našao na važnom karavanskom putu Srednja Bosna - Istambul, pa je zbog svoje važnosti i bio relativno gusto naseljen. Prije svega, stanovništvo je bilo potrebno za kuluk, tj. održavanje puteva, ali i izgradnju vojnih postaja i hanova tj. prenoćišta. Poznati hanovi u našem regionu su bili Han Kram i Han Stjenice. Sem kuluka, sakupljan je i danak za cara, po ukazu Velikog vezira. Konačno, Glasinac je za tursku stajaću vojsku morao obezbjediti i velike količine hrane.

    Vojska je patrolirala drumovima da bi zaštitila putnike od mnogobrojnih hajduka, koji su na Romaniju dolazili iz Hercegovine ali i iz drugih krajeva, čak iz Rumunije, odakle je i porijeklo Starine Novaka. Lokalnih hajduka gotovo da nije ni bilo, jer su oni u hajdučiju išli u druge srpske krajeve, da bi tako zaštitili svoju porodicu od surovih turskih represalija koje su Turci sprovodili ako bi neki od hajduka bio prepoznat ili prijavljen od doušnika.

    Na podrucju Glasinca, jedino je porodica Sahinpasica imala tursko porijeklo. Sve ostale porodice su bile poturice. Turci su se bojali hajduka, pa su se drzali gradova.

    Detaljnije o ovome mozete citati ako kliknete ovdje.

    -----------------------------
    (1)Pouzdano se zna da su u Srednjem vijeku stećke podizali i pravoslavci, i katolici i pripadnici bogumilske crkve.
    glasinac- 14170 - 05.08.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Naseljavanje Glasinca 1714. god


    U toku svoje istorije, Glasinac je u više navrata bio pustošen kugom. Zadnja epidemija kuge na Glasincu zabilježena je u 19. vijeku. Negdje izmedju 1820. i 1830. godine ovo područje je izgubilo gotovo svo svoje stanovništvo. Jedina poznata porodica koja je preživjela ovu zadnju epidemiju su Ćajici.

    Stotinjak godina ranije, zabilježena je još jedna epidemija. Da bi zaveli red u pograničnim predjelima sa Dubrovnikom, Turci su prinudno raseljavali stanovništvo u Bosnu.

    Postoje razliciti podaci o tome koliko je Crnogoraca u tom periodu dovedeno na Glasinac. Turska pogranicna sluzba kod Trebinja je registrovala 1300 dusa, dok se prema nekim podacima pominje i 4000. Ipak, ja ne sumnjam u pisanje profesora Vladimira Ćorovica, koji u svojoj "Istoriji srpskog naroda" iz 1941. godine piše sledeće:

    S toga bi početkom 1714. god. za novog pašu u Bosnu postavljen Numan-paša Ćuprilić, koji je važio kao ispravan ali i energičan čovek. Njegova napad na Crnu Goru počeo je tek u oktobru, posle dugih priprema. Crnogorska plemena, kojima je još u svežoj uspomeni ostao prošli pohod, nisu mogla sad da se slože u svom držanju. Plašio ih je veliki broj turske vojske i dobra oprema. Jedna plemena ušla su odmah u pregovore i primila su turske uslove; druga su se kolebala; a treća su, kao Katunjani bila za odlučan otpor. Paša je brzo prodro u Ozriniće, a vladika Danilo se povukao na mletačko područje. Turci su došli na Cetinje i do ispod lovćenskog položaja, i to brzo, za nedelju dana, goneći Crnogorce i preko mletačke granice. Numan-paša i njegovi ljudi javno su optuživali Mlečane, da su pomagali Crnogorce i naročito s toga, što su im davali utočišta. Hercegovačka plemena, zaplašena od turske sile, ostala su ovog puta pasivna. Tada su Turci jedan deo zarobljenih Crnogoraca, oko 3. 000, zajedno sa ženama i decom, preselili na Glasinac i njegovu okolinu. Crna Gora je bila opljačkana, "najveći deo katunske nahije opustošen, a Ozrinići, Zaljupi, Cuce, Bjelice, Ćeklići i Njeguši popaljeni i sravnjeni sa zemljom". Vladika Sava još je 1743. god. pominjao ovo rasulo Crne Gore kao drugi rasip Jerusalima, od koga se zemlja nije mogla lako oporaviti.

    Idi na stranu - |1|2|